Saturday 30 September 2017

Fiat Lux!


Dragi Dnevniče,
danas je 30. septembar 2017. godine, ali u Srbiji je Nova godina. Tako je to kod nas, u Naglavačkom Diznilendu, nastalom ukrštanjem Diznilenda i Černobilja.
Srdačno,
tvoja A.



Fiat lux!
I bi svetlo... al' pomrAčinsko.
Što bi Tolkinovi vilenjaci rekli: "Ele mor-galad!" (Gle! evo svetla tame).
Teško da ćete trenutno naći bolji komentar o novom novogodišnjerasvenom ludilu i reketiranju beograđana kroz budžetsko rasipništvo, od ovog sa početka poslednjeg septembarskog blogposta.

A sad, nešto sasvim drugačije: počinje Veliki Oktobar...

O građanskoj neposlušnosti


H.D. Toro (1856)
Henri Dejvid Toro (Henry David Thoreau, 1817-1862), američki pisac, filozof i borac za ukidanje ropstva, u svom opusu ima esej "O građanskoj neposlušnosti: Otpor građanskoj vlasti" (1849). Radi se, zapravo, o transkriptu njegovog predavanja koje je početkom 1848. održao na Liceju u svom rodnom Konkordu (Masačusets), dve godine nakon izlaska iz lokalnog zatvora, sredinom 1846. godine. Razlog hapšenja: odbijao je da plati "glasački" porez punih šest godina u znak protesta protiv trošenja tih para na besmisleni rat SAD sa Meksikom (1846-1848) i zbog toga što su američke vlasti odbijale da ukinu ropstvo na svojoj teritoriji. Iz zatvora je pušten narednog dana jer je porodica, uprkos njegovom protivljenju, uplatila iznos poreza. Pod jakim uticajem ovog iskustva, održao je javno predavanje koje je nazvao "Prava i obaveze pojedinca u odnosu na vlast".
Toro je svoje predavanje započeo na sledeći način:
"Svim srcem sam prihvatio moto Najbolja je ona vlast koja najmanje vlada, i voleo bih da do toga dođe daleko brže i sistematičnije. Kada se to desi, konačno će dovesti (u šta takođe verujem) do stanja da je Najbolja vlast ona koja uopšte ne vlada, i da ćemo takvu vlast imati onda kada svi budu za nju spremni. Po svojoj definiciji bi vlast trebala da bude podesna; međutim, većina vlasti su obično, a sve ponekad, nepraktične i neodgovarajuće. Prigovori protiv stajaće vojske su brojni i veoma ozbiljni, i kao takvi zaslužuju da budu uvaženi. Sve se to da primeniti i protiv "stajaće" vlasti, jer je stajaća vojska samo produžena ruka stajaće vlasti. Ova vlada je samo jedan jedan od modela, onaj koji je narod odabrao za sprovođenje svoje volje, i podjednako je podložna zloupotrebi i kvarenju poput naroda koji bi da kroz nju dela. Svi smo svedoci aktuelnog rata sa Meksikom; to je maslo nekolicine pojedinaca koji koriste stajaću vlast kao sredstvo za ostvarenje sopstvenih ciljeva. Da je ovo na početku znao, narod ne bi pristao na takav model."


Džejms N. Polk (James Knox Polk, 1795-1849) postao je predsednik SAD u martu 1845. godine, kao kandidat Demokrata na izborima. Pun samopouzdanja i uz dosta agresivnosti, taj politički autsajder se nameračio da osnaži svoju zemlju i istakne njenu nadmoć u odnosu na druge svetske sile, a naročito Meksiko i Veliku Britaniju. Godinu dana nakon inauguracije, objavio je totalni rat Meksiku zbog svađe oko teksaške granice - u stvari, isprovocirao je rat sa Meksikom kako bi opravdao teritorijalno proširenje SAD; ubrzo nakon toga je počeo da zvecka oružjem prema Britancima povodom koškanja oko vlasništva nad teritorijom Oregona (razlog je bio isti kao i onaj za rat sa Meksikom). Da bi kompletirali Polkov imidž, dodaćemo činjenicu je on bio vatreni apologeta ropstva koji je odbacio argumente abolicionista proglasivši ih naivnim i sentimentalnim. Kao predsednik je bio veoma popularan, i mnogi su mu se divili zbog njegovog "o-ruk" manira. Međutim, postojala je i ne tako beznačajna manjina građana koja ga uopšte nije podnosila. Jedan od naročito posvećenih njegovih protivnika je bio Henri Dejvid Toro, pisac iz Masačusetsa. 
Toro danas predstavlja jednu od ikona američke literature; njegovo remek-delo "Valden" se proučava u svim srednjim školama. Pored književne, postoji i druga strana Henrija Dejvida Toroa - ona mnogo više politička, koju danas mnogi pokušavaju da izbrišu iz njegove biografije zbog toga što je izbila u prvi plan povodom njegovog odnosa sa predsednikom Polkom. Toro je vrlo brzo uvideo da je protiv svega za šta se Polk zalagao: mrzeo je ono u šta se pretvorio američko-meksički rat, instinktivno se stavljajući na stranu poraženih Meksikanaca. Bio je i veoma uzdržan u vezi Polkovih prepiranja sa Britanijom oko Oregona. Konačno, zaprepastila ga je vladina politika lova i vraćanja odbeglih robova (repatrijacija) njihovim gospodarima na Jugu.

H.D. Toro (1861)
Svoj gnev prema predsedniku strastveno je izrazio u eseju objavljenom 1849. godine, koji je danas poznat pod nazivom "Građanska neposlušnost". Srž eseja predstavlja pitanje o tome šta bi pošteni građanin trebalo da uradi u odnosu na predsednika sa kojim se svim srcem uopšte ne slaže. Preovlađujuće mišljenje je nalagalo da, zbog toga što je Polk osvojio većinu, oni koji su protiv njega treba da umuknu. Često se moglo čuti kako je dužnost svakog dobrog građanina da odloži na stranu svoje primedbe i poštuje volju većine. Upravo to je bila poruka koju je Toro želeo da istraži, raskrinka i preokrene. Ukazao je da pravi patriota nije onaj ko slepo sledi vlast, već onaj ko sledi svoju savest i naročito principe zdravog razuma. Smatrao je da nezavisna misao treba da ima primat u odnosu na slepu poslušnost. Plemenitog građanina Republike, pravog Amerikanca, po Torou, ne karakteriše to što će ćutati pred autoritetom vlasti već to što će razmišljati o sebi i sopstvenom životu svakoga dana tokom mandata jedne vlasti.
Samo na osnovu ovakvog nezavisnog mišljenja, Toro je poslao jasan radikalno opozicioni stav u odnosu na Polkovu vlast. Javno je osudio rat sa Meksikom, repatrijaciju robova i opšte stavove vlade. Kako bi naglasio svoje protivljenje takvom ponašanju vlasti, odbijao je da plaća poreze državi. Kada je, u julu 1846. godine, krenuo do obućara da odnese cipele na popravku, policija ga po prijavi poreznika hapsi i odvodi u lokalni zatvor u Konkordu. Toro nije smatrao da ima bilo čega nečasnog u tome da provede neko vreme iza rešetaka, pa je napisao sledeće:
"Pod vlašću koja nepravedno hapsi ljude, zatvor je pravo mesto za pravednika. Svaka mašina se tare, haba i troši, ali kada nepravda postane velika i nepodnošljiva, slobodan čovek mora upotrebiti sopstveni život kao kočnicu da zaustavi tu pomahnitalu mašinu licemerja i nemoralnih zakona. Stvarno slobodna i prosvećena, država nikada neće moći da bude sve dok ne prizna pojedinca kao višu i nezavisnu moć - od koje potiču sva moć i ovlašćenja te države - i prema njemu se ponaša u skladu sa tim. Zalažem se u ovom trenu, ne za ukinutu, već za bolju vlast."



Toro nije zastupao neplaćanje poreza kao pravilo otpora sumanutoj vlasti (konačno, njegovi rođaci su umesto njega platili poreski dug kako bi ga izvukli iz zatvora). Neplaćanje obaveza je predstavljalo samo jedan od mnogo načina nenasilnog otpora demokratski izabranoj vlasti kada ona počne da se ponaša agresivno i nerazumno. Na izborima se odlučuje o tome ko bi mogao da postane predsednik - a ne o tome da je, šta god da radi, predsednik uvek u pravu i da ljudi jednostavno ne treba ništa povodom toga da čine do narednih izbora.
Toro iznad svega nije podnosio političku pasivnost, na račun koje je napisao ciničan komentar:
"Postoje hiljade onih čije se mišljenje protivi postojanju ropstva i ratu, a koji u stvari ne rade ništa da tome dođe kraj. Sebe smatraju potomcima Vašintona i Frenklina, a samo sede, drže ruke u džepovima i kukaju kako ne znaju šta da rade - pa ne rade ništa. Odakle to, kako smo došli do ovakvog ponašanja građana prema današnjoj vlasti? Takvo ponašanje i građane ne možemo dovesti u vezu a da ne zažmurimo na sramotu koja se tu neizostavno podrazumeva."
Smatrao je da građanin nikada ne sme svoju savest podrediti zakonodavstvu i sebe staviti u službu nekog beskrupuoznog lika koji je trenutno na vlasti. Izrugujućim stilom, karakterističnim za njega, tvrdio je da će većina zakonodavaca (članova Kongresa), političara, pravnika, ministara i službenika u Adimistraciji "pre služiti Đavolu, čak i bez namere, kao da je on Bog." Toro ne bi pristao na takvo podaništvo. On je verovatno bio "najamerikanskiji Amerikanac od svih tamošnjih pisaca" (kako ga je nazvao Gandi), upravo zato što je odlično znao kome i čemu bi jedino bilo ispravno služiti: sopstvenom umu i savesti.
Nedugo po objavljivanju Toroovog eseja "O građanskoj neposlušnosti", Džejms Polk je izgubio na narednim predsedničkim izborima.

vek nakon Toroa i ukidanja ropstva: maltretiranje građanskih aktivista koji su se '50 i '60 godina borili za ukidanje rasne segregacije u SAD, i njihov nenasilni otpor tome nenasedanjem na provokacije rasista

Iako su ga nazivali anarhistom, pa čak i "lujkom" (zbog životne filozofije naturalizma i transcedentalizma), Toro je bio priznat i cenjen od strane savremenika kao jedan od najvećih pobornika građanskih sloboda i individualizma garantovanih američkim Ustavom i Poveljom nezavisnosti, što je potom uticalo i na mnoge događaje i poznate ličnosti širom sveta čak i vek kasnije - od Lava Nikolajeviča Tolstoja, preko Mahatme Gandija, danskog pokreta otpora nacističkoj okupaciji, do Martina Lutera Kinga i Nelsona Mandele. Čak je i Srbija, ovako blesava, imala svoje svetle trenutke građanske neposlušnosti i "toroovskog" nenasilnog otpora poludeloj vlasti, oličene u studenstskom protestu 1996/1997 godine.
Čak i Srbija.
Dakle, uvaženi preci i potomci studenata iz 1996/97, šta se to desilo pa da svi posedamo za kompjutere, nabijemo ruke u džepove i na tastature, psujemo i kukamo po fejsbuku kako ne znamo šta da radimo sa ovim našim Polkovima i ostalim barabama iz miloševićevskog crno-roze nakota, i tako nađemo sraman izgovor da ne uradimo ništa konkretno u sopstvenu korist i opšte dobro? Odakle to, kako smo došli do ovakvog ponašanja građana prema današnjoj vlasti? Takvo ponašanje i građane ne možemo dovesti u vezu a da ne zažmurimo na sramotu koja se tu neizostavno podrazumeva.
Imala je Srbija ovdašnje Toroe tokom poslednja dva veka svoje savremene državnosti, duge skoro kao i američka, samo što ih ovde - kako nekad, tako i sad - i dalje smatraju "lujkama" silni Polkovi palanačkog podaništva sili u rukama najobičnijih lokalnih bitangi. Mi smo im dali u ruke tu silu, nije da nije, samo nikako da im je uzmemo i povratimo natrag, tamo gde pripada.
Čudo jedno.
Uvrstiti Toroa u obaveznu školsku lektiru, bio bi ogroman korak napred za svako a ne samo ovo društvo.
I dosta više, jednom za sva vremena, besmislenog divljenja idiotskom "o-ruk" maniru ponašanja vlasti koja je samonabeđena da je uvek u pravu samo zato što je na izborima imala nekoliko pokradenih glasova više od ostalih konja i magaraca koji su učestvovali u toj trci.
Čudo, baš.

Friday 29 September 2017

Oskar Divlji je rekao o novinarstvu


Oskar Vajld, čuveni irski pesnik/cinik/namćor, odavno je opisao ono što se (čak i) kod nas, danas, naziva "novinarstvom"... uglavnom neopravdano, ponekad i krajnje bezobrazno.

"Mnogo toga možemo reći u korist modernog novinarstva:
- Prenoseći stavove neobrazovanih, obaveštava nas o stepenu neznanja celog društva.
- Pažljivo beležeći tekuće događaje iz savremenog života, pokazuje nam od kolikog su oni zapravo malog značaja.
- Beskonačno razglabajući o beskorisnim stvarima, pomaže nam da razumemo koje su stvari neophodne za kulturu, a koje nisu."


Materijal koji dokazuje Vajldove tvrdnje u predmetnom slučaju "Srbija2017", svakodnevno  je dostupan svim zainteresovanim fizičkim i pravnim licima iz zemlje i inostranstva koja nemaju pametnija posla od petljanja sa medijima ovdašnjim i sadašnjimNaravno, uz određenu naknadu, jer se i samo saznanje o neznanju, neobrazovanju, besmislicama i nekulturi plaća kao i svaka druga škola.
A kako bi drugačije.


Wednesday 27 September 2017

Mene nikad neće uhvatiti


Na jučerašnjoj KZN (kazna za novinare), predsedavajući predsedništva Srpske Napredne Srbije izdeklemovao je po svom običaju sve i svašta, uključujući i sledeće dve izjave:
- upamtiće ga kao čoveka koji je sam otišao sa vlasti
- rešiće odnos Srba i Albanaca jednom zauvek


Srbija danas predstavlja jednu vrstu društvenog koagulata (i to ne baš po prvi put, kako naprednjaci vole da kažu) u kome je proces zgrušavanja permanentan - duži od pet godina, ali poslednju petoljetku karakteriše žestoko ubrzanje ka sunovratu. Koagulacioni faktor je, isto kao i u poslednjih dvesta godina u nizu, bio i o(p)stao kult ličnosti Vođe. Kada je u pitanju društvo sazdano oko tog i drugih kultova, koji predstavljaju sve samo ne očekivani društveni dogovor, onda nas istorija uči da takvi konstrukti iako mogu relativno dugo da traju na kraju uvek imaju istu sudbinu - da se slome. Slom je neminovan, zato što su ti kultovi bili sazdani na strahu od balona sapunice, paternalizmu i lažnim simbolima sopstva karakterističnim za tešku zarazu mitomanijom i ksenofobijom.
Dakle, postoje najmanje dve varijante okončanja jednog kulta ličnosti koji dominira u nekom društvu, a naše društvo je danas upravo takvo i ne vredi nikakvo zaklanjanje iza institucija koje ne više postoje - čak ni kao kulise za beskonačnu monodramu u kradikalskom teatru mržnje i apsurda.
Prva, u kojoj Ličnost Kulta odlazi sa prestola prirodnim putem: kada Vođa, najprostije rečeno, sam otegne papke a da na izborima više nikada ne izgubi vlast (čak i kada ne pobeđuje). Već tu jasno vidimo budućnost takvog društva - odmah po objavljivanju čitulje sledi masovna i besomučna tuča za novog Vođu starog Kulta, ali to više nije to niti može da bude. Ta tuča može da potraje decenijama ili mesecima, ali svaka se na kraju završava raspadom sistema koji je bio nabacan oko svežeukopanog Poglavice. Važi podjednako kako za partije tako i države koje takve partije vode. Istorijskih primera ima bezbroj, dovoljno je samo pogledati mauzolejsku ponudu širom kugle zemaljske.
Problem sa problematičnim Vučićem je taj što je on dovoljno mlad i fizički zdrav, da se njegovo "kultovanje" otegne na narednih par decenija, što i jeste njegova unutrašnja želja - šta god da on izgovori u javnosti. Jednostavno, kada jednom postanete Ličnost Kulta, prestajete da bude ličnost i polako ali sigurno sve više gubite njena svojstva, što podrazumeva i sopstvenu volju. Na kraju "mandata" Ličnosti Kulta, sve se svodi na puku inerciju u ponašanju Vođe koje je uslovljeno jedino ličnim željama i potrebama najužeg kruga njegovih satrapa. Onih istih koji će se, već koliko sutra, pobiti za tron. Ukoliko Ličnost pokuša poslednjim trzajima svoje volje da uradi nešto što bi išlo uz vetar Kulta, onda... pa, i to smo viđali kroz istoriju.
Druga varijanta je daleko brža i bolnija, kako za nosioca kulta ličnosti tako i za društvo koje bi da smakne Ličnost ali ne i da se odrekne Kulta. Tada dolazi do provale gneva i svaljivanja sve (pa i sopstvene) krivice upravo na nosioca kulta, što se obično završava ili (ne)očekivanim izbornim porazom ili nasiljem. Tada najuži krug kaste saradnika Ličnosti odjednom menja stranu i od narednog Kulta u nastajanju traži garancije za sopstvenu bezbednost u zamenu za otkaz poslušnosti marioneti u koju su natenane ali definitivno pretvorili svog Kolovođu. Tada dolazi do hiperubrzanog urušavanja društva, institucija, sistema i službi, pa i čovečnosti obeućene mase koja najednom biva ostavljena sama sebi, bez Patrona. Nakon toga sledi izgradnja novog Kulta i izbor nove Ličnosti, u čemu će profesionalci tog dunđeraja uvek moći da nađu posao i za sebe i svoje dobre usluge.


Uvek treba imati na umu da je tapšanje po ramenu samo nekoliko santimetara daleko od šuta u dupe.

Kao što smo rekli, Aleksandar Vučić je previše mlad da bi doživotno vladao (najverovatnije ni on sam u to ne veruje); ona severnokorejska budala je najgori primer na koji bi neko mogao da se ugleda, taj ionako neće vladati ni približno dugo koliko se zanosi - sjebaće ga njegovi najbliži, kad tad. Dakle, ostaje varijanta silaska sa vlasti u koju AV, shodno izjavi, ni u snu ne veruje: izborni poraz.
Ukoliko spadate u one koji - u potpunosti neopravdano i ničim argumentovano - veruju u sve što taj čovek govori, onda se zapitajte zašto osoba koja ne veruje u izborni poraz sprovodi medijske, političke, finansijske i druge represalije nad svakim ko mu ne daruje hvalospeve. O da, on upravo to radi, i izraz krajnje obuzetosti mase bezličnih pojedinaca kultom ličnosti predstavlja izgovor kako "Vođa ne zna šta rade oni njegovi" - itekako zna, jer oni ne smeju ni da prdnu bez njega, zato što ih je on lično te i takve postavio tu gde jesu. Zato što je Velika Partija to što jeste upravo zbog toga što su stvari u njoj postavljene tako i nikako drugačije. Pozivanje na "prethodnu vlast" i slične baljezgarije kao second best odgovor na prethodnu tvrdnju, predstavlja viši nivo idiotizma, svojstven samo partijskom bašibozuku (za razliku od obeućenih prolova).
Iz svake dnevno izgovorene reči i svakog dnevno počinjenog (ne)dela kradikala, stoji (i preliva se) užasavajući strah od (ponovo) gubitka onoga za šta su se borili još od Pašića i prvih carskih rubalja koje su u njih bile uložene. Zbog toga, rečenice tipa "znam kako ću da okončam", "nikada me nećete pobediti" ili "mene nikad nećete uhvatiti" jasno daju na znanje koliko se taj stub kulta ličnosti čvrsto uhvatio za samog sebe - a upravo takav oslonac je uvek na kraju bivao najslabija tačka.



Sledeća izjava sa KZN daleko je konkretnija od prve, pa je zbog toga i daleko mutnija. Jeste, reći ćete, sve se menja sem kamenja pa tako i Šešeljev gensek & i dodavač redenika. Možda (u nekom paralelnom univerzumu, u kome vladaju zakoni prirode identični spisku F-dijagnoza) je moguće premetnuti se od osobe koja po pitanju Kosova i Metohije 1999. izjavljuje "ono što Srbija ni u kom slučaju nije spremna da prihvati, i nikada neće prihvatiti ni po koju cenu, ma kakvi pritisci, ucene i ultimatumi dolazili iz inostranstva" u osobu koja 2017. kaže "da će rešiti odnose Srba i Albanaca zauvek". Suštinski, tu nema nikakve razlike, jer je izjava iz 1999. sadržala neizgovoreno "zauvek", baš kao i ono 100/1 iz 1995. ili "idem, al' kad ja to hoću" iz 2017.
Ne treba nikako zaboraviti činjenicu da je 1999. u prilici da direktno utiče na razrešenje kosovskog ciklusa bila ista osoba kao i 2017. Nešto se u međuvremenu dogodilo, što je uticalo na dijametralno suprotne izjave u rasponu od osamnaest godina, a mi ćemo se praviti naivni i nećemo znati da taj nikada ne govori ono što misli i da to uvek iznova pokazuje i dokazuje ono što on radi. A ne radi ništa bez lične koristi - od nacionalizma do evrointegracija, bez izuzetka i skrupula.
Ono što je takođe osobeno za drugu izjavu, predstavlja lično poimanje pojma kompromisa i (samo)zadovoljavanja istim:
- dogovor podrazumeva obostrano zadovoljstvo i obostranu korist
- kompromis podrazumeva obostrano nezadovoljstvo zarad obostrane koristi
- ucena podrazumeva nezadovoljstvo jedne od strana i korist druge
Zašto kaže kompromis, a misli na ucenu (neko ko se od ucenjivača premetnuo u ucenjenog) - možda zbog toga jer postoji nešto što Svemogući ipak ne sme? I koliko zapravo toga stvarno ima - malo, ili sve što 24/7 gledamo u tom sumanutom performansu bez kraja i konca?
Zaista je moguće promeniti se, čak i tako drastično, ali samo u slučaju da ne lupite glavom u novosagrađeni zid koji oko sebe opašete kao i svaki drugi kult ličnosti. Kulta ne bi ni bilo, kada bi se njegova Ličnost zaista menjala, i u tome leži suština besmisla izjava koje svakodnevno slušamo sa svih nacifrekventnih i inih medija.

***
Ono što spaja sve ove izjave jeste reč zauvek, izgovorena ili ne, koja je non-stop prisutna u glavi čija usta već treću deceniju izgovaraju sve i svašta, ali ponajmanje ono što ta glava zaista misli i radi.
Ako ga u jednom trenutku ne budu svrgnuli Njegovi, onda će On jednoga dana garantovano zajebati njih i sa bezbedne destinacije gledati kako ih "obezvođena" masa (figurativno ili bukvalno) tranžira u haosu koji je ionako vladao a koji će tada izleteti iz pocepanih usranih gaća, u koje je bio sve vreme upakovan saučesništvom svih.
I zato, svako ko misli da se Vučićev čopor sa vlasti ruši njihovim metodama (a takvih je mnogo, možda i previše) - grdno se vara. Tako se samo menja Ličnost, dok Kult opstaje i dalje. Zauvek. U stvari, taj i takav samo pokazuje da uopšte ne misli, niti sebi želi dobro (nešto što je svakako drugačije od ovoga što sada "ima" ili misli da je "imao" nekada). U izreku "živeti od svog rada" obavezno treba dodati "i od svog glasa" umesto od tuđeg, pa ako je nekome dobro ovako - neka mu, ali onda neka drugima ne osporava pravo i želju da žive. Za promenu.
A promena, svih nas koji činimo ovo blesavo društvo, biće suštinska onda kada iz stanja "bez volje" sami, lično, pređemo u stanje "bez vođe". Kada iz kolektivističkog kulta "svi-za-Jednog" pređemo u stanje "jedan-za-sebe ali ne na štetu drugih". Ne postoji drugi način, niti pare, na koji je to moguće pokrenuti ukoliko nije počinjeno sopstvenom slobodnom voljom. 
Zato je sloboda "kada možeš da kažeš kako su dva i dva = četiri", bez straha da će te neko gaziti čizmom po licu.
U suprotnom, i dalje ćemo živeti Radovanovog Džordža i prežvakavati silovanja medijskog prostora:


Jer njega nikad neće uhvatiti.
Ovako, kako su ga do sad hvatali, svakako neće.

Studio?

Tuesday 26 September 2017

Nije tvoje da razmišljaš


Na naslovnoj strani Danasa za sredu, 27. septembar, čak 2 (slovima: dva) razmišljanja:


Razmišljanje #1: Kića


O povlačenju ministra odbrane zbog stambene afere razmišljaju i u vladajućoj partiji, i deo naprednjaka je za ostavku Aleksandra Vulina. Vrh SNS i veliki broj naprednjaka, smatraju da bi on morao da podnese ostavku posle niza afera tokom boravka na vlasti na različitim funkcijama. Vulin više ne treba da ima zaštitu SNS, smatraju oni. Ostavka bi bila bolja opcija od smene, jer bi na taj način zadržao bar malo svog dostojanstva. Ako ne podnese ostavku, mogao bi možda biti i smenjen. Jedno od pitanja koje bi ostavka ili smena otvorila jeste koju će funkciju Vulin obavljati posle toga. 
Prestonički abrovi vele da će Vulinovu smenu pokrenuti lično premijerka, a umesto njega ular odbrane preuzeće "po prvi put u istoriji" žena - kako bi se pred beogradske izbore umanjila šteta koju je Drug Crni naneo vladajućoj koaliciji.


Inače, paralelno sa "drugarskom" hajkom na osobu čiji su inicijali identični Vođinim, već nekoliko dana (opet po prestoničkim abrovima) traje čistka kadrova koje je AVlin postavio po državnim institucijama u prethodnom ministrovanju. Ne kažu i koga postavljaju umesto njih, ali ako se zna da su Vulinovi lokalci mesecima na sva usta olajavali koalicione socijaliste, te da će "na naredne lokalne izbore širom Srbije namerno ići sami, kako bi potom lakše sa SNS pravili koalicije bez SPS", onda se i ne treba čuditi ako (ili kada) ugledate Dačićevu sliku u nekom od "socijalnih" i inih fondova širom naše zemlje ponosne.
Opet.
Dakle, Konj22 u poslednje vreme postaje sve više vidovit, skoro kao Informer i HappyTV... osobe.


Ne znam zašto mi odjednom pade na pamet čuvena formulacija iz devedesetih "interno raseljena lica", plus večita "drugovi i drugarice partijski članovi em kadrovi". Nekada su prvu koristili da ne bi ljude nazivali izbeglicama i morali da im pomažu, danas se obe upotrebljene zajedno odnose na potkožne preletače.
Problem sa "razmišljanjem" #1 je sledeći: taj deo drugova-članova Velike Partije, koji razmišlja o šut-karti Vulinu, je li to onaj do pola pun ili onaj od pola prazan?
Naravno, pitamo zbog tetke.
Da dolije il' odlije, ako zatreba.

Razmišljanje #2: Mića


Pored silnih levih i desnih smetala, lažnih i (ne)važnih opozicionara, samo je još falilo da i Đitler razmišlja. O kandidaturi za beogradonačenika, naravno. "Pa šta, nije odavno" neko bi već rekao. Pa ništa, ako bi da vam s njim bude opet onako "lepo" kao nekada. Ta kriptorasistička, kriptonacionalistička, samozvanotehnomenadžerska, hiperdžentristička, kvazidemokratska i licemerna baraba bi još, i to na foru "daj samo ove da smaknemo pa će se posle dogovorimo". Tako bi ladno mogao i Tadić da se samokandiduje, pa da na BG-izborima na listi listom budu kandidati skoro svi iz ekipe koja je jahala glavni grad u periodu 2008-2013.
Da li drug Dragan još uvek ima na umu svoju rečenicu iz 2008. godine, kako mu "treba Vučić i njegova oštrina u organima vlasti"? Pa Vučić je već tamo, u vlasti, red je i da se Draganče priključi toj oštrini. I organima.
Ne, nećete ih tako ni smaknuti niti se dogovoriti, i bolje bi bilo da beograđani razmišljaju o tome, a ne mislilac Đitler. On je neko ko će uvek govoriti isto ali će vam to tumačiti potpuno različito pre i posle izbora, u stilu:
- pre: Ova vlast ništa ne valja i nanosi veliku štetu gradu i beograđanima. Treba je smeniti.
- posle: A kada sam ja to spomenuo predsednika Vučića? Njegova oštrina i autoritet mogu mnogo da doprinesu boljitku svih građana glavnog grada, sa njim se mora, i treba, obavezno sarađivati. Politika je umetnost mogućeg, kako to kaže moj kolega brat Ničić, a ja kažem - i jedina neminovnost!

***
Gangsteri Kića i Mića (Rocky and Mugsy) daleko kraće i efektnije opisuju ova "razmišljanja":
Kića: (šamara Miću) Nećeš ti meni više da razmišljaš!
Mića: Ali šefe, pa ti dobro znaš da ja ne umem da razmišljam...
Kića: Nastavi tako.


"To" (ovi stvarni, domaći, što bi da razmišljaju, a ne Kića i Mića iz crtaća) nikada nije bilo sposobno da razume poruku koju je slala Borghesia u pesmi 133 Venceremos: "nije tvoje da razmišljaš". Nije, ti Mali Čoveče kome ne daju preko crte, jer se uvek nađe neko, poput gorepomenutih (iz mnoštva istih), ko bi da to radi za tebe o tvom trošku.
Dokle bre tako - ne bitange, već ti. Da, ti, Mali Čoveče, veći od svakog od pacova koji te teraju u mišju rupu.

p.s.
Vulin i dostojanstvo u istoj rečenici... jbt.
Možda.

Sunday 24 September 2017

Dan interpunkcije


"Zašto je interpunkcija važna? Neki ljudi nalaze inspiraciju u kuvanju svojih porodica i svojih pasa. Neki drugi, pak, inspiraciju pronalaze u kuvanju, u svojim porodicama i u svojim psima."


Moramo priznati, interpunkcija može da nekome spasi život. Možda zvuči čudno kada to kažemo, ali kada porazmislimo o uticaju koji jedna skromna zapeta može da ima na smisao cele rečenice, odmah postaje jasno da postoje zaista jaki argumenti u prilog tvrdnje da treba naučiti kako koristiti interpunkciju na ispravan način. Eto, na primer, zaista ne bi bilo zgodno da kažete "Hajde da pojedemo dedu!", a da pritom mislite na "Hajde da jedemo, deda!". U prvom slučaju ispada kao da želite da pojedete oca jednog od svojih roditelja, u drugom ga pozivate da obeduje sa vama.
Uočavate razliku?


Dan interpunkcije postoji kako bi smo podelili ovo znanje sa celim Svetom.
Džef Rubin je 24. septembra 2004. godine pokrenuo obeležavanje ovog dana u Americi; tom prigodom napravio je i zvanični sajt www.nationalpunctuationday.com. Interpunkcija nekim ljudima zaista može doneti glavobolju, posebno onima koji imaju muku sa time kada koristiti dve tačke, kada par uglastih zagrada a kada tri tačke. Palo vam je na pamet da će ovde biti reči o tački, zarezu i zarezu sa tačkom? Naravno da hoće, ali to su ipak najpoznatiji i najčešće korišćeni znaci interpunkcije, i još uvek ima ljudi koji ne znaju da osim tih najčešće korišćenih (i to prečesto pogrešno) postoje i drugi.
Dan interpunkcije je pokrenut kako bi smo se podsetili nekih lekcija koje smo učili još u osnovnoj školi i kako da ih ispravno koristimo, kao i da ukaže na njihovu važnost u ispravnom razumevanju onoga što smo mislili i napisali. Ali, sve to uopšte ne znači da je svet interpunkcije jedno mirno i uređeno mesto! U engleskom jeziku ćete, tako, naleteti na neke pomalo divlje predele (za one kojima to nije maternji jezik), u kojima besne rasprave o validnosti i načinu upotrebe tzv. oksfordske zapete.*
Verujte nam na reč, svako ko tvrdi suprotno, tamo biva proglašen za divljaka.

* upotreba oksfordske zapete bi u srpskom jeziku bila gramatički neispravna, dok u engleskom služi da naglasi kako se prva od pobrojanih stvari ne sastoji od onih koje slede tj. da one ne predstavljaju zajednički pojam

Postoji mnogo različitih načina na koje možemo obeležiti Dan interpunkcije, počev od proslava i vannastavnih aktivnosti u školama, gde će deca na zabavan način učiti kako da interpunkciju ispravno koriste, pa sve do onih matorih, koji bi - takođe - mogli da se uozbilje i prestanu da se ponašaju kao da nikada nisu išli u školu, dok koriste društvene mreže i internet. Na sajtu Dana, takođe, postoji spisak aktivnosti koje svako može da upražnjava 24. septembra svake godine. Eto, možete započeti ovaj dan tako što ćete uz prvu kafu zaokružiti sve interpunkcijske greške koje pronađete u jutarnjim novinama. Tokom dana ih možete potražiti i na drugim mestima, a možda i njihovim "autorima" na uljudan način ukazati kako da to isprave.
Dan interpunkcije predstavlja odličan izgovor da prestanete da škrgućete zubima kada vam neko kaže da ste "grammar-nazi", pa umesto toga krenete međ' raju - da širite znanje.



Ništa nam ne bi falilo (čak ni dlaka sa glave) da i kod nas uvedemo Dan ispravnog korišćenja interpunkcije ili čak Dan ispravnog korišćenja srpskog jezika. Iako nam to (evidentno) svakoga dana pada sve teže - što se da videti od fejsbuka, preko novina i televizije, jelovnika u restoranima, pa do naziva i slogana na firmama - mogli bi smo makar jednom u godini da ispoštujemo svoj jezik, da na taj način ispoštujemo i sami sebe.
Ako nam je još uvek do toga stalo.

24.


24. septembra 1987. godine završena je dvodnevna ukleta Osma sednica Centralnog komiteta još ukletijeg Saveza komunista Srbije. Na toj sednici je buduća požarevačka Mrcina pod lipom ispalio metak koji je 25. avgusta 2000. konačno uspeo da pogodi metu. Onu, koju je Slobodan Milošević nacrtao Ivanu Stamboliću na potiljku, na samom kraju Osme sednice.
24. septembra 2000. godine, Milošević je pokrao predsedničke izbore u pokušaju da spreči izborni poraz i svoju smenu. Ta mu namera nije uspela - a kao da jeste.


24. marta 1998. godine, Aleksandar Vučić postaje ministar za informisanje u republičkoj Vladi nacionalnog jedinstva SPS-SRS-JUL. Zbog potpisivanja Kumanovskog sporazuma, poput ostalih radikalskih ministara, podnosi ostavku na funkciju 14. juna 1999. godine, ali nastavlja do 2000. da obavlja tu dužnost pravdajući to "nacionalnim interesom" (tj. zbog službenog stana koji je 1998. dobio od Vlade). U tom periodu je istovremeno (i paralelno) bio član upravnog odbora Beogradskog univerziteta i Filozofskog fakulteta.
24. septembra 2000. godine, nakon predsedničkih i saveznih parlamentarnih izbora, po treći put postaje poslanik SRS u parlamentu SRJ.
24. maja 2012. godine, nakon ostavke Tomislava Nikolića, Vučić postaje predsednik SNS.
24. septembra 2017. godine, 30 godina nakon Osme sednice, Milošević još uvek vlada (iako je pod lipom) preko svojih klonova i klovnova. Kroz svoju izduženu reinkarnaciju, još uvek je faktor (ne)mira, (ne)stabilnosti i (dez)integracija u regionu. I šire. Mediji su i dalje na meti ministra informisanja koji je napredovao do fotelje koju mu je Milošević ugrejao.

24. septembra su, po crkvenom kalendaru, prepodobni Sergije i German. Da su kojim slučajem danas, pored nemačkih bili održani izbori i u Rusiji - sve bi bilo jasno.
Kristalno.

Saturday 23 September 2017

Četvrta rukovet: Mirjano


"Uz zvuke fanfara i Šestu Mokranjčevu rukovet u izvođenju više od 250 horista, učesnika natpevavanja iz Sarajeva, Valjeva, Zrenjanina, Beograda i Burgasa (Bugarska), kao i združenih negotinskih horova, u dvorištu Mokranjčeve kuće u Negotinu otvoreni su 52. Mokranjčevi dani."

Dobro, dosta više o kulturi. Ovo je Srbija 2017. godine, bre.
A sad, nešto sasvim drugačije...
Nešto i o dekulturi, teatru apsurda u kome živimo.

Iako je bio najavljen kao rado viđen gost Festivala, ministar ratni AVlin alijas Drug Crni, ipak se danas nije pojavio u Negotinu. U pismu izvinjenja koje je poslao kako bi opravdao svoj izostanak, kaže da sa žaljenjem konstatuje kako neće moći da prisustvuje otvaranju Festivala jer ima neodloživ službeni put do jedne od dve kontinentalne države Severne Amerike (pomoć prijatelja: nije ona u koju njegova revolucionarna noga nikada kročiti neće dokle god bude bila tlačila i eksploatisala hrabri i ponosni narod bratske mu DNR Koreje - msm, ta zemlja a ne njegova noga, to, oko tlačenja).
Kaže, u pitanju je nekakva "poslednja rata" koju mora lično da podigne inače neće dobiti rezervne ključeve stana, garaže i pripadajućeg joj auta, podruma, tavana, vešeraja, ormara sa kosturima, poštanskog sandučeta, šahte za vodomer i kontejnera za smeće, kao i šifru za internet. Mokranjac je Mokranjac, ali tetka je Tetka i tu nema pogađanja, cile-mile, trt-mrt. Jokmore.
Kaže još i da će doći čim bude mogao, da pogura pred predstojeće beogradske i negotinske lokalne izbore, pa neka mu domaćini tada otpevaju repertoar koji su mu pripremili. A pripremljeno je, shodno ličnom zahtevu ministra, izvođenje prigodne i njemu prilagođene Mokranjčeve Četvrte rukoveti, za na uvce i uz miris roštiljskih kobasica espeesovski tradicionalno ispečenih u odžakliji muzejskog kompleksa Mokranjčeve kuće.
Ima da bude Četvrta il' nijedna - i tačka.
Ta rukovet, četvrta (baš zgodno) po redu, zapravo nema istu formu poput ostalih rukoveti, jer se sastoji samo od jedne melodije koja pripada kategoriji orijentalizovanog gradskog folklora (baš zgodnije), poznatog i kao "sevdalinke". U švarcministrovom slučaju, možemo je slobodno svrstati među "karasevdalinke". U obe verzije ove rukoveti koja to nije, za solo bas i mešoviti hor (u E-duru) tj. za solo tenor i muški hor (u B-duru), obaveznu pratnju čine klavir i kastanjete. Konačno, ova rukovet se zove "Mirjano" (baš najzgodnije).
Evo stihova Četvrte rukoveti, vešto prilagođenih nežnom i probušenom ministarskom uvcetu:

Mirjano

Mirjano, oj, Mirjano,
Imaš ruske kose, Mirjano,
Daj da mrsim i ja!
Daj, Mirjano, ruske kose, daj, daj,
Daj, daj, da mrsim i ja!
Izgoro', Mirjano, bez tebe!

Mirjano, oj, Mirjano,
Imaš rublje, Mirjano,
Daj da imam i ja!
Daj, Mirjano, rublje, daj, daj,
Daj, daj, da imam i ja!
Izgoro', Mirjano, za tebe!

Mirjano, oj, Mirjano,
Čuvaš kanadske dolare, Mirjano,
Daj da čuvam ih ja!
Daj, Mirjano, kanadske dolare, daj, daj,
Daj, daj, da čuvam ih ja!
Izgoro', Mirjano, zadnja mi rata fali od tebe!


A Tetka, k'o tetka: taj Četvrti rukohvat joj smekša srce, sažali se pa sačeka veselnika na aerodromu "Kanada" kraj Moskve, da mu lično uruči poslednju ratu upakovanu u papir iz mesare nekog indusa u Londonu (u kojoj prodaju šrafove & razne alatljike). Onaj uvošteni papir, što ne propušta vodu. Za svaki slučaj. Na rastanku je ipak morala da kritikuje Tetkino, što toliko žuri kad je mogao da sačeka da mu poslednju ratu pošalje upakovanu u one MiGove koji ionako stižu krajem ove godine, a najkasnije za dve, dve i po.
Eto tako vam stoje stvari kod nas, u kurtuli.
Srbija je to, dveiljadesedamneste.
Bre.

p.s.
Ukoliko neko pomisli da je silno zajebavanje na AVlinov račun samo gubljenje vremena i skretanje pažnje sa njegovog gazde AVčića, onda se grdno vara. Svaki put kada je javnost spopadala AVlina, to je bez greške & izuzetka privlačilo pažnju AVčića da se i on oglasi, i sa crnim piletom iznova uplete u trice & kučine. Doduše, postoji i narodski naziv za to što oni rade, ali nećemo se njime koristiti jer smo, ipak, kurtulni.
Pardon, kulturni.
Bre.
2017.

Vihor rata


Vihor u kosi (i Tramp je čuo za sinoćnu vežbu)

Prestonica Srbistana je u petak uveče bila blokirana na par sati. Kažu - policijska (nije vojna) vežba pod kodnim naslovom "Vihor". Nekoliko minuta nakon što je neko to objavio na društvenim mrežama, počela je masovna histerija kako je "ubijen jedan političar". Nikakvih informacija, povoda, podataka, činjenica... niks. Pa ni istine. Bitno je da se krenulo sa masovnim baljezganjem o tome. Otišlo se toliko daleko, da su neki provereno tvrdili da je "ubijen Čeda Jovanović"! Aman bre, kako i zašto baš on, to verovatno nije jasno ni bolesnicima koji su to napisali, baš kao ni onima koji su saučestvovali u histeriji oko "ubistva političara" i širenju panike besomučno ponavljajući po fejsbuku i tviteru kako je sve to "zastrašivanje građana".
Nije zastrašivanje, dragi moji, već je u pitanju maltretiranje beograđana kojima je obavezno moralo biti sa zvaničnog mesta i blagovremeno objašnjeno da li je u pitanju samo vežba ili stvarna akcija, tj. koja je svrha i koji su rezultati sinoćne blokade delova grada. A širenje besmislenih i neproverenih priča je zapravo predstavljalo zastrašivanje (poput onog lupetanja o "hiljadama leševa koji plutaju ulicama Obrenovca" pre tri godine, zbog čega su neki kvaziantivučićevci bili privođeni, pa posle pojedenih govana počeli da rade za naše... ako već nisu i pre toga). Možda i ne verujemo u silna saopštenja drugova i drugarica Organa (prečesto opravdano, i to ne zbog stvarnih policajaca već zbog policiota koji su se tu uglavili strančarenjem i dupeuvlakaštvom svakoj vlasti), ali svakako nismo morali da se bacamo u paranoje i širimo paniku brže od kalifornijskih požara.
Sve to debelo podseća na foru iz Orvelove "1984" kada svaki čas na Pistu Jedan padne neka raketna bomba koju lansira Neprijatelj, mada ima i "bolesnika" koji ne vole Velikog Brata i uporno (i ne baš neopravdano) tvrde da to Okeanija bombarduje samu sebe - čisto zbog tonusa nacije.
Naravno, pored dežurne histerije bilo je i poštene zajebancije na račun sinoćne "akcije": od radio Vihora i AVnđelije, do priče kako "hapse AVulina, jer bruka AVođu" kao i da "to nije moguće jer AVulin uopšte nije tu, evo baš sad ode do Kanade po poslednju tetkinu ratu".
I tako, dođosmo do Vihora rata kao istine.
Šta, kao to nije moguće... a sve ono pre toga napisano jeste?
Moraću opet da parafraziram Ničea: stvarnost je onakva kakvom je vi vidite.


Vihor ili Promaja, pitanje je sad.
U Srbistanu na sve strane duva, lupaju prozori i vrata, opasnost od Promaje postaje sve realnija.
Realno, toliko duva da možemo i struju da pravimo.

Friday 22 September 2017

Kali i Stič


Jedna priča iz nekog od bezbroj hodnika zgrade UN u Njujorku.
- Ćao, Kali.
- Ćao, Stič.
- Aj se rukujemo?
- Može.
- Oćeš sa sve četri odjedared ili jedna po jedna, redom.
- Štjznm, meni to svejedno samo nek je po protokolu.
- Može prvo jednom, pa se kao posle opet sretnemo po prvi put i opet rukujemo, i tako četri puta.
- Može.
- He, ko recitacija sa četri strofe. A, može?
- He. Može.
- A monolog?
- E to obavezno.
Pa produže dalje, svako u svoju skamiju.


Ruka ruku mije.
Sa Trampom četiri puta, ali na kašičicu - jedan po jedan.
Sa Sorosem... e, o tome će se pričati nakon recitacije, monolog smo već čuli.

Za to vreme, u Srbiji, noćni Vihor nosi sve što Vulin laje. To jest, laže. Zapravo, htedoh reći - kaže.
Ne kaje se, još uvek.


O miševima i ljudima


Kada je 1937. Džon Stajnbek objavio knjigu "O miševima i ljudima" (iste godine kada i Tolkin "Hobita"), teško da je mogao naslutiti koliko će naslov njegovog dela biti dugo i bolno aktuelan širom sveta, a posebno u kvazidržavi poznatoj kao "Srbija". Roman je dobio naziv po stihovima iz pesmice Roberta Barnsa ("Jednoj mišici", iz 1785.), koji glase:

I najbolji planovi miševa i ljudi, 
najčešće se izjalove.
Ne ostave nam ništa sem jada i boli,
za srećom obećanom!

Kim Jong U.N. za govornicom

U svakom dobu uvek postoji tako neki čovek koji bi od dosadnog komarca hteo da postane slon u staklari, ali kad zagusti onda bi da od slona preraste u miša koji šmugne u prvu rupu. To otprilike izgleda ovako:

"Situacija u svetu je vrlo komplikovana, a za nas, kao brojčano i teritorijalno malu zemlju, bolje je da budemo tihi i van svakog radara, te da čuvamo svoju zemlju i budućnost naše dece. Naše je da uradimo sve da nikada ne budemo na spisku zemalja, koje je danas u pakao slao američki predsednik, da vodimo pamentnu politiku, da svoju zemlju i narod sačuvamo i, ako je potrebno - a jeste - bolje je da i ja kao predsednik ne pokazujem ni svoj, ni naš ponos na svakom mestu, da bi našu zemlju sačuvali, štiteći, pritom, interese Srbije i naših građana. Pažljivo sm slušao govor američkog predsednika, a porazgovarao sam o njemu i sa šefom ruske diplomatije Sergejom Lavrovom, sa kojim sam imao bilateralni susret u sedištu UN, kao i sa predstavnicima Sejšela, koji u zdanju svetske organizacije sede pored nas, a veoma su nam važni, ne samo zbog odnosa u Unesku. Predsednik sam male zemlje i ne mogu da govorim sve što o tome mislim, ali mogu da kažem da ćemo svaku reč predsednik Trampa analizirati. Videla se duboka, duboka podeljenost oko njegovog govora u sali Generalne skupštine UN. Sve drugo što bi komentarisao nisam siguran da bi bilo u našem interesu. Analiziraćemo ozbiljno, danima i nedeljama ćemo raditi na Trampovom govoru, kao i na govorima nekih drugih, da bismo mogli da pronađemo prave zaključke za vođenje srpske politike u narednom periodu. Tih 45 minuta govora ćemo analizirati narednih 45 dana da bismo izvukli pouke kako da se ponašamo u budućnosti i šta je to što je najbolje za našu zemlju...
Znate šta, ja nisam boginja Kali pa da imam dva-tri para ruku, rukovao sam se s njim četiri puta. Bez vađenja. Najmanje jednom je imao brkove, jednom je bio crnac a jedared je izgleda bio i žena iako se krio iza brade. E da, jednom je bio pljunuti Lavrov, a jednom je ličio na Sejšele.
I znate šta još? Ja nisam kao neki koji se kriju iza pene, ja svoje stavove, saveznike i patrone nisam menjao nikada u svom životu. A ne, jok ja!
Vaš, A."

Ki miš, što bi rekao prost narod.


điha, điha, četir' puta
sva četiri kruta
(A.V. Zmaj od Zemuna)

Svaki put kada se sa nekim rukuješ i pomisliš da ti je najbolji drug - da li ti se to samo tako čini? Bez obzira na to da li će možda biti neke koristi, ili makar nagoveštaja kompromisa, rukovanje nije ništa drugo do suptilan način da ti neko kaže "odjebi", jer ugovori i dilovi su ono što garantuje čak i najbolja prijateljstva. 
Ovo su danas moderna vremena i svi se utrkuju da nađu patrona, nešto ćeš morati i ti da daš.
Svaki put kada se rukuješ s nekim sa kim ne deliš ni boju ni poreklo, moraćeš da preskačeš naslage istorijskih prepreka koje su prepune prikrivenih strasti, nepoverenja i netrpeljivosti na kojima leže temelji modernog društva, u kome umesto harmonije postoje samo klase i rase.
Ovo su danas moderna vremena i svi se bore za dominaciju, nešto ćeš morati i ti da daš.
Ja verujem u jedinstvo i spreman sam za kompromise, ali neću da lažem niti prodam svoju dušu. I zato, svaki put kada se s nekim rukuješ, to pokazuje na kojoj si strani. Ukoliko ne umeš da braniš svoje stavove, onda je bolje da braniš samog sebe i obavezno izbegavaš rukovanja. Jer nešto ćeš ipak morati da daš.



Bad Religion "The Handshake"

Preporuka: ovaj spot staviti na "reply 4x".
Ni rukohvat manje.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...