Wednesday 31 August 2016

TAJNUG u Vučirupi


TAJNUG
Beograd 31. avgust 1944... pardon, 2016. godine

Kako tajni izveštač TAJNUG-a javlja sa tajnog mesta (kodno ime: Vučirupa) na kome se u najstrožoj tajnosti održava tajni sastanak najužeg vrha vrhovne komande Velike Partije, kasnilo se sa početkom (koji je, takođe, bio u strogoj tajnosti) zato što je tajno obezbeđenje oko pomenute tajne lokacije u jednom vozilu tajnih registarskih tablica uočilo jednooku i jednoruku neidentifikovanu osobu koja je u krilu držala visokosumnjivu kožnu torbu (model M44), nabudženu kao da se u njoj nalazi sumnjivi tajni sadržaj koji bi mogao da asocira na svašta (npr. larve posebne vrste termita koji ekspresnom brzinom nagrizaju konferencijske stolove od specijalne hrastovine iz Savinca). Ta osoba je imala člansku kartu Velike Partije i tajnu propusnicu koja važi samo za najviše funkcionere, koje je pokazala tajnom obezbeđenju na tajnom ulazu, ali je držala prst postojeće ruke preko imena na pomenutim dokumentima, usled čega tajni portiri na tajnoj kapiji nikako ne mogu da sete šta je na njima pisalo; opravdano se sumnja da je tekst bio ispisan tajnim mastilom, što dodatno otežava razotkrivanje ove tajne. Kada je obezbeđenje počelo sumnjičavo da vrti glavama zbog tolike tajnosti neidentifikovane osobe, ta osoba je naredila svom vozaču da okrene vozilo i udalji se u tajnom pravcu u odnosu na tajno mesto održavanja tajnog sastanka.
Trenutno, jedino što TAJNUG poseduje to je snimak tajne kamere tajnog obezbeđenja, na kojoj se ne vidi baš dobro neidentifikovana osoba, tako da molimo sve građane da ukoliko tu osobu negde uoče odmah to tajno dojave tajnoj policiji preko uobičajenih tajnih kanala.
Evo tajnog snimka, koji eksluzivno tajno objavljujemo:


Napominjemo da se ova neidentifikovana osoba prilikom pokušaja ulaska na tajno mesto ponašala vrlo mutno, što je prouzrokovalo i mutnoću tajnog CCTV snimka.
Priča se, takođe, da je tajni početak tajnog sastanka kasnio i zbog toga što je tajna lokacija tajnog mesta bila toliko tajna da je čak i samom Velikom Lideru bilo teško da je otkrije; kada je ipak otkrio, s početka mu je bilo veoma neprijatno da je saopšti čak i samom sebi (pošto je u pitanju tajna, da podsetimo), a kamo li ostalima. Da slučajno neko ne pisne.
No, nema potrebe za dramom, tajni završetak tajnog sastanka vam nećemo objaviti zato što je to - tajna. Naravno.
Do sledeće vesti o ovom tajnom skupu, poslušajte nemontirani tajni tonski snimak sa tajne sednice. Ne obazirite se na muziku u pozadini, ona služi da omete tajne prislušne uređaje koji su tamo garantovano bili postavljeni. Naravno - tajno. Podrazumeva se da je tajna kako je TAJNUG uopšte dospeo u posed ovog tajnog snimka preko našeg tajnog informera.


Redakcija TAJNUGA je bila i ostala u velikoj dilemi da li bi pogodnija muzička podloga od ponuđene možda mogla biti "Krcko Oraščić: U dvorima Gorskog kralja". Na kraju smo se ipak odlučili za "Valkire", ali nećemo otkriti zašto. Jer, i to je tajna.

Vaša,
Redakcija

***
Što reče Prle, onomad:
- Bata Joco, ne budi dramoser.

Tuesday 30 August 2016

Hoću da znam


"Deco, to su sve gluposti: poslednji vampir je umro kad je upaljena prva ulična bandera."
- moja tetka Ljubica (73); živi u Tekiji, sujeverna koliko i svako drugi kome su Karpati po ceo dan u vidokrugu

iluminacija

"Tamo gde je strah, tamo živi mrak."
- Zoran Kostić Cane, rasturač zabava za bitange

***
Kad crkne sijalica na banderi (a nema ko da je zameni, zato što se opštinari svađaju oko provizije od privatnog ponuđača za održavanje javne rasvete), onda imaš ovo:


Narod koji čita ovakve (i slične, tj. sve) "novine" i gleda takve "televizije", ne može nikada da upali svetlo u svojoj glavi. U glavi a ne glavama, zato što se sistematski građanima kolektivno usađuje u glavu kako je nemoguće biti isti i biti poseban. Biti slobodan. Zato nam treba apsolutna kontrola nad elektroprivredom i prosvetom, zato nam ne trebaju polovni udžbenici prepuni starog i nepodobnog znanja, i za to nam trebaju katehizis i crkveni mozaici koje plaća država.
Svetlost se prenosi sa sijalice na sijalicu, od glave do glave, ali nje nema ako nema kontakta. Onda caruju mrak i vampiri. Bandere, braćo i sestre, će nas osloboditi a ne zvona i praporci.
Pa (k)ako ko shvati.

Srećna nam svima nova antiškolska godina, unapred.

Monday 29 August 2016

Pčelice, cvećke, šah, izbori... i tako to


Negde početkom zime, po okončanju predsedničkih izbora u SAD i povratka klana Klinton na tron, možda će Deda Mraz konačno ispuniti dve želje našem Moameru Al' Vučiću da konačno poseduje:
1. crnu kraljicu, predsednicu kvaziparlamenta
2. belu kraljicu, predsednicu kvazidržave

pčelice, cvetni dezeni, projektne teze...

Trutove (eng. dron) već ima, konje, lovce i topove takođe. On sam je oba kralja - crni i beli - barem je tako umislio, što se sve više vidi na svakoj narednoj Konferenciji Za Neurotičare. Pravila igre će biti uneta u preambulu Ustava pre Kosovskog ciklusa. Umesto šahovskog sata biće korišćeni naizmenično po jedan vodomer i jedan strujomer. Peščanik ne dolazi u obzir.
Elemdaklem, simultanka bi tada mogla i zvanično da počne. Ovo, do sada, sve je bilo samo zagrevanje za tu istorijsku partiju. I Partiju, takođe.

... matica, lekovito smilje & bosilje

Posle predstojeće pobede Klintonke, jasno je da vrata kandidature neće biti zatvorena ni za Dragicu od Livadskog Cveća, koja takođe poseduje sve prerogative za tu trku. Neće moći igranka baš tako lako da prođe - jer i mi, Toma Prvi, maticu za trku imamo.
Matica je pčelinja kraljica, da se zna, i to svih boja.

Sunday 28 August 2016

Also sprach Zarathustra


Stvari u životu su danas postavljene otprilike ovako:


Po legendi, šah je izmislio niko drugi do Zaratustra za kralja Persije; manje kao igru, a više kao simbolični prikaz Univerzuma i života, te njihovih regula iskazanih u pravilima ove igre.
Razlog postojanja ovakvih boja suparničkih figura (bele/crne) isti je kao onaj glede boje šešira u vesternima.
Crni pion nikada ne povlači prvi potez, to je zakon.
Prvi potez povlači beli pion (čak i kada je svestan da može biti žrtvovan).
Ako, kojim čudom, pion bilo koje boje ipak uspe da stigne do poslednjeg reda na suprotnoj strani table, biva zamenjen za eventualno palu kraljicu svoje boje. Takođe, u ovoj igri je moguće da pioni uvale protivničkom kralju šah-mat. Retko ali moguće, ukoliko se pametno igra.
Jedina figura koja osim belog piona može da otvori partiju jeste beli skakač (konj). Po definiciji, to je i jedina figura kojoj za poteze nisu neophodna slobodna polja oko nje (osim početnog poteza, pravila igre su ista za skakače obe boje).
Pomeranjem piona i skakača, otvara se prostor za potez lovca (biskupa) što može rezultirati i rokadom (zamenom položaja) između kralja i topa (kule). Kralj koji ne želi rokadu uvek drži popove&konjove između sebe i topova. Sve se ovo dešava u okviru iste boje, jer protivničke figure druge boje služe samo da budu pojedene. Takvi su šahovski zakoni i uredbe, nema vrdanja.
U stvari, 3200 godina kasnije, sve je isto osim što su bogataši i vladari odradili rokadu u ulozi kralja. Pravila igre nigde ne spominju da je to dozvoljeno, ali šta ćeš - život, Univerzum i sve ostalo...


"Also sprach Zarathustra", reče Niče, sklopi šahovsku tablu i zagleda u ambis koji mu uzvrati pogled, pa doda: "Pazi se da u borbi protiv Zveri i sam ne postaneš zver". 

p.s.
Izeš takvu partiju života gde prvi potez povuče policija preskakanjem piona. Prečesto ne izađe na dobro, na kraju.

Saturday 27 August 2016

Twist & Shout


Zašto je Gospodar Vučić toliko odlepio posle Olimpijade, pa napravio niz grešaka koje su nedopustive nekome ko se naokolo izdaje za vrhunskog stručnjaka za marketing, spin doktora i prodavca magle? A jeste napravio, i svako ko se tim poslom bavi to vidi čak i iz onog aviona kojim su naši sportisti morali da obiđu pola sveta do Srbije, dok se Gazda malo sabere i smisli šta dalje.

vrtiguzi

Shvatio je da ga je glupi Avgust Nikolić zajebao kao malo dete. Kralj Tomislav I od Bajčetine i kraljica-Dragica Livadska su započeli kampanju za predsedničke izbore a da to AV nije na vreme prozreo, još manje odobrio. Započeli su je u Brazilu za smešnih 20 hiljada evra, pod firmom troškova predsedničke kamarile za službeni put u inostranstvo - smešnih za tu svrhu, iako građanima Srbije uopšte nije do smeha. Smešnih, jer je to duplo manje od pojedinačnog iznosa kojim je Aleksandar I Wolfenstein pokušao da podmiti osvajače medalja. Smešnih, jer su trenutno objavljeni ukupni troškovi priglupih RTS urlatora (kojima je to nažalost#1 i posao) jednaki ukupnoj sumi kojom vlast podmićuje samo dve kompletne reprezentacije koje su u ekipnim sportovima osvojile medalje (da podsetimo, odličja ne dobijaju samo sportisti već i stručni štab, ukupno dvadesetak njih po ekipi). Kao nažalost#2, ne sme se zaboraviti da te bonuse plaćaju ne samo poreski obveznici već i bolesna deca time što im nema leka u državi u kojoj njihovi roditelji plaćaju porez i doprinos za zdravstveno osiguranje.
Vučić nije odlepio zbog Prlainovića ili prepletenih prstiju vaterpolista, ima on za to kompenzatore među podobnim sportistima; oni su ga samo dodatno dotukli kada je shvatio kako je Nikoliću jedino bitno da ga u što većoj meri negde vide, da mu čak nije važno ni šta tom prilikom kaže, lupeta ili samo odzeva. To isto radi i Vučić, ako izuzmemo konstantne napade logoreje i javnog svađanja sa konsultantima u glavi - pa?
Nikada ne treba smetnuti s uma da je Tomislav barem duplo manje glup nego što se pretvara, kao i da je pokvareniji i podmukliji više nego što se to da zamisliti. Nikolić savršeno dobro zna da ne ume "lepo" da priča, ni da se dobro ili precizno izražava, ponaša, čak ni da se smeje, i zato koristi svoje jedino oružje - ono koje uvek pali u palankama: da bude "viđen", a to je životna želja svakog seljobera koji se uspne na vrh prvog brda i pomisli da je nahvatao los cojones divinas. U tom sportu je Tomislav Nikolić apsolutni prvak u odnosu na mr. Naduvenka.
Ako će nešto dotući Vučića, to će biti kradikalsko palanaštvo koje se okrenulo protiv njega.


Nisu "novine" tek tako, par dana po okončanju Olimpijade, krenule u frontalni napad na Tomu I ne bi li ga sprečile da postane Toma II. "Nikolić nema podršku SNS za kandidaturu" - podrška, to je ono čega se Vučić naročito plaši, jer zna da u Velikoj Partiji (koja će po padu sa vlasti, koji i nije tako daleko kao što se misli) najgoru opoziciju njemu (to je ujedno i jedina opozicija koju on vidi) predstavljaju svi oni koji nisu namirili neko svoje lično teranje ili nisu dobili radna mesta šakom i kapom obećavana. Takvi nikada nemaju dovoljno petlje da napuste Partiju ili čak prebegnu u neku drugu - baš to je jedina svrha silnog obrušavanja na mrtvog "žutog" konja i DJBnike: homogenizacija u strahu od nevidljivih neprijatelja, jer se nikad ne zna kada će "to" da oživi (jasno je da se Vučić opasno loži na Orvela i Zamjatina). Dakle, ako nema prebega van Partije, biće ga - i to masovno - unutar nje. Kome? Pa onom ko formalno u njoj nije, a jeste i još uvek vuče određene konce vlasti.
Vreme srećnog tanga AV+TN je prošlo, početnog igranja na dvolično šibicarsko farbanje Istoka i Zapada. Danas, prorežimski tabloidi napadaju/prozivaju Nikolića (u formi "dobre obaveštenosti" neutralnog tona, jer nikad se ne zna) da "ima podršku Putina" (zabole ga, ima taj u srpskom dvorištu svoje kerove, Toma mu je samo privremeno dobrodošao lajavac s druge strane plota). Zatim sledi "Toma foteljaš ruši Vučića preko Vaterpolo saveza, jer ćerka njihovog predsednika radi u Tominom kabinetu"... ova nezgrapno i ishitreno sročena budalaština izazvala je kontraefekat - sportiste ne smeš nikako da napadaš sa pozicije vlasti, ni po koju cenu, i zato je došlo do poznatog "revidiranja stava" glede sportista, napada na neke novinare, pa sa njih na korisnike društvenih mreža na internetu. Ukratko, na ološ. Naravno da tu nije kraj, pa se zatim u novinama pojavio naslov "Nikolić - zajednički kandidat opozicije"...
Šta smo ono rekli u jednom od prethodnih pasusa?
To.

moša!

Vučić je u svom obraćanju novinarima između redova ološem nazvao i članove Jedine i Velike Partije, mangupe u svojim redovima koji mu uzrokuju nove napade migrene. Ko ima vremena i živaca (dakle, skoro niko) neka detaljno pogleda predmetnu KZN i dobro obrati pažnju šta je sve Premijer tom prilikom izgovorio, pa onda neka složi određene kockice koje su bile zamaskirane frazama "ja sam rekao da nisam rekao da sam rekao... novinari ... ološ ... društvene mreže ... nedostojni ljudi". Sve to se itekako odnosi na članove SNS koji se previše migolje u blatu koje im je Regent Srbistana podario.
U napadu panike, Gazda je čak naredio svojim kerovima da umuknu sa lajanjem na takve iste sa hrvatske strane. Smetaju mu dok razmišlja gde je omanuo i kako je to njemu moglo da se desi. Kako da ispravi grešku koja ga može koštati besplatnih termina za sumanute monologe pred kamerama. Pored već postojećih paranoja, koje su glavni razlog zašto ne učestvuje u duel-emisijama, sada se pojavila još jedna koja izaziva sve veću glavobolju: a šta ako se u nameštenim TV monolozima nekome (pa čak i njemu) slučajno omakne tema Tominog početnog uspeha u predizbornom nadgornjavanju?
Zbog toga, prvenstveno, treba ućutkati RTS i ta hajka je počela kada i ona na tviteraše.


Podrazumeva se da ni "provera finansijskog poslovanja fondacije Dragice Nikolić" nema ama baš nikakve veze sa ovom pričom. Jok, uopšte.
Gradeći Srbiju u kojoj je poštečeno stečeno znanje (i pripadajuća mu diploma) postalo nepoželjno, državni diplomac Vučić je sebi oko vrata namakao sopstvenu omču - ne mora čak ni pada sa vlasti, dovoljan je gubitak kontrole - dopustio je da ga prejaše posedovalac vikend akademskog zvanja stečenog u jednom od inkubatora naprednjačkih kadrova. Onih istih kadrova kojima se okružio Vučić. Ako ga je jedan, taj i takav Toma Nikolić, preveslao, kakva li je tek paranoja u strahu od onih, tih i takvih, koji makar znaju gde i kada su te svoje diplome pribavili?
Nije prvi put u istoriji da se neko okruži budalama kako bi ispao što pametniji, kao što neće biti ni prvi put u istoriji da takav baš zbog toga tresne o zemlju. I to svom snagom, u veoma bliskoj budućnosti u koju je verovao. A budale oko njega izvuku guzice, netorpedovani...
Po starom dobrom oprobanom Miloševićevom receptu, sa lanca je pušten i Šešelj. Mada, i taj se nešto ućutao čim je dobio diplomatsku putovnicu zastupnika srpskog Sabora.

predsednički kandidati

OEBS u svom izveštaju o ovogodišnjim vanrednim parlamentarnim izborima, sa puna četiri meseca zakašnjenja objavljuje kako postoji niz vrlo ozbiljnih nepravilnosti i kršenja zakona na svim nivoima, kao i da je za sve to odgovorna aktuelna vlast u Srbiji.
Udarci po prstima pljušte jedan za drugim, iznerviralo bi to i nekoga sa daleko jačim živcima. Postaje zaista gusto, čim se ponovo vitla prugastom košuljom za Dinkića.
Postojeći pramenovi parlamentarne opozicije (ona vanparlamentarna stranačka ne postoji, ovoga puta su svi uspeli da se uvuku u skupštinsku kafanu) u svemu ovome i da hoće ne mogu da nađu šansu za promenu vlasti u svoju korist. Ukoliko u svojim usijanim tintarama imaju i sumanutu fiks ideju zajedničkog antivučićevskog nastupa po svaku cenu, valja ih podsetiti da bi takva "koalicija" u slučaju izborne pobede dala efekte nemerljivo puta gore od onih koji se spočitavaju nesrećnom DOS-u koji je u samom svom osnivanju imao problem disfunkcionalnosti; ovi ne bi ni želeli da funkcionišu, baš zato što bi se kao takvi okupili oko jednog sumanutog cilja: obaranje trulog drveta koje će ionako samo pasti. Aleksandar I za njih već ima spremnu taktiku, do sad višestruko oprobanu u praksi. Za promenu, mogli bi da ga uhvate na spavanju i prvo promene sebe. Pitanje je da li bi i kakav odgovor Vučić imao na takav potez.
Verovatno bi opet sazvao vanrednu KZN, negde između ponoći i prvih petlova.


Problem su građani Srbije, kao prava opozicija i jednima i drugima. Ponekad čak i sebi. Zato je, u strahu od Žute Patke, kradikalski režim uhapsio Pileta po istoj matrici kao onu drogiranu budalu u slučaju "kantrimen".
Istorija nas uči: kada takvi režimi i Vođe, poput našeg, jednom počine ključnu grešku i kola im krenu nizbrdo, to pokreće lanac daljih i sve bržih kikseva iz koga se oni teško ili nikako ne mogu izvući. Bitno je uočiti taj trenutak, pratiti njihove i pametno planirati svoje naredne poteze. Istorija se uvek, bez izuzetaka, ponavlja. Toliko čak i kradikali znaju, pa zato tolika frka, vrciguz i cika.
Twist and Shout, al' po srbistanski.

Friday 26 August 2016

Good morning, Srbistan


Srbija, XXI vek:
Reporteri B92 pobrkali ulice gde se desila sinoćna pucnjava (više ni sami ne znaju da li je Mahatme Gagarina ili Jurija Gandija, al' jeste nešto na G), policioti (možda) zgradu u kojoj se navodno krije budala koja je pucala. "Ne zna se" čiji je auto kojim se prestupnik vozio, neki stanari iz komšiluka sada tvrde kako čak više nisu sigurni u koju je zgradu taj lik utrčao i da li je to ta zgrada koju policija češlja celu noć i dan. Bio je mrak i ostao, pa zato.
U Negotinu juče pobrkali pokojnike na popodnevnoj sahrani - jal' grobari iz Komunalne Akademije Nauka & Umetnosti jal' pogrebnik koji je prevozio sanduke sa pokojnicima od bolničke kapele do groblja. Jedan od govornika nad rakom pobrkao imena, pa se na kraju govora opraštao od (živog) sina čoveka koga sahranjuju. Mrak je mrak.


Mi brkamo dan za noć, mi brkamo noć za dan.
Laku noć Srbijo, podne ti je.

Thursday 25 August 2016

Peasants in the Big Shitty



Ovaj dan je tako lepljivo žut
A noć je bila baš opuštena
Krave muču naokolo
Da li je ovde sve u redu?
Beba upre prstom u mene, pita:
Mama, ko je čika sa kezom?
Sviđa ti se tako?
Ja sam samo ljakse u velikoj Sraroši

Kod mene je sve ladovina, opušteno samo tako
Mada, ako fenjer nije prave boje
Onda nema ni prave rupe
Čak ni crvene
Šta, sviđa ti se tako?
Ma daj, ne misliš valjda stvarno tako...

Beli luk im ovde čudno miriše
Sobe im pune straha
Svi su na nekoj distanci
Stalno u nekoj žurbi
Šta, tebi se to sviđa?
E, pa ja sam samo ljakse u velikoj Sraroši

The Stranglers "Peasant in the big Shitty"

Kakvi bre crni heroji, seljačine, devojke iz velikog grada itdisl... Dvojica neposvađanih foliranata su stvarni Davitelj protiv Davitelja - SNStrenglersi na kvadrat. Ne pomaže tu nikakav beli luk (čak ni kineski), samo motka.

Wednesday 24 August 2016

Lisa Lisa


Unapređena narodna poslovica glasi: Kad kuća nije tesna ni pseta nisu besna.
Ne kuća, ona je otišla na doboš; stiglo se do tesnih gaća. Nebitno je da li je donja "vest" iz domaćih tabloida istinita (a jeste, i to ne od juče), problem je što ona u potpunosti oslikava domaću stvarnost onako kako je vide pobesnela dvojica i njihove dvorske kamarile. To nikada na kraju nije valjalo, niti će valjati po običan narod.
Koska je bačena.




Levo su foteljaši koji se ponašaju kao besna pseta. Desno su samo kerovi bez svog doma. Svaka sličnost sa vlašću i narodom Srbistana je namerna.
Nekome će svakako glave doći mangupi u njegovim redovima - obično se tako završi svaka predstava u Teatru mržnje. Naročito su opasni oni mangupi što se svađaju u glavi jednog istog čoveka, a najgore je kada je ta glava usijana do tačke prekida.
A tada...


Da, Besnilo.
O tome se radi.
Za početak, prekinite da gledate prenose sumanutih monologa iz institucije zatvorenog tipa u koju se pretvorila Vlada Republike Srbije. Nemojte ga udostojiti više ni sekunde sopstvenog života, jedinog koji imate a kojeg ti uvošteni zombiji (u istoj glavi) toliko žudno žele da uzmu.
Neka konačno prožderu jedni druge i sami sebe. I tu je kraj.

Građanski krug: Bolest bez šifre (post #427, 24.07.2012)

Tuesday 23 August 2016

Dan internauta


Današnji dan je za svet značajan i kao "Dan internauta".
Danas obeležavamo 25 godina kako je Svetska Mreža (WorldWideWeb - WWW) postala javna, slobodna i dostupna svima. Počev od 23. avgusta 1991. godine, internauti - kovanica nastala od pojmova "inter(net)" i "(astro)naut" - tj. tehnička lica koja profesionalno koriste internet, u svoje poslove uključuju i obične korisnike Mreže kojima je ona postala od tog dana u potpunosti dostupna. Danas u svetu postoji više od 2,8 milijardi internauta, tj. "osoba osposobljenih da samostalno istražuju sajberspejs u potrazi za informacijama".



Ser Tim Berners-Li je naučnik i akademik čiji je vizionarski i inovativan rad transformisao skoro svaki aspekt naših života. Njega je američki magazin Tajm uvrstio u 100 najvažnijih osoba 20 veka, ponajviše zahvaljujući činjenici da je bio najistaknutiji član tima koji je "napravio" web a takođe i jedan od osnivača WWW fondacije. On je osmislio web još 1989. godine, dok je radio u Švajcarskoj u CERN-u, da bi od 1991. (kada je WWW postao dostupan svima) pa do danas, predano radio uloživši svoje znanje i ugled u poboljšanje i zaštitu budućnosti Mreže. Berners-Li je od britanske kraljice Elizabete II dobio titulu, kao nagradu za doprinos Svetu.
Dok je radio na razvoju weba, Berners-Lijev kompjuter je ujedno bio i prvi browser i prvi web-server na svetu, a prva http-adresa (pored lokalnih "file:" URL-ova u njemu) bio je upravo zajednički fajl samog projekta razvoja WWW http://nxoc01.cern.ch/hypertext/WWW/TheProject.html, koji je kasnije bio preimenovan u http://info.cern.ch/hypertext/WWW/TheProject.html. 



Ako se pitate u čemu se ogleda razlika između interneta i weba, treba reći da je internet "mreža svih mreža". Internet predstavlja infrastrukturu preko koje su povezani milioni računara širom sveta. Bez obzira gde se nalaze, oni mogu međusobno da komuniciraju dokle god su priključeni na internet. Sve informacije cirkulišu internetom uz upotrebu nekoliko različitih jezika (protokola).
WWW je model za razmenu informacija koji je postavljen povrh interneta. On koristi samo jedan jezik: čuveni "HTTP" protokol. Korisnik može da unese URL adresu (koja uvek počinje sa "http://" a često sadrži i "www" deo) kako bi pronašao određenu web-stranicu, ili može da koristi neki web-pretraživač (browser), npr. Google, kako bi pronašao stranice koje odgovaraju njegovim potrebama. Na njima se mogu nalaziti razni sadržaji poput tekstova, slika, audio i video zapisa.
Po jednoj definiciji, WWW je "široka oblast hipermedija za pretraživanje informacija radi pružanja univerzalnog pristupa ogromnom univerzumu dokumenata."
Ukoliko posmatramo WWW kao jedan ogroman krug koji obuhvata sve web-stranice (sajtove), internet bi onda bio jedan još veći krug koji u potpunosti sadrži web - ali i elektronsku poštu, info-grupe za razmenu i deljenje vesti, instant poruke i mnoge druge (danas neophodne) servise.
Četvrt veka kasnije, treba poslušati upozorenje ser Tima Berners-Lija:
"Pred nama je velika bitka.
Neutralnost mreže je ugrožena, sve je više filtera i centralizovane korporacijske kontrole koji prete kompletnom slobodnom univerzumu weba. Od njegovih korisnika zavisi da li će se boriti za svoje pravo na pristup i otvorenost.
Pitanje svih pitanja glasi: Kakav internet želimo?"

Robert Wright: The man who invented The Web (Times Magazine, 24.06.2001)


***
Zaista, kakav internet želimo?
Verovatno ne onakav kakav priželjkuju Velika Braća, Inkvizitori, Slavne Vođe, Zli Tirani i ostali monoliti ohlokratije koji sopstveni narod ruže etiketama poput "lenj" i "ološ" svaki put kada taj isti narod hoće slobode daleko više od internetske. Zbog toga koristite što više internet, i koristite ga pametno, jer to posebno nervira bitange koje bi Svetsku Mrežu da zaključaju, onako kako su to uradili sa medijima u svojim vilajetima.
Neće moći, barem ne tako lako.
Ali nije nemoguće.

Monday 22 August 2016

Logika nacionalne klase


Najprostije rečeno (i nacrtano), logika nacionalizma izgleda ovako:

MI (naša Blagoslovena Otadžbina)
  1. naš Slavni Vođa
  2. naša Velika Religija
  3. naš Plemeniti Narod
  4. naši Herojski Avanturisti
ONI (njihova varvarska pustinja)
  1. njihov zli tiranin
  2. njihovo primitivno sujeverje
  3. njihovi zaostali divljaci
  4. njihove osvajačke životinje

"Patriotizam je živi osećaj kolektivne odgovornosti. Nacionalizam je poput glupog pevca koji kukuriče povrh gomile koju je prethodno posrao, pritom se pozivajući na veće mamuze i sjajniji kljun."

Isto važi i za sport, koji je u nacionalističkoj varijanti zamenio brodiće pod #4. Navijači su pod #3, svi se nešto krste i kada pobeđuju i kada gube (#2) a pod #1 je i dalje još uvek Onaj Isti. Dok plemenito divljaju, slaveći još jednu herojsku avanturu, bacajući petarde po hodnicima zgrada, topovske udare po dečijim igralištima i kletve na divljake s druge strane reke (tribina), izmislili su stavku koje nema na slici: domaći izdajnici, oni koji sa nama i na naš način ne navijaju (u nacionalističkoj verziji se to izgovara "naBijaju") niti slave veličanstvene pobede nad varvarima.
Naši Plemeniti Navijači najviše vole da se kolektivno kite tuđim perjem, predstavljajući jurcanje za loptom po terenu (između 5, 6 ili 11 Avanturista sa naše i isto toliko životinja sa njihove strane) kao da se po njemu kotrljaju glave i sukobljavaju kompletni narodi, a ne sportske ekipe sastavljene od uvežbanih pojedinaca koji su ceo svoj život posvetili vrednom treniranju (prečesto o svom trošku). Lične uspehe sportista i kolektivne timova, takvi obavezno predstavljaju kao uspeh celog naroda, iako narod s tim ima najmanje veze niti ga ko šta pita. Kao što je religija nekada bila opijum utehe za opelješenu (radničku) masu stvorenu od kmetova, tako je danas sport postao sredstvo kolektivne ekstaze nacionalno osvešćene (i osveštane) klase koja bi rado da se vrati u kmetovsko doba. Kada vas ostave bez posla, u Plemenite prazne ruke vam odmah ubace vruć krompir nacionalizma i kažu da će vam ga varvari ukrasti ako ne budete svi kao jedan. Šta, zašto? Mnogo pitaš.
Ko u tome ne saučestvuje, izdajnik je, hejter, licemer, autošovinista, treba mu ekspresno oduzeti državljanstvo i proterati iz naše Blagoslovene Otadžbine u varvarske pustoši (ako ga i tamo hoće), odmah ga napasti da "ovom napaćenom narodu brani da se makar raduje i slavi pobede sportista, i to mu smeta jer je MI-mrzac" (jeste - takvim namćorima se uvek spava u 3 po ponoći, smetaju im buka i arlaukanje, stalno vide nacionalizam i divljaštvo u slavljenju naših pobeda, smeta im Ceca, sve izvrću na politiku i mrze Slavnog Vođu a ni da zucnu na račun zlih tirana, zatucanih divljačina i njihovih životinja na terenu - jesteda).
Pa dobro bre, naBijači, kakvo vam je to praćenje sportskih događaja (da prostite - navijanje) kada na svakih 30 sekundi po društvenim mrežama besomučno kačite svakojaka podvriskivanja, bezbroj "bravoOoOo", ratne i osvetničke pokliče, MI/oni gluposti i gadosti (samonabeđeni kako su to Velike Misli u 140 karaktera, koje obavezno treba ubaciti u školske programe)? Kako uopšte uspete da pratite prenos, gledate utakmice i druga takmičenja, dok sve vreme urličete - čas po internetu, čas sa terase? Da li uopšte pratite sport, ili samo čekate sirenu za kraj utakmice kako bi ste mogli da neobuzdano eksplodirate ili krenete u hajku na izdajnike (ovisno od konačnog rezultata)? Kako ste svi odjednom postali vrhunski stručnjaci za sportove čije nazive i dalje ne umete ispravno da izgovorite, za koje ste čuli samo par dana pre nego što ste ih apsolvirali?
Kolektivna odgovornost se sigurno ne ogleda u robovanju anomičnim konstruktima kolektivizma - nacionalizam je jedan od takvih, pa shodno tome ne postoji ni nacionalna odgovornost bez lične. U nacionalizmom opsednutim društvima sve vreme biva podmetnuta priča da lične odgovornosti nema bez kolektivne; lični uspesi su lični samo ako su vezani za Slavnog Vođu i pripadnike orbitirajuće kaste, inače predstavljaju uspeh kolektiviteta koji je uspešnom pojedincu od svega najviše pomogao da bude deo "kolektiva", kako bi se potom taj isti kolektiv kitio svakim od uspeha nacionalno obeućenih pojedinaca.
U bogatijem delu sveta, sport je zabava za srednju i višu klasu, oruđe krupnog kapitala u procesu daljeg umnožavanja istog. U Blagoslovenim varvarskim pustinjama širom Otadžbina, sport je oduvek bio oružje nacionalizma, sa tendencijom da ne jenjava niti popušta. Iako to uopšte ne shvataju, upravo su usijani naBijači glavno gorivo te "parne" mašine. Kvaka je u tome da i ta, druga mašina, takođe služi za umnožavanje para - Slavnih Vođa, žreca Veličanstvenog sujeverja i šačica Avanturista i osvajača.
Plemeniti narodi i zaostali divljaci od toga nikada nisu imali koristi, niti će imati. Baš kao ni radničke mase i nacionalne klase. Pa čemu se onda raduju? Bojim se da se radi o uslovnom kolektivnom refleksu na onaj zvuk sirene za kraj, jer je sve ostalo (radovanje/plakanje) već unapred pripremljeno i upakovano u krep papir u nacionalnim bojama. Za kukurikanje na sred Blagoslovenog Bunjišta, spremni!
Sport sa tim nema ama baš nikakve veze. I još jednom: NIKAKVE.
Nacionalizam ima sve; otuda toliko ritanje na svaku kritiku, disonantnu izjavu ili status na fejsbuku ili tviteru. Zbog toga takvi nemaju odgovor na ovako nešto (osim da prepišu od onih koje prozivaju):


Junak Aldingtonovog romana u nastavku citirane rečenice kaže "Bojim se da je nacionalizam jedan od brojnih sporednih poklona koje je Engleska podarila svetu." U ovdašnjim Blagoslovenim Pustolinama, mnogo je patridiota koji vole da se kolektivno prave Englezi svaki put kada im to odgovara. Najgori među njima su oni koji bi voleli da za to "odgovaranje" nikada ne odgovaraju.
Konačno ste, nadam se, shvatili da su cugsfireri nacionalističke mašine za pravljenje para najbolji poslovni ortaci svetskih bogataša koje najviše prozivaju. Radnička masa i nacionalna klasa su jedno te isto, bez obzira koji od pomenutih poslovnih partnera (Slavni Vođa ili Mister Profit) trenutno gazduje njima. Zadatak modernih kmetova ostaje i dalje isti: da i dalje budu glupi i poslušni, kao i da dodatno "oglupe" i "naglupaju" svakog među njima ko bi da ne ostane takav.
Prosto, k'o navijanje.

Saturday 20 August 2016

12:05


- Dragice, dajmajketi, će da okreneš ti onaj tviter i će da im kažeš da prekinu mi kače više onu sliku sa ORA Lepenica '75, mnogo loše sam ispao na njoj. Ajde zovi ti, meni neka džukela tamo stalno zalupi slušalicu. Ću ti kupim opanke od 7500 evra, kod onog u Skadarliju.
- Čekaj da završim novu projektnu aplikaciju za ambasadu Australije, rok je 16. septembar.
- Zovi bre, pa posle završavaj. Neće ti pobegnu donacije, znaš da ti nikad nijedna nije izmakla. Za tebe ionako ne važe rokovi i budžetski maksimumi. (Ha, al sam ovo reko, i sve ispravno!)
- Dobro de, ću da zovem. Dosadan si više.


- Šta je bilo, šta kaže tviter?
- Kaže da si u romingu.
- Opet?! U bre al sam baksuz...
- Aha. Nego, oni opanci... jer pozlaćeni?

Friday 19 August 2016

Nalazologija


Koliko puta vam se desilo da su vam u jednom trenutku ključevi, naočari ili daljinski za TV bili u ruci, a u narednom trenu ih odjednom nema nigde? Gubljenje stvari na takav način ume potpuno da sludi čoveka - pa gde su pre mogle da nestanu za tih pet sekundi, koliko nam je trebalo da odemo po obuću ili novčanik... Ponekad te "izgubljene" stvari pronađemo posle par sekundi traganja, obično na nekom sasvim neobičnom mestu, a ponekad ih više nikada ne vidimo.


Zašto (i kako) se to dešava, šta je to u našim glavama zbog čega gubimo/pronalazimo stvari na najbesmislenijim mestima? I, što je najvažnije, postoji li neki način da to sprečimo ili da stvari koje smo "zaturili" pronađemo na lakši i brži način, bez živciranja?
Stručnjaci nam pružaju nekoliko naučnih objašnjenja ove pojave, kao i savete kako da to prebrodimo.
Ponekad nam se čini da se ovakve basmislene situacije dešavaju samo nama i nikome više, ali nauka kaže da je ta pojava daleko rasprostranjenija i češća nego što možemo pomisliti.
"Prosečna osoba zaturi do devet predmeta dnevno. Rezultati jedne ankete kažu da od 3000 njenih učesnika, najmanje trećina njih je dnevno provela u proseku 15 minuta tražeći zaturene stvari - mobilni telefoni, ključevi i razni papiri su na samom vrhu liste. (Wall Street Journal)
Zaista utešno deluje kada saznate da niste jedini, dok prekopavate ormare u potrazi za baštenskim makazama koje ste OPET izgubili. Ali, stvarno, zašto smo tako zaboravna vrsta?


Prema nekim istraživanjima, odgovor na to pitanje leži u ljudskoj sklonosti da radimo previše stvari odjednom. Tu sklonost volimo da okitimo epitetima kao što je "multitasking", ali kada sve saberemo, ispada da se jednostavno radi o preopterećenju naše memorije koje, pre ili kasnije, dođe na naplatu. U zaključku pomenute ankete piše da su "sitna memorijska štucanja sasvim uobičajena kod svih starosnih grupa"; međutim, stres, umor i "multitasking" itekako mogu pojačati našu sklonost ka činjenju takvih grešaka.
Šta se dešava u našem mozgu kada nešto zaturimo?
Ukoliko ste od onih koji stoje nasred sobe i dive se sopstvenom umeću gubljenja nečega što su upravo imali u ruci, može vam pomoći ako saznate šta je to u mozgu što omogućava ove frustrirajuće kikseve u pamćenju.
Profesor psihologije Danijel Šekter sa Harvarda, u svojoj studiji "Sedam grehova memorije" navodi dva razloga za to:
1. Kad nam ne pođe za rukom da aktiviramo memoriju i na ispravan način kodiramo ono što u određenom trenutku radimo - npr. kada vaša mačka povrati na tepih baš u trenutku kada ste ušli u kuću, a vi se fokusirate na to umesto na činjenicu da ste ključeve bacili na kauč.
2. Kad se nalazimo u fizičkom ili psihičkom stanju (dok pokušavamo da povratimo memoriju) drugačijem od onoga trenutka koga bi da se setimo - npr. ogladnite, pa skoknete do ostave, gde mobilni telefon ostavite na polici pored tegle kikiriki-butera, ali kada se po njega vratite više niste gladni.


OK, reći ćete, kako onda da izbegnemo te mentalne greške?
To što sada znamo uzrok pomaže da se osećamo bolje, ali svi želimo da do ove "zaboravnosti" uopšte ne dođe. Evo nekih saveta:
1. Budite prisutni, svesni prostora u kome ste
Lako je protrčati kroz dan sa uključenim autopilotom, radeći i misleći o toliko različitih stvari odjednom tako da deo našeg mozga zadužen za rutinske aktivnosti nije povezan sa delom mozga odgovornim za svesno mišljenje.
Stiver Robins kaže: "Potrebno je da odlučite gde je tačno mesto na kome vam stoji novčanik, i da u glavi stvorite mentalnu sliku sebe kako ga tamo stavljate. Svakoj stvari odredite mesto na kome stoji, a slikama trenirajte mozak da vas podseća da ih tamo stavite čim uđete u kuću ili kancelariju." To možete jednostavno upotpuniti i izgovaranjem rečenice naglas: "Stavio sam ključeve na/u (tamo gde im je mesto)." Povezivanjem određene radnje sa mentalnim slikama olakšavamo svom mozgu da nađe odgovor na pitanje "Gde je...?"
2. Smirite se pre nego što krenete u "potragu"
U intervjuu za Daily Mail, Majkl Solomon objašnjava 12 principa nalazologije (eng. findology) koje je opisao u knjizi "Kako pronaći izgubljene stvari": "Nešto ste zaturili i prva misao - osnovni instinkt - je da to potražite. Krenućete da tražite odmah, nasumično i sve više sumanuto kako vreme prolazi - a baš to je najčešća greška koju ljudi čine. Sačekajte malo, tako će vam se na miru stvoriti slika gde bi zatureno moglo da bude." Ako budete pribrani, vaš mozak će lakše moći da pretraži sećanje na sva mesta gde bi taj predmet mogao da se nalazi.
3. Tražite temeljito i sistematski
Čak i kada je na autopilotu, mozak još uvek obavlja lavovski deo poslova vezanih za vraćanje stvari na pravo mesto. Ukoliko ste nešto zagubili, krenite sa temeljnom pretragom prostora u kome bi trebalo da se nalazi. Morate znati - zaista je moguće u nešto gledati a ne videti ga; probajte da fokusirate um ponavljanjem naglas naziva onoga što tražite, krećući se u sve širim krugovima od mesta gde bi trebalo da bude. Dobro pogledajte iznad, ispod, iza i oko svakog objekta u tom prostoru. Moguće je da ste, u mozgu zbunjenom u magli žurbe, svaki put za dlaku omašili ono što tražite.


***
Sedimo komšija Bata i ja, gledamo utakmicu u Bariju, i on reče da mu dodam otvarač za pivo. Skrenem pogled sa ekrana, al' kad ga vratim - šta je bre ovo: nije Bari, nije devedeseta, gori Skupština a u ćošku ekrana milenijumska cifra?! A nema ni Bate iz Mirijeva, niti je njegov stan, već moj stari u Negotinu. Skrene mi pogled da vidim da li je neko dirao daljinski - tu je, bre - kad na ekranu odjednom Milošević, ispod njegove face tekstualno potrkalo samo šiba zahteve za dizanjem spomenika njemu u čast, negotinski stan moj (al' novi), godina dveiljadešesnesta. Ej bre, pa šta je sad ovo - nit mi je mačka bacila peglu na tepih, nit mi se jeo kikiriki-buter, nit sam bacao po kaučima ključeve kola koje nemam - a rupe u pamćenju sustižu jedna drugu.
Neko mi je za pet sekundi maznuo deset, pa za još pet - šesnaest godina. I sad nikako da se setim gde sam ih stavio. Kraj otvarača flaša i daljinskog za TV sigurno nisu, redovno proveravam. Doduše, nisam k'o neki pa da zaboravim koliko sam bio gladan pre prenosa utakmice, ali ni utakmice se ne mažu na lebac k'o nekad, čak i njih danas drže po špajzama pa ih vade čim naslute da će neko u kući možda početi da se seća. Gladna usta ne zaboravljaju k'o puna (ne uvek i sita).
Otkud bre te, ne rupe već rupčage u pamćenju?


Počev od 2000. pa na ovamo, uopšte nije mali broj onih koji su u tom periodu bili u vrhu vlasti, konstantno ponavljajući mantru "nećemo živeti u prošlosti, gledamo u budućnost". Sve bi bilo lepo da to zapravo nije bila mantra zaborava, ne toliko naše loše sadašnjosti koliko njihove pokvarene prošlosti. U tome su prednjačile demokrate (mada ne samo oni, svakako), ponašajući se ošamućeno kao kokoške na podnevnom suncu, iako prošlost uči da se ne kljucka i serucka po dvorištu kad je sunce najjače jer može opasno da ošine i jaču pamet od pileće. Uz njih su podjednako seruckali i kraduckali socijalisti, kojima je osnovni cilj bio da se u dvorištu zaboravi ko je bio i ostao glavni & odgovorni urednik nesrećnih devedesetih.
Trajalo je to desetak godina, sve do osnivanja i naročito izborne pobede pa dolaska na vlast naprednjaka. U dvorište su tada utrčale lasice koje, suprotno od kokoški, nisu htele da se zaboravi ko su, već su se time dičile. Međutim, i to je trajalo kratko, svega par godina i po izanđaloj DOS-formuli drž'te lopove... e jbg, sve dok Veliki Farmer nije sve njih još jednom postrojio i saopštio kako mu ne pada na pamet da hrani bilo koga drugog osim kokoški. Posebno je opomenuo Lajavog Krelca i Bajčetinskog Faraona: ili malo kljuckate i mnogo seruckate, ili idete u Hag. Tako se, na kraju, čak i zemunski Veliki Lisac iz Haga vratio kući kao posrana kokoška prepune voljke.
Sada oni, koji su od milenijuma kljuckali, već četiri godine uglavnom seruckaju, socijalisti rade ono isto u kontinuitetu, naprednjaci su sve bliži konačnom preokretu i zaokretu ka žutom seruckanju, a Šešelj svoje ne prestaje punih četvrt veka i to u obimu koji odgovara njegovim gabaritima. Glede Šešelja, ni u jednom trenutku opcija kljuckanja nije bila u izgledu, samo ona druga.


Kako izbeći zaturanje prošlosti zarad besmislice sadašnjosti, ili čak potpuni gubitak sećanja na dobro? Hajde da probamo Solomonovu taktiku:
1. Ne dopustite nikome, pa ni sebi, da vas vodi autopilotom kroz život. To naročito podrazumeva predaju ispiračima mozga, zaperima kanala razuma, koji će vam tim ispiranjem - pojačanim centrifugom zatupljivanja uz pomoć reklama, lažiranih vesti, rijaliti budalaština i lavinom besmislenih antiinformacija - isprati i sve slike-sećanja na bolje od ovoga što imate i na dobro uopšte. Vaša sećanja u velikoj meri određuju vaše "ja" i utiču na vašu budućnost, onu koju imate u svojim rukama. U ovim krajevima TV-daljinac zovu još i pilot... Zamislite samo taj daljinski za TV, taj autopilot, koji sam za sebe bira programe koje ćete gledati. Koliko bi to čudo ostalo u vašoj kući? Toliko. Pa zašto onda da ostane duže i u vašim životima?
2. Život je danas namerno sveden na instinktivno ponašanje bez mnogo razmišljanja, nasumično i sumanuto reagovanje na sve jeftinije spoljašnje nadražaje. Kupujte, navijajte, radujte se ili tugujte, glasajte, hodajte, spavajte, stanite, jedite, radite, kukajte, lažite sebe i druge, razmnožavajte se ali se ne množite, bespogovorno slušajte poput mašina sve što vam se servira i naredi... počinite očekivanu grešku. Sačekajte malo, saberite se, dopustite vašem mozgu da se priseti kako niste sami niti jedini na ovom svetu, i naročito gde se sakrilo vaše sećanje na dobro. I naći ćete ga.
3. Da, zaista je moguće u nešto gledati a ne videti to. Temeljito i sistematski pružajte otpor sistematskom ispiranju vašeg mozga i njihovih prošlosti. Ne sužavajte krugove sećanja na dobro i na sebe same. Temeljito i sistematski pogledajte iznad, ispod, iza i sa strane svaku reklamu, ponudu koja se ne odbija, robu u prodavnicama, politikante koji vam se nude na glasanjima bez mogućnosti izbora između stvarno različitih. Kada vas konstantno drže u magli žurbe i straha, dobrim delom i uz vašu pomoć, svaki put ćete za dlaku omašiti ono što tražite.
Znamo mi sve to i bez Majkla Solomona, zar ne? Samo... malo smo zaboravili kako da se setimo.


Zar ne, Golume?



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...