Showing posts with label mizoginija. Show all posts
Showing posts with label mizoginija. Show all posts

Monday, 15 May 2023

Zeko, jel' se linjaš?


U jednom prastarom vicu, iz davnosvršenih vremena, čuči Meda u nekom šumskom grmu. Čuči i kontemplira dok ekskrementira. U tom trenutku naiđe Zeka, pita Medu šta to radi a ovaj ga odmeri od glave do pete pa priupita "Zeko, jel' se linjaš?" Zeka ne stigne da dovrši svoje "Ne", Meda ga dograbi pa njime obriše sveže iskontemplirano prkno.
I ode dalje.


U ovom sadašnjem vicu, koji smo (u davnosvršenoj budućnosti) prisiljeni da živimo duže od tri decenije, ulogu Mede je preuzeo novi lik poznat kao Svetska Sila, ali sve ostalo radi kao i njegov prethodnik. Zeka je - u strahu su velike oči baš, kao i dioptrija - skratio ime za jedno slovo pa se sada zove Zek, zatvorenik gulaga sopstvenih iluzija, ali i on je (kao u starom vicu) posred šume naleteo na kontemplatora. I baš kada je krenuo da na elektronskoj tabli procentualnim računom sa četiri decimale objasni koliko se on to tačno ne linja, ulete potpuno novi lik koji se do sada nije pojavljivao u vicevima... osim onih sa bradom. Na odjavnoj špici ovog vica piše da se taj lik odaziva na Brada (ne, nije dabar na šatrovačkom niti je u pitanju reč od pet slova iz "Slagalice"). I tako, ulete Brada posred onog Zekovog 'e' od "Ne linjam se", pa sav obeućen usklikne s ljubavlju: "E, a ja se ne linjam ikad najviše!" i postavi se ladno između Zeka i prkna Svetske Sile. "Deder sad da te vidim, Silo Svetska em nepravdo, čime ćeš prkno da odkontempliraš!"
"Obojicom" reče Svetska Sila, "lakše mi je sad kad ste dvoslojni."
I ode dalje.
A njih dvojica ostadoše k'o... znate već šta. I to dvoslojno. Umesto breskve, sa aromom tamjana.
Nakon odjavne špice vica, Brada (sada već sa novom glazurom) je u Zekovo ime poručio hijenama koje bi da zajebavaju na ovu temu, kako bi svima njima bolje bilo da im na to ne odgovori - jer ako on krene da odgovara... Aaa, neee, nije na to mislio. U stvari, čini se da uopšte nije mislio pre nego što je uleteo u kontemplaciju.


Sklona sam da pomislim da je ovo delo kuhinje Vučića kako bi se bes javnosti prema režimu usmerio ka najpopularnijoj instituciji. Mislim da je Vučić patrijarha isturio kao štit da ga zaštiti od odijuma, od negativnih kritika koje su upućene na račun njegove autokratske vladavine.
- Dragana Rakić (N1, 15.05.2023)

Saturday, 25 July 2020

Mamac iz kinder jajeta


Ko o čemu, čaršija o... mizoginiji, ovog puta.
Neke stvari treba podrobnije pojasniti, naročito u društvu poput našeg, koje u sve većoj meri "misli" da je život stvarniji na mreži nego na ulici. Na to slobodno možete dodati omiljeni palanački običaj "frljanja" stranim rečima i izrazima čije stvarno značenje i primenu, činjenično i u praksi lako dokazivo, ovde zna zaista mali broj ljudi.
Elem, ovoga puta je na tapetu karikatura Dušana Petričića.


Ne nasedajte na spinove iz kuhinje Bebe Popovića o "mizoginim" karikaturama Petričića i Coraxa. To je samo najnovija smrdljiva bomba koju vam je ubacio u šesnaesterac.
Na "ždrijebu" prilikom formiranja kriznog štaba, pre uvođenja vanrednog stanja, dr Darija Kisić Tepavčević (u daljem tekstu DKT) je izvukla kinder jaje u kome je bio papirić sa sledećom porukom:
- Ti ćeš da se "prepakuješ" kako bi smo mogli da im podmetnemo mizoginiju svaki put kada nas uhvate u laži ili nepoznavanju matematike za prvi osnovne. I tačka.
Decoy, što bi se na engleskom reklo.
Mamac.
Varalica.
Koristili su kinder jaja, jer kineski kolačići sudbine previše asociraju na - sudbinu.
Lučonoša, šampionka u toj kategoriji poznata i kao Zorka Koridorka, veoma je lukavo nestala ispod radarskog horizonta čim je krenulo kradikalsko korona-ludilo, povukla se u senku odakle vreba budućnost: da li da krene sa pranjem biografije - odmah ili sad. Neko je to morao da nasledi, preuzme ulogu zeca; neko podjednako željan tantijema, dovoljno beskrupulozan a povoljno jeftiniji - za pomenutu ulogu. I zato... neka se DKT spremi da sa klupe za rezerve utrči na teren.
Znaju oni vrlo dobro koliko su "građanisti" osetljivi po pitanju balkanoidnog šoferskog pogleda na žene i njihovo "mesto" u društvu. Dovoljno je da samo jednom neko vikne "vuk!", bilo gde na društvenim mrežama, i eto instant lavine copy/paste zabrinutih komentatora. A ako ovi antiprotivni i ne odreaguju baš odmah, uvek je tu neko od dežurnih botova sa lažnim profilima da ih podseti kako da "razmišljaju". Ubaciš par puta Vučića, izdaju i Kosovo, 5G i maske, pa onda tras - mizoginija!
Moguće je da, čak, ponekad i ne sačekaju na botove - ako im se žuri da plasiraju tu priču. U tom slučaju na scenu stupaju njihovi pitbuli Đuka, Vučićević i DJŽex koji lično krenu sa balavljenjem o mizoginiji po Informeru, Pinku i Hepiju. Kao, čitaju tvitove i fejsbuk statuse mrzitelja lika&dela Gospodara Zaraze, Srbije i srpskog naroda u celini celosti.
Ako vam i dalje nije jasna ova matrica, koju primenjuju i u ostalim situacijama, setite se scene iz filma "Mi nismo anđeli", kada Branka Katić, naslonjena na zid preko puta garaže "Obilićev venac" pali cigaretu i kroz zube "viče":
Silovanje!
Vuk!
Mizoginija!


Nažalost, ne baš mali broj komentara (i naročito "komentara") na objave oblepljene etiketom mizoginosti, zaista se može svrstati u kategoriju ogavnih - ako već ne među zakonski kažnjive. Ali, na to su i računali, jer nisu bitni komentari već ono koje komentarišu - zar ne? Pa naravno, nije kriv silovatelj već "ona, što se izazivala".
Problem je što karikaturista, koji kritikuje vlast (koja se uporno izaziva da bude kritikovana), nikako nije silovatelj već žrtva koja pokušava da se odbrani - kako u svoje, tako i u ime svih nas.
Btw. samo pozivanje na mizoginost karikaturista na temu DTK mamaca za skretanje pažnje sa stvarnih problema (u čemu ona svakako nije preterano uspešna, jer je i sama deo problema) na samom (klizećem) startu je pogrešno, jer se oni - takvi - mogu podvesti pod seksističke a ne mizogine. Razlika je više suštinske nego formalne prirode, i to bi morao da zna svako ko poteže tu argumentaciju. Samo, ako to zna, onda bi morao da zna i da od toga nema ni trunke u Petričićevim i Coraxovim karikaturama, ili ozbiljnim analizama tehologije sluđivanja narodnih masa koje sprovodi kradikalska vlast.

Mizoginija:
Netrpeljivost, prezir, mržnja ili predrasude prema ženama. Najčešće se ispoljava u vidu muških predrasuda, odnosno muškog šovinizma ili seksizma, usmerenog prema ženama, odnosno protiv žena. Sam pojam mizoginije je širok i takođe može označavati i oblik paranoidne fiksacije vezane za "stvar" koja je istovremeno predmet mržnje i ljubavi. Iako prvenstveno personalna patološka pojava, mizoginija može biti i organizovana, institucionalna mržnja, neprijateljstvo i nasilje nad ženama u nekom društvu u kome preovladavaju polni stereotipi. Mizoginija se najčešće ispoljava na personalnom, pojedinačnom nivou, osim u sredinama gde se gaji kao "zli blizanac" seksizma. 
Seksizam:
Diskriminaciju suprotnog pola (najčešće ženskog) i presuđivanje stereotipnim gledanjem na muškarce i žene na osnovu polnih karakteristika; verovanje ili stav da je jedan od polova inferioran, manje sposoban i samim tim manje vredan u odnosu na drugi. Odnosi se na mržnju ili predrasude ka bilo kom polu (mizoginija tj. mizandrija). Iz seksizma proizilazi i polna diskriminacija (on da brani, ona da rađa i slične idiotarije). Seksizam se pre može svrstati u kolektivne sportove, jer se (za razliku od mizoginije) češće upražnjava u grupama koje ne moraju neizostavno biti mizogine. Dovoljno je da budu pijane ili poluobrazovane.
Mizoginija zgodno dođe kao etiketa kada nekoga treba proglasiti nenormalnim, ludim... zato što ne voli Predsednika i njegovu dvorsku kamarilu. Drugim rečima - stanje vanredno. Ali zato seksizam, e to je već nešto drugo - to je tradicija, folklor, normalno ponašanje - stanje redovno.
Međutim, sa seksizmom ide još jedna, nikako zanemarljiva činjenica...
U svojoj definiciji fašizacije jednog društva, datoj u 14 tačaka, dr Lorens Brit kaže:
#5 Vlasti fašističkih režima se trude da u njima skoro isključivo dominiraju muškarci. U takvim sredinama, tradicionalne uloge polova su još rigidnije. Razvod, abortus i homoseksualnost su pod presijom, a država se predstavlja kao vrhovni čuvar institucije porodice.
Noam Čomski, kada nabraja 10 strategija manipulacije, na prvo mesto stavlja preusmeravanje pažnje:
#1 Pažnju javnosti preusmeravati sa važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumevanju sveta.
Spojite #5 Lorensa Brita sa #1 Noama Čomskog, i biće vam sve jasno. Konačno.
Oni svoje osobine spočitavaju, projektuju na svoje kritičare, što je standardna karakteristika šizofrenije - od pojedinaca do kolektiviteta, od manjih grupa poput partija do društva u celini.
Eto.


***
Ova, najnovija Petričićeva karikatura oslikava stanje i povod zašto postoji apel-lista lekara (i ostalih koji je podržavaju) "Ujedinjeni protiv kovida", ali i razlog - zbog koga. Na njoj nedostaje još samo On - stvarni razlog svemu. U stvari, možda Gospodar Zaraze i jeste na karikaturi, sakriven u mraku bekstejdža, iza zavese odakle upravlja svojim lutkama i mamcima, varalicama. U sve većoj panici, jer je publika konačno počela da reaguje na njegovu očajnu poslednju predstavu. I to ne onako kako je planirao.
Nema tu mesta nikakvom "da, ali..."
Ali-kaida je odavno provaljena, i te "aštaćemoističke" fore više ne pale.
Ne nasedajte, da se ne ponavljamo više.

Đura nam nikada neće oprostiti što nas je tukao.

Monday, 23 April 2018

Frauen Warte


Davanje jednakih prava ženama, kako to marksizam propoveda, njima zapravo ne donosi nikakvu jednakost. U stvari, žene se tako zapravo lišavaju prava, zato što ih to uvlači u društvene poslove u kojima su one inferiorne. Žene imaju svoje bojno polje - svakim detetom koje donesu na svet, one biju sopstvenu bitku za naciju.

Stav nacista prema ženama odražavao je tradicionalističko patrijarhalno gledište Hitlera i ekipe ludaka oko njega, po kome su žene prirodno najbolje "opremljene" da budu supruge, majke i domaćice. Sprovođenjem takve politike i žestokom propagandom, nacisti su uspeli da odstrane žene-profesionalce iz mnogih oblasti istovremeno ih odvraćajući od plaćenih radnih mesta, žestoko marginalizujući i satanizujući one malobrojne preostale neudate i zaposlene.
Pored toga, jedna od omiljenih "tehnologija" nacista bila je promotivna propaganda za povećanje nataliteta, obećavanje posebnih povlastica i nagrada za trudnice, poput državnih kredita i medalja ("Zlatni krst nemačke Majke" za osmo dete) za one sa četvoro i više dece. Paralelno sa tim, išla je besomučna partijska propaganda podržana državnim merama zabrane abortusa i upotrebe kontraceptivnih sredstava - s tim da se sve to odnosilo samo na Arijevke, Nemice. Za sve ostale pripadnike "nižih" naroda, depopulacija je bila preporučena - svim sredstvima.
Nacisti su, takođe, rešili da "refeminizuju" žene donošenjem niza uredbi i propisa o tome kako žene treba da izgledaju i ponašaju se. Angažovali su brojne modne kreatore čiji je zadatak bio stvaranje ženske garderobe koja odražava nacionalsocijalističku rodnu percepciju.
Pored raznih ženskih naci-organizacija, postojali su i brojni časopisi kroz koje je nacionalsocijalistička propaganda trovala nemačke žene, "učeći" ih poslušnosti prema muškarcima, spremajući ih za brak i materinstvo. Jedan od takvih časopisa bio je "Frauen Warte" (Žene čekaju), ilustrovani magazin za žene koji je uzlazio svake druge nedelje. Naslovna strana broja 20 (1938) neodoljivo podseća ne nešto ovdašnje... podjednako smrdljivo:

1938 - 2018

Problem svih nas leži u tome da ove desno u Srbiji danas podržavaju skoro svi - i isti - koji su onomad u Nemačkoj podržavali ove levo. Kao da se ama baš ništa nije dogodilo i naučilo u proteklih osamdeset godina. Jedino je onaj seljak sa Hitlerovih plakata nestao kod srBskih Hitlera po sokacima bezumlja, učlanio se u Partiju i zaposlio u državnoj firmi. Mora da su i za to krive žene, čim je država preko svojih zvaničnih glasila (Politika, Novosti) krenula u kampanju "borbe za povećanje broja trudnica među ženama sa srednjom i osnovnom školom" (...) i u "vangradskim, ruralnim sredinama". Zato što su one fakultetski obrazovane "sebične i neće da rađaju"?
Opravdana je sumnja da čak ni sam autor teksta u Novostima ne zna šta tačno znači sve što je u njemu napisao. Ili je možda samo prepisao iz nekog od brojeva "Frauen Warte"?
Kako se zove društvo u kome država vodi licemernu favorizovano-populacionu propagandu, dok u svim oblastima života sprovodi maksimalno depopulacionu politiku?
Ne, u srpskom društvu uopšte nije na delu tiha, puzajuća fašizacija. Lorens Brit i Umberto Eko su sve to izmislili.

Wednesday, 21 March 2018

Meso


Čim zinu - Vučić, Nikolić, Irinej, Amfilohije, Gašić, Đorđević, Brnabićka, Vujović, Martinović, Bečić, Jovanov, Zmihajlovićka, Dačić, Mrkonjić, Šešelj, Mali, Palma, Velja, Milica Zavetnica, razno Dverinje & ostale Koštunjare, kao i silan napredno-klero-komunjarsko-fašistički bašibozuk širom palanki naše zemlje ponosne - u pokušaju da kažu nešto dubokoumno na račun žena, svi zajedno šalju samo jednu poruku:
Žene su meso.
Ništa drugo, i ništa više.


Problem sa nama, ovde, je zapravo dvostruke prirode. Svako od njih kada lane, neskriveno žene definiše kao meso overeno nacionalnim pečatom, što će reći - dozvoljeno je za ljudsku (čitaj: mušku, domaćinsku) upotrebu. Ono što se iza te tanke površinske maske krije, razotkrio je u svom standardno retardiranom stilu glasnogovornik Vučićeve podsvesti, niko drugi do ministar-crnokošuljaš Vulin:
Svi ste vi samo meso.
Ako već ne može topovsko, a onda zasigurno mitingaško-glasačko. Overeno pečatima biračkih odbora, dozvoljeno za njihovu - i samo njihovu - upotrebu, do besmisla i nazad.
Ništa treće, i ništa manje.
Gospodo & drugovi, braćo podobni Srbi... ma, jebite se - međusobno.
Bre.

appendix
Predlog za novu himnu Vučićeve SNSrbije, u sklopu predstojećih izmena Ustava:



Nema boljeg.

Tuesday, 20 March 2018

Koja je cena mizoginog licemerja?


Drugi izraz mizoginije vlasti, ili lične mizoginije predsednika Vučića (ima li razlike?), krije se u pozivu da se stvori pozitivnija klima u kojoj će majke "troje, četvoro ili petoro dece u gradu biti poštovane i omiljene". U samom pozivu nema ničeg lošeg, treba poštovati svaku osobu kao i njene izbore, uključujući tu i izbor da rodi troje, četvoro ili petoro dece. Ali Vučić kao problem tih žena ističe da su "izbacivane iz društva zato što nemaju dovoljno vremena za skupe provode, tašnice, cipele ili ne znam šta već". Dakle, negativnu klimu prave druge žene, one koje ne žele da rađaju već bi radije "skupe provode, tašnice, cipele".
Ako predsednik Vučić želi da se stvori klima u kojoj se žene poštuju, možda bi mogao da krene od sebe.

I od svojih.

skupi provodi, tašnice, cipele... i ostala sredstva demografske stimulacije

Da ne potežemo sada i pitanja bez odgovora o tome čijim se parama Vučić učipio u predsedničku kampanju Hilari Klinton, odakle mu lova da plati savete Tonija Blera, ili kojim novcem plaća trenutnu privatnu posetu Americi za deset osoba o kojoj naša ambasada "nema pojma" (koja obuhvata i ždranja po skupim njujorškim restoranima, i na koju nije otišao kao jedini član svoje porodice/dinastije) - sve u sklopu njegove izjave da "neće trošiti novac van Srbije dok god zemlja ne izađe iz krize i ne ostvari rast od dva ili dva i po odsto" (Blic, 2014). Sve to - naravno - nema ama baš nikakve veze sa pričom o (de)natalitetu u Srbalja.
Srbija, najverovatnije, u svojoj istoriji nije na vlasti imala veću grupu licemerne đubradi od ovih danas.
Možda se već sada, na osnovu aktuelnih primera, može reći koliko košta mizogino licemerje kradikalskog upravljanja Srbijom. Koliku cenu istog će ovo društvo na kraju platiti - to ćemo tek videti.

Wednesday, 19 July 2017

Crne strane


Dnevni list Politika je do 2015. godine u rubrici Šarena strana svakog radnog dana objavljivao strip "Hogar" autora Dika Brauna - a onda iznenada ukinuo tu praksu. Zvanično, rekoše da je u pitanju bio gubitak prava na objavljivanje tog stripa. Nezvanično, Hogar je sve više & neprijatnije počeo da podseća na Aleksandra Vučića, pa su urednici morali da reaguju i suprotstave se toj pošasti. A svi ovde dobro znamo ko i kakvi su bili ti vikinzi ili varjazi - kako god vam drago bilo da ih zovete. Početkom 2016. godine pokrenuta je internet peticija fanova Hogara da se taj strip vrati na šarene stranice sve bleđe Politike, ali uludo: ne samo da Hogar nije vraćen, već su za kaznu proterane i karikature Dušana Petričića. Zvanično, ugovor je raskinut bez ikakvog razumnog objašnjenja. Nezvanično... pa, pogledati objašnjenje za Hogara. Isto vam je to.
A onda, iznenada i bez najave, takoreć' iz zasede s leđa, nakon masovno odobravajućih odjeka i reagovanja na visokostručne i otrežnjujuće tekstove svedoka-saradnika Petra Veličkovića iz Montreala i dr Milovana B. Vučića iz Los Anđelesa, Politika je vratila strip u sve tri verzije svog dnevnog izdanja (onlajn, oflajn i ofsajd) počev od danas, 19. jula (sreda) 2017. godine Napredne.


Autor stripa "Alek Ford i grupa SNS"  je renomirani strip-crtač mr Velimir Q. Gašić, profesor na likovnoj akademiji pri odseku za strip i reanimaciju, forenzički i sudski veštak za psihoegzorcizam feminizma, stručnjak svetskog glasa za korektivna silovanja seksualno dezorijentisanih žena, nerotkinja i onih sa manje od šestoro dece, iz Johanesburga u Južnoj Africi.
Iako je reč o majstoru zanata, poznatog širom sveta, njegovu sliku nećete naći na stranicama Politike niti po internet pretraživačima. Urednici su rešili da je ne objave, poštujući zahtev autora za zaštitu privatnosti od huligana i mrzitelja sa društvenih mreža.
Doduše, umesto šarene, ovakav strip možete naći samo u rubrici Crna strana.
Gde mu je i mesto.

Wednesday, 8 March 2017

Švedski standard


PARADA SRAMA

U objavi koja je postala viralna na fejsbuku i tviteru, NVO pod imenom "UN Straža" (sa sedištem u Ženevi) koja se bavi problemima vezanim za zaštitu ljudskih prava, izrazila je veliko žaljenje zbog ponašanja švedske samoproklamovane "prve ženske vlade na svetu" koja je pogazila sopstvene principe ali i izdala borce za prava žena u Iranu, kada su se ministarka trgovine An Linde i neke članice Vlade pozdravile sa iranskim predsednikom Ruhanijem pokrivene hidžabima, čadorima i dugačkim kaputima, time se priklonivši represivnom i neprikladnom zakonu o "pristojnosti" koji propisuje nošenje hidžaba kao žensku obavezu - bez obzira na obećanja koja su se čula iz Stokholma kako će promovisati međunarodnu "perspektivu rodne ravnopravnosti", da će usvojiti "feminističku spoljnu politiku" u kojoj "ravnopravnost žena i muškaraca predstavlja cilj od suštinskog značaja".



Povukavši ovakav potez, švedske političarke su ignorisale nedavni apel Masi Alinedžad, iranske aktivistkinje za ženskaprava, koja je pozvala evropske političarke da "se ne odriču svog dostojanstva" i ne pristaju na prisilno nošenje hidžaba tokom poseta Iranu. Ona je otvorila fejsbuk stranicu na kojoj Iranke mogu slobodno da postavljaju svoje slike na kojima u znak otpora takvom zakonu slobodno mogu da pokažu svoju kosu. Broj onih koji prate tu stranicu dostigao je jedan milion. "Evropske poitičarke su licemerne" kaže Alinedžad. "One brane francuske muslimanke i osuđuju zabranu burkinija po plažama - zato što je svaka prinuda sama po sebi loša stvar - ali kada Iran dođe na red, onda im je novac jedina briga."
Alinedžad je osnivač "Moje nevidljive slobode", najvećeg društvenog pokreta protiv prisilnog nošenja hidžaba u Iranu. Nedavno je u Evropskom parlamentu izjavila: "One su došle u moju zemlju, ignorisale milione žena koje mi šalju svoje fotografije i tako ih dovele u opasnost da dođu pod udar verske i državne represije. Evropske političarke se i dalje osmehuju, slikaju, nose hidžab i pričaju kako je sve to samo kulturuloško pitanje - a to nije tačno."




Ova nedavna scena u Teheranu je u teškom kontrastu sa feminističkim protestom potpredsednice Vlade Izabela Levin protiv američkog predsednika Trampa, objavljenog kao viralni tvit ali i kolumna u Gardijanu, u kome ona kaže: "Svetu trebaju jaki lideri u borbi za ženska prava. Švedska će u tome imati sve veću i bitniju ulogu, i mnoge zemlje bi od nas mogle puno da nauče na tom polju".
To nije jedini težak kontrast između reči i dela švedskih političarki: iste nedelje, kada su se pomenute Šveđanke "zahidžabile", u Teheranu je održan Svetski kup u šahu za žene i mnoge poznate svetske šahistkinje su namerno propustile šansu da osvoje svetski kup (i novčanu nagradu) odbijanjem da tokom turnira prinudno nose hidžab i povinuju se iranskim zakonima koji diskriminišu žene. Nake od najboljih svetskih šahistkinja, među njima i aktuelna svetska prvakinja, gruzijka Nazi Pakidze, odbile su da glume pione šerijatske simultanke, za razliku od švedskih pacerki i ostalih EUkibicera.



Ministarka Linde, koja je pod velom potpisala brojne trgovinske aranžmane sa iranskim kolegama, "ne vidi nikakav problem niti konflikt" između politike ljudskih prava njene Vlade i potpisivanja trgovinskih sporazuma sa režimom jedne represivne diktature u kojoj muče zatvorenike, proganjaju homoseksualce, sa zemljom koja je u svetskom vrhu po broju izvršenih smrtnih kazni nad maloletnim osobama.
"Ukoliko je Švedskoj zaista stalo do ljudskih prava, onda ona ne treba da podržava režim koji maltretira svoje građane dok sa druge strane saučestvuje u genocidu u Siriji. Ako im je zaista stalo do ženskih prava, onda upravo njihove ministarke na prvom mestu ne treba da idu u mizogine zemlje poput Irana" kaže Hilel Nojer, izvršni direktor "UN Straže".



Švedska (ženska) vlada se zbog ovog poteza našla pod žestokim udarom kritika poslanika centra i levih partija, koji smatraju da ministri ne smeju činiti ustupke "rodnom aparthejdu".

Walk of shame: Sweden's "first feminist government" don hijabs in Iran (12.02.2017)
Hypocrisy: Sweden to present UN resolution on Iran's human rights record (12.02.2017)
Game Changer: This chess queen refuses to be used as a pawn (13.02.2017)



***
Ljubitelji Josipa Broza se možda neće složiti, ali Antu Markovića velika većina građana pamti samo po lijepom, skoro pa po "švedskom standardu" kakvog je Jugoslavenima obećavao.
Kako je Ante Marković u Jugoslaviju uveo "švedski standard" (BH Magazin, 26.11.2016)

Predizborna kampanja koja je u toku, po odsustvu realističnosti obećanja koja daju predsednički kandidati i političke stranke, u mnogome nadilazi prethodne. Devedestih godina najveću laž izgovorio je Slobodan Milošević kada je građanima obećao švedski standard. Od izbora do izbora to nemoguće obećanje raskiva se u nove lažne nade, i to traje sve do naših dana, kada je ponuda nadmašila i najsmelija očekivanja. Ponuđači su se potrudili da kao na seoskom vašaru, bude svega. I za one koji imaju mali biznis, a želeli bi da ga unaprede i prošire, i za one koji bi poverovali u viziju Beograda na vodi čime je još Mira Marković, tada predsednica JUL-a pokušala da fascinira glasače.
Olivija Rusovac: Dizajniranje politike i politika dizajna (Republika #524-525, maj 2012)



A onda je čadorli-Maja uspela da prejebe i Markovića i Miloševića pa uvela pravi švedski standard, a ne tamo neke budalaštine - pristojnu socijalu, slobodno tržište, kulturološka umesto kultur-oloških pitanja, šahovska pravila, nudističke kupaće kostime za smerne vernice, obrazovanje, funkcionalne zakone i Ustav, toleranciju, muškoženska prava i ostale iznutrice&iznukučine. Pod čadore, Srbijo!
Nemam pojma kako se ovo poslednje kaže na švedskom, a i ne zanima me.

Sve mi je - barem po ovom (i ne samo tom) pitanju - draži "nemački standard":
Nemačka ministarka odbrane Ursula fon der Lajen odbila je da velom pokrije glavu i da se prikloni striktnim pravilima koje za žene važe u Saudijskoj Arabiji, tokom zvanične posete toj zemlji.
Nemačka ministarka odbila hidžab: Nosim pantalone! (Mondo, 15.12.2016)

Saturday, 26 November 2016

Mizogeni rasizam


Rasizam se ne leči seksizmom

Ukoliko vas ne zanimaju međusobna čerupanja selebritija, nema razloga da zbog toga osećate krivicu. Zaista, ko još ima vremena za bacanje na tako nešto? Međutim, čini se da neke od tih naizgled besmislenih svađa u stvari ipak daju određenu poruku. Na primer, da ukažu na problem koji i dalje imamo po pitanju rasne i rodne netrpeljivosti.
Da vidimo, prvo, ko su glavni igrači u ovom komadu.
U stvari, radi se o igračicama.


Igi Azalea je australijska bela reperka koja je postala poznata po svom hitu "Fensi". Ejzejlia Benks je njena crna koleginica iz Njujorka. Svako normalan bi pomislio - koga je za to uopšte briga?! Međutim, kada su u pitanju rep i hip-hop, brljanje po tzv. rasnoj politici nije preporučljivo.
U jednom intervjuu, Benks je Azaleinu muziku nazvala 'kultur-brljotinom" i dodala da muzička industrija u SAD obezvređuje muziku crnih umetnika dajući nagrade belcima koji prisvajaju muzičke žanrove koji su nastali i razvili se u crnim zajednicama. Sukob između reperki je očigledno počeo kada je Benks optužila Azaleu da u svojoj pesmi repuje o tome "kako je to kada si robovlasnik". Dodala je i sledeće:
  • Zaista bih volela da znam otkud ta tvoja fascinacija crnim ženama... Zašto nas imitiraš? Zašto to radiš na takav način da se zapravo osećam kao da nas ismevaš? To što ne umeš da otpevaš stihove i dalje ne znači da si reperka.
Benks je u pravu kada kaže da "privilegovana bela gospoda ne treba da prisvajaju hip-hop" - crnačka kultura nije nešto što bi belci tek tako smeli da prisvajaju, pa za to još dobijaju i nagrade. Nema tu ničega novog za one koji na to obraćaju pažnju. Ali, Azalea izgleda nije dobro pazila na času, jer je na prozivanje odgovorila nizom besmislenih tvitova, koje je nazvala "porukama Benksovoj":
  • Ti si rasista i bednica. Postoji puno crnih umetnika koji su uspešni u svim žanrovima. Razlog zašto ti nisi, leži u tvom posranom stavu. Zato što si nesposobna da snosiš odgovornost za sopstvene greške, maltretiraš druge ljude, nesposobna si da budeš skromna i nemaš samokontrolu. Da, to si TI! Sama si kriva za sopstvenu nesreću, jer si puna predrasuda i nemaš mentalnih kapaciteta da to shvatiš. Verovatno nikada i nećeš. Hajde, deri se sad i sve izokreni na rasizam i politiku! Ma radi šta hoćeš, ali garantujem ti da te zbog toga niko neće voleti više, a BAŠ TO je razlog zašto sada cmizdriš na radiju.
Jasno je da australijanka nije u pravu. Ona, najblaže rečeno, nema pojma o međurasnim odnosima i politici. Međutim, samo zato što neko uradi ili kaže nešto donekle strašno, to ne daje za pravo drugima da rade šta hoće u znak odmazde.
20. decembra (2014) grupa hakera je na tviter nalogu @TheAnonMessage zapretila da će objaviti kompromitujući seks snimak ukoliko se Azalea ne izvini Benksovoj za svoje komentare. Tu su je nazvali i "bezvrednom kučkom". Grupa je kasnije povukla svoju pretnju uz izjavu kako se oni "ne bave porno biznisom". Međutim, sama pretnja predstavlja ono što je ovde zapravo važno. Objavljivanje nečijih privatnih snimaka bez odobrenja, ili sama pretnja da će to učiniti, u suštini predstavlja slučaj seksualnog uznemiravanja i to nije u redu.
Zahvaljujući glupom potezu hakera, dospeli smo do toga da Igi Azalea postane neko koga ćemo braniti. Eto zašto na ovom svetu nema više finih stvari.
Možda danas to nekome izgleda naivno, ali nepravda se ne može ispraviti drugom nepravdom. Zaista je lako okrenuti glavu u stranu kada je obasut uvredama neko ko vam se ne dopada. Zaista nije lako, na primer, kada dospete u situaciju da branite En Kulter (američka novinarka, poznata po konzervativnim i desničarskim stavovima koje često iznosi bez trunke samokontrole) kada postane meta seksističkih i transfobičnih uvreda. Azalea nije u pravu, i to zbog razloga koji nemaju ama baš nikakve veze sa njenim pojavljivanjem u nekom seks-snimku. U pokušaju da kazni Azaleu zbog njenog prisvajanja crne muzike i kulture, grupa hakera je zapravo igrala na kartu da je osramoti kao drolju. Oni su samo zamenili jednu formu nepravde drugom i tako uspeli da izgube kredibilitet korektne strane u toj glupoj raspravi.
Da zaključimo:
Da li Igi Azalea treba da se izvini za svoje besmislene i bezosećajne komentare?
- Naravno.
Da li bi trebalo da se prijavi na kurs Osnova rasnih politika na lokalnom koledžu?
- Da, definitivno.
Ali, da li su njeno nedostojno ponašanje i neznanje predstavljali dovoljan razlog da ona postane žrtva iživljavanja grupe internet vigilanata, koji su rešili da uzmu pravdu u svoje ruke?
- Nikako, jer onda ispadate isti.


***
Jedna bolest se ne leči drugom

Dve godine nakon objavljivanja gornjeg teksta, Amerika dobija novog predsednika koji je u Belu kuću ujahao na talasu brojnih rasističkih i seksističkih bljuvotina koje je neštedimice prosipao oko sebe tokom predizborne kampanje. Za Trampovu pobedu je delimično "zaslužan" i suparnički propagandni tim, koji je u jednom trenutku krenuo da se služi njegovim metodama - i zeznuo stvar. Takva taktika im je jednom uspela na unutarstranačkim preliminarnim izborima za kandidata Demokratske stranke, ali samo jednom.
Upravo je takvo nedostojno ponašanje stajalo (političke) glave one od kojih se nikako nije očekivalo. To je odličan primer, još jedan od brojnih u istorijskom nizu, kako se ne treba boriti protiv populista. Koristeći njihove metode u borbi protiv njih, samo ćete celu stvar svesti na puko povlađivanje, jer korišćenje populističkih metoda u svojoj suštini nema za cilj nadvladati populističke suparnike u dijalogu, već privući mase njihovih glasača na svoju stranu. Oni koji uporno to ne shvataju i ponavljaju grešku (poput američkih i srpskih demokrata), ne razumeju sledeće:
1) glasači republikanaca i radikala njih podržavaju baš zato što su takvi
2) oni ne glasaju za demokrate i liberale upravo zato što nisu takvi
3) ukoliko se magarci baš napenale da budu veći slonovi od slona, onda glasači koji podržavaju takvu politiku kao svoj prvi izbor uvek imaju onu ur-varijantu pod #1 a ne "nalickane uvlakače" pod #2
4) zbog svega toga, ovi pod #2 obavezno na kraju izgube i podršku svojih glasača
Iz tog vrzinog kola kurvanja sa populizmom se izlazi daleko prostije nego što se misli: jednostavnim uklanjanjem iz stranke onih koji smatraju da je to politika koju i dalje treba da sprovode, da su za poraz krivi građani koji nisu prepoznali tu njihovu "politiku" a ne oni sami. Ukoliko američke demokrate ne nauče tu lekciju, neminovno im sledi višemandatna sudbina današnje srpske opozicije. To je stvar čiste logike, jer u politici nema mesta patetici i sentimentu, čiji se "manjak" konstantno sa gubitničke strane spočitava glasačima.
Kazna je neminovna i uvek ista.


Hajde da, (ali samo) na trenutak, preskočimo ovdašnju politiku i na domaćoj estradi pronađemo neki primer sličan onom sa američke. Ovdašnji mediji su ih zapravo prepuni. Narod prati štampane i elektronske tabloide i guta objave koje sadrže obilje bljutavog prepucavanja i gadosti između domaćih scenskih vedeta, koje u novinama redovno časte nazivom "diva". Pevačice koje nemaju blage veze sa pevanjem, modeli sa modeliranjem, selebriti face koje bi bile totalno nepoznate van svog kupatila da nema društvenih mreža, starlete koje sijaju samo kada uglačaju silikone, prostačine koje su pogubile svaki pojam o vremenu i prostoru pa više ne znaju da li su na Farmi ili u Skupštini... Da, Farmu nikada nećete moći da pretvorite u Skupštinu ali Skupštinu ćete takvim ponašanjem neminovno dovesti na nivo Farme, baš kao i sve ostalo čega se kao takvi dotaknete.
Kako god bilo, ili vam je volja, ukoliko mislite da ćete povlađivanjem populiste odvratiti od glasanja za Rističevića, Martinovića, Nikolića, Dačića, Vulina, Vučića - i Trampa - onda se grdno varate. Stvar je ista kao i sa držanjem strane Ceci ili Karleuši - nazvati jednu "ciganskom kurvom" ili drugu "plastifuksom", ne samo da nije bolje od prostakluka kojima one časte jedna drugu, već je zapravo daleko gore.
Zato što jeste rasistički, seksistički i u samoj svojoj suštini - fašistički.
Podsetimo se još jednom dve od 14 odrednica fašizma koje je defiinisao dr Lorens Brit:
#3 Fabrikovanje neprijatelja i žrtvenih jaraca (rasizam je, uz nacionalizam, jedna od najuspešnijih metoda)
#5 Seksizam (muška dominacija, mizoginija)
Podsetimo se još jednom, ne samo Trampovih "immigrants out" i "grab by the pussy" izjava, već i brojnih nacionalističkih, rasističkih i seksističkih gadosti kojima nas decenijama obasipaju razni domaći Trampovi i Twampovi.


Više ne predstavlja čudo ni to što Srbija ima za ministra ovako nešto, i njemu slične.
U osnovi svake mizoginije i rasizma leži MIZOGENIJA - patološka mržnja, kao uzrok i kao posledica iz koje ona opet raste. Mizogenijom se ne leči ništa, pa ni mizoginija i rasizam.

Sunday, 28 February 2016

Devojka iz reke


Samo zato što se udala za čoveka koga je volela, 18-godišnjoj Sabi Kaiser je otac pucao u glavu, spakovao u džak koji je zajedno sa svojim bratom odneo do reke, i tamo bacio. Sabin otac i stric su bili u zatvoru, ali odatle izašli kao slobodni ljudi zbog kretenske rupe u pakistanskom zakonu, po kojoj su "ubistva u ime časti" sasvim legalno sredstvo eliminisanja problematičnog ponašanja žena u toj zemlji, naročito u pakistanskom delu Pandžaba u kome su na snazi islamski verski zakoni, dodatno začinjeni lokalnim idiotarijama.
Međutim, iako to izgleda naprosto neverovatno, Saba je nekako preživela pucanj u glavu, vezivanje u vreću i bacanje u vodu. Ta devojka je uspela da izađe iz reke i pokušaj ubistva prijavi policiji, koja je odmah pohapsila počinioce. Porodica i komšiluk zahtevali su da se "mir vrati u njihov kraj", tako što će Saba lično dati oprost ocu koji je, eto, "jedini hranitelj svoje velike porodice"...
Njena životna priča je postala osnov za scenario kratkog dokumentarnog filma, koji je jedan od nominovanih za večerašnju 88. dodelu nagrada Američke filmske akademije.

"Devojka u reci: Cena oproštaja"
(r. Šarmin Obaid-Činoj, 2015)

Sabina sudbina je već danima jedna od udarnih tema koja prati priču o dodeli Oskara za filmska ostvarenja u 2015. godini. Pritisnut medijima i brojnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava i prava žena, pakistanski premijer Navaz Šarif je javno obećao kako će stati za vrat ovom ludilu i ukinuti pomenuti "zakon"; čak je i njegova kćerka Marijam (koju smatraju naslednicom svoga oca na čelu vladajuće partije) uključena u medijsku kampanju povodom reforme pakistanskog zakonodavstva kojom bi se sprečilo dalje nekažnjeno ubijanje žena zarad "časti" porodice i njenih muških usijanih glava. Međutim, mnogi aktivisti strahuju da je to samo deklarativno izjavljeno i da će se sve nastaviti čim prođe ova frka oko dodele Oskara; oni smatraju da treba pojačati pritisak javnosti na državni vrh Pakistana kako opet ne bi izvrdali i eskivirali da učine obećano.
Posle medijske buke, pojačane nominacijom filma za Oskara i upornim zahtevima autorke filma Šarmin Obaid-Činoj, premijer Navaz Šarif je pristao da bude domaćin predoskarovskoj premijeri filma u Pakistanu, tako što će film biti prikazan u njegovoj rezidenciji u Islamabadu. Čak je izjavio i da su takva ubistva "mrlja na časti zemlje".
Eh, ta čast...

Šarmin Obaid-Činoj i Navaz Šarif

Iako je u Pakistanu još 2004. godine bio predložen zakon kojim se takva ubistva zabranjuju, na svakih 90 minuta bude ubijena jedna žena, sa izgovorom da je to učinjeno odbrane časti radi. 70% počinilaca su i dalje slobodni ljudi zbog "oproštajne" rupe (rupčage?) u tamošnjem zakonodavstvu: ukoliko se smatra da neka devojka ili žena nanese "sramotu" porodici jer je odbila da uđe u već dogovoreni brak, ili ako predugo gleda u nekog drugog momka, ili čak ako je silovana - muškarac ima pravo da je ubije ako mu to oprosti neka druga muška glava iz te porodice. Postoje društva u kojima se briga za zaštitu časti porodice smatra plemenitom osobinom, ali ova ubistva nemaju ama baš nikakve veze sa čašću - njihova suština je u tome da su posledica običajnog gledanja na ženu kao na imovinu. Odatle ta "oproštajna" zakonska rupa kojom se štiti pravo na posedovanje i ubijanje žena i devojaka.
Predloženo je da u novom zakonu bude ukinuta pomenuta "oproštajna" klauzula, ali niko u vrhu vladajuće partije nije želeo da to podrži, tako da od promene zakona nije bilo ništa.


Svet se digao na noge kada su 2012. godine talibani na identičan način, pucnjem u glavu, pokušali da ubiju maloletnu Malalu Jusafzai, prošlogodišnju dobitnicu Nobelove nagrade za mir. I njih je "uvredila" njena uporna borba za pravo devojčica na obrazovanje, a onih koji će im u to ime svesrdno oprostiti, alahu'ekbar, uvek ima i više nego dovoljno. Tada je više od milion ljudi širom sveta potpisalo peticiju sa zahtevom da pakistanske vlasti ispune Malalin san i omoguće slobodno obrazovanje za sve. Kada je peticija bila predata lično predsedniku te države, on je formirao fond iz koga je stipendirano obrazovanje tri miliona dece u Pakistanu.


Inače, u filmu "Devojka u reci: Cena oproštaja", prikazani su i dokumentovani svi događaji koji su zadesili nesrećnu Sabu Kaiser: pokušaj ubistva od strane članova najuže porodice (otac i stric), preživljavanje teških povreda, prijava policiji i aktivistima za ljudska prava (koju su podneli Saba i njen muž), pritisak porodice i okoline da odustane od optužbe i "oprosti ocu" što je hteo da je ubije (ne, otac joj se ne zove Đuro), i konačni kompromis na koji je pod pritiskom bila primorana da pristane tokom sudskog procesa. Ona je "oprostila" ocu i stricu kako bi bili pušteni iz zatvora, ali njena poslednja rečenica, na kraju filma, glasi:
- Oprostila sam im pred sudom, ali u srcu nikada. 

Saba Kaiser

Hrabrim ženama Pakistana (i ne samo njima) potrebna je pomoć da bi bili izglasani zakoni koji će ih zaštititi, opstala kultura koja čuva njihovo dostojanstvo, formirano društvo koje podržava njihovo pravo da same odlučuju o svojoj sudbini. Sama zlatna figurica, koju film i naročito njegova priča u potpunosti zaslužuju, nebitni su u odnosu na svaki spašeni život.

***
Naslov blogposta "Devojka iz reke" je povezan sa naslovom dokumentarnog filma "Devojka u reci". Ne treba ih pomešati sa "Devojkom sa reke" (1954), filmom u kome glumi Sofija Loren.
Mada...


Ako zanemarimo prsatu&guzatu italijansku divu, priča o nimalo ružičastoj sudbini Nives Mongolini, samohrane majke prinuđene da bere trsku kako bi imala od čega da prehrani sebe i svog maloletnog sina (koji na kraju filma nesrećno strada), "petlja" se sa lokalnim švercerom i policajcem (gde prvi pokušava da je ubije a drugi zaštiti), sve više počinje da liči na Sabinu sudbinu. U pitanju nije Pakistan, već daleko nam bliža Italija.
Ove noći će po 88. put biti uručeni pobednički Oskari za najbolje filmove na svetu; možda će jedan pripasti i "Devojci u reci". Tačno toliko godina (88) i Pobednik stoji na Kalemegdanskoj tvrđavi, jer ga onako golog i nabildanog na Terazijama tadašnje beogradske dame "nisu htele".
Ehm, Oskar i Pobednik su nalik, po formi a pomalo i suštini...


Da li bilo ko zna, ili o tome vodi računa po službenoj dužnosti, koliko je femicidnih "ubistava u ime časti" počinjeno u Ludari, na globusu označenoj kao Srbija? Koliko je devojaka i žena umoreno i bez vezivanja u džak, bacanja u reku?
Ne zanosite se kako toga u našu butigu nema.

appendix 29.02.2016.
Film "Devojka u reci: Cena oproštaja" je dobitnik Oskara za najbolji kratki dokumentarac snimljen u 2015. godini. Pakistan je dobio još jednom ovu nagradu, a Šarmin Obaid-Činoj je po drugi put u poslednjih pet godina osvojila Zlatnog Golaća.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...