Saturday 30 November 2013

I tata bi sine


Na Dan Republike, baš kako im priliči, susretoše se Sastanak i Rastanak. Jedan zveknu viski sa ledom, iz čaše umotane u crveni šal da od leda ne nazebe, jer ga led podseti na Igmanski marš za koji je jedared čuo da se dogodio. Drugi sebi nasu čokanj manastirske rakije, one koju samo nemušti umeju da ispravno ispeku. Zbog venca, da se i to zna.


Razgovarali su i dogovarali se kako da obeleže idućeg leta jedan lični jubilej - tačno sto godina od prvog ponavljanja razreda u srednjoj kalemarskoj.
Da ne zaboravimo i neka istorijska fakta: Sastanak je svojevremeno bio "predsednik" Države, a Rastanak je danas Predsednik "države". Tako se sami potpisuju, nema tu nikakve fantazije.


Služba je po medijima objavila o čemu su Sastanak i Rastanak razgovarali. Međutim, u javnost je procurio transkript šta su tačno zaista i rekli.
Evo:

- Tome, sine, ko će mene da pazi kad ti jednog dana umreš?
- Pa Ivica, Tata.
- A posle?
- Vulin
- A posle njega?
- Mira.
- Aaaa... dobra mala, pionirka po meri. Može. Ajd zdravo i u to ime živeli! E, sad ti marš na svoj radni zadatak, a ja odoh da pišem predgovor nove knjige malog Matije. Biće kao predlog u Otisku Nedelje, će glasaju oni što zovu telefonom iz studija.

Napomena: 
Služba koja je objavila ovaj transkript, sagovornicima je nadenula konspirativna imena Tom i Tata. Ostala imena su takođe izmišljena, kako se ne bi odmah provalilo koja je Služba u pitanju.

Laku noć.

Friday 29 November 2013

Crni Petak


Crni Petak (Black Friday) je drugi dan praznika Zahvalnosti u USA. Istovremeno, to je prvi dan, početak, masovne potrošačke histerije, sezonskog obaranja cena i besomučne kupovine svega i svačega (bez obzira da li je zaista neophodno). To tako traje sve do poslednjeg dana pred Božić, tj. do 24. decembra. Prenelo se iz USA i UK na ceo Zapad, pa i šire. Samo pratite aktuelne reklame po domaćim internet stranicama i novinama, videćete koliko je ludilo uhvatilo maha i kod nas.
Ovakav naziv tog dana potiče od policije Filadelfije, s početka šezdesetih godina, kada je usled masovne šoping histerije došlo do žestokog saobraćajnog kolapsa u tom američkom gradu. Naziv se uvrežio u govoru i do danas ostao takav.


Pojam Crnog Petka kod nas, međutim, ima drugačiju i nešto dužu tradiciju. Uglavnom, kada se za nekoga kaže da će mu "doći Crni Petak", misli se na onog ko čini razne nepodopštine, te da će mu se takvo ponašanje jednoga dana neizostavno obiti o glavu. A taj dan, naravno, biće baš petak pa još i crni. Iako taj element nije izvorno zastupljen u govoru tj. u tradicionalnoj formi sujeverja, ovde se zapravo misli na Petak Trinaesti. Dakle, još jedna od novotarija koja se ovde, poput kupoholičarske, doselila kao Westside story, iako je izvorno jevrejska (kod njih petak nije baksuzan, niti je to broj 13) i biblijska. Da ne spominjemo pogrom templara, baš na petak 13.10.1307. godine. Ipak, najverovatnije da je priča o crnom/baksuznom petku podmetnuta domaćoj predhrišćanskoj tradiciji ne sa Zapada već sa Istoka - tezom da je toga dana Eva uvalila Adamu jabuku, Kain ubio Avelja, Potop prekrio svet a Isus bio razapet. Sve ovo baš u petak - onaj Veliki, tj. potom Crni. Abraham Linkoln, Džon F. Kenedi, Aleksandar Obrenović i Draga Mašin - svi smaknuti u petak. No, biće o tome još priče za dve nedelje, na dan drugog ovogodišnjeg F13.
Postoji domaći film pod nazivom "Crni petak", snimljen 1975. godine. Traje 58 minuta, možete ga pogledati celog ovde.


Iz "opisa" datog na zvaničnom sajtu RTS:
"Pisac opisuje sudbinu jedne žene i pokazuje život koji je klišetiran i u govoru i u situacijama, stvarajući tako neku vrstu gradskog folklora. Marija Molerović vraća se iz zatvora, gde je provela 16 godina zbog ubistva muža. Dok je bila u zatvoru, decu je vaspitavao dever, razvijajući u njima osećaj mržnje prema majci. Prilikom susreta Marije i sada već odrasle dece, pokazuje se da su sve veze između majke i dece prekinute."
Marija Molerović 11. juna 1961. godine uveče, ubija muža. "Kako ne bih znala. Bio je petak, crni petak" kaže ona birokrati koji glupim pitanjima pokušava da otkači nepoželjnog povratnika u život, odvrati ga od te želje. Kao da gledamo aktuelnu priču iz našeg sokaka, onu o azilantima i domaćinima.
Na stranu to što sinopsis umnogome asocira na neke likove i događaje iz aktuelne lokalne politike, obratite pažnju na to kako se preziva urednik, po sajtu RTS (ovako stoji tamo već dve i po godine), a kako na špici filma (pre više od tri decenije).


Radi se o istom uredniku, piscu, čoveku koga svi znamo. Kao i o istom, starom dobrom i proverenom stilu RTS upodobljavanja, i njihovog stvarnog gazde - koga takođe svi znamo. Ošišaće ili dodati - nebitno, samo da ne štrči.

Kako god bilo, ova kupoholičarska mas-psihoza grabeži i sumanutosti kod nas se odomaćila u svim porama javnog života. I to, čak, pre nego što se pretvorila u puko divljanje po raftovima prodavnica i pustošenje ionako istanjenih novčanika. Svinjarsko-ćiftinski mentalitet pijačnih i vašarskih trgovaca i prekupaca, u sadejstvu sa palanačkim sitnogrebatorskim pogledom na svet i život, vrlo brzo se primio i odomaćio u domaćoj politici još prilikom formiranja prvih pravih političkih stranaka, krajem XIX veka. Pokazalo se koliko su čast i razum lako kvarljiva roba, koja po tržišnim principima donosi samo gubitke ukoliko se gomila, stoji i ne cirkuliše. I zato, krenulo se u trgovinu na sve strane i stranke. Tradicija kupovine i preprodaje zastupničkih mandata u našim krajevima permanentna je više od jednog veka, u svim oblicima društvenih i političkih uređenja koji su, kako to istorija pokazuje, protutnjali Balkanom ne ostavljajući previše suštine za sobom i uglavnom se baveći povlađivanjem mentalitetu mase koja je naizgled bila željna čerupanja, cinkarenja i neimanja.
U okvirima tog šibicarsko-crnoberzijanskog stila domaće kvazipolitike, možemo sasvim lako sagledati sve ono što se odigravalo oko i tokom jučerašnje 33. sednice Skupštine opštine Negotin, jer su osnovni elementi opšteg stila listom prisutni - kako u palanci tako i u prestonici. Danima traje besomučna trgovina mandatima odbornika, direktora i funkcionera koji su bili članovi Demokratske Stranke. Od momenta samoinicijativnog izlaska DS iz vlasti krenula je nezaustavljiva lavina teške kupovine, još teže prodaje i najtežeg besplatnog priklonjenja pominjanih - u redove SPS. Masovnost je veća nego kod još uvek sporog preletanja u SNS, u odnosu na dužinu vremenskog perioda u kome se dešava.
Natenane i puzajući, u redove SNS se polako uvlače spavači SPS po formuli kako su to već radili sa DS, započevši još u drugoj polovini 2004. godine, posle prvog izbora Tadića za predsednika države. Sada se to isto radi, uz blago ubrzanje posle prošlogodišnjih majskih izbora. Počelo se sa proverenom praksom upodobljavanja i komponovanja budućih i novih lokalnih odbora SNS, tamo gde ih nije bilo ili su bili dokazano kilavi. U ponudi su dobre namere, kvalitetne ideje i profesionalne usluge. Međutim, to je budući problem Gospodara Vučića, a ne običnih građana.


U ovom slučaju, ne radi se ni o kakvoj crti mentaliteta mase, narodnoj tradiciji ili stilu palanačkog kolektiviteta. Ovde se radi o čistoj tehologiji opstanka povrh stada ovaca, nastavka beskrajnog parazitiranja na životima građana. Stada, jer ta ekipa sve ostale ljude smatra za obične ovce, masu bez mozga i volje, željnu zvuka klepetuše, srećnu što kao takva opstaje iako povremeno (po)jedinke bivaju netragom odvedene u furunu.
Žuto stado i njihovi desetkovani birači više nisu interesantni trgovcima maglom i dimnim zavesama. Zato sada nezdrave sitne grickalice i zezalice koje goje i štete organizmu, bivaju masovno povučene sa tezgi i polica, iskopane iz magacina i trapova, pa preseljene u novu trgovinu. U rupama ostaju samo oni najdublje ukopani, zlu ne trebalo.
Radi se o ljudima koji nikada, zapravo, nisu menjali ideologiju - jer je i nemaju. To su ljudi za sve režime, jer su oni sami režim. To nema veze sa strankama, ili njihovim članstvom, jer u ovoj zemlji su stranke oduvek služile samo kao mamac za naivne budale koje zaista veruju da postoje partijski programi koje zastupaju, da glas koji im je poveren zaista ide u prave ruke. Izigrani su svi, čak i oni koji misle da se učlanjuju ili glasaju kako bi zauzvrat dobili posao za sebe ili svoje. A neće ga dobiti.
I kada to konačno uvide, oni umesto da prestanu - opet promene stranku, pa sve iz početka. Borimo se za slobodno tržište, zar ne - šta je onda sporno? Ništa. Svi su makijavelistički zadovoljni i nesrećni, baš kako i treba da bude. Svi misle da trguju, svakim se ponaosob trguje. Niko i dalje nema ništa.
Čist ideal siromaštva, nihilizam palanke. Konclogor duša bez bodljikave žice, sa buđavim hlebom i blatnjavom vodom autocenzure i straha.

***
Svaka vlast, kada pogubi konce i kompas, počne nešto da gradi. I svaki put, ali baš svaki, to što naprave govori sve o njima. Zato što te, na prvi pogled omnikorisne stvari, nisu to što bi svako i pomislio da jesu. Faraoni uvek sebi dižu piramide za života, kao simbol njihove moći, veličine i apsolutne vladavine nad životima podanika. To što nazidaju, služi da pučanstvo uvek ima Gazdu "na pameti", napravljeno je da konstantno podseća na Njega. Da se naježite kada u neki takav objekt uđete, da vas prožme osećaj sopstvene sitnosti i nemoći, uvek na pameti imate jedino to da pripadate samo Njemu i nikome više. Čak ni sebi samima.
To je uvek tako, pa makar se radilo o monumentalnom javnom toaletu, spomen-čučavcu, hram-zadužbini svete manastirske rakije sa konakom, ovčijem burdelj-kompleksu ili bulevaru sitnih duša.


Shodno predizbornoj potrošačkoj histeriji koja je zavladala u Negotinu, kupoprodajne stranačke transakcije i transferi funkcija jasno ukazuju na to šta se (i kome) dešava, i u čijoj to glavi. Zato je magistarski rad u amanet aktuelne odlazeće vlasti u Negotinu, jedino mogao da bude onaj koji je u toku. 
Blato i posečeno drveće. Tončev-dunđeraj. Tezge, nakupci i prekupci, cenkanje, zakidanje na vagi za odokativno merenje. Preleti, cvećke, trulo voće i kupus. Šarani u šafolju na golom betonu, gomile ošurenih pilića u plastičnim kesama. Kašnjenje sa radovima, volšebno nestala stara armatura koja je potom vaskrsla posle dolaska policije. Kilotone betona - običnog i štampanog. Nova armatura koja bi izdržala udar aviona, da je kojim slučajem bila ugrađena u WTO kule. Novi lokali, prilazne saobraćajnice. Farbara. Odbornici i direktori u niskom preletu, pred početak zime. Konzumenti političkog šoping-turizma, sa bezbedne visine gaču i pljuju po Malom Čoveku.
Pravi naziv tog projekta nećete naći nigde u javnosti, zato što on glasi:

Rekonstrukcija Crvene Pijace u Negotinu

Projektanti sede u zgradi Komiteta. Dvoprsti deo izvođača radova svoj deo trgovine obavlja u skupštinskoj sali, dok teška mašinerija i lopatari argatuju na arheološkom lokalitetu nekadašnje gradske Zelene pijace. Traže dokaze koje će projektanti potom upotrebiti da prezime i prežive još jednu izbornu Crnu Nedelju, zajašu novi parazitski mandat.

Drugovi i drugarice Četvrtci, na današnji Crni Petak, čestitam vam vaš 29. Novembar, onaj koji samo vi slavite i za koji običan narod nikada nije smeo da zna. Čestitam vam Crveni Petak. U to ime živeli.
A Crni Petak je neminovan. Onaj domaći.

Thursday 28 November 2013

Dan zahvalnosti


Narodna poslovica kaže: Umiljato Janje dvije ovce sisa. U negotinskoj varijanti stvari su malo izvitoperene (kao i obično), pa je Umiljato Janje mutiralo u Tri Praseta. Ili su se, u stvari, Tri Praseta razotkrila kao Umiljato Janje?
Kako god, ta Tri Praseta su stvarno čudo - jedno od njih napravi kućicu od štafelaja, drugo od knjiga, treće od šarenog kamena. A onda dođe mr. Crvenvukbezkapice; još pošteno, siromah, nije ni zaduvao, zapuhao nit pasulj sa vešalicama na metar jeo, a kućice se same zatresoše i na klimavim temeljima zaljuljaše. Prasići, onako komplet zastrašeni, uplašiše se daljih potresa pa na ulicu istrčaše. I tako, ničim izazvana, ubi ih promaja. Crven vetar neki.
Samo što oni to još uvek ne znaju.
Stvarno, da li ste negde čuli za narodnu izreku koja tvrdi da Tri Umiljata Praseta dve ovce sisaju? Ili možda, pre bi se reklo, jednu tvrdoglavu ovcu i jednog krezubog vuka?
Mislim da to nisu ni janjad niti prasad, u pitanju je neosrBsko mitološko biće, izniklo iz poseljačene politike koja se praktikuje predugo da bi to bila samo mašta. Izgleda da se u našem kraju opet pojavilo Pragnje, sa tri glave i jednom pilećom pameću, himera sa doživotnom članskom knjižicom svih partija koje su bile, jesu i biće haračlije zdravom razumu. 
Biće nekog belaja, kako bi to narod rekao. Sluti na to, ovoga mi krsta, petokrake i eura - shodno tradicionalnim religijama našeg kraja.


Da se manemo palanačkih i politikantskih basni, nebuloza u kojima životinje govore nemuštim i ljudskim jezikom. Da vidimo šta je to današnji dan doneo ovom nesrećnom gradu, u kome od svih agrikultura najbolje uspevaju nekultura, laž, krađa, licemerje i posebno - strah.
Da vratimo tu ploču ljigavosti hronološki malo unazad, informisanja radi.

30.10.2013. (sreda) - Novoizabrani opštinski odbor DS donosi odluku o napuštanju koalicije sa SPS, jer više ne ide onako kako je bilo "dogovoreno" 2010. godine. U prevodu - stranka je na korak do raspada ukoliko se nastavi unutrašnje urušavanje pod komandnom palicom SPS. Izabrani su neki novi, ali i neki stari ljudi, koji bi da vode drugačiju politiku.


03.11.2013. (nedelja) - Odluka DS objavljena u medijima, na zvaničnom sajtu opštine Negotin nije. Naravno, nisu razumeli tekst jer nije bio napisan uočljivim crvenim fontom.
06.11.2013. (sreda) - Predsednik DS na sastanku u kancelariji predsednika Opštine Negotin, zvanično obaveštava predsednike SPS i URS da izlazi iz koalicije. Dakle, za to služi ta kancelarija, a ne samo da "neki" suše čarape na radijatoru kada zimi dođu do grada u pijačnu sredu. Tom prilikom URS traži za sebe sva "kulturna" direktorska mesta.
08.11.2013. (petak) - Konačno zaokružen spisak i potpisana izjava direktora lokalnih ustanova kulture, članova DS koji se ne slažu sa odlukom stranke. Od njih četvoro, jedan odbija da potpiše izjavu iako mu je više puta nuđeno. Indikativno je da taj što odbija, ima člansku kartu DS datiranu na vreme pre 5. oktobra 2000. godine.


11.11.2013. (ponedeljak) - Dan Primirja, neradan. Kako za koga, primirje ne stanuje na ovim prostorima niti se ikada poštovalo. Tada je najslađe dokusuriti protivnika.
12.11.2013. (utorak) - Direktori objavljuju svoju izjavu na opštinskom sajtu i u omiljenim novinama. Smatraju se izdanima od strane "njihove" stranke. Smatraju ih provaljenima, u stranci u kojoj nikada nisu iskreno bili. U stranci, koja zaista jeste njihova, smatraju ih za standardno topovsko meso, politikantski disposable bašibozuk koji je svoje odradio - ali neka ih, još malo.
14.11.2013. (četvrtak) - DS dostavlja medijima odgovor na brakorazvodnu parnicu krtica. Pred nadležnim organima pokreću statutarnu proceduru isključenja istih iz stranke. Naravno, opštinski sajt nema u godišnjem budžetu stavku za ovo. Kao ni za ono, ali to ionako niko ne zna.


20.11.2013. (sreda) - Objavljen saziv i predlog Dnevnog reda 33. sednice SO Negotin, sa 17 tačaka. Interesantno, 17 je prost broj, baš kao i pamet koja caruje u ovoj opštini u kojoj nigde uma.
24.11.2013. (nedelja) - Radmila Gerov (LDP) na svom fajsbuk profilu napada SPS zbog načina na koji se ulazi u postupak komasacije dela zemlje oko sela Radujevac. Predloženi predsednik komasacione komisije je istovremeno i sekretar SO Negotin, takođe i član SPS. To, naravno, nema nikakve veze kao ni predviđena apanaža od 750 hiljada dinara takvome u narednih godinu dana (na koliko je posao komasacije oročen); mesečnih 60 i kusur hiljada dinara nije neka para za funkcionere lokalnih samouprava u Srbiji, to već znamo. Sporno je što se radi o drugoj plati, pored one redovne koju imenovani već prima kao činovnik opštinske uprave, a takođe i naknade za svaku sednicu SO i njenih organa. Naravno, na to se ne plaća Krstićev porez u zbiru, već samo ako pojedinačno prekorači limit od 60 tisuća rajhsdinara. Deakumulacija ili komasacija prihoda - odlučite sami.
Btw, ako se već vade kako su pare za "projekat" komasacije obezbeđene od nemačkog GIZ donatora, i da nema šanse da Nemac dopusti zloupotrebe (sic!), što na opštinskom sajtu ne objaviše taj projekt, kompletan, sa finansijskom strukturom. Javno i na uvid pučanstvu, da vidimo na šta će sve to otići 60 hiljada evra koje ova opština nikako sama nije mogla da sakupi za 30 godina, koliko je proteklo od poslednje komasacije zemljišta. Tih šest miliona dinara umeju da spucaju za Mokranjčeve dane, pola sume na opštinsku reprezentaciju, tri miliona takođe na rekonstrukciju spomenika Hajduk Veljku. Za rekonstrukciju Zelene pijace (koja kasni u startu) najmanje 160 miliona dinara, Dakle, zato nije bilo para za ukrupnjavanje njiva oko jednog sela, i to manje od trećine ukupne površine.


25.11.2013. (ponedeljak) - Isključenje pragnjadi iz DS overeno i konstatovano. Na sastanku DS, "njihov" član opštinskog veća odvaljuje kako se ne slaže sa ovakvim prenagljenim odukama stranke i da neće da podnese ostavku u tom opštinskom organu (činjenično političkom, za razliku od "kulturnih" direktorskih fotelja - makar to bilo samo formalno), jer "nije ni stoiljade za bacanje, do kraja mandata". Kakav prosvetni radnik, takav mu i rečnik.
26.11.2013. (utorak) - Sednica opštinskog Veća; izvršen desant na predloženi Dnevni red ubacivanjem dodatnih sedam tačaka. Među njima je i javna egzekucija preostalog neposlušnog žutog direktora i imenovanje jedne ursuljice umesto njega. Tako treba! Naravno, Rade od stoiljada glasao za dopunu, smenu i naravno - ostade stoiljade do kraja mandata Veća.


27.11.2013. (sreda) - Sastanak odborničke grupe DS, dogovarana taktika šta će ko od preostalih odbornika stranke da radi tokom sednice SO, kako treba glasati po tačkama Dnevnog reda. Palo novo razotkrivanje crvenih spavača u žutoj pidžami. Neki odbornici najavili odsustvo sa sedice zbog hitnih poslova van grada, neki zavejani (a rado bi došli), neki objavili da su prešli u SPS odavno.
28.11.2013. (četvrtak) - Održano 33. zasedanje Negotinske Komune. Prisutno 40 vlasnika nemuštih mandata. Usvojene sve tačke Dnevnog reda. Pade komasacija para za predizbornu kampanju SPS. Izabran direktor JKP. Smenjen tvrdoglavi žuti arhivar, postavljena zamena. Za smenu je glasalo 27 odbornika, baš kao i prilikom streljanja žutog direktora JKP pre tačno 11 meseci. Padoše nova i ponovna (samo)razotkrivanja, neki se razvejali pa glasali za svoje - ali one prave. Ponoviše prošlogodišnju šihtu koju su masno potom naplatili. U odbranu ustadoše i govoriše samo dva odbornika SNS, nije im bilo jasno šta je to loše smenjeni uradio.

A jeste uradio, da se ne zavaravamo, i to vrlo gadnu stvar: 
Koliko god da mu je stranka otišla u aut, on lično i dalje previše miriše na Zorana Đinđića, što je neoprostivo. Dodatni problem boljševicima u svim redovima predstavlja činjenica da pola novog odbora DS miriše isto kao i taj smenjenik. Vratili su se oni koje je Tadićeva kamarila isterala iz stranke. Neki se jesu ponešto umazali, neki uopšte ne, ali osnovni miris i dalje opstaje i smeta ekipi na spratu negotinskog Komiteta, kao i onima koje su kroz oluk i druge cevi spustili u prostorije DS da riju.
Krtice se najbolje iz svojih rupa isteruju dimom zapaljenih žutih sumpornih traka; koliko god da se kriju, na kraju ne mogu da izdrže, pa izađu na površinu. A onda - zna se šta sa njima.
Janje, Pragnje, Tri Praseta, Crvenvukbezkapice, asinusi, krtice, slepo kuče, krpelji, pijavice, krokodili, mečke, veprovi, dodžovi, uholaže...
Stvarno - basna. Politikantska fauna, čista zoologija sa praktičnim uvodom u veterinu.


Kao šlag na 33. Obretenje usijanih glava, pade konačno i odluka o cepanju Zdravstvenog centra na koju se čekalo pune tri godine. Osnovali su Dom zdravlja kao lokalnu zdravstvenu ustanovu. Čim ga budu sveli na rang seoske ambulante povrh neke čuke, potrpaće u njega listom sve partijski (ne)podobne bele mantile, pa neka zavise od komasiranog lokalnog budžeta naredne vlasti, umesto da ćute, budu dobri i nastave sa parazitiranjem na račun republičkog budžeta - baš onako, po nadasve uspešnoj formuli Tomice Milosavljevića i Slavice Cipelice.
Najavljeno je i još jedno kulturno prekomponovanje sa uprepodobljavanjem, doduše samo nemušto promrmljano. Ovoga puta, izgleda da se potpis na direktorsku izjavu neće baš svakome isplatiti: URS traži i smenu poslušnog direktora Doma Kulture. Naravno, još uvek ne javno, jer Moskva krokodilskim suzama radosnicama ne veruje. Nema brige, dogovoriće se vrlo brzo i lako.

* * *
Dan zahvalnosti (Thanksgiving day) je tradicionalni praznik u Sjedinjenim Američkim Državama. Obeležavaju ga svakog četvrtog četvrtka u mesecu novembru, u znak sećanja na prvu uspešnu žetvu koju su evropski doseljenici ostvarili pre nekih 400 godina, zajedno sa indijancima sa kojima su tada živeli još uvek u kakvom-takvom miru. Danas se u USA ovaj nacionalni praznik slavi uz tradicionalnu večeru na kojoj serviraju one mini nojeve od severnoameričkih ćurki.


Sadašnja ekipa u negotinskoj lokalnoj vlasti, koja prvenstveno okuplja SPS i otpad DS, na vlast je 2009. godine organski, pa potom i 2010. koaliciono došla neprekidno mesecima mrsomudeći o čuvenoj sednici Vlade koja će biti održana u nekakav četvrtak, sa ciljem da njih takve ustoliči. I ustoličiše ih, sve takve Četvrtke. Posle su se još jednom malo dokomponovali, što se od raštimovanih frulaša i dalo očekivati. Današnje crveno slovo, Četvrtkovdan Zahvalnosti palanačkim budalaštinama, svečano je proslavljen - ali ne pečenim Pragnjetom, jednim ili više njih, niti žutim direktorom na ražnju.
Na meniju su bili drugi specijaliteti domaće, palanačke kuhinjice.
Danas su magarci pojeli sami sebe. Neka ostane naša mala tajna i kako, jer oni toga još uvek nisu svesni. U magarećim klupama su učinili medveđu uslugu sebi, pogurali "stvar" da u DS provetre prostorije i prodišu lakše, utrli su put SNS lavini, znalački očistili sneg sa staze LDP koji će debelo profitirati na magistralnoj gluposti i alavosti.
Ovoga puta, to je toliko očigledno i jasno, pečenje je pojelo samo sebe. To je jedina dobra stvar današnjeg Dana zahvalnosti požarevačkoj Lipi. Kako stoje stvari, uskoro slede nova statutarna konstatovanja odlaska odborničkog i drugog otpada iz žutog dvorišta. Neka, danas su krenuli i u izradu novog Plana upravljanja otpadom na teritoriji opštine Negotin. Da se više ne gomilaju divlje deponije na sve strane, već samo tamo gde jedino sme.


Nekakav vojskovođa bi svoju vojsku ovakvim glupim potezima doveo do uništenja. Tako i treba, zaslužili su. Međutim, problem i dalje ostaje: građani Negotina će i posle novog primirja, glasanja, prebrojavanja i upodobljavanja, biti ona strana koja će (ponovo) izgubiti u postizbornom miru koji na proleće sledi.
Tradicionalno, kao i uvek.

Sunday 24 November 2013

I oči i zubi


Vučji pogled - po ugledu na životinjski svet (vukovi i pseta), dečija igra zurenja u kojoj gubi onaj ko prvi obori pogled i podvije rep. 
Omiljena je kod srpskih politikanata, naročito onih koji koriste naočari - radi fokusiranja & pojačanja dioptrije razrokih igrača, ali i prikrivanja konstantno skupljenih zenica pa čak i njihovog potpunog nedostatka (vremenom ih gube oni koji mnogo menjaju partije i ideologije, svetlost im sve više smeta).

photo: Facebook

Oči nazivaju "prozorima duše" jer se iz njih često može otkriti šta neko misli ili oseća. Tokom razgovora sa drugom osobom, prirodan i važan deo procesa komunikacije predstavlja i praćenje pokreta njenih očiju. Obratite pažnju na neke od sasvim uobičajenih stvari, poput sledećih:
Pogled
Kada vas sagovornik gleda direktno u oči, to ukazuje da je zainteresovan i da razgovoru pridaje pažnju. Međutim, produženi direktan pogled možete osetiti i kao pretnju. Sa druge strane, prekidanje kontakta očima i često lutanje pogledom, može da znači rastrojenost, neprijatnost ili da sagovornik pokušava da prikrije šta zaista oseća i misli.
Treptanje
Ovo je prirodna reakcija, kojom se očna jabučica vlaži tečnošću iz suznih žlezda. Međutim, nije za zanemariti da li sagovornik trepće previše ili premalo. Ljudi često ubrzano trepću kada se osećaju uzmenireno ili im je neprijatno. Proređeno treptanje može da ukaže na to kako sagovornik namerno pokušava da kontroliše pokrete svojih očiju. Primer predstavljaju igrači pokera, koji ne žele da pogledom otkriju karte koje su deljenjem dobili (i ne samo pogledom, to je tzv. poker face). Tzv. čkiljenje može predstavljati slabovidost, ali takođe i prikrivanje ubrzanog treptanja - do trajno nepovratnog grča, poput strihininskog.
Narodno verovanje kaže da ako zatitra desno oko biće uspeha u poslu, a ako zatitra levo - biće svađe. Pa vi vidite, tj. gledajte, tj. tumačite govor tela. Narod kaže i za nekoga ko to mnogo radi, da "trepće k'o svraka na jugovinu" (vruć vetar usred zime koji hoće oči da suši, pa zato). Reflektori u TV studiju često izazivaju efekat jugovine, pa političari mnogo trepću zbog toga, a ne zato što lažu.
Zenice
Veličina zenice predstavlja jedan od najsuptilnijih znakova koji oči odaju. Ona fiziološki zavisi od količine svetla koja iz okoline pada na oko. Međutim, ponekad i emocije takođe mogu da utiču na njihovu veličinu. Izraz bedroom eyes označava uvećane zenice nekoga ko vas privlači.


Pokreti i izrazi ustiju takođe mogu biti važni za razumevanje govora tela. Na primer, grickanje donje usne može da ukaže kako sagovornik oseća brigu, strah ili nesigurnost. Pokrivanje ustiju rukom, da se prikrije kašalj ili zevanje, može da ukaže na nečije lepo vaspitanje, ali i da prikrije grimasu koja ukazuje na neslaganje sa vama. Osmeh predstavlja jedan od glavnih elemenata govora tela, ali i on se može protumačiti na više različitih načina. Osmeh može biti potpuno iskren, ali se sasvim može iskoristiti i za prikazivanje lažne sreće, sarkazma ili cinizma. Kada pokušate da "iščitate" nečiji govor tela, obratite pažnju na sledeće signale:
Napućene usne
Mogu ukazivati na gađenje, neodobravanje ili nepoverenje. Na Facebooku se koriste za reklamiranje jednog drugog (mada veoma sličnog) zanata, pored politike.
Grickanje usana
Ponekad može da ukaže na zabrinutost, anksioznost ili stres.
Narodno verovanje kaže "ugrizao se za usnu/jezik" kada neko laže i pokušava to da prikrije. OK, može i kada vas neko ogovara, ali to nikako ne možete da saznate ukoliko sa takvom osobom niste prijatelj na fejsu.
Pokrivanje usta
Ukoliko sagovornik želi da prikrije neku svoju emotivnu reakciju, pokriće usta rukom kako bi izbegao iskren ili zlurad osmeh.
Iskrivljena usta (naviše ili naniže)
Sitne promene položaja usta mogu suptilno da ukažu na to šta neko trenutno oseća. Ukoliko su malo povijena naviše, to ukazuje na osećaj sreće ili optimizma. Nasuprot tome, ako su povijena naniže, to može da ukaže na tugu, neodobravanje pa čak i neprikrivenu grimasu (figurativno rečeno: pretvaranje, licemerje).

Govor tela podrazumeva neverbalne signale koje koristimo u komunikaciji. Čine ga: izrazi lica, pokreti očiju, usta, gestovi, držanje ruku, nogu i tela, kao i tzv. lični prostor i njegove granice. Stručnjaci tvrde kako ti neverbalni signali čine veliki deo našeg dnevnog komuniciranja sa drugim ljudima. Od izraza lica do sitnih pokreta tela, stvari koje ne izgovorimo takođe mogu da nose veliku količinu informacija. Neki istraživači smatraju da govor tela čini 50-70% svih komunikacija među ljudima. Razumevanje govora tela jeste važno, ali je podjednako bitno obratiti pažnju i na druge signale, poput konteksta. Pored toga, pojedinačne signale je bolje posmatrati kao deo grupe indikatora, umesto kao pojedinačnu reakciju.

Linkovi:
Psychology.com - Kendra Cherry: Understanding body language
Care2.com - Beth Buczynski: How to decipher facial expressions and body language

***
Bela Lugosi je jednom prilikom izjavio:
"Ljudi, okovani monotonijom, u strahu da misle, svikli na izvesnost... 
takvi žive poput mrava."

Look into my eyes.
Deeper.

Sava Savanović i Bela Lugosi su upokojeni. Lažljivi paraziti, koji stvarno žive od tuđe krvi - nisu. Dugo ste čekali, počnite! Beli luk i kolac u ruke! Odavno se zna kako se oni najbolje koriste.
A oni vukovi s početka, šta sa njima?
Dolazi zima, počujte muziku Dece noći. Ona ume da bude tako divna.
Kako za koga.

Friday 22 November 2013

Dreadlords, mirno!


U Srbiji je u pripremi novi Zakon o privatizaciji.

Radna verzija Nacrta novog zakona o privatizaciji predviđa privatizaciju društvenog kapitala kroz prodaju stečajnih dužnika. Taj proces se mora okončati do kraja 2014. godine - što, u tako kratkom roku, nije moguće organizovati. Odustaje se od tendera kao metoda privatizacije, već se prodaja kapitala, odnosno imovine subjekta privatizacije sprovodi putem javnog nadmetanja (aukcije) uz prethodno javno prikupljanje ponuda.
Radi se o nameri sadašnje garniture tranzicione nomenklature u Srbiji da uzurpira društveni kapital i u potpunosti isključi radnike iz procesa upravljanja i prodaje društvenog kapitala. Agencija za privatizaciju tako postaje opšti vlasnik društvene imovine u Srbiji. Ovim se način privatizacije društvenog kapitala u Srbiji približava načinu privatizacije u fašističkoj Nemačkoj 1933. godine; tako se stvaraju preduslovi za fašizaciju društva u Srbiji. "Radnička klasa" u Srbiji, zadovoljna isplatama minimalne cene rada i povezivanjem radnog staža, ne može biti brana ovom društvenom procesu. Istovremeno, fašističke parole postaju sve učestalije na beogradskim ulicama.
Tokom 90-ih godina, „samoupravljači“ se nisu ponašali kao radnici već kao „Srbi“ masovno organizovani u podršku Slobodanu Miloševiću. Pauperizacija i slabljenje sindikalne i političke organizovanosti radničke klase, danas ponovo dovodi do pada njene klasne svesti i otvaranja prostora za razne populističke političke projekte, pa i fašističke. Slabi racionalna svest da se radnička klasa mora sama svojom organizacijom, sindikalnom i političkom, izboriti za svoj dostojanstven položaj u procesu proizvodnje, a jača iracionalno uverenje da će opet neki mesija doneti spas. Praksa je pokazala svu iluzornost populističkih projekata kao instrumenata društvenog razvoja. Oni mogu doneti samo opšte siromaštvo, propadanje nacionalne ekonomije i društva u celini, zdravstva, obrazovanja, nauke i kulture, uz bogaćenje kriminalnih društvenih grupa.
Radnici su tzv. besplatnim akcijama, u stvari, bili prevareni.
Akcioni plan Vlade predviđa nekoliko faza za postupanje sa tzv. preduzećima u restrukturiranju, i tu se očekuje da će više od 50.000 ljudi ostati bez posla. Oni nemaju gde da odu, njih očekuje tragična sudbina suvišnih ljudi.

dr Marija Obradović
Građanski Savez 21.11.2013.


Pre godinu dana usvojena je Strategija razvoja obrazovanja u Srbiji do 2020. godine kojom je predviđeno da se na visoke studije postepeno, a najkasnije do 2020. god. upisuje 40% svršenih srednješkolaca, što je cilj i na nivou Evrope.

Tema je više nego osetljiva iz mnogo razloga. Dugotrajnost posledica promena koje se naprave u toj sferi, svakako je među najvažnijim razlozima da se temi priđe objektivno, argumentovano, politički i ideološki neostrašćeno i svestrano, a ne samo sa ekonomskog aspekta (prihodi-troškovi). Svake godine se smanjuje broj dece koja upisuju školu, dok nadležni za obrazovanje zagovaraju smanjenje broja zaposlenih u prosveti, smanjenje broja obrazovnih ustanova, kojima zaposleni neracionalno upravljaju - jer se radi o državnoj svojini.
Na panel-diskusiji održanoj na temu racionalizacije i uvođenja javno-privatnog partnerstva u obrazovni sistem Srbije, pored kvalifikacije na račun građana i zaposlenih u prosveti da su i dalje zaraženi komunizmom, moglo se saznati i da država ne sme popustiti pred štrajkovima studenata i profesora, kao i da Srbija ima hiperprodukciju visokoobrazovanih kadrova koji nikome ne trebaju, jer poslodavci najviše traže I, III i IV stepen stručne spreme.

Dve opasne ideje provlače se kroz ovu težnju da se smanji broj studenata i da se kroz veći broj manje školovane omladine navodno zadovolje potrebe privrede. Prva ideja je nerealno očekivanje da će ovde da se dogodi reindustrijalizacija koja će apsorbovati veliki broj manje kvalifikovanih radnika, privući strani kapital. Naša privreda je ciljano uništena i opljačkana, i jedino privlačno je niska cena rada dok su svi ostali aspekti u očajnom stanju (infrastruktura, pravna regulativa, stabilnost društva, nekoruptivne procedure). Realnije je, zapravo, očekivati razvoj sektora usluga, manje firme koje traže pametnije, obrazovanije, fleksibilnije radnike, a te kvalitete ne daje što niže, već što više obrazovanje. Druga ideja je predlog da visoke škole same određuju upisne kvote i visinu školarina, što bi dovelo do manjeg broja upisanih studenata - ali ne bilo kojih: mogli bi da studiraju samo oni koji su dovoljno bogati da to plate (bez obzira na svoje stvarne potencijale), i, sporadično, izuzetno talentovani i inteligentni, koje bi eventualno država ili zainteresovane firme stipendirali.
Cilj je racionalna "upotreba" predavača i kapaciteta obrazovnog sistema, čime bi se ostvario konačni ideal učesnika ovog panela: tržišno orijentisane škole svih nivoa posle obaveznog obrazovanja. Obrazovanje bi se polako svelo na puki odnos ponude i tražnje, robe i kupca - a ne bi smelo tako da bude.
Na panel nisu bili pozvani učesnici sa drugačijim stavovima.

Ljiljana Latinović
Građanski Savez 21.11.2013.




Više je nego očigledna paralela i povezanost ove dve namere domaćih-a-uvezenih mozgova koji sede po ministarstvima aktuelne vlasti u Srbiji. Na prvi pogled, nameće se pitanje:
Kako će smanjenje broja zaposlenih u upropašćenim (ali i onim retkim, koja još uvek kako-tako pristojno posluju) preduzećima, motivisati prvenstveno mlade da završavaju bilo kakve škole ako je jasno da je za zaposlenje diploma manje vredna od partijske knjižice? Nije zgoreg imati obe, ali zna se "red" ovdašnji. 
Odgovor na ovu dilemu leži u konstataciji sa panela, onoj po pitanju nivoa stručne spreme radnika potrebnih privatnicima.
Privatizacijom privrede, prestaće potreba za velikim brojem visokoobrazovanih kadrova, što će biti rešeno privatizacijom obrazovanja, gde (na sreću) za profesore neće biti postavljeni oni sa I, III ili IV stepenom stručne spreme ali će im svakako biti uvaljene manje plate. Zato što ih je tada najlakše kontrolisati, i nastavnike i učenike/studente, podjednako zaglupljene idiotarijama sa Pinka i iz udžbenika (koji će, naravno, biti štampani samo u probranim privatnim štamparijama).
Ovde se ne radi o proboljševičkom kolektivističkom "strahu" od sposobnih i preduzetnih koji štrče iz mrtvog mora sovhoza i kolhoza, gde su "štrčitelji" s razlogom strahovali za goli život (koji je mogao da skonča i bukvalno u trenu). Ovde je u pitanju nešto drugo, pa opet isto u ishodu: zaposlenima i onima koji čekaju na posao (neki i na otkaz) uvaljen je ogroman strah na temu materijalne egzistencije, tj. najavljeno odumiranje na rate. Beskrupulozna trka za profitom u razmatranje uopšte ne uzima pojedinca, disidenta, kao u socrealizmu. Ovde je 50 hiljada otpuštenih radnika u najavi, prvenstveno rasterećujuća stavka troškova, tj. rashoda za zaposlene. Knjigovodstvena konta od 411 do 416 - i ništa drugo.

Konto 417 (poslanički dodatak), izuzima se trajno iz ovakvih spasonosnih ideja.
Paralela najavljenih "privatizacija" sa Nemačkom situacijom tridesetih godina prošlog veka, utemeljena je na više konkretnih i dokazanih primera - od toga da je Hitler u istom danu gasio štrajk u Minhenu zabranom postojanja ("komunističkih") sindikata i zatvaranjem fabrike, ali i pisao zahtev Ministarstvu finansija da ga oslobodi plaćanja poreza na prodaju knjige "Mein Kampf" pravdajući se kako od prihoda finansira siromašne i bolesne članove svoje Partije, pa do apsolutno pedantno i precizno vođene ekonomičnosti i računovodstva smrti u konclogorima.
Ovakvim nasilničkim stavom, prvenstveno prema obrazovanju, kao da se namerava postavljanje fabričkih dimnjaka na škole i fakultete, iz kojih se vije gust crni dim sistemskog fabrikovanja zaglupljenih vlasnika nekakvih "diploma", ne prestaju vizuelne asocijacije na das Reich, iz koga je jedini izlaz za prekobrojne i nepotrebne vodio baš kroz dimnjak.



Ideja "tehnoloških parkova", koja podrazumeva spregu lokalne zajednice, lokalne privrede i lokalne obrazovne ustanove u jedan zajednički sistem koji funkcioniše na zadovoljstvo svih, a koja se kod nas podmeće kao pozadina svakakvih sumanutih ideja raznih gospodara i njihovih kamarila, u ovdašnjim uslovima je naprosto neostvariva. Niti jedna od tri pomenute komponente ne zadovoljava ni minimalan nivo kvaliteta, da bi se makar ponadali kako bi možda tu ipak bilo nečega dobrog. Škole ne možete pretvoriti u puke fabrike robotizovanog topovskog mesa za fabričke proizvodne trake. Žudno i nervozno željena selekcija crnih ovčica i pilića još u inkubatorima, u šta bi se škole na ovaj način neumitno pretvorile, jednostavno nije moguća jer se ovde radi o živim ljudima. Konačno rešenje nikada na kraju nije ispadalo konačno, istorija je to bezbroj puta pokazala. Čuvena lenjost kao palanački rad, na kraju neizostavno izazove nekakvo pomeranje, rad, i tako poništi samu sebe. Nihilizam ne spada u prirodne principe - isto važi za kamen, biljke, životinje, ekonomiju, društvo.
Teško da će Srbija postati i Engleska iz Burgessovog romana "1985", u kojoj bande studenata po londonskim geto-kvartovima i podzemlju napadaju sve redom, u životu ostavljaju samo one koji mogu da ih nauče još nečemu. Sa druge strane, Srbija je na korak od iste knjige, u onoj situaciji kada bolnica izgori do temelja sa sve pacijentima i osobljem, jer je na ulici trenutno sukob između vatrogasaca koji štrajkuju i onih koji to ne čine, a nema ni policije da ih razdvoji ili natera da rade svoj posao. Pogađate, i policajci su u štrajku. Umalo da zaboravim, Engleska je pod okupacijom arapskog kapitala i islama... u toj knjizi.
Radnici, sindikati, obrazovanje, deprivatizacija i stvarna departizacija, socijalna pravda... eto nama i infidela u priči, baš se zgodno pogodilo. A odatle je samo mali korak do još jedne knjige istog autora, one daleko poznatije - The Clockwork Orange. 
Alex-manijaci, sa jedne strane, Srbiji nikada nisu nedostajali; takvi su čak bili brižno odgajani. Međutim, Alex-buntovnike protiv kriptofašističkog i palanačkog sistema, Srbija je vazda sama trebila, od malih nogu i naročito u školi.
Da li oni zaista veruju u ove bajke koje, na račun građana, pričaju naokolo? Ili ne vide koliko je providna igra koju ovih dana igraju domaći Gospodari i Sluge:
Naplašićemo vas sve, bez izuzetaka, čak neke od najavljenih poteza i povući. Moraćemo tako, jer drugačije nećemo moći da vas posle spašavamo, zbog čega ćete opet glasati za nas, a ne za one izdajnike koji bi vam ovo isto radili. 

Dreadlords, mirno!

Ne morate baš biti filosof, poput Vladimira Milutinovića, pa da na izjavu ministra privrede "Fleksibilnije radno zakonodavstvo dokazano dovodi do rasta zaposlenosti", koju uporno mantrički ponavlja, odgovorite jednim sasvim logičnim pitanjem:

Stvarno, Gospodari Straha, recite vi nama: A gde to?

Tuesday 19 November 2013

19111312


Šta je sve to sluđeni Građanin Pokorni mogao da sazna po tzv. medijima, na današnji 19. dan 11. meseca 13. godine 1. veka 2. milenijuma?


19. novembar je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad decom. Zabrana nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja u ustanovi odnosi se na svakog - decu, učenike, zaposlene, roditelje i treća lica. Potrebno je decidirano navesti i nadležnog ministra i političare, jer nasilje nad decom ima i prikrivenu, pokvarenu i posledično dalekosežnu formu - možda i goru od one eksplicitne.


Na čelo beogradskog Organa volšebno je dospeo Lažni Gradonačelnik Siniša Mali. Nije bitno koliki je, da li je Organ ili Car, Siniša ili Šćepan, lažni ili PRC original - bitno da je to neko koga (beo)glasači hoće mimo sopstvene izborne volje. Pored njega, u Organu je i sve više (čitaj: ponovo) neizostavni drug Čoki; na njegovu veliku žalost, ne na vrhu - opet, kao 1996. kada se naljutio na Miru Marković pa odsekao člansku knjižicu SPS, i opet, kao 2003. kada se "nadao" da će još tada postati ono što je danas Gospodar Vučić: Prvi, a da nije prvi. Kadjetvrdočović zaista nema sreće sa tim vrhom, čak ni iz trećeg pokušaja.
Takođe, LDP "obaveštava" Prvog da odustaje od organskog saučesništva jer je Đitler otrovao Čedu zatekavši ga u krevetu sa Vučićem, i to posle izuvanja. Sipao mu je živak u uho, možda i pokoju bubu. Istovremeno, Dragan Đilas objavljuje da je Beograd umesto privremenog organa dobio prinudnu upravu, da u njoj umesto dve demokrate dobijaju samo jednu organelu te da je o tome odlučio Gospodar lično, metodom kafanskog preturanja po jelovniku. To reče, pa objavi narodu sitog svega i svih njih. Btw, pomenuta žuta Organela će, naravno, obavezno raditi u interesu (beo)građana - baš kao i ostatak višepartijskog jednoćelijskog Organa.
Goran Vesić je usput nestao u prevodu, biće namiren funkcijom sekretarice Organa i još po nekim foteljicama, ne preterano bitnim za pučanstvo.
Ua GMO! Samo Organski dolazi u obzir - i ništa drugo.


Košarkaši CrveneZvezdeFMP uspeli su juče da pobede PartizanSPS u produžetku dostojnom kosovskih izbora; VučićSNS i ĐilaDS zato danas prave korake i duple lopte - u ofsajdu. U našoj košarci je i tako nešto moguće. Takođe, Božepravde Mihajlović je konačno otišao iz domaćeg fudbala, a revnosni dužnosnik SNS iz Vaterpolo saveza.
Gospodara Vučića za selektora fudbalske i vaterpolo reprezentacije, i tačka!


Ponovljeni su lokalni izbori u Kosovskoj Mitrovici. Glasački listići, po nalogu OEBS, nošeni u Kosovo Polje, na brojanje & prebrojavanje. Vučić i Vulin "ne shvataju" odluku o brojanju glasova van Kosovske Mitrovice, ali bitno je da gradonačelnik ne bude "neko" koga neće građani. Potresmozga Pantić je daleko precizniji od svojih gospodara: "neko" je ili Albanac ili "Tačijev omiljeni Srbin - Oliver"; čak ni Šojić - samo je Pantić jedini spas za severnu obalu Ibra.
Kao da sav normalan svet ne zna da se Tačijev omiljeni Srbin preziva Julin.


Danas je zabeležen zemljotres u Kosovskoj Mitrovici, jačine 4,5 nečega (Politika ne piše koju su skalu primenili, da takvom cifrom slučajno ne preplaše novoposlušnog vlasnika agroliberalnonaprednih naćvi). Juče je takođe zabeležen jedan potres, jačine 3,7 (ovog puta) Rihterove skale. 
Dakle, juče 3,7 a danas 4,5: sve smo bliže cenzusu, po nekim skalama.


Da li Srbija istovremeno može da naMIGuje Rusiji i prepusti se članstvu u NATO? Ili se opet radi o čuvenim mamcima od šper ploče, onim iz '99? O tome će odlučiti neoskojevci, kada porastu i u 70. godini postanu punoletni članovi Nove komunističke partije Jugoslavije. Do tada će samo upadati na tribine o odnosima Srbije i NATO, prekidati ih u proverenom maniru pobratima Firera Davidovića Obraznog.



Danas je Dan artiljerijskih i raketnih jedinica Rusije i Belorusije, kao i Međunarodni dan muškaraca. Ovo mu nekako ide zajedno, da ne razdvajamo.



WTO - ne, nije u pitanju Svetska trgovinska organizacija, ona iz Dve kule. Ali zato jeste World Toilet Organisation, a današnji dan je Međunarodni dan toaleta. Prošlogodišnji praznični slogan im je bio "I give a shit, do you?", ovogodišnji je prepušten Organu na volju.
Ubode ga u dnevnu palanačku politiku, k'o prstom.


***
U utorak 19. novembra 2013. godine, na blogu Kolumnista.com objavljen je članak "Dosta!", autora Aleksandra Bećića:


Opoziciji, kvaziopoziciji, vlasti:
Stvarno, dosta! Dosta pretvaranja kako ste kao opozicija zabrinuti za narod. Taj isti narod vam ne veruje, jer ste se pokazali kakvi ste bili, dok ste bili vlast. Dosta pretvaranja kako ste na vlasti, zato što brinete za narod. Dosta skrušenih izraza lica, značajnog klimanja glavom, dosta optuživanja da su oni pre vas bili mnogo gori a vi ste fantastični i sve ćete da promenite na bolje. Onako - prostim rečima da kažem - zajebali ste nas. Tako nam i treba. E, zato je dosta.

Blago je stari, narodni izraz za stoku. U zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu, političari su zaista njeno najveće blago.
Stvarno, kada pogledate čega se sve nakupilo samo u tom jednom 19. danu 11. meseca 13. godine 1. veka 2. milenijuma, kako da vas ne spopadne 19. nervni slom
Stvarno, dosta.

Monday 18 November 2013

Milonga serbica


ARGENTINSKI TANGO

Spominje se ovih dana, nekako tiho, iznuđeno, ali više kao negacija: neće biti ovde argentinskog scenarija! Neće biti bankrota!
Šteta.


Kroz štampu i izjave političara i stručnjaka, provlače se podaci o daljem rastu spoljneg duga, naročito javnog i naročito u poslednjih nekoliko godina, čime se potkrepljuje teza o neracionalnoj državi i neophodnosti da se sve čime država upravlja što pre proda, kako bi se rešili tog balasta i troška koji nas uvlači u sve veće dugove. Namerno se ne kaže da su rasprodajom privrede uništeni izvori iz kojih je država ubirala svoje prihode.
Da li će država moći da servisira ovako velike i skupe dugove, a da se dodatno ne zadužuje?
Da li je uopšte smisleno to raditi, u situaciji kada privreda ne beleži nikakav rast već dugo vremena? Jedini rast beležimo u nezaposlenosti, siromaštvu i dugu. 
Taj naš spektakularni rezultat nije posledica uplitanja države kao takve u privredne tokove i odlučivanja, kako to stalno pričaju novoobogaćeni sposobni privrednici i stručnjaci njima na usluzi, nego korišćenja partokratski upravljane države za stalnu pljačku građana. Postojala je ovde i država koja je decenijama razvijala privredu, u kojoj je rastao standard građana, koja je imala razuman udeo spoljnog duga u svom bruto društvenom proizvodu. Istina, ta se država nije zvala Srbija nego Jugoslavija i taj se sistem nije zvao liberalni kapitalizam, nego socijalizam.

Na staro nema povratka, sa tim smo načisto. Cela operacija promene sistema je urađena doktrinom šoka i na zgarište se ne možemo vratiti. Prepuštanje sentimentu za prošlim, bilo bi samo gubljenje vremena.
Šta bi zapravo bio najveći rizik po državu i njene građane, ukoliko bi bankrot (odustajanje od vraćanja dugova) bio izbor? Postali bi kreditno nesposobni. Sada smo na pola koraka od toga, znači nije to razlog za odustajanje. Živimo u pravno ipak uređenom svetskom poretku, pa znamo da poverioci na neki način moraju biti namireni. Argument protiv bankrota, po kome bi poverioci mogli da se namiruju iz našeg plodnog zemljišta ili rudnog bogatstva, bio bi razuman, kada ne bi imali da ponudimo nešto drugo. A mi imamo, samo se pravimo da to nije naše! Onolike pokradene, opljačkane pare – jednom opljačkane kroz ratove, inflaciju i izvlačenje iz tada jakih preduzeća, pa još jednom oplođene i opet iznete iz zemlje kroz pljačkašku privatizaciju. Ta su sredstva veća od ukupnog javnog i privatnog spoljnog duga. Zašto su nedodirljiva? Zašto ni jedna vlast ne traži opljačkanu društvenu imovinu nazad? Ne znaju, ne smeju ili imaju interesa?

Argentinski tango je divna, neprolazno lepa, strasna igra koja se dugo uči i vežba.

Argentinski scenario, za koji su neki ljudi u toj zemlji imali hrabrosti i ljubavi prema svojoj domovini i građanima, uči se kraće i ne uvežbava se. Izvede se! A onda se dalje ne ide sunovratno tranziciono, nego promišljeno, izračunato i onako kako je najbolje za najveći broj građana. A to sigurno i dokazano nije neoliberalni put.


Ljiljana Latinović
Građanski Savez

***
Srpska pipirevka (Milonga serbica)

Tango (milonga) u svojim korenima sadrži plesnu improvizaciju, kombinaciju afričke igre candomba, kubanske habanere i evropske polke.
Fraza u engleskom jeziku "it takes two to tango" (za tango je potrebno dvoje), odnosi se u prenosnom značenju na smišljenu ljudsku akciju, delovanje, u kojoj partneri aktivno saučestvuju - u tandemu, bilo da sarađuju ili su u opoziciji. Kao primer takvog delovanja uzet je tango, vrsta plesa koji se najčešće vezuje uz Argentinu (iako to nije samo ondašnji specijalitet). Ovaj idiom naročito je medijski raubovan pošto ga je Ronald Regan izgovorio tokom pregovora sa Leonidom Brežnjevim, na temu kontrole nuklearnog arsenala. Reganu i ostalim "plesačima" su pesmu "It only takes two to tango" posvetili The Stranglers na svom albumu "La Folie":

Potrebno je dvoje za tango, 
da započnu ples, 
ili povedu rat. 
Dvoje je bilo dovoljno 
da se popnemo 
na vrh majmunskog drveta.


Gospodar Vučić tokom svojih helloweenskih ispada po medijima u po bela dana & noći tavne (čemu nikad kraja), posle raznih konsternacija i sličnih trabunjanja, sada rado poteže babarogu "argentinskog scenarija" - tj. bankrot države. U situaciji u kojoj se Srbija danas nalazi, gde socijalno osiguranje (ko ga ima) naplaćeno po metodi obavezne TV pretplate ne podrazumeva obavezno i socijalnu sigurnost građana sluđenih silnim "scenarijima", novo strašilo je uvek dobrodošlo. Priča o pravdi i antikorupcijskoj borbi polako i sve više bledi, potrebno je naći novu šarenu lažu, promeniti metodu zamajavanja i obmanjivanja pučanstva: vreme obećanja i blaženosti neznanja je prošlo, ušli smo u period otrežnjenja i strahova. Nismo ni stigli da zagrizemo jabuku saznanja, i nju su prodali, ali će nam zato dežurni mozgovi do u sitna crevca objasniti kakav je (bio) njen ukus.
Pored tanga, dvoje je dovoljno i za saradnju, pogodbu, svađu i sve ono drugo o čemu Stranglersi pevaju. Još jedna istoimena pesma (Hoffman/Manning, 1952) kaže sledeće:

Možeš sam da oploviš svet,
da odremaš ili budeš sebičan,
da sebi natovariš dugove.
Zaista ima puno stvari koje možeš sam.
(ali)
Za tango je potrebno dvoje.

Argentinski scenario može da podrazumeva razne stvari (i implikacije), ne samo bankrot države već i asocijacije na: vojnu huntu (miljenicu US administracije, pa i drugih), nestajanje ljudi, eskadrone i stadione smrti, kamiondžije, govedinu, nadripatriotsku idiotariju na Malvinima, Maradonino drogiranje...
Pričati o argentinskom scenariju i domaćoj razuzdanoj i opustošenoj ekonomiji, a istovremeno u rukama imati uzde oružanih i obaveštajnih službi (koje predstavljaju takođe jedan od nezaobilaznih elemenata pomenutog "scenarija"), najblaže rečeno predstavlja bezobrazluk. Ili nešto prikriveno, daleko opasnije.
Američki komedijaš Džordž Karlin smatra: 
"Potrebno je dvoje za tango. Zvuči zanimljivo, ali prosta logika kaže da je za tango zapravo dovoljan samo jedan igrač. Potrebno je dvoje da zajedno plešu tango, verovatno, ali i jedan plesač je sasvim sposoban da to uradi sam, za sebe."

"Neko" ovde opasno solira, improvizuje, i to u zemlji u kojoj su igre postale jedina zamena za hleb i kolače, podjednako. Na taj način, domaća asocijacija na temu tanga i argentinskog scenarija, postaje varijacija: "milonga smrti" koju treba odigrati - i nekako preživeti.

Friday 15 November 2013

Predizborno podsećanje


Virus zaraznog predizbornog besnila ponovo se pojavio u ataru lovišta Negotin.

Podsetnik
Pre tačno četiri godine, i sedam dana pride.

Otisak Nedelje 08.11.2009. - Post #268 
Predlog #5 - Svinjarije


Deo populacije negotinske, onaj što malo slabije barata srBskom gramatikom, kada kaže "svinjarija" najčešće misli na farmu svinja ili slično. Odskora se misli i na grip, nema veze kako stojite sa gramatikom. Pogledajte kako ovu stvar prate neki mediji:
Vreme, br.957, 07.05.2009. - Strah od kuge
Danas, 05.11.2009. - "Planule" vakcine i maske iz apoteka
Danas, 06.11.2009. - Srbija ima snažan nadzor nad gripom
Vreme, br.983, 05.11.2009. - Druga žrtva
Vreme, vesti - Pet žrtava gripa
Vreme, vesti - Sedam žrtava gripa
Vreme, br.983, 05.11.2009. - Tomica Milosavljević: Odgovornost mora da postoji


Doživotni ministar, pa i preko toga, poručuje da treba da se razboli 3 miliona građana da bi kupio vakcine po 5€ komad. Jašta izvučeno iz konteksta, ali kontekst je još gori kada je ovaj ministarski monument zdravlja u pitanju. Jedino što nije isprepucao nekog novinara, u stilu Velje Ilića. Samo to još nedostaje.
Aman, nije trenutak za zajebanciju, u redu. Ali, ne zajebavam se ja nego Oni. Neka kažu, koliko je do sada obolelih od H1N1 (i tačnu cifru od toga postradalih), kao i koliko je obolelih od običnog "redovnog" gripa, pa i deathtoll za to.
Morbidno.
Mislim da se naši političari uopšte ne boje svinjskog gripa: jagnjeće brigade su to. A vole i vola na ražnju, k'o ludi.

Dosetnik:

Otisak Nedelje 27.12.2009. - Post #299
Predlog #2 - Kultursocijalizam



Znamo (nažalost) isuviše dobro kako izgleda kada crveni u istu rečenicu stavljaju reči "kultura" i "narod". Skoro da nije bilo razlike u odnosu na onaj Kulturbundt, ili Teatar Mržnje. Teror, crveni ili crni, izađe mu na isto. Bioskope i magacine - u crkve. Razvaljuj, Nikodime!
Strašno je indikativno to, što već po drugi put od 2000. do danas, SPS ulazi u lokalnu vlast sa strankom koja u svojoj skraćenici ima slova D+S, ponaša se po istoj matrici i navlači je. 2001. godine su ušli u koaliciju sa DSS, gde je njima pripala (da citiram Magistrovu izjavu iz tog vremena) kultura, sport, omladina i ustanove, a koalicionom DSS-u kvaziprivreda. Danas je situacijia slična, osim što koalicionom partneru (DS) nedostaje jedno S, a SPS-u je konačno pripalo JP za građevinsko zemljište.
"Kultura potiče iz naroda...", kako da ne. Ako su trubači Nebojše Sejdića kultura, onda je i Mokranjac turbofolker. Sve ovo spada pod kulturu, po definiciji "drugova". Koliko to ništa ne razume, stravota jedna.
Dakle, na pitanje "ko je to narodu oduzeo kulturu, da bi je ovi sada vraćali" - ne znamo odgovor? Ma kako da ne. Šezdeset i kusur godina nije toliko veliki vremenski period da bi se zaboravilo šta se sve radilo i šta se sve ovde, u Srbiji, nazivalo i prozivalo kulturom, a šta šundom. Sumnjam da je griža savesti u pitanju. Šta "A Gerovka?!", imate opet neki problem sa njom? Pa ona i nije imala od koga da nauči da radi drugačije, nego od ovih reformatora, posle nje. I pre, isto nam se hvata.
Osim folirantske i pozerske, po njima pompezne, zapravo suštinski obične parolaško-kontramitingaške rečenice sa početka, navedene aktivnosti Doma kulture spadaju u redovan posao te institucije. Nažalost, u takvim vremenima živimo da je čak i to vredno hvale. A jeste, da ne preterujem. Da se razumemo: Luča i Strahinja sa (drug)ovima nemaju veze, osim što (ovaj) drugi nikako da sebi prizna koliko ga crveni zloupotrebljavaju i iskorišćavaju za svoje ciljeve. Da prežive još jednu izbornu zimu, pa makar to bilo i u Jakobsfeldu.

Appendix


Insajder B92 - serijal Kupoprodaja zdravlja:
"Pandemija svinjskog gripa bila je praktično lažna, ali je vakcina protiv ovog virusa ipak puštena u promet i to bez dovoljnih ispitivanja da li je štetna ili ne. Na prodaji vakcine farmakoindustrija je zaradila milijarde evra."

Kupoprodaja zdravlja - 1. deo
Kupoprodaja zdravlja - 2. deo
Kupoprodaja zdravlja - 3. deo 

(oktobar-novembar 2011. godine)

***
Danas, baš kao pre četiri godine, ponovo kreće negotinska predizborna histerija. Potpaljene su stare strasti & frustracije, vatre unutrašnjih sukoba & spoljašnjih pritisaka, kopaju se rovovi & odvodni kanali za ispuštanje viška nepoželjnih kadrova & biografija, dižu se novi zidovi starih torova & obora, pljušte saopštenja & klevete, ubrzano odrađuju i završavaju poslovi & poslići. Ne zna se šta naredni meseci donose, neki drugovi će zaista teško podneti još jedno Veliko Iščekivanje izbornih rezultata do marta, tog najopasnijeg meseca na ovim prostorima. Uskoro će lokalni izbori biti zvanično raspisani, Vlada će uvesti još jedan Organ, posvađane frakcije istog tražiće ćoškove po okruglim stolovima
Placebo narodnog veselja, igara i kolača - serviran užeglo-hladan.


Današnji tekst je predviđen za lokalnu upotrebu, posvećen humanoidnim supozitorijama svih nijansi krasnaje. Izdaje se bez recepta, kao uvod u još jedan novi početak stare i uvek iste priče, čiji će nastavci slediti neverovatnom brzinom. Ovaj kanal ne možete promeniti, niti odvratiti pogled od ćorave kutije domaće proizvodnje, na kojoj ne postoji dugme  ISKLJ .
Ukoliko vam tekst isprva nije sasvim jasan, ne vidite vezu gripa, stočnog fonda i lokalne politike, nije vam jasno ko koga i čime, u kakvom su to odnosu boljšoja kultura i lokalni izbori, tj. čemu bre sve to?! - ne brinite. To samo znači da niste zaraženi i da jeste normalni, za razliku od onih na koje se tekst odnosi. Umetnuti linkovi su tu da vam olakšaju hvatanje priključka na "fabulu radnje".

Protiv virusa svinjskog ludila još uvek niko nije uspeo da izmisli zaštitu.
Ni tavariš Kasperski.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...