Tuesday 30 June 2015

Narodna kuhinja


Hogar Treći.

Uđem ti ja tako u Narodnu Skupštinu u sred bela dana!
Uđem, sednem, naručim, pojedem, popijem...


... boli me briga.
Ukoliko fiskalni račun u celosti nije ćirilični ne moram ništa da platim iako je kuhinja državna a ne narodna, ona bez grba.

Strašni.

Monday 29 June 2015

3+1 majmun


U prilog priči o oguglalosti, iz prethodnog posta:


Da li je pravda privilegija bogatih i moćnih?

Problem pravosuđa u Srbiji traje mnogo godina, jer nijedna politička stranka koja participira u vlasti nije pokazala spremnost da sudsku vlast liši bilo kakvog političkog pritiska i uticaja. Sudije su mahom birane, ne po stručnosti, dostojnosti i osposobljenosti već po političkoj podobnosti, odnosno lojalnosti koju izabrane sudije moraju da gaje prema nosiocima izvršne vlasti (čast izuzecima).
Iako je po Ustavu Republike Srbije sudska vlast nezavisna, u praksi je situacija dramatična i katastrofalna. Nosioci sudijskih i tužilačkih funkcija su pod stalnim pritiskom političkih moćnika tokom vođenja postupaka, počev od istražnih radnji pa do presuđenja. Građani opravdano nemaju poverenje u pravosudne organe jer praksa svakim danom pokazuje da pravdu na kraju dočekaju samo bogati, uticajni i kontroverzni pojedinci ovog društva. A za siromašne pravda ostaje slepa, jer besplatna pravna pomoć u Srbiji ne funkcioniše, sudske takse su jako visoke a advokatske tarife neprilagođene ekonomskoj situaciji u zemlji.


Stanje u pravosuđu je veoma zabrinjavajuće i potrebno je o tom problemu detaljnije pisati:
  • Na čelu resora za pravosuđe se nalazi nekompetentan ministar, bez radnog i praktičnog iskustva, nedovoljnog znanja i loših organizacionih sposobnosti. Prilikom izbora ministra pravde, nije se poštovala reč struke, pre svega reč uglednih profesora prava.
  • Zbog usvajanja Zakona o javnom beležništvu i uvođena funkcije notara u pravni poredak Republike Srbije, došlo je do blokade rada sudova. Prvo, notarima je dato ekskluzivno pravo u sastavljanju ugovora i mogućnost da utiču na autonomiju volje ugovornih strana, šta je direktno u koliziji sa Zakonom o obligacionim odnosima, koji jasno propisuje da je ugovor "saglasnost volja dve ili više ugovornih strana". Notari su birani iz redova vladajuće političke kaste bez ikakvog poštovanja zakonskih uslova, netransparentno i uz određenu novčanu nadoknadu. Takav razvoj situacije je doveo do višemesečne obustave rada od strane advokata i blokade rada sudova, ali pre svega do ugrožavanja samih građana produbljivanjem pravne nesigurnosti i neizvesnosti.
  • U periodu obustave rada od strane advokata, koji su zbog lošeg Zakona o javnom beležništvu ekonomski oštećeni, odloženo je nekoliko hiljada suđenja, a sa njima i pravda građanima koji čak i u normalnim uslovima čekaju nekoliko godina na okončanje sudskih postupaka. Takođe, sudijama se nagomilao posao. Podatak da u Višem sudu u Beogradu u parničnom odeljenju, sudija prvostepenac, prosečno ima u radu oko 350 ozbiljnih predmeta, ukazuje da je sve teže izraditi kvalitetne odluke i sprovesti postupak u što kraćem roku i sa što manje troškova kako propisuje Zakon o parničnom postupku. Ministarstvo pravde i Vlada očigledno zanemaruju činjenicu da je sudijska funkcija deficitarna, i da zbog manjka broja sudija najveću štetu trpe građani koji nekada i ne dožive okončanje postupka, a veliki broj njih mora čak i da odustane od postupka zbog nemogućnosti plaćanja nameta koji su propisani Zakonom o sudskim taksama. Odlaganjem hiljada i hiljada suđenja, budžet Republike Srbije je ostao bez značajnih sredstava.
  • Ministar pravde je na sve to ostao nem, ne želeći da snosi odgovornost za katastrofalno stanje u pravosuđu. Tako je uvođenje notarske službe dovelo do negativnih efekata po pravni poredak Republike Srbije. Ministar pravde je umesto da podnese neopozivu ostavku javno optuživao predsednika Vrhovnog kasacionog suda Srbije za kritizerstvo jer je predsednik VKS javno izjavio da je ministar pravde nesposoban da sprovede efikasnu i zakonitu reformu pravosuđa.
  • Veliki problem predstavlja i sklonost nekih sudija da sude uz konsultacije sa nosiocima funkcija u izvršnoj vlasti (najčešće u krivičnim postupcima), ali i da primaju mito za donošenje odluka mimo zakona. Još gora situacija je u tužilaštvima jer tužioci u najvećem broju slučajeva podižu optužne akte i sprovode tužilačku istragu pod direktnim instrukcijama izvršne vlasti. Posebno treba napomenuti podizanje političkih optužnica i politički revanšizam koji je svojstven svim vlastima, a pogotovo ovoj trenutnoj.
  • Rad sudija ceni poseban kolegijalni organ, Visoki savet sudstva, međutim problem postoji jer taj organ stvara privid da je nezavisan a ipak je pod direktnom kontrolom izvršne vlasti, šta znači da rezultati rada jednog sudije mogu da budu nezadovoljavajući ali da isti ostaje na poslu ili napreduje ako iza njega stoji neki moćni političar koji ga bez obzira na loše rezultate štiti i protežira, tražeći određenu kontrauslugu.
  • Veliki problem predstavlja i uvođenje privatnih izvršitelja, jer se raspodela predmeta vrši mimo poštovanja uslova i proceduralnih principa, a šta je rezultovalo velikim brojem pritužbi građana na nezakonit rad privatnih izvršitelja i visok stepen korupcije.
Srbija se nalazi na putu evropskih integracija, ali bez jasne strategije i političke volje da pre svega reformiše posrnulo pravosuđe, a kojom reformom bi se uspostavio princip pravne države i vladavine prava.



Odbrani i podrži (29.06.2015)
- blog
- Facebook

Sunday 28 June 2015

Ne okreći se, sine


Drapetomanija (imenica):
- neutaživa potreba/nagon da se pobegne (od kuće, loše situacije, odgovornosti...)


Pojam je 1851. godine (od grčkog drapetos - odbegli rob + mania - ludilo, pomama) definisao Samuel A. Cartwright, lekar sa američkog Juga, i to kao mentalnu bolest crnih robova koji uporno pokušavaju da pobegnu od svojih bogomdanih gospodara iako znaju da je to nemoguće. U svom naučnom radu "Bolesti i posebnosti crnačke rase" on drapetomaniju opisuje kao zaraznu bolest koja se ispoljava samo kod crnih robova i to kao iracionalna želja da se beži. Po njemu, razlog nije bežanje u slobodu, već bežanje samo po sebi. Kao razlog tome, on smatra da "sva krivica za tu boleštiju leži na onim vlasnicima poseda koji su se previše zbližili sa robovima i počeli da ih tretiraju kao sebi ravne". 
U svom (ne)delu je opisao još jednu "crnačku bolest": dysaesthesia aethiopica (disestezija etiopika) - mentalna bolest lenjosti, po njemu daleko izraženija kod slobodnih crnaca u odnosu na one koji su bili robovi. Uzrok ove bolesti je nepostojanje belca koji bi naređivao i vodio brigu o njima. Kao najefikasniji lek protiv drapetomanije, ovaj konfederacijski Mengele je predlagao preventivu: isterivanje đavola bičevanjem i odsecanje oba palca na stopalima. Protiv disestezije etiopike je kao lek predlagao potapanje "subjekta" u ulje, utrljavanje tog ulja u kožu bičem i slanje na težak fizički rad, naročito pod suncem.
Drapetomanija po Kartrajtu danas je svrstana pod odrednicu "pseudonaučni rasizam", rame uz rame sa disestezijom, socijaldarvinizmom i fašizmom.


Drapetomania progressiva Serbica:
"Yes Massa" reče rab ovdašnji, izbeljen i nesposoban da se otrgne i pobegne, jer mu nisu okovali noge i ruke već otupeli razum. Lenj da beži, jer je već pobegao od sebe. Drapetomanija ovdašnja pretvorila se u negaciju osnovne, čime samo potvrđuje njeno značenje. Ko se prepozna, neka ne čeka više na prevenciju - ovde ljudi sami sebi seku prste i jedu ih, miropomazanije je sveopšti trend, narod i političari su se toliko zbližili da više ne mogu jedni druge da gledaju, ljudi su toliko oguglali da više ne mogu ni lenji da budu čak i da im se naredi. Sve dijagnoze su poodavno pale, zastava konfederacijskog Juga se nikada nije više vijorila nad Srbijom nego danas.
Ne vidim, ne čujem, ne pričam, ne osećam - ergo sum. 
Dakle - baš takvi kakvi smo - ipak postojimo, zato što negacija ne predstavlja odsustvo, već čisto palanačko poricanje i odricanje od Sebe i Sveta.
Ova i ovakva zemlja predugo odlaže da abolira ili ropstvo ili samu sebe.


Tuesday 23 June 2015

Talibani.rs


"Hrast star 600 godina će biti posečen."

Blic-tuga ili jesenji nokturno palanke usred leta?

Mda...
Inače, taj hrast do sada nije bio posečen zbog sujeverja ovog naroda, ali zato će sada biti posečen zbog, pogađate - sujeverja ovog naroda.

Hrast ne treba poseći, jednostavno, zato što je to hrast. Drvo. Nijedno drvo ne sme da bude posečeno zbog poganog betona ili asfalta, a da ne bude posađeno drugo namesto njega. Ovaj hrast ne treba da bude posečen i zbog toga što je star 600 godina (ako zaista jeste), a ne zbog sujeverja ili kvaziprogresivnog baljezganja nekog smrdljivog Vučića, Đitlera, Velje, Zorane i ostalih stručnjaka za kretenizam.
Ovde se zapravo radi o njihovom sujeverju, osveti poput one talibanske kada ruše spomenike kaurskih civilizacija. Tako i naša verzija talibana: oni znaju da je drvo od 600 - ma i da je 200, isto je to - godina predstavlja prirodni spomenik beznačajnosti ljudskih vaški koje (na sreću) neće moći nikada pojedinačno toliko dugo da žive i uništavaju sve oko sebe, pa se zato okupljaju u kolektivitete bez mozga, i prave štetu.
Tako su i u Negotinu pre deset godina uništili stari centar grada, prepoznatljiv po kaldrmi i debeloj hladovini pod lipama, napravili sadašnji loksodrom od štampanog betona. Zimi uglačan a leti usijan do bola. Pa onda, od koštunjavih radikalnih lokalpatriota odoše u agrodžiberalno ništavilo palanke. Onih nekoliko sadnica predviđenih da zamene guste drvorede lipa, uglavnom su izlomljene u izlivima narodnog veselja. Preostale su samo "rupe" u kojima čuče leje cveća što preko noći volšebno menja boju ovisno od toga koja bitanga trenutno žulja dupe u fotelji predsednika opštine.
Velike prazne betonske i asfaltne površine imaju dvostruku namenu: 
  1. za "masovna spontana" okupljanja naroda na koncertima pevaljki i vrtiguza (koje tome učimo od malena), i ostalim alkoholno-vatrometskim hepeninzima izražavanja obesti a ne emocija
  2. da vam podsvesno uteraju strah da se sami, van grupe, krećete tolikom praznom površinom na koju budno motre dežurni cinkaroši u klimatizovanim opštinskim kancelarijama; van radnog vremena, tu je obavezno Oko Svevideće opštinske kamere postavljene da tu stoji a ne da snima, jer ionako nema šta osim budala koje se usude da budu

Staro drvo, hrast pa i svako drugo, predstavlja pravi simbol svega što krdo bezimene palanačke gamadi mrzi: život, dug i uspravan. Te tzv. monotesitičke "religije" su paganskim proglasile one "višebožačke", samo da bi vas kontrolisali i krali vam pare kojima će vam sutra praviti moderne autoputeve u svetlu prošlost, presipati iz šupljeg u prazno ("autoput od Srbije do mora" vs. "letujte domaće") i usput se malomnogo ugraditi u projektni troškovnik.


Bulšitovanje o zapisima je samo pseudoreligijsko baljezganje u strahu od sopstvene ništavnosti pred prirodom, baš kao i laprdanje o asfaltnom napretku. Nema većih "pagana" od ortodoksnih srBoslavaca, Talibana sa internet domenom ".rs" napisanim ruskocrkvenom kirilicom. Zbog toga će na svaki posečeni paganski "zapis", umesto sadnjom nove mladice u slavu Prirode, oni odgovoriti postavljanjem pravoverno-kruciformnog betonskog Drveta u slavu Bola&Smrti. Ne samo u Kragujevcu i Nišu, po čukama Besmislistana, već i u svakoj selendri širom naše zemlje ponosne.
U Surčinu će ovu betonsku kajlu, kada je završe, garant i pozlatiti - da sija i vidi se čak do Munze, u inat.
Samo napred, svom snagom u palanačko ništavilo.



Stoko izengardska.

Sunday 21 June 2015

WRD


Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 4. decembra 2000. godine, rezolucijom 55/76 donela odluku da se počev od 2001. godine 20. jun obeležava kao Svetski dan izbeglih i raseljenih lica. Toga dana, te godine, obeležena je i pedesetogodišnjica usvajanja Konvencije UN koja se odnosi na status izbeglica. Visoki komitet UN za izbeglice (UNHCR) je osnovan 1949. kao pomoćno telo Generalne skupštine, koje će potom raditi na realizaciji Konvencije. Jedan od prvih zadataka UNHCR na tlu Evrope bila je pomoć Mađarskoj prilikom sovsoclager tenkovske intervencije 1956. godine. Treći Balkanski rat, sveže memorisan i (moguće) nedovršen, predstavlja deo istorije koji je nezamisliv bez učešća UNHCR - za sve ovdašnje državoide, pa tako i Srbiju.


Kakva je situacija danas?
Složena.

Pogled sa vrha Orbanovog zida na Bačku i Banat.

Pogled na Preševsku dolinu, preko granice sa Makedonijom.
(termovizijski snimak RTS)

Između zida na severu i termovizije na jugu, da li se u Srbiji dešava nešto po pitanju izbeglih i raseljenih lica, kako domaćih tako i stranih?

Trenutno - ništa naročito. Demokratska stranka & Dverinje još uvek nisu organizovali tradicionalnu antiizbegličku paradu za ovu godinu, Ali-Vučić & 40 razbojnika tradicionalno izbegavaju da odgovore na sva pitanja, policija povremeno-tradicionalno nahvata neke naše koji na crno prevoze po stotinak njihovih u gepeku, palančani tradicionalno nemaju pojma o kakvim se izbeglicama radi niti ih vide ali tradicionalno znaju da "smrde i žene gledaju popreko". Svi ih tradicionalno deru na svakom koraku, u evrima im višestruko naplaćuju za sve srBske frustracije od 1389. do danas.
Svi ti što dolaze preko palanačkog brda ionako ne postoje, a to što oni sami misle da postoje nije naša briga. Povremeno ih u dućanu oderemo 500 rajhsdinara za jedan lebac - ali ni to ne postoji, jer ne možeš odrati nepostojećeg. Dakle, ni dranje ne postoji.
Odgovor na pitanje "Kako to onda nepostojeći mogu da smrde i žene gledaju popreko?" palanačka nauka još uvek nije dala odgovor. Baš kao što neće objasniti ni hipnotisanost novinarke RTS termovizijskim nadgledanjem srpsko-makedonske granice. U Dnevniku je izgledala kao nekakav RTS-Predator koji samo čeka zgodan trenutak pa da zaskoči one silne sirijske i ine Švercenegere. Striktno tradicionalno & termovizijski.

Mrtvo more nikad ne talasa.

Saturday 20 June 2015

Lepa sela lepo gore


Omladinska reprezentacija Srbije je jutros postala svetski prvak u fudbalu. Naravno da su po samom okončanju utakmice, na tzv. društvenim mrežama krenule čestitke i pozdravi za ispunjenu želju.
Uobičajene.


Golman reprezentacije Srbije Predrag Rajković je Negotinac. Dok sa jedne strane već kreće kampanja dodele mu zvanja počasnog građanina (zaslužuje ga daleko više puta od buljuka bezlikova koji se tim zvanjem kite), sa druge pljušte idiotizmi poput ovog na fejsbuku. Po Beogradu je danas oko 10 sati prepodne, ponovo proradila lična PVO povađena iz soški, narod je uskliknuo s ljubavlju sproću loptaša. Po Negotinu bi po ustaljenoj praksi - da pale. Jer generacija koja je odrasla na Dragojevićevom filmu, smejala se umesto da plače nad prikazanim, radost ne može da iskaže drugačije osim da nešto zapali, digne u vazduh, uništi. I lajkuje.
Nadam se da je ovo ipak samo stupidarija nekog euforičnog klipana, koji ne ume da napiše ni gramatički ispravan status, kamoli da sklopi smislenu rečenicu ili se iskreno raduje sportskom uspehu bez razbijanja i uništavanja.
Bojim se, opravdano, iz iskustva koje se do sada više puta ponavljalo prilikom svakog od tih "istorijskih" hepeninga, da će već nekog od narednih jutara po Negotinu osvanuti prevrnuti kontejneri, razlupani izlozi, zapaljene ulične kante za smeće, oboreni kandelabri, izgaženo cveće po lejama (u centru od štampanog betona), polomljene grane i sadnice, fontana iz koje se preliva pena, razbacan inventar kafića, parkirani automobili koji tokom noći "sami od sebe" naokolo šetaju poput onog kamenja po čileanskim pustinjama...
Sačekaću naredni broj Republike, da vidim da li su o ovoj vrsti ekstremizma - indukovanoj od malih nogu - nešto rekli sociolozi na jučerašnjoj tribini.

Stvarno: da li će zaista Timočka Krajina pevati a Srbija slaviti dok gori Negotin, i da li će šampioni na vreme stići da vide to veselje?

***
Kao što rekoh, omladinski reprezentativci Srbije su jutros postali svetski prvaci u fudbalu, za šta im upućujem najiskrenije čestitke. Tu treba stati i povući ručnu; preko te crte počinje uobičajeno palanačko bezumlje, koje ne može da postoji ukoliko nema saučesnike.
Ne saučestvujte, sprečite i svoju da decu da to urade. Ili tako ili se noćas pokrijte preko glave, pa sutra ujutru na ulici opet žmurite.

Friday 19 June 2015

#Ekstremizam


List Republika uz podršku Fondacije za otvoreno društvo, organizovao je tribinu pod naslovom: Oblici državnog ekstremizma i udeo vlasti u njegovom nastanku. Tribina je održana u Velikoj sali NUNS-a, Resavska 28/II u petak, 19. juna 2015 sa početkom u 12 časova.


Teme:
  • Haos srpskog kapitalizma: ekstremizam u procesima privatizacije kao izvor pljačke i bezakonja;
  • Nasilje kao permanentni oblik vladanja u Srbiji;
  • Urušene institucije i proces njihove potpune disolucije;
  • Kakva je budućnost srpskog društva u okolnostima ekstremnog političkog ponašanja?
Uvodničari:
  • dr Nebojša Popov, sociolog
  • dr Vesna Pešić, sociolog
  • dr Vladimir Pavićević, politikolog i narodni poslanik
Moderatori:
  • mr Zlatoje Martinov, glavni urednik Republike
  • Olivija Rusovac, novinarka


Rusovac: Naš život je skoro normalan, rekli bismo. Ali, baš u tom "skoro" nastala je pukotina kroz koju ulazi ekstremizam.
Popov: Sve ovo, što imamo ovde i danas, postoji veoma dugo i veoma snažno. O Srbiji se govori ili uz plač nad siromašnima, ili uz smeh nad ovim vratolomijama vlasti. Ako već hoćemo da govorimo o nekom ekstremizmu, najpodobniji njegov oblik za analizu je kapitalizam kakav imamo u Srbiji. Populistička revolucija je uspela da nas pomeri iz svih tokova i onda se tu snalazi kako ko zna i ume.
Pešić: Mi smo i dalje divlje društvo. Čitav period koji ja pratim i koji živim, Srbija je živela u nekom obliku političkog ekstremizma. Ne smemo da zaboravimo da je Jugoslavija iz II svetskog rata izašla kao jedna zaostala zemlja. Kada smo proučavali elite, utvrdili smo da je većina elita u Jugoslaviji imala seosko poreklo. Bilo bi dobro sada analizirati da li stanovništvo ima tu mogućnost napretka. Mi smo tada imali ozbiljne istraživačke radove, koji su se bavili i migracijama i raznim drugim fenomenima. Pogledajte danas: ne postoji nikakva metainstanca, koja na naučnoj bazi stvara svest gde idemo, šta radimo. Srbija je stalno na udaru retrogradnih procesa koji utiču na današnje stanje. Stalno se postavlja nacionalno pitanje koje nas sprečava da uvedemo red. Za vreme Miloševićeve kontrarevolucije došlo je do desekularizacije koja je nametnula monokulturno shvatanje društva u kome nema pluralizma i demokratije. 
Nakon petog oktobra iznevereno je uspostavljanje Srbije kao pravne države, obećani novi temelj nije ispunjen. Ceo proces privatizacije se održava pod nadzorom koruptivne vlasti i dešava se još jedna primitivizacija društva - sprega kapitala i politike odražava srpski kapitalizam. Ekstremizmi u privredi, politici, partokratiji se svi povezuju u jedan.
Nakon petog oktobra došlo je do rušenja profesionalne strukture i to na dva načina: 1) ukidanjem principa meritokratije srušeni su i postojeći kapaciteti koje je naše društvo imalo, 2) odliv naših kvalifikovanih ljudi takođe je urušio postojeće kapacitete. Vučić je i materijalno udario na srednje slojeve i obrazovano stanovništvo kroz solidarni porez. Srbija će biti kao Bugarska, koja nema više lekara... Kako da razumemo društvene procese ako nauke nema, srednji slojevi se odlivaju - kako onda imati otpor prema ekstremizmu?
Sve procese pojačavanja represije, partijske države i nasilja možemo videti, i intenzitet je promenjen. U vladavini Vučića možemo videti pasivnu agresiju. Šokiralo me je kada je Stefanović rekao da će po potrebi na sledećim izborima biti korišćena i žandarmerija. Liberalna izborna demokratija je degradirala u nešto što se može nazvati "soft diktaturom" koja se zasniva na propagandi, marketingu, cenzuri... što se može videti i na internetu. Beograd na vodi je čista korupcija i necivilizacijski čin. Tu postoji čitava armija koja piše komentare i vrši diverzije. Pokazujući cene odmora u Srbiji, dnevni list Danas opet je doživeo napad botova u komentarima. Upravo je Vučić pokazao kako nema privatnog vlasništva nad medijima, oni su pod kontrolom vlasti. Neke emisije koje su ukinute, desile su se upravo na privatnim televizijama; to je pokazalo da svako privatno vlasništvo pod Vučićem može biti pod pritiskom i oteto. Vučić je skinuo odelo premijera i upravlja Srbijom lično kao spasioc.




Pavićević: U stvarnom ideološkom smislu, ovde vlada jedna dezorijentacija. Vesna Pešić i ja smo došli do termina "brutalizacija", koji opisuje stanje u Srbiji. Na sve što je deo nekog dijaloga u institucijama odgovara se da je to mržnja, ali i drobljenjem procedura.
Popov: Vi ste ugrađeni u razgradnju institucija time što ostajete u Skupštini.
Pavićević: Smatram da je bolji put da ostajem i da se borim.
Drugi oblik brutalizacije je nasilje, koje je u ovom društvu legitimno. Vujačić, Tasovac i Šuvakov su primer pritiska, nasilja i brutalizacije. Podsticanje nasilja i ekstremizma može da se desi i nedelovanjem i delanjem državnih organa. Mi se u ove tri godine strašno udaljavamo od nečega što su formalizovani odnosi unutar države.
Rusovac: Pitanje za Vladimira Pavićevića i Vesnu Pešić - zašto nema otpora, jesmo li se navikli, kako prekinuti vrtlog?
Pešić: Permanentno je iscrpljivanje našeg društva, i to objašnjava ovakav oblik površne diktature. Obespravljeni se ne mogu žaliti ni sudu, jer sud radi na strani vlasti i kapitala. Otvoreno pitanje je kako odgovoriti na ovakav tip propagandno-medijske diktature i ovakvo stanje.



Popov: Nasilje je evoluiralo. Nije isto nasilje u Titovo, Miloševićevo, Koštuničino i sadašnje vreme. Evolucija nasilja se vidi na primeru ovoga što se radi zaštitniku građana. Nešto što nećemo da vidimo je da je populistička matrica jako delotvorna. Samim tim što tvrdimo da najviše volimo ovu naciju, imamo pravo da sa njom radimo šta hoćemo. To je pokazano u odnosu prema privatnoj svojini koja funkcioniše po principu "ja sam te rodio, ja ću te i ubiti".
Evoluirala je tehnologija gušenja otpora.
Iz publike: Promenio se kapitalizam iz vremena kada su ga neki želeli, do danas. Ko danas sme da kaže da je za socijalizam a da ne bude izvrgnut ruglu? Dok ne budemo znali za šta smo, nećemo moći da se okupimo.
Pešić: Službe imaju veliki uticaj. Te službe nikada nisu transformisane, i možda vuku značajne konce.

***
Gornji tekst je u celosti sastavljen od statusa objavljivanih na Twitter nalogu @Republika između 12 i 14 sati, i ne predstavlja zvaničan izveštaj sa tribine koja je održana danas u prostorijama NUNS. Ovaj tekst je samo mala satisfakcija onima koji nisu mogli da prisustvuju tribini. Sve što je danas bilo izrečeno, moći ćemo da pročitamo u narednom broju lista Republika ili uskoro pogledamo na zvaničnom YouTube kanalu Republike.

Republika br. 600-603 (jul-avgust 2015): Oblici političkog ekstremizma u Srbiji

Thursday 18 June 2015

Holidays in the sun


Da se podsetimo, koliko su to ovi Naši, danas, bolesno neoriginalni:


Jeftini odmori na tuđoj bedi!
Jeftini dijalozi, jeftina scenografija!

Ne treba mi odmor pod suncem, hoću u novi Belsen da vidim malo istorije jer naša ekonomija danas pokazuje zavidne rezultate. Eto, sada imam razlog da i dalje čekam na taj Berlinski zid. Kod kuće imam ugrađene zvučne efekte u zidu od dva cola, ali ja i dalje čekam da me komunjare pozovu. Nisam zahtevao da bude sunčano vreme, ali dobio sam Treći svetski rat u aranžmanu. I sad gledam preko zida, a gledaju i oni mene. Bulje tako, ceo dan i celu noć... Ne postoji razlog da tu i dalje budem, ali ja imam razlog koji uopšte nije razlog pa i dalje čekam kraj Zida. Znam da moram da pređem preko, ali uopšte ne kapiram zašto je to tako... Možda sam klaustrofobičan, previše paranoičan - na sve strane klozeti, samo čekaju da u njih popadamo? Ali ja sada imam razlog, mada ne baš pravi, da i dalje čekam pred tim Zidom. Moram preko, mada ne znam zašto - ali jednostavno moram.

Molim vas, ne čekajte na mene.


"Inspiraciju za ovu pesmu dobio sam prilikom puta na ostrvo Džerzi. Pokušali smo da tamo odemo na naš, domaći Odmor pod suncem, ali nikako nije išlo: jednostavno su nas najurili odatle. Par nedelja kasnije otputovali smo za Berlin. Iako je vreme bilo kišovito, a grad delovao depresivno, nekako smo svi osećali olakšanje što odlazimo iz Londona. Biti u Londonu, u to vreme, činilo je da se osećamo kao da smo zaglavili u konclogoru - na sve strane konstantna mržnja i pretnje nasiljem. Najbolje što smo tada mogli, bilo je da pobegnemo u neki drugi konclogor. Dekadentni Berlin nam se učinio kao dobra ideja. Taj grad me opčinio i eto odakle ideja za ovu pesmu. Svideo mi se Zid i sveopšta ludnica u Berlinu. Oni preko zida, komunisti, videli su samo cirkusku atmosferu Zapadnog Berlina, grada koji nikada ne spava - i to je bio sav utisak koji su mogli da steknu o Zapadu."

- John Lydon (Taringa, 22.09.2013)


Sex Pistols
"Holidays in the sun"
(Never mind the bollocks here's the Sex Pistols, 1977)

***

Elem:
Ostajte ovde - letujte domaće?
Cirkuska perspektiva & konclogor-filing?
Procvetala ekonomija & Treći svetski rat?
Zid sa pogledom na Zapad?
Ima li još nešto da se ne poklapa sa...


Vremenska prognoza za danas? 
- Oblačno.
Padavine?
- ... (tišina tamo)

Wednesday 17 June 2015

P-C


Da li vam se nekada desilo da se na neku šalu prvo nasmejete, a zatim ujedete za jezik jer ste ukapirali kako bi ona nekome mogla i uvredljivo da zvuči? Da li su se ponekad i drugi smejali na šale koje su vama lično bile uvredljive?


Iako ne postoji neko relevantno istraživanje na ovu temu, možete se kladiti da je većina ljudi imala to iskustvo. Iako neki tvrde kako nema teme koja predstavlja tabu kada je humor u pitanju, jasno je da nekakav konsenzus treba da postoji oko određenih tema za koje je humor ipak neprikladan, ili predstavlja stvar lošeg ukusa. Tako su, na primer, prikladni vicevi na temu rasizma u kojima se ismeva "bela nadmoć" - teško da će vam neko od poznanika tek tako uvaliti vic u kome umesto ismevanja veliča rasiste i fašiste.
Ukoliko je gornji stav tačan, to nam govori da ipak postoje određeni moralni standardi kojih ćemo se držati kada je u pitanju humor. Ukoliko se nađemo u situaciji kada neka šala pređe granicu našeg ličnog osećaja za prikladno, često ćemo reći kako to nije smešno, čak i kada se radi o tzv. inteligentnom vicu.

klasičan primer izvrnute logike političke korektnosti koju podmeću konzervativci sa obe strane "crte"

Taj osećaj za primerenost, šta i kada treba reći ili napraviti šalu, danas se naziva "politička korektnost". Međutim, ta crta se u savremenom društvu pomera, što je navelo komičara Džerija Zajnfelda da u jednoj TV emisiji tim povodom izrazi svoju ogorčenost, izjavi "umoran sam od političke korektnosti". Urednik Njujorkera Dejvid Remnik, koji je takođe gostovao u toj emisiji, kaže da ponekad u svom poslu mora da povuče tu crtu, mada ne zna da li ona treba da postoji. Naravno, svi mi znamo da ta crta itekako treba da postoji, baš kao što i Remnik zna da postoje teme koje svakako neće završiti na naslovnoj strani njegovog magazina.
Dakle, dok Zajnfeld i Remnik lamentiraju nad zelotima političke korektnosti, oni svakako pritom ne misle kako nijedna šala ne može da bude uvredljiva ili neprikladna - takav stav je podjednako besmislen da bi bio uzet u ozbiljno razmatranje. Njih dvojica se zapravo ne slažu sa postojećim standardima koji definišu prikladnost, naročito u poslu kojim se bave.
Logično je da će postojati neslaganja oko toga koje su reči i šale prikladne. Smisleni moralni diskurs nastaje direktno iz neslaganja. Međutim, taj diskurs ne znači mnogo ukoliko jedna od strana koje se ne slažu uporno poteže stav kako "ne veruje u političku korektnost". Svako se, u manjoj ili većoj meri, slaže po pitanju političke korektnosti, ali društvo treba da ima za cilj izgradnju opšteg konsenzusa oko njega.


Kada su Saru Silverman po medijima spopali zbog toga što je ispričala vic koji je bio povezan sa decom sa posebnim potrebama, ona je odgovorila: "Ne volim kada mi ljudi, kojima posao nije da budu smešni, popuju šta jeste a šta nije smešno." I mnogi drugi komičari imaju slične komentare, ali to ispada sebično i naivno - komičari su ti kojima odgovara da imaju fanove i kritičare koji će za njih govoriti kako su bili urnebesni ili duhoviti. Stav da ne treba kritikovati šale koje prelaze "crtu", zapravo postavlja komičare izvan kritike (što izgleda nadasve stupidno). Ispada, po logici Silvermanove, da se može isto tako reći da "ljudi kojima posao nije da budu blogeri sa stavom nemaju prava da imaju stav o stavu blogera sa stavom..."
Poput drugih, i komičari mogu da predstavljaju metu kritike na temu da li su njihove reči neprihvatljive ili uvredljive. Podmetanje kontraoptužbi na račun političke korektnosti je poprilično šuplja rabota. Ne radi se tu o pružanju podrške cenzuri, već o činjenici da ukoliko sve više ljudi te šale smatra uvredljivim, to će biti sve manje onih koji će ih slušati i prepričavati.


Zajnfeld kaže "Oni stalno, bez nekog razloga, pomeraju tu granicu uvredljivosti, i ta jeziva frka oko političke korektnosti mi zaista smeta", pa kao primer navodi situaciju kada je pred publikom rekao da se dok skroluje kroz imenik svog ajfona oseća kao neki "francuski gej kralj". Problem je u tome da njegovi društveni kritičari smatraju kako će vicevi koji sadrže reference na račun žena, imigranata, rasa, manjina, trans osoba ili lica sa nedostacima danas zaslužiti veću dozu kriticizma nego pre. U svim tim slučajevima ipak postoje sasvim valjani razlozi za pomeraj u opštem društvenom stavu o tome da li je nešto prikladno ili ne. Polako, ali sigurno, postaje jasno da su mnogi od moralnih stavova u društvu vezanih za pobrojane grupe bili i još uvek su duboko problematični, da su takvi stavovi uticali na našu kulturu, jezik i smisao za humor.
Zajnfeldov primer je posebno zanimljiv, jer se uspon u njegovoj karijeri poklapa sa početkom dramatičnih društvenih promena u odnosu prema gej populaciji. Njegov šou nije imao neki istaknuto podrugljiv stav prema njima, ali nije bio ni inkluzivan. Zašto je čudno kada publika danas, kada su se promenile okolnosti, više ne daje pozitivnu ocenu njegovom humoru u kome koristi otrcane gej-sterotipe (čak i kada to nije nešto naročito uvredljivo), niti na to blagonaklono gleda?
Zbog toga što se često pogrešno shvata, važno je napomenuti da možete gajiti podrugljive predrasude prema manjinskim grupama (poput gej populacije), iako takve stavove ne odobravate niti ste ih u potpunosti prihvatili. Dakle, umesto da okrivljuju publiku zbog "preterane osetljivosti", možda je na samim komičarima (i svim ostalim javnim ličnostima) da porazmisle zašto (i kako) je to što su rekli uticalo da nekim ljudima bude neprijatno. Ako to urade, možda uvide da je način na koji izražavaju sebe same daleko manje "prosvetljujući" nego što su mislili.


Sve ovo ne znači da je pitanje političke korektnosti otišlo predaleko. U odbrani važnih principa, njihovi zastupnici zaista ponekad umeju da zabrazde, pokazuju previše spremnosti da osramote u javnosti one koji kažu ili urade nešto uvredljivo, umesto da pokušaju da ih prethodno edukuju kako to ne bi ponovo činili. Međutim, kada su u pitanju ugrožene i potlačene grupe koje se trude da se njihov glas čuje iako je dugo bio ignorisan, trebalo bi iskazati veću spremnost da se sami preispitamo da li su naši "politički nekorektni" pogledi ili stavovi nešto čega bi se trebalo u potpunosti odreći.

Care2 (13.06.2015): Has political correctness gone too far?
The Oregonian (09.06.2015): Jerry Seinfeld and Boris Becker say enough already why political correctness has gone too far

***
Takvo je, barem, opšte mišljenje u SAD i drugim razvijenim društvima, što baš i ne važi za tamne vilajete poput Srbije. Ovde i dalje lopove, lažove, ubice, prevarante, prevrtljivce, ludake, "nacionalne radnike"... ne smete nazvati njihovim pravim imenima: popovi, političari, ratni zločinci, biznismeni, prodane duše, huligani, fašisti. Nije korektno - politički, ekonomski a bogami i zdravstveno. Ovde se sve odvija, pa i život, histerično i na prvu loptu. Kritika ili pohvala, odbrana ili napad, dobro ili loše, noć ili dan, crno ili belo. Nikako nešto, samo Ništa između. Politička korektnost spada u zakonima izvitoperene zločine u korist dobrobiti Palanke, koja je - kako nas iskustvo uči - svuda moguća.



If you know what I mean.

Wednesday 10 June 2015

Langzam, bre


"Prihvatite ritam prirode: njena tajna je u strpljenju."
- Ralf Valdo Emerson


Život teče dalje bez obzira koliko smo mi pritom nestrpljivi. Nesreća je u tome što zbog sopstvene nestrpljivosti ne uspemo u potpunosti da uvidimo njegovu radost i lepotu, usled čega usput nastaju stres i nezadovoljstvo. Baš zbog brzog tempa savremenog načina življenja, smanjenje nivoa nestrpljivosti može da pomogne u smanjenju ukupnog stresa. Na sreću, iz životnog iskustva znamo da je strpljivost moguća. Na primer, mladenačka nestrpljivost u kasnijem dobu, sa godinama prelazi u strpljivost. Početničko nestrpljenje umetnika polako prelazi u strpljenje kako se rad na umetničkom delu privodi kraju. Nestrpljiva vožnja ima svoj kraj kada konačno stignemo na željeno odredište.
Nestrpljenje, međutim, itekako može da košta: koliko nas je samo puta dovelo na korak od ispunjenja nekog cilja, ali ne i do kraja; izgubili smo dobrog prijatelja samo zato što mu nismo posvetili par dodatnih minuta; dobili smo loše ocene u školi samo zato što nismo strpljivo i pažljivo slušali nastavnike i njihova uputstva; bezbroj propuštenih prilika samo zato što su nas predrasude, bes ili napetost (pored ostalih nusproizvoda nestrpljivosti) omeli da uočimo njihovo postojanje.
Nasuprot tome, koliko puta smo u životu imali koristi samo zato što smo bili strpljivi? Prave ljubavi, dragi prijatelji, bliski saradnici i mnogi drugi odnosi među ljudima, proizvod su međusobnog uvažavanja, empatije i prihvatanja bez uslovljavanja; okončan projekat na poslu za čiji uspeh dugujemo istrajnosti i posvećenosti do detalja; veliki napredak kod povučene dece zahvaljujući nepokolebljivoj roditeljskoj ljubavi, razumevanju i strpljenju.


Sasvim je jasno da nestrpljivost nije emocija koja pogađa samo nekolicinu nesrećnika. Možda i jeste istina da kod nekih ljudi postoji velika količina nestrpljivosti, ali podjednako stoji i da mala količina nestrpljivosti postoji kod svih ljudi.
Dok Čildre opisuje strpljenje kao "umetnost inteligentnog iščekivanja" - čekanje sa određenim ciljem, pozitivna namera i iskreno ubeđenje da je čekanje veoma važan element razvoja svih događaja. "Strpljenje predstavlja vežbu održanja unutrašnjeg mira i elastičnosti u situaciji kada padate u iskušenje da budete nestrpljivi, naročito kada vaš um poželi da pogura rešenje u željenom pravcu, umesto da se prepusti toku događaja. Nestrpljivost je otvorena pozivnica za frustracije, plitko rezonovanje i pogrešne izbore. Uz samo malo vežbe, možemo uticati na konačni rezultat tako što ćemo za promenu biti strpljivi - a to je tajni sastojak ovog recepta. Kada se od sveg srca prepustimo strpljenju, onda i umovi počnu da sarađuju, obaraju gard, krenu da povlače smislene poteze."
Iako nismo uvek svesni kada smo skliznuli u nestrpljenje, ta emocija definitivno nije sasvim "nevoljna". Postoji bezbroj situacija u kojima ćemo svakako postati nestrpljivi, iako se spolja tome opiremo. Evo nekih "standardnih" primera:
- Kada na putu ka poslu, prodavnici ili mestu zakazanog sastanka susretnete komšiju, kolegu ili nekog poznanika koji vas "udavi".
- Gradska "kreni-stani" vožnja.
- Kada blenete u onaj kružić ili peščanik, koji se naizgled beskonačno vrti na ekranu kompjutera.
- Kada vas neko davi pričom koja nema kraja, o nečemu što mu se desilo ali nema nikakve veze sa vama.
- Kada se vrpoljite i svaki čas "bacate oko" na sat, pred kraj radnog vremena ili školskog časa.
Pomislite na svaku od ovih situacija, kada ste polako ali sigurni sve više bivali nestrpljivi; da li vam je palo na pamet "voleo bih da nisam ovde" ili "nemam ja vremena za ovo"? Koliko biste manje napora imali i energije utrošili da ste tada sami sebi rekli "Imam izbor, uopšte ne moram da budem nestrpljiv, naći ću mirno rešenje za ovu situaciju."

"U istoriji se do najvećih ideja često dolazilo prilikom iznenadnih izliva inspiracije; a onda ih je strpljenje pripremilo za Svet."

Osobe koje koriste meditaciju ili druge metode "unutrašnjeg opuštanja", takođe mogu ispoljiti određenu dozu nestrpljivosti, ali to su ipak metode kojima će one sopstvenu nestrpljivost svesti na zanemarljiv nivo. Njihov glavni cilj je postizanje unutrašnjeg mira, u kome se odluka da ne budemo nestrpljivi daleko lakše i brže postiže. Dok Čildre u svojoj brošuri Stanje lakoće, kaže: "To je utočište za naša dela, u našim srcima i umovima. Umesto da na uobičajeni način odreagujemo na stresove i izazove ovog užurbanog sveta, odvojićemo malo vremena u svojim srcima za ljubav, brigu, saosećanje i mudrost." Tu lakoću je moguće postići za samo nekoliko minuta primenom Dokove tehnike, i to svaki put kada ste u opasnosti da utrčite u neželjeni zagrljaj nestrpljivosti:
  • Ukoliko ste počeli da osećate nestrpljenje, frustraciju, napetost, mentalnu blokadu ili osuđujete druge, najbolje je da to odmah sebi priznate.
  • Fokusirajte se na tzv. srčano disanje: dišite nešto sporije nego što je to uobičajeno, pritom zamišljajte kao da dišete "kroz srce", tj. kroz grudni koš.
  • Dok na taj način "dišete", zamišljajte da svakim udisajem u sebe uvlačite i osećanje strpljenja i unutrašnjeg olakšanja.
  • Neka vam ti osećaji ostanu "u srcu"; ponavljajte ovu vežbu tokom radnog dana, u kontaktima sa drugim osobama, kod svakog izazova.


Strpljenje podrazumeva odsustvo mnogih "nusprodukata" nestrpljivosti - negativne emocije poput besa, razočaranja, frustracija, krivice i drugih. Umesto da se iscrpljujete u stvaranju negativne energije, budite pozitivni i fleksibilni. Iskrena strpljivost podrazumeva pozitivan stav, brigu, razumevanje i iskren pristup određenoj situaciji.
Čekanje u redovima po marketima, saobraćajne gužve ili spori kompjuteri neće sami od sebe nestati ukoliko praktikujete ovu metodu unutrašnjeg opuštanja. Međutim, to nam pomaže da "naštelujemo" sopstvenu mentalnu i emocionalnu prirodu i prilagodimo ih najrazumnijoj i najefektnijoj reakciji u odgovor na razne životne situacije.


***
I tako su Ameri izmislili jogu i disanje kroz čakre, pa shodno tome nama preostaje samo čuveno domaće "каунт-ту-тен" u sebi pre nego što instant odreagujemo na novi istorijski uspeh nekog od politikantskih lažovčina, senzacionalističku "vest" u novinama, nečije bulšitovanje po fejsbuku ili tviteru. Da smo pre svakog bensedina prvo pokušali da izbrojimo do deset, i tako sebe poštedeli još jednog trovanja želuca i otupljivanja mozga, možda bi nam mnoge stvari danas - pa i život u celini - bili makar malo bolji.
Iako smo toliko mnogo socijalživčan narod, koji bi da reaguje odmah, na prvu loptu, za svaku budalaštinu i kosku koju nam bacaju ne bi li nas tako kontrolisali glupostima, nikako da ukapiram kako je moguće da naš čovek kada ode u Nemačku prvo što od tamošnjeg jezika nauči bude čuveno langzam. Samo lagano. "Šta god da ti gazda il' šef govori na tom njihovom jeziku, koji ne razumeš al' će ga brzo naučiš, ti samo njemu langzam i nema frke" uče te oni koji su tamo stigli i akomodirali se pre tebe.
Tako barem priča jedan, što se vratio
Odande brže nego što je otišao Odavde.

Langzam, bre...

Sunday 7 June 2015

Bubašvaba


- Arbeit macht frei.
- Serben muss sterben.
- Es wurden deshalb für jeden getöteten deutschen Soldaten 100 Landesbewohner erschossen.
Behu to prve sentence na prvom času nemačkog human-resources menadžmenta, kursevi iz 1941. koji su bili održani 1991. za ponavljače.
Sto za jednoga.. ne, ne jednopersonski. Radi se o nečemu drugom.


Domaći "mozgovi opšte prakse" nastavljaju tradiciju palanačkog poimanja stvari koje uopšte ne razumeju. Ovaj sada mantra o protestantskoj posvećenosti biznisu, zaradi koja ni bogu nije neugodna, socijali koju treba zaraditi, lenjom srBskom narodu, arapskoj braći i bifokalnoj viziji sopstvenog konca. Bubašvaba protiv lenjih buba...
Verovatno je Luterovo pribijanje 96 teza crkvene reforme na vrata katedrale u Vitenbergu bukvalno shvatio još onomad, kada je '98. kao ministar Miloševićeve propagande i dezinformisanja pribijao gde je stigao
rešenja o gašenju medija i Ćuruviji pretio osvetom.
Kako to obično biva kod naroda koji uživaju da se kite tuđim perjem - i rečnikom - uspeli smo u mnoštvu pojmova koje smo preuzeli iz Nemačkog jezika (pa izokrenuli u nekakvu zerbiš varijantu) da zajebemo stvar i sa bubašvabama.
Bubašvabe su u ovdašnjih plemena odvajkada poznate i kao bakule (bube-brodarice) i žohari. Bubašvabama najčešće zovu one velike, crne, dok za bubaruse smatraju onaj manji "model", crvenkasto-smeđe boje. Pa, šta sad s tim? Pa to: kilavo importovanje nemačkih naziva u srBskopalanačko trabunjanje. Latinski naziv za bubašvabu je Blatta Orientalis (istočna buba) dok je za bubarusa Blattella Germanica (nemačka bubica). Pa kako sad - ona crvena (rus) je nemačka, a ona crna (švaba) je istočna, da prostite - skoroparuska?! Još jednom smo omašili, pobrkali Nemce i Ruse, crne i crvene... bube i bubice.
Ne samo da smo pobrkali (opet) strane sveta, već i po ko zna koji put pogrešno razumeli izgovor originalnog naziva bubašvabe na Nemačkom, iz koga je (sasvim jasno) i preuzet naziv ove kućne štetočine: schabe (šabe). Dakle, ispravno bi bilo - bubašaba.
'Bemti reklamu za Löwenbräu pivo, kako da je citira kad samo Šešelj ume ispravno to da izgovori.

Najavljujemo katarzu srBskoga naroda za trenutak kada Gospodar Vučić krene da citira Karla Marksa umesto Vebera Maksa. Maks, Mawks ili Marks - važan je svaki glas, pa i onaj Vulinov iz dubina.


Evo mu još jedna sentenca, da vežba dojčamerikaniš:
- Ajv sin ju bifoa. Ju di ashol on ti vi.

Friday 5 June 2015

Kada misliš da si sam


Velika avenija večnog mira, Peking
5. jun 1989. godine

 

Šačica palanačkih protuva i šibicara nikada ne može da bude opasnija od kineskih tenkova.
I zato, kada misliš da si sam:


13. jun 2015.
Bilo gde, jer nisi sam.

Thursday 4 June 2015

I see the Sea, the Sea sees me


Svemir ne postoji ako ne gledamo u njega. Barem je tako prema poznatoj teoriji kvantne mehanike koja argumentuje da se prošlo ponašanje čestica menja na temelju onoga što vidimo. Kvantna fizika predviđa da bilo da posmatrate ponašanje talasa ili ponašanje čestice zavisi samo od toga kako se zapravo meri na kraju svog putovanja. "To dokazuje da je merenje sve. Na kvantnom nivou stvarnost ne postoji ako ne gledate u nju" tvrde fizičari na Australijskom nacionalnom Univerzitetu.

Kao ključni dokaz ove tvrdnje uvek bivaju potegnuti Hajzenbergov princip neodređenosti i (naročito) eksperiment sa Šredingerovom mačkom. Ako je ne gledamo (tj. ne otvorimo kutiju), ona je možda živa a možda i mrtva, ali ako otvorimo kutiju i aktiviramo otrovnu ampulu onda je sigurno... ehm, to.
Five thought-provoking quantum experiments showing that reality is an illusion (Before it's news, 04.04.2014)

OK, ali šta ako otvorimo kutiju a ne gledamo? 
Da li je mačka živa ili ne, da li uopšte postoji?


Da uronimo u metafiziku.
Niče kaže:
  • 1. Ukoliko dovoljno dugo gledamo u Ambis, Ambis će nam uzvratiti pogled.
Gledam u more, more gleda u mene. Ako ga ne gledam, ono će i dalje postojati jer ga čujem. Ako zapušim uši, njegovi talasi će mi i dalje zapljuskivati noge, ukoliko stojim dovoljno blizu. Tako i realnost: što se više udaljavate od nje, ona će za vas sve manje postojati; i obrnuto. Fizika to zove interferencom. U medicini se radi o dijagnozi šizofrene deluzije, tzv. Kotardov sindrom kada pacijent veruje da nije živ, tj. da ne postoji.
  • 2. Razlog za bežanje iz stvarnosti ima samo onaj ko trpi od nje.
Duh palanke definiše sebi svojstven ne-život kao život; smrt i nepostojanje pojedinca predstavljaju beznačajan događaj u odnosu na neumirući anomični kolektivitet. To uzrokuje još jednu deluziju, sindrom Alise u Zemlji čuda: sumanutost, koja utiče na percepciju prostora i vremena, gde pacijenti oboleli od duha palanke stvari mitomanski vide manjim ili većim u odnosu na njihove stvarne dimenzije. Kao da to nije samo po sebi dovoljno, tu u igru umesto Šredingerove uleće nadrealna luda Češirska mačka koja ima moć da postane nevidljiva. A, kako rekosmo na početku, što ne vidimo - to i ne postoji. Baš kao i Svet iza palanačkog brda.


Dakle:

Ukoliko ne gledate u Vučića, Tadića i ostale politikante i njihove partije sa posebnim potrebama, NATO, ludu rusku mečku, neoliberalni vulgarkapitalizam, fašizam, Holokaust, staljiniste, četnike, silovatelje, Islamsku državu, burmanske budiste koljače, bombaše samoubice, direktore lopove, stranačke aktiviste u kampanji od vrata do vrata, Informer, Pink, vanzemaljce, dupeuvlakače, Hitlere iz palanačkih sokaka, smanjenje penzija i plata, podivljale popove, buzdovane u blindiranim džipovima, zlatne kajle, drvoubice, pijanu sumanutu decu u po noći i bela dana, bele trake na rukavu, Novaka Đokovića, prazne novčanike i cegere, šupljoglavce koji vam sole pamet... to i dalje ne znači da oni zaista ne postoje. Džaba okrećete glavu, žmurite da vas ne vide i bežite od stvarnosti, za sve tražite formulu kvantnog opravdanja.
Ukoliko vam se stvarnost ne dopada - a ne dopada vam se, jer inače ne biste žmurili - od nje ne možete pobeći koristeći kvantnu fiziku. Iako način obračuna utrošene električne energije, grejanja, komunalija, kamata, poreza i sličnih državnih harača ponekad liči ne ukrštene formule kvantne fizike i nebeske mehanike sa gomilom "promenljivih konstanti", oni su itekako stvarni čak i kada ih držite u istoj kutiji sa Šredingerovom mačkom.
Tako isto je i sa Napoleonima, vrlo stvarnim i opipljivim.
Takvi će i dalje prazno piljti u vas, zato im ne okrećite leđa i ne obarajte pogled šta god da vam serviraju. Gledanjem ih naterajte da od ambisa postanu posmatrači, a vi od posmatrača postanite more.

Stvarnost predstavlja spoj kvantne fizike i metafizike, zakoni fizike i svesti predstavljaju jednu celinu. Realnost je u oku onoga ko posmatra, da parafraziramo Platona, iako se neki Posmatrani svom snagom trude da dokažu obrnuto - da je realnost u njihovim rukama, da od gledanja nikada nije bilo vajde.


appendix:

Fizičar uzima kvantni pištolj i prislanja ga sebi na glavu. Kada potegne okidač, iz okvira standardne kvantne mehanike ništa posebno se neće dogoditi - ili će preživjeti ili će umrijeti, kao što bi i očekivali. Vjerojatnost da preživi mu je 50%. Kada opet povuče okidač, pošto se vjerojatnost nezavisnih događaja množi, vjerojatnost da opet preživi je 25%. Zatim 12.5%, pa  6.25%... i ako preživi devet pokušaja, vjerojatnost da preživi deseti biti će otprilike 0.1% - čovjek bi uistinu trebao imati mnogo sreće da dođe živ do desetog pokušaja. Međutim, u okviru više svjetova slika je malo šira.
Kada fizičar ponovno pritisne okidač, ponovit će se ista stvar - u jednoj stvarnosti će biti živ, u drugoj mrtav. U onoj u kojoj je mrtav, to će biti kraj priče, ali u onom u kojoj je živ, ponovit će eksperiment i dogodit će se opet ista stvar. Fizičar će primijetiti da je besmrtan. Međutim, nakon deset pucnjeva, u 99.9% svemira on će biti mrtav, a u onom u kojem je živ, biti će bogat i pokazati će da ima nešto u Everettovoj interpretaciji više svjetova (ukoliko mu uopće bude stalo za fizikom nakon što zaradi tolike novce). To će biti jasan pokazatelj da je Everettova interpretacija točna, pošto je šansa preživljavanja od 0.1% uistinu jako malena da bude ostvarena; no, i dalje postoji pa bi tvrdoglavi pobornici standardne kvantne mehanike mogli kazati kako se nije dogodilo ništa što nije u teoriji dopušteno.

Na koji način funkcioniše kvantna besmrtnost:
Svaki put kada fizičar povuče okidač pištolja, univerzum se podeli u dve verzije 
kako bi se prilagodio jednom od dva ishoda ruskog ruleta.

Zanimljivo je da je Elizabeth Everett, kćer od Hugha Everetta, koji je sve ovo i zakuhao, sebi oduzela život te u oproštajnom pismu napisala kako ide do svoga oca (koji je tada već bio pokojni) u paralelni svemir u kome je on živ. No možda i nije imala dobro znanje o tome što joj je otac govorio, s obzirom da, iz njene perspektive, nije nikako mogla završiti u svemiru u kojoj joj je otac živ, već tek u svemiru u kojem nikako ne uspijeva da se ubije. Što nas vodi na pojam kvantne besmrtnosti u koju je, prema riječima Keith Lyncha sam Hugh Everett vjerovao. Kvantna besmrtnost bi značila da čovjek zapravo nikad ne može umrijeti.
Mate Jagnjić: Kvantno samoubojstvo kao dokaz paralelnih svemira (Viva Fizika, 26.06.2012)


Na koji način funkcioniše domaća kvantna palanačka politika:
Kao cvećara koja to nije.

Postoji opravdana sumnja da je Aleksandar Vučić čitao literaturu u oblasti kvantne fizike, moguće i Everetove radove na temu kvantne besmrtnosti. Naravno, umesto ruskog ruleta on odlično primenjuje ovu teoriju u domaćoj politici svaki put kada raspiše vanredne izbore na pola mandata - da li će pobediti ili neće moći da izgubi? Svejedno, kvantna izborna pobeda ionako podrazumeva da zapravo nikako ne možeš izgubiti, i da ti se smeše nove četiri godine kvantne nedodirljivosti. Barem do narednih vanrednih izbora...
Zapravo, ovako će biti sve dok vlasnici biračkog prava ne počnu da gledaju u Stvarni Problem umesto da žmure ili okreću glavu, kao što to trenutno čine (činili su i u vreme onih pre njega, da budemo pošteni). Pogledaju ga, a on se pretvori u Češirsku mačku-nevidimku kojoj vide samo osmeh i zube. Ne zavaraju se tim prividnim nestankom, ili zbune, već nastave da u njega i dalje uporno gledaju sve dok ne postane realan, od krvi i mesa, isti kao i oni i nikako nedodirljiv (kako bi on želeo kvantno da se prikaže). 
Nateraju ga da postane politička Šredingerova mačka.
A onda - šic.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...