Tuesday 29 March 2016

Prijatelju dragi...



Gandijeva pisma Hitleru


Her Hitler
Berlin, Nemačka

Prijatelju dragi,

moji prijatelji su od mene zahtevali da Vam u ime čovečnosti napišem jedno pismo. Ali ja sam se tom njihovom zahtevu opirao, jer sam imao osećaj da bi bilo kakvo pismo s moje strane predstavljalo drskost. Nešto mi sada govori da ne treba da kalkulišem i da moram da uputim ovaj apel ma koliko on zaista vredeo.
Sasvim je jasno da ste Vi osoba koja može da spreči svetski rat koji bi mogao ljudski rod da vrati u doba divljaštva. Da li moramo platiti cenu vaše Stvari, koliko god mislili da ona vredi? Da li ćete uvažiti apel nekoga ko je svesno izbegavao ratne metode, i to ne bez vidnog uspeha? U svakom slučaju, nadam se da ćete mi oprostiti ukoliko sam pogrešio pišući Vam.

Ostajem i dalje vaš iskreni prijatelj,
M.K.Gandi
Varda, Indija
23. juli 1939.




Prijatelju dragi,
to što Vam se obraćam kao prijatelj ne predstavlja samo puku formalnost. Ja neprijatelja nemam. Poslednje 33 godine svog života proveo sam u borbi za prijateljstvo širom sveta, bez obzira na rasu, boju kože ili veru.
Nadam se da ćete imati vremena i želje da uvidite kako dobar deo čovečanstva, koji živi pod uticajem te doktrine univerzalnog prijateljstva, gleda na poteze koje Vi povlačite. Mi ne sumnjamo u Vašu hrabrost i posvećenost Vašoj otadžbini, niti verujemo da ste čudovište kakvim Vas predstavljaju Vaši protivnici. Ali spisi i objave Vas i Vaših prijatelja i poštovalaca ne ostavljaju prostora za sumnju da su mnoga od vaših dela monstruozna i ne priliče ljudskom dostojanstvu, naročito ako to procenjuju ljudi koji poput mene veruju u univerzalno prijateljstvo. Vi ste, tako, ponizili Čehoslovačku, silovali Poljsku i progutali Dansku. Svestan sam da Vaš pogled na život takva pljačkaška dela smatra za vrlinu. Međutim, nas su od malih nogu učili da je to degradacija čovečnosti. Stoga, ne možemo poželeti uspeh vašem oružju.
Naša pozicija je jedinstvena. Mi se ne opiremo britanskom imperijalizmu ništa manje nego nemačkom nacizmu. Ukoliko uopšte postoji neka razlika, ona je u nijansama. Petina ljudskog roda se nalazi pod britanskom čizmom, i to stanje se održava sredstvima koja niko ne kritikuje. Naš otpor ne ide na štetu britanskog naroda. Mi se trudimo da ih preobratimo, a ne da ih porazimo na bojnom polju. Naša pobuna protiv britanske vladavine je nenaoružana. Preobratili ih ili ne, mi smo odlučni u tome da njihovu vladavinu učinimo nemogućom i to nenasilnim otporom i odbijanjem saradnje sa njima. To je metod protiv koga nema odbrane. On je zasnovan na saznanju da nijedan ugnjetavač ne može ostvariti svoj cilj bez određenog stepena saradnje (voljne ili prisilne) od strane žrtve. Naši gospodari mogu da poseduju našu zemlju i tela, ali ne i naše duše. Oni to mogu postići samo potpunim uništenjem svakog indijskog muškarca, žene i deteta. Tačno je da mnogi neće smoći snage za takav nivo heroizma i veliki strah može saviti kičmu otpora, ali taj argument u potpunosti promašuje suštinu. Jer, kada bi se pojavio dovoljno veliki broj muškaraca i žena u Indiji spremnih da protiv tlačitelja polože svoje živote pre nego da pred njima padnu na kolena, oni bi pokazali taj put do slobode od tiranije nasilja. Molim Vas da mi verujete kada kažem da u Indiji možete naći neočekivan broj takvih muškaraca i žena. Oni se za to pripremaju poslednjih 20 godina.
Tokom proteklih pola veka pokušavali smo da zbacimo britansku vlast. Pokret za nezavisnost nikada nije bio tako jak kao danas. Najmoćnija politička organizacija, mislim na Indijski nacionalni kongres, pokušava da ostvari taj cilj. Nenasilnim metodama smo ostvarili veliki uspeh. Tragali smo za pravim sredstvom borbe protiv najorganizovanijeg nasilja na svetu, oličenog u britanskoj sili. Vi ste im uputili izazov. Ostaje da se vidi ko je od vas bolje organizovan, Nemci ili Britanci. Mi znamo šta britanska čizma predstavlja za nas i za sve neevropljanske rase sveta. Ali mi nikada ne bi smo poželeli okončanje britanske vladavine uz nemačku pomoć. Mi smo u nenasilju pronašli moć koja, ukoliko je organizovana, bez sumnje može sama parirati bilo kojoj kombinaciji svih najnasilnijih režima na svetu. Kao što rekoh, u metodi nenasilja poraz ne postoji. Radi se o potpunom postizanju ciljeva bez ikakvog ubijanja ili povređivanja.To se praktično može postići bez trošenja para a očigledno i bez pomoći nauke razaranja koju ste Vi doveli do takvog savršenstva. Ne čudim se što ne vidite da to nije ničiji monopol. Ako ne Britanci, onda neka druga sila će usavršiti taj vaš metod i potući vas vašim oružjem. Vi svom narodu ne ostavljate nikakvo nasleđe kojim bi se ponosio. Oni se neće moći ponositi Vašim pamfletima i okrutnim delima, koliko god to vešto planirate. Dakle, apelujem u ime čovečnosti zaustavite rat. Nećete Vi ništa izgubiti ako sva sporna pitanja između Nemačke i Velike Britanije poverite na rešavanje međunarodnom tribunalu koji ćete zajednički formirati. Ukoliko ostvarite uspeh u ratu, to i dalje neće biti dokaz da ste bili u pravu; to će samo dokazati da je vaša moć razaranja bila veća. Sa druge strane, odluka nepristrasnog suda bi pokazala, u onoj meri u kojoj je to ljudski moguće, koja je strana bila u pravu.
Poznato Vam je da sam ne tako davno uputio apel svakom Britancu da prihvati moju metodu nenasilnog otpora. Učinio sam to zato što me Britanci poznaju kao prijatelja iako sam pobunjenik. Za Vas i Vaš narod ja sam stranac. Nemam hrabrosti da i vama uputim apel koji sam uputio Britancima, i to ne zato što se na vas ne odnosi istom snagom kao na Britance, već zato što je moj sadašnji predlog daleko jednostavniji jer je praktičniji i poznatiji.
U vreme kada srca naroda Evrope žude za mirom, mi smo obustavili čak i sopstvenu miroljubivu borbu. Da li je za Vas previše ako zamolim da učinite napor u korist mira tokom vremena koje Vama lično možda ništa ne znači, ali garantovano znači mnogo milionima Evropljana čiji nemi vapaj za mirom čujem, jer moje uši osluškuju te neme milione? Nameravao sam da pošaljem zajednički apel Vama i sinjor Musoliniju, sa kim sam imao čast da se susretnem u Rimu, prilikom odlaska u Englesku u svojstvu delegata na konferenciji Okruglog stola. Nadam se da će on ovo pismo shvatiti kao da je i njemu upućeno uz neophodne izmene. 

Ja sam,
Vaš iskreni prijatelj,
M.K.Gandi
u Vardi
24. decembra 1940.


Gandi je na sebe preuzeo zadatak da Hitlera odvrati od rata, pa je seo i napisao mu par pisama koja su počinjala sa "Prijatelju dragi". Od Hitlera je tražio da iznađe način kako da se održi mir, dok je istovremeno pozvao Britance da se nenasilnim sredstvima suprotstave Hitleru i Musoliniju, čak i da nacistička Nemačka i Italija nameravaju da unište njihovu zemlju.
Svoje prvo pismo uputio je nemačkom Kancelaru 23. jula 1939. godine. Tačno mesec dana kasnije, 23. avgusta, Nemačka sklapa pakt o nenapadanju sa Rusijom posle čega je odmah pogazila Minhenski sporazum okupacijom Češke i Moravske. Manje od dve nedelje kasnije, 1. septembra, Nemačka napada Poljsku zbog čega joj Francuska i Engleska objavljuju neprijateljstvo, čime je započet Drugi svetski rat.
Početak ratnih dejstava nije omeo Gandija da Dragom prijatelju napiše još jedno pismo, tačno sedamnaest meseci nakon prvog.
Kada pročitamo oba pisma Hitleru, nameće se utisak da je M.K. "Velika duša" bio ili neverovatno naivan ili neverovatno neobavešten čovek. Neki od savremenih indijskih istoričara tvrde - nijedno od toga, već dobrano licemeran, nadajući se da će Hitlerova sila pomoći nenasilnom otporu i okončanju Britanske okupacije Indije.
Da rezimiramo:  
  • Hitler je pobio desetine miliona ljudi tokom šest ratnih godina, na kraju je izgubio i rat i život
  • Britanija se povukla iz okupacije Indijskog potkontinenta, povratnim udarcem tokom povlačenja potpalivši muslimanske provincije Pakistan i kasnije Bangladeš da se otcepe od novonastale indijske republike;  
  • Gandija su nimalo nenasilno ubili njegovi.

Ostala su nam pisma dragom prijatelju, da ih čitamo i pokušamo iz njih nešto i da naučimo.
Eto, i naš Kancelar ima buljuke stranih prijatelja, možda ih je i više nego Gandijevih. Ko zna koliko je pisama tek taj napisao. A što su tek nenasilni, on i oni njegovi... pu, da ih ne ureknem.

Monday 28 March 2016

They live


Najnoviji predizborni SNSpot Buleta Goncića:


Radi 8 sati. (važi za botove, dronove, plakatolepitelje i SNSilovatelje zvona na vratima)
Spavaj 8 sati. (ne važi SNSamo za Mene)
Igraj se 8 sati. (važi za decu na predizbornim SNSkupovima)
Gledaj TV. (SNSvi)
Troši. (ima SNSe, može SNSe)
Kupuj. (vidi prethodnu SNStavku)
Spavaj. (nikad, kučke agresorske!)
Nastavi tako... (NaSNStavi tako...)

Napomena: 
Tekst u zagradama, u pozadini izgovara jedan nadasve autoritativan i SNSvom SNSnagom poznat glaSNS. Ne bre, nije Počuča niti Afrička šljiva. Neko drugi, onaj što ne SNSpava i ne SNSe... ide u WC.

Sunday 27 March 2016

Vlasnik picerije


Kucamo na vrata zaboravljenih zločinaca


Ko je nasmejani čičica sa slike?
Prateći tekst kaže da je to vlasnik picerije "Tri kontinenta", koja se nalazila u predgrađu Vašingtona. Prezivao se Loan, a na slici je i njegova supruga Čin-Maj sa kojom je imao petoro dece. Piceriju je uspešno vodio do penzionisanja; umro je 1998. godine, usled zdravstvenih komplikacija izazvanih rakom.


Evo i jedne sličice iz mladosti ovog pica-mena. Izgleda da je svojedobno bio neki šmeker - frizurica, bele čarapice, cipelice, kola, glumačka poza... Veseo neki lik, bezbrižan, reklo bi se na prvi pogled.
Pa dobro bre, ko je sad taj "žutać" (kako bi ga nazvali prosečan Amerikanac i još prosečniji Srbistanac) da zasluži blogpost?
Prvo, nije žutać, već Vijetnamac. I to Južni.
Drugo, njegovo pravo ime je Ngujen Ngok Loan (1930-1998). Načelnik uprave policije Južnog Vijetnama u Sajgonu.

Crvena sijaličica u glavi još uvek nije uključena?
OK, idemo dalje.

Na dan 1. februara 1968. godine, ekipa komandosa Vijetkonga upada u Sajgon i vrši diverziju u jednom delu grada. Zauzimaju garažu punu tenkova južnovijetnamske vojske i tom prilikom zarobljavaju više ljudi, među kojima je i jedan oficir sa kompletnom porodicom. Od oficira traže da im odmah pokaže kako se upravlja tenkovima i ostalim vozilima, da bi ih prevezli na svoju stranu. Iako pod pretnjom egzekucije cele porodice, oficir odbija da pokaže. Severnovijetnamskom jedinicom komanduje Ngujen Van Lem, lik poznat i kao "kapetan Baj Lop". On se (ne baš mnogo) kasnije hvalio kako je "sa uživanjem izvršio naređenje da pobije porodicu tog izdajnika i američkog sluge". Pitanje je i dalje otvoreno - pred kim i kad pre, ako se u obzir uzme da je ubrzo zarobljen.
Zaista, nedugo potom, tokom kontranapada, južnovijetnamski i američki vojnici su Lema zarobili kraj jame u kojoj je bilo više od 30 leševa civila. Tokom uličnog privođenja Lema u policiju radi (daljeg) saslušanja, jedan uniformisani čovek, gologlav i naježene frizure, sa pištoljem kaubojski okačenim o bok, ležerno prilazi, šetajući kao da naokolo ne besni rat, vadi pištolj i puca mu uglavu, i na isti način nastavlja dalje kao da se ništa nije desilo.
Sve to se desilo pred Vo Suom, kamermanom NBC televizije, i Edijem Adamsom, fotografom Asošijeted presa. Srećni mister Adams za svoju fotografiju 1969. dobija Pulicerovu nagradu.
Koju fotografiju?
Pa ovu:


NBC video:


Gospodin general - načelnik policije je sebi dao ekskluzivno pravo da sudi i presudi na licu mesta. Neko će reći, rat je, svašta se dešava, svi čine manje ili veće zločine, ludilo, revoltirani ljudi i tako to. OK, ovaj lik u kariranoj košulji, kratkim pantalonicama i bosonog, ruku vezanih lisicama, nekako baš i ne liči na masovnog ubicu, "zapovednika" jedinice diverzanata ili specijalaca - ali ni Iscelitelj i Vaskrsilac mrtvih spermatozoida, bele brade i galske kikice povrh glave, mnogima nije ličio na Radovana Karadžića.
Slika uniformisanih, dobro opremljenih i naoružanih Južnovijetnamaca i sankilotskog komunističkog ispijenog Vijetkong teroriste, neodoljivo podseća na one Nedić-Ljotićevske propagandne plakate iz 1941. godine, zar ne?
Sve to bez suda ništa ne znači, niti dokazuje bilo kakvu i bilo čiju krivicu. Sudovi, između ostalog, postoje da se zločini (kako-tako) sankcionišu, ali i da se spreči uzimanje pravde "u svoje ruke"; naročito od strane predstavnika zakona, zaduženih i plaćenih da održavaju red i mir, a ne obrnuto.
Ili hladnokrvno čine zločine, pa još pred kamerama koje za to bivaju nagrađene.


Upravo ova fotografija i video snimak pokrenuli su lavinu protesta širom Amerika i sveta, a Adamsova slika postala je ikona brojnih aniratnih pokreta.
Nekoliko meseci nakon ovog "događaja", Loan je bio teško ranjen, zbog čega su lekari na kraju morali da mu amputiraju nogu. Čak i u toj situaciji, on opet na sebe skreće pažnju svetske javnosti, jer ga je jedan australijski novinar na svojim leđima sa linije vatre doneo u bolnicu, pa o tome udario na sva zvona. Obično je to tako, kada su u pitanju "poznate ličnosti". Posle oporavka, umesto aktivne službe pod oružjem, kao "veliki stručnjak" bio je savetnik prilikom izgradnje vojnih bolnica. Posle pada Sajgona 1975. godine, beži u USA gde se povlači u anonimnost. Nešto kasnije, u tržnom centru Roling Voli (Berk, predgrađe Vašingtona) otvara piceriju "Les Trois Continents" (Tri kontinenta).
Kada su ga neki ljudi 1991. godine prepoznali, slučajno povezavši poznato lice sa čuvene fotografije i gazdu lokala u koji su često svraćali, Loan je bio prisiljen da se povuče u penziju i zatvori firmu. Na vratima toaleta picerije, neko je napisao poruku: "Znamo ko si." Poruka je bila apsolutno jasna i dovoljna za kraj karijere sajgonskog Picamena.
Pomenuti ponosni dobitnik Pulicerove nagrade je nekoliko godina kasnije, jednom prilikom izjavio "Žao mi je zbog posledica koje je moja fotografija imala po Loanov život. Eto, general Loan je ubio Vijetkongovca, a ja sam svojom fotografijom ubio Generala. Fotografija je najmoćnije oružje na svetu. Ljudi im veruju, ali fotografi lažu čak i kada im to nije namera. Sve je to samo polovina istine. Moja fotografija, sama, nije mogla da zapita svakog ko je gleda A šta bi ste vi uradili na generalovom mestu, tog vrelog dana, da ste uhvatili tog lošeg momka koji je nekoliko trenutaka pre toga digao u vazduh jednog, dva ili tri američka vojnika?"
Adams se lično izvinio Loanu i njegovoj porodici zbog štete koju je naneo njihovom ugledu. Kada je Loan 1998. umro, Adams je na sahrani rekao: "Ovaj čovek je bio heroj. Amerika bi trebala da za njim plače. Mrzim što on odlazi na ovakav način, jer ljudi o njemu ne znaju ništa."
Inače, sam Loan je izjavio da je "ubio tog tipa, na licu mesta, čim je čuo da je on smaknuo njegovog prijatelja i njegovu porodicu". Ni reč o "jednom, dva ili tri američka vojnika".
Policijski general je... čuo.
A poznati i nagrađeni novinar se... izvinio hladnokrvnom ubici.
Revidirao stav, kako se to kod nas kaže.


Naravno, svako ima svoje heroje, pa je tako i severnovijetnamska strana imala svog Martirija: javno i hladnokrvno smaknutog Lema, posmrtno su odlikovali za zasluge za narod i državu, što je ispala slaba uteha njegovoj majci koja nikada nije imala priliku da proba specijalitet tamošnje domaće kuhinje, parče čuvene vijetnamske pice iz Vašingtona. Slaba je to uteha i njoj i pobijenim civilima iz bezimene jame u predgrađu Sajgona.
Osim jednostranog - ili bolje reći obostranog dokazivanja ili poricanja zločina koji je počinio Lem (ovisno ko o tome priča), jedino što se sa apsolutnom sigurnošću može reći je to da se javno počinjen zločin isplati.
Još samo da je te '98. Loan dopao šaka ovdašnjim isceliteljima "bolesti čije se ime ne spominje, pu pu pu!!!", čuvenim doktorima Kara-Dabiću, Šešelju, Bojiću, Bjelici, Velkov, Trgovčeviću i (naravno) Alanu Čumaku, gde bi tom pica-generalu bio kraj. Možda bi i on uspeo da napiše neku dvotomnu autobiografiju, romansiranu priču o zlehudoj sudbini jednonogog južnoazijskog imigranta i izbeglice, njegovom uspehu na slobodnom tržištu specijaliteta, prevremenom padu i nikad odanoj zasluženoj počasti od strane onih za koje je krv prolivao.
Tuđu, uglavnom.
Jedno poglavlje je mogao da nazove i "Trzaj lake tridesetosmice", čak i bez prethodnog upoznavanja sa dosijeima "Kundak" i "Ćuran". Mogao, ali nije. Sve zbog jedne glupe fotografije.

Eto, tako je to bilo.


Wednesday 23 March 2016

loBOTomija


- E... dobro veče, izvolite.
- Dobro veče. Ovde Nebojša iz Beograda. Eeee... želeo bih da glasam za predlog broj sedam...
- Aha.
- ... zato što sam uveren da za gospodina Vučića Beograd nije tajna, i da njegovo znanje i njegova energija i, da kažem, njegov graditeljski, rekao bih, potencijal, su nova nada za sve beograđane, pogotovu za nas mlađe i siguran sam da će on biti sjajan gradonačelnik.
- Hvala vam, prijatno.


Šta ovo bi?
Pa... ništa, gospodine.



Utisak nedelje
B92 15.08.2004. (cela emisija)

Gosti - kandidati za gradonačelnika Beograda:
- Nenad Bogdanović (potpredsednik DS)
- Zoran Drakulić (privrednik, DSS)
- Aleksandar Vučić (gensek SRS)

I tako, videli smo tadašnju ogromnu zainteresovanost Maloga Šešelja za Prokop & Savski amfiteatar. Čovek toliko voli amfiteatralnost, da je, kada je postao Aleksandar Veliki, morao za gradonačelnika da postavi Maloga Sinišu kome je dato u zadatak da završi gospodarevu ogromnu zainteresovanost. Plus, morao je još nešto. Ako se pitate "Šta još, aman?!", onda prvo dobro pročitajte poziv upućen (tada samo) telefonskim botovima SRS preko foruma Srpski nacionalisti, četiri dana pred pomenuti Utisak. Tu lepo piše šta je sve još bilo pod moranje:



Nebojiša iz Beograda...
Od bota do ministra sile. Čista lobotomija - svom snagom. Šta sve jedno K može da učini od radikala... Čudo.


+
A čudo je i jučerašnje glupiranje sa reflektorskim "farbanjem" nekih javnih zgrada po Beogradu, u boje belgijske zastave kao znak solidarnosti sa tom državom koja se našla na meti napada islamskih terorista. Palatu Albanija su ofarbali u boje rumunske zastave iz ko zna kojih razloga, a skupštinu Grada po PS-u. Ako nisu imali načina da Albaniju (...) osvetle crnom bojom, kako im je onda to uspelo na Skupštini - možda su tamo isključili plavu? Ili su, jednostavno, pogasili javnu rasvetu i tu stranu zgrade ostavili u mraku?
Do sad nisam čuo da postoji reflektor koji baca crnu boju, tako mi Borke Vučić.



U stvari - postoji. To je onaj reflektor koji baca mrak u po bela dana, 24/7. Najnoviji izum domaće napredne tehnologije. Dovoljno je samo uključiti televizor i kliknuti na bilo koji od hiljadu Pinkformer kanala - instant mrak. U pomrčini srpskog palanačkog uma sve su mačke crne, pa tako i one plave. Kao što rekoh, čudo neviđeno.

K-čudo.

p.s.
Kako stoje stvari, zajebali su se i u Njujorku na istu foru s bojama. A čiji ono beše prijatelj tamošnji gradonačelnik, ha? Hajde ti, da ti iz Beograda, kako ono beše ime... Nebojiša, da, sećam te se, reci deder čiji?! Moooo... Moj! Tako je bre, Zameniče. Biće od tebe jednog dana kancelar, pazi šta ti kažem, a ti znaš da ja neću da lažem.

Tuesday 22 March 2016

Samo nek' je objektivno


Objektivno, opozicija u Srbiji je kao neki skup zadušnih baba: ko šta toroče, oni samo o cenzuri medija. Te nekakvo neizveštavanje o njihovim skupovima (kao da se samo oni skupljaju), te o njihovim stavovima (kao da samo oni imaju stavove a ne i pemzionjeri, seljakci & poštena intelegencija), te nema sučeljavanja kandidata (to je ionako besmislica u proporcionalnom izbornom sistemu, jer tu ne postoje nikakvi kandidati sve dok ne dobiju mandate u ruke - a tada je već kasno), te njih svaki čas neko bije, te vlast krade biračke spiskove, te... spopadoše ih neke gliste k'o da su, nedajbože, raspisani nekakvi izbori.
Pu, pu, dalje od moje kuće!
Sve su to notorne laži koje plasiraju oni: strani centri moći, strani plaćenici, domaći izdajnici, pacovi, hijene, domicilne ništarije, žuta (sic!) štampa, ružne novinarke koje ni Velja ne bi, tajkuni, kočničari reformi, paraziti, lenjivci, zatucani... narod.
Svi mediji u Srbiji, osim onih plaćeničkih, krajnje profesionalno i pošteno izveštavaju o svemu - i tačka. Glava me boli više od slušanja tih laži.

Pogledajte samo kako lepo, detaljno em objektivno, apsolutno nezavisna i još apsolutističkije profesionalna medijska kuća Pinkformer izveštava o predizbornoj sadnji cveća koju ovih dana sprovodi mikropostojeća kriminalno-politička organizacija tzv. DS.
Hajde da otpratimo taj prilog, u tišini:


I, šta sad, još ćete da kukate? Pa zar nije bilo rečeno neka cveta hiljadu cvetova višestranačja, a vama nikad dosta pa ste našli da kukumavčite zbog boja... Sram vas bilo, i vi ste neka konstruktivna opozicija, umesto da pomognete ovom narodu tako što ćete da se uvučete Vučiću u dupe, vi ogovarate državu Srbiju i srpski narod po stranim ambasadama (doduše, ogovarali biste vi i po domaćim, samo kada bi tako nešto moglo da postoji).
Pa cveće je cveće, što sad opet cepidlačite?
Dokle bre više ta mržnja prema svojoj zemlji...
... i Meni, umalo da zaboravim.

Monday 21 March 2016

Potrkalo


Kada je omnipotentni srpski Kancelar ukapirao koliko ga hoće u bilijaru (a bogumi ni LOTO mu nije stran), rešio je da se na isti način ogleda u još jednom žanru: u sedmoj umetnosti. Kada su već Italijani mogli da rade špageti-vesterne o divljem Zapadu, sa nama kooperativno-korporativno sklapaju nekakva vozila, e valasigamajci i mi ćemo da snimamo naše filmove i mi ćemo da ih zovemo ćevap-isterni.
O divljem Istoku.
U filmovima Serđa Leonea glavni revolveraš je bio Klint Istvud; zbog toga će u ovdašnjim filmovima&tripovima D.J.Vučićevića glavni biti - ne Talični Toma, to nikako - lik poznat kao bilijarslinger Aleks Vestbuš.
Pucao ili ne u kugle, flaše ili masu, sve one moraju pasti - i tačka. Neću više da čujem za kukumavčenje o promašajima, pijanima, plotovima i držanju! Kakve bre flaše, kugle, pravila i ostale iznutrice&iznukučine - radite nešto! 'Ajde bre Zorana, dosta je bilo više zajebavanja, jebote Fort Surdulica indijanski, idemo da otvorimo novu rutu poni-ekspresa!


Postoji milion načina da rikneš na Zapadu, ali samo je jedan koji zna kako će skončati na Istoku. Ne od špageta, ćevapa, lotoa ili bilijara, bata Šurdo, već od sebe samog. Takvog.
Nekome istok a nekome zapad, jednima šuma a drugima žbunje - u proseku trnje. Tako je nama na istoku zapalo ono "potrkalo" (tumbleweed), koje vetar nosi kroz pustare i napuštene prašnjave gradove duhova.
A možda - velim, možda - naš Kancelar u Engleskoj uopšte nije radio u gvožđari nekog Indusa, u kojoj prodaju meso. Možda je, zapravo, statirao po špageti vesternima, učeći od majstora zanata prave poteze i finte, odrađujući šihte u epizodnim ulogama. Možda je, velim, svaka usna harmonika koju ste ikada začuli po tim filmovima - njegovih usana delo?
Lični kapacitet Harmonika mena ovdašnjeg više je nego evidentan, i to poodavno.

p.s.
Prethodni blogpost, onaj bilijarski, završen je rečenicom "Baš me zanima koja će lista biti na rednom broju 7 i da li će upasti u rupu. Pardon, u Skupštinu."
Odgovor je konačno poznat: braon sedmica nosi šifrirani naziv "SDSLDPLSV".
Eto, da ne bude posle kako nismo znali ko će u rupu a ko na motku međ' flaše.

Thursday 17 March 2016

Loptica-uskočica


Ne da li, već koliko puta vam se ovako nešto desilo u lokalu u kome postoji barem jedan bilijarski sto, a da je zbog toga obavezno potom došlo do frke, neretko i kafanske tuče? Ovakav čin predstavlja rotirajuće crveno svetlo na čelu svakoga ko ne ume da igra bilijar. Međutim, jasno ukazuje i na još neke "sitnice" koje dosta govore o karakteru lika & dela Duriše:
  1. radi se o osobi koja ne samo da ne ume da poštuje pravila (igre ili života, svejedno) već ih namerno i svesno krši i pritom se pravi blesava
  2. takav je apsolutno ubeđen da "niko ništa nije video", niti sme da vidi
  3. takva osoba ne da ne ume da gubi, već tu "opciju" organski ne podnosi niti je dopušta u svom šizofrenom mikrokozmu
  4. taj je ubeđen da zna i ume sve, pa kada mu kurčenje ne uspe on onda prevrće stolove i čini enac za encom - čak i u bilijaru
  5. to je lik koji uvek, ali ama baš uvek, mora da pobedi na bilo koji način (bio on dozvoljen ili ne)
  6. takvima okolina obavezno aplaudira bez obzira na apsurdnost poteza; što je potez gluplji i besmisleniji to je teleći kez širi a aplauz deliričniji
Iako je bilo više nego očigledno da će bordo kugla sama upasti u rupu, postavio je štap kao prepreku samo da bi lično on mogao da je ubaci i tako pokaže i njoj i okolini kako su svi nesposobni da savladaju prepreke bez njegove pomoći. 


Ma neeee, nije bilo tako...
Odložio je štap na sto, u jednom trenutku refleksno (iracionalno) pomislio kako će braon sedmica volšebno uspeti da preskoči tak i sama uskočiti u rupu; konačno, ubacio je tu kuglu rukom pa načinio gest "nema veze, hajde, teraj dalje i zajebite me više sa tom glupom igrom i još glupljim pravilima - moram da radim".
Ali pre nego što je uradio bilo šta od spomenutog, prvo je "pucao u masu"... da je razbuca. Da pukne što jače.
Ukoliko mislite da je ovakav lik upriličio nekakve (vanredne) izbore da bi na njima izgubio, ili nedajbože pukao, onda se zaista grdno varate. Slobodno, u gornjim crticama, umesto "bilijar" stavite "izbori" pa se zapanjite gromoglasnim aplauzom koji ćete čuti čak i da ste se rodili bez slušnog nerva.


Vučić je bez uvijanja objasnio da će 24. aprila odigrati dead pool partiju, aplaudirala mu okolina ili ne. U glavama takvih pravila postoje samo da ne bi postojala. Preporučujem da tog dana dobrano obratite pažnju na njegove ruke, tj. šta će njima (onako, šibicarski) činiti sa glasačkim bilijar kuglama.
U zemlji slepaca Četvorooki nije više samo kralj, već je Bog.
Aplauz, Veseline, samo neka je selo veselo.

p.s.
Baš me zanima koja će lista biti na rednom broju 7 i da li će upasti u rupu. Pardon, u Skupštinu. 

Tuesday 15 March 2016

Smrdibube & PužOvi


Sedi čovek u kući, gleda TV, kad se začuje kucanje na vratima. Ustane, otvori, kad na vratima puž. Čovek uzme puža i baci ga daleko, preko ograde.
Dve godine kasnije, opet se začuje kucanje na vratima. Čovek ustane, otvori, a onaj puž će:
- Jelbre, koga ti to bacaš, a?!

This is Sparta!

Može i ovako:

Sedi čovek u kući, gleda TV, začuje se kucanje na vratima. On ustane, otvori, kad na vratima "Dobar dan, mi smo aktivisti SNS u predizbornoj kampanji." On im ljubazno pokaže put van svog dvorišta uz napomenu:
- Da vas više nisam video, ne vraćajte se, inače ima da vas sve pobacam preko ograde!
Dve godine kasnije, opet kucanje. Čovek ustane, a na vratima opet isti likovi.
- Šta je bre sad, šta sam ja onomad kazao, ha?
- Pa ono je bilo za redovne, a ovo je sad za vanredne izbore. Nije isto.
- Sačekajte trenutak, ne idite, samo da uzmem nešto...


Ne pomaže lepim, zna se pravi lek za smrdibube.
Da ne trošimo više dragoceno vreme na pužOve, vanrednih lokalnih izbora u Negotinu ovoga puta neće biti.
Stanje redovno.

Sunday 13 March 2016

Opusti se i uživaj


- Первый давай ти, Лукашенко. Покажи нашего гостя Томица как падать правильный путь. 
- Да, товарищ президент Володя!
-
Браво! А теперь ты, Томица, давай быстро!
- Eto i mene, šefe!
(tup)
-
Ну не так, дурак... снова.


"Beleške sa službenog puta" (2016)

Thursday 10 March 2016

Vuk-Vučić i ostale bajke


Vuk je po bajkama i basnama radio sve i svašta sa svakim, da bi ga potom u toj šemi zamenio Vučić; tu je jedino Crvenkapa sve vreme bila konstanta. A onda se Vuk vratio u skasku zajedno sa Vučićem, priskoči im i Baba, tako da je Crvenkapa na kraju ispušila u celoj šemi.
U stvari ispušili su samo oni koji su pre četvrt veka poverovali u bajke, a i dalje to čine. Vuk-Vučić, Tri žuta prasca, Crvenkapa, Baba-pupsovka i ostali zajebanti iz viceva našli su idealno tržište za uvaljivanje laži sluđenim budalama, nesposobnim da razdvoje stvarnost od reklama.
Zbog toga, G. Marx postavlja svima krucijalno pitanje:


"Ali, Vuče, što su ti bre tolike oči dok čučiš u tom žbunu koji neodoljivo podseća na Vučićevo dupe", upita Crvenkapa.
"Samo se budala sapliće dvaput o isti kamen", reče Vuk, pa baci još jednu granitnu kocku s ramena. Ne na kordon niti Crvenkapu, naravno - to su mu kolege na istom zadatku, već na budale koje veruju o bajke o svima njima.


Tuesday 8 March 2016

H8


Rezultati istraživanja CNM Liber (ex-BlogOpen) o govoru mržnje i nasilju na internetu, tzv. "hate (h8) index" (indeks mržnje), ukazuju na jednu zanimljivu i ne baš u potpunosti neočekivanu pojavu - napadi zbog starosnog doba i fizičkog izgleda (na osnovu fotografija ili podataka iz profila žrtve na društvenim mrežama), višestruko češće se dešavaju ženama nego muškarcima:
  • rod - žene 17% : muškarci 6%
  • godine - žene 22% : muškarci 7%
  • izgled - žene 21% : muškarci 14%
Dakle, žene su meta internet nasilja i govora mržnje 2 do 3 puta češće u odnosu na  muškarce. Rezultat, uslovno rečeno, ukazuje i na nivo mizoginije koji društvo toleriše, u nesumnjivo velikoj meri preslikan sa ulice na internet.



Nisu objavljeni rezultati istraživanja koji bi pokazali u kojoj meri muški praktikanti govora mržnje i nasilja na internetu redovno kupuju cveće (samo) za Dan žena, o tome u kojoj meri ti isti posećuju psihoterapeute, tabela nalik gornjoj koja se odnosi na počinioce a ne žrtve tj. da li su i u kojoj meri i počinioci bili meta napada, kao ni h8-indeks na dan 8.marta.
Eto ideje za jedno dubinsko interdisciplinarno istraživanje.

Monday 7 March 2016

Bogočovjeci


- Ateizam i kultovi ličnosti -

Jedna od prvih teza koju vjerujušči potežu tokom rasprava sa ateistima glasi:
- Pa zar Hitler, Staljin i Mao nisu bili ateisti?



Zamislite tek kako onda izgleda kada to izgovorte prilikom prvog sastanka sa nekim ko tvrdi da je ateista: da li je to pokušaj da mu pažnju usmerite na tako važnu dilemu, ili vam je ateizam kao tema toliko odbojan da ne želite da protraćite u "filozofskoj raspravi" narednih 20 minuta dok čekate da vam konobar donese poručeno jelo? Kako god volite, ali ako vaš partner zna da takva tema nije zgodna za jednostavno ćaskanje tj. da je daleko češće predmet žestokih debata, pre će odlučiti da pojede ohlađenu supu nego što će vam dopustiti da na tu temu jeftino poentirate.
Ateizam predstavlja spoznaju o nepostojanju bilo kakvog boga, božanstva ili teističkog bića. Iako se ovo uglavnom odnosi na one ljude koji su pre više hiljada godina tvrdili da su bogovi, takav stav je sve samo ne statičan. Ateizam je, zapravo, podjednako i protiv "kultova ličnosti" koje su stvarali Hitler, Staljin, Mao i buljuci njima sličnih. To što sebe smatrate "ateistom" ne znači slobodu da Isusa i Muhameda zamenite sobom.

1. Hitler kao Spasilac

Adolf Hitler nije bio ateista. Često je kritikovao hrišćanstvo da je previše "meko" za njegov ukus, što ga i dalje ne čini ateistom jer to nije ono što predstavlja suštinu ateizma - zar ne? Po toj istoj matrici, on je tvrdio kako je Islam jedina reigija kojoj se iskreno divi, mantrajući o tome da će nemački narod biti prirodni lider Ume (muslimanskog sveta) ukoliko prihvati Muhamedovu veru. Hitler je mrzeo hinduizam zbog politeizma, obožavanja idola i "inferiorne" rase njegovih vernika. Takođe, odbacio je pokušaje vraćanja starogermanskih paganskih bogova, koje je evidentno "porazila" Hristova religija.


"U našim redovima ne tolerišemo nikoga ko napada ideje hrišćanstva... u stvari, naš pokret jeste hrišćanski."

Obratite pažnju na to da nijedan od njegovih razloga ne sadrži izjavu "ne postoje dokazi..."
Hitler jeste bio vernik, ali je "nivo" te njegove vere varirao u raznim fazama njegovog života. Kada je za dlaku izbegao smrt u rovovima tokom Prvog svetskog rata, bio je ubeđen kako ga je spasio Bog lično da bi ispunio neki veći cilj. Tokom dvadesetih godina XX veka, u Hitlerovim govorima se jasno ističe napomena kako on sprovodi "Božje delo". Pripadnici nacističkih SS odreda su polagali zakletvu Hitleru i Bogu. Prvi pakt koji je on sklopio bio je upravo sa Rimokatoličkom crkvom, koja je pristala da ga ne ometa u rasturanju Katoličke partije centra (koja je tada bila jedna od glavnih konzervativnih partija u Nemačkoj) i dopustila da katolički sveštenici vrše nedeljnu molitvu za Firera direktno iz crkvenih klupa, u zamenu za monopol katoličke crkve nad obrazovnim sistemom u Nemačkoj.
Hitler je svoj tajni plan o uništenju jevrejskog naroda otkrio jerusalimskom muftiji Hadži Amin al-Huseiniju pre nego što je to objavio članovima najužeg kruga funkcionera Nacističke partije. Zatražio je muftijinu pomoć pri regrutovanju nekoliko hiljada bosanskih muslimana u redove nemačke vojske, pa čak i SS jedinica. Nijedan ateista koji sebe takvim smatra ne bi nikada pomislio na takvo paktiranje, a kamoli se upuštao u pokvarena speltkarenja poput svega onoga što je Hitler sebi dao za pravo da radi sa liderima nekoliko verskih zajednica.



Hitler nije bio sledbenik, već lider kulta ličnosti. On je hteo da nemački narod i simpatizeri njegove stvari širom sveta veruju u njega kao "božanskog" lika. Tu leži njegov jedini neuspeh, ukoliko je hteo da se predstavi kao iskreni vernik u Hrista ili Muhameda - nameravao je da zauzme njihovo mesto. Hitler nije imao nikakvih problema sa organizovanim verskim zajednicama koje su prihvatile da služe njegovim ciljevima. Stvarao je takav tip odanosti, koji je na kraju doveo do toga da nemački dečaci i devojčice rukuju artiljerijom po berlinskim ulicama u pokušaju da se suprotstave žestokim napadima Crvene armije. Nijedan poraz nije bio njegova krivica, jer on je bio bezgrešan. Kada je postalo jasno da je pobeda nemoguća, Hitler nije dozvolio Nemcima da se predaju i tako pokušaju da spasu sopstvene živote - bio je spreman da žrtvuje ceo nemački narod zarad sebe i svoje ideologije. Svi su oni postali previše "grešni" i slabi da zasluže život, jer nisu mogli da poraze snage međunarodne jevrejske zavere...
Decenijama posle Holokausta, i dalje postoje ekscentrični pseudoistoričari i političari prepuni predrasuda koji se trude da dokažu kako Hitler "nije znao" za pogrom Jevreja, niti mu je stvarno namera bila da započne svetski rat. Danas, svako razuman ima isti problem sa Muhamedovim vernicima koji ubeđuju svet da je njihov Prorok bio čovek mira iako sam Kuran, baš poput Majn kampfa, direktno i u više navrata opovrgava takve tvrdnje.

2. Staljin i Sveto Trojstvo

Kada su komunisti, željni osvete, u Rusiji došli na vlast, mnogo ljudi je bilo pobijeno iz potpuno apsurdnih razloga. Međutim, njihova suprotstavljenost organizovanoj religiji polazila je od stava kako je ona bila oslonac opstanku i moći carske porodice i plemstva tokom vekova, a na štetu osiromašenih narodnih masa. Stoji, da su pod Staljinovim režimom hiljade crkava bile opljačkane a ikone i Biblije uništavane, ali tu istu sudbinu su doživele i narodne (paganske) religije od strane Hrišćanstva i Islama, svuda gde su se te dve crkve zapatile. Vladimir Veliki od Kijevske Rusije naredio je svojim paganskim podanicima da se preobrate u religiju Princa Mira, ili prihvate rizik da budu ubijeni. I tako, ispada da su komunisti samo sledili stope vjerujućih.
Po dolasku na vlast, Staljin se suočio sa nimalo naivnom situacijom. Kada je Lenjin umro, drugi političar po popularnosti u vrhu Komunističke partije bio je Lav Trocki, tako da se Staljin uspeo na tron KP samo zahvaljujući činjenici da je formirao savez protiv Trockog. Međutim, nakon eliminisanja unutarpartijske konkurencije, Staljinu je i dalje ostao problem manjka harizme i popularnosti u odnosu na Lenjina i Trockog. Da bi učvrstio svoju vlast, on stvara kult koji nam danas izgleda veoma poznato...



Kao prvo, Staljin od Lenjina pravi tvorca nepobedivog jedinstva Države i Partije - Lenjinova mudrost i vođstvo bili su bez premca, a on je insistirao na tome kako je uvek u pravu. Njegovo telo je balsamovano i izloženo u mauzoleju za večnost, tako omogućivši masama da uvek mogu posetiti svoga Gospoda, da generacijama osete njegovo "večno prisustvo" na što mističniji način. Staljin je bio dovoljno skroman, ali i lukav, da se Lenjinu nikada otvoreno ne suprotstavi, već da se polako nametne kao njegov naslednik. Istoričari su otkrili dokaze kako Lenjin, zapravo, uopšte nije verovao Staljinu niti ga je "miropomazao" za svog naslednika. Međutim, Lenjin je bio mrtav, njegova aura praktično eterična, a Drug Staljin, kao njegov izabrani naslednik, predstavio se kao vođa-pravednik. Biti lojalan Staljinu bilo je zapravo Lenjinu u čast, a sumnja u Druga Kobu predstavljala je direktnu izdaju Lenjina. Partija - sveprisutna, sveznajuća i sa alatima totalitarne uprave u rukama - predstavljala je duh Lenjinovog ideala nacije. Tako je bilo širom Rusije, i od svakog pravog ruskog patriote se očekivalo da tome teži. Partija je kontrolisala sve - od privatnih života, preko ekonomije do rata i revolucije. Ona je bila i establišment i revolucionarna snaga, u isto vreme.
Između Lenjina (koji je smatran humanistom) i Staljina (koji je u mladosti bio iskušenik na pragu prijema u pravoslavno sveštenstvo), razlika je i u tome što je Džugašvili ostvario jednu u potpunosti ličnu agendu i izmislio pogan politički sistem za kontrolu masa.



Tako je Staljin efektno zamenio staro sveto trojstvo "Otac, Sin i Sveti Duh" novim - "Lenjin, Staljin i (Komunistička) Partija". Takav sistem ga nikada nije izneverio za života, a omogućio mu je da milione pripadnika sopstvenog naroda - Rusa, Gruzijaca i ostalih podjarmljenih nacija - pošalje u ropstvo do smrti. Svet izvan granica komunizma predstavljan je kao neraskidiv spoj dekadencije i korupcije, ali samo Staljin je imao pravo da odluči kada i gde će uzeti pravdu u svoje ruke, širom sveta, upotrebom svih sila koje je imala Država. Komunisti su imali sopstvenu eshatologiju - po kojoj bi ceo svet prihvatao jednu i istinsku ideologiju i način života, tako što bi njihovi inostrani saradnici uspešno širili taj "sveti rat" po svetu. U međuvremenu, na unutrašnjem planu, objavljivani su nepostojeći podaci o velikim tržišnim zalihama i ogromnim poljoprivrednim prinosima kako bi oduševljena javnost dobila potvrdu o nepobitnoj ispravnosti vođinog puta. U isto vreme, kontrarevolucionarni neprijatelj je bio izmišljen, naravno, da bi bili objašnjeni slučajevi pobune Rusa protiv takvih apsurdnih laži.
Kada katolički laici javno iznose sopstveno ubeđenje da Papa Jovan Pavle II "nije znao ništa" o slučajevima pedofilije među crkvenim velikodostojnicima, to u velikoj meri podseća na činjenicu da je mnogo Rusa koji su preživeli gulage, bili privođeni i ispitivani kada im je policija u gluvo doba noći ili usred bela dana upadala u domove, bilo ubeđeno kako Staljin "ne zna" šta to radi državna policija. On je i dalje bio "u pravu", čak i ako su vas osudili na smrt, jer otkud bi um prosečnog sovjeta mogao da zamisli krivicu pa i promenu direktnog izdanka Lenjinove loze?! "Staljin vas još uvek voli" - o da, svakako, a veliki broj mladih Rusa je i dalje ubeđen kako je Staljin bio veliki lider, bez obzira što u istoriji Rusije (i SSSR) nije postojao pojedinac koji je u tolikoj merio bio lično odgovoran za stradanje i smrt pripadnika svog naroda.



Možda za to postoji opravdanje u jednoj od ključnih osobina religije: činjenici da stvarnost (zlo?) retko remeti sliku njihovog "svemoćnog i sveznajućeg" Boga, Alaha ili koga već slave. Da li ste sami, lično, pobedili svoje loše navike poput alkohola ili droge? Ne, Bog/Alah vam je u tome pomogao. Zašto deca u Somaliji i Sudanu i dalje umiru od gladi? To je Božji/Alahov plan da "iskuša veru" roditelja te dece. Isus ili Mahdi će staviti tačku na sve to, jer su Đavo i nevernici glavni krivci za sve. Trajno, iracionalno nadanje uz suspenziju realnosti, bivaju ponuđeni u nedostatku odgovora na ova pitanja. U većini slučajeva, ljudi to prihvataju. Niko se ne pita zašto je odvikavanje šačice njih od zavisnosti božanstvu/spasiocu/vođi bitnije od borbe miliona dece za goli život.
Dakle - gde su ti silni prinosi i industrijska proizvodnja? Ma, živeo Staljin!
Policija me pokupila usred noći, odvela da gladujem i radim do smrti? Staljin to nije znao.
Staljin me još uvek voli.

3. Mao i carski kult
 

Kako je Kina jedna od retkih zemalja koja je bila pošteđena pošasti raznih varijanti Avramove religije, da li bi u Maovom slučaju ateistička "stavka" konačno mogla da postane opravdanje? Naravno, u Kini ne postoji duboko ukorenjeno sujeverje o "svetom trojstvu" koje bi se nametnulo. Zato su tu stvari daleko prostije i jasnije: Mao je mogao da ima sve, koristeći ve' postojeći kult Cara.



Još u doba prvog kineskog cara, Ćin Ši Huangdija, vladar je smatran za "Sina Nebeskog". Zabranjeni Grad u carskoj palati je bio mnogo više od grada ili palate. On je projektovan i smešten na takav način da služi kao portal koji spaja Cara na Zemlji sa Nebesima. Totalitarna vlast u Kini postoji još otkad je Ćin Ši Huangdijev glavni savetnik Li Si izmislio "legalizam" koji propisuje zakone o svemu i svačemu, uključujući i privatni život svakog Kineza. Li Si je lično nadzirao lomaču na kojoj su spaljene hiljade knjiga i rukopisa, i kada su samo vera u Cara i njegove podvige preostali. Ljudi su postali samo potrošna roba, čija je jedina dužnost bila da služi Caru. Smatra se da je više miliona ljudi umrlo tokom izgradnje carevog "Velikog Zida", Pekinga, Zabranjenog Grada i raznih drugih carskih mauzoleja, tako da iskustvo smrti tokom "Velikog Skoka Napred", Kulturne revolucije ili bilo koje druge katastrofalne maoističke zamisli, zapravo nije predstavljalo ništa novo za Kineze. Zvezde i razna znamenja bili su konsultovani prilikom izbora konkubine koja će noć provesti sa Carem, jer to nije bio samo puki seks već "sveti čin" koji bi mogao ostaviti posledice po celokupno carstvo.
Kao da to nije bilo dovoljno, sveštenici se nisu samo zaklinjali na celibat - bili su kastrirani i pretvarani u evnuhe, zato što nijedan "pravi" muškarac nije smeo da živi u Zabranjenom Gradu ili u njemu ostane posle smiraja dana. Vršene su masovne egzekucije konkubina samo ako se posumnjalo na seksualnu indiskreciju (čak i sa evnusima), jer su im bile zabranjene bilo kakve veze sa drugim muškarcima osim Cara. Zvuči vam poznato, muslimanska braćo? Možda ste pročitali i one stihove Kurana koji opominju da se klonite Muhamedovih udovica, jer one više nisu "obične" žene? Nema problema ako imate četiri žene i seksualne robinje, samo da se ne radi o Muhamedovoj "imovini".
Poljoprivredni prinosi i pobede u ratu direktno su bili pripisivani carevoj veličanstvenosti. Utučenost i porazi jednostavno nisu postojali. "Grešni" generali, evnusi i dvorski zvaničnici bili su trenutno osuđivani na smrt ukoliko su izneverili Cara bez obzira da li su njegova naređenja bila očigledno pogrešna.
Dakle, šta je to tačno Mao uradio drugačije, osim preimenovanja Cara u Predsednika? Mao nije bio ateista, ali jeste bio politički oportunista koji je izmislio jedan novi vid političkog sistema.

4. Kimovi i XXI vek

Kako god bilo, Hitler, Staljin i Mao nisu mogli da pobede smrt. Tako je barem bilo sve do Kim Il-Sunga. Kada je osnivač Sevrene Koreje preminuo 1994. godine, njegova "smrt" je zvanično bila proglašena za posebno stanje "sna". Komunisti Koreje nisu imali nikakvih problema da se pozovu na narodnu mitologiju, kada su javnosti obznanili da su se "ždralovi nebeski" spustili na Zemlju da pokupe Kim Il-Sunga i odvedu ga na Nebo, te da su ti ždralovi bili primorani na većanje kako bi to učinili, suočeni sa bolom Naroda koji nije mogao da podnese gubitak svog Velikog Vođe. I tako, posle podužeg sastančenja, ždralovi nebeski odlučiše da Velikog Vođu ostave u stanju "sna", položenog na odar njegovog zemaljskog mauzoleja. Radnička Partija Koreje ga je odmah proglasila "Večnim Predsednikom" države. Slobodno uzmite koliko hoćete vremena da zamislite kako je severnokorejski ekvivalent predsednika Obame zapravo leš star 19 godina; leš koji će na toj "funkciji" ostati dugo godina pošto Obama napusti Belu kuću...



Ako Kim Il-Sung nije planirao da postane "božanski", kako bi onda bilo ko mogao da tvrdi da je baš lično On odredio kolike tačno treba da budu dimenzije učeničkih klupa? Ili da je On lično napisao ne samo sadržaj "Crvenih (partijskih) Knjižica", već kompletne udžbenike za mehaniku, matematiku i druge čisto tehničke školske predmete?

Nepostojanje moralne dileme

Ima tu obaveznog prostora, pored pomenutih, i za Musolinija, Franka, Pinočea, Kastra, istočnoevropske personalne i kolektivne kultove predsednika i komiteta, Sadama i Asada, Pol Pota, Bokasu, arapske šeike i iranske ajatolahe, pape, srednjevekovne vladare, faraone i ko zna koliko još neimenovanih obogotvorenih totema sa ljudskim likom.
Pogrešno je režime poput Staljinovog, Maovog i Kimovog nazivati komunističkim, baš kao što je pogrešno nazivati ih i ateističkim. U "njihovim" državama radnici nisu bili jednaki niti vlasnici sredstava za rad, već su bili eksploatisani u korist Vođe. Možda je bolje reći u korist Vladara, jer su te države po svojoj suštini i ponašanju Vođa zapravo bile monarhije.


Karikatura "Religiozni blickrig" (1941), na kojoj Hitler i Musolini dolaze pred dveri Vatikana,
nervozni zbog glasina o navodnim pregovorima Pape sa Staljinom u vezi verskih sloboda u SSSR.

Kako će teisti reagovati na saznanje da im je propao jedan od njihovih osnovnih odgovora (ne i "argumenata", jer bi to onda podrazumevalo kako u njemu ipak ima makar malo razmišljanja - a nema) upućenih ateistima? Jasno je da nijedan od ovih ivera nije pao daleko od klade: Hitlerov kult je podjednako koristio dogme Hrista i Muhameda kao i paganska verovanja starih Germana; Staljinov kult je bio sazdan striktno oko hrišćanskog Trojstva; predsednik Mao je iskoristio najstariji kineski verski poredak koji zapravo nikada nije prestao da postoji; korejska narodna mitologija je bila upotrebljena da marksističko-lenjinistički patrijarh Severne Koreje bude obogotvoren već u trenutku svoje smrti. Da li bilo ko, ko sebe smatra normalnim, spomenute Vođe može nazvati "ateistima" a da iznađe razumno objašnjenje za tako nešto? To je moguče ukoliko priznamo da većina ljudi ipak nije sposobna da prepozna licemerje čak ni kada im čuči na vrh nosa.
Ateizam predstavlja produženu ruku razuma - on ne može da koegzistira sa bilo kakvom ideologijom, organizacijom ili pojedincem kojima je normalno ograničavanje slobode govora i mišljenja, glavnim instrumentima koji su omogućili pojavu ateizma. Možda je baš odbijanje ateizma da postane politička ideologija koja bi se vezala za institucije vlasti, da "krsti" despote i masovne ubice i ubaci ih u panteon heroja, ono što sprečava veći deo ljudske populacije da ga uzme za ozbiljno. Španski Konkvistadori su bili heroji Katoličke crkve, baš kao i Gazije (sveti ratnici) Timur, Mahmud Gazni ili Nadir Šah za Islam - i pored istorijske činjenice da su svi oni zajedno pobili preko pedeset miliona ljudi. Iako su crkve i muslimanske uleme podržavale "božansko pravo vladanja" pojedinih porodica nad milionima ljudi tokom više milenijuma, ispada da je "hrišćanski etos" ono što održava američku demokratiju već dvesta godina. Ali kada zagrebemo po površini, vidimo da Demokratska i Republikanska partija uživaju masovnu podršku i lojalnost, uprkos brojnim i ponovljenim slučajevima korupcije, nekompetentnosti i netolerancije koji generacijama dominiraju u ponašanju tih stranaka i njihovih lidera. Vernici u demokratski Kamelot su nesposobni da vide silna bračna neverstva Džona F. Kenedija, invaziju u Zalivu svinja ili njegove veze sa mafijom; baš kao ni Reganovi lojalisti nekakvu iransku Kontru, njegovo pozivanje na astrologiju i Hrišćanstvo, i ostale republikanske nepodopštine do dana današnjeg.
Možda je hladan razum ateizma previše dosadan za te avanturističke duhove kojima je veći "mir" u pokornom prostiranju pred Isusom, Alahom ili vladarima u njihovo ime. Možda je tako lakše, umesto da se muče i svaki čas nešto propituju naokolo. Put u "večnu sreću" i "mir" je vrlo primamljiv za ljudski um - pa opet, baš taj put nas je vodio kroz beskonačne ratove i pogrome. Mir je nastupao samo onda kada je razum trijumfovao, a pred snagama razuma je i dalje veliki posao kako bi on odneo konačnu pobedu.
Konačno, ateizam nije ni dovoljno licemeran da bi sebi privukao mase onih koji ništa ne pitaju.




Jedna od definicija ateizma glasi:
- Ateizam nije religija; to je lični odnos prema stvarnosti.

Vish Carvaka: God-Men. Atheism & the cults of personality (Atheist Republic, 24.09.2013)
Michael Sherlock: The atheist atrocities fallacy - Hitler, Stalin and Pol Pot (Richard Dawkins Foundation, 23.10.2014)
Apocalyptism: Russian Church Ch.4 - Participation of Russian church in the cult of Stalin
Rio Wang blog (09.01.2014): Saint Iosif
Caitlin Dewey: A photographic guide to the world's embalmed leaders (The Washington Post, 08.03.2013)
Portal Analitika (16.10.2015): Amfilohije ljubi Titu ruku


***


Ne znam kakvu percepciju stvarnosti i odnos prema njoj imaju domaći idolopoklonici, ljubitelji Likova i njihovih Nedela, sa ovih i bezbroj drugih znanih i neznanih fotografija. U stvari, ubeđen sam da nemaju nikakvu. Čvrstorukaški kultovi, slepo poštovanje lažnih autoriteta, bezumni i bespogovorni masovni rukoljubi i opšta lenjost mozga deo su folklora na ovim prostorima. Ovde je anti-realizam iznad nadrealizma, oduvek.

"Ljubi sliku svoju", reče Kolektivna Projekcija, pljunu u šake i prihvati se sečenja torte. "Vođa je vođa, al kad nema leba od tri dinara, i torta je dobra."
Pa zapeva.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...