Sunday 30 April 2017

WWW protiv Dačića


30. aprila 1993. godine, Evropska organizacija za nuklearna istraživanja (CERN) je prebacila World Wide Web (tada poznat kao "W3 software" tj. WWW) u javni domen, čime je on postao svima dostupan i to besplatno:


Izjava povodom prebacivanja CERN-ovog W3 softvera u javni domen

Uvod
World Wide Web (Svetska Mreža), u daljem tekstu W3, je globalni umreženi računarski informacioni sistem.
W3 projekt omogućava kolaborativni informacioni sistem koji je nezavisan od hardverske i softverske platforme, kao i fizičke lokacije. Ovaj projekt obuhvata tehničke projektne beleške, dokumentaciju, novosti, diskusije, materijal za obuku, lične napomene, publicitet, biltene, aktuelne statusne informacije i numeričke podatke u vidu uniformnog kontinuuma, u potpunosti integrisane sa sličnim informacijama iz drugih disciplina.
Informacije su prezentovane korisniku u formi mreže međusobno povezanih dokumenata.
Pristup informacijama kroz W3 je:
- preko hipertekst modela
- mrežni i globalan
- nezavisan od formata informacija
- visoko nezavisan od platforme i operativnog sistema
- prilagodljiv od lokalnih napomena do distribuiranih baza podataka
Mreže mogu biti nezavisne odnosno međusobni podskupovi ili nadskupovi. Mogu biti lokalne, regionalne ili globalne. Dokumenti dostupni na mreži mogu se nalaziti na bilo kom računaru koji ta mreža podržava. 

Deklaracija
Sledeći CERN-ov softver će biti stavljen u javni domen:
- W3 osnovni (linijski mod) klijent
- W3 osnovni server
- W3 biblioteka zajedničkog koda
Namera CERN-a je da unapredi kompatibilnost, zajedničke prakse i standarde umrežavanja u računarski podržanoj saradnji. Ovo ne predstavlja presedan koji se može primeniti na bilo koji drugi CERN-ov softver zaštićen autorskim pravima.
CERN se odriče svih prava na intelektualnu svojinu ovog koda, u izvornoj i binarnoj formi, i dozvoljena je njegova slobodna upotreba, kopiranje, izmena i redistribucija.
CERN apsolutno ne obezbeđuje nikakvu garanciju u pogledu ovog softvera. Kompletan rizik po pitanju kvaliteta i performansi ovog softvera je na korisničkoj strani. Ni u kom slučaju CERN neće biti odgovoran bilo kome za bilo kakvu štetu nastalu korišćenjem ovog softvera, podrazumevajući da nema ograničenja, štetu nastalu gubitkom podataka ili gubitkom zarade, niti bilo koju drugu posebnu, slučajnu ili posledičnu štetu.

U Ženevi, 30. aprila 1993. godine.

***
Povodom ovog jubileja milog&dragog nam Paralelnog Sveta, oglasio se i drugospodin Ivica znači-Dačić, sa svojom novom izjavom u standardno starom buzdovanskom stilu:


U Skupštini Srbistana, 29. aprila 2017. godine.

Ukoliko ste kojim slučajem blesavi, vi onda poverujte kako njega i njegovog Gospodara stvarno muče lažni profili i mejl-adrese. Znaju oni dobro da bi ukidanjem interneta prvi nadrljali upravo njihovi botovi tj. ostali bez posla, što bi izazvalo pravu revoluciju u njihovim redovima. Broj botova je i dalje (prividno) neograničen u odnosu na broj radnih mesta u "državnoj službi".
Njih i dalje muči ona CERN-ova klauzula o slobodi korišćenja Svetske Mreže, preko koje i dalje ide sve ono što ne mogu da zabrane cvikanjem žica i puštanjem vode u koaksijalne kablove. Cvikali bi oni i puštali, poput sebi sličnih širom sveta, samo da ne cvikaju od EU poglavlja 10 - Informatičko društvo i mediji.
I taj CERN, šta im je trebalo da to troWglavo čudo puštaju iz onih podzemnih tunela ispod Alpa. A baš smo lepo živeli u mraku, svi mi znači-Dačići & Co. sa površine Balkana i dna Evrope.
Nije smešno, jer budala priča ono što ludak pomisli.

Kleronacionalizam kao ideologija



Čudno partnerstvo u krevetu

Kada pričamo o ideologiji, to se najčešće odnosi na religiju i filozofiju. Međutim, prečesto zaboravljamo na ostale "izme" koji obitavaju u carstvu ideologije. Jedan od najagresivnijih i najupornijih od te sorte je nacionalizam. Da ne bude neke zabune - nacionalizam jeste ideološki princip. Mnogi previđaju notornu činjenicu da su religija i nacionalizam u velikoj meri povezani. Te dve ideologije, koje bi inače trebalo da se međusobno nadmeću, tokom vekova su se poput sijamskih blizanaca prilepile jedna za drugu tako da danas teško možemo pobrojati više od nekoliko primera gde religija nije imala nikakvu ulogu u nekoj nacionalističkoj eksploziji.
Konstantin je učinio hrišćanstvo zvaničnom religijom Rimskog carstva u vreme velikih iskušenja pred kojima se našla vlast u imperiji. Mnoštvo različitih religija - uključujuči paganske, judaizam, hrišćanstvo i zoroasterizam - bilo je veoma rasprostranjeno širom Carstva. Svaka od tih religija imala je sopstveni skup pravila i verskih "zakona". Zbog toga su sledbenici tih religija u jednom trenutku došli u sukob sa zakonima Rimskog carstva, naročito kada se uzme u obzir da je Imperija praktikovala u popriličnoj meri sekularan način upravljanja državom. I tako, sa određenom merom sigurnosti se može reći da je Konstantinovo prihvatanje hrišćanstva bilo, makar jednim delom, čin usmeren ka objedinjavanju i jačanju Rimskog carstva pod jednim verskim "redom".
To svakako nije bio prvi takav slučaj u istoriji; čini se da je to tradicija koja vuče korene još iz najranijih civilizacija. Čak i ona prva, plemenska društva, bila su podjednako izgrađena oko plemenskog vođe i "svetog čoveka" - a ponekad je taj "sveti čovek" istovremeno bio i plemenski vođa. Moguće je da ovaj odnos religije i vlasti predstavlja jedan od najjačih temelja civilizacije - ali, kako ćemo videti u nastavku teksta, to je temelj sazdan od živog peska.

Nebesa se rone

Istorija je puna lekcija koje treba naučiti. Jedna od najvećih je da teokratije uvek dožive neuspeh. Naravno, one mogu potrajati neko vreme, ali na kraju se uvek uruše. Glavni razlog leži u tome što one ne nude fer i ravnopravan nivo upravljanja celokupnom stanovništvu. Surova je istina da, kada religijska mašina radi, uvek će neko biti ostavljen na cedilu.
Religija je prihvatila neke veoma agresivne ideje koje, kada se crkva dokopa vlasti ili krene da se bavi politikom, dovode to dugotrajne nepravde i nejednakosti. Jedna od glavnih među tim idejama jeste ona o muškoj superiornosti. Takve religije su sačinili muškarci za muškarce i cilj im je da služe muškarcima. Kada takva "pro-muška" religijska ubeđenja utrče u vlast razumno je zaključiti da pravda i jednakost za žene tu neće imati svoje mesto. U neka davna vremena, žene su mirno sedele i to trpile, ali ti dani su davno prošli. Danas žene imaju svoja prava koja koriste i brane ih, i svet je to u globalu prihvatio.
Ukoliko je nekome potreban primer koji pokazuje koliko je pogrešno petljanje religije u vlast, neka onda pogleda šta se dešava sa onim narodima čije su vlasti prihvatile šerijatski zakon. Te nacije su duže vremena u previranju i građanskim nemirima, "pate" od građanskih ratova i čestih smena režima. Međutim, ono što najviše govori o karakteru vlada u tim zemljama je da one moraju da koriste silu ili pretnju nasiljem kako bi ostale na vlasti. Iako se neuspesi takvih režima stalno iznova ponavljaju, oni se i dalje vraćaju istom u uzaludnoj nadi da će narednog puta bolje odraditi posao.
Kako ono beše glasi definicija ludila: Ponavljati jedno te isto sranje bezbroj puta u iščekivanju drugačijeg ishoda? Doduše, ovo bi u potpunosti takođe mogla da bude i definicija gluposti.

I bog i vlast su podjednako veoma zainteresovani za vaše genitalije

I tako, došli smo do onoga što ste svi napeto iščekivali - seks.
Pročitao sam doktrine gotovo svih glavnih religija, i u samo nekoliko izuzetaka nisam otkrio koliko je izgleda bog puno zabrinut za to šta ljudi rade sa svojim genitalijama. Ono što je dodatno uznemirujuće, jeste činjenica da je bog mnogo više okupiran time šta žene rade sa svojim genitalijama nego šta muškarci rade sa svojim. Čitajući te doktrine, postaje očigledno sledeće: ili je bog jedna seksistička svinja, ili su priče o bogovima napisali muškarci koji su u to ugradili sopstveni seksistički i mizogini pogled na svet. Jedna od tih ideja danas ima nekog smisla, ali ostale deluju poprilično idiotske. Pošteno rečeno, ukoliko verujete da je svemoguće vandimenzionalno biće jedan seksistički muški voajer, koji izgleda voli da kibicuje samo "zdravu" pornografiju - onda je sasvim moguće da u vašoj glavi nije baš sve kako treba.
Stvaran problem po ovom pitanju je pokušaj vernika da ove neverovatno glupe ideje ubace u sferu politike i iskoriste ih kako bi diktirali seksualni život većini ljudi. Čak i u SAD, čija je nacija navodno izgrađena na principima sekularne vladavine, ima vernika koji smatraju da njihova ideologija treba da uređuje šta će ostali raditi sa svojim telima. Od homoseksualnosti pa do kontracepcije i abortusa, religiozne mase imaju potrebu da zabadaju svoje noseve u stvari drugih, tamo gde im uopšte nije mesto. Da budemo iskreni, mnogo je onih kojima je dosta tih besmislica i žele da religija bude izbačena iz vlasti. Na kraju krajeva, religija je imala svoje šanse da vrši vlast i one su sve na kraju neslavno prošle.


Uvek će biti nasilno ono društvo u kome vladaju praznoverice, verska zatucanost, nedostatak obrazovanja i nacionalizam. 

Velika Zadužbina

Ukoliko ste zapeli da proživite život zasnovan na nekoj religijskoj doktrini, uradite to u svakom slučaju. Nemam nameru da bilo koga u tome sprečavam, a mislim da ni većina ostalih ljudi nema nameru da vam to brani. Međutim, kada mi kažete da ja svoj život moram da provedem po pravilima doktrine koju ste vi izabrali, onda smo svi u velikom problemu. Kada pozovete izabrane zvaničnike da na osnovu vaših religijskih ubeđenja pogaze slobode ostalih građana, onda ste stvarno napravili problem. Stvar je jasna: ukoliko pokušate da svoju religiju uglavite u vlast - loše vam se piše.
Samo sekularna vlada može ponuditi stabilne i ravnopravne osnove svim ljudima. To je jedini sistem vladavine koji nudi pravednost i jednakost svim građanima. Razlog je jednostavan: "Ne možeš da služiš dva gospodara", kao bi to vernici kazali. Onaj ko boga i odanost njemu stavi iznad svega, teško da može služiti u najboljem interesu čovečanstva ili društva u celini. Takvi su sebi izabrali gospodara kome će služiti i sve ostalo je marginalno i sporedno. Oni neće služiti u najboljem interesu celog naroda, već će pre služiti samo sopstvenom interesu koji se - gle čuda! - poklapa baš sa interesima koje navodno ima i njihov bog.
Ako ne možete da stavite dobrobit celog čovečanstva iznad sopstvenih verskih ubeđenja, onda nemate šta da tražite u politici. Sve dok se ceo svet ne pokrene ka tom cilju, previranja i sukobi između nacija i unutar njih samih će se nastaviti. Religija je imala i propustila svoju šansu - vreme je za drugačije temelje nove zadužbine sveta.


***
Srbija: Vlada odlazećeg premijera Aleksandra Vučića odobrila više od pola miliona evra za izgradnju crkve SPC u Crnoj Gori, uz blagoslov dolazećeg predsednika Aleksandra Vučića. 
BiH: Federalna vlada rebalansom, umjesto 200 izdvojila 315 tisuća konvertibilnih maraka za crkvu u Rodoču.
Hrvatska: Od 2003. do 2014. godine Kaptol je od države dobio 6 milijardi kuna. Sve ostale vjerske zajednice poput srpske pravoslavne, židovske i islamske, dobile su ukupno 202,8 milijuna u istom periodu.


Znamo, nažalost, kako to izgleda kada nacionalizam i religija krenu da se bave politikom: nekada rade zajedno, nekada nacionalizam izmisli svoju crkvu a nekada crkva izmisli svoj nacionalizam. U svakom od tih slučajeva stradaju oni koji se u to ne uklapaju; ponekad u manjoj, ponekad u daleko većoj meri - ali svakako stradaju.
Neko će se možda naljutiti, naravno, ali spojem ove dve ideologije se na kraju ovek ugazi u govno fašizma.
Bez izuzetka.


Saturday 29 April 2017

Lica sa poternica


Republika Srbija je po osnovu brojnih optužbi za organizaciju i počinjene zločine i kriminalne radnje izdala Interpolovu "crvenu" poternicu za Ramušem Haradinajem, po kojoj je on bio hapšen dva puta: u Sloveniji (2015) i Francuskoj (2017). Oba puta, država odašnja se obrušila na pomenute dve države ondašnje u potpunosti se pravivši blesava na činjenicu da su ga oslobodili sudovi a ne države. Nije bre isto, koliko god bili sluđeni životom u Srbiji.
Republika Srbija je po osnovu brojnih optužbi za organizaciju i počinjene zločine i kriminalne radnje izdala Interpolovu "crvenu" poternicu za Mirjanom Marković, koja već šesnaest godina uživa punu zaštitu bratske države Rusije, u kojoj se - za razliku od fašističkog imeprijalističkog srbomrzačkog prošiptarskoustaškog Zapada - zna ko je i gazda i kadija. A pošto se "zna", onda se zna i zašto Srbija ne reaguje isto zbog neizručenja MM prema Rusiji kao što to radi zbog RH prema Francuskoj.


Stvarno, braćo domo&rodoljuBci, koja je razlika između ova dva lica sa poternica, pa da imate bilo kakvo opravdanje za selektivno ludovanje ili radovanje? Nikakva. Oba lica su svojim delima dokazala da su kriminalci dostojni "crvene" poternice Interpola.
Patridiotskim rečnikom kazano - oboje su "pljačkali i ubijali Srbe".
Normalnim rečnikom - organizovali su pljačke i ubistva ljudi.
Oboje i jesu i nisu državljani Srbije, i oboje ne priznaju njene zakone.
Ali...
"Jeste, ali... ova je naša" - glasi omiljena fraza pripadnika ovdašnje Ali-Kaide, kada ih pitaš zašto im smeta ondašnji zločin/zločinac a ovdašnji ne. A upravo takav stav nanosi štetu celom narodu i služi kao izgovor za kriminalno-genocidne etikete. Dakle, rad na sopstvenu štetu je visokopatriotski čin, dok pozivanje na poštovanje zakona i normi ponašanja, ili pravnu pismenost pre nego što nešto ili nekoga poćerate pred sudom koji je svakako ozbiljniji od domaćeg, predstavlja izdajničko-plaćenički i špijunski čin? Ajdebre...
Problem je što, kada kreneš u bilo kakvu raspravu sa patridiotima, na početku bude samo jedna budala a na kraju dve. Patridiotizam za to i postoji, da se iza njega kriju kriminalci kojima ni na kraj pameti nije da hapse svoje biznis-partnere. I gde to još ima da Vulin, Dačić i Vučić hapse svoju Ma Bejker? Nigde, pa tako ni u Rusrbiji.
Stvarno, da li ispadamo budale što sa takvima po ovom pitanju vodimo polemiku ili zato što je uopšte vodimo? Za ovo drugo se ipak ne bih složio sa takvim tvrdnjama, ali...
Sve bi ovde bilo daleko drugačije da su onomad, kada je za to bilo vreme, radili katran i perje.

Thursday 27 April 2017

Apologetika zla


Nemačka privreda je nakon Prvog svetskog rata bila u mukama. Za razliku od podjednako teške ekonomske depresije koja je u to vreme vladala u SAD, ova u Nemačkoj je pretila da u potpunosti razori ekonomiju. Nemci su bili razočarani i slomljenog duha nakon pustošenja koje je izazvao Veliki rat. Hitler je bio skrhan onim u šta se njegova domovina pretvorila nakon rata pa je odlučio da osnuje i predvodi partiju koja će povratiti nekadašnju slavu Nemačke. Njegova socijalistička partija je veoma brzo uspela da ovlada nemačkom političkom arenom obećavajući narodu prosperitet.
Od 1938. pa do 1945. godine, Hitler i njegova socijalistička partija (danas poznata kao Nacistička) su ponovo izgradili Nemačku. U tu svrhu su koristili imperijalizam, koji je podrazumevao okupaciju drugih naroda i eksploataciju njihovih resursa. Na taj način, Hitler je obnovio nemačku infrastrukturu, uključujući i izgradnju Autobana (državnog auto-puta), jednog od najvećih na svetu. Takođe, on je ulagao ogromne svote novca u razvoj tehnologije nadajući se njenom napretku. Sve ovo je doprinelo poboljšanju kvaliteta života, patriotizam Nemaca je obnovljen u rekordno kratkom roku a za sve to je bila zaslužna velika Hitlerova ljubav prema svom narodu.



Presipanje iz šupljeg u prazno
Obnova jedne nacije uopšte nije lak posao. To je kao kada pokušavate da od slame napravite zlato, pa presipate iz šupljeg u prazno. Ubistvo nadvojvode Ferdinanda je uvuklo Nemačku u rat što je za posledicu imalo vrtoglavu propast njene ekonomije. Nakon ratnog poraza, stvari su bile dodatno pogoršane time što je nemačka Vlada bila primorana da plaća ratne reparacije državama koej su bile razorene ratom. Nemački narod su mučili nezaposlenost, siromaštvo i očaj.
Međutim, na tragu tih događanja, pojavio se jedan agilan i harizmatičan mladić koji se obratio nemačkom narodu. Držao im je govore o njihovoj veličini i ponudio nadu da bi oni ponovo mogli da je povrate. Pozvao ih je da se nadaju kako će Nemačka ponovo napredovati i govorio kako je u to apsolutno ubeđen. Početkom tridesetih godina dvadesetog veka, kada je Hitler javno poslao ove svoje poruke, narod ga je veoma pažljivo slušao. Već krajem tridesetih godina, Nemačka je bila na putu da postane svetska supersila a njen narod je bio ubeđen kako se na vidiku ne može nazreti kraj njihovom prosperitetu.
Najkraće rečeno, bila su to dobra vremena za nemački narod.
U stvari - za njegov veći deo.

A zato su ti tako velike oči...
Hitler je bio vizionar, video je put kojim Nemačka treba da ide kako bi dominirala celim svetom. Nameravao je da narode ujedini pod vlašću Nacističke partije, pa je video put kojim će i to ostvariti. Naravno, svaki veliki poduhvat zahteva neizbežne žrtve, a bilo je mnogo onih koji su (na svoju nesreću) stajali na sred puta za ostvarenje Hitlerove vizije budućnosti. Da bi uspostavio stabilnost, morao je da upotrebi vojnu silu i neke sumnjive taktike za postizanje željenog uspeha.
Za Hitlera se priča da je bio veoma inteligentan čovek, okružen podjednako inteligentnim saradnicima. Zajedno sa njima, Hitler je pokrenu kampanju da razgali srca Nemaca i sve ih ujedini zarad ostvarenja zajedničkog cilja. Bila je to veoma uspešna kampanja usled koje je nemački nacionalizam dostigao svoj istorijski vrhunac tokom rata. Međutim, na kraju su Saveznici ipak ispali prejak protivnik za Rajh, pa se 1945. godine kraj rata Nemačka ponovo dočekala razorena i u ruševinama, a Hitler je time osramoćen na kraju izvršio samoubistvo.


napredni spartanac iz Požege

Razbijena staklena cipelica
Autor teksta želi jasno da naglasi kako ne podržava predstavu Hitlera kao nekakvog "heroja", niti podržava Hitlera i nacizam.
Sve što ste do ovog mesta u tekstu pročitali, naziva se apologetika.
Taj pojam je poznat svakome ko se zanima za vođenje debata ili ga interesuju istorijske knjige. Jednostavno rečeno, apologetika je kao da na diznijevski način oslikavate bajke braće Grim, a jedna od najčešćih upotreba apologetike je po pitanju religije. Postoji bezbroj apologetskih knjiga i novinskih članaka u kojima se iznalazi opravdanje za zverstva poput Španske inkvizicije, Krstaške ratove (hrišćanske i muslimanske, podjednako), spaljivanja veštica, u popriličnoj meri i za mračno doba Srednjeg veka u celosti. Postoje čak i branitelji navodnih dela raznih božanstava koja navode u svojim raznoraznim verskim doktrinama, ali na kraju se njihova argumentacija nekako uvek svede na "Jednostavno, ne razumeš ti to. Moraš o tome da porazmisliš na sledeći način..."
Ono što posebno zapanjuje je činjenica da apologete selektivno koriste komadiće činjenica da bi potkrepili svoj "slučaj". Ono što je gore napisano o tome kako je Hitler obnovio nemačku ekonomiju i povratio blagostanje nemačkom narodu, jeste tačno - ali odnosi se samo na jedan deo te priče. Kada sagledamo sve činjenice, onda vidimo da je Hitler doneo privremeni boljitak samo nekim nemačkim građanima, dok je sveukupno zapravo bio despot i tiranin koji je u svoju zaveru uvukao nemački narod da počini genocid. On je bio propast za čovečanstvo i ne postoji nikakva apologetika (odbranaštvo, izgovor ili opravdanje) za njegove postupke, baš kao ni za one koji su ga sledili. Procenjeno je da je oko šest miliona ljudi bilo hladnokrvno pogubljeno po naredbi Adolfa Hitlera - a to je mrlja koju je nemoguće isprati ili izbrisati.

Ko plaća - njegova muzika
Kristofer Hičens je jednom rekao:
"Mnoge religije nam se danas udvorički obraćaju sa zlobnim osmehom na licu i raširenih ruku, poput nekog ljigavog pijačnog trgovca. Nude nam utehu, solidarnost i boljitak, međusobno se nadmećući kao da su na berzi ili pijaci. Međutim, naše je pravo da se prisetimo sa koliko su se varvarizma ponašali njihovi predstavnici kada su bili moćni i ljudima nudili ponude koje se nikako ne odbijaju."
Hičens briljira u ovoj izjavi. Takve apologete su uljudni i nasmejani prevaranti koji dolaze iz sveta religija. Oni veoma naporno rade na tome da ljude ubede kako su istoričari i sekularna društva zapeli da ukaljaju dobar imidž religija kojima su se priklonili. Oni od nas očekuju da, kada pogledamo sve te užase počinjene u ime njihovih religija, obavezno pomislimo "Pa to možda i nije tako loše, kao što su me naveli da pomislim", iako je u stvarnosti zapravo često mnogo gore.



Baš kao što još uvek postoje određene grupe koje i dalje od Hitlera prave idola, tako postoje i oni koji veruju da su krstaši bili heroji koji su samo pretvarali božju volju u delo. Postoje i oni koji veruju da je Inkvizicija jednostavno samo oslobađala svet od jeretičke pošasti. Ima onih koji još uvek veruju u veštičarenje i moć pročišćenja vatrom. Postoje, tako, i oni koji veruju da je Holokaust bio blagosloven i inspirisan od strane njihovog boga.
Treba podozrevati od ljudi koji veruju u tako nešto, i protiv takvih treba javno govoriti. Ne postoji nikakva količina dobra kojom se može opravdati tolika količina počinjenih užasavajućih zločina. Oni koji danas žive nisu odgovorni za postupke onih u prošlosti, ali ako neko smišlja izgovore i to pokuša da opravda, onda taj obeščašćuje i sramoti nevine žrtve ali i umanjuje težinu nekih od najužasnijih zločina u istoriji čovečanstva.
Konačno, verske apologete se ni po čemu ne razlikuju od onih koji poriču Holokaust, niti su od njih bolji, zato što je svaka poluistina podjednako bezvredna kao i svaka bezočna laž.

Casper Rigsby: Two sides to every coin (Atheist Republic, 19.12.2013)

Postoje, tako, i celi narodi koji uvek traže izgovor ili opravdanje za sve što sami sebi prirede.
Pitam se, pitam se, znamo li neki od tih... naroda?
Tu, u našem sokaku.


Wednesday 26 April 2017

AV kroz Galaksiju


Povodom predstojeće iznaugurancije Predsednika Republike Vlade Napredne Srbije (PRVNS), debotoksirana direktorka Službenog glasnika izdala je str.pov. naređenje štampariji pomenute institucije da neizostavno em odmah pristupi štampanju jubilarnog izdanja treće knjige čuvenog serijala Daglasa Adamsa.

Pa što bre baš treća, pitate se?
Zato što se ove godine poklapaju tri jubileja:

  1. pre 35 godina pojavilo se prvo izdanje knjige "Life, the universe and everything" (1982)
  2. nakon 35 godina Mali Alek vraća knjigu Nadi Ajkuli, ali ne onu Adamsovu (teško štivo za taj uzrast, plus tada još uvek nije znao engleski jezik u dovoljnoj meri da prodaje kobasice u gvožđari kod onog indusa, plusplus ajkule i delfini se nešto baš i ne podnose)
  3. po prvi put u istoriji, od postanka sveta & udara dinosaurocidne komete, vilajet Serbski dobija dva različita pakovanja jednog istog... Vučića.
I zato...


... je 55,08% odgovor na sva vaša pitanja i nedoumice - ma kakav bre 42 i ostale iznutrice&iznukučine!
Elemdaklem, dobismo AV (autostoperski vodič) kroz Galaksiju za pale s Marsa (a i šire), deo treći:

Život, vaseljena i SNSve ostalo

Ne paničite, Pink je uz vas.
Za čitanje ove knjige nije neophodan peškir oko glave, dovoljan je crni povez preko očiju.

Monday 24 April 2017

iz + u †


Srbija je zemlja nenormalno zdravih ljudi.
Ne slažete se? Pa kako onda, osim ako se radi o neprirodno zdravom i vitalnom pučanstvu, objašnjavate činjenicu da ovde još uvek ima živih ljudi i pored sledećeg:
- Medicinskoj sestri načelnica preti otkazom sa posla jer podržava nepodobnog političara, pravdaju time da je "matora, pa ima slabiji učinak na radnom mestu". Ista načelnica prijavila sudu građanina koji je psovao Vođu jer su mu u hitnoj službi maltretirali bolesnog člana porodice.
- Pacijenti u bolnici umiru ne od bolesti zbog koje su hospitalizovani već od posledica direktnog pada iz kreveta na glavu, koji niko u noćnoj smeni nije primetio.
- "Transfer" nepokretnih pacijenata sa odeljenja na kome leže do rentgen-službe i nazad moraju da organizuju članovi porodice jer na tom odeljenju nema ko da ih odvede i vrati, a "oni kršni momci u belom nisu sa našeg odeljenja, oni su iz druge službe".
- Bolnice više liče na filmske setove za snimanje holivudskih treš-horora, nego na zdravstvene ustanove u koje ljudi dolaze ne svojom voljom već zbog muke; ustanove, u kojima plaćaju zdravstvene radnike da im pomognu onoliko koliko to savremena medicina omogućava - a ne banda koja je trenutno na vlasti.
- Politički manje podoban lekar pacijentkinju sprema za hiruršku intervenciju, vađenje tumora materice; politički podoban načelnik odeljenja dođe i naredi da je isprate kući jer on "nema operacionu salu za zajebancije svaki čas". Na opasku sestre da je to bezveze i da je pacijentkinji potrebna 0 Rh- krvna grupa, načelnik odgovara "neka joj da njena partija". Za nagradu, taj po odlasku u penziju drma lokalnom samoupravom. Pacijentkinja je danas živa i još uvek opoziciono funkcionalna, iako su je jedva povratili iz anestezije.
- Ženi koja ima metastaze na butnoj kosti i nadlaktici šest meseci leče "upalu nerva", bez ijednog načinjenog rentgenskog snimka. Lekarka nema kad, jer je "rasprodata" u predizbornoj kampanji (po sopstvenoj izjavi).
- Pacijentu dali infuziju pogrešne krvne grupe.
- U hitnoj, umesto glukoze dali slani fiziološki rastvor da obore pritisak.
- Pacijentu "amputirali" pogrešan testis, umesto onog zahvaćenog kancerom.
- Lekar na porođajima ubija ili sakati majke i bebe, brani se da mu smeštaju politički progon po nacionalnoj osnovi.
- Drugi lekar na porođaju izvuče dete iz majke ali ne vidi tumor koji je veći od novorođenčeta, zbog čega majka uskoro premine. Lekar dobije kaznu godinu dana nošenja nanogvice, pa posle po starom - i dalje izvlači.
- Ginekologa mrzi da porađa žene standardnom procedurom, da ne prlja ruke, jer mu je milija ona "vodoinstalaterska" - dajte vakuum ako boga znate! Gomila novorođene dece sa deformisanim lobanjama ili polomljenim ključnim kostima, nadlakticama, rebrima. I tako godinama.
- Hirurg članu porodice nakon lakše intervencije postavlja akademsko pitanje: "Ti radiš u Muzeju? A jel' znaš šta su izmislili Feničani? Pare." Na verbalni šamar odgovara sa: "A, ne, nisam na to mislio..." Ne, uopšte.
- Starijoj ženi (u devetoj deceniji života), koja živi na selu, pozli. Rodbina zove Hitnu, prvo pitanje glasi "A koliko ima godina?" Sledi telefonsko natezanje koje traje duže od sat vremena. Na kraju, sanitet dolazi, a pacijentkinja u njemu premine na raskrsnici udaljenoj pedesetak metara od bolnice.
- Ministra zdravlja zovu "Smrt". Drugi ministar se nije lečio u domaćim bolnicama, već u inostranstvu. Treći se u vreme ministrovanja najviše drao "Njet! Njet!" i bavio nabavkom kompjutera iz mrske mu fašističke Amerike. Četvrti ministar zdravlja je bio mrtvozornik.
- Do uvođenja kompjutera na šalter službama, administrativne poslove radile po dve sestre; od uvođenja - po četiri.
- Novi sistem zakazivanja pregleda kod "izabranog" lekara (čitaj: pacijent mora da najavi kada će biti bolestan pa onda sačeka kada lekar ima slobodan termin da ga primi) toliko dobro funkcioniše da zakazivanje u lokalnom Domu zdravlja više ne radi, već morate pregled da zakažete telefonski na neki 011 broj bez obzira gde živite.
- Možeš da plaćaš doprinos za zdravstvo iz plate koliko hoćeš (čak i da nećeš, jer po Zakonu moraš), ali knjižicu neće da ti overe dok ne "izabereš" lekara. Ako se za nekog i odlučiš, to ne znači ništa ukoliko je on prebukiran pa onda moraš da "biraš" drugog. I tako redom.
- Žena krene da sakuplja lekarska uverenja neophodna za vozačku dozvolu, psihijatar joj kaže da skine svu odeću sa sebe. Ne, nije vic niti izanđala fora. Kod psihologa, istim povodom, doživiš pitanje: "Oćeš te bacim na mehanički il' električni blesimetar?"
- Mlađoj ženi u sred noći pozli, dobije grč u viličnim mišićima i u potpunosti utrnut jezik, mišićni grčevi i u ekstremitetima. Njena majka zove Hitnu ali oni ne dolaze, preporučuju da pacijentkinju dovede taksijem. Sledi noćna taksi-šetnja od jednog do drugog beogradskog Doma zdravlja, jer "Očigledno ima problema sa kalijumom, ali mi nemamo te injekcije..:" uz savet "Dajte joj da pojede neku bananu ili paradajz" (aman, kako kroz stegnutu vilicu i usred januarske noći?) Na kraju, konačno pronalaze jednu službu hitne pomoći koja ima potrebnu injekciju.
- Devojku nedelju dana na urološkom odeljenju bolnice leče od "upale bubrega", uporno odbijaju da pošalju na pregled kod drugih specijalista. Tek posle razgovora oca sa direktorom bolnice, internista utvrđuje da je u pitanju kamen u žučnoj kesi a ne upala bubrega. Prilikom hirurške intervencije, vade i slepo crevo - da svrate, kad su već u komšiluku. Šta su dva rajsferšlusa na mladom stomaku, sitnica. Majka uopšte ne zna da je dete prebačeno na drugo odeljenje, dođe u posetu a na urologiji joj sestra kaže "Pa, kad ste znali da zovete gde treba, kako ne znate gde vam je sad dete?!". Na pitanje zašto ranije nije pregledana i prebačena, urolog odgovara "Nismo mogli, treba u posetu bolnici da dođe Vođa, sa ministrom".
- U bolnici par desetina zaposlenih primljeno na infektivno odeljenje i hospitalizovano, svi listom oboleli od zarazne žutice. Razlog: godinama se ne sprovodi zakonska obaveza lekarskog i sanitarnog pregleda za sve zaposlene.
- Na odeljenje primaju stranog državljanina koji je u gostima kod nekog lokalnog gastarbajtera, a koji je zbog posledica saobraćajne nesreće bio podvrgnut lobotomiji desne hemisfere mozga usled čega mu je motorika leve strane tela minimalna. Pacijent oseća nekakve bolove (gle čuda) pa lekar kaže sestri da mu u levu ruku da injekciju sedativa. Spletom istorijskih okolnosti, sestra iglom šprica pogađa direktno u glavni nerv ruke, usled čega prsti šake počnu da se refleksno grče i ispravljaju, pacijent vrišti "Wunder! Wunderbar!" i vadi 10 hiljada šilinga koje na licu mesta daruje čudotvorcu.
- Skoro na svakom odeljenju u jednoj bolnici, sestre traže 20 evra kako bi nepokretnom pacijentu promenile pelene za odrasle ili zamenile posteljinu, jer to "nije njihov posao". I tako, u jednom krevetu leži i truli onaj ko nema, u drugom do njega onaj ko ima pa još miriše na ruže i promincle. "Ležarina" za gastajbarterske babe i dede, koji su samo onemoćali ali ne i bolesni, iznosi 100-200 evra po komadu žive mere. Što da sede kod kuće, pa neko mora stalno da pazi na njih da ne pokvare lift u štali, TV sa ekranom od 2 metra, šporet sa daljinskim upravljačem ili slavine na foto-ćeliju?
-  U srbijanske bolnice su uvedeni popovi, ikone, krstovi, kadionice, tamjan i ostale usluge nebeske bez PDVa. Nebitno da li su pacijenti vernici različitih konfesija, od one podobne, ili su - pu! pu! pu! - od proklete kaurske, ateističke sorte!
- U Srbiji se deca i teški bolesnici leče SMS porukama umesto da ih lekovima leče oni koji su za to školovani i plaćeni.
- ... (sami dopišite bezbroj znanih i neznanih primera)


Neki zdravstveni radnici u ovoj zemlji kao da su jedva dočekali zaključak sa slike, pa su mu uz ogroman rukotrlj priredili dobrodošlicu u svoje ustanove. Što bi se kladioničarskim rečnikom kazalo:
iz + u
Iz crvenog u crkveni krst.
Lekar koji je iskreno položio Hipokratovu (a ne hipokritsku) zakletvu, nema pravo čak ni da bude vickast u stilu zaključka sa slike, a kamo li da to (nedajbože) ozbiljno misli.
Nije onaj Miloševićev grobar za džabe postavio na izlazu iz Velikog Gradišta reklamu za svoju firmu na kojoj piše "S Bogom, Drnda".
Pa cepa.


Tranzicija nije razlog (čak ni izgovor) za ovu sramotu, ovo je posledica višedecenijskog uništavanja zdravstvenog sistema i pljačke koja je prešla sve granice razuma. Ovo je zlo, i treba ga nazvati pravim imenom, sračunato da uništi svaki trag ljudskog dostojanstva pacijenata i njihovih porodica. Taj "sistem" treba u potpunosti zameniti pravim sistemom u kome su pacijenti ljudi a ne delovodni broj u knjizi na prijavnici bolnice, u kome su lekari i sestre zdravstveni radnici a ne partijski bašibozuk.
Korupcija u zdravstu je nagori vid te društvene pošasti, upravo zbog karaktera ove delatnosti. U zdravstvu je najčešća posledica korupcije gubitak ljudskih života, pare su tu daleko manje bitne.

A možda je Srbija ipak zemlja nenormalno bolesnih ljudi, zbog čega se one obične, "redovne" bolesti uopšte ne vide pa onda svi izgledaju kao zdravi. Jer, samo društveno bolesni ljudi mogu da se prave slepi na sve ono po crticama pobrojano, i još mnogo više, i naročito da se prave blesavi kako ne znaju ko je za to isto kriv i odgovoran. Što reče jedan lokalni komunalni inspektor, koji takođe prima platu od para građana: "Pa ne znam, ne bi da mu pišem prijavu ili kaznu što njegov pas ujeda prolaznike. On je doktor, ne bi da se zameram, će mi treba..."



Ne bih znao kasti, al' stvarno.
Da se prekrstiš, od sve muke.

Saturday 22 April 2017

4S


Posle velikog pritiska ovdašnje kruciformirane javnosti na ministarstvo kleronauke i neobrazovanja da iz spornog "obrazovnog paketa" za postizborno seksualno obrazovanje predosnovaca izbaci satanističke sadržaje koje vređaju telo em dušu srBsku punoletnih čitalaca istog, ubačene su izmene koje su prikladnije potrebama kleronacije u kojoj ne sme biti neiskorišćenh materica.
Ni-ka-ko.


"Jebite se!", glasi zapovest koja se ovde jedino poštuje.
(citat iz priručnika za punoletne konzumente kopulacionog biračkog prava "4S: Samo Seks SrBstvo Spasava")



Zato je kradikalska politika obavezno sva vanmaterična & spontana k'o pobačaj.
Seks je postao sredstvo vladanja i više nije državni neprijatelj.
Ni-ka-ko.

Thursday 20 April 2017

Srbija: Autokratija uz blagoslov EU i Rusije (2. deo)



Izbori

Nakon 2012. godine, opozicija u Srbiji kao da ne postoji. Demokratska stranka je izgubila ogroman deo podrške usled odbijanja da prizna odgovornost za izostanak raskida sa nasleđem devedesetih i nesposobnosti da zemlju vodi kroz period tranzicije. Na kraju su završili kopajući sebi raku pod rukovodstvom koje je bilo u potpunosti diskreditovano i koje se bavilo svojim (bivšim) glasačima koji su okrenuli im leđa, više nego sobom i sopstvenim greškama. Na kraju, i sam uspon naprednjaka zasnovan je na autokratskom ponašanju lidera demokrata.
Bivši Ombudsman Saša Janković nije imao čvrstu ideološku platformu, njegova kampanja je više bila fokusirana na suprotstavljanje Vučiću i ono što je od osnovnog značaja za osvešćene građane - "pristojnost, red, pravila i principi". To ukazuje na koliko su zapravo niskom nivou standardi u ovom trenutku, oko čega to srbijanski glasači još uvek pregovaraju i vode raspravu sa političarima. Pojavio se i jedan potpuno neočekivani kandidat tokom kampanje, obraćajući se sloju mladih ljudi koji su u potpunosti izgubili poverenje u politički sistem. Luka Maksimović je krenuo u kampanju pod svojim alter egom "Ljubiša Preletačević", satirično grotesknom imitacijom prosečnog srpskog političara. Njegovo "prezime" je postalo kost u grlu uobičajenoj praksi ovdašnjih političara da preleću iz jedne u drugu, u potpunosti ideološki suprotnu partiju - čim ona na izborima pobedi ili izgubi. I pored svega, oni su na izborima ipak izgubili - shodno podacima organizacije CRTA, Vučić je osvojio 54,9% glasova, drugi je bio Janković sa 16,2% a za njim Maksimović sa 9,4%.



Kako je to bilo moguće, i zašto za većinu ljudi to nije bilo iznenađenje? SNS se veoma ozbiljno bavila ovim izborima, dok su opozicionim kandidatima bile vezane ruke i noge. Uz nekoliko izuzetaka koji ipak imaju slabiji uticaj na javnost, mediji u Srbiji su manje ili više otvoreno bili glasnogovornici vlasti, tako da je sve ono što je bilo objavljivano tokom izborne kampanje - daleko od fer, legalnih i demokratskih principa - predstavljalo sve drugo samo ne "vesti". Po istraživanju NVO "Transparentnost Srbija", Vučić je bio neprikosnoven u izveštajima dnevne štampe. On je bio 98 puta spomenut u pozitivinom smislu, u odnosu na 27 puta Maksimovića, 18 Jankovića i 10 Vuka Jeremića. Svi ostali kandidati zajedno imali su manje od 20% pozitivnog izveštavanja. Ukoliko pogledamo izveštaje u negativnom kontekstu, Janković ih ima 40 a Jeremić 31. Nekadašnja spikerka RTS, Jeremićeva supruga Nataša, beskrupulozno je od strane naprednjaka Milenka Jovanova oklevetana da je "vođa srpskog narko kartela". Tri četvrtine sveukupnog TV izveštavanja je takođe bilo posvećeno Vučiću, koji je u predsedničkoj trci koristio i svoju funkciju premijera. Odnos minuta i naslova u medijima je identičan.

Osvojiti srca i umove glasača u Srbiji i nije tako težak posao, gde opšta politička kultura i dalje ostaje na veoma niskom nivou, zaglavljena negde na početku XX veka. Na stranu viševekovna okupacija od strane Otomanskog carstva, ali veći deo savremene srpske istorije čine ratovi, politička nestabilnost, kriza identiteta i čuveni Kult Vođe. Srpski narod je imao malo vremena da izgradi zdrav demokratski sistem i poverenje u institucije, usled čega je i dalje slabo zaštićen od pesme sirena koju mu podmeću autokrate. Bez obzira da li je to bio doživotni predsednik Tito, komunistički odmetnik i nacionalista Milošević, demokratski revolucionar Đinđić ili ljigavi centrista Tadić - srpski narod voli svoje lidere. Čak i srpski izraz "vlada" ukazuje na duboko ukorenjen nedostatak kapacitet društva da političare vidi kao javne, zamenljive službenike, upravljače i administrativce - njegovo bukvalno značenje je identičnom pojmu "rule" (vladati, nasuprot "govern" - upravljati) u engleskom jeziku.



Tamo gde naprednjaci nisu uspeli da osvoje srca i umove glasača, među ljudima koji nisu zadovoljni svojim životnim standardom ili u manjinskim zajednicama koje imaju razvijenu sopstvenu političku kulturu, uspešno je primenjena strategija ucenjivanja i maltretiranja. Od ljudi koji su zahvaljujući partijskoj knjižici dobili posao, privilegije i povlastice, zahtevano je da dokažu svoju lojalnost. Prema izveštajima, njihovi zadaci su se kretali od besomučnih telefonskih poziva potencijalnim glasačima, kampanje na terenu, sakupljanja spiskova "sigurnih glasova", klevetanja i blaćenja političkih protivnika po medijima i na internetu, pa sve do uvaljivanja krivice za neizbežan haos koji sledi u slučaju poraza. Kada je ceo sistem institucija ugrađen u partokratiju (što je još uvek živo nasleđe Komunističke partije nekadašnje Jugoslavije), onda svako ko u njemu učestvuje ima veliki interes da on opstane, i to je razlog zašto je ovaj vid korupcije još uvek duboko ukorenjen u srpskom društvu. Dok su neki unutar tog sistema i dalje željni toga da sačuvaju svoje privilegijei moć, iako je bara zvana "državni budžet"
 gotovo presušila, većina ljudi se već sada bori za gole otpatke, zarad čega prodaje svoj glas u zamenu za ostanak na poslu i platu od 200 evra sa kojom će verovatno morati nekako da prehrane sebe i svoje porodice.

Šta čini Vučića toliko uspešnim?


Aleksandar Vučić ne ume da upravlja državom - ali vrlo dobro zna kako da stekne i zadrži moć, zbog čega njegov način vladavine predstavlja jedan perpetuum mobile stalne kampanje i vanrednih izbora.


- Bira svoje bitke

Iako ponavlja mnoge obrasce ponašanja svojih prethodnika i gurua iz devedesetih, on takođe uči iz njihovih grešaka i obećava da ih neće ponoviti. Vučić zna kako da podjednako zadovolji i Ruse i Evropljane. On zna kako da uradi to što se mora uraditi, i kako da se iz toga izvuče na verbalan način: cirkularni "aštaćemosa-izmi" (tako dragi mnogima u Staljinovo vreme, a i posle), emotivno kukumavčenje i ad-hominem napadi, zajedno predstavljaju glavna obeležja njegovog javnog diskursa. Za srpski narod, Trampova snishodljivost i nasrtaji na medije upravo izgledaju kao recept koji je ispao pravo iz Vučićeve kuhinje. Kad smo već kod medija, Vučić je odbio da učestvuje u nečemu što treba da bude osnovni deo demokratskog izbornog procesa - izbegao je javnu debatu predsedničkih kandidata. Inače, on je veoma dobro izverziran na polju verbalnog maltretiranja onih koje smatra inferiornim, kao što su voditeljke TV programa i manje značajne javne ličnosti. On je dovoljno pametan da prepusti tabloidima, armiji botova i nižim partijskim zvaničnicima blaćenje svakog uglednog, snažnog, rečitog pojedinca za koga smatra da predstavlja ozbiljnu pretnju, jer mu na taj način ruke ostaju čiste pa stoga može da uskoči kao Spasitelj koji će osuditi takve napade.



- Zna ko su mu saveznici
Vučić dobro zna da je Kosovo njegova ulaznica na briselske balove. Potpisivanjem Briselskog sporazuma on je već pristao na brojne kompromise i ustupke; međutim, Dušan Janjić (direktor Foruma za etničke odnose u Srbiji) naglašava u svom intervjuu za Dojče Vele da "manjak transparentnosti u međunarodnoj zajednici povodom tog sporazuma, ostavlja dosta prostora za spekulacije i različita tumačenja". Vučić zna kako da iskoristi tu situaciju, spinujući u medijima svaki novi veći ustupak tako što ga predstavlja kao pokvaren i jednostrani potez kosovske strane. Činjenica je da Kosovo ima svoju Skupštinu, Vladu, pravosuđe, policiju, međunarodni pozivni telefonski broj, baš kao što postoji i obaveza srpskih zvaničnika da za svaki skup koji žele da održe na Kosovu moraju dobiti dozvolu tamošnjih vlasti. Saradnja Srbije i Kosova zapravo i nije stvar njihovog slobodnog izbora, tako da niko ne može kriviti Vučića što sedi za pregovaračkim stolom; međutim, itekako ga može kriviti za licemerje i zapaljive govore koji njega zadržavaju na vlasti a srpsku javnost i kosovske Srbe u mraku.
Vojna i strateška saradnja sa Rusijom - potput "poklonjenih" aviona koji će zapravo morati da budu plaćeni - možda i nisu dobri za građane Srbije i njihove potrebe, ali svakako održavaju Vladimira Putina zadovoljnim. Na sličan način je, tokom vladavine Borisa Tadića, Naftna industrija Srbije (NIS) po diskutabilno niskoj ceni bila prodata ruskoj kompaniji "Gazprom Neft". To je bio Tadićev rizičan kockarski potez, delimično motivisan potrebom da zadrži rusku političku podršku za (već izgubljenu) "kosovsku stvar". Dok je Tadić tokom svog mandata postajao sve kočoperniji po pitanju te sporne teritorije, Vučić je znao da na bolji način zadrži rusku naklonost i tako održi njihove interese u regionu.


- Ne povlači beskorisne poteze
Vučić voli da sebe poredi sa pokojnim srpskim premijerom Zoranom Đinđićem. Prorežimski tabloidi su čak izbacili u javnost nekoliko teorija zavere o tome kako je i Vučić u opasnosti da na njega bude izvršen atentat. Naravno, on nije povukao nijedan potez zbog koga bi dospeo u takvu (laskavu?) opasnost, i to predstavlja ogromnu razliku u odnosu na harizmatičnog, liberalnog demokratu Zorana Đinđića koji se usudio da dirne u osinje gnezdo srpskog organizovanog kriminala, što ga je na kraju koštalo života. Đinđićevi naslednici ne samo da se nikada nisu usudili da urade tako nešto, već se nikada nisu usudili čak ni da istraže političku pozadinu njegovog ubistva, koje još uvek nije u potpunosti razjašnjeno.

Da li ovo može večno da potraje?

- Vreme prolazi
Nakon raspada Jugoslavije početkom devedesetih godina, njene nekadašnje republike postale su žarište nadmetanja Zapada i Rusije oko uticaja u tom delu Evrope (i šire). Ove, 2017. godine, Slovenija i Hrvatska su članice EU, dok su Srbija, Makedonija i Bosna i Hercegovina kandidati za članstvo u Uniji. Crna Gora je trenutno u procesu prijema u NATO. Zapadni uticaj preovladava na većem delu Balkana, stoga u EU postoji dovoljno samopouzdanja da sebi mogu dopustiti ograničen nivo ruskog interesa u regionu. Osim nekoliko sitnih varnica i uobičajenih tenzija koje služe samo za domaće (lokalne) političke potrebe, situacija na Balkanu je ipak stabilna. Zbog Bregzita, izbegličke krize i sukoba na Srednjem Istoku koji su na vrhu liste prioriteta, lideri EU imaju slab interes da se petljaju sa unutrašnjim stvarima Srbije. Tokom devedesetih godina, zbog kritičkog odnosa prema Miloševićevom režimu, opozicija i nevladin sektor su imali izdašnu finansijsku i moralnu podršku Zapada. Danas, 2017. godine, ti izvori su presušili.

- Balansiranje
Sudeći po abrovima koji dopiru iz pristupnih kancelarija, EU u skorije vreme neće primati nove članice zbog čega neće vršiti pritisak na Srbiju da vuče poteze na bilo kom polju brže od laganog hoda po ledu. Unija je već pokazala spremnost da zažmuri na razne nedostatke i sumnjive poteze srpskih vlasti u zamenu za neke druge kompromise i ustupke. Skandalozan slučaj rušenja u Svamali i potonji građanski protesti volšebno su "ispali" iz godišnjeg izveštaja Evropske komisije o napredovanju Srbije na evropskom putu, uprkos činjenici da je upravo vladavina zakona bila centralna tačka tog izveštaja. Ove flagrantne zloupotrebe i kršenje zakona, uprkos javnim pohvalama ovdašnjem pravosudnom sistemu, nalaze se u jednom od rekordnih 325 amandmana na Izveštaj, koje su podneli brojni poslanici Evropskog parlamenta. Sama činjenica da je na taj izveštaj podneto preko tri stotine amandmana ukazuje da briselska administracija nije preterano zainteresovana za suštinsko ponašanje Srbije kao kandidata za članstvo u Uniji.


Uzrok ovako sramnog ponašanja leži u nezainteresovanosti same Unije za prijem novih članica kao i potrebi da obezbedi podršku sopstvenom opstanku. Konačno, bugarsko, rumunsko ili hrvatsko društvo i demokratija su, u manjoj meri, podjednako opterećeni sličnim problemima poput srpskog, pa su ipak dobili svoju ulaznicu u EU. Dojče Vele izveštava da je iza zatvorenih vrata EU nešto više kritički orijentisana prema vlastima u Srbiji, ali njihova osnovna briga pred sastanak Saveta EU za opšte poslove koji se održava u Beogradu krajem aprila, ostaje "negativan imidž evrointegracija u Srbiji". Dobro je poznato da ta negativna slika potiče i od netransparentnog ponašanja srpskih vlasti u vezi manje prijatnih elemenata tog procesa. Takođe je opšte poznata činjenica da je evroskepticizam odlika ultradesničarskih političara i proruskog lobija u Srbiji. Bilo bi veoma mudro od strane briselskih političara da dvaput porazmisle o tome koliko se snažna podrška Vučiću odražava na njihov imidž među pripadnicima leve opcije srbijanskog političkog spektra, koji bi zapravo trebalo da budu njihovi prvenstveni saveznici. Izgedi za proširenje EU koji ne predstavljaju deo pomenutog protokola i retki zahtevi za sinhronizaciju beogradske i briselske spoljne politike (što je jedan od preduslova za prijem novih članova), dodatno ukazuju na to da EU u dogledno vreme ne vidi Srbiju kao svog člana. Oni znaju da Vučić ne može doveka da balansira - ali mogu sebi da dopuste ovakav status kvo neko vreme, dok sa druge strane građani Srbije osećaju kako im je mladost protraćena u tom iščekivanju.

- Kriza identiteta EU
Ovo iskušenje razotkriva još jedan, daleko dublji problem EU - sopstvenu krizu identiteta, međusobno isključivu realnost istovremenog bivanja prvaka u odbrani ljudskih prava i demokratije (sa jedne) i postojanja u formi političkog subjekta koji ima potrebu da obezbedi sopstveni uticaj, značaj i opstanak (sa druge strane). To je jedna od stvari koja iznutra razara EU - sve veća distanca između Brisela i ljudi koji u sve većoj meri osećaju da su tu samo da služe stotinama birokrata koji ne rade ništa u njihovom interesu. Sve veća razlika između onoga što projekat EU daje i uzima od naroda, prisutan je i u slučaju Srbije: projekat Unije je otvoreno stavljen ispred interesa građana Srbije. Može se ispostaviti da je to bila dobra kratkoročna strategija za održanje kontrole na Balkanu, u svetu u kome skoro sve izgeda kao da je krenulo naopako. Međutim, na duge staze Brisel gubi poverenje i dragocenu podršku tradicionalnih saveznika u srpskom društvu, stvarajući tako plodno tle za nastavak sopstvene krize čak i pre (ako uopšte do toga dođe) nego što Srbija postane članica EU.


Tokom vikenda nastavljeni su protesti građana u Beogradu, uz veće okupljanje demonstranata širom cele Srbije; njima su se pridružili i sindikati vojske i policije. Desetine hiljada ljudi na ulici, svakodnevno, nisu dovoljno važna vest za urednike informativnog programa glavnih TV stanica i novina, koje su pod kontrolom vlasti. Premijer/predsednik Vučić, sa druge strane, besno i samouvereno je upao u krug spomenute fabrike "Goša" (u kojoj je jedan radnik sebi oduzeo život, razočaran zbog siromaštva, bede i nepravde). "Spasitelj" je došao u pratnji desetak reporterskih ekipa, koje su ga snimale dok je čvrsto obećavao da će kazniti menadžere koji su odgovorni za stanje u fabrici, trenutnu isplatu 500 evra svakom radniku i uplatu zdravstvenog osiguranja. Kolege preminulog radnika su na sve to odgovorile aplauzom... U svom dobro poznatom maniru kojim se obraća javnosti, Vučić je ponovo optužio demokrate za sve probleme, iako su oni odavno otišli sa vlasti u trenutku kada je klupko krize u toj fabrici počelo da se odmotava. Potom je nastavio uz obavezno spominjanje "onih" koji mu misle zlo, završivši obraćanje retoričkom piruetom - kuknjavom zbog sopstvene zlehude sudbine, jer on sad mora da rešava sve te probleme, lukavo prećutkujući da zapravo njegova vlada novcem domaćih poreskih obveznika finansira privatni biznis koji krši domaće zakone. Na taj način, on je još jednom jasno potvrdio da se građani Srbije koji traže bolji život i pravdu ne mogu osloniti na institucije, zakone ili neku podršku iz dalekog Brisela - njihovi kompletni životi su postali predmet volje i milosti jednog čoveka.
Danas, kada su sve karte na stolu, još uvek nema odgovora na pitanje:
- Jesu li građani Srbije voljni da i dalje igraju ovu igru, ili će ovog aprila konačno razbiti taj zatvoreni krug?


***
U međuvremenu, desetak dana nakon objavljivanja ovog teksta, desio se turski referendum na kome je Sultan Erdogan sebi obezbedio većinu sličnu Gospodar-Vučićevoj, kako bi mogao da uvede sistem vladavine sve-u-jedan sličan Vučićevom, nosio je kockalone sako identičan Vučićevom (i onom koji takođe nosi makedonski "glavonja" Gruevski), na svojoj verziji Sline praktikovao je špansku kragnu sličnu Vučićevoj, protiv njega su građani izašli na ulice poput onih koji su to uradili zbog svega što radi Vučić... i tako to.
Pa ipak, postoje i neke razlike: Erdogan, iako balansira poput Vučića, trpi žestok pritisak EU povodom načina na koji je referendum bio organizovan, kao i zbog silovanja medija i medijskog silovanja protivnika (slično Vučiću) tokom kampanje.
Pa opet, Vučić nije popio niti jednu kritiku zbog svega sličnog ili istog.
Kako to?


Zato što Vučićevo dupe ravnomerno istovremeno balansira na evropskom i ruskom kolenu, dok Erdoganova guzica u poslednje vreme previše vuče ka Moskvi (bez obzira šta on javno govori). Veliki brat Evrazije mu je ipak više ašikli nego onaj u Okeaniji. Vučić, za razliku od Erdogana, ne preti otvaranjem brane koja zaustavlja plimu izbeglica u Evropu, već im ovde daje državljanstvo, subvencije da otvore biznis pa čak i biračko pravo. Nakon najave vanrednih izbora u UK od strane premijerke Tereze Mej, politička mapa Evrope i sveta polako ali sigurno sve više liči na podelu sveta u Orvelovoj "1984". I Srbija i Turska će se u takvoj podeli karata naći neizostavno u Evraziji, lokalne Vođe će sve više glumatati oborknezove svojih sve manjih vilajeta (šta god da javno lupetaju o tome), njihove velike partije su već postale piramidalne "tursoc" i "srbsoc" verzije "engsoca", građani su sve bliže utoravanju u prolovsku bezličnu masu. Ministarstva istine rade punom parom, baš kao i sobe 101. Polučasovna dva minuta mržnje u pola osam ili po minut-dva svakog ružičastog sata, predstavljaju surovu realnost balkanoidnog stila dezinformisanja.
To, što jednog od njih Velika sestra tapše po glavi a drugome čupa uši, ne znači apsolutno ništa i može se promeniti preko noći.
Nikoga od njih nije apsolutno briga za običnog čoveka.
Biće ih, onda kada taj isti mali čovek toliko pretrne od straha da jednostavno pregori pa se ili slomi ili usprotivi, kada prekine da se drogira onim što mu serviraju razni pinkovi i informeri širom - još uvek - Evrope. Strah podjednako ume da bude parališuća ali i pokretačka snaga, a ovde ga nikada nije nedostajalo. Za razliku od hladne glave i zdravog razuma, koji odavde konstantno beži iako je upravo on najjači i najbolji lek za ludilo u kome živimo.
Za zdrav razum nije potreban ničiji blagoslov, bio on podjednako sa Zapada ili Istoka.
Njega ili imaš ili nemaš, a imaš ga samo ako ga gajiš, čuvaš i ne daš.
Blagoslovljeni mi bili sami sebi, to je izgleda jedino moguće rešenje.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...