Monday 31 July 2017

Erih From o Modernim vremenima


From o Orvelovoj "1984" (1961)

Orvelova "1984" predstavlja izraz raspoloženja, ali i upozorenje.

Raspoloženje koje odražava je ono nadomak očaja zbog budućnosti ljudskog roda, a upozorenje je u tome da će - ukoliko ne dođe do promene istorijskog kursa - ljudi širom sveta izgubiti svoje najvažnije ljudske osobine i postati automati bez duše, a da toga neće biti svesni.


Osećaj beznađa zbog budućnosti čovečanstva je u jasnom kontrastu u odnosu na jednu od najfundamentalnijih karakteristika Zapadne misli: vera u ljudski napredak i čovečiji kapacitet da stvori svet pravde i mira. Ta nada ima svoje korene podjednako u rimskoj i grčkoj misli, baš kao i Mesijanski koncept starozavetnih proroka. Starozavetna filozofija pretpostavlja da čovek kroz istoriju raste i razvija se i na kraju dostiže svoj potpuni potencijal. Takođe, smatra i da on nadograđuje svoje moći razuma i ljubavi u potpunosti, što mu omogućava da dokuči Svet, postane jedno sa drugim ljudima i prirodom, a da pritom sačuva sopstvenu individualnost i integritet. Univerzalni mir i pravda predstavlju ciljeve čoveka i proroci su verovali da će, i pored brojnih grešaka i grehova, doći "poslednji dani", simbolično prikazani u liku Mesije.
Proročki koncept je istorijski, stanje savršenstva koje čovek mora da realizuje u okvirima vremena koje mu je dato. Hrišćanstvo je taj koncept transformisalo u jedan transistorijski, potpuno duhovni oblik, a da pritom ipak nije odustalo od ideje o povezanosti između moralnih normi i politike. Hrišćanski filozofi kasnog Srednjeg veka naglašavaju da iako "Carstvo Nebesko" ne leži u okvirima istorijskog vremena, društveni poredak mora imati adekvatan odgovor kojim će ostvariti duhovne principe hrišćanstva. Hrišćanske sekte pre i nakon Reformacije isticale su te zahteve na urgentniji, aktivniji i revolucionarniji način. Nakon sloma srednjevekovnog sveta, ljudski osećaj snage i nade u ne samo individualno već i društveno savršenstvo, prikupio je novu snagu i krenuo nekim novim putevima.
Jedan od najvažnijih je nova forma pisanja koja se razvila tokom Renesanse, prvi opis onoga što je predstavljala Morova "Utopija" (bukvalno značenje je "nedođija"); bilo je to ime koje je potom uopšteno primenjivano na sva slična dela. Tomas Mor u "Utopiji" kombinuje prodornu kritku tadašnjeg društva, njegovu neracionalnost i nepravdu, sa predstavom društva koje je, iako nesavršeno, uspelo da reši većinu ljudskih problema koji su njegovim savremenicima izgledali nerešivi. Ono što karakteriše Morovu "Utopiju", i sve ostale, je to da one ne govore u opštim frazama i principima, već stvaraju zamislivu sliku punu konkretnih detalja o jednom društvu koje komunicira sa najdubljim težnjama čoveka. Nasuprot proročkim idejama, ta savršena društva neće doći u "zadnje vreme", jer ona već postoje - ona su daleko od nas, samo geografski ali ne i vremenski.


Nakon Morove "Utopije" usledile su druga dva dela, "Grad Sunca" italijanskog fratra T. Kampanele i "Hristijanopolis" nemačkog humaniste J. V. Andree (njegovo delo je najmodernije od tri spomenuta). U ovoj utopijskoj trilogiji svakako da postoje razlike u pogledima i originalnosti, ali sve to je minorno u poređenju sa onim što im je zajedničko. Od tada, utopijska dela su pisana narednih nekoliko stotina godina, sve do početka dvadesetog veka. Poslednje i najuticajnije utopijsko delo je "Pogled unazad" Edvarda Belamija, objavljeno 1988. godine. Pored "Čiča Tomine kolibe" i "Ben Hura", to je bila nesumnjivo najpopularnija knjiga na početku veka, štampana u milionskom tiražu u SAD, prevedena na preko dvadeset jezika. Belamijeva utopija je postala deo velike američke tradicije izražene u delima Vitmana, Toroa i Emersona. Radi se o američkoj verziji ideja koje su u to vreme pronašle svoj najsnažniji oblik u socijalističkim pokretima širom Evrope.
Ta nada u čovekovo individualno i društveno savršenstvo, koje je u antropološkim i filozofskim pojmovima bilo jasno izraženo u pisanjima prosvetiteljskih filozofa osamnaestog veka i socijalističkih mislilaca devetnaestog, ostala je nepromenjena sve do perioda nakon završetka Prvog svetskog rata. Taj rat, u kome su milioni izgubili živote zarad teritorijalnih ambicija evropskih sila, lukavo upakovanih u iluziju borbe za mir i demokratiju, predstavljao je početak onog razvoja koji je imao nameru da za relativno kratko vreme razori zapadnu tradiciju nade dugu dve hiljade godina i preokrene je u stanje očaja. A moralna "kvrgavost" Prvog svetskog rata je bila samo početak. Usledili su drugi događaji: izdaja socijalisitičkih nadanja od strane Staljinovog reakcionarnog državnog kapitalizma; teška ekonomska kriza krajem dvadesetih; pobeda varvarizma u jednom od najstarijih centara kulture na svetu - u Nemačkoj; ludilo staljinističkog terora tokom tridesetih; Drugi svetski rat, u kome su sve sukobljene zemlje izgubile neke od podrazumevanih moralnih normi koje su postojale čak i tokom Prvog svetskog rata; beskrajno uništavanje civilnog stanovništva, koje je Hitler započeo a nastavljeno još kompletnijim razaranjem gradova poput Hamburga, Drezdena ili Tokija, i konačno atomskim bombama bačenim na Japan. Od tog vremena, ljudski rod je suočen sa još većom pretnjom - uništenje naše civilizacije, pa i kompletnog ljudskog roda, upotrebom termonuklearnog naoružanja koje danas postoji i koje se i dalje razvija zastrašujućim ritmom.


Međutim, većina ljudi nije svesna te pretnje i sopstvenog beznađa. Neki veruju da je rat nemoguć upravo zbog tolike destruktivnosti savremenog naoružanja; drugi tvrde da čak i ako šezdeset ili sedamdeset miliona Amerikanaca strada u prvih par dana nuklearnog rata, nema razloga za neverovanje u to da će se život nastaviti nakon prevazilaženja prvobitnog šoka. Upravo je u tome značaj Orvelove knjige, jer je ona istakla novi duh beznađa koji prožima naše doba i pre nego što je on postao manifestan i obuzeo svest ljudi.
Orvel nije usamljen u tom nastojanju. Još dva pisca, ruski Zamjatin u svojoj knjizi "Mi" i britanski Haksli u "Vrlom novom svetu", oslikavaju duh sadašnjice i upozorenja za budućnost, na način vrlo sličan Orvelovom. Ta nova trilogija dela, koja možemo nazvati "negativnim utopijama", objavljenih sredinom dvadesetog veka, predstavlja kontrapunkt trilogiji pozitivnih utopija koje smo već spomenuli, napisanih u šesnaestom i sedamnaestom veku. Ovde treba dodati i "Gvozdenu petu" Džeka Londona, predskazanje fašizma u Americi, koja je prva među modernim negativnim utopijama. Negativne utopije oslikavaju duh nemoći i beznađa modernog čoveka baš kao što su rane utopije oslikavale duh samouverenosti i nade ljudi nakon Srednjeg veka. Ne postoji veći paradoks u istoriji od te promene; čovek, na početku industrijskog doba, u vreme kada nije posedovao sredstva da stvori svet u kome svako nađe svoje mesto za stolom, u svetu u kome je bilo ekonomskih razloga za postojanje ropstva, ratova i izrabljivanja, u kome je čovek samo naslućivao mogućnosti nove nauke i njene primene u tehnici i proizvodnji - u takvom svetu, na početku modernog razvoja, čovek je bio pun nade. Četiri veka kasnije, kada su sve te nade postale ostvarive, kada je moguće proizvesti dovoljno za svakoga, kada je rat postao nepotreban zato što tehnološki napredak može da pruži bilo kojoj zemlji više bogatstava nego bilo koje teritorijalno osvajanje, kada je svet sve više postaje jedinstven kao što je to pre četiri veka bila Evropa, u trenutku kada je čovek na pragu da ostvari svoja nadanja - on počinje da ih gubi. To je suštinska tačka sve tri negativne utopije, ne samo opis budućnosti ka kojoj se svi krećemo, već takođe i pojašnjenje ovog istorijskog paradoksa.


Tri negativne utopije se međusobno razlikuju u detaljima i onome što ističu u prvi plan. Zamjatinov "Mi", napisan dvadesetih, ima više zajedničkih crta sa "1984" nego sa Hakslijevim "Vrlim novim svetom". "Mi" i "1984" oslikavaju jedno potpuno birokratizovano društvo, u kome je čovek samo broj i gubi svaki osećaj individualnosti. Do toga se stiglo mešavinom beskrajnog terora (kod Zamjatina koriste operaciju mozga, kako bi čoveka izmenili čak i fizički) u kombinaciji sa ideološkim i psihološkim manipulacijama. U Hakslijevom delu glavno sredstvo za pretvaranje čoveka u robota predstavlja primena hipnotišuće masovne sugestije (hipnopedija), koja omogućava izostanak terora. Može se reći da Zamjatin i Orvel opisuju diktaturu poput Staljinove i nacističke, dok Haksli opisuje razvoj Zapadnog industrijalizovanog sveta koji omogućava nastavak postojećeg trenda bez nekih suštinskih promena.
Bez obzira na sve razlike, postoji jedno osnovno pitanje koje je zajedničko za sve tri negativne utopije. Ono je filozofsko, antropološko i psihološko, a možda i religijsko. Ono glasi: Da li je moguće izmeniti ljudsku prirodu u toj meri da čovek zaboravi na svoju potrebu za slobodom, dostojanstvom, integritetom, ljubavi - što će reći, da li čovek može zaboraviti da je čovek? I da li ljudska priroda ima takvu dinamičnost koja će reagovati na kršenje tih osnovnih ljudskih potreba, tako što će pokušati da promeni nehumano društvo u humano? Valja napomenuti da ova tri autora ne zauzimaju jednostavnu poziciju psihološkog relativizma koji je danas tako čest kod mnogih izučavalaca društvenih nauka; oni ne započinju pretpostavkom da ljudska priroda ne postoji, da ne postoje neki kvaliteti koji su od suštinskog značaja za čoveka, da se čovek rađa samo kao prazan list papira po kome neko društvo piše sopstveni tekst. Oni smatraju da čovek ima snažnu potrebu za ljubavi, pravdom, istinom, solidarnošću - i po tome se oni veoma razlikuju od relativista. U stvari, oni ističu snagu i jačinu tih ljudskih potreba tako što opisuju sva sredstva koaj su neophodna da se one unište. U Zamjatinovom romanu je neophodna operacija na mozgu slična lobotomiji kako bi se otarasili potreba svojstvenih ljudskoj prirodi. Kod Hakslija su neophodni veštačka biološka selekcija i droge, a kod Orvela je to potpunoi neograničena upotreba torture i ispiranja mozga. Nikoga od njih ne možemo optužiti da tvrdi kako je lako uništiti čovečnost u čoveku. Sva trojica dolaze do istog zaključka: da to jeste moguće, i to upotrebom sredstava i tehnika za koje danas svi znamo.
Uprkos mnogim sličnostima sa Zamjatinovom knjigom, Orvelova "1984" daje sopstveni originalan doprinos tom pitanju. Kako se može izmeniti ljudska priroda? Hajde da sada popričamo o nekim specifično "orvelijanskim" konceptima.


Orvelov doprinos koji je veoma relevantan za ovu, 1961. godinu, ali i narednih pet do petnaest, predstavlja veza koju je on stvorio između diktatorskog društva u "1984" i nuklearnog rata. Prvi nuklearni sukobi su se pojavlili već tokom četrdesetih; atomski rat širih razmera je izbio desetak godina kasnije, kada su stotine bombi bačene na industrijske centre u Evropskom delu Rusije, Zapadnoj Evropi i Severnoj Americi. Nakon tog rata, vlade svih zemalja su bile ubeđene da bi njegov nastavak mogao da vodi ka nestanku organizovanog društva, a shodno tome i njihove moći. Zbog toga se prestalo sa bacanjem bombi, a tri postojeće velike blokovske sile su "samo nastavile da prave atomske bombe i skladište ih, čekajući pogodnu priliku za koju su svi verovali da će im se pre ili kasnije ukazati". Glavni cilj vladajuće partije je i dalje ostao kako "pobiti nekoliko stotina miliona ljudi za par sekundi bez prethodnog upozorenja". Orvel je pisao "1984" pre otkrića termonuklearnog oružja, i treba napomenuti da je pomenuti cilj u stvarnosti već bio dostignut tokom pedesetih godina. Atomske bombe bačene na japanske gradove izgledaju male i neefikasne u poređenju sa masovnim ubistvom koje je moguće postići termonuklearnim oružjem koje ima kapacitet da zbriše 90 do 100 procenata stanovništva neke zemlje za samo par minuta.
Važnost Orvelovog koncepta rata ogleda se u brojnim pronicljivim zapažanjima.
Na prvom mestu, on ukazuje na ekonomski značaj neprekidne proizvodnje naoružanja, bez koje ekonomski sistem ne bi mogao da funkcioniše. Dalje, on daje impresivan prikaz smera u kome se jedno društvo kreće kada se konstantno priprema za rat, u stalnom je strahu od neprijateljskog napada, i koje se sprema da iznađe način na koji će u potpunosti uništiti svog neprijatelja. Ovaj Orvelov prikaz je od velikog značaja jer nudi ilustrativan argument nasuprot popularnoj ideji da slobodu i demokratiju možemo sačuvati nastavljajući trku u naoružanju uz pomoć koje ćemo uspostaviti "ravnotežu straha". Ta "umirujuća" slika ne uzima u obzir činjenicu da će povećani tehnički "napredak" (u kome se na svakih 5 godina pojavi neko u potpunosti novo oružje, što će vrlo brzo omogućiti razvoj bombi od 100 ili 1000 megatona umesto ovih od 10), primorati celo ljudsko društvo da se preseli pod zemlju, ali i da će destruktivna snaga termonuklearnih bombi uvek ostati jača od pećinskih dubina, da će vojska preuzeti vlast (ako ne de jure onda će sigurno de facto), da će strah i mržnja prema mogućem agresoru razoriti osnovne stubove demokratskog i humanističkog društva. Drugim rečima, nastavak trke u naoružanju, čak i da ne vodi ka izbijanju termonuklearnog rata, mogao bi da nas odvede u uništenje onih vrednosti našeg društva zbog kojih ga možemo zvati "demokratskim", "slobodnim" ili "u duhu američke tradicije". Orvel nam praktično demonstrira svu iluzornost pretpostavke da demokratija može postojati u svetu koji se sprema za nukearni rat, i on to radi na jedan nadasve imaginativan i sjajan način.


Orvelov opis prirode istine je još jedan bitan aspekt "1984", koji spolja predstavlja sliku Staljinovog odnosa prema istini, i to naročito tokom tridesetih godina XX veka. Međutim, svako ko u Orvelovom opisu vidi samo još jedno razotkrivanje prirode Staljinizma - previđa jedan suštinski element njegove analize. On, u stvari, sve vreme priča o razvoju koji je aktuelan i u Zapadnim industrijskim zemljama, ali samo nešto sporijim ritmom u odnosu na ono što se dešava u Rusiji i Kini. Osnovno pitanje kojim se Orvel bavi glasi: da li uopšte postoji "istina". "Stvarnost", kako vladajuća Partija tvrdi, "nije spoljašnja. Stvarnost postoji u ljudskom umu i nigde drugde... i sve što Partija smatra istinom - predstavlja istinu." Ako je to tako, onda Partija kontroliše istinu tako što kontroliše ljudske umove. U dramatičnom razgovoru između predstavnika Partije i poraženog pobunjenika, razgovoru koji je dostojan analogije sa onim između Inkvizitora i Isusa kod Dostojevskog, objašnjeni su osnovni principi na kojima funkcioniše Partija. Međutim, nasuprot Inkvizitoru, čelnici Partije se uopšte ne pretvaraju da njihov sistem ima za cilj da učini čoveka srećnijim, jer ljudi su krhka i kukavička stvorenja nespremna za slobodu i nesposobna da se suoče sa istinom. Vođe su svesne činjenice da oni imaju samo jedan cilj, a to je moć. Za njih "moć nije sredstvo, moć je cilj. A moć znači sposobnost nanošenja beskrajnog bola i patnje drugom biću." (Erih From: "Beg od Slobode", 1941) Ili, "moć je sposobnost pretvaranja čoveka u stvar, moć da pretvoriš živo biće u leš." (Simon Vajl) Moć, stoga, po njima kreira stvarnost, kreira istinu. Na poziciju koju Orvel u svojoj knjizi dodeljuje pripadnicima elite moći, može se gledati kao na ekstremni oblik filozofskog idealizma, ali bliže suštini leži sposobnost razumevanja da je koncept istine i stvarnosti koji postoji u "1984" zapravo ekstremni oblik pragmatizma u kome istina postaje potčinjena Partiji. Američki pisac Alan Herington, u svom delu "Život u Kristalnoj Palati" (1959), daje suptilnu i prodornu sliku života u jednoj velikoj američkoj korporaciji; on je tu iskovao sjajan opis savremenog koncepta istine: "mobilna istina". Ako ja radim u velikoj korporaciji koja tvrdi da je njen proizvod bolji od konkurentskih, pitanje 'da li je ova tvrdnja opravdana ili ne' u smislu dokučive stvarnosti postaje irelevantno. Bitno je da, dokle god radim u toj određenoj korporaciji, ta tvrdnja predstavlja "moju" istinu i ja odbijam da preispitujem da li se tu radi o objektivno važećoj istini. U stvari, ako promenim firmu i pređem u korporaciju koja je do sada bila "moja" konkurencija, prihvatiću novu istinu da je njen proizvod najbolji, a subjektivno rečeno ta nova istina će biti podjednako istinita kao i ona stara. Jedan od najvećih karakterističnih i destruktivnih aspekata razvoja našeg društva je da čovek sve više postaje instrument koji u sve većoj meri transformiše realnost u nešto što je povezano sa njegovim interesovanjima i funkcijama. Istinu potvrđuje konsenzus miliona; uz slogan "kako milioni mogu da pogreše" dodato je "i kako pojedinac u manjini može biti u pravu". Orvel sasvim jasno pokazuje da u sistemu, u kome je ukinut koncept istine kao objektivnog suda stvarnosti, svako ko predstavlja pojedinca u manjini mora biti uveren da je lud.


Opisujući način razmišljanja koji je dominantan u "1984", Orvel je smislio kovanicu koja je već postala deo savremenog rečnika: dvomisao. "Dvomisao je moć simultanog držanja dva kontradiktorna uverenja u nečijem umu, i prihvatanja oba... Taj proces mora biti svestan, inače neće biti realizovan sa dovoljnom preciznošću. Ali on takođe mora biti podsvesan, inače će sa sobom doneti osećaj obmane a sa njim i krivicu." Precizno rečeno, upravo taj podsvesni aspekt dvomisli će zavesti mnoge čitaoce "1984" da metodu dvomisli koriste Rusi i Kinezi, iako je to dovoljno strano i njima samima. Međutim, nekoliko primera pokazuju da je to samo iluzija. Mi na Zapadu pričamo o "slobodnom svetu", u koji ubrajamo ne samo sisteme poput onih u SAD i Engleskoj, koji su zasnovani na slobodnim izborima i slobodi govora, već i južnoameričke diktature (ili smo to radili dok su postojale); takođe, tu ubrajamo i razne tipove diktatura poput Frankove i Salazarove, kao i one u Južnoj Africi, Pakistanu i Abisiniji. Kada pričamo o slobodnom svetu, mi zapravo mislimo na sve države koje su protiv Rusije i Kine a ne na (kako bi se dalo iz terminologije zaključiti) države u kojima vlada politička sloboda. Još jedan savremeni primer držanja dva kontradiktorna uverenja u nečijem umu istovremeno, i njihovog prihvatanja, može se naći u našim raspravama oko naoružavanja. Trošimo značajan deo naših prihoda i energije na izgradnju termonuklearnog naoružanja, ali zatvaramo umove pred činjenicom da bi tim oružjem mogli da sa lica Zemlje zbrišemo trećinu ili polovinu ili većinu naše i neprijateljske populacije. Neki idu još dalje, pa tako Herman Kan, jedan od najuticajnijih pisaca na temu nuklearne strategije danas, tvrdi: "Drugim rečima, rat je užasan, o tome nema sumnje, ali takav je i mir i ispravno je uz današnje kalkulacije uporediti užas rata i užas mira, pa videti šta je i u kojoj meri gore."
Kan pretpostavlja da bi u termonuklearnom ratu moglo da strada šezdeset miliona Amerikanaca, pa ipak smatra da bi se čak i u tom slučaju "država dosta brzo i efikasno oporavila" i da tragedija termonuklearnog rata ne bi mogla da spreči "normalan i srećan život većine preživelih i njihovih potomaka".
Takvo gledište nam kaže:
a) treba se spremati za rat kako bi se očuvao mir
b) čak i da izbije rat, Rusi nam pobiju trećinu stanovništva kao i mi njima (i više, ako je to moguće), ljudi će živeti srećno i posle toga
c) ne samo rat već je i mir užasan, neophodno je sprovesti istraživanje koliko je rat užasniji od mira
One koji prihvataju ovakav način razmišljanja nazivaju "trezvenjacima", oni koji sumnjaju da bi dva ili šezdeset miliona mrtvih ostavilo Ameriku u suštini netaknutom nisu "trezveni", a oni koji ukazuju na političke i moralne posledice takvog razaranja bivaju nazvani "nerealnima".
Iako ovo nije ritam pogodan za vođenje dužih diskusija na temu razoružanja, ponuđeni primeri su dati kako bi nam ukazali na poentu od suštinskog značaja za razumevanje Orvelove knjige, odnosno da je "dvomisao" već tu, među nama, a ne nešto što će pripadati budućnosti, i da već postoji u diktaturama.


Postoji još jedna bitna stavka u Orvelovim diskusijama koja je tesno povezana sa "dvomisli" - ukoliko je manipulacija umom uspešna, čovek više neće govoritu suprotno od onoga što misli, već će misliti suprotno od onoga što je istinito. Tako, na primer, ako se neko u potpunosti odrekao svoje nezavisnosti i integriteta pa sebe smatra za stvar koja je u vlasništvu države, partije ili korporacije - onda je "dva i dva jednako pet" ili "ropstvo je sloboda", a on se oseća slobodnim jer vieš ne postoji svest o neslaganju između istine i laži. Ovo je naročito primenjivo u ideologijama. Poput Inkvizitora koji su mučili svoje zatvorenike i pritom verovali kako delaju u ime Hrišćanske ljubavi, tako i Partija "odbija i proglašava ozloglašenim svaki od principa za koje se socijalistički pokret isprva zalagao, i ona bira da uradi tako upravo u ime socijalizma". Njegova suština je izokrenuta u njegovu suprotnost, ali ljudi i dalje veruju da ideologija kaže ono što misli. U tom smislu, Orvel se evidentno poziva na falsifikovanje socijalizma od strane ruskog komunizma, ali moramo dodati da je i Zapad podjedanko odgovoran zbog sličnog falsifikata. Mi svoje društvo prikazujemo da je zasnovano na principima slobodne inicijative, individualizma i idealizma, a u stvarnosti su to u najvećem delu samo fraze. Naše društvo je upravljački centralizovano, u suštini birokratsko, motivisano materijalizmom koji je samo malo ublažen nekim duhovnim ili verskim pogledima. U vezi s tim, evo još jednog primera "dvomisli": retki su autori koji se, dok diskutuju o nuklearnoj strategiji, spotaknu o činjenicu da je ubiti, sa hrišćanske tačke gledišta, zlo ili veće zlo nego biti ubijen. Čitalac će pronaći i mnoge druge karakteristike našeg današnjeg Zapadnog društva u Orvelovim opisima u "1984", pod uslovom da ume u dovoljnoj meri da nadvlada sopstvene "dvomisli".
Orvelova priča zaista deluje veoma depresivno, posebno ako čitalac uvidi da je i sam Orvel istakao da to nije samo slika neprijatelja već prikaz celokupnog ljudskog roda na kraju dvadesetog veka. Na to možete reagovati na jedan od dva načina: ili ćete još više izgubiti nadu i pomiriti se sa sudbinom, ili ćete smatrati da još uvek ima vremena da se jasnije i hrabrije tome suprotstavite.

Orvel je princip telekrana pozajmio od Čaplina

Sve tri pomenute negativne utopije nam ukazuju da je moguće kompletno dehumanizovati čoveka, pa opet život još uvek ide dalje. Možete posumnjati u tačnost ove pretpostavke, jer ako je moguće uništiti u čoveku samu suštinu njegove ljudskosti to bi onda moglo značiti i da je na taj način moguće uništiti budućnost čitavog ljudskog roda. Takvim ljudima bi zaista nedostajala humanost, životnost, oni bi jedni druge uništavali ili umirali zbog čiste dosade ili anksioznosti. Ukoliko će svet "1984" postati dominantan oblik života na ovoj planeti, onda će to biti svet ludaka, koji upravo zbog toga neće biti moguć za život (Orvel upozorava na to vrlo suptilno ukazujući na ludački sjaj u očima Partijskih lidera).
Siguran sam da ni Orvel ni Haksli niti Zamjatin ne insistiraju na tome da je taj ludački svet neminovan. Naprotiv, sasvim je jasna njihova namera da nas upozore u kom će se pravcu stvari kretati, ukoliko ne uspemo u obnovi duha humanizma i dostojanstva koji leže u samim korenima Zapadne kulture. Orvel, baš kao i druga dva pisca, jednostavno ukazuje da novi vid upravljačkog industrijalizma, u kojem čovek pravi mašine koje se ponašaju poput ljudi i stvara ljude koji se ponašaju kao mašine, doprinosi eri dehumanizacije i potpune otuđenosti, gde se ljudi pretvaraju u stvari i postaju samo dodatak procesa proizvodnje i potrošnje. Sva trojica pisaca ukazuju na to da ta opasnost ne postoji samo u ruskoj ili kineskoj verziji komunizma, već da to predstavlja opasnost svojstvenu modernom načinu proizvodnje i organizacije, i da je ona relativno nezavisna od raznoraznih ideologija.
Orvel (i ostali pisci negativnih utopija) nije prorok katastrofe. On želi da nas upozori i probudi. On i dalje gaji nadu, ali (za razliku od autora utopijskih dela iz ranijih doba razvoja Zapadnjačkog društva) to je nada očaja. Ta se nada može ostvariti samo ako prepoznamo, kako nas "1984" uči, opasnost sa kojom se čovečanstvo danas suočava, opasnost od društva robota koji su izgubili svaku trunku individualnosti, ljubavi, kritičke misli - robota koji svega toga uopšte neće biti svesni zbog "dvomisli". Knjige poput Orvelove "1984" predstavljaju snažno upozorenje, i najgore bi bilo da je čitalac olako tumači kao samo još jedan opis staljinističkog varvarizma i na potpuno glup način ne primeti da se to odnosi i na nas.

- Ovaj esej Eriha Froma iz 1961. dodat je kao Pogovor izdanju "1984" iz 2009. godine, objavljenom povodom šezdesetogodišnjice prvog izdanja te knjige.


&

From u Hakslijevom "Povratku u Vrli Novi Svet" (1958)


Moderna tehnologija vodi u koncentraciju političke i ekonomske moći i u nastanak društva koje kontrolišu (u totalitarnim državama nemilosrdno, u demokratijama ljubazno i neupadljivo) veliki biznis i velika vlada. Ali društva su sastavljena od pojedinaca i dobra su samo ako pomažu pojedincima da ostvare svoje potencijale i žive srećan i kreativan život. Kako je na pojedince uticao najnoviji tehnološki napredak? Odgovor na to pitanje dao nam je filozof-psihijatar dr Erih From:



Naše savremeno zapadno društvo, uprkos svom materijalnom, intelektualnom i političkom napretku, sve manje pogoduje mentalnom zdravlju i sve više potkopava čovekovu unutrašnju sigurnost, sreću, razumnost i sposobnost za ljubav; ono ga postepeno pretvara u robota koji svoju ljudsku propast plaća sve težom duševnom bolešću, te očajem skrivenim ispod mahnitog nagona za radom i takozvanim zadovoljstvima.


Naša "sve teža duševna obolelost" može doći do izraza u neurotskim simptomima. Ti simptomi su upadljivi i krajnje žalosni. Ali, "budimo svesni", kaže dr From, "definicije mentalne higijene kao prevencije simptoma. Simptomi kao takvi nisu naši neprijatelji već naši prijatelji; tamo gde postoji simptom postoji i konflikt, a konflikt uvek ukazuje na to da se životne snage koje teže celovitosti i sreći još uvek bore." Istinski beznadežne žrtve mentalne bolesti nalaze se među onima koji izgledaju najnormalnije. "Mnogi od njih su normalni zato što su tako dobro prilagođeni našem modusu egzistencije, zato što je njihov ljudski glas zanemeo tako rano u njihovim životima, da se oni čak i ne bore, ne pate i ne razvijaju simptome poput neurotičara."


Oni su normalni, da tako kažemo, ne u apsolutnom smislu te reči; oni su normalni samo u odnosu na duboko nenormalno društvo. Njihova savršena prilagođenost nenormalnom društvu mera je njihove mentalne obolelosti. Ti milioni nenormalno normalnih ljudi, koji bezbrižno žive u društvu u kojem bi, da su celovita ljudska bića, morali da budu neprilagođeni, još uvek gaje "iluziju individualnosti", ali su zapravo u velikoj meri deindividualizovani. Njihov konformizam se razvija u nešto što liči na uniformnost. Ali, "uniformnost i sloboda se isključuju. Uniformnost i mentalno zdravlje takođe su nespojivi. Čovek nije stvoren da bude robot, a ako postane robot - osnova njegovog mentalnog zdravlja je uništena."


Tokom evolucije priroda se dobro namučila kako bi se postarala da svaka osoba bude drugačija od svih ostalih ljudi. Mi rzmnožavamo našu vrstu tako što gene oca dovodimo u kontakt sa genima majke. Ti nasledni faktori mogu da se spajaju u skoro neograničenom broju kombinacija. Fizički i mentalno, svako je jedinstven. Svaka kultura koja, zbog efikasnosti ili u ime neke političke ili religijske dogme, pokušava da standardizuje ljudske osobe - vređa čovekovu biološku prirodu.

- Oldos Haksli "Povratak u Vrli Novi Svet -  deo III: Preterana organizacija"


Sve gore izrečeno itekako je moguće napraviti u jednom društvu koje svoju snagu i moć crpi iz neznanja, smatrajući to i blagoslovom. Odatle je samo korak do slobode u ropstvu, dva do mira u ratu, tri do trenutka kada žudnja za moći postaje nova religija Partije a sama Moć njen Bog. Nakon toga više nema svrhe bilo šta dalje brojati, jer se nepovratno upada u živo blato "statičnog plesa" palanačke smrti iz koga samo ne-rad oslobađa.
Dovoljno je pogledati na šta liči obrazovni sistem u Srbistanu već godinama unazad, pa pretrnuti u strahu od (izvesne) automatonske budućnosti sveopšteg Neznanja.

Saturday 29 July 2017

Car Boris & Krlo Akrobata


BORIS TADIĆ: Ne vidim sebe kao novog lidera opozicije. Nije realistično ovog trenutka da pristupam nekim ujedinjavanjima koja su van svake funkcionalnosti.
(Kurir, 06.05.2014)

NA DUGOM ŠTAPU: Tadić bi na čelo opozicije, demokrate ni da čuju. Lider SDS Boris Tadić bi da bude nosilac izborne liste i kandidat za premijera ujedinjene opozicije, što smanjuje šanse za dogovor.
(Blic, 19.01.2016)

TADIĆ: Opozicija blizu dogovora i za Beograd i za parlament.
(N1, 26.07.2017)

Tadić, opozicija... u istoj rečenici?
Ima ovde i ozbiljnih ljudi, a ne samo budala koje se na to pale. Potpuno je nejasno ko i iz kojih pobuda plaća oglasni prostor koji mediji posvećuju ovom liku. Osim, ako... Tadić niti ima stranku (kao i gomila sličnih njemu) niti je opozicija i najbolje bi bilo da se konačno učlani kod Koštunice, gde god to bilo i šta god značilo.


Boris Tadić je spodoba na koju normalan čovek ne troši ni trunku vremena i energije. On je offspring onog dela zla koje nije uspelo da se uvuče pod Miloševićeve skute, pa je tokom devedesetih sralo da je "opozicija" i dočekalo svojih pet minuta nakon Petog oktobra da sjebe i ono malo nade kako bi ovde stvari mogle da budu drugačije. Sa Tadićem i njemu sličnim kriptonacionalističkim skotovima - nikad.
Toma Nikolić nije rušio stranku koju je osnovao, zašto bi pa to uradio Tadić?
Potpuno je svejedno da li bi takav neko bio na čelu ili dupetu takve opozicije, koja bi da opet proda podmetačinu "samo da ga oborimo pa onde ćemo da idimo šta dalje..." - kao što je to uradio rahmetli DOS sam sebi nakon Petog oktobra. Zahvaljujući takvom "opozicionom" ponašanju kada su došli na vlast, i poganom kurvanju sa Dačićevom bandom, danas imamo kradikalsku hordu koja je uzjahala celo društvo i nema nameru da se odatle skine redovnim putem. Stoka jedna naprednjačka, neće da puste Borisa Ludog da opet malo on... A on njih jeste. Zaista nije lepo s njihove strane, tako da mu uzvrate; čak, ne bi ni mnogo naprednjaka najebalo, da se kojim slučajem Car Boris od Sarajevske Mazutare vrati na tron - pa ionako im pola članstva čine oni koji su u njegovo vreme bili članovi DS. Dobro, bili su oni pre njega i u DSS, JUL, SPS... ali nećemo sada da se bavimo prošlošću i revanšizmom, treba gledati u budućnost i umeće mogućeg povratka međ' Borisove unapređene demokrate. Jbg, stručnjaci su to, dokazani, ne treba ih olako odbacivati, baš kao ni Borisa od Prosute Sikter-Kafe.
Forenzičari bi garantovano mogli lako da dokažu da li je ta prolivena kafa bila Frankova ili Santos-Batina. To bi debelo moglo da pojasni mnoge stvari koje se dešavaju na domaćoj poitičkoj estradi.

Ima još:

NEBOJŠA KRSTIĆ, marketinški stručnjak: Samoljublje ih je ubilo. Ceo model delovanja opozicije svodi se na samoljublje, na veru da ih glasači izuzetno vole, ali greškom ne glasaju za njih.
(Informer, 28.07.2017)


Narod kaže "Zlato ide na zlato, a rđa na rđu" i "Nije zlato sve što sja".
Hajde u neku paru da će "marketinški stručnjak za kolonoskopiju in vivo" opet raditi za Tadića? Živi bili pa videli, ili po narodski "💩 se na 💩 lepi".
Bilo i biće.

Friday 28 July 2017

Guča mikrokozma


U stručnim krugovima vlada mišljenje da je srbijansko društvo kriptopatrijarhalno, sa povremenim erupcijama neskrivenih težnji da se to i de legis ustroji. Tako nešto jeste karakteristično za društva koja imaju problem sa sopstvenim identitetom; u njima su jake mitomanijakalne kolektivističke kohezione sile čiji se glavni efekat ogleda u suzbijanju individualizma i depersonalizaciji, kako pojedinca tako i nepodobnih manjinskih grupa (koje i same prečesto na taj pritisak odgovaraju sopstvenim koagulacionim potezima, čiji je konačni ishod neki mikrokolektivizam).
Nepoštovanje privatnosti lica je jedno od glavnih sredstava za postizanje tog cilja, i nije (naravno) karakteristično samo za naše društvo, već ga ima svuda po svetu - od najzatucanijih do najrazvijenijih društava, i to bez neke preterano velike razlike u samoj suštini i izvedbi tih "radova".
No, kako smo bili kurate sreće da se rodimo i još kuratije pameti da živimo u "Ostajteovde" prokletinji srbistanskoj, ne vredi baviti se drugima sve dok se ne pozabavimo sobom, a to je u ovim krajevima jedan od verovatno najtežih i najzaludnijih poslova.
Ponekad, čak i opasan po život.
A kako se mi to bavimo sobom, da se videti i po našem odnosu prema tzv. intimnim odajama, mestu na koje i car ide peške, klonjarama, kenjarama, toaletima, WC-ima i ko zna kako ih sve još zovemo širom naše zemlje ponosne. Donje slike nisu originalno srbistanske - narafski - ali u potpunosti oslikavaju naš odnos prema kolektivizmu i individualizmu u našem (i to ne od juče) podivljalom društvu.

Kolektivizam i individualizam, na srbistanski način:

glasačke kutije i rodna ravnopravnost

Ako nemate pametnija posla, probajte da zamislite izborni dan i glasačku kakofoniju na mestu sa slike. Samo nek' je kolektivistički ravnopravno, molićufino.

personalna autonomija i pravo na lični izbor

Uđeš, staneš kraj popišanka levo, pustiš goluba da odjekne u praznom toaletu, otkopčaš šlic, ispustiš dušu, zakopčaš šlic, hrakneš šlajmaru, ne opereš ruke, izađeš. Samo nek' je personalno, molićufino.
U Srbistanu je glavna fora da, kada uđeš u skoro praznu kafanu (toalet, čitaonicu, autobus), kreneš pravo prema stolu za kojim već neko sedi. Ukoliko se kojim slučajem poznajete, tim gore po njega. Najgore je što se ponašanje na poslu, u školi, kod kuće, u politici i svemu ostalom, ne razlikuje od odnosa prema kafani.
Ili toaletu.

"NO EXIT" ili Guča mikrokozma - pitanje je sad.

Thursday 27 July 2017

Prva petoljetka


"Da li se sećaš" nastavi O'Brajen, "kada si u svoj dnevnik zapisao Sloboda je kada slobodno možeš da kažeš da je dva plus dva jednako četiri?"
"Da", odgovori Vinston.
O'Brajen podiže svoju levu šaku, nadlanicom okrenutom prema Vinstonu, ispružena četiri prsta i palca savijenog ka unutra, da se ne vidi. "Koliko prstiju ovde ima, Vinstone?"
"Četiri."
"A ako Partija kaže da nije četiri već pet - koliko onda?"
"Četiri."


Reč mu se završi u agoniji bola. Kazaljka na instrumentu je pokazivala 55. Znoj izbi po čitavom Vinstonovom telu. Vazduh mu je kidao pluća dok je udisao, i opet dok je stenjući izdisao, jer čak ni stisnutih zuba to nije mogao da zaustavi. O'Brajen ga je posmatrao, još uvek držeći četiri prsta ispružena. On okrenu potenciometar unazad. Ovoga puta, bol je samo malo popustio. "Koliko prstiju, Vinstone?"
"Četiri."
Kazaljka poskoči na 60.
"Koliko prstiju, Vinstone?"
"Četiri! Četiri! Šta drugo da kažem? Četiri!"
Kazaljka je garantovano ponovo poskočila, ali on više nije gledao u nju. Ozbiljno, strogo lice i ona četiri prsta bili su sve što je mogao da vidi. Prsti su stajali pravo ispred njegovih očiju, poput nekih stubova, ogromni, zamagljeni, kao da vibriraju, ali bez ikakve sumnje ih je bilo četiri.
"Koliko prstiju, Vinstone?"
"Četiri! Prekini, prekini! Zašto mi to i dalje radiš? Četiri! Četiri"
"Koliko prstiju, Vinstone?"
"Pet! Pet! Pet!"
"Ne, Vinstone. To ti neće pomoći, jer lažeš. Ti i dalje smatraš da ih ima četiri. Dakle, koliko prstiju?"
"Četiri! Pet! Četiri! Šta god da ti je drago. Samo prestani, zaustavi taj bol!"
Iznenada, on shvati da sedi; O'Brajen ga je rukom obgrlio oko ramena. Izgleda da je izgubio svest na nekoliko sekundi. Veze, kojima je njegovo telo bilo sputano, sada su bile olabavljene. Bilo mu je veoma hladno, nekontrolisano se tresao, zubi su mu cvokotali, suze lile niz obraze. Za trenutak, on se držao za O'Brajena poput neke bebe, na čudan način utešen njegovom teškom rukom oko svojih ramena. Imao je osećaj kao da je O'Brajen njegov zaštitinik, da je bol nešto što je došlo spolja, iz nekog drugog izvora, da je O'Brajen onaj ko bi ga mogao od toga spasiti.
"Sporo učiš, Vinstone" reče O'Brajen nežno.
"Šta ja tu mogu?" mumlao je. "Šta još treba da uradim povodom toga što vidim pred sobom? Dva i dva jesu četiri."
"Ponekad, Vinstone. Ponekad su pet. Ponekad su tri. A ponekad su sve to istovremeno. Moraćeš da se više potrudiš. Nije lako postati zdrav."
On položi Vinstona na ležaj. Veze oko njegovih udova se ponovo zategnuše, ali bol je minuo a drhtanje prestalo, uglavnom je osećao samo slabost i hladnoću. O'Brajen okrete glavu ka čoveku u belom mantilu, koji je nepokretno stajao tokom celog postupka. Čovek u belom mantilu se nagnu i pažljivo pogleda u Vinstonove oči, izmeri mu puls, uhom oslušnu njegove grudi, čuknu ga tu i tamo, pa potom klimnu O'Brajenu.
"Opet" reče O'Brajen.
Bol se sjuri u vinstonovo telo. Mora da je kazaljka sada bila na 70, 75. Ovoga puta, on zatvori oči. Znao je da su prsti i dalje tu, da ih i dalje ima četiri. Jedino je bilo bitno da nekako ostane živ dok ovo grčenje ne prođe. Više nije primećivao da li je plakao ili ne. Bol ponovo popusti. On otvori oči. O'Brajen je okrenuo potenciometar unazad.
"Koliko prstiju, Vinstone?"
"Četiri. Pretpostavljam da je četiri. Voleo bih da vidim pet, kada bih mogao. Trudim se da vidim pet."
"Šta bi hteo: da me ubediš kako vidiš pet, ili da ih zaista vidiš?"
"Da ih stvarno vidim."
"Opet" ponovi O'Brajen.
Kazaljka je možda otišla na 80-90. Vinston se na mahove više nije mogao setiti razloga za bol. Iza stisnutih kapaka, šuma prstiju kao da se kretala u nekakvom plesu, čas prepleteni čas raspleteni, prsti su jedni iza drugih nestajali pa se opet pojavljivali. Pokušao je da ih prebroji, ali nije mogao da se seti zbog čega. Znao je samo da je nemoguće prebrojati ih, i da je to tako zbog misteriozne identičnosti između četiri i pet. Bol je ponovo počeo da slabi. Kada je otvorio oči, shvatio je da i dalje vidi isto. Mnoštvo prstiju, poput šume u pokretu, i dalje je prolazilo u svim pravcima, iznova se ukrštajući u beskraj. On ponovo sklopi oči.


"Koliko prstiju ovde ima, Vinstone?"
"Ne znam. Ne znam. Ubićeš me ako to opet uradim. Četiri, pet, šest - iskreno, ja zaista više ne znam."
"E, sad je već bolje" reče O'Brajen.
...
"Pokazao sam ti prste na svojoj ruci. Video si da ih ima pet, da li se toga sećaš?"
"Da."
O'Brajen podiže desnu šaku, ispruženih prstiju i povijenog palca. "Evo pet prstiju. Da li sad vidiš pet?"
"Da."
I zaista ih je video, u jednom trenutku koji je proleteo pre nego što se promenila slika u njegovoj glavi - on jeste video pet prstiju, i u tome nije bilo ničega pogrešnog. A onda se sve ponovo vratilo u normalu, a stari strah, mržnja i zbunjenost nahrupiše nazad. Međutim, postojao je trenutak - on nije znao koliko dug, možda trideset sekundi - prosvetljujuće izvesnosti, kada je svaka nova O'Brajenova sugestija popunjavala neku praznu rupu u njegovom sećanju i pretvarala se u apsolutnu istinu; trenutak, u kome su dva i dva lako mogli biti tri baš kao i pet, ako je to bilo potrebno. Taj trenutak bi izbledeo pre nego što O'Brajen spusti ruku; međutim, iako nije mogao da ga ponovo zgrabi, mogao je da ga se seti, onako kako se neko seća živopisnog događaja u nekom trenutku svog života, kada je zapravo bio neko sasvim drugi.
"Eto, vidiš da je ipak moguće" reče O'Brajen.
"Da" odgovori Vinston.

- Džordž Orvel "1984"

plakat lepljen širom Moskve u vreme prvog Petogodišnjeg plana (1928-1932), koji je bilo "moguće" ispuniti i za četiri godine ukoliko rabotnjici svom snagom i puni entuzijazma podmetnu leđa

Na današnji dan, pre pet godina (27. jula 2012), formirana je prva koaliciona Dačivuči Vlada SNSPS, nakon redovnih parlamentarnih izvora održanih u maju iste godine. Trajala je nepunih 20 meseci, nakon čega je formirana istokoaliciona Vučidači vlast. Do danas, za tih pet godina, Srbija je 4 puta izlazila na tzv. izbore: 2 puta redovno na vanredne parlamentarne (2014 i 2016) i po jedne redovne lokalne i predsedničke (2016 i 2017).
"Biće vam bolje za 2 godine... u stvari, već sad vam je bolje ali vi to ne osećate." Da se ne pravimo blesavi, niko normalan nam neće poverovati ukoliko tvrdimo da je ovo rekao O'Brajen. Zato što nije i zato što svi dobro znaju ko jeste, ali lakše nam je da se bojimo kazaljke "do stotke" nego da to sebi priznamo pa krenemo u rešavanje stvarnog problema.

2 + 2 = 5
Jasno, Vinstoni? Lepo. Eto, vidite da je nemoguće ipak moguće.
Još jedan pozdrav iz svakodnevne jučesutrašnjice, pun entuzijazma.

Wednesday 26 July 2017

Demokratija


Demokratija neće doći
Danas, ove godine
Niti bilo kada
Kroz kompromis i strah

Imam isto pravo
Poput bilo koga drugog
Da čvrsto stojim na nogama svojim
Da imam svoju zemlju

Umoran sam više od ljudi što kažu,
Pusti, neka stvari idu svojim tokom
Jer sutra je novi dan
Kada umrem, sloboda mi neće trebati
Jer se od obećanja ne može živeti

Sloboda
je jako seme
U velikoj muci
posejano

I ja ovde živim
I ja hoću slobodu

Baš kao i ti


Lengston Hjuz "Demokratija" (1949)

Sunday 23 July 2017

Ptice kukavice-rugalice



Ako ste kojim slučajem pomislili da su kradikali sa slike svi do jednog pogrešno, tj. naopako natakli ove jednokratne "mantile" za odeljenje intenzivne nege i operativni blok VMA u koje su upali (doduše, i tu je epoletirani SMB lekar jedini propisno "ogrnut", za razliku od kolege plavca) - grdno se varate. Znaju oni savršeno dobro da bi ispravan način oblačenja istih, sa otvorom i vezivanjem uzice oko pasa otpozadi, zapravo pokazao kako bi svakoga dana trebalo da nose garderobu koja im u potpunosti odgovara.
Onu koja se vezuje ili šlica s leđa - pantalone (prilikom lokalnih poseta uterivača partijske discipline odozgo, bez gaća), rukave, košulje, jakne... za svaki dan. Kežual, do bola.
"Let iznad kukavičjeg gnezda" je čuveni film o ludnici i unutrašnjem redu i poretku koji u njoj vladaju, u kome su sestre i lekari ponekad luđi od pacijenata - i svakako gori od njih. Baš kao i u pesmi The Cramps:


U gnezdu ptica-kukavica (tj. u ludari od države) inkubacija jaja traje kraće nego kod jaja drugih ptica, kako bi mlade kukavice mogle da iz tog okupiranog gnezda pobacaju van sva jaja (i ptiće) domaćina. A te ptice, glupe k'o i svaka druga kokoška, nastave da kuku-parazite redovno hrane sve dok ne odrastu, osamostale se i poseru im se na glave, pa pobegnu da parazitiraju negde drugde.
A kukavice-rugalice sa gornje slike, samo su dodale novi prilog istoriji psihohirurgije i društvene lobotomije. Mogu da se spreda kopčaju i pertlaju koliko god hoće - to je naopako rođeno i tako će ostati do kraja sveta.
Otpozadi.

Ku-ku.

Saturday 22 July 2017

Progresivni katehizam


Išli na časove katehizisa, građanskog nevaspitanja, u neku partijsku školu - ili ne, ali svakako je većina nas na jedan ili drugi način upoznata sa pričom koja sledi.

Postanje
- Prva knjiga Mojsijeva

1. U početku stvori Bog nebo i zemlju.
2. A zemlja beše bez obličja i pusta, i beše tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom.

Danas, 06.01.2014.

3. I reče Bog: Neka bude svetlost. I bi svetlost.
4. I vide Bog da je svetlost dobra; i rastavi Bog svetlost od tame.
5. I svetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi.

Slobodna Evropa, 06.02.2014.

6. Potom reče Bog: Neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode.
7. I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako.
8. A svod nazva Bog nebo. I bi veče i bi jutro, dan drugi.

Danas, 26.05.2014.

9. Potom reče Bog: Neka se sabere voda što je pod nebom na jedno mesto, i neka se pokaže suvo. I bi tako.
10. I suvo nazva Bog zemlja, a zborišta vodena nazva mora; i vide Bog da je dobro.

+

I tako dalje, sve do maja tj. jula 2012. godine Napredne, kada vlast prelazi u ruke Malih Bogova. Može i do 2017. ako je nekome tako lakše, zbog varenja.

Nestanje
- Poslednja knjiga Vučićeva

11. Na kraju, On na magarcima svojim ujaha u Novi Jerusalim kroz zemunska vrata za poslugu,
12. Pa reče: Tomu Nevernog na tron da ga greje, dok mi Dačić drži lopovsku na usponu do njega. I uspne se.
13. Onda On rastavi nebo od zemlje, i narod bez zemlje konačno osta nebeski. Zemlja opet osta pusta.
14. On rastavi zemlju od vode, i pustinjskoj braći sazda BGH2O na mestu Jerusalima.
15. Pokuša da rastavi nebo od vode, ali to nikome još nije za rukom pošlo pa neće ni Njemu
16. I videvši to, vrati se On narodu nebeskom, da ga još malo rastavlja od samoga sebe.
17. Ne od Sebe, već od naroda.
18. Ne Sebe od naroda, to beše uradio prvo, već naroda od sebe.
19. Htedoh reći od... al' utom neko ugasi svetlo. I bi noć. I bi tama. I bi dan poslednji.
20. Dosadno bre više ovako, zar ne?

Prošli su ukleti biblijski meseci milenijumskih vodostanja i poplava, april i maj; sada smo posred biblijski vrelog i suvog jula sa tek povremenim biblijski-molebanskim zajebancijama od kiše, vreme je urlaubpauze biblijskog kliktivizma botova i nedostojnih mrzitellja, ali i još biblijskijih nepauziranih napora almighty Gospodara palanke srBske da razdvoji nebo, vodu i zemlju, biračko žito od kritizerskog kukolja, da skakavce prikaže kao spasioce, a sebe kao ultimativnog proroka - Jednog i Jedinog do Boga. I korak dalje: kao Stvoritelja... čega god bilo.
Dobro, može i Uništitelja, ali dajte - makar to - već jedared.



A mogao bi Nebeski narod i malo da se spusti na zemlju, pa umesto kljucanja mrvica prekine da veruje u baš svaku budalaštinu biblijskih razmera koju mu prorok-magarci serviraju svakodnevno po nekoliko puta.
Bog ili Božić, Vuk ili Vučić - nema neke razlike, isto vam se hvata (kao na prve dve slike).
Tako kažu iz press službe Nebeske.
One roze.

Friday 21 July 2017

Do 101 i nazad


Srbija je dobila novog & unapređenog Zaštitnika od građana, koji će se baviti zaštitom apsolutnih prava članova Velike Partije, huligana, krimosa, plastifuksi i ostalih konzumenata sobe sa pogledom na Slaviju.


Podrazumeva se da će ostatak nezaštićene Srbije i dalje ostati u ovoj orvelijanskoj sobi 101 od države, u ljubavnom zagrljaju sa pacovima iz pekićevskog komunalističkog gulaga. 


Za to vreme, "pristojna" Srbija neka se i dalje sinhronizovano zgražava nad naslovnom stranom NIN-a, zajedno sa Čadorli Majom i Zmihajlovićkom, slobodno, dok se za zaštitnika građana bira ovakva spodoba, za direktorku Fonda zdravstvenog osiguranja u Novom Sadu postavlja Juniorka od Tabakovića klana a kineski vlasnici smederevske železare traže izmenu zakona o radu kako bi lakše davali otkaze. Ovi poslednji su te neofeudalne mere "štednje" sigurno naučili u kapitalističkoj zemlji iz koje dolaze, onoj istoj (Istazija?) u kojoj je i dalje na vlasti Velika Partija (najveća na svetu, al' stvarno).
Ne zanosite se da se u Srbiji otkaz dobija zbog nerada. Nikad bilo, niti će, bez obzira ko gazduje fabrikama.
Isto važi i za izbor AVombudsmana.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...