Showing posts with label građanski protest. Show all posts
Showing posts with label građanski protest. Show all posts

Sunday, 4 June 2023

U centar


Beograd 3. jun 2023. godine.


Ne postoji preciznija dijagnoza bolesti oličene u (još uvek aktuelnoj) kradikalskoj vlasti, od ove sa današnjeg građanskog protesta ispred Skupštine Srbije. Ekipa koja se iz petnih žila poslednjih 11 (ukupno preko 30) godina, definitivno pati od vaskolike disfunkcionalnosti - od erektivne do elektivne (ova druga je posledica prve). I razumske. Doduše, treba priznati bez ustezanja - ova dijagnoza ne važi samo za vlast, među njima samo ima najviše pacijenata.
Pitanje je da li savremena medicina može da izleči toliki kompleks kompleksa. Za tradicionalnu medecinu, poput vlaške magije ili lopatanja po prepodobnom Banetu Peranoviću - još uvek ne znamo.
Da se držimo mi ipak građanskih protesta: za to barem znamo da kako-tako funkcioniše, koliko god nam se naizgled činilo da traje predugo ili nikako. A trajaće tačno onoliko koliko budemo bili istrajni.
Deca su ih provalila.
Red je da se i matorci trgnu.


Neophodno je podneti zahtev Svetskoj zdravstvenoj organizaciji da se ova pošast podhitno uvrsti u međunarodni šifarnik bolesti MKB-10. Jes' da pacijenata ima širom sveta, ali ovde su toliko gusto koncentrisani da postaje sasvim osnovana sumnja kako je Balkan (i naročito Srbistan) endemsko leglo tih i takvih.
Disfunkcionalnih, po bilo kom osnovu.

video: Beli Bombarder


Wednesday, 25 April 2018

Živinarska farma



Seća li se neko smešnog petla Sofronija iz crtanog filma? E, taj sutra dolazi u Niš kako bi snagom svoje neodoljive harizme zaustavio "tupave proteste". Sa sobom Sofronije dovodi gomilu koja nije u stanju da bilo šta zamisli bez njega, suverenog vođe kokošarnika. Sofronije je alfa kokot i gazi svoju vrstu, nesklonu otporu, bez milosti i bez pameti. Vođa kokošinjca je uveren da ga Niš voli i da će mu pokazati ljubav. Kakvu ljubav? On nije od bića koja se mogu voleti, a čezne da svi osećaju prema njemu divljenje i da ga ne teraju kao mušku kokošku. Iš bre, šetaj! Ali on je rekao da se odaziva na Aleksandar, a ne na iš! Znači, ako čuje to što će svakako čuti, praviće se gluv i lud.
Zašto iš? Zar zbog toga što se rimuje sa gradom samo u prvom padežu? Nije valjda da meraklije ne shvataju predsednika SNS-a ozbiljno, pa u njemu vide pernatu živinu koja je zabasala tamo gde joj nije mesto?

***
Crtani film u kome živimo prepun je analogija sa Sofronijem i njegovim živinarnikom.
Nepunih deset godina od osnivanja kradikalske "velike partije", njihov definitivni slogan svih kampanja i celokupnog vladanja može biti samo jedan. Ovaj:


I ne samo to.


Sine Nebojša!

Ja ću ti pokazati kako se prave eroplani... Odeeee!

U redu, umuknucu (jednom sam tako skoro umro od gladi).


- To nije pile, sinak, ja sam pile. Hoću reći - petao, da.
- Ne lupaj, ti nisi pile. Ti si lajavi krelac.

Vaistinu ludo, burazere, da luđe ne može biti.
Antikontramitingaško "Iš iz Niš!" je danas u potpunosti opravdalo svoje postojanje.

Monday, 18 July 2016

Niko ne sme da vas bije


"Niko ne sme da vas bije, milicijo moja narodna. Dobro, Mali, ni tebe." reče danas Nebojša iz Beograda, nekadašnji po službenoj dužnosti anonimni gledalac Utiska nedelje.


Gornja izjava uopšte nije originalna na ovim prostorima, niti je po prvi put u istoriji izgovorena. Dakle, opet falsifikat, baš kao i doktorati glavnih aktera iste.
"Niko ne sme da vas bije..."
Znamo kako se prošlog puta završilo.

Tuesday, 31 May 2016

Vreme je


"Postoje vremena za stvarne a ne lažne izbore. Došli smo do trenutka kada ćemo morati sopstvene živote da stavimo na crtu ukoliko želimo da ovaj narod nekako preživi sopstvenu glupost. Svako od nas, ko je humanih uverenja, moraće da se odluči na vid protesta koji najviše odgovara tim uverenjima - ali protestovati moramo svi."

- Martin Luther King Jr. (A time to break the silence, 04.04.1967)


Ovo je deo Kingovog protestnog govora u Njujorku, protiv američkog učešća u vijetnamskom ratu. Govor je u medijima potom nazvan "Posle Vijetnama - Vreme je da prekinemo tišinu".
Martin Luter King je ubijen 4. aprila 1968, tačno godinu dana posle ovog govora u Njujorku. Ubili su ga oni koji (još uvek) misle da je glupost jača od čovečnosti.

***
Protiv koga i čega se u Srbiji i dalje tako gromoglasno ćuti?
Da li je olovka jača od mača i pendreka, kada se na izborima neskriveno krade - isto pa i više nego devedesetih?
Da li je gumena patkica jača od fantomki, koje pomahnitalo ruše, biju i ubijaju?
Da li su samoorganizovani stanari niških solitera jači od manijakalno visokih računa za grejanje?
Da li je jedan zarđali trofejni tenk iz Kraljeva jači od svih ofanziva zajedno, na svim lokalnim frontovima?
Da li je ljudsko dostojanstvo jače od korejskih pelena za odrasle, od svih para ovoga sveta?
Da li je Mali Čovek jači od svih partija sa posebnim potrebama zajedno?
Ja verujem jeste. Svi su oni uradili tačno ono na šta je King pozvao građane Amerike pre pola veka - našli su vid protesta koji najviše odgovara uverenjima svakoga od njih, način da prežive glupost sopstvenog naroda koji i dalje u većini ćuti.
Došlo je vreme o kome je govorio Martin Luter King, kada lažnim izborima više nema mesta u našim životima.

Evo prve naredne prilike za protest:


Subota, 4. jun 2016. godine
Trg Republike, Beograd
tačno u podne

pitanje:
- Ko je organizator?
odgovor:
- Zaista verujete da nije bilo izborne krađe, bez obzira šta ste uradili sa glasačkim listićem?

I još jedna:


Subota, 11. jun 2016. godine
Skupština grada, Beograd
18:00

Napomena:
Umesto sendviča, ponesite sopstvena uverenja i branite ih.
Vreme je.

Sunday, 14 December 2014

Police, or thieves?


Police and thieves in the street, 
fighting the nation with their guns and ammunition
Police and thieves in the street, 
scaring the nation with their guns and ammunition
From Genesis to Revelation, to next generation 
will be near me...
... hear what I say.


Ove nedelje, dvojica policajaca u civilu bila su ubačena među učesnike protesta u Ouklendu. Kako su ih demonstranti veoma brzo prepoznali, došlo je do koškanja koje se okončalo tako što je jedan od policajaca izvukao pištolj i uperio ga u masu. Šta se, dovraga, tu dogodilo? U stvari, pravo pitanje treba da glasi: Kog su đavola policajci u civilu tu tražili, ovako se uvlačeći među demonstrante?


Ubacivanje policajaca među demonstrante na ovaj način, predstavlja iznenađujuće uobičajenu taktiku koju policija koristi prilikom protesta. Otkad su to protesti postali kriminalna radnja koja bi mogla da opravda ovakvu vrstu akcije? Demonstrante štiti Prvi amandman, koji predstavlja jedan od stubova na kojima počivaju Sjedinjene Države; međutim, Vlada na sve načine pokušava da obeshrabri one koji bi zaista hteli da koriste pravo na slobodu govora, uključujući i ubacivanje maskiranih agenata prilikom mirnih okupljanja građana. To ima smisla kada treba rasturiti neku bandu ubica ili lanac dilera droge, ali zašto policija posvećuje istu takvu pažnju i učesnicima mirnih protesta?
Ova "šema" organa reda zapravo predstavlja dobar deo policijske države.
Američki građani imaju pravo da se bave političkim aktivnostima i govore, bez toga da ih neko okarakteriše kao pretnju vlasti. Iako su policajci u civilu bili potpuno nepotrebni tokom Occupy protesta u poslednjih desetak godina, njujorška policija i dalje ubacuje neuniformisane policajce u masu čak i prilikom bezazlenih demonstracija poput onih protiv rata u Iraku, biciklističkih povorki ili uličnih komemoracija.
Iako u Ustavu stoji da građani imaju kontrolu nad svojom vladom, u stvarnosti to baš i ne odgovara istini. Establišment ne želi da se menja, i zbog toga pribegava metodama nadzora nad svakim ko bi mogao da poremeti taj status quo.
Problem ne leži samo u implikacijama kako demonstranti rade nešto nezakonito. Stvarni problem je u tome da su ubačeni policajci u civilu tu najčešće kako bi osigurali da protesti postanu nezakoniti. U mnogim slučajevima su sami učesnici protesta uhvatili agente-provokatore, ubačene kako bi izazvali eskalaciju nasilja.
Prema izjavama demonstranata koji su učestvovali u poslednjem incidentu u Ouklendu, lako su mogli da provale ubačene policajce jer su baš to bili ljudi koji su podsticali ostale na vandalizam i pljačku. Učesnici protesta su shvatili da su ljudi koji žele da prave najviše problema, generalno gledano, tu ubačeni sa ciljem da ostale uvuku u nevolje. Ukoliko policajci uspeju da se uvuku među demonstrante i utiču da dođe do stvarnog nasilja, onda će tako dobiti priliku da isfabrikuju zakonsko opravdanje koje im je nedostajalo kako bi mogli da hapse učesnike protesta.


Veoma je teško ukazati na slučajeve kada policija predstavlja uzrok problema, zato što su oni obično neiskreni u vezi primene takve taktike. Međutim, pre nekoliko godina, demonstranti u Kvebeku su u svojim redovima otkrili izazivače nereda - policajce u civilu, koji su tokom protesta bacali kamenice na svoje kolege u uniformama; policijski zvaničnici su posle toga bili primorani da javno priznaju kako su ti "problematični" demonstranti zapravo bili ubačeni policajci u civilu.
Kao čest učesnik protesta, uveravam vas da nije bilo prilike a da se tu automatski ne stvore i uniformisani policajci, koji pomno posmatraju šta se dešava. Koje su to dodatne "informacije" sakupljali policajci ubačeni među demonstrante, a da ih već nisu prikupili oni uniformisani koji okolo stoje i posmatraju nas? Čini se, zapravo, da se radi samo o sticanju taktičke prednosti pomoću koje mogu da utiču na promenu ponašanja grupe koja protestuje.
Uopšte ne postoji stvarna potreba za preduzimanjem ovakvih mera od strane policije - i tačka. Dokle god oni budu ubacivali među demonstrante svoje ljude u civilu, svako iole pametan bi morao da se zapita da li su zaista tačni izveštaji o nemirima i nasilju na protestnim okupljanjima.

Kevin Metjuz

Istog dana, šest sati kasnije...

Američki kongres je konačno odlučio da preduzme nešto povodom sve veće frustracije u javnosti zbog nekontrolisane policijske brutalnosti, i naročito zbog prekomerne upotrebe sile protiv nenaoružanih muškaraca tamnije puti. U pokušaju da nešto više sazna o ovom problemu, Kongres je izglasao ponovno uspostavljanje federalne baze podataka o svim američkim građanima koji su stradali u kontaktu sa policijom. Čini se kako je to najmanje što je Vlada mogla da uradi, ali to ipak jeste korak u pravom smeru. Kako stvari trenutno stoje, ne postoji nikakva zvanična evidencija o tome koliko je ljudi ubijeno od strane policije ili stradalo dok su bili u pritvoru. Uspostavljanje baze podataka će omogućiti procenu trenutne situacije, za koju mnogi u policiji smatraju da ne predstavlja stvaran problem.


Bobi Skot, demokratski kongresmen iz Virdžinije, kaže: "Ne možete popravljati neku situaciju sve dok ne utvrdite o kakvoj se situaciji radi. Inteligentna diskusija je nemoguća bez pouzdanih informacija." Kongresmen Skot je već jednom bio pokretač ovakvih inicijativa, kada je 2000. godine donet jedan sličan zakon. Nažalost, njegov vremenski okvir primene je istekao 2006. godine bez nekog većeg efekta. Neke od saveznih država čak nisu u tom roku prilagodile svoja zakonodavstva, kako bi omogućile primenu tog federalnog zakona.


Od 2006. Skot je nekoliko puta pokušao da ponovo oživi taj zakon, ali bez uspeha. Međutim, aktuelni uznemirujući događaji doprineli su pritisku na političare da ovaj problem ponovo uzmu u razmatranje. Kao rezultat, kongresmeni su odlučili da tom zakonu pruže drugu šansu, uz nadu da će prikupljene informacije pomoći ukupnoj promeni politike u budućnosti. To će takođe biti dodatni podsticaj saveznim državama da taj zakon primenjuju, jer su predviđene finansijske sankcije za one koji se ne pridržavaju zakona ili prikupljene informacije ne prosleđuju na dalju obradu na federalnom nivou. Ministarstvo pravde je dobilo diskreciono pravo da uskrati sredstva iz federalnog budžeta saveznim državama koje ne budu poštovale ovaj zakon.
Predstavnici reda i zakona će biti u obavezi da dostave detaljan opis svakoga ko je preminuo ne samo prilikom sukoba sa policijom, već i dok je bio u pritvoru ili zatvoru. Ovo "proširenje" je definisano u cilju sprečavanja policajaca da smišljaju razne formalnosti kako bi izbegli prijavljivanje smrtnih slučajeva. Profil ličnih podataka o svakom preminulom sadržaće u toj bazi sledeće detalje: rasu, pol, starosno doba, ali i objašnjenje okolnosti koje su dovele do smrti te osobe. Ti podaci će pomoći da se utvrdi da li rasni faktor (čak i podsvesno) ima veze sa upotrebom vatrenog oružja od strane policije - u šta veruju mnogi Amerikanci.


Naravno, same informacije neće mnogo značiti ako oni u Vašingtonu konačno nešto ne preduzmu po tom pitanju. Nadajmo se da u godinama koje dolaze oni neće ignorisati taj spisak ubijenih Amerikanaca, već da će njegova analiza inspirisati donošenje narednih zakona u toj oblasti. Ukoliko su vlastima te brojke neophodne pre nego što krenu da delaju, pravi je trenutak da im se one predoče.

Kevin Metjuz

***
- Eto, prođe godina dana kako smo se rastali od milog&dragog nam Džuniora Marvina...
- Koga, bre? 
- Onog, što je komponovao čuveni rege hit (1976) i još čuveniju pank himnu (1977) "Police and thieves". Ono: 'žace i lopovi na ulici, plaše narod pištoljima i mecima ... od Postanja do Otkrovenja, generacijama ... pa sve do mene' itd.


Danas bi rahmetli Jr. Marvin umesto "žace i lopovi" najverovatnije pevao "em panduri, em lopovi" (the police, the thieves). Garant bi, kada bi mogao da vidi kako se ništa ne menja generacijama, od Postanja pa do u nedogled.

I opet naviru asocijacije na film "Kordon"...
- Možda se ne sećate činjenice da su policajci 9. marta 1991. u Beogradu prekomernom upotrebom sile, tj. pucanjem bojevom municijom direktno u demonstrante, ubili učenika Branivoja Milinovića. S leđa, dok je bežao a ne napadao ih kako su tvrdili. Možda se ne sećate ni da je istog dana ubijen i policajac Nedeljko Kosović, za čiju smrt mnogi okrivljuju policijske saradnike u civilu, 'maskirane' u demonstrante-članove SPO.
- Moguće je, velim, da se ne sećate ni čuvene naredbe iz službene, kordonske motorole "udri samo one u patikama, naši nose drugu obuću", one zime 96/97.
- Verovatno se ne sećate ni 'DB-sindikalca', desne ruke Luke Labana u "Profesionalcu".On je stvaran.
- Pretpostavljam da se, posle tolikog nesećanja, sigurno ne sećate ni ovogodišnjeg spontanog građanskog protesta na Brankovom mostu, u znak podrške ocu ubijenog Luke Jovanovića, niti onih neuniformisanih "građana" koji su detaljno snimali sve učesnike protesta. Plus, grupica "spontano napaljenih" da po svaku cenu blokira saobraćaj na mostu, na kome se (i ispod njega) u tom trenutku nalazila prava mala policijska armija, opremljena za razbijanje demonstracija.
Ne dešava se u Americi ništa što mi ovde već ne znamo ili nismo iskusili po sopstvenim leđima. Niti se ovde ikada nešto dešavalo, a da to nismo plagirali od Moćnih.
Tako ti je to, moj Marvine, od Postanja do Apokalipse - pa onda opet sve iz početka.

Sunday, 28 September 2014

Otisak Nedelje 28.09.2014.


UTISAK, A NIJE NA LISTI

Kada sam juna 2013.godine osnovao Facebook grupu pod nazivom Bojkotuj Utisak nedelje. Nemoj da gledaš. Ne komentariši. Pozovi prijatelje da i oni učine isto to!, u prigodnom proglasu/obrazloženju za njeno pokretanje napisao sam:

Već dvadeset godina konstatujemo kako ovom zemljom vlada ista rotirajuća kasta političara na vlasti i u opoziciji. Već dvadeset godina javni prostor oblikuju samozvani analitičari i jedni te isti političari bez iole ličnog i intelektualnog integriteta ili pak elementarnog poštenja i morala.
- I jedni i drugi svoju javnu prisutnost i (političko) postojanje duguju činjenici da je u Srbiji eliminisana SVAKA alternativa - tačnije, da se alternativi u startu onemogućava pravo na javno postojanje i (političku) vidljivost i artikulaciju.


Formiranje novih političkih stranaka praktično je onemogućeno zakonom - pojavljivanje vanstranačkih ličnosti koje ne pristaju na ovu vrstu mimikrijske demokratije onemogućeno je njihovom trajnom lustracijom iz Utiska nedelje i njima sličnih "otvorenih ekrana".
Emisija koju gledamo već dvadeset godina u svojoj suštini ima upravo "ideologiju" zasnovanu na ideji da alternativi u Srbiji jednostavno ne sme da se omogući šansa za postojanje i bilo kakvo javno artikulisanje. Zato su, sasvim smišljeno i proračunato, iz nedelje u nedelju i njeni gosti uglavnom jedni te isti političari, analitičari, i njima slični... među kojima se, šatro, simulira dijalog, glumi neslaganje - a sve u cilju održavanja postojećeg statusa quo koji jednako odgovara svima pošto su ovde na vlasti zapravo svi: i vlast, i opozicija, i analitičari, i komentatori, i Olja Bećković...
Na jednoj strani postojimo mi koji ih uredno gledamo, pratimo i komentarišemo - na drugoj su oni koji se sjajno zabavljaju svesni kako pristajemo da budemo marionete u igri koju plaćamo vlastitom budućnošću (izostankom iste) osećanjem poniženosti i gomilom govana koja nam se iz istih kuhinja svakodnevno uredno servira. Zato, za početak: Bojkotuj Utisak nedelje. Ne gledaj. Ne komentariši. Pozovi prijatelje da i oni učine isto! Nastavak sledi!...

Nastavak, odnosno druga, delatnija faza ove društvene i medijske akcije - zamišljena kao organizovani pritisak usmeren ka onima koji se u navedenoj emisiji reklamiraju a zatim i ka televiziji koja istu emituje - izostala je pošto nisam uspeo da okupim kritičnu masu potrebnu za njenu realizaciju. Svejedno, navedeni razlozi i obrazloženje čini mi se itekako stoje.


Svaka ružičasta televizija ima svoje (vlastite) Zvezde Granda

U svetlu aktuelnih nagađanja o budućnosti naše najgledanije i najdugovečnije političke talk show emisije - bilo da je u pitanju cenzura uredništva B92 (i još ponekog, svakako), kako tvrdi Olja Bećković, ili medijski spin same autorke i eventualno opravdanje njenog (budućeg) prelaska na TV Pink - ono što svi previđaju je to da naše društvo, kakogod da se ova burleska završi, zapravo neće izgubiti apsolutno ništa. Tačnije, ništa što već nije izgubljeno. Naime, realnost je ta da - izuzev nekolicine veb portala, anestezirajućih društvenih mreža i jednih i po novina zanemarivo malog tiraža - u ovoj zemlji jednostavno ne postoji kredibilna kritička javnost sposobna da bilo šta pomeri, ili makar za pedalj pomakne iz medijskog i političkog mulja u kom se decenijama davimo. Odgovornosti što su stvari takve, svojim dvadesettrogodišnjim javnim postojanjem, ne bi smela da bude lišena ni gospođa Bećković. Naprotiv!
Otud bi i aktuelna uznemirenost dela javnosti činjenicom da Utisak nedelje uskoro možda više neće biti delom identiteta B92, imala nekog smisla samo u situaciji kada bi taj identitet uopšte postojao - tačnije, kada bi proizvodio bilo kakav meriv društveni učinak. Uostalom, zašto bi građani bili zabrinutiji za identitet B92 od menadžmenta navedene medijske kuće? Po meni, ta vrsta uznemirenosti - a zašto ne i protesti i organizovani pritisak - morala bi biti usmerena prevashodno ka javnim servisima. Na kraju, da li će se Utisak nedelje ubuduće emitovati na jednoj ili na drugoj ružičastoj televiziji sasvim je nebitno. Kao što ovde između političkih stranaka odavno više ne postoji bilo kakva suštinska razlika (izuzev činjenice da su jedne na vlasti dok druge tu vlast priželjkuju a treće čežnjivo sanjanju) tako, podjednako, ta razlika ne postoji ni između ovdašnjih televizija. Ili, kako primećuje pisac Dragan Velikić: u zemlji u kojoj oni koji misle svojom glavom nikada nisu bili dobrodošli - svi ćemo jednom biti zvezde "Granda".


Utisak - a nije na listi

Pod pretpostavkom da smo se saglasili oko toga kako navedena emisija odavno više nema nikakav društveni uticaj niti svrhu - da li onda njenim preseljenjem sa jedne tabloidne televizije na drugu, malčice tabloidniju, možda nešto gubi medijska kultura? Da li neskriveni cinizam njene autorke iskazivan prema gostima koji joj nisu po volji, ili pak latentna arogancija koju pokazuje prema gledaocima (bilo da su u pitanju redovni “pacijenti” koji se uživo uključuju u emisiju, ili onima ispred TV ekrana) jesu nešto za čim bi onaj pristojniji deo Srbije (koji teži tome da sebe identifikuje pridevom građanski) trebao da žali? Naposletku, ukoliko već ne pokreće značajne društvene teme, ne podstiče pristojan i argumentovan dijalog, ne razvija alternativno mišljenje, polemičnost ili javne debate, ne afirmiše toleranciju niti (političku i opštu) kulturu - tada i Utisak nedelje nije ništa drugo do možda najuočljiviji simptom onoga što u ovom društvu ne postoji čak ni na nivou statističke greške. Reč je, naime, o nepostojanju kredibilne javnosti.
Odavno već samo “šačica” interesno povezanih lica ovde nije svesna činjenice da je Srbija  postala zemlja u kojoj su političke stranke glavni neprijatelji demokratije - a da su ovdašnji mediji (uz tek par časnih izuzetaka) zapravo najveći protivnici javnosti. A pošto hroničan nedostatak i izostanak kredibilne javnosti ne proizvodi ništa drugo osim stanja političke (i svake druge) apatije i beznađa - tada bi, rekao bih, sasvim logično i prirodno bilo i to gospođa Bećković vlastiti deo odgovornosti za navedeno odsluži upravo na Pinku.
Naravno, za višestruko veći honorar od dosadašnjeg.

- Mislite o tome!

p.s.
Istovremeno, obaveštavam vas da ovim tekstom, bar što se mene tiče, grupa Bojkotuj Utisak nedelje. Nemoj da gledaš. Ne komentariši. Pozovi prijatelje da i oni učine isto to!  gubi dalje razloge za vlastito postojanje te će, u narednim danima, ista biti ugašena.

Tekst povodom "slučaja" Utisak nedelje - ujedno i najava skorog zatvaranja ove Facebook grupe.

Srdačno vaš,
Nebojša Milenković

&



Ne kaže se 'oko pedesetak', već 'oko pedeset' ili samo 'pedesetak'. Nema veze, to je ionako domaće slobodno novinarstvo koje slobodu podrazumeva samo kao slobodu nepoznavanja gramatike sopstvenog jezika. U naslovu kažu da su ti 'četnici' napali policiju i učesnike Prajda na uglu Beogradske i Njegoševe ulice. U tekstu, međutim nigde ne spominju učesnike. Naravno, da bi 'četnici' gađali učesnike kolone, koji su se kretali ulicom Kneza Miloša, morali bi da vežbaju bacanje kamena s ramena najmanje prethodnih 25 godina mada bi im i dalje to bila slaba vajda bez satelitskog navođenja.
Pedesetak... zaista, gde se dedoše oni silni huligani od prethodnih godina i zabrana Prajda? Da nisu i oni malo, tj. malo više teledirigovani iz istog komandnog centra, te Vrhovne Otadžbinske Komande?
Kako god bilo, Gospodar je dopustio Prajd (zapravo nije ga dopustio, već ga na sinoćnoj sednici nekakvog organa bezbednosti nije zabranio) kako bi pripadnici političke estrade mogli da se slikaju zajedno sa onim građanima Srbije kojima su do juče branili slobodu kretanja beogradskim ulicama, ali i da bi mogao ispod žita da organizuje manju vojno-policijsku paradu, izvadi kordone iz soški, razdrnči ih i prošeta Beogradom. 



Sat kasnije, Telegraf pušta novu vest, koja se direktno dotiče građevinskog objekta iz Nebojšine objave. Ovoga puta radi se o "grupi od 30 huligana" koji su u rano nedeljno popodne zasuli bakljama i dimnim bombama kordon policije koji je čuvao zgradu B92, ispred koje je bio najavljen protest novinara i građana za 21h. Dakle, iz ove vesti se nameću sledeća pitanja:
1. Da li to u Beogradu ima 30 huligana i dvadesetak četnika koji svima sreću kvare, u zbiru "oko pedesetak"? Da li od ugla Njegoševe i Beogradske pa do Bulevara Zorana Đinđića ta ekipa nesrećnika može stići čak i pešice za sat vremena?
2. Šta će kordon ispred B92 u to doba, kada je protest zakazan tek za uveče, a Prajd je kilometrima daleko? Ko je procenio da je taj protest "bezbed(o)nosno nebezbedan", pa postavio policiju ispred? Čime je B92 zaslužila tu počast?
3. Da li su Olja Bećković i njen Utisak nedelje zaista toliko opasni po režim, pa huligani moraju (kao) da napadnu a policija (kao) da brani TV stanicu koja autorku i emisiju izbacuje iz programske šeme?
4. Zašto je uopšte zakazan, pa (kao) zabranjen protest ispred jedne privatne televizije, što B92 svakako jeste? Zašto nikada nije bilo protesta ispred TV Pink? Šta je gore - izbacivanje Utiska nedelje iz programske šeme, ili sistematsko trovanje javnosti punih 20 godina? Koja je razlika između te dve privatne medijske kuće?
5. Zašto nije zakazan protest svih udruženja novinara i građana ispred jedine dve medijske kuće u Beogradu, koje su svojim ponašanjem tj. programom to zaslužile: javnog servisa Srbije tzv. RTS i javnog servisa grada Beograda tzv. StudioB, oba u državnom, a ne privatnom vlasništvu? Da li ćemo, koliko sutra, zbog cene hleba (ili bureka) organizovati protest ispred privatnh pekara, ili ispred državnih mlinova koji valjaju skuplje brašno lošijeg kvaliteta?
Iz B92 poručuju da je ovo napad na promociju tolerancije, a ne na programsku šemu. Naravno. 
Protestni skup je, i pored popodnevnih vesti kako je zabranjen zbog napada huligana, ipak održan kada i gde je bio zakazan, u 21h ispred zgrade B92, i to u "nestranačko-građanskoj" organizaciji dvojice narodnih poslanika. Naravno.
Kao što nećete gledati TV Pink ukoliko vam se ne sviđa program, isto ćete uraditi i sa B92, RTS ili STB. Razlika je u tome što se za ove državne prisilno naplaćuje pretplata (direktno, ili iz republičkog i gradskog budžeta preko poreza i taksi). One prve nećete gledati osim ako ne uplatite nekom kablovskom operateru ili na buvljaku kupite čuvenu rumunsku "antenu za Pink, sa pločicu".
Nestranačko-građanski narodni poslanici treba da organizuju protest zbog cenzure i laži koje država naplaćuje preko javnih servisa koji finansiraju svi građani, i protest zbog porodične i lične privatizacije vrha vlasti i službi javne i tajne bezbednosti, pa će se onda iznenaditi ko i u kolikom broju će im tek tu doći. U stvari, iznenadiće se svi - i oni koji glume opoziciju, i ovi što glumataju vlast.

Mislite i o tome.

***
Vučićev brat je danas jedini al' stvarno dobio batine od policije. Hteo je da prođe kroz kordon tamo gde se ne sme. Ako to nisu smeli četnici i huligani, onda nije smeo ni on - ionako pred zakonom nema razlike između njih. A i inače nema razlike. Odbio je da policajcu pokaže lične isprave, verovatno kenjao u stilu 'znaš ti bre ko sam ja' (Kalabić?) i slično. I posle im je svima kriv đavo kada kordonu refleksno proradi istrenirana rutina živaca.
Samo Vučiću, Stefanoviću i Veljoviću ovo može da bude jasan dokaz o prekoračenju ovlašćenja, kada policajac uradi tačno ono zbog čega su ga u srednjevekovnom oklopu  poterali na ulicu. Taj trojac je "zaprepašćen snimkom prebijanja", ali biće sve u redu "jer se žandarmerija izvinila".

Naknadno je utvrđeno da je batine zajedno sa Vučićevim bratom dobio i brat Siniše Malog (Domali?). Njemu se do sada još uvek niko nije izvinio. Jbg, nivo je nivo, nije isto biti Visoki ili Mali. Sve brat do Brata, mali do Maloga, moj do Mojega.

Wolfbrothers

Vučić izjavljuje da se žandarmerija "izvinila njegovom bratu, i da je ta priča završena". U kom svojstvu osoba, koja se u javnosti tituliše kao premijer, ima pravo da sprečava istragu povodom 'jasnog prekoračenja ovlašćenja', i otkad je izvinjenje dovoljno da državno nasilje bude amnestirano, čak i u zemlji poput Srbije u kojoj je država privatizovana do bola, od strane male kaste pobesnelih razmaženih kvazipolitičara i bizMismena? Kada se to Vučić nekome izvinio za sve ono što je radio tokom devedesetih, naročito za nasilje koje je u vreme njegovog ministrovanja bilo praktikovano nad medijima?
Ko je bre njemu bilo šta oprostio ili zaboravio? Ili verovao.
Dakle, Jakovljeviću, ipak je Đura čovek od reči, a ti ćeš i dalje da radiš za naše. Jasno? Jasno.
Vi, koji verujete da je Stenli Kjubrik režirao lažno sletanje na Mesec, sigurno verujete i da je Zoran Šijan režirao ovo danas. Zar ne?


Ako mislite kako je normalno da u subotu gledate utakmicu Shalke04 u Gelzenkirhenu, u nedelju ujutru skakućete po tekijanskom blatu ili gacate po grabovičkoj baruštini, pa isto popodne u zgradi Vlade mrsomudite o obesnom burazeru i neštrojenim žandarima, onda zaista imate veliki problem.
Onaj u ogledalu - a nije na listi.

Thursday, 17 July 2014

Poziv građanima


Pozivamo članove i simpatizere Građanskog saveza da se priključe protestima protiv usvajanja seta "reformskih" zakona, pre svega Zakona o radu, Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju i Zakona o štrajku.
Protesti su svakodnevni, u organizaciji većinskih sindikata, u Pionirskom parku.
Policija preti snimanjem i odmazdom, ali protestima se priključio i sindikat radnika u policiji!
Ovi zakoni se donose po skraćenom postupku. Donose sa na štetu radnika. Nikome oni neće omogućiti lakše zapošljavanje, samo će poslodavcima omogućiti lakše otpuštanje radnika.
Setimo se uloge koju su nosioci sadašnje vlasti imali u vlasti koju smo rušili pre petnaest godina. Njihova uloga se nije promenila. Tada su radili na štetu gradjana - i sada rade na štetu gradjana.
Tada smo uspeli!
Šta nam sada stoji na putu, osim njih samih?!


Vidimo se ispred Skupštine!


Wednesday, 16 July 2014

Crveni karton, dosta je bilo opomena


Imate utisak da vas neko konstantno plaši "grčkim scenariom", bankrotom države i Angelom Merkel - i to bensedinski smirenim glasom na šte meka srca, pa još iz dubina njene pozadine?
Deder da čujemo šta na tu temu kažu neki Grcite.


CRVENI KARTON ZA MERE ŠTEDNJE

- izlaganje Panosa Petrua (DEA, SIRIZA) na tribini održanoj 29.06.2014. godine u organizaciji NVO MARKS21


Prvo bih hteo da kažem nekoliko stvari o neoliberalnim merama koje se sprovode protekle četiri godine i o njihovim razarajućim efektima na većinu stanovništva.
Ponekad u ovim raspravama većinu vremena provedemo opisujući stanje u kom živimo, što često i nije od pomoći.
Ali, dva su razloga zbog kojih počinjem odavde.
Jedan je taj što je Grčka "laboratorija" budućnosti cele Evrope. Zato cela Evropa mora biti upoznata sa rezultatima "grčkog eksperimenta sa merama štednje". Ako išta dobro može da proistekne iz socijalne bede koja danas vlada u Grčkoj, to je podizanje svesti svih naroda o tome kakva ih budućnost čeka ukoliko joj se zajednički ne suprotstavimo.
Drugi razlog je taj što će sve mere koje su primenjene na Grčku, biti "institucionalizovane" širom EU. Pretpostavljam da sve glavne partije u Srbiji tvrde da su evropske norme i zakoni važni, tako da će radništvu i mladima u Srbiji biti korisno da čuju šta evropska budućnost zaista predstavlja.
Nakon četiri godine primene Memoranduma (sporazuma potpisanih između grčke vlade i trojke – EU, Evropske centralne banke i MMF-a), situaciju u Grčkoj opisujemo pomoću tri broja 30.
  1. 30% smanjenja bruto domaćeg proizvoda (BDP). U mirnim vremenima, ovakav finansijski poremećaj nije zabeležen niti u jednoj zemlji razvijenog kapitalizma. Zato ovo možemo porediti samo sa ratnim katastrofama ili kolapsom Istočnog bloka.
  2. 30% smanjenja prosečnih radničkih primanja. Bolje plaćeni radnici pretrpeli su još veća smanjenja zarada, po 50-60%.
  3. Oko 30% iznosi zvanična stopa nezaposlenosti. Među mladima, nezaposlenost je oko 60%. Kažem "zvanična stopa", jer imamo ljude koji rade jednom nedeljno, odnosno četiri-pet dana mesečno, a vode se kao zaposleni.
Ovo je veliki problem u domenu radnih odnosa.
Imamo nekakve vaučerske i trening programe, koji na po nekoliko meseci zapošljavaju mlade ljude na bazi probnih ugovora, nakon čega im se isplaćuju izuzetno male sume novca - ako ikakve dobiju. Šef bi po isteku tog perioda trebalo da odluči da li će vas zaposliti ili ne. Međutim, niko nikada ne dobije posao, a gazde samo recikliraju jeftine ili "besplatne" radnike.
Mi smo u džungli u kojoj se svakakvi trikovi koriste da bi se podrila radnička prava: part-tajm poslovi, fleksibilan rad, plaćanje "po komadu" slobodnih stručnjaka (frilensera) iako ste zapravo radnik, autsorsing podugovaračima itd.


Napada se pravo na kolektivno pregovaranje, sindikati se potkopavaju. Prvo su napali Nacionalni kolektivni ugovor (koji je garantovao minimalnu platu svim radnicima, čak i onima van sindikata) i zamenili ga sektorskim kolektivnim ugovorima. Potom su sektorske ugovore zamenili kolektivnim ugovorima na nivou preduzeća. Sada na mnogim mestima imamo individualne ugovore, oko kojih izolovani radnik pregovara sa gazdom.
Istovremeno, seča javne potrošnje dovela je do velike krize u javnom zdravstvu i obrazovanju. Bolnice i škole se zatvaraju (oni to nazivaju "spajanjem sa drugim jedinicama"). Tako su razredi sve brojniji, nastavni kadar dobija otkaze. Bolnice nemaju ni osnovna sredstva za rad, poput špriceva ili gaze. Iako su zdravstveno osigurani plaćanjem doprinosa kroz sistem socijalne zaštite, ljudi sada moraju da kupuju lekove i plaćaju veliki broj medicinskih intervencija.
Rušenje sistema socijalne zaštite otvorilo je put onome što nazivamo Pinoče sistemom. Država garantuje samo minimalnu penziju, u iznosu od oko 300 evra, a onda vas gura da plaćate privatnim osiguravajućim kućama da biste imali iole pristojnu penziju.
Za to vreme privatizacije uzimaju maha. Sve je na prodaju - od vode i struje (upravo u ovom času parlament raspravlja o zakonu koji bi trebalo da privatizuje delove Elektrodistribucije), preko luka, aerodroma, pa čak i plaža, što će omogućiti novi zakon čije se usvajanje očekuje ovih dana. Pirejska luka trebalo bi da predstavlja "uspešan" primer ovog programa. Kineska korporacija COSCO kupila je neke njene važne delove i uspostavila kineski model radnih odnosa, tako da je to ishodište na koje radni odnosi u celoj Evropi treba da stignu.
Tako izgleda socijalna beda koja se krije iza reči za koje sam uveren da ih i vaši mejnstrim političari izgovaraju: balansiranje budžeta, vraćanje javnog duga, fiskalna odgovornost, ispunjenje zahteva EU itd. Ovo je rat protiv radništva koji će izbrisati šta god da je preostalo od socijalnih dostignuća iz proteklih decenija.


Međutim, Grčka nije samo laboratorija za mere štednje, ona je ujedno postala i laboratorija otpora. Ovo će biti druga poenta koju hoću da istaknem.
Jedna stvar koju smo naučili je da su neverovatne stvari moguće, stvari o kojima smo mogli samo da sanjamo. U protekle četiri godine imali smo preko 35 generalnih štrajkova (već smo se i zabrojali). Četiri-pet od tih štrajkova trajali su po dva dana, što je nešto što se u Grčkoj nije dogodilo još od pada vojne hunte 1974. Godine. Videli smo i grčku verziju Indignadosa, stotine hiljada ljudi protestovali su na Trgu Sintagma, ispred parlamenta, na najvećim protestima još od 1974-1975. godine.
Kratka napomena o ovom pokretu - ovo je bila velika stvar koja je radikalizovala i mobilisala ljude koji nisu u sindikatima, ali je u isto vreme pogurala sindikalne vođe u štrajkove. Međutim, upravo su ove štrajkačke aktivnosti i de facto savez između "pokreta trgova" sa sindikalnim pokretom učinili stvar opasnom i većom od pukog kampovanja ispred parlamenta.
Pored velikih, centralnih konfrontacija, svedočili smo i svim drugim borbama.
Neke sektorske borbe trajale su danima (poput zaposlenih u metrou i opštinama) i vlada je mogla da ih rasturi samo zavođenjem vanrednog stanja i tzv. "građanskim regrutovanjem" štrajkača. Neke su trajale mesecima (poput administrativnog univerzitetskog osoblja, koje je prošle jeseni organizovalo neverovatan štrajk, sa komitetima, radničkim stražama, zajedničkim akcijama profesora i studenata, koncertima, itd).
Tu su i borbe malobrojne radne snage koje su poslužile kao primer i inspiracija celoj radničkoj klasi, kao što je na primer bila borba metalurških radnika u fabrici izvan Atine, koja je trajala nekih osam-devet meseci, ili borba otpuštenih čistačica iz zgrada ministarstava koje, uprkos teškoj policijskoj represiji, već mesecima kampuju ispred Ministarstva finansija i čija borba i dalje traje, kao i drugi oblici borbe, nalik onoj u solunskoj fabrici Viorne, kojom sada rukovode njeni radnici, nakon što je gazda odlučio da je zatvori.


Evo i nekoliko lekcija iz ovog bogatog iskustva:
- Uprkos debatama koje su pozivale na nove ili alternativne vidove borbi, ono što smo videli i što je najznačajniji razvoj iz ovih borbi je ponovna pojava nekih dobrih starih taktika koje je radnički pokret tokom prethodne dve decenije zaboravio. Radnička straža, štrajkački zborovi kako bi se dogovorili naredni koraci, izbori za štrajkačke komitete, okupacije (bilo radnih mesta, bilo javnih zgrada i prostora) vraćeni su u naš arsenal, kao i ideja istrajnih štrajkova, a ne samo jednodnevnih.
- Solidarnost je od suštinske važnosti. Ovo je bio glavni problem sa kojim su se suočile sve sektorske borbe. Iako su ih ljudi uglavnom simpatisali i podržavali njihove ciljeve, ponekad uz impresivne donacije štrajkačkim fondovima i sl., ono što nam je falilo je aktivna solidarnost, veština da se štrajk "otvori" prema širim društvenim slojevima, uz zajedničke zborove, razmene ideja itd. Nagoveštaj toga videli smo tokom štrajka u prosveti, koji je pokušao da "štrajkačke komitete" transformiše u "narodne komitete", otvorene i za druge sindikaliste, simpatizere i aktiviste, roditelje, itd.
- Bitna je i sindikalna solidarnost. Ideja solidarnih štrajkova koji mogu da prošire front i prodube sukob, nije se materijalizovala. Većina sektora ostala je usamljena u štrajku, dok su drugi sektori ćutke stajali po strani, čekajući na svoj red za štrajk u nekom trenutku u budućnosti, kada se nađu pod napadom. Da su svi ovi štrajkovi koje sam spomenuo uspeli da se ujedine u jedinstven štrajkački radnički front, imali bismo bolje šanse da u proteklim godinama izborimo neke pobede.
- Moramo da se suprotstavimo i etabliranom sindikalnom vođstvu. Klasno jedinstvo je od suštinske važnosti, a u Grčkoj nam je za početak štrajka i dalje neophodno zeleno svetlo Generalne konfederacije sindikata. Tu realnost ne možemo jednostavno da zaobiđemo. Međutim, najviši sloj sindikalnog vođstva predstavlja problem, jer koči štrajkačke akcije. Iz iskustva znamo da nisu imuni na pritisak. Pritisak odozdo ih je, na kraju krajeva i doveo do toga da pozovu na 35 generalnih štrajkova.
- Međutim, društveni i politički aktivisti, sindikalna baza, zajedno sa radikalnim sindikalnim vođama, moraju da pronađu način da se organizuju i pruže novi tip vođstva. Ja ne podržavam argumente koji govore protiv sindikata, a u prilog "novim vidovima borbe". Uveren sam da moramo da iznova osvojimo naše sindikate, da učvrstimo one koji su već tu, tako što ćemo organizovati kampanje koje pozivaju mlade radnike da se uključe u sindikate, da izgradimo nove sindikate tamo gde ih nema, da izgradimo sloj radničkih lidera na radnim mestima, kroz organe samoorganizacije baze. Poenta je preokrenuti štetu do koje je došlo tokom devedesetih, sa opadanjem broja sindikalnog članstva, posebno među mladima i sa konzervativizmom koji je opstao u mnogim sindikalnim strukturama. Ovo je težak cilj, ali ako mislimo da u budućnosti pobeđujemo, moramo raditi u pravcu toga.
Što me dovodi do treće tačke u mom izlaganju.


Ko bi trebalo da započne organizovanje tako velikih zadataka? U Grčkoj smo bili svedoci neverovatnih izražaja "spontanih" akcija i radikalizacije, Ali, nakon četiri godine, možemo slobodno reći da to nije bilo dovoljno. Spontane akcije imaju svoja ograničenja. Kako bi se tako zahtevni zadaci organizovali, potreban nam je sloj posvećenih levičarskih aktivista i, u krajnjoj instanci, potrebna nam je radikalna leva politička snaga.
Ali to nije jedini razlog zbog koga nam je levica danas potrebna. Nije stvar samo u posvećenosti aktivizmu, već i u potrebi da se obezbede strategija i taktika, ali i alternativa etabliranim partijama.
Usled ozbiljnosti ekonomske i političke krize, svaka ekonomska, sindikalna borba u Grčkoj automatski postaje i centralna politička borba.
Ovo smo naučili iz iskustva. Srušili smo dve vlade, održan je veliki broj štrajkova, pa ipak nismo ostvarili nikakvu opipljivu pobedu. Pitanje vlasti prirodno se postavilo, barem u smislu izbora, kao pitanje preuzimanje vlasti u zemlji. Tako je zahtev za "levom vladom" koji Siriza ispostavlja od 2012. godine, zapravo rezultat nivoa klasne borbe u Grčkoj.
Međutim, čak i ako preskočimo izuzetak Grčke (budući da ne smatram da je u svakoj zemlji i u svakom trenutku ovo ispravan zahtev), lekcija ostaje ista:
Ako hoćemo da pobedimo i poguramo borbu dalje, moramo da izgradimo političku alternativu mejnstrim partijama.
Mi moramo da stanemo na put celokupnom neoliberalnom planu izlaska iz krize i suprotstavimo mu potpuno drugačiji plan. Moramo da one koji se bore naoružamo drugačijim narativom od dominantnog koji nam poručuje da "nema alternative". Poenta je da nam je neophodna politička snaga koja će promovisati pro-radničku političku agendu za plate, za radne odnose, za državu blagostanja itd. Posebno sada, u doba duboke krize, mi moramo da omogućimo antikapitalistički izlaz - brisanje duga, nacionalizaciju banaka i velikih preduzeća, bez ikakvih žrtvovanja u prilog bogatima ili međunarodnim bankama. Ovo je njihova kriza i mi ne planiramo da plaćamo njenu cenu.
Na kraju, sve se svodi na omogućavanje drugačije vizije organizovanja društva. Kada svi pričaju o izlasku iz krize, ali uvek u pro-kapitalističkom smislu, mi moramo da promovišemo ideju izlaska iz kapitalizma. Veze između radničkog pokreta i socijalizma prekinute su 90-tih godina. Glavni zadatak radikalne levice je ponovna izgradnja ovih veza i povezivanje borbi današnjice sa vizijom sutrašnjice.
To je ono što Sirizu čini važnim eksperimentom i ono što je narodu ulilo poverenje da nam pruža izbornu podršku od 2012. godine pa sve do nedavne pobede na evropskim izborima.
Siriza promoviše jedinstvo u različitosti, izgradnju levog fronta uz istovremeno zadržavanje strateških rasprava među njenim različitim strujama.
Ona podržava drušveni otpor, čiji su najvažniji primeri bili pobuna mladih iz 2008. I grčki Indignadosi iz 2011. godine.
Siriza je bila dorasla izazovu da ponudi odgovor na pitanje vlasti - i to ne tako što bi ponudila tradicionalni, razarajući savez sa levim centrom, kao nekada u Francuskoj i Italiji. Naprotiv, snaga Sirize je upravo u njenom odbijanju da sudeluje u takvim kompromisima i umesto toga promoviše cilj "leve vlade", koja bi otvorila put ukidanju štednje.


Zbog toga izgradnja takve radikalno leve političke snage može biti veoma važna za našu borbu. Do toga ne može doći preko noći. Siriza ima desetogodišnju istoriju, uz mnogo uspona i padovai unutrašnjih nesuglasica. Isto tako, ona nije magično rešenje za sve probleme radikalne levice.
Sirizine vrline koje sam već pomenuo nisu bogom dane. Kako se približavamo poziciji vlasti, njih zapravo vođstvo partije sve glasnije dovodi u pitanje, popuštajući pred pritiskom da ublaži svoju politiku, da postane među vladajućom klasom prihvaćena i poštovanja vredna vladajuća snaga. Unutar Sirize vlada konstantna borba usled sve snažnijeg stavljanja akcenta na parlamentarizam, težnje da "ublažimo" program, pa čak i spremnost na paktiranje sa snagama levog centra. Pre nedelju dana, Centralni komitet partije održao je satanak.
Ja sam član leve platforme, levog krila Sirize koje insistira na radikalnoj, antikapitalističkoj orijentaciji partije. Do stvaranja ove platforme je došlo jer smo svesni da bi vođstvo Sirize moglo da ima drugačije planove.
Ovo je ipak drugo pitanje, ali moja poslednja poenta je ta da je još jedno od ključnih pitanja našeg vremena to kakva nam je vrsta levice potrebna da bismo pobedili. Neke dobre stare, strateške rasprave, poput "reforma ili revolucija" danas su nam veoma važne. Potrebno nam je jedinstvo levice, ali moramo i da radimo na zaoštravanju a ne zakopavanju rasprava.

Ove godine obeležava se stogodišnjica od Velikog masakra iz 1914. godine. Verujem da će nam istorijska vremena u kojima živimo doneti slične istorijske dileme, za čije će razrešenje levici biti neophodni slični istorijski izvori.



***
Kako god bilo, al' kad radikalna ili radikalizovana levica udari na radikale i socijaliste (sve go demokrata do liberala)... 
Što naš narod kaže: neko će tu pući - k'o Grčka.

Ima još:

"MMF priznao greške u merama za Grčku." (RTS.rs 06.06.2013)
"Swedish trade unions are making fun of your sad, non-swedish lifestyle." (Citylab.com 22.01.2014)

Occupy Stockholm 09.12.2011.

"Alternativa brutalnim merama štednje - otpor na islandski način. MMF priznao: Islanđani su bili u pravu što su uradili sve suprotno od onoga što smo tražili. Pristup Islanda je doveo do iznenađujućeg i jakog oporavka." (99posto.org 02.01.2013)
"Islandska vlada ovog tjedna je potvrdila kako će se svakom kućanstvu otpisati dug po hipoteki u visini do 24,000 eura. Time vlada ispunjava jedno od svojih ključnih predizbornih obećanja, unatoč žestokim kritikama koje stižu iz međunarodnih financijskih institucija.
Mjeru je predložio islandski premijer, Sigmundur David Gunnlaugsson, lider Progresivne Stranke koja je osvojila izbore u travnju ove godine, ponajviše zahvaljujući obećanju da će rasteretiti dužne građane." (Advance.hr 04.12.2013)

Hörður Torfason, islandski potpaljivač otpora

Čekbremalo - islandski premijer je lider Progresivne stranke?! 
Njihov premijer je naprednjak, ali primenjuje (po multikapital) drastične levičarske socijalne, ekonomske i finansijske mere, ne šljivi MMF i Svetsku banku, ne uvlači se u guzice pojedinim EU siledžijama, za Ruse ni da čuje?!!
McDonalds je zatvorio svoj restoran u Rejkjaviku?!!!

Ovaj svet se izokren'o.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...