Sunday 28 February 2016

Devojka iz reke


Samo zato što se udala za čoveka koga je volela, 18-godišnjoj Sabi Kaiser je otac pucao u glavu, spakovao u džak koji je zajedno sa svojim bratom odneo do reke, i tamo bacio. Sabin otac i stric su bili u zatvoru, ali odatle izašli kao slobodni ljudi zbog kretenske rupe u pakistanskom zakonu, po kojoj su "ubistva u ime časti" sasvim legalno sredstvo eliminisanja problematičnog ponašanja žena u toj zemlji, naročito u pakistanskom delu Pandžaba u kome su na snazi islamski verski zakoni, dodatno začinjeni lokalnim idiotarijama.
Međutim, iako to izgleda naprosto neverovatno, Saba je nekako preživela pucanj u glavu, vezivanje u vreću i bacanje u vodu. Ta devojka je uspela da izađe iz reke i pokušaj ubistva prijavi policiji, koja je odmah pohapsila počinioce. Porodica i komšiluk zahtevali su da se "mir vrati u njihov kraj", tako što će Saba lično dati oprost ocu koji je, eto, "jedini hranitelj svoje velike porodice"...
Njena životna priča je postala osnov za scenario kratkog dokumentarnog filma, koji je jedan od nominovanih za večerašnju 88. dodelu nagrada Američke filmske akademije.

"Devojka u reci: Cena oproštaja"
(r. Šarmin Obaid-Činoj, 2015)

Sabina sudbina je već danima jedna od udarnih tema koja prati priču o dodeli Oskara za filmska ostvarenja u 2015. godini. Pritisnut medijima i brojnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava i prava žena, pakistanski premijer Navaz Šarif je javno obećao kako će stati za vrat ovom ludilu i ukinuti pomenuti "zakon"; čak je i njegova kćerka Marijam (koju smatraju naslednicom svoga oca na čelu vladajuće partije) uključena u medijsku kampanju povodom reforme pakistanskog zakonodavstva kojom bi se sprečilo dalje nekažnjeno ubijanje žena zarad "časti" porodice i njenih muških usijanih glava. Međutim, mnogi aktivisti strahuju da je to samo deklarativno izjavljeno i da će se sve nastaviti čim prođe ova frka oko dodele Oskara; oni smatraju da treba pojačati pritisak javnosti na državni vrh Pakistana kako opet ne bi izvrdali i eskivirali da učine obećano.
Posle medijske buke, pojačane nominacijom filma za Oskara i upornim zahtevima autorke filma Šarmin Obaid-Činoj, premijer Navaz Šarif je pristao da bude domaćin predoskarovskoj premijeri filma u Pakistanu, tako što će film biti prikazan u njegovoj rezidenciji u Islamabadu. Čak je izjavio i da su takva ubistva "mrlja na časti zemlje".
Eh, ta čast...

Šarmin Obaid-Činoj i Navaz Šarif

Iako je u Pakistanu još 2004. godine bio predložen zakon kojim se takva ubistva zabranjuju, na svakih 90 minuta bude ubijena jedna žena, sa izgovorom da je to učinjeno odbrane časti radi. 70% počinilaca su i dalje slobodni ljudi zbog "oproštajne" rupe (rupčage?) u tamošnjem zakonodavstvu: ukoliko se smatra da neka devojka ili žena nanese "sramotu" porodici jer je odbila da uđe u već dogovoreni brak, ili ako predugo gleda u nekog drugog momka, ili čak ako je silovana - muškarac ima pravo da je ubije ako mu to oprosti neka druga muška glava iz te porodice. Postoje društva u kojima se briga za zaštitu časti porodice smatra plemenitom osobinom, ali ova ubistva nemaju ama baš nikakve veze sa čašću - njihova suština je u tome da su posledica običajnog gledanja na ženu kao na imovinu. Odatle ta "oproštajna" zakonska rupa kojom se štiti pravo na posedovanje i ubijanje žena i devojaka.
Predloženo je da u novom zakonu bude ukinuta pomenuta "oproštajna" klauzula, ali niko u vrhu vladajuće partije nije želeo da to podrži, tako da od promene zakona nije bilo ništa.


Svet se digao na noge kada su 2012. godine talibani na identičan način, pucnjem u glavu, pokušali da ubiju maloletnu Malalu Jusafzai, prošlogodišnju dobitnicu Nobelove nagrade za mir. I njih je "uvredila" njena uporna borba za pravo devojčica na obrazovanje, a onih koji će im u to ime svesrdno oprostiti, alahu'ekbar, uvek ima i više nego dovoljno. Tada je više od milion ljudi širom sveta potpisalo peticiju sa zahtevom da pakistanske vlasti ispune Malalin san i omoguće slobodno obrazovanje za sve. Kada je peticija bila predata lično predsedniku te države, on je formirao fond iz koga je stipendirano obrazovanje tri miliona dece u Pakistanu.


Inače, u filmu "Devojka u reci: Cena oproštaja", prikazani su i dokumentovani svi događaji koji su zadesili nesrećnu Sabu Kaiser: pokušaj ubistva od strane članova najuže porodice (otac i stric), preživljavanje teških povreda, prijava policiji i aktivistima za ljudska prava (koju su podneli Saba i njen muž), pritisak porodice i okoline da odustane od optužbe i "oprosti ocu" što je hteo da je ubije (ne, otac joj se ne zove Đuro), i konačni kompromis na koji je pod pritiskom bila primorana da pristane tokom sudskog procesa. Ona je "oprostila" ocu i stricu kako bi bili pušteni iz zatvora, ali njena poslednja rečenica, na kraju filma, glasi:
- Oprostila sam im pred sudom, ali u srcu nikada. 

Saba Kaiser

Hrabrim ženama Pakistana (i ne samo njima) potrebna je pomoć da bi bili izglasani zakoni koji će ih zaštititi, opstala kultura koja čuva njihovo dostojanstvo, formirano društvo koje podržava njihovo pravo da same odlučuju o svojoj sudbini. Sama zlatna figurica, koju film i naročito njegova priča u potpunosti zaslužuju, nebitni su u odnosu na svaki spašeni život.

***
Naslov blogposta "Devojka iz reke" je povezan sa naslovom dokumentarnog filma "Devojka u reci". Ne treba ih pomešati sa "Devojkom sa reke" (1954), filmom u kome glumi Sofija Loren.
Mada...


Ako zanemarimo prsatu&guzatu italijansku divu, priča o nimalo ružičastoj sudbini Nives Mongolini, samohrane majke prinuđene da bere trsku kako bi imala od čega da prehrani sebe i svog maloletnog sina (koji na kraju filma nesrećno strada), "petlja" se sa lokalnim švercerom i policajcem (gde prvi pokušava da je ubije a drugi zaštiti), sve više počinje da liči na Sabinu sudbinu. U pitanju nije Pakistan, već daleko nam bliža Italija.
Ove noći će po 88. put biti uručeni pobednički Oskari za najbolje filmove na svetu; možda će jedan pripasti i "Devojci u reci". Tačno toliko godina (88) i Pobednik stoji na Kalemegdanskoj tvrđavi, jer ga onako golog i nabildanog na Terazijama tadašnje beogradske dame "nisu htele".
Ehm, Oskar i Pobednik su nalik, po formi a pomalo i suštini...


Da li bilo ko zna, ili o tome vodi računa po službenoj dužnosti, koliko je femicidnih "ubistava u ime časti" počinjeno u Ludari, na globusu označenoj kao Srbija? Koliko je devojaka i žena umoreno i bez vezivanja u džak, bacanja u reku?
Ne zanosite se kako toga u našu butigu nema.

appendix 29.02.2016.
Film "Devojka u reci: Cena oproštaja" je dobitnik Oskara za najbolji kratki dokumentarac snimljen u 2015. godini. Pakistan je dobio još jednom ovu nagradu, a Šarmin Obaid-Činoj je po drugi put u poslednjih pet godina osvojila Zlatnog Golaća.

Wednesday 17 February 2016

Rekli su o izborima...


Na pragu smo predizborne kampanje, procesa koji nam izgleda kao da nema kraja i konca... iako smo tek na početku. Širom zemlje, narednih meseci, Amerikanci će prvo izglasati svoje partijske kandidate za predsednika. Potom sledi konfuzija poznata kao "delegati", "superdelegati" i "nacionalna konvencija". Konačno, na isteku narednih deset meseci, američki građani će ubaciti svoje glasačke listiće u kutije - kada će svi ti njihovi listići proporcionalno biti preračunati u 538 elektorskih glasova koji određuju budućeg predsednika SAD. U suštini, američka demokratija je jedno čudo, zbrka, uvrnut i veoma spor proces. Možete protraćiti narednih godinu dana života prateći izjave političkih analitičara, ali gotovo je sigurno da to neće imati nikakvog uticaja na to ko će na kraju ući u Ovalni kabinet.
Umesto svega toga, evo nekih svevremenskih, punih nade, ciničnih i duhovitih citata poznatih pisaca na temu izbora.


- Polovina Amerikanaca nikada nije čitala novine. Polovina nikada nije glasala na predsedničkim izborima. Ostaje nada da se radi o istoj polovini.

- Ako bi smo otkrili da je ljudska rasa zaista na svom dnu, onda je treba proučavati samo u izborna vremena.

- Vaš posao je da glasate. To je vaša odgovornost, pravo i privilegija. Možda ste lepi ili ružni, mršavi ili debeli, gej ili strejt, siromašni ili bogati, ali upamtite ovo: na izborima, svaki glas je podjednako moćan - ne potcenjujte ga. Pred glasačkom kutijom su svi jednaki.

- Kada bi glasanje bilo šta moglo da promeni, već bi ga proglasili nelegalnim.

- Narod koji bira korumpirane političare, prevarante, lopove i izdajnike, nije žrtva... već saučesnik.

- Oni koji ne izlaze na izbore misle kako taj njihov jedan glas ne može uticati na to da li će izbori doneti nešto dobro. A to je samo na korak od mišljenja kako ne može uticati ni na to da li će doneti nešto loše.

- Kada bi svinje mogle da glasaju, čovek sa kofom pomija u rukama bi svaki put bio izabran za svinjara, bez obzira na broj svinja koje je poklao.

- Što je demokratija bliža savršenstvu, naš predsednik sve više predstavlja samu dušu naroda. Jednog velikog i slavnog dana, običan narod će konačno ispuniti želju svoga srca a Belu kuću će tada krasiti jedan savršeni kreten.

- Svo to silno glasanje je samo igra - poput dame ili mica, sa blagom dozom moralnosti na temu dobra i zla; prirodno je da klađenje bude sastavni deo toga. Ali karakter glasača ne predstavlja i njihov ulog. Ja upotrebim svoj glas, recimo, na ispravan način; ali ja zapravo nisam suštinski zainteresovan da li će to dobro (ispravno) na kraju odneti pobedu. Spreman sam da to ostavim većini na volju, zbog čega njena obaveza nije ništa veća od celishodnosti. Čak i samo glasanje za dobro ne predstavlja nikakav rad u korist dobra. To je samo mlako slanje poruke ostalima kako bi ono trebalo da pobedi. Mudar čovek to pravo ne ostavlja na milost slučaju, niti ulaže u nadu kako će ono pobediti snagom većine.

- Naš prekrasni Ustav sadrži jednu tragičnu grešku, i ja iskreno ne znam kako se ona može ispraviti. Činjenice su jasne - ovde samo ludak može da poželi da bude predsednik. To je tako od malih nogu, čak i u srednjoj školi. Samo se očigledno poremećeni likovi kandiduju za predsednika odeljenske zajednice.


***
2016. je u Americi izborna godina. Kako stvari stoje - a stoje - biće tako i u Srbistanu.
A domaći, srpski pisci? Ima li ičega vrednog za citirati, da je na konto izbora izašlo iz njihovih glava? Svakako da ima. Evo, Matija Bećković bi da nešto kaže na tu temu:
- Super, jebote.

Jebo tebe, rekoh ja.

Thursday 11 February 2016

Kill the poor


Korisnici narodnih kuhinja u Beogradu, više neće dobijati hranu, već novac. To je odluka Sekreterijata za socijalnu zaštitu, objavljena na zvaničnom sajtu, koju u toj službi nisu želeli da obrazlože. Za korisnike to nije prihvatljivo, jer neće moći da prehrane porodicu za mesec dana.
"Kaže šta si jela juče, to ćeš da jedeš i danas. Moja deca gladuju juče ceo dan", žali se Gordana Životić korisnica Narodne kuhinje. Deca Gordane Životić nisu jela ništa, zbog toga što je u Narodnoj kuhinji u beogradskom naselju Rakovica nije dočekala hrana, već katanac. Korisnike su takođe sačekali spiskovi i obaveštenje da će umesto obroka, za to dobiti novac.
"Ako podelimo 5.040 na 30 dana, znači da je 168 dinara po obroku, tako da smo u bezizlaznoj situaciji sa tim novcem mi ne možemo da obezbedimo topli obrok sebi i svojoj deci", govori Snežana Petrović, korisnica Narodne kuhinje.

Efficiency and progress is ours once more
Now that we have the Neutron bomb
It's nice and quick and clean and gets things done
Away with excess enemy
But no less value to property
No sense in war but perfect sense at home:

The sun beams down on a brand new day
No more welfare tax to pay
Unsightly slums gone up in flashing light
Jobless millions whisked away
At last we have more room to play
All systems go to kill the poor tonight

Gonna
Kill kill kill kill
Kill the poor tonight



Behold the sparkle of champagne
The crime rate's gone
Feel free again
O' life's a dream with you, Miss Lily White
Jane Fonda on the screen today
Convinced the liberals it's okay
So let's get dressed and dance away the night

While they:
Kill kill kill kill
Kill the poor tonight


Dead Kennedys

***

Tuesday 9 February 2016

Dan bezbednosti


Drugi utorak u februaru, Međunarodni dan bezbednog interneta.
Danas.


Vuk je to "slavio" još pre desetak godina...


... i Frdjan Mivivojevif ...


... pa Crnogorci ...


... US kongresmeni ...


... konačno, i oni u Bosni.


Iskrine "formule" su zamenile stare telefone sa ručkom, posle su usledili pejdžeri, za njima mobilni telefoni a umesto svega toga, konačno, kompjuteri kao status uzvišenosti na lestvici društvenog uspeha i javnog kurčenja. Naravno, ništa od pobrojanog iz sopstvenog džepa jer onda nema ni statusne erekcije.
Narod je danas toliko navučen na fejs, tviter i ostale mentalne vibratore da je svaki drugi vid društvene kopulacije postao obesmišljen. Što neko napisa, "super je ovo muvanje na fejsu, od kada ga izmisliše mogu komotno opet da jedem beli luk" i slične sentence iz post-VHS porno ere (kada su se filmovi i snimali i gledali grupno).
Dok vi gubite vreme u sumanutim raspravama "istomišljenika koji se mnogo cene, ali...", ova stoka sa gornjih slika se oseća potpuno bezbedno i sigurno u svojim svakodnevnim seksualnim orgijama po vašim džepovima, glavama i guzicama. Pardon - stavovima, kako je to slikovito opisao inspektor Kalahan.
Seks je odavno izbačen iz normalnog života i zamenjen politikom. I ne samo seks. Pravo na ekskluzivno bavljenje politikom sebi je prigrabila kasta osionih veprova, a svima ostalima dopušteno je jedino da imaju društvenoumreženo dupe. Pardon, stav.
Nema frke, dragi moji friendovi & followeri (tj. nekadašnji ljudi), samo neka je bezbedno.
Prvenstveno po njih, veprove, a vama ako i šta preostane.
Tako mu to ide sa bezbednim seksom.
Pardon, internetom.

appendix 10.02.2016.



Taman pomisliš kako je (makar privremeno) gotovo, pojavi se mesje Andertejker, šampion slepog kucanja na ugašenom laptopu. Jbg, desert uvek ide na kraju - šlag na tortu, trešnja na kolač, teraco na imitaciju porodične sa ivičnjakom.

Saturday 6 February 2016

Država


"Policijskoj državi koja uspešno funkcioniše, uopšte nije potrebna policija."


William S. Burroughs
05.02.1914. - 02.08.1997.

Friday 5 February 2016

Toma na pjenu bez mora


Na današnji dan, pre tačno pet godina, Bik Koji Sedi i Mali Vuk Koji Kuka organizovali su pena-party za svoju partiju, na tačno onom istom mestu na kome će petnaest meseci kasnije brati nekakav kupus donet iz Zaječara u džakovima. Doduše, na tom pena-party okupljanju niko nije bacio deterdžent za posuđe u obližnje fontane; samo se sedelo na morskoj peni. Petica - ona deblja, za izolaciju.
Jebe se njima što Srbija nema more, ovde je oduvek bila važna samo pena. Pa još ako krene ona od besnila, na usta i to pred kamerama - super. Besnilo, ta kolektivna bolest bez šifre, ovde je odavno postala suštinski deo folklora & tradicije.


"Sedim da bi Srbija ustala", nosio je Bik koji sedi parolu ispisanu na tabli morske pene.
Pa seo. Pa onda malo prilegao, folirao se da štrajkuje glađu sve dok mu vrač Irinej nije doneo farbana jajca. Godinu dana kasnije je zastolovao, pa onda malo pekao rakijicu i do danas mnogo, mnogo lupetao. A Srbija, da li je ustala? Naravno da nije, iako bi bio red da to učini, sa sebe otrese Bika Od Morske Pjene Bez Mora i onog njegovog Posledicu Koji Kukumavči. Eto uskoro prilike, slabašne koliko i nada za budale, ali nada je jedino što smo ikada imali.
Samo...

Ovaj narod nije zaslužio da ima vlast kakvu danas ima, niti opoziciju koja je sve samo ne baš to - opozicija. Turci odoše, Kurta i Murta i dalje piju krv. Sava Savanović je za njih malo dete.

... niti trunke razlike.
Pet godina kasnije, red je da Murta vrati uslugu Kurti koji (umesto da se promeni i učini nešto pametno) u radno vreme i o trošku svih nas piše budalaštine po tviteru i pritom misli kako je mnogo pametan, pametniji od same pameti. A vi, nišči i maljčiki, slobodno se nadajte i zanosite kako imate nekakvog izbora; to je jedino što ste ikada imali.
Ili su vas naterali da tako mislite?

Thursday 4 February 2016

Komunalizam, ovdašnji


Kostur pacova otvori mu oči.
On, razume se, ništa ne bi značio da je u ledenoj špilji naselja Novi Jerusalim, u kojoj se smrzlo podzemno sklonište Protoljudi, nađen sam ili s ostacima drugih pacova. Ali, iskopan je sa kosturima čoveka i krtice, i to je arheološkom pronalasku davalo vrednost u povesti Prvog čovečanstva ravnu otkriću Troje. Skeleti su bili čvrsto pripijeni jedan uz drugi - kao u koštanoj kolevci, životinje duboko u karličnom pojasu čoveka - a sve troje u hibernizirajućem zagrljaju kristala severnog leda već milionima godina, jamačno još od 1999. godine i propasti sveta kome su pripadali. Tačno koliko nije se moglo znati, jer se sa računanjem vremena odavno prestalo.
I upravo položaj bezgraničnog poverenja i međusobne upućenosti tih fosila izumrlih vrsta čije bi se smrtno neprijateljstvo i sada pamtilo da je sećanje i dopušteno i željeno, da se pamti može i ume, da se o predistoriji Drugog čovečanstva išta pouzdano zna, a ne samo sa gnušanjem naslućuje, davao je dirljivom prizoru smisao koji je ohrabrio Arnove nade da je u predvorju veličanstvenog i za njegov umirući svet spasonosnog otkrića. Jer kad su uživaoci ledene civilizacije umirali sa zverima, što su ih sve ostale, i prethodeće i sledeće prezirale, progonile, u najmanju ruku zloupotrebljavale, kad su sa najgadnijim primercima faune spavali, jeli, bratimili se, kakvi su tek morali biti jedni prema drugima?
Svakako neuporedivo bolji nego li danas kada se ljudi ni jedni za druge ne interesuju.


Srećom, dokumenat, neka vrsta proglasa ili uredbe, nije sasvim upropašćen. Roboti su težili savršenstvu, nisu još bili savršeni. Inače, dokumenta uopšte ne bi bilo. Ovako je ostao završni deo jedne faze, značajan, možda i sudbonosan za ispravno tumačenje ’ledenog’ načina mišljenja. Iz njega je koncept života u Novom Jerusalimu proizilazio hologramski živo i jasno. Nekoliko godina utrošio je na prevod sačuvane rečenice, suočen sa brojnim semantičkim teškoćama, neizbežnim kada pojmovima jednog jezika valja objasniti pojmove sasvim oprečnog, koji se povrh svega još i ne shvataju, jer im u sadašnjem svetu ništa ne odgovara ni u stvarnosti ni u sećanju. Ali se isplatilo. Transkribovani ostatak fraze je glasio: POSLAĆE SE U PODRUM NA ČETRNAEST DANA.
Da nije čudesne kosture već iskopao, da nije znao šta je u tom podrumu, iako uspešno prevedena, rečenica bi ostala nejasna. ’Slanje u podrum’ bez pacova ne bi imalo nikakvog smisla. U podrumu su, srećom bili pacovi.
(Krtice takođe, a nađena su i sleđena legla vašaka i buva, dražesnih životinjica; prvih spokojne, lenje, gospodske, drugih živahne, vragolaste, plebejske naravi što su ih, izgleda pripadnici vrste ’Zek’ - kako su Novojerusalimljani sebe nazivali - uzgajali kao domaće prijatelje i družbenike, čuvali ih na svom telu i bez njih se nikuda nisu micali.)
Ujedinjeni kosturi čoveka, pacova i krtice, uz legla plemenitih subkultura vašaka i buva, opisali su mu nedvomisleno, kao da im lično prisustvuje, sistem međusobnih odnosa koji je u Novom Jerusalimu bio poželjan, a možda i vrhunac idealnog stanja. Bio je međutim svestan da kao naučnik mora biti oprezan i ne hitati sa preuranjenim zaključcima.
A komuna Novog Jerusalima, svet Gulaga uopšte, kako su njegovi žitelji svoj Arhipelag zvali - ukazujući najverovatnije na ono značenje pojma što su ga u ljudskim protojezicima imale reči ’raj’ i ’Eden’ - bila je idealna. Svi su drugi primarni i sekundarni arheološki izvori to dokazivali. U njoj je dobro (život sa pacovima) moglo biti samo opšte i svima podjednako već građanskom naturalizacijom dato, kao što se u primitivnim zajednicama tog perioda time sticalo pravo na učešće u biranju rđave vlasti.


Ako se neko opšte priznato pravo, mislio je, na sreću ili pravdu, recimo, ne ostvaruje, ne mora odmah značiti da se ono hotimično uskraćuje. Tako nešto prirodno bi bilo u nesavršenoj zajednici. U idealnoj to bi protivrečilo njenoj idealnosti. Kako je Novi Jerusalim bio model savršenog društva, kruna najboljih tendencija materijalističke Protocivilizacije, do neostvarljivosti nekog opšteg prava moglo je doći samo tako što za njegovu opštost nisu postojali objektivni uslovi.
(Prema njegovoj parentetičkoj ekspertizi, u rđavoj arhidržavi gladovalo se jer je hrana nepravedno distribuirana; u dobroj, jer je nije bilo. Za građane ovakvih država to možda i nije činilo značajnu razliku, pošto su na isti način umirali i usled odsustva hrane i usled nepravde u njenoj deobi, ali je za istorijsku nauku ona presudna.)
Jednostavno rečeno: pravu koje se inače priznavalo nije se moglo udovoljiti, jer za to nije bilo uslova. U ovom slučaju, gde su pacovi očigledan uslov sreće, zato što tih životinja nema dovoljno. Od te tačke zaključivanje je teklo rutinski glatko.
Logički je sledilo da se pri oskudici u pacovima druženje s njima moglo ostvarivati samo na smenu. Sreća se morala deliti, iako je po prirodi i shvatanju ljudi Zek-civilizacije ona bila nedeljiva. Mogla se uživati samo od vremena do vremena, i samo u ograničenom vremenu. Ova, naravno, vrsta sreće, jer je imao dokaza da su Zek-ljudi, trenutno lišeni podrumskih uživanja sa pacovima, u međuvremenu dok su na svoje pacove čekali, usrećivani bili na druge načine. Neposrednim dodirom sa Majkom Prirodom, bez ičega na sebi što bi taj blagosloveni dodir ometao i na 40 stupnjeva ispod i na 40 stupnjeva iznad spoljne temperature vazduha, da se pomene samo jedan primer.
Visok osećaj za pravdu, po kome ništa što živi sreće ne sme biti lišeno, pridodat beše opštim načelima ove mudre civilizacije. Iz onoga što je o prošlosti saznao izvesno beše da je krucijalni problem Prvog čovečanstva - koji ga je po svoj prilici i uništio - bio u usklađivanju opšteg prava na sreću s opštim pravom na pravdu.
U večnom ledu Severa ova su se prava najzad pod ruku uzela, protivrečje ljudske istorije razrešeno, vekovni ideal postignut, krug se konačno zatvorio bodljikavom žicom, simbolom završenosti: u Novom Jerusalimu svako je imao svoj trenutak sa pacovima.
...
Materijalna kultura: Jedva postoji. Očigledni recidiv varvarstva. Rudimentarni oblici (trošne drvene barake, neudobni daščani ležaji, stolice koje bi danas služile jedino za mučenje, itd.) zadržani, izgleda, samo da Novojerusalimljane podsećaju na teret koga su se oslobodili kada su svoje težnje uputili čistoj i čednoj Duhovnosti. Ponegde i kao simbol. (Bodljikava žica simbol neraskidivog zajedništva.)
Vlast i poredak: Vlasti nema. Svaki drugi zaključak bio bi nenaučan. Sve je rezultat visoke svesti i dobrovoljnosti. Ali najčešće spontanosti. Izvesna organizacija više u formi distributivne službe, postoji verovatno u određivanju reda sa kojim će se živeti u društvu pacova, a možda i koliko će za krivce trajati kazna teškog života u materijalnoj udobnosti. Sam poredak nema imena. Ostatak jedne izgubljene reči ukazuje na to da bi on mogao biti komunalizam ili nešto slično.

Novi Jerusalim (1988), odlomci I - II - III - IV

Borislav Pekić
04.02.1930. - 02.07.1992.

Pekić u svojim knjigama Novi Jerusalim i 1999 (koje uz Atlantidu čine trilogiju) kroz istraživanja mutanta Arna, poslednjeg čoveka na Svetu, opisuje društveni sistem (pre sloma čovečanstva u ratu ljudi i robota) u kome je vladala harmonična simbioza ljudi i pacova. Prvih je u tom društvu, izgleda, bilo više, pa se čekalo na red za trenutak sreće koji se obično dešavao u podrumima objekata u kojima su obitavali. Pretpostavlja se da se kakva-takva ravnoteža održavala primenom principa da se druženje uglavnom praktikovalo u poslednjim trenucima života jedinki brojnije rase. Ljudi. Pacov je potom bio prosleđivan dalje, sledećem primerku. Pojedinačna naselja u tom društvu nazivana su gulazi. Gulag, kao sinonim za Raj.


Inače, sam pojam komunalizam nije, naravno, originalno Pekićev. Potiče iz vremena francuske buržoaske revolucije i Pariske komune. Bez obzira na poreklo forme, danas i ovde još uvek živimo suštinu - tu bolest bez šifre.
Naravno.

"Plemenski komunalizam se poima kao nezapadni oblik anarhizma, jedinstven i specifičan za afrički kontekst. U ovoj upotrebi, pojam komunalizam se na neki način koristi u istom smislu kao i Marksov koncept primitivnog komunizma - bezdržavnog društva koje je post-lovačko-sakupljačko i prefeudalno."




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...