Thursday 30 November 2017

Kaldrmaši


Podsetimo se istorijskih činjenica:

Represija nad političkom manjinom svoj vrhunac je doživela u periodu od 1887. do 1896. godine, kada je u obračunima koji su imali političku pozadinu stradalo oko 400 pristalica Srpske napredne stranke. U tom periodu naprednjaci su ostali skoro izvan zakona, bez ikakve zaštite od napada svojih protivnika. Posebnu pažnju privlače događaji iz juna 1887, kada se odigrao najveći pogrom naprednjaka, i napad na zbor Srpske napredne stranke 14. maja 1889. u Beogradu.


Skadarlija - kaldrma ispred zgrade Stare (parne) pivare (foto: Blic)

Veličanstvenim narodnim odisajem nazvala je radikalska štampa događaje posle pada vlade Milutina Garašanina i dolaska na vlast liberalno-radikalske vlade na čelu sa Jovanom Ristićem. Ovaj izraz imao je da znači oslobođenje od sedmogodišnjeg pritiska, posle koga je narod "odahnuo", odnosno dao izraza svom dugogodišnjem trpljenju, patnji i srdžbi. "Odisaj" se manifestovao kroz narodne svečanosti i deputacije koje je iz unutrašnjosti primala nova vlada. Ovo stanje razuzdane veselosti u jednom trenutku pretilo je da parališe rad ministarstva, pa je ministar unutrašnjih dela, liberal Radivoje Milojković, bio prinuđen da interveniše kako bi deputacije prestale.
Taj "odisaj" se vrlo brzo izmetnuo u hajku na naprednjake. Nemiri su počeli već prve noći kada je narodna masa demonstrirala ispred kuća vođa naprednjaka Milana Piroćanca i Milutina Garašanina. Kod Garašaninove kuće došlo je do sukoba kada je neko kamenicom razbio prozor. Garašanin je odgovorio hicima iz revolvera i tom prilikom ranio jednu osobu. 
Ipak do pravih krvavih obračuna nije došlo u Beogradu nego u unutrašnjosti. Linč naprednjaka nije obuhvatio celu zemlju: masovni napadi izvršeni su u požarevačkom, ćuprijskom, aleksinačkom i zaječarskom okrugu - zapravo, okruzima gde su radikali imali neprikosnovenu većinu. U tim oblastima nasilje se širilo kao zaraza. U ostalim delovima zemlje dolazilo je samo do pojedinačnih napada. U "Videlu", listu napredne stranke, objavljen je 24. juna spisak postradalih naprednjaka. Broj žrtava "narodnog odisaja" 1887. bio je 140 ubijenih, otprilike isto toliko zlostavljanih, bilo je oko 50 slučajeva rušenja naprednjačkih domova i 70 slučajeva paljevina. Ubistva su počinjena na vrlo brutalan način.

1897

Drugi talas terora izbio je u samoj prestonici, 14. maja 1889. Masa je nasrnula na glavni zbor Srpske napredne stranke, u bašti Velike pivare (u Savamali, na uglu Balkanske i Admirala Geprata). "Čim su se naprednjaci na zborno mesto okupili i rad počeli, primećena je neka nagomilanost dečurlije i drugih sumnjivih lica, prvo oko okolnih plotova, a posle i po susednim ulicama. Čule su se neke zviždaljke i kroz granje je poletao po koji kamen." Kada je zbor završen, na okupljene su poletele kamenice "kao po nečijoj komandi". Napad kamenjem (kaldrmom?) ponovljen je nešto kasnije na stotinak naprednjaka, koji su ostali na ručku u Velikoj pivari. Posle "artiljerijske pripreme" usledio je pravi juriš radikala naoružanih motkama, poljoprivrednim alatkama i ostalim priručnim sredstvima pogodnim za političku raspravu i sučeljavanje stavova. Naprednjaci se taktički povlače u zgradu Pivare, dok u bašti (koju su zazuzeli) radikali prvo temeljno čiste sve stolove s hranom, koliko da prikupe snagu, pa tek onda kreću u konačni juriš na zgradu. Uskoro se na licu mesta pojavio i upravitelj grada sa žandarmima, u pratnji ministra unutrašnjih dela Koste Taušanovića. Prilikom izlaska naprednjaka iz Velike pivare, pod pratnjom policije, došlo je do novog sukoba i zasipanja kamenicama. U jednom trenutku opalio je revolver i oboren je jedan od napadača. Na to je neko iz mase uzviknuo: "Ubi ga Garašanin!". Milutin Garašanin je jedva izvukao živu glavu pred razbesnelom masom i sklonio se u zgradu ministarstva unutrašnjih dela. I pored intervencije policije i samog ministra, batinanje se proširilo po celom gradu. Hvatan je svaki dobro odeven čovek iz unutrašnjosti i bijen. Trgovac, seljak, pop, činovnik, sve je to bilo izloženo rulji, koja je bez zazora i bez obzira tukla i prebijala sve odreda.
Ni maltretiranje naprednjaka u prestonici nije moglo proći bez, već ritualnog, jahanja. Posebno zadovoljstvo masi je pričinjavalo zlostavljanje. Najčešći oblik zlostavljanja bilo je jahanje naprednjačkih prvaka. Mestimično su žrtve pružale otpor, što je u vladinim novinama predstavljano kao izazivanje i žrtve su proglašavane krivcima. Nemiri su trajali i 15. maja, a onda se prestonica umirila, nakon što je vojska izašla na ulice. Bilans uličnih sukoba prema zvaničnim izveštajima bio je: 20 povređenih žandarma, 11 naprednjaka i četiri izgrednika, od kojih je jedan umro. Za razliku od 1887, ljudskih žrtava, izuzev jednog napadača, nije bilo.
Prilikom novog talasa nasilja 1889. mnoge porodice su prebegle u Rumuniju. 
Ipak, poruka je bila jasna. Ni pod ustavom iz 1888. za naprednjake nije bilo mesta u političkom delovanju. Od slobode pojedinca i prava na slobodno političko udruživanje, što je bila okosnica programa Srpske napredne stranke iz 1880, nije ostalo ništa. 

Savamala - ugao Balkanske i Admirala Geprata (foto: Google)

Govoreći o prvim danima savezne vlade, Živan Živanović je primetio da je "narodni odisaj" pratio sve radikalne vlade, ali da je počeo odmah posle završetka sedmogodišnje naprednjačke vladavine i prvog dolaska radikala na vlast, što je psihološki ponajviše razumljivo. Simbolično, političko nasilje je obeležilo dolazak radikala na vlast i kao metod političke borbe ostalo u narednim godinama. Pogrešno bi bilo "narodni odisaj" razumeti kao niz slučajnih i nepovezanih incidenata koji su posledica izliva narodnog gneva protiv mrskih naprednjaka. "Narodni odisaj" je zapravo proces koji je potrajao više godina, a nasilje nad političkom manjinom i neistomišljenicima postalo je obrascem političke kulture u Srbiji.
Da li je jedina krivica u zloj radnji naprednjaka, kako je to pokušao da predstavi Stojan Protić u svojim uspomenama? Tvrdnje da su pobijeni sami izazivali napade i da u tome nema nikakve politike, prenosila je radikalska štampa. Viđenje naprednjaka, kao političkog drugog,
dosta je jasno izneo Nikola Pašić u pismu Raši Miloševću. U tom pismu iz 1886, napisanom povodom pregovora radikalskih prvaka sa liberalima, Nikola Pašić vrlo jasno iznosi mišljenje o Naprednoj stranci i posledicama njene vladavine po narod i državu. On piše: "Nije, brate Rašo, mala stvar kad prvak predloži da se naša stranka sporazume i na vladu dođe s onom istom strankom koja je vinovnik svega zla u Srbiji, koja je i Srbiju i našu stranku do propasti dovela..." U produžetku Pašić naglašava da su naprednjaci "srpstvo obrukali gorom brukom no ikojom od kad postoji". Reči radikalskog vođe nedvosmisleno ukazuju na naprednjake kao na ne samo neprijatelje Radikalne partije, već i čitavog naroda. Drugom prilikom, za skupštinskom govornicom, Nikola Pašić je vladavinu Napredne stranke ocenio strašnom jer je "zadrmala narodnu snagu... dovela finansije u nered... napustila tradicionalnu narodnu politiku". Stavovi koje je izneo radikalski vođa, a sa njim su se slagali i ostali prvaci stranke, mogli su lako poslužiti kao putokaz, a i opravdanje, za zločine koji su obeležili jedan period političke istorije Srbije.


Savamala: napredno radikalna rušilačka novogradnja (foto: KRIK)

Na kraju, moramo se zapitati kakva je povezanost partije, odnosno partija na vlasti sa političkim nasiljem nad pristalicama Srpske napredne stranke? Da li je nasilje podsticano od strane vlasti i, najzad, zašto su u tako dugom vremenskom roku nasilje i anarhija tolerisani od strane državnih službi? Direktnih dokaza koji bi ukazali na umešanost državnih organa u zločine 1887. nema. Jedino što se može zaključiti, jeste da je intervencija policije izostala, bar u onoj meri u kojoj je to bilo neophodno. Utisak koji se nameće jeste da je vlast radije pustila da se linč sam od sebe ugasi nego da surovim merama okrene narod protiv sebe.


***
Dakle, prvo o državnom trošku odeš na studije u inostranstvo, grebeš se pare pod firmom velike zainteresovanosti za dobrobit otadžbine, pa kad te provale i ukinu ti apanažu za sve tvoje zajebancije i kurvarluk, ti onda osnuješ stranku, nazoveš je radikalnom (i obavezno narodnom), napišeš socijalistički statut koji sprovodiš fašističkim metodama, pa kreneš u osvajanje vlasti. Potpališ narod na bunu protiv onih na vlasti, kukaš kako ti "gvozdeni konji" plaše krave i šiljiš kolac za dan kada ćeš konačno uspeti ponovo da zajašeš državni budžet - ovoga puta ne kao državni student, već kao gazda. Da prostite - kao predsednik Vlade. Trošiš pare kao blesav, ali ovog puta i ruske. A tog dana, odmah nakon izborne pobede - nebitno da li je 1886. ili 2012. u pitanju - kreneš u osvetu koja traje sada već punih 130 godina. Jedino što se promenilo je ime tvoje bande (koju i dalje zoveš "partijom" tj. "strankom"), jer si je na najciničniji način preimenovao u ime svog najvećeg političkog neprijatelja od pre vek i kusur - u Naprednjake.
Srećom po tebe, standardna srpska glasačka kokoška je usled konstantnog dvestagodišnjeg trovanja i dalje politički neobrazovana, dezinformisana, sluđena, nezainteresovana za činjenično stanje stvari i istinu. Danas, podmećeš joj iste mamce kao 1887. i pozivaš je na nastavak "odisaja", narodno veselje i "deputacije" do u beskraj, predizborno batinanje i svakodnevno pinkinformersko jahanje stvarnosti.
Kao što je Pašić nadjahao osnivače radikala, tako je i Vučić uradio u kradikalima. U stvari, ovaj drugi je nadjahao i ovog prvog, samoproglasivši se za osnivača nove dinastije.
Što bi Nada Macura rekla: "Bulevar Kralja Aleksandra Vučića počinje na Trgu Nikole Pašića" (foto: Google)

U gornjem tekstu slobodno možete naziv "radikali" zameniti sa "naprednjaci", a naziv "naprednjaci" možete zameniti bilo kojom od malobrojnih preostalih opozicionih partija. U stvari, još bolje - sopstvenim ili imenom bilo kog drugog građanina Srbije, kome je više preko glave dvesta godina vladavine jedne te iste bande koja samo naziv menja po potrebi ali tehnologiju rušenja tuđe i očuvanja sopstvene vlasti ne menja ni po koju cenu.
Savamala, rušilačka novogradnja, fobija od železničkih šina i tramvaja "dvojke", kamenice, kaldrma, Stara pivara, Velika pivara, kafane, batinanje, jahanje, "narodna volja" i "ulična "pravda", deputacije i mitinzi podrške, putujući stranački cirkusi, telad i prasići, tuče, progoni, stavljanje van zakona svega i svakoga ko je protiv, "prethodni režim" je kriv za sve, nasilje kao glavni vid sprovođenja politike i "politike", radikali, naprednjaci, liberali, kradikali...
Svastikin but, kljukana dinastija!
Na uglu Balkanske i Admirala Geprata više nema ni kaldrme niti pivare, ali ima u Skadarliji.

Istorija je majka znanja, ali ne u našoj kući. Tu ipak - bez obzira na to šta je Rodoljub Petrović govorio ili pevao - više volimo pozorište. Naročito onaj palanački teatar apsurda i mržnje, u kome smo odavno svetski šampioni.


Zokster blog: Malo podsećanje na "narodni odisaj", Srbija 1887-1896 (27.04.2011)
Marija Andrić: Ko je rekao... izbori? (Meskalero blog, 16.04.2013)
Stefan Aleksić: Još jedan odisaj (Peščanik, 20.09.2013)
Građanski krug: Narodni izdisaji (08.10.2015)

Tuesday 28 November 2017

Seljobriti smrtmeč


Večeras na programu WWF duplo "Celebrity Deathmach" finale:

Zorannah vs. Maya
Obradović vs. Martinović

Radikali su još pre 130 godina Skupštinu pretvorili u kečerski ring a politiku u kafansku tuču.
Danas se zovu kradikali, sve ostalo je i dalje isto.

Monday 27 November 2017

Muad'Dib


- Pored tajnog imena Usul, moraš odabrati i ime svoje pune zrelosti, kojim ćemo te imenovati javno.
- Kako zovete senku na drugom mesecu, onu u obliku pustinjskog miša?
- Zovemo je Muad'Dib.
- Mogu li onda da budem poznat kao Muad'Dib?
- Ti si Pol Muad'Dib.

(Frenk Herbert "Dina", ceremonija imenovanja Usula)


Hiljadu mi tisuća peščanih crva Arakisa, malo li je što se Naša Maja pokidala od persijskog melanža i otišla međ' Bene Gesserit, malo su nam bili žuti Harkoneni, carski sardaukari koji biju po provinciji, crvi-preletači... sad još dobismo i Muad'Diba sa flekom miša posred čela!
Posle tolikog oduševljenja srbistanskih političara likovima iz Herbertovog univerzuma (koji je btw. naš, ali u dalekoj budućnosti - daljoj daleko više od dve, dve i po godine), sledeće pitanje se samo nameće:
Da li to neko namerava da od Srbije napravi Dinu, pustinjsku planetu?
Bre, sve više na to ličimo... bemuskočimiša!

Sunday 26 November 2017

Da li EUropa gubi Balkan?


Širom Balkanskog poluostrva, proces deevropeizacije postaje sveopšti i radikalan. Miljenko Jergović u svom tekstu, originalno objavljenom na engleskom jeziku u Eurozine internet magazinu, upozorava na nove sukobe koji dolaze i poziva Evropu da se ponovo angažuje u tom regionu.



Kada je turski predsednik udavao svoju kćerku (u maju prošle godine), među zvanicama je bilo dosta visokorangiranih političara, ministara i pripadnika turskog generalštaba. Bila su, takođe, prisutna i trojica važnih političara svetskog renomea: Edi Rama (premijer Albanije), Navaz Šarif (premijer Pakistana) i Bakir Izetbegović (lider Bošnjaka i član BiH predsedništva).
Svadbena ceremonija je predstavljala kombinaciju islamskog rituala i sekularnog spektakla - prava slika i prilika Erdoganovog režima. Mlada je nosila hidžab ali i nekakvu vrstu venčanice koja baš i nije tipična za muslimanke, jer je više podsećala na svadbenu garderobu tipičnu za evropske princeze. Na svečanom prijemu je bio prikazan i kratak film o privatnim preokupacijama Sumeje plemenite (tj. kćeri Erdoganove), kakva je bila kao dete i šta je sve zanimalo kao tinejdžerku.
Šarif je jedan od ključnih igrača koji podržavaju Erdoganovu težnju da sebe pozicionira kao lidera svih muslimana sveta, savremenog kalifa koji bi bio kombinacija autoriteta američkog predsednika i rimskog Pape. Međutim, Ramin pogled na stanje stvari je daleko od erdoganovog a njegovo poimanje parlamentarne demokratije značajno drugačije. Bez obzira na to, njih dvojica dele iste pragmatične interese. Turska želi da se na Balkanu predstavi kao zaštitnik Albanije - a to je ono što bi albanski premijer žarko želeo da iskoristi. Ako se može verovati sarajevskim medijima, Izetbegović je prisustvovao venčanju kao Erdoganov lični prijatelj. Sam Erdogan tvrdi da je Izetbegovićev otac Alija, na samrtnoj postelji izjavio da sa puno poverenja predaje Bosnu i Hercegovinu na starateljstvo Turskoj. Taj amanet je česta tema rasprava u Sarajevu, mada uz slabo uvažavanje činjenice da je Bosna i Hercegovina zemlja tri naroda i tri vere, i da bi bilo veoma teško kod ostala dva naroda naći nekoga ko bi prihvatio Tursku za tutora. Inače, taj nedostatak uvažavanja drugih nije karakterističan samo za Bošnjake - u BiH, to predstavlja neku vrstu nacionalnog imperativa.


Novi Pazar je dočekao turskog predsednika Erdogana u potpunosti okićen
transparentima na njegovom maternjem jeziku. Ništa drugačije nije bilo
ni u Bosni i Hercegovini. (2017, foto: Sandžačke Novine)

Sveci-zaštitnici

Redžep Tajip Erdogan je ubedljivo najpopularniji političar među Bošnjacima. Očigledno je da se Izetbegović mnogo ne brine zbog toga. Štaviše, popularnost turskog lidera učvršćuje i Izetbegovićevu poziciju i Bošnjacima daje snažnu moralnu podršku u raspravama sa njihovim komšijama Srbima i Hrvatima. Bošnjaci se osećaju zaštićeni milošću sultana sa Bosfora i spremni su da ga slede podjednako vatreno poput njegovih pristalica u Turskoj. Kada je Erdogan Holanđane i Nemce nazvao fašistima i nacistima, dobio je prećutnu podršku bošnjačke nacionalne elite, kao i ogromnu javnu podršku u narodu i velikom delu sarajevskih medija. Kada je Erdogan optužio Holandiju da je organizovala srebrenički masakr u krajnjoj nameri istrebljenja svih evropskih muslimana, Izetbegović je ostao nem, tako dopustivši turskom lideru da beskrupulozno iskoristi žrtve nacije koja nije njegova - kao da su oni njegovo privatno vlasništvo, ili kredit koji je dobio od banke.
Identičan status uživa ruski predsednik Vladimir Putin kod Srba iz Republike Srpske (pretežno srpski entitet, koji zajedno sa Bošnjačko-Hrvatskom federacijom čini BiH). Predsednik Republike Srpske, Milorad Dodik, zaputio se u Moskvu kako bi obezbedio zaštitu za svoj polusecesionistički referendum. Kada je američki Stejt department zaveo sankcije (uglavnom simbolične), ruski emisari su se sjatili u Banjaluku, Dodikovu prestonicu, ne bi li mu tako očvrsnuli stav. Teško da prođe jedan dan a da mediji u Srbiji i Republici Srpskoj ne objave neku vest o povratku ruskog uticaja na Balkan i u Centralnu Evropu. Određena doza pluralizma u stavovima još uvek postoji u Beogradu, gde se Putinovi sledbenici konstantno moraju nadmetati sa onima koji su više proevropskih gledišta. Međutim, u Banja Luci tako nešto ne postoji. Putin je neka vrsta polubožanstva za Srbe u Republici Srpskoj, baš poput statusa koji Erdogan uživa među Bošnjacima. Šteta što Putin nema kćer za udaju - mogao bi tada i on da pozove svoje srbo-pravoslavne ortake na venčanje.
Beogradske vlasti, oličene u dobrano ušančenom nekadašnjem premijeru a sada predsedniku, Aleksandru Vučiću, već godinama održavaju politiku balansiranja između Brisela i Moskve. Sa jedne strane, oni izjavljuju svoju odlučnost na putu što bržeg priključenja Evropskoj uniji, dok sa druge insistiraju na bratskim odnosima sa Rusijom. Činjenica da je na Balkanu sve svedeno na nivo familijarnih metafora, sama po sebi predstavlja zanimljivu temu: za bosanske muslimane je Turska majka, za bosanske Srbe majka je pravoslavna Rusija, a za samu Srbiju je Rusija brat. To je politika balansiranja koja podseća na spoljnu politiku Titove Jugoslavije, države koja je uvek bila najjača kada je balansirala na pola puta između Vašingtona i Moskve. Cilj takve politike je jasan: izvući što je više moguće od obeju strana, koristiti bratstvo sa Rusijom kao sredstvo ucenjivanja Evrope a bliskost sa Evropom zarad ucenjivanja Rusa.


Srpski nacionalisti čestitaju "predsedniku" Putinu rođendan, i ne samo oni.

Lak plen

Međutim, takvo igranje politikom može biti veoma opasno. Ne samo zbog toga što od bratskog zagrljaja ponekad možete dobiti i polomljena rebra, već potpiruje i nacionalne strasti koje je teško kontrolisati. Obični građani, poraženi i demoralisani višedecenijskim siromaštvom, nacionalizmom, klerikalizmom i populističkom politikom, predstavljaju lak plen za Putina i Erdogana. Kada su ljudi očajni, diktatori izgledaju daleko privlačniji od demokrata - naročito na Balkanu, gde su ljudi poslednjih dvadesetak godina potrošili na razočarenje u političare koje im je iznedrila uobičajena demokratska procedura.
To je nešto u sve većoj meri zajedničko za sve narode bivše Jugoslavije (osim možda za Sloveniju, koja je u tom pogledu pre mnogo godina prestala da bude deo regiona): sve veća odbojnost, podjednako prema demokratiji i evropskim idealima. Stav prema Evropi je naročito upečatljiv. Prema nedavnom istraživanju javnog mnenja, na primer, građane Srbije su pitali da li bi više voleli da budu deo EU ili deo Evrazijske zajednice koju predvodi Moskva. Zabrinjavajuće veliki broj je izabrao drugi odgovor. Pa ipak, kada su ih pitali koji način života više vole - kao u Moskvi ili kao u Briselu - čak i oni koji na Evraziju gledaju pozitivno, priznaju da bi više voleli Brisel. Možemo pretpostaviti da bi ljudi u Sarajevu dali slične odgovore ukoliko bi bili pitani da izaberu između Erdogana i Žan-Klod Junkera.
A šta se desi kada Putin i Erdogan, do nedavno na ivici međusobnog rata, odjednom postanu najbolji prijatelji? Jedan od odgovora na to pitanje se pojavio odmah nakon nedavne inicijative nekoliko bošnjačkih političara, članova levičarskih partija, koji su se do skora predstavljali kao multietnički. Predvođeni Emirom Suljagićem, koji je uspeo da izbegne srebrenički masakr zahvaljujući tome što je radio za UN kao prevodilac, ta grupa je pozvala na poboljšanje odnosa između Sarajeva i Beograda - ponovno zbližavanje, u kontekstu dobrih odnosa Rusije i Turske. Cilj tog zbližavanja bi bila eliminacija Hrvatske iz učešća u raspravi o budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i umanjeno pravo Hrvata na status konstitutivnog naroda. Postojeća "trojna" BiH bi tako bila zamenjena "dvojnom", onom srpsko-bošnjačkom.
Pokretači pravdaju ovu svoju inicijativu ukazujući na tobožnju proustašku, profašističku prirodu zvanične Hrvatske spoljne politike (u stvari, bilo koje njihove politike) i činjenicu da Hrvatska već vodi "hibridni rat" protiv Bosne i Hercegovine. Taj rat - o kome nema nikakvih preciznih detalja - se sprovodi uz pomoć Evrope i Brisela, koji su "izdali Bosnu i Bošnjake" (na ovome se posebno insistira) i koji rade na njihovom uništenju. Štaviše, radikalni nacionalizam bošnjačkih levičara izpada znatno radikalniji od Izetbegovićevog. Njihov prezir prema Evropi je snažan. Takav stav svakako nije svojstven samo Bošnjacima; sa lokalnim varijacijama, on preovlađuje i među Srbima i Hrvatima, podjednako u BiH, Srbiji i Hrvatskoj.


Poster hrvatskog "ratnog heroja" Anta Gotovine, u izlogu prodavnice u
centru Zagreba.  (2017, foto: Sajmon Garnet, Eurozine)

De-EUropeizacija

Slučaj Hrvatske je možda najupečatljiviji. Ona je članica EU počev od leta 2013. godine. Građani ne samo da još uvek veruju u ideju proširenja Unije, već su i većinski ubeđeni da Hrvatska treba biti lokomotiva koja će povući čitav region Balkana ka Evropi. Četiri godine kasnije, ne samo da su odnosi na Zapadnom Balkanu najgori u poslednjih 20 godina, već je i sama Hrvatska danas manje proevropska nego što je bila tokom pregovora o pridruživanju Uniji. Proces hrvatske deevropeizacije je šokantan, zbunjujuć i radikalan. U pitanju je mnogo veći problem od marginalnih političkih grupa i izolovanih ekstremista; to uključuje vladajuću elitu pa i samu državu.

U februaru ove godine, nekoliko stotina neonacista (članova registrovane političke partije A-HSP, tj. Autohtone Hrvatske Stranke Prava) održalo je na glavnom zagrebačkom trgu javnu vežbu u militarističkom stilu, u znak podrške američkom predsedniku Donaldu Trampu. Iako nije bilo najava kontraokupljanja, skup je imao policijsko obezbeđenje. Okupljeni su marširali centralnim ulicama Zagreba, noseći američke i hrvatske zastave, ali i zastavu nemačke Nacionaldemokratske partije (NPD) koja spada među nejeksplicitnije neonacističke grupacije u Evropi.
Američka ambasada je reagovala saopštenjem u kojem podseća na američke žrtve u Drugom svetskom ratu, dodajući da je velika uvreda isticati američku zastavu na neonacističkom mitingu. Hrvatska predsednica Kolinda Grabar-Kitanović se potom oglasila, ali, umesto da osudi taj skup, ona ga je nazvala marginalnim fenomenom koji je privukao daleko više pažnje nego što zaslužuje.
Ovo je samo poslednji u nizu incidenata koji su, poput finti na fudbalskoj utakmici, sve češći otkako je Hrvatska primljena u članstvo EU. Tempo je naročito ubrzan u poslednjih 18 meseci, uglavnom zahvaljujući ulaskom u vlast radikalne desničarske koalicije koju podržava lokalna Katolička crkva. Njihov krajnji cilj je da izokrenu ishod Drugog svetskog rata (70 godina kasnije), antifašističke partizane proglase zločincima a hrvatske kvislinge ustaše i naciste za oslobodioce, da iz javnog života istisnu sve manjine - političke, društvene, seksualne, verske ili etničke. Po njima, ljudska prava treba redikalno ograničiti, ili makar podrediti moralnim normama Katoličke crkve, ukinuti ženama pravo na abortus i demonizovati svakoga ko se tome usprotivi. Uposlednjih nekoliko godina, antifašizam je pretvoren u nepristojnu reč - na primer, kada je neko opisan kao "antifašista", to zapravo znači da je on neprijatelj Hrvatske. Pojmovi poput "liberalizma" ili"levice" imaju podjednako loš tretman, a kada je "ateizam" u pitanju - što ga manje ima, to bolje po njega.


Zagreb, Beograd... isto.

Za rat spremni?


U ovakvoj situaciji, šta zapravo predstavlja koncept Evrope? I šta evropske vrednosti zaista znače za Hrvatsku i njene političke vođe? Na to pitanje ne postoji direktan odgovor u tim okvirima, zato što u Balkanskim državama taj koncept nije jasno definisan - umesto toga, one reaguju na jedan efektivan način: onako kako obično odlučuju šta je dobro a šta loše, šta je poželjno a šta nepoželjno, šta je Evropa a šta anti-Evropa.
Iz hrvatske perspektive, ili barem iz perspektive državne televizije, većine novina i aktuelnog političkog rukovodstva, jasno je šta se podrazumeva za pozitivno po pitanju Evrope, šta je smatra opterećenjem a šta je jedva podnošljivo. Pozitivni su oni na vlasti u Poljskoj i Mađarskoj, Bregzit je dočekan uz oduševljenje i euforiju, pobeda Donalda Trampa u SAD je takođe primljena sa maksimalnim oduševljenjem. Poraz kandidata Slobodarske partije na predsedničkim izborima u Austriji, i slab rezultat Gerta Vildersa na holandskim opštim izborima, dočekani su sa neskrivenim razočarenjem. Internet forumi, društvene mreže, novine i državna televizija su prepuni teorija zavere, po kojima su liberali, komunisti, masoni i cionisti, uz pomoć islamista, doveli "prave" bele evropljane do izbornog poraza.
Podjednako bode oči nivo do koga se hrvatski i srpski nacionalisti slažu kada su u pitanju Tramp, Orban, Vilders, Najdžel Faraž i Marin Le Pen. Međutim, po većini drugih pitanja bi svi oni bili spremni da međusobno zarate u trenu; pa opet, umiru od sreće kada treba stati uz Trampa. Štaviše, svrstali bi se svi oni iza bilo koga ko je poslednjih nekoliko godina potrošio na podrivanje Evrope koja je nastala posle 1945. godine, ili bilo koga ko se zalaže za proterivanje sirijskih izbeglica - ili svih muslimana - iz Evrope.
U stvari, izbegličko pitanje je jedno od retkih koje na suprotne strane razdvaja srpske i hrvatske nacionaliste od bošnjačkih. Bošnjaci ne mogu da se u potpunosti identifikuju sa Trampom i njegovim evropskim saveznicima zbog kolektivne islamofobije ovih drugih. Sve to olakšava bošnjačkim nacionalistima da odbace evropske ideje u potpunosti, tvrdeći da su evropska desnica i levica u suštini iste, ili, kako to Erdogan kaže - "svi su oni fašisti i nacisti".
Zapadni Balkan je iznova spreman za rat, ali ne na isti način kao 1991. Tada su subjektivni uslovi jugoslovenske države koja se raspadala, značili da su njeni narodi bili spremni da se bore za svoja prava na teritorijalnu celovitost, bez obzira na Evropu i ostatak sveta. Uz pomoć nekada svejugoslovenske armije, srpski vođa Slobodan Milošević je nameravao da osvoji što je više moguće teritorije ka zapadu, koje je potom pokušao da otcepi od Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tadašnji hrvatski predsednik Franjo Tuđman, imao je za cilj očuvanje teritorijalne celovitosti Republike Hrvatske, koju bi, vremenom, povećao dodavanjem delova BiH. U celini gledano, Bošnjaci su se borili za gole živote. Nijedna od tih grupa nije učestvovala u nečijem tuđem ratu; naprotiv, svi su se oni borili za sopstvenu sudbinu.


Balkansko poluostrvo 1796-2008 (animacija)

Balkanska žrtva


Danas je situacija potpuno drugačija. Nacije Zapadnog Balkana se spremaju za rat sličan onima koji su izbili 1914. i 1941. godine. Njima je sada potreban širi kontekst u koji bi uklopili svoje "uspehe". Potreban im je rat u kome bi mogli da ginu za tuđe kraljeve, careve i sultane - za Putina, Erdogana, Trampa, ili za drugorazredne lujke poput Vildersa ili Le Penove, ili nekog trećeg prepredenog populistu čije ime još uvek nismo čuli mada se on uklapa u foto-robot portret koji nam je svima dobro poznat.Balkan ponovo postaje arena za diplomatske manevre koji prete da jednoga dana poprime vojnu formu. Nakon četvrt veka odsustvovanja, Rusi su se upravo preko Balkana vratili na evropsku scenu. I, takođe na Balkanu, Turci ponovo uspostavljaju svoje prisustvo u onim istim oblastima iz kojih su bili isterano pre 100 godina.
Dakle, da li je Evropa žrtvovala Balkan? Pre izbijanja Prvog svetskog rata, činilo se da su evropske sile uspele da pacifikuju region. Austrougarska je 1878. obezbedila međunarodnu saglasnost da uspostavi protektorat nad Bosnom i Hercegovinom, i do 1908. je anektirala u celosti - tom se potezu niko osim Srbije nije ozbiljno suprotstavio. Tokom Balkanskih ratova 1912. i 1913. Turska je bila potisnuta sve do Bosfora. Ruski pokušaji da povećaju svoj uticaj na Balkanu, preko Srbije i Južnih Slovena u Austrougarskom carstvu, bili su ozbiljan remetilački faktor ali nisu predstavljali veću opasnost po mir. A onda je Gavrilo Princip u Sarajevu ubio naslednika habsburškog trona i, kao što svi znamo, jedva mesec dana kasnije cela Evropa je bila zahvaćena ratom; taj rat su prouzrokovala međusobna šićardžijska južnoslovenska rivalstva o kojima su Beč, Berlin, Pariz, Moskva i London znali veoma malo.
Evropa još uvek nije u potpunosti izgubila Balkan, ali to će se ubrzo desiti ukoliko ostane slepa za posledice koje bi mogle nastati usled takvog gubitka. Cena evropeizacije Balkana je danas možda viša nego pre 20 godina - kada je propuštena zlatna prilika za uvođenje stabilnosti u taj region. Pa opet, to je i dalje jeftinije od cene koju bi platili u slučaju balkanizacije Evrope. Kada turski ministar spoljnih poslova priča o nadolazećim verskim ratovima u Evropi, i kada tvrdi da nema nikakve razlike između evropskih socijaldemokrata i fašista, on računa na antievropska osećanja kod bosanskih muslimana, Albance u Makedoniji, a možda čak i na samu Albaniju.
Još uvek imamo vremena da poremetimo te njegove kalkulacije. Pitanje je samo da li će u evropskim prestonicama zaista umeti da razumeju vrednost turskih i ruskih kalkulacija na Balkanu. 

Saturday 25 November 2017

Zamenik pokreta


U petak je u Negotin pristigao prvi od najavljenih prestoničkih cirkuzanata: šok Dragomir Karići. Odmah je održao sednicu "organa gradskog odbora PSS" (prc!) na kojoj je jednoglasno odlučio da se njegova ekipa ipak neće pojaviti sa izbornom listom, već će - takođe jednoglasno - podržati listu "okupljenu oko SNS čiji je nosilac Aleksandar Vučić". Kako ovdašnja TV-u-Transu objavljuje, "ta odluka je potvrđena na sednici opštinskog odbora Pokreta Snaga Srbije, kako je rekao Dragoljub Karić, zamenik tog pokreta".

Drago, zamenik pokreta

Ukoliko se još uvek niste onesvestili od IQ spikerke - ima još:
Karići će podržati pomenutu listu jer je to "normalno, obaveza više, to znači da će da izvrše onu patriotsku obavezu - a danas je svako patriota ko zaposli jednog čoveka, pogotovu mi".
Na kraju, šok Dragomir je bio toliko oduševljen izgledom loksodroma od štampanog betona u centru Negotina, da je lično, u oko kamere, odmah velikodušno ponudio "ulaganja i bratimljenje sa nekim gradom iz Kazahstana". Verovatno će uložiti u izgradnju lansirnog centra "Bajkonur 2", da se odavde što pre vrate na Mars neki koji su s njega pali.
Čekbremalo - šta je na kraju tačno: dragoMir ili dragoLjub?
Nebitno. Može da se zove i Miroljub (ili Ljubomir), ko takve uzima za ozbiljno gori je od njih.

p.s.
Pravi naziv liste koju je "zamenik pokreta" podržao, glasi:  
"Aleksandar Vučić - SNS - SPS - Ivica Dačić".
Okreni ih, obrni - mišljenje im otpozadi, rekao bi inspektor Hari Kalahan.
Kakva lista, takva i podrška.

Friday 24 November 2017

Odbrojavanje počelo


24.11.2017.

Ostale su još četiri nedelje do predizborne tišine tj. tačno 30 dana do vanrednih lokalnih izbora u Negotinu - onih, što behu beogradskim svilengajtanfermanom izboksovani tri meseca pre roka za redovne, kao ogledno dobro na kome treba pokazati na-korak-do-trocifrenog procenta osvojenih glasova domaćih i gastarbajterskih zamorčića.
Pa da vidimo posle ko stvarno voli Velikog Brata i gde je prava Pista Jedan - u Negotinu ili tamo nekom bezveznom Beogradu.


Presek:
- završeni svi građevinski i fasadni radovi na listi SNS+SPS, prepunoj  SPO, PUPS, VDS, NS, JS, SDSS i ostalih OFHE$OG!@DHFBV#KG%HGN supozitorija; jedina lista sa 45/45 kandidata za odbornike
- DS za svoju listu (na kojoj su LDP i SDS, al' da ne piše) ima sakupljenih potpisa taman koliko treba da steknu pravo na "čuvare kutija"; da se razumemo - na "čuvare" a ne na "čuvanje", čuvanje će zavisiti samo od toga ko će u ime DS sedeti u biračkim o(d)borima; lista kandidata za odbornike usvojena na koti 30/45
- DJBnici i Dverinje (uz sadejstvo koštunjara i prevrtačevića) još uvek sakupljaju potpise, al' će stoposto izađu na izbore k'o GG
- Ujedinjena Ljakse Stranka krenula sa propagandom za listu kandidata koji su poljoprivredne alatljike videli samo na reklamama u pauzi utakmica po kladionicama
- Karićevci... pa, sad su Karićevci, ko će bre da nabraja silesiju onoga što su bili pre nego što su postali to što sad reklamiraju; bolje da su oni išli kao Seljačka, taman da budu antipod ovima iz Ljakse stranke
- a SRS? to za ovih 27 godina nije propustilo niti jedne jedine izbore, čak ni kada nisu imali listu i potpise uvek su se na kraju pojavili... kako, e to se ne pita

Očekuju se, u narednih mesec dana, višekratni dolasci poznatog beogradskog cirkusa u kome će masovno biti gutača i bljuvača vatre, opsenara, čardakli-građevinara, nekoliko balansera, kriva ogledala, ZOO fizionomije, krda klovnova i prosjaka, džeparoši i prodavci satova.
I zid smrti.

Zaključak:
Stanje redovno, baš kao i vanredno redovni izbori.
Dijagnoza potvrđena.

Odbrojavanje je počelo, mada je nokaut konstatovan još '91.
Jer tako treba.

Tuesday 21 November 2017

A šta ako je ljubav jaka?


Dragan Đ. Harkonen konačno je odgovorio na sve veću gomilu neodgovorenih otvorenih pisama koje mu konstantno upućuje Željko M. Pinkousti.


Šuga!

Monday 20 November 2017

Zona SNSumraka


U nedelju, u sitne sate, na Pinku je emitovana pilot-epizoda nove domaće horor serije "Zona SNSumraka".

(narator, glasom Roda Serlinga)
Tokom postglavnoodborskog sleganja tla nakon razorne odluke da redovno vanrednih parlamentarnih izbora biti neće, zabeležen je sledeći razgovor između predsednika i ispod-predsednika Velike Partije:


- Šefe, po mojim bezbednosno-obaveštanim saznanjima, opozicija se sprema da raspiše vanredne parlamentarne izbore: Toma ubrzano pere rublje i menja ih za kanadske evre, Đilas je zakupio sav reklamni prostor u onim novim njuz fidovima na fejsbuku, Šapić je kupio nove kupaće gaće i planira za Novu godinu da prepliva fontanu na Slaviji, Šutanovac je zakupio sve pašnjake sa bilbordima po Beogradu i uplatio republičku taksu za odvodnjavanje za četiri godine unapred, Janković je išao u Beč da štampa glasačke listiće pa sad kuka u hotelskoj sobi što su ga zajebali i odštampali ih dvostrano u strahu od drugog kruga, IKEA javlja da je Jeremić od njih naručio tronošce sa četiri noge direkt iz Švecke...
- Kaže se "Švedske".
- Pardoniram se šefe, vaistinu! Elem, naručio je iz ŠveDS... ne mogu bre to da izgovorim, što me mučite tako?! Pa ni Vesić ne može, a što moram ja...
- Mora malo. Ili to, ili opet u teretanu pa čekić u ruke.
- Ne samo teretana, ne! Evo, dajte da završim. Znači, oni hoće da raspišu izbore nama iza leđa, i dok se mi osvrnemo ima da nam svuda preotmu mukom stečenu vlast - čak i u Negotinu! Ej bre, tamo! Pa ne može to tako, taman smo zajebali socijaliste da idu na našoj listi, a gle sad. To je atak na državu i Vas lično! Maje mi, sto posto je tako.
- De bre, ne primaj se. To sam ja pustio buvu, ložano jedna.
- Lele...


- Nego šta! Ima da zajebem i njih i onog Brus Li Hojt Jia. Gledam ih samo kako su već počeli da se grče u strahu, jedni od drugih i od sebe samih. Deder, pametnice moja, dođi da te zagrlim, opet. Aport! E, tako.
- Evo, prec...dsedniče, sad mi je već lakše pa pustih suze raDOS... o, NEEEEEEE!!!!


(nastaviće se...)

Sunday 19 November 2017

Kradikali trče poslednji krug?


- Pročitaću vam sada zvanično (a ne lažna, kao što su do sada neki ovde radili) saopštenje: Otadžbinska Vrhovna Komanda kradikala je, na ostavinskoj raspravi u petak, donela odluku da u 2018. godini nema potrebe za redovnim vanrednim parlamentarnim izborima...
- Čekajte bre, šta to znači - da nema izbora?! Hoću da znam kolika je moja kvota!
- Tvoja kvota je - šipak.
- E pa ne može to tako, nećete da me prevarite sunce li vam jebem lopovsko! Upamtićete vi mene!!


Šta "Vulin"?
Pardon, izvinjavamsemnogoseizvinjavam, ovo poslednje se odnosilo na vanredne-tri-meseca-pred-redovne lokalne izbore u Negotinu. Ne bi Vučićevci zbog Dačićevaca isprcali Vulinovce gore, kao što su ovde dole. Ima bre da se zna red, ruža vetrova i obe strane sveta!
Naravno, do sledeće rasprave - otadžbinske ili ostavinske (razlike ionako više nema).

Saturday 18 November 2017

Bukom protiv mraka



Akcija, u nedelju 19. novembra, od 12h do 15h, širom Srbije:

Grupa za slobodu medija je Vladi i Narodnoj skupštini Republike Srbije 14.11.2017. podnela 13 zahteva koji predstavljaju najhitnije mere za prestanak urušavanja slobode medija i ugrožavanja bezbednosti novinara u Srbiji.
Nakon razgovora sa predstavnicima medija, povodom podnetih zahteva, predsednica Vlade Ana Brnabić je 15. novembra (između ostalog) izjavila sledeće:
"Povodom zahteva Grupe za slobodu medija, nisam garantovala da će ti odgovori biti pozitivni, ali mi je važno u ovom trenutku da dijalog postoji. Koliko oni misle da atmosfera nije dobra za medije, toliko ja mislim da nije jednako dobra za ljude koji pokušavaju da vode ovu državu. Složili smo se da krećemo iz različitih ćoškova ringa, ali ne treba da budemo neprijatelji već treba da se nastavi dijalog. U narednih 10 do 15 dana poslaću odgovor i nastavićemo.dijalog."
Izjava premijerke kao da je data klinastim pismom - ko u klin, ko u ploču.


Dođite da zajedno pravimo buku i iskažemo podršku zahtevima Grupe za slobodu medija koji su predati Vladi Srbije!
U Beogradu na tri punkta: na Trgu Republike, kod Ruskog cara i na Terazijama
U Novom Sadu: na Trgu slobode
U Nišu: Obrenovićeva 38 (ispred zgrade Medija centra)
U Vranju: u pešačkoj zoni kod OTP Banke
U Kragujevcu: u Velikom parku

Ako ne stižete, slušajte prenose akcija uživo i naše goste istog dana od 10h do 15h, putem: 
RadioAparat Beograd
Radio 021 Novi Sad
Radio Boom 93 Požarevac
Radio Ozon Čačak
Radio Luna Užice
Radio Prima Bajina Bašta


#ZaSloboduMedija
#PodržiZahteve

Friday 17 November 2017

Kalendari, pasteri, savlete... kikiriki, semenke


Marijan Rističević, ponešen prednovogodišnjom septembarskom uličnom rasvetom, naručio je i već dobio kalendare za narednu godinu. Pošto se radi o maksimalno ekskluzivnoj i po broju ograniičenoj (...) seriji, ovde ćemo prikazati samo neke od mesečnih duplerica.

naslovna
drugi mesec
treći mesec
deseti mesec

Ukoliko neko bašbaš insistira, želi da vidi ili poseduje ostale mesece, moraće da uplati za ceo kalendar. Ni kod Marijana nema džabe, jokmore.
A cijena? Prava sitnica: 40.000 rajhsdinara po biračkom pravu.
Gratis upaljač ili hemijska olovka (po izboru).

Zanimacija za ruke, sport za zube.

Thursday 16 November 2017

Naša demokratija nije vaša laboratorija


Stevan Dojčinović je glavni i odgovorni urednik KRIK-a (Mreža za istraživanje kriminala i korupcije). Ovo je njegov tekst o tome kako Fejsbuk radi na štetu istraživačkog novinarstva u Srbiji danas, objavljen u Nujork Tajmsu 15. novembra 2017. godine.
Ovo je prevod tog teksta koji je u originalu objavljen na engleskom.


Moja zemlja, Srbija, nije svojom voljom postala laboratorija za eksperimentisanje Fejsbuka sa ponašanjem njihovih korisnika - a organizacija nezavisnog, neprofitnog istraživačkog novinarstva u kojoj sam ja glavni urednik, postala je jedan od nevoljnih laboratorijskih pacova.
Prethodnog meseca sam primetio da se naši tekstovi više ne pojavljuju na Fejsbuku, kao što je to do tada bilo uobičajeno. Bio sam zapanjen. Naše najveće sredstvo komunikacije, preko koga je išlo više od pola pregleda naših strana na mesečnom nivou, bilo je obogaljeno.
Svakako, pomislio sam, to mora da je neka greška. Ali nije.
Fejsbuk je napravio malu ali razornu izmenu. Postovi koje postavljaju "stranice" (uključujući i organizacije poput moje), uklonjeni su iz redovnog News Feeda, tj. sa osnovne stranice koju korisnici prvo vide kada se uloguju na tu društvenu mrežu. Svi ti postovi su sada izdvojeni u posebni odeljak nazvan Explore Feed, koji korisnici moraju da otvore ukoliko žele da vide naše tekstove. (zanimljivo, ali nije iznenađujuće da se to ne odnosi na plaćene postove)
Fejsbuk nije rešio da samo u Srbiji oproba taj eksperiment sa sklanjanjem stranica iz News Feeda. I neke druge male zemlje, koje se retko pojavljuju u naslovima Zapadne štampe - Gvatemala, Slovačka,, Bolivija i Kambodža - takođe su bile izabrane za eksperimentisanje od strane Fejsbuka.
Neki IT sajtovi su objavili vest da će ova funkcija možda biti uvaljena i Fejsbuk korisnicima širom sveta. Naravno, niko zapravo ne može da sazna šta ta kompanija zaista namerava da uradi, a mi nemamo nijedan drugi način da ih nateramo na odgovorno ponašanje, osim da ih javno prozivamo. Možda je upravo to razlog zbog koga su izabrali da eksperimentišu sa ovom novom funkcijom prvo u malim zemljama koje su daleko od potencijalno zabrinutog oka većine Amerikanaca.
Međutim, za nas takve promene mogu biti katastrofalne. Privlačenje čitalaca nekoj temi se iznad svega oslanja na to da taj proces bude što jednostavniji. Čak i jedan dodatni klik može učiniti sve potpuno drugačijim. Ovo je pretnja opstanku ne samo moje organizacije i drugih poput nje, već i sposobnosti građana svih zemalja u kojima Fejsbuk eksperimentiše da spoznaju istinu o svojim društvima i liderima.
Srbija predstavlja savršen primer toga zašto je bitan politički kontekst ovih eksperimenata koje sprovodi Fejsbuk. Srbija se 2000. godine oslobodila diktature Slobodana Miloševića, a nije se razvila u potpuno funkcionalnu demokratiju. Jedna partija, koju predvodi predsednik Aleksandar Vučić, kontroliše ne samo Skupštinu već i celokupan politički sistem. U našoj zemlji ne postoji tradicija političke kontrole i ravnoteže. Vučić se danas predstavlja da je progresivan i proevropski političar, ali kao ministar informisanja u Miloševićevoj vladi, on je bio odgovoran za cenzurisanje medija.

Danas, cenzura u srbiji ima "mekšu" formu. Fleksibilniji mediji, koji su lojalni vlastima, imaju povlašćen položaj i bolje finansiranje iz lokalnih i centralnog budžeta. Oni koji odstupaju od linije dobijaju iznenadne posete poreskih inspektora.
Ovde nije lako biti nezavisni novinar. Od 2015. godine, moja neprofitna istraživačka organizacija KRIK je pokrivala teme za koje mejnstrim mediji nisu hteli ni da čuju. Zbog toga smo bili praćeni, prećeno nam je, ogavne izmišljotine o našim privatnim životima su postavljane na naslovne strane nacionalnih tabloida.
Prošle godine je KRIK objavio istraživanje koje otkriva da je Zlatibor Lončar, sadašnji ministar zdravlja, kao mlad hirurg bio unajmljen od strane jedne kriminalne bande da ubije nekog njihovog protivnika, sudeći po izjavama zaštićenih svedoka na sudu. Pomislili bi ste da je priča o budućem ministru koji intravenozno ubrizgava otrov pacijentu uzbunila javnost - ali nije, glavni mediji su sve jednostavno ignorisali.
Poseta vebsajtu KRIK-a je jedini način da građani Srbije saznaju istinu o toj i mnogim drugim pričama poput nje. Do prošlog meseca, većina naših čitalaca je do nas dolazila preko Fejsbuka. Fejsbuk je omogućio da naši tekstovi zaobiđu mejnstrim kanale informisanja i dopru do stotina hiljada čitalaca. A sada, iako ta društvena mreža tvrdi da sprečava širenje "lažnih vesti", ona je zapravo na putu da uništi nas.
Zbog toga je ovaj proizvoljni Cukerbergov eksperiment veoma opasan. Glavne TV stanice, mejnstrim novine i izdanja pod kontrolom organizovanog kriminala neće imati nikakvih problema sa kupovinom reklamnog prostora na Fejsbuku ili pronalaženjem drugih načina da dopru do svoje publike. Zato će male, alternativne organizacije poput moje, zbog toga stradati.
I mi novinari, takođe snosimo određenu odgovornost za to što se dešava. Oduvek je bilo praktično koristiti Fejsbuk da bi dopremo do naših čitalaca, pa smo uložili dosta vremena i napora u svoje prisustvo na njemu - i tako smo pomogli da postane čudovište kakvo je danas.
Ali, šta je bilo - bilo je; ta privatna kompanija, koja nikome ne polaže račune, preuzela je svetski medijski ekosistem i postala odgovorna za sve što se tu dešava. Svojim odabirom malih zemalja sa klimavim demokratskim institucijama za svoje eksperimentisanje, Fejsbuk pokazuje ciničan nedostatak zainteresovanosti o tome kako njegove odluke utiču na najranjivije.


Pošto smo sada svi videli kolika je moć Fejsbuka i šta s njom radi, moraćemo da otkrijemo način kako da se sa tim izborimo. Tviter je na drugom mestu po broju korisnika u Srbiji (mada daleko ispod Fejsbuka). Verovatno ćemo početi da se sve više oslanjamo na njega. A možda je vreme da porazmislimo i o drugim, daleko više decentralizovanim platformama.
Oduvek me je privlačila alternativna scena. Tokom devedesetih godina sam vodio jedan mali, nezavisni pank magazin. Danas, kao istraživački urednik i reporter, hoću da se bavim temama koje veliki i zastrašeni mediji neće da pokrivaju. U zemlji kao što je Srbija, nezavisni sajtovi poput mog i još nekolicine preostalih, predstavljaju jedino mesto gde ljudi mogu da saznaju istinu.
Fejsbuk je mogao da postane sredstvo preko koga bi se taj alternativni prostor razvijao. Umesto toga - barem je tako u Srbiji - Fejsbuk rizikuje da postane samo još jedno igralište za moćne.




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...