Friday 27 April 2018

Sloboda i (ne)obrazovanje



Veliki sam pobornik poboljšanja kvaliteta puteva, kanala i škola. Ali voleo bih da ulaganja u treće budu opipljiva poput ulaganja u prvo - konkretnija od prodavanja magle. Ulaganja u fondove knjiga jesu sasvim pristojan vid pomoći, osim ako se ne izgube u stalnoj pretnji bankrota tih fondova. Kada bi zakonodavac na postojeće poreze dodao samo jedan cent po glavi stanovnika naše države, to bi trenutno započelo i omogućilo trajno održavanje sistema osnovnih ili opštih gradskih škola, kao i univerziteta na kome bi se na najvišem nivou mogla izučavati svaka grana nauke koja bi danas mogla bila biti našoj državi od koristi. To bi nas, takođe, spasilo tereta konzervativizma, fanatizma i indiferentnosti prema sopstvenoj državi, kojoj upravo sada šaljemo svoju mladost da bi smo nazad dovlačili onu iz Nove Engleske.
Ukoliko neka nacija, koja sebe smatra civilizovanom, očekuje da istovremeno bude i neobrazovana i slobodna, onda ona očekuje nešto što nije nikada bilo niti će biti.
Funkcioneri svake vlasti imaju neverovatnu sklonost da po sopstvenoj volji upravljaju slobodom i imovinom građana. A upravo za slobodu i imovinu nema sigurnije luke od samih građana; međutim, čak ni među njima to nije na sigurnom ukoliko oni nemaju informacije. Samo tamo gde je štampa slobodna, i gde su svi građani pismeni i sposobni da je čitaju, sve je na sigurnom.
- Tomas Džeferson, iz pisma pukovniku Čarlsu Jensiju 6. januara 1816. godine



Da li znate ko su ova dvojica sa slike?
Hajde da preformulišemo ovo pitanje:

Da li znate ko su i kako izgledaju ministri obrazovanja i informisanja u aktuelnoj Vladi Republike Srbije? Malo je verovatno, a u suštini nije ni bitno.
Da li znate šta rade? Još je manje verovatno, ali de profundis spada među najbitnije stvari jednog društva koje želi da bude slobodno. I civilizovano. Kao što je važilo za Ameriku u nastajanju, podjednako važi i za Srbiju u nestajanju, bez obzira na vremensku razliku od 202 godine. Ne bavimo se ovde današnjim odnosima Srbije i Amerike, niti samom Amerikom u vremenskom rasponu od dva veka. Bavimo se poređenjem - na šta je ličila i kakva je bila Amerika Tomasa Džefersona početkom XIX tj. na šta liči Srbija Aleksandra Vučića početkom XXI veka. Da li danas našu decu uče da je Srbija Dositeja Obradovića bila Džefersonovoj Americi daleko bliža nego ovo naše današnje čudo? Uče, svakako, baš kao što nam je informisanje nezavisno i slobodno, u stilu "kad čujem reči istina i sloboda, hvatam se za kundak pinkformera". Zato što smo (napredno) pametni.
Ko se ne pita kakvo su nam obrazovanje i informisanje, ali obavezno ima komentar na ono "u nestajanju" koji svakog jutra sebi u ogledalu recituje - čuveno "Amerka je najveća fašsčka zemlja na svijetu!" - taj nikada neće ni moći da shvati suštinu. A suština je jednostavna, i glasi:


Bez obrazovanja nema demokratije, bez informisanja nema slobode.

U suprotnom, sve se svodi na Orvelovo "u neznanju je moć", "sloboda je ropstvo" i konačno - "rat je mir".
Za ovce, ali svakako ne i za ljude.

Thursday 26 April 2018

Lopatari


Lopata se udarnički, svom snagom, po travnjacima i pašnjacima na sve četiri strane sveta.
Sade se budući naraštaji drški za lopate.


Supruga francuskog predsednika i srpski predsednik u čuvenoj Merlinkinoj "ventilator" pozi.
Bajkerjerej lopatofor Bane Peranović likes the latter.

Wednesday 25 April 2018

Živinarska farma



Seća li se neko smešnog petla Sofronija iz crtanog filma? E, taj sutra dolazi u Niš kako bi snagom svoje neodoljive harizme zaustavio "tupave proteste". Sa sobom Sofronije dovodi gomilu koja nije u stanju da bilo šta zamisli bez njega, suverenog vođe kokošarnika. Sofronije je alfa kokot i gazi svoju vrstu, nesklonu otporu, bez milosti i bez pameti. Vođa kokošinjca je uveren da ga Niš voli i da će mu pokazati ljubav. Kakvu ljubav? On nije od bića koja se mogu voleti, a čezne da svi osećaju prema njemu divljenje i da ga ne teraju kao mušku kokošku. Iš bre, šetaj! Ali on je rekao da se odaziva na Aleksandar, a ne na iš! Znači, ako čuje to što će svakako čuti, praviće se gluv i lud.
Zašto iš? Zar zbog toga što se rimuje sa gradom samo u prvom padežu? Nije valjda da meraklije ne shvataju predsednika SNS-a ozbiljno, pa u njemu vide pernatu živinu koja je zabasala tamo gde joj nije mesto?

***
Crtani film u kome živimo prepun je analogija sa Sofronijem i njegovim živinarnikom.
Nepunih deset godina od osnivanja kradikalske "velike partije", njihov definitivni slogan svih kampanja i celokupnog vladanja može biti samo jedan. Ovaj:


I ne samo to.


Sine Nebojša!

Ja ću ti pokazati kako se prave eroplani... Odeeee!

U redu, umuknucu (jednom sam tako skoro umro od gladi).


- To nije pile, sinak, ja sam pile. Hoću reći - petao, da.
- Ne lupaj, ti nisi pile. Ti si lajavi krelac.

Vaistinu ludo, burazere, da luđe ne može biti.
Antikontramitingaško "Iš iz Niš!" je danas u potpunosti opravdalo svoje postojanje.

Tuesday 24 April 2018

Dan armije, dva posle



Vojska je izašla na ulice.
Oklopna vozila su postavljena svuda oko važnih objekata stubova države - oko crkve, krune, domaćina. Vojska je garant mira, stabilnosti i demokratije u državi. Njen zadatak je da obezbedi red, mir, očuvanje demokratije i sekularnosti države, da u najkraćem vremenskom roku omogući i obezbedi održanje parlamentarnih izbora i formiranje nove vlade kojoj će potom prepustiti upravljanje državom.
Ukoliko ste - kojim slučajem - pomislili da je ovo film koji (ne)ćete na ovaj ili onaj način gledati u Srbistanu - pogrešili ste. Prethodni deo teksta se odnosio na Ustavom predviđenu ulogu vojske u - Turskoj. Barem je tako bilo do pre neku godinu, kada je kajmakli-Erdogan izmenio Ustav te zemlje i tim promenama izbacio vojsku iz bilo kakve kombinacije u slučaju vanrednog stanja ili nekih drugih društvenih elementarnih nepogoda. Za svaki slučaj, što je nedugo potom pokazao i u praksi (prilikom neuspelog puča, koji je debelo mirisao na istu kuhinju kojom se bave i Vučići Uveoci). Praktično, turskom društvu je tim izmenama iz ruku izbijeno glavno oruđe očuvanja sekularnosti i demokratije, osnovnih tekovina amaneta Mustafe Kemal-paše Ataturka. Jaka vojska, u koju pritom građani imaju veliki nivo poverenja - upravo to je ono što svakom autokrati i antidemokrati treba.
Mladoturci - sikter, seldžuci - napred.
U Srbistanu je isto, al' opet drugačije. Vojska jeste na ulicama, ali ne zbog očuvanja demokratije (pu, daleko bilo). Ukoliko ste ateisti, pa ste (takođe) pomislili da je kamarad Vulin, zvanično vojno nesposobni ministar vojske, isterao na ulice tenkove i naredio da cevi upere u crkve - zajebali ste na kvadrat. Vojska ovde nije ni garant sekularnosti - pre bi se reklo da je garant hiperklerikalizacije svega, pa i same sebe.


Vojska je od subote do ponedeljka bila na ulicama zato što je to bio njen praznik, Dan Vojske Srbije, posvećen 23. aprilu 1815. godine kada je podignut Drugi srpski ustanak protiv turskih okupatora.
203 godine kasnije, niti smo mi nešto naučili od Turaka, niti su oni naučili od samih sebe.
Ako je uopšte još nekome stalo do toga, kako tamo tako i ovde.
Zato je AVulin morao da izjavi kako je "Vazduhoplovstvo Srbije u najboljem stanju od NATO agresije". To reče, pa naredi da ga slikaju u avionu (baš kao i Vođu mu pre šest meseci, dok je raspakivao ruske sanduke sa MiG-ovima). Da ga slikaju, jašta, i to u što krupnijem planu, kako se ne bi videlo da ne sedi u pravom avionu već u vežbovno-borbenoj maketi.
Ili čemu god već...


Pošto smo već spomenuli "stubove srBstva", deder da pogledamo kome i čemu to Srbistanci najviše veruju:
2003 (Novosti) - 1. crkva 2. vojska 3. policija
2011 (B92) - 1. crkva 2. policija 3. vojska
2012 (Novosti) - 1. crkva 2. policija 3. vojska
2017 (B92) - 1. vojska 2. crkva 3. policija
2018 (Pink) - 1. Aleksandar Vučić 2. vojska 3. crkva
Konačno.
U znak slavlja što je AVčić najzad osvojio prvo mesto na listi narodnog poverenja, AVlin je odlučio da u sredu 25. aprila sedne u helikopter i lično njim pilotira do Niša, gde će sleteti na terasu ruskog humanitarnog špijunskog centra, odakle će ga blindiranim crnim tenkom prebaciti do mesta na kome će biti održan veliki svečani kontramiting, takođe prvom mestu u čast.


Naravno, Vučić se ne vozi helikopterom nikada; ne zbog Vulinovog pilotiranja već zbog malera. On u Niš stiže blindiranim autobusom, zajedno sa ostalim nišlijama iz celog Srbistana. Pa kad, umesto šnicle, kolektivno navale na blindirane sendviče... lele, bate.
Šuška se da neki strani plaćenici, domaći izdajnici, mrzitelji, nedostojni ljudi, pacovi, hijene i domicilne ništarije spremanju nekakav antikontramiting, pod sloganom "Iš iz Niš"?! Nema šanse da do toga dođe u erdoganovskoj Srbiji. U sredu će na ulicama, pored vojske, biti i crkva i policija. Naravno, i on - Broj Jedan od poverenja.
Jer poverenje je najvažnije.

p.s.
- Dan JNA (2013)
- Dan reciklaže armije (2016)

Monday 23 April 2018

Frauen Warte


Davanje jednakih prava ženama, kako to marksizam propoveda, njima zapravo ne donosi nikakvu jednakost. U stvari, žene se tako zapravo lišavaju prava, zato što ih to uvlači u društvene poslove u kojima su one inferiorne. Žene imaju svoje bojno polje - svakim detetom koje donesu na svet, one biju sopstvenu bitku za naciju.

Stav nacista prema ženama odražavao je tradicionalističko patrijarhalno gledište Hitlera i ekipe ludaka oko njega, po kome su žene prirodno najbolje "opremljene" da budu supruge, majke i domaćice. Sprovođenjem takve politike i žestokom propagandom, nacisti su uspeli da odstrane žene-profesionalce iz mnogih oblasti istovremeno ih odvraćajući od plaćenih radnih mesta, žestoko marginalizujući i satanizujući one malobrojne preostale neudate i zaposlene.
Pored toga, jedna od omiljenih "tehnologija" nacista bila je promotivna propaganda za povećanje nataliteta, obećavanje posebnih povlastica i nagrada za trudnice, poput državnih kredita i medalja ("Zlatni krst nemačke Majke" za osmo dete) za one sa četvoro i više dece. Paralelno sa tim, išla je besomučna partijska propaganda podržana državnim merama zabrane abortusa i upotrebe kontraceptivnih sredstava - s tim da se sve to odnosilo samo na Arijevke, Nemice. Za sve ostale pripadnike "nižih" naroda, depopulacija je bila preporučena - svim sredstvima.
Nacisti su, takođe, rešili da "refeminizuju" žene donošenjem niza uredbi i propisa o tome kako žene treba da izgledaju i ponašaju se. Angažovali su brojne modne kreatore čiji je zadatak bio stvaranje ženske garderobe koja odražava nacionalsocijalističku rodnu percepciju.
Pored raznih ženskih naci-organizacija, postojali su i brojni časopisi kroz koje je nacionalsocijalistička propaganda trovala nemačke žene, "učeći" ih poslušnosti prema muškarcima, spremajući ih za brak i materinstvo. Jedan od takvih časopisa bio je "Frauen Warte" (Žene čekaju), ilustrovani magazin za žene koji je uzlazio svake druge nedelje. Naslovna strana broja 20 (1938) neodoljivo podseća ne nešto ovdašnje... podjednako smrdljivo:

1938 - 2018

Problem svih nas leži u tome da ove desno u Srbiji danas podržavaju skoro svi - i isti - koji su onomad u Nemačkoj podržavali ove levo. Kao da se ama baš ništa nije dogodilo i naučilo u proteklih osamdeset godina. Jedino je onaj seljak sa Hitlerovih plakata nestao kod srBskih Hitlera po sokacima bezumlja, učlanio se u Partiju i zaposlio u državnoj firmi. Mora da su i za to krive žene, čim je država preko svojih zvaničnih glasila (Politika, Novosti) krenula u kampanju "borbe za povećanje broja trudnica među ženama sa srednjom i osnovnom školom" (...) i u "vangradskim, ruralnim sredinama". Zato što su one fakultetski obrazovane "sebične i neće da rađaju"?
Opravdana je sumnja da čak ni sam autor teksta u Novostima ne zna šta tačno znači sve što je u njemu napisao. Ili je možda samo prepisao iz nekog od brojeva "Frauen Warte"?
Kako se zove društvo u kome država vodi licemernu favorizovano-populacionu propagandu, dok u svim oblastima života sprovodi maksimalno depopulacionu politiku?
Ne, u srpskom društvu uopšte nije na delu tiha, puzajuća fašizacija. Lorens Brit i Umberto Eko su sve to izmislili.

Sunday 22 April 2018

Stojko i Bojko


Susreli se Stojko i Bojko, u Mostaru, onomad.


Stojko progovara:
- Osamsto dvadeset hiljada... Pu! Za to da radim! Pa ja sam bre ovo odradio još u prošli četvrtak, prema tome ja sam slobodan i sad mogu da popunjavam sportsku prognozu. A za njihovu produktivnost, pravo da ti kažem - stoli me bojko!



Bojko njemu odgovara:
- Mogu da mislim da si škrgutao zubima, ali je ono što si rekao bilo dobro, što si pozivao na mir. Bratko, dobro da si ostao samo na škrgutanju zubima...

***
Posle su zajedno otišli da razgledaju novi i još stariji Stari most, i zamišljaju da su Gospodin Goluža.
A koža... sve tesnija i tesnija.

Saturday 21 April 2018

POiV


POiV
1) ispiranje mozga u rahmetli JNA, skraćenica za "Političko obrazovanje i vaspitanje"
2) ispiranje mozga u kradikalskoj Srbiji, skraćenica za "Propaganda, Obeućivanje i Veronauka"


Vernik: Veruješ li ti u Boga?
Ateista: Ne.
Vernik: Dobro, poštujem.
Ateista pomisli da će ga ostaviti na miru.
Vernik: Danas se posti.
Ateista ćuti.
Vernik: Postiš li ti danas?
Ateista: Ne 
Vernik: Valjalo bi da postiš, to je samo jedan dan. Šta će da ti fali?
Ateista ćuti.
Vernik: Ne valja ti to što ne veruješ. Veruj za svaki slučaj. Deda tetke moje komšinice nije verovao i udario ga grom na svetog Iliju. Posle počeo da veruje.
Ateista: OK.
Vernik: Prekrsti se slobodno, neće ništa da ti bude.
Ateista: Ne, zašto bih?
Vernik: Šta gubiš? Šta će da ti fali? Moj otac je bio komunista, sad se krsti. 
Ateista: Ja nisam komunista. 
Vernik: Sve je to isto. Ne budi lud, Bog sve vidi, ti veruj da ti posle ne bude kasno. Ne znam šta je sa tobom? Đavo te uzeo pod svoje. Možda bi trebalo da se pričestiš i ispovediš. Sestri moje babe je pomoglo. Hoćeš da odemo zajedno?
Ateista: Ne.
Vernik: Stvarno si lud. Ne mogu da shvatim da ne veruješ u Boga. Šta je ušlo u tebe? Sotono, nekad si bio normalan.
Ateista: Slušaj, ostavi me na miru. Jebe mi se za tvog nepostojećeg imaginarnog boga i biblijske besmislice. Veruj u gorući grm koji govori, zmije koje govore, bezgrešno začeće, vaskrsenja i ostale bajke. Mene to ne zanima.
Vernik: Što si tako agresivan? Namećeš svoj ateizam. Ti nisi ateista, ti mrziš Boga. Pokušavaš meni da nametneš svoje neverovanje. Nemaš poštovanja prema mom verovanju. Užas.
Isti vernik, kasnije u diskusiji: Ja nemam ništa protiv ateista, već protiv novoateista koji agresivno nameću svoje neverovanje.
A može i ovako:

Drug Član: Veruješ li ti Vučiću?
Nečlan: Ne.
Drug Član: Dobro, poštujem.
Nečlan pomisli da će ga ostaviti na miru.
Drug Član: Danas se glasa na izborima za Vučića.
Nečlan ćuti.
Drug Član: Glasaš li ti danasn za Vučića?
Nečlan: Ne 
Drug Član: Valjalo bi da glasaš za Njega, to je samo jedan glas. Šta će da ti fali?
Nečlan ćuti.
Drug Član: Ne valja ti to što mu ne veruješ. Veruj mu za svaki slučaj. Deda tetke moje komšinice nije mu verovao i udario ga grom na Sv. Lava Katanskog po njihovom, tj. na Sv. muč. Konona Baštovana i prep. Marka Podvižnika po našem kalendaru. Posle počeo da mu veruje.
Nečlan: OK.
Drug Član: Prečlani se slobodno, neće ništa da ti bude.
Nečlan: Ne, zašto bih?
Drug Član: Šta gubiš? Šta će da ti fali? Moj otac je bio komunista, sad se prečlanio. 
Nečlan: Ja nisam komunista. 
Drug Član: Sve je to isto. Ne budi lud, Vučić sve vidi, ti mu veruj da ti posle ne bude kasno. Ne znam šta je sa tobom? Mrzitelji i nedostojni ljudi te uzeše pod svoje. Možda bi trebalo da se prečlaniš i zalepiš po neki plakat sa Njegovim likom. Sestri moje babe je pomoglo. Hoćeš da idemo zajedno?
Nečlan: Ne.
Drug Član: Stvarno si lud. Ne mogu da shvatim da ne veruješ Vučiću. Šta je ušlo u tebe? Žutaro, nekad si bio normalan.
Nečlan: Slušaj, ostavi me na miru. Jebe mi se za tvog nepostojećeg imaginarnog Vođu i kradikalske besmislice. Veruj u gorući grm koji govori, zmije koje govore, bezgrešno začeće, vaskrsenja i ostale džidipi bajke. Mene to ne zanima.
Drug Član: Što si tako agresivan? Namećeš svoje nečlanstvo. Ti nisi Nečlan, ti mrziš Vučića. Pokušavaš meni da nametneš svoje nečlanstvo. Nemaš poštovanja prema mom članstvu. Užas.
Isti Drug Član, kasnije u diskusiji: Ja nemam ništa protiv Nečlanova, već protiv Novonečlanova koji agresivno nameću svoje nečlanstvo.


Kako god da se okreneš - feldkuratura ili ketehizis - pazi samo da ti ne ispadne sapun.

Thursday 19 April 2018

Rat i mir



Dobro bre, Ameriko i Englesko, pa taman je Gospodar Vučić uspeo da vam spreči Treću svetsku vojnu i taman je Pajaco Marić ćirilicom (u Vođino ime) potpisao sa dr Haradinajem aneks Rezolucije 1244 pred hiljadama Aleksandrovih Svedoka okupljenih oko malih ekrana, i opet se Neko našao pametan da muti vodu i priziva rat sa Hrvatskom zbog Kosova - bez Vođinog znanja em odobrenja?!
Hm...

2-u-1: Amewčki Slon i Wuski Medžed u istom buretu

Znate šta - vi, Svetske Sile - neće bre moći više to tako! Taj vaš agent koga ste ubacili u naše praosnivačke redove ima biti skinut sa platnog spiska savetnika, pa ćete vi da vidite! Činišvoliko, koekude, jokmore, drž' - i tačka!!
Sa platnog spiska narodnih poslanika skinut biti neće, jer je to nešto sasvim drugo: to je narodna volja, kod nas je to svetinja a ne k'o kod vas, Ameriko i Englesko.


A Ratimir k'o Ratimir - stanje redovno.
Garant mira i faktor stabilnosti je to, nije On zajebancija... k'o Neki tamo.

***
Himna za danas, četvrtak 19. april 6. godine napredne:


Tuesday 17 April 2018

I love the man in ZTO


- Crna garderoba ministra Vulina nije vojna uniforma, već zaštitno-tehnička odeća domaće proizvodnje, i njeno nošenje se ne protivi zakonu.

ZTO: ministarska (gore) i gušterska (dole)

- Sve žene mlađe od 50 godina biće pozvane na vojne vežbe. Svi građani Srbije, bez obzira na pol, biće obučeni za postupanje u eventualnim ratnim i vanrednim situacijama. Vodićemo računa i o starosnoj granici, jer nećemo dozvoliti da žena od 60 godina bude deo obuke za vanredne situacije.

Spomenar: slike sa nekih od prethodno održanih obuka za vanredne situacije.
Jasno se vidi da učestvuju svi građani Srbije, bez obzira na pol i godine.


Ambicija mi je bila da imam ambicije
Ali osim snova ništa drugo nudio nisam
Siguran život beše tako primamljiv
Brošure, poklončići, na njih sam se primio
Samopouzdanje sam povratio
Maskirno sam navukao
Jer ženske se na onog što puca pale
Čoveka u uniformi baš vole



Vaistinu ZTO!


Monday 16 April 2018

Hemoroidiot


Šta su zapravo hemoroidioti?
To je jedna veoma prisutna pojava, 99% izvođača javnih radova ih ima stalno ili s vremena na vreme. Ponekad ne izazivaju simptome, pa ih tada i ne konstatujemo, ali ponekad mogu dovesti do svraba, nelagodnosti, krvarenja, bolova i ostalih političko-erotskih nadražaja. Iako mnogi veruju da su hemoroidioti uzrokovani hroničnom konstipacijom, logorejom, dugačkim sedenjem i snažnim naprezanjem, malo je dokaza koji podržavaju tu vezu. Možda će nam svima biti lakše kada čujemo da su i najveći velikani svetske istorije patili baš od hemoroidiota (Napoleon, Gogolj, Karl Marks, Hemingvej, Džerald Ford, Merilin Monro, Elizabet Tejlor... Klinton, Tramp, arapska braća, Angela Merkel, Putin, Aleksandar Čepurin). Ne dozvolimo da nas hemoroidioti sputaju u ostvarivanju naših velikih dela!


Šta je Fakju?
To je preparat za tretman nepostojećih hemoroidiota ali i onih u najavi - služi kako za njihovo stvaranje tako i za dugotajno održavanje. Taj postupak je u našem narodu poznat pod pežorativnim nazivom "karićočepurenje". Osnovni sastojci su cinkaroš-oksid, fakofein, omnibeskrupulozin, džepatrombin-hlorid, poltronosteroidi i polimasni vodonik-sulfidni premaz za negu kose, tena, nazalnih dlačica i biografije.

Što je najvažnije, Fakju je u potpunosti proizvod domaće pameti.
Kako se koristi Fakju?
Supozitorije se koriste za lečenje unutrašnjih, dok mast možete koristiti i kod unutrašnjih i kod spoljašnjih hemoroidiota. Ako nije drugačije propisano, naneti aplikatorom mast 2-3 puta dnevno na/u omiljena mesta tj. jednu supozitoriju u debelo crevo 2-3 puta na dan. Kada dođe do poboljšanja situacije, terapiju nastaviti sa jednom (omiljenom) supozitorijom na dan.


Upozorenje
Pre upotrebe detaljno proučiti uputstvo. O indikacijama, merama opreza i neželjenim reakcijama na lek, posavetujte se sa svojim lekarom, farmaceutom, medijskim savetnikom i astrologom. Ovo upozorenje obavezno pročitati što je brže i nerazumljivije moguće!

***
Čepurin...
Karić...
Zamalo da napravim geg.


Saturday 14 April 2018

Topovska šupa


Jeremija je "palio topa", odigrao kolo... i na kraju odsvirao svoje, postao legenda narodnjaka.
Crveni Vojvoda je nišanio, okidao, huškao, vatru potpaljivao benzinom i vodom, regrutovao, izazivao, vređao, sastavljao pa čitao spiskove nepodobnih i otpisanih, proterivao, saučestvovao, ljuštio banane i advokatska čela, šepurio se, lagao, cinkario, robijao, potezao pištolj na studente, obučavao svoje učenike i stvarao sebi naslednike... i na kraju popio presudu za ratni zločin, postao moneta za potkusurivanje Zapada i naprednjaka.
Svakom prema zaslugama.


I šta sad?
Ništa. Srbija je sigurna kuća za osuđene ratne zločince svih fela i najnesigurnija kuća za svoje građane. U stvari, Srbija je jedna velika topovska šupa, u mraku, krcata džebanom i fitiljima, i tobdžijama koji povazdan žmure dok nišane u sve nas.
Jeremija i Đole Haubica su izmišljeni likovi, ali ovakvi desno su stvarni da stvarniji ne mogu biti.
Zato je tako kako nam je.

Thursday 12 April 2018

Nikad izvini



Dr Aleksandr Krogan je 2014. godine napravio fejsbuk kviz-aplikaciju koju je nazvao "Ovo je vaš digitalni život". Verovatno ste primetili da mnogi od vaših prijatelja sa fejsbuka postuju gomile sličnih aplikacija. Možda ste čak i sami popunili neki od tih kviz-upitnika, ne bi li otkrili koji ste lik iz priča o Hariju Poteru ili na koje umetničko delo ličite.
Više od 270 hiljada ljudi se primilo, preuzelo i koristilo Kroganovu aplikaciju.
Da bi to mogli da urade, prihvatili su uslove korišćenja aplikacije, čime su dopustili ne samo prikupljanje i korišćenje svojih već i ličnih podataka svojih prijatelja, od kojih većina verovatno nikada nije ni čula za postojanje te kviz-aplikacije.


Svetska mreža je Kroganu omogućila da pristupi podacima 50 miliona profila sa Fejsbuka; od toga je on oko 30 miliona uspeo da upari sa podacima na drugim platformama kako bi otkrio stvarni identitet tih korisnika. Sve te podatke je Krogan prikupio uz dozvolu Fejsbuka - tako što je izjavio da će biti upotrebljeni u "akademske svrhe".
Umesto toga, Krogan je sve te podatke predao kompaniji u kojoj je zaposlen - sada već "čuvenoj" Kembridž Analitici, koja je upravo na taj način porekršila pravila Fejsbuka. Fejsbuk je za to curenje podataka saznao 2015. godine kada su celu aferu razotkrili novinari Gardijana, pa je iz Cukerbergove kompanije naloženo Kroganu i Kembridž Analitici da izbrišu sve prikupljene korisničke podatke.
Fejsbuk im je poverovao na reč da će tako i postupiti.

- Hej, sve je obrisano, zar ne?
- Pa naravno! Sve smo u potpunosti izbrisali.

A nisu.
Britansku Kembridž Analitiku finansira ista porodica Merser koja finansira i američki Brajtbart. Stiv Benon je bio potpredsednik te kompanije, koja je potom postala digitalna produžena ruka Trampove predsedničke kampanje. Iskoristili su podatke koje je Krogan prikupio, kako bi kreirali profile američkih glasača i napravili, kako je to jedan od njihovih bivših službenika rekao novinaru Gardijana, "alatku za vođenje psihološkog rata" u vreme izbora 2016. godine.


Fejsbuk je imao prava da proveri i otkrije da li podaci ipak nisu bili obrisani. Kompanija je odlučila da to ne uradi.
Kada je cela afera isplivala na površinu, američki i britanski nadležni organi su zahtevali odgovore na neka pitanja... Međutim, odgovor je jednostavno glasio: "To je stvar Fejsbuka." Njihove informacije o vama su njihov proizvod, ali oni se prave veoma nevešti kada se postavi pitanje šta se sa tim podacima dešava kada napuste njihovu platformu.
Mark Cukerberg je potom odbio da se pojavi pred komisijom britanskog Parlamenta, ali je ipak odlučio da se odazove pozivu američkog Kongresa.
I tako je vlasnik Fejsbuka otišao u Vašington...


... i vratio se, ali ne na magarcu.
Prorok se odavno preselio iz Jerusalima na Fejsbuk. Eno ga u oglasima, sa desne strane vaših profila. Ne skida se odatle.
A vi i dalje klikćite na svaku šarenu sličicu i ogromna slova koje vam podmetnu.

Wednesday 11 April 2018

Izložba



Izložba dokumenata "1918-2018: 100 godina diplomatskih i kulturnih odnosa Srbije i SAD", koju je priredio negotinski Istorijski arhiv, otvorena je danas u Domu kulture "Stevan Mokranjac".
Antiameričke bljuvotine, ispisane sprejom na stepeništu Doma kao sačekuša za Eriku Kin (atašea za kulturu američke ambasade u Srbiji), prefarbane su jutros na brzinu nekom sivom bojom, nalik bronzi za čunkove. Da ne ličimo na Teheran baš toliko.
Zato je dežurni Ulični Komentator, premazan svim bojama, imao redovan domaći zadatak da širi abrove: "Jel, a će izlože i one uranske bombe što mi devedezdevete* bacali na babinu njivu u Prahovo, mjkmjbmfšsčku?!"
*(budala, ovde su '99 skladište Jugopetrola bombardovali nemački i turski avioni)
Na odgovor "Ne, ali biće ona jaja u prahu bez kojih bi i ti i baba riknuli od gladi posle rata" usledila nova kontraofanziva združenih vidova i rodova retardiranosti:
"Pa gde su to bacili, to nema kod mene u dvorište. Ne treba mene oni da hrane! Ne treba mi ništa od njih! Ja ću jedem luka iz moje bašte, a oni će unište prvo Siriju pa će je posle opet izgrade po svom, jer oni sve rade iz interesa!"
Ehm, kako bi to kazao drug Sredoje - naglas jesam rekao "Koji luk, kineski?" ali u sebi sam takođe rekao i '"Jedi bre 💩"


Ovaj poster iz 1915. godine postoji i u tzv. istorijskoj postavci negotinskog Muzeja - poziv Komiteta za pomoć Srbiji upućen američkim građanima u cilju prikupljanja finansijske pomoći savezničkoj zemlji u Prvom svetskom ratu. Muzej nema izložena Trumanova jaja i mleko u prahu, niti fiskalne račune za stotine miliona dolara američkih poreskih obveznika, uloženih u Srbiju nakon 2000. godine.
Upravo je ovo poslednje, izgovoreno od strane jednog od organizatora izložbe, uz odobravanje dela publike, postalo psorijastično neizdrživo za lokalnog komunjarskog poglavicu, koji je morao jednostavno da ustane i napusti izložbeni prostor. Nije imao snage za toliku količinu propagande i laži, koju ni Pink&Informer u sadejstvu ne mogu da mu isperu iz ušiju i one jedne moždane vijuge koja ih spaja. Obično je tako kad među nogama imaš kilavu prostatu a među ušima beskrajnu prostotu bez padeža i pardona.
A eksponati vezani za bombardovanje  kako u vreme, tako i oni od pre i nakon njega - nisu u Muzeju. Eno ih po čaršiji, seru gladni, ljube fantazmagoričnu "bratmajčinu Rusiju" u guzicu dok drndaju američke kompjutere, fejsbuke, kola, televizore, telefone, sokoćala... koje je, naravno, sve izmislio Tesla, taj najpoznatiji austrougarski Srbin iz Amerike, pa potom prodao patente Tajvanu, Turskoj, Indoneziji, Kini i Indiji pedeset godina nakon svoje smrti - kako bi svi ti podrepci dve najmoćnije svetske sile mogli da zarađuju na napaćenom srBskom narodu.

Ko izvuče kratku slamku - piše grafit, a ko dugu - farba ga bronzom.
Važno je da se vidi kako mi brinemo o gostima. A sad, svi na svoje zadatke!

Šta li će tek biti na dnevnom redu palanačkih abronoša kada za mesec dana na dnevni red dođe priča o 50 godina od potpisivanja međudržavnog sporazuma između SFRJ i SR Nemačke, zahvaljujući kome su naša sela počela da liče na predgrađa Frankfurta, Bona, Dortmunda, Hamburga, Minhena, Libeka, Štutgarta, Ulma...
U stvari, neće biti ništa. Od nemačkih penzija baba i deda žive ovdašnji kradikali i komunjare (naročito oni) - baš kao i ostali domaći izdajnici i ostala opozicija. Ne seče se grana na kojoj sediš, ne kolje krmača koju sisaš, ne odričeš se glasova i para gastosa. Osim, naravno, ako je sve to američko. Onda... može.
Ne menjaju se naše rajhsmarke za njihove jevrodolare, jokmore - i tačka.

Umalo da zaboravim:
Amerika je najveća fašsčka zemlja na svetu.
Heil Stahlin!

Friday 6 April 2018

San dug 50 godina


Deset stvari za koje istoričari tvrde da još uvek ne znamo o Martinu Luteru Kingu.


U sredu 4. aprila, po pedeseti put je obeležen dan kada je ubijen Martin Luter King Mlađi (15.01.1929 - 04.04.1968). Iako je dan njegovog rođenja predsednik Ronald Regan 1983. proglasio za nacionalni praznik a deca širom sveta u školama uče neke od njegovih najpoznatijih govora, postoje neki aspekti njegovog života koji su još uvek slabo ili nikako poznati javnosti. Neke od njih možda svesno ne spominju jer ne spadaju u one prijatne, dok su drugi možda izgubljeni u moru informacija i dezinformacija o njegovom liku i delu. Magazin Time je, povodom pedesetogodišnjice atentata na Kinga, intervjuisao desetoro istoričara (čije su knjige o njemu već izdate, ili su u pripremi) upravo na pomenutu temu:
Šta to ljudi još uvek ne znaju o Martinu Luteru Kingu?

Evo odgovora.

1. Geri Dorijen (Breaking White Supremacy: Martin Luther King Jr. and the Black Social Gospel 2018)
Dr. King je u poslednjim godinama svog života bio radikalniji od svojih saradnika. On je kongres Južnjačke hrišćanske konferencije (SCLC) premestio u Čikago, iako se njegovi pomoćnici nisu slagali sa tim potezom. U Čikagu su ga kamenovali, zbog čega je svoju ekipu upozorio na to da beli Amerikanci nikada neće pristati na to da se u školama i naseljima integrišu sa njihovim obojenim sunarodnicima. Posebno je naglasio da su se beli Amerikanci "bukvalno trudili da istrebe indijance". Nije se slagao sa establišmentom aktivizma za građanska prava, niti administracijom Lindona Džonsona i njegovih saradnika, otvoreno se suprotstavljajući učešću Amerike u Vijetnamskom ratu. Zalagao se za uvođenje minimalne garantovane zarade i gorko se jadao kako ne sme javno da govori o demokratskom socijalizmu. Na kraju je spomenutu Konferenciju uvukao u kampanju za pomoć sirotinji, čime je prevazišao čak i Džejmsa Bevela (koji je obično drugima služio kao barometar da li je King u svojim aktivnostima išao predaleko). Nakon ubistva, sećanje o tome da je King borbu preneo u Čikago, vodio protestna okupljanja protiv Vijetnamskog rata i ekonomske nepravde, izbacilo je u prvi plan suštinu "Black Power" pokreta dok je kampanja za pomoć siromašnima nestala u izmaglici bezopasnog idealizma. King se pretvorio u neku vrstu eteričnog mita o plemenitom moralisti. Teško da se bilo ko više seća da je King za života bio najomraženija ličnost u Americi. Ono što nam je zaista danas potrebno, jeste sećanje i razumevanje protiv čega se to on zaista borio.

2. Endra Gilespi (Race and the Obama Administration: Substance, Symbols and Hope 2015)
Stručnjaci za istoriju, teoriju i afroameričke studije, koji nas opominju da budemo oprezni po pitanju komforne i pročišćene verzije lika i dela dr. Kinga, obično ukazuju na protivljenje Vijetnamskom ratu i lični krstaški rat protiv siromaštva kao ključne dokaze njegovog radikalizma. Te kritike jesu bitne, ali fokusiranjem na stavove koji su važili krajem šezdesetih godina, lako ćemo prevideti da je King i pre toga imao radikalne stavove i ponašanje. U svojoj knjizi "Why we can't wait", koju je napisao 1963. nakon Marša na Vašington, King demonstrira kako je njegov jasan i elokventan san koji je artikulisao na stepenicama Linkolnovog memorijalnog centra zaista zasnovan na multikulturalnom poimanju Amerike (koje je prevazišlo klasičnu crno/belo podelu) kao i na klasnoj svesti koja je kritikovala forsiranje potrošačkog društva i bila duboko svesna strukturalne nejednakosti koja je vladala u američkom društvu. King u knjizi predlaže metode nenasilnog otpora, i podstiče čitaoce da u prvi plan stave svoje političke stavove i akcije zasnovane na etici i intelektualnoj doslednosti. King iz 63/64 je podjednako bio radikalan kao onaj iz 68.

3. Majkl K. Hani (To the Promised Land: Martin Luther King and the Fight for Economic Justice 2018)
Mnogi ljudi još uvek Kinga prvenstveno vide kao "lidera borbe za građanska prava", a pritom previđaju verski aspekt njegovog društvenog angažmana. Kao Isusov sledbenik, čvrsto se držao nenasilnih akcija i vizije "zajednice zasnovane na međusobnoj ljubavi". Oštro je kritikovao američku rasnu verziju kapitalizma, koji "daje luksuz klasama a otima hleb masama". Tesno je sarađivao sa sindikatima, koje je nazvao "najjačim protivotrovom za siromaštvo". Tokom kampanje za pomoć siromašnima, zahtevao je preuređenje nacionalnih prioriteta - umesto finansiranja rata, poreskih olakšica i državne pomoći bogataškim firmama u krizi, treba svakome pružiti priliku za kvalitetno obrazovanje, zdravstveno osiguranje kao ljudsko pravo, pristojan posao i zaradu dovoljnu za normalan život. U Memfisu je pozvao na "ekonomsku ravnopravnost" i doslovno stradao u borbi za prava radnika na sindikalno organizovanje. Pored borbe za građanska i glasačka prava, sprovodio je nenasilnu, moralnu revoluciju i viziju sveta bez nasilja, mržnje, rata, siromaštva i ugnjetavanja. Danas mnogi i dalje ne shvataju dubinu Kingovog "sna" - to je razlog zašto on nije zaživeo u društvu, i to ne samo u američkom već svuda.

4. Stiven Livingston (Kennedy and King: The President, the Pastor, and the Battle over Civil Rights 2017)
Većina ljudi ne zna da je King bio (doduše, nepriznati) savetnik iz senke predsednika Džona F. Kenedija. Jedan od primera koji to pokazuju, desio se na Dan majki 1963, nakon sukoba u Birmingemu (Alabama) koji su trajali cele noći, nakon što su beli rasisti bacili bombe na štab demonstranata koji su protestvovali zbog kršenja ljudska prava, ali i na kuću Kingovog brata. Kada se Kenedi u Beloj Kući sastao sa svojim savetnicima, kako bi razmotrili mogućnost angažovanja federalnih trupa, poslao je pomoćnika državnog tužioca Berka Maršala u drugu sobu i rekao da telefonom nazove Kinga. Predsednik nije želeo da King sazna kako mu je potreban njegov savet usred tog ključnog sastanka. Nije želeo ni da javnost to sazna - Kenedi nije sebi mogao da priušti političku štetu koju bi mu nanelo saznanje o bliskosti sa Kingom. Tokom telefonskog razgovora, King je Maršalu rekao da predsednik treba da osudi bacanje tih bombi, a on će sa svoje strane učinit sve što bude mogao da obuzda nasilje. Kenedi se preko televizije te noći obratio naciji, vojska je ostala u kasarnama, a Birmingem je narednih nekoliko nedelja bio miran. Sledećeg meseca, Kenedi je najavio planove za donošenje zakonske regulative na polju građanskih prava u svom obraćanju u kome su jasno prepoznati delovi Kingovih govora. Kongresmen Džon Luis je tada rekao da je samo postojanje i prisustvo Kinga imalo direktan uticaj na savest Džona F. Kenedija.

5. Šejla Nanali (Trust in Black America: Race, Discrimination, and Politics 2012)
Dr. King je znao da američke političke institucije saučestvuju u rasnoj diskriminaciji. Međutim, on je verovao u njihovu institucionalnu moć na putu ka ostvarivanju demokatije kako u teoriji tako i u praksi. Jedan od načina za institucionalizaciju ravnopravnosti, po njegovom uverenju, bila je izvršna moć u rukama američkog predsednika. U jednom članku iz 1961. godine on je napisao da veruje kako bi (tada) novoizabani predsednik Džon Kenedi upotrebom izvršnih naredbi, ovlašćenja i same predsedniček funkcije mogao da pogura društvene promene. Predsednik bi mogao da preusmeri deo sredstava iz federalnog budžeta ka akcijama protiv rasne diskriminacije, kao i da imenuje "Državnog sekretara (ministra) za integraciju" koji bi (po Kingu) nadgledao takve aktivnosti širom Amerike. U saradnji sa državnim tužiocem koga imenuje predsednik - a Robert Kenedi je upravo to bio - koji bi se na zakonskim osnovama suprotstavio rasnoj diskriminaciji, King je u predsedniku video glavnog igrača u politici sprovođenja građanskih prava. Međutim, Kingov optimizam na račun demokratskih političkih nstitucija vremenom je slabio, kako je raslo nasilno suprotstavljanje rasnoj jednakosti kao i otpor federalnim nadležnostima nad vlastima pojedinačnih saveznih država. Uprkos svemu tome, Kingov stav o američkom političkom sistemu govori o njegovoj svesnoj veri (mada ponekad i nevoljnoj) u delanje američkog političkog sistema ka uvođenju rasne jednakosti.

6. Barbara Rejnolds (My Life, My Love, My Legacy by Coretta Scott King 2017)
Ljudi previđaju činjenicu da je Koreta Skot King bila Martinov saradnik u najvećim i najuspešnijim događajima borbe za ljudska prava našeg doba. Za života su je nazivali suprugom, a nakon njegove smrti udovicom, iako je ona bila daleko više od (samo) toga - njih dvoje su funkcionisali kao tim. Na samom početku njihovog pokreta, ona je držala koncerte kako bi finansirala SCLC, kojim je predsedavala i održala prvi govor prilikom njegovog osnivanja 1957. Tokom bojkota gradskog prevoza u Montgomeriju (Alabama), u čijoj organizaciji je Koreta 1956. učestvovala zajedno sa Rozom Parks, jedne noći je iz dečije sobe začula prvo tup udarac o trem kuće a potom i eksploziju. Narednog jutra se pojavio Martinov otac i rekao da je vodi u Atlantu jer ne želi da mu unuci stradaju u Montgomeriju. Ustala je i rekla: "Ne razumete. Ja jesam udata za Martina, ali sam takođe i za ovaj pokret." Imala je hrabrosti da tu ostane, vodi i podigne četvoro dece bez straha. Znala je da upravo učestvuje u pisanju istorije.

7. Džozef Rozenblum (Redemption: Martin Luther King Jr's Last 31 Hours 2018)
Čuvena je Kingova izjava da ga ne pamte po brojnim priznanjima koje je primio, već jednostavno kao "glavnog dobošara pravde." Ova metafora ukazuje na njegovo vođstvo kampanja za rasnu pravdu održanih u mnogim gradovima. Mnogi će pomisliti da je on inicirao te kampanje na način na koji glavni dobošar vodi svoj orkestar na početku nastupa. Zapravo, King nije bio pokretač niti jedne jedine kampanje za građanska prava između 1956. i 1968. godine, po kojima je i poznat - osim one prve: bojkot u Montgomeriju, tokom decembra 1955. On nije učestvovao na početku protesta u Olbeniju, Birmingemu, Selmi, Sent Ogastinu, Čikagu ili Memfisu. On se naknadno priključivao u poodmakloj fazi svake od tih kampanja, davao im novu infuziju svojom harizmom vođe, govorničkim umećem i nenasilnim principima - što njegovo zaveštanje čini potpuno novim i drugačijim. Međutim, kada je ubijen u aprilu 1968, on je upravo započinjao kampanju za okončanje siromaštva u Americi, koju je nazvao "Kampanja sirotinje" i predvodio je od samog početka.

8. Tomi Šelbi (To Shape a New World: Essays on the Political Philosophy of Martin Luther King Jr. 2018)
Svi znamo da je King bio baptistički sveštenik, vođa pokreta i veliki govornik. Pored toga, on je bio i filozof. Mnogi pogrešno tumače Kingove nesuglasice sa Malkolmom Iks i zagovornicima Crne Moći, kao niz rasprava o suštini strategije. Međutim, King je podjednako razmišljao i o ciljevima i o sredstvima. U svojim knjigama i govorima, on se pitao onako kao što to filozofi rade još od Platonovog vremena - "Šta je pravda?"; često je dolazio do iznenađujućih odgovora, kao što je potreba za radikalnom redistribucijom dobara ili zagarantovana minimalna zarada. U esejima poput "Pisama iz birmingemskog zatvora", King ispituje pravo značenje demokratije i njenu vezu sa obavezom poštovanja zakona. Čak i po pitanju sredstava, ne treba ga gledati na sužen "šteta ili korist" način. On je insistirao na tome da nisu sva efikasna sredstva moralno prihvatljiva niti hvale vredna. Samopoštovanje, solidarnost, požrtvovanost i izdržljivost spadaju u vrline potlačenih. Očaj, ogorčenost, gnev i cinizam spadaju u tragične poroke. King se trudio da identifikuje vrednosti koje bi bile vodilje našeg otpora nepravdi. Njegova učenja o ljubavi, dostojanstvu, nenasilju, nemirenju i nadi moraju biti posmatrana u tom svetlu.



9. Brendon M. Teri (To Shape a New World: Essays on the Political Philosophy of Martin Luther King Jr. 2018)
Nakon pobune u Votsu (1965), King je veći deo sledeće godine proveo u Čikagu, gde se sa porodicom preselio u jedan iznajmljeni apartman kako bi dramatizovao stanje nepravde kojeje vladalo u gradovima na severu Amerike. Tu je napao stambenu segregaciju, siromaštvo, eksploataciju potrošača, nezaposlenost i malverzacije od strane vlasti. Kingove napore u Čikagu prečesto nazivaju "bednim promašajima", ozlojeđenošću zbog poraza u kandžama belaca, dezerterstvom i mehaničkom politikom - ali sve to ne pogađa suptilnu suštinu davanja podrške političkom delovanju i snage urbane sirotinje. U savezu sa lokalnim stanovništvom, SCLC je mimo zakona preuzela "brigu" za stanve u ime onih koji su u njima stanovali. SCLC je obezbedila ne samo neophodne popravke i održavanje, već je takođe obezbedila i kolektivno pregovaranje sa stanodavcima, uključujući i moć da utiču na povećanje kirija. Nakon Kingove smrti, aktivisti koji su u ovome učestvovali pomogli su donošenju Zakona o fer stanovanju iz 1968, osnovali nacionalnu organizaciju za prava stanara i reformisali stanarsko zakonodavstvo širom zemlje. Pored toga, King je smatrao da čak i oni trenutno uključeni u sivu ekonomiju ili pripadnici uličnih bandi mogu postati ključni partneri pokreta. Kršeći konvencionalne norme "ugleda", King i SCLC ekipa su pozivali pripadnike bandi u njegov stan i na demonstracije, strpljivo sa njima vodili razgovore o rasizmu, siromaštvu, politici i nasilju, ponekad ostajući do ranih jutarnjih časova. Taj izazov sputavanju političke mašte, to je nit koja povezuje Kingovo delo od bojkota prevoza u Montgomeriju do štrajka radnika gradske čistoće u Memfisu. 

10. Džin Teoharis (A More Beautiful and Terrible History: The Uses and Misuses of Civil Rights History 2018)
Jednu od grešaka u vezi Kingovog dela predstavlja pretpostavka da je on bio omiljen među belim stanovnicima severnog dela Amerike. I danas je popularna izmišljotina da King nije uopšte bio omiljen na Jugu, dok na Severu kod većine belaca jeste. Stvarnost je zapravo bila daleko komplikovanija. Među Severnjacima, čak i onima koji su dolazili da podrže Kinga i borbu za građanska prava na Jugu, nisu podržali Kinga kada je rekao da postoji rasizam i na Severu. Od početka šezdesetih, kada se udružio sa pokretima od Los Anđelesa do Bostona u borbi protiv školske i stambene segregacije i policijske brutalnosti, King je nailazio na veliki otpor, prozivali su ga i grdili za "anttiamerikanizam", a tokom marša u Čikagu je čak bio pogođen kamenom bačenim iz mase. Iskonstruisana je ideja o tome da je King šezdesetih godina bio prihvatljiv većini belih severnjačkih porodica i političara, a da je tu podršku gubio kada je govorio protiv Vijetnamskog rata ili bio aktivan u kampanji za sirotinju. Međutim, ako pogledamo Kingovu borbu za građanska prava širom Severoistoka, Srednjeg Zapada i Zapada tokom šezdesetih godina prošlog veka, shvatićemo da to uopšte nije bio slučaj.




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...