Tuesday 14 November 2017

Dresura (za kim zvoni skupštinsko zvono)


Klasično uslovljavanje (poznato i kao Pavlovljevo uslovljavanje) označava proces učenja prilikom kojeg se paralelno koriste jak biološki stimulans (hrana) i prethodno neutralan stimulans (zvonce). Tom prilikom neutralni stimulans izaziva određenu reakciju (lučenje pljuvačke) koja je ista ili slična onoj koju izaziva jak stimulans. Ruski psiholog Ivan Petrovič Pavlov se prvi detaljnije pozabavio ovom tematikom, pritom eksperimentišući na psima. Zajedno sa spontanim uslovljavanjem, klasično uslovljavanje je postalo osnova bihejviorizma, psihološkog učenja koje je bilo dominantno sredinom 20. veka. još uvek utiče na psihološku terapijsku praksu i proučavanje ponašanja životinja. Klasično uslovljavanje predstavlja osnovni proces učenja, a njegovi neuralni supstrati danas postaju sve lakši za razumevanje.
I očigledniji.


1. Religija - najefektnija prevara u istoriji ljudskog roda

Koja je svrha religije? Kako i zašto je ona uopšte nastala? Ovo su suštinska pitanja na koja svaki ateista očekuje odgovor, ne da bi se preobratio u taj arhaični koncept, već da bi nekako uspeo da razume one koji ga se i dalje drže.

Hajde da krenemo od teorije (po kojoj je Homo Sapiens poznat) o našoj sposobnosti da pravimo oruđa uz pomoć kojih uspevamo da vladamo okolinom; odatle sledi zaključak da je religija oruđe kao i svako drugo. Pre nego što neko uleti vrišteći "Ali religija nije francuski ključ!", da pojasnimo nešto: oruđa služe da što efikasnije postignemo neki željeni cilj, a religija upravo to radi. Jednostavno, to je stari trik koji kaže "Sledite moj skup vrlina, i bićete obilato nagrađeni; a ako odbijete da ih sledite, bićete doveka prokleti." Istu tu foru su koristili i sekularni vladari, samo modifikovanu za uši masa, još od prvih dana ljudske civilizacije, ali ni blizu meri u kojoj je to uspelo religiji. Sekularni vladari su svoja pravila morali da realizuju kroz opipljive mere kazni i nagrada, ali religija je sve to postizala (i mnogo više) a da nije morala ni prstom da mrdne. Svakako, ovo se ne odnosi na ljude koji su izgubili glavu ili delove tela zbog suprotstavljanja religijskim dogmama i pravilima, već na one koji pasivno i bez otpora prihvataju sve što im se servira. Preko svojih sledbenika koji doslovce prate trag od mrvica hleba, religija preskače brojne radnje za koje je inače potrebno dosta vremena i napora. Spolja gledano, to deluje zaista efikasno - tako što uzme neku koherentnu misao, izbaci je kroz prozor i zavlada određenim prostorom.
Bum - dobili smo instant uspešnog gazdu lokala!
Taj i takav "gazda" predstavlja tačku koju treba artikulisati i ponuditi drugačiju perspektivu, kroz činjenicu da religija obavezno kad tad mora izazvati neki rat. Ali zašto? Zato što su brojni majstori obmana to vekovima radili, podmetali i koristili istu prevaru menjajući je i prilagođavajući svom vremenu i prostoru. Još je bitnije kako su vladari, sveštenici i ostali to upotrebljavali zarad sopstvene koristi. Upravo ta činjenica je često postajala glavni razlog izbijanja krvavih sukoba.
Američki komičar Paton Osvalt je rečito objasnio kako započinju verski ratovi:
"Jedan tip skoči iz čamca na obalu, okrene se i uzvikne Hej, počujte blagovesti o Baklavi Nebeskoj! a drugi mu na to odgovori Kretenu jedan, to je bre kolač, sad ću da te ubijem!"
Ovo baca potpuno novo svetlo na svrhu religije. Ne samo da ćete pomoću nje ljude potčiniti svojoj volji i stilu života, već ćete ih naterati i da se pokrenu i ginu za vas. Za to vam neće trebati nikakvo opravdanje, osim parole "Moj Bog je veći od tvog Boga!" - i eto rata, u koji porodice, nesvesne stvarnih činjenica, šalju svoju decu da ginu "u Božije ime".



Idemo dalje.

Naredna (ne i poslednja) svrha je možda najpatetičnija. Recimo da su mnogi imali to iskustvo - upotreba religije kao neke vrste štita od realnosti i smrti. Na individualnom nivou, većina ljudi jednostavno ne može da podnese činjenicu da će umreti, prestati da postoji, ne vratiti se nikada više; to ih prestravljuje u toliko velikoj meri, da oni jednostavno moraju pronaći alternativni put kroz život - a religijski sistem verovanja im upravo to nudi. Umesto činjenice da će jednostavno umreti, baš se u zgodnom trenutku pojavilo to savršeno carstvo Nebesko, specijalno uređeno da ispunjava sve potrebe ljudskog roda.
Van konteksta, sve ovo zvuči kao delo nekog pisca za decu. Iskreno, tako zvuči i u kontekstu.
Ali, kakve sve to veze ima sa činjenicom da se ljudi i dalje grčevito drže svog "vjeruju"?
U današnjem društvu, gde je većina novosazdanih moralnih pouka ugrađena u nas same, religija više ne predstavlja toliko valjano oruđe. Međutim, ako se osvrnemo na sve do sad rečeno, poprilično je jasno da ona i dalje služi svojoj svrsi. Pogledajmo ono što se trenutno dešava u SAD: samo slepac ne može videti jednu vrstu komešanja koja se danas odigrava pred našim očima. Odakle to komešanje? Ono je posledica snažne polarizacije koja je nastala usled osećanja jednog dela pripadnika društva da je napadnut njihov način života. Dobrim delom je tom osećanju doprinelo korišćenje religije kako bi pojedinci bili privučeni određenim političkim stavovima; a kada napaljeni vernik poveže svoje religijsko sa političkim ubeđenjem, taj onda više ne menja ni jedno niti drugo, koliko god ga gađali racionalnim dokazima. To političarima omogućava sasvim lagodan put do izborne pobede, nakon koje sledi podjednako olakšan put da sve oko sebe ubede i u svoje daleko ekstremnije stavove.
Religija nije prestala da izaziva ratove, možda nikada i neće. Bliski Istok i neki delovi Afrike prašte od sukoba, u brojnim slučajevima zahvaljujući religiji. Ako neko pokuša da vas ubedi u to da umešanost SAD u bliskoistočne sukobe nema nikakve veze sa religijom, slobodno ga tresnite čime god stignete. Posred čela, radi što jačeg umjetničkog dojma.
Najočigledniji razlog što religija i dalje postoji jeste lični strah od smrti. Taj strah je teško objasniti na racionalan način. U dubinama ljudskog karaktera leži strah od nepoznatog, pa većina nas više voli svetlost od mraka. Smrt je definitivno deo tog nepoznatog, stanje iz koga je - kada jednom do njega stignemo - zaista teško javiti se drugima i ispričati kako je "tamo". Dakle, za većinu ljudi će religija i dalje predstavljati štit ispod koga se "mogu" sakriti od sopstvenog straha od smrti. Nažalost, taj štit ih ne može zaštiti od onoga zbog čega ga nose.



2. Pavlovljevi bogovi - religijsko uslovljavanje


Za kim zvona zvone?

Zvona su među prvim stvarima koje vam padnu na pamet kada pomislite na crkvu. Ona pučanstvu daju do znanja da je neki crkveni obred u toku ili tek što nije počeo, izazivaju misli o crkvi i Isusu čak i kod onih koji nisu vernici. Sve to je poznato kao pojava nazvana "uslovljeni odgovor", koji nije od juče usađen u naše umove, utisnut u našu psihu i kulturu.
Hrišćani su počeli da koriste zvona tokom 4. veka nove ere, i ona su vrlo brzo postala popularna. Sa povećanjem broja naseljenih mesta, crkve su sve češće zauzimale centralnu lokaciju u njima, odakle su slale svoj zvonarski poziv na bogosluženje, venčanja, sahrane. Što je crkva bila bogatija to su i njena zvona bila raskošnija i brojnija. U savremeno doba, zvona u sve većoj meri bivaju zamenjena zvučnicima iz kojih se, u programiranim vremenskim terminima, čuje snimljeni zvuk zvona. Bez obzira na to odakle dopiru, izgleda da smo i mi sami programirani da na zvona reagujemo poput Pavlovljevih pasa. Međutim, zvona imaju daleko dublji uticaj na nas, u odnosu na kereće balavljenje na zvuk zvonceta. Ponekad se desi da naizgled bezrazložno dobijemo osećaj nekakve krivice, čim začujemo zvuk crkvenih zvona. To se ne dešava samo vernicima, već i onima koji su promenili svoja ubeđenja i gledišta - zato što je nivo uticaja koji crkva na nas vrši skliznuo u oblast podsvesnog.
Zvona svakako jesu zgodan trik, ali crkva to uslovljavanje sprovodi duže vreme i taj biznis joj do sada dosta dobro ide. Dovoljno je samo videti kako se vernici odnose prema pojmovima sekularizma i ateizma tj. prema ljudima koji se takvima izjašnjavaju. Iako se sve manje ljudi otvoreno izjašnjava kao vernici, i sve manje ih ide u crkvu, oni se još uvek ustežu da se izjasne kao ateisti, a neki i dalje zadržavaju nepoverenje prema njima. Razlog tome krije se u crkvenom uslovljavanju usađenog nepoverenja prema određenim idejama i pojmovima. Možda će neko reći "A ne, ja nikada nisam bio religiozan i mene nisu mogli da religijski uslove" - i tu će napraviti grešku: to uslovljavanje je toliko dugotrajno i duboko usađeno, baš kao i naš odgovor na njega, da prožima našu celokupnu kulturu. Eto, koliko ljudi zaista zna pravu istoriju i pozadinu jedne sasvim uobičajene stvari kao što je tradicionalo venčanje? Ako dobro porazmilsimo o mnogim drugim stvarima, koje na prvi pogled nismo dovodili u vezu sa religijskim uslovljavanjem, onda moramo biti iskreni prema sebi i priznati da osim usađenog ne postoji nikakvo drugo opravdanje za brojne "tradicionalnosti". Sve vreme nas uče da su određene stvari "normalne" ili "ispravne", pa smo jednostavno prestali da ih preispitujemo i odlučujemo o tome da li one zaista zaslužuju da se prema njima odnosimo kao do sada.



Takav mentalni sklop nije nigde izražen u tolikoj meri kao u američkom političkom sistemu. Svaka predizborna kampanja se tamo na kraju pretvori u nadgornjavanje ko je među kandidatima najveći hrišćanin. Niko više ne vodi brigu o biračkim spiskovima, političkim programima i finansiranju kandidata, već svi hoće da znaju ko u koju crkvu i koliko često ide, i da li će nešto preduzeti povodom "onog muslimanskog socijaliste koji zauzima mesto u predsedničkoj kancelariji"! Da, da, o Obami se radi. Tolika količina idiotizma vas jednostavno parališe i zamrzne u besmislenom razmišljanju da li je Obama musliman ili nije, umesto pitanja da li je socijalista koji će u američkom društvu zaista sprovesti neke od socijalističkih mera. Većina onih koji ga mrze, to izgleda ne čini zbog njegove politike ili prošlosti, već zbog toga šta radi nakon nužde... i kojom rukom. Takvi uopšte ne veruju da je on to za šta su im rekli da im je potrebno. Razlog potrebi da nam se govori šta je to što bi trebalo da želimo, leži u činjenici da jedna grupa žarko želi da ostane na vrhu piramide vlasti.
Naravno da je moguće da postoji i nešto drugo što je možda daleko korisnije po nas, ali uslovljeni smo da prema tome osećamo averziju - uzmimo kao primer standardni stereotip "beli hrišćani protiv crnih muslimana".
A da ponovo porazmislimo o neuslovljenoj jednakosti?
Svi smo uslovljavani i obučavani za nešto. Eto, opet u Americi, većina ljudi je vaspitana da se kreće desnom stranom pločnika dok hoda, na isti način kao što voze automobile po putevima i ulicama. U školi, svi staju u red dok izlaze iz učionice, a nastavnici tom prilikom od nas traže da i po izlasku ostanemo u redu i idemo desnom stranom školskih hodnika; dugo nakon završetka škole, i dalje osećamo potrebu da budemo u redu i držimo se desne strane. To uslovljavanje jeste korisno jer nam omogućava da se bez problema međusobno mimoilazimo na jedan uređeniji, i stoga efikasniji način. Od vezivanja sigurnosnog pojasa do izbegavanja vožnje u pijanom stanju, mi smo u konstantnom procesu uslovljavanja i programiranja. Razlog, zbog koga je bitno razumeti da smo programirani, leži u činjenici da nisu sva uslovljavanja korisna po nas. Takvo programiranje može usaditi bezmalo svaku ideju u vaš um, bez obzira na njenu valjanost. Kao i kod svih ideja, moramo stalno preispitivati sebe da li svaka od suptilnih sugestija koje nam usađuju u umove zaista vredi:

Da li postoji stvarni razlog da poštujemo saobraćajna pravila?

- Naravno, jer ćemo u suprotnom ometati redovan protok saobraćaja i zbuniti sve ostale učesnike.
Da li postoji stvarni razlog da nekoj osobi verujemo samo na osnovu nekih etiketa koje nosi na sebi kao hrišćanin, musliman, jevrejin, hindu - ili čak ateista?
- Naravno da ne postoji, jer svako od nas može tvrditi bilo šta o sebi, ali samo naša dela mogu da dokažu koliko vredimo.



Pravi razlog zbog koga crkva tako često svoje sledbenike priziva sebi je sledeći: mora ih stalno podsećati na određene stvari, inače će ih oni zaboraviti i podleći pritiscima "mračnog spoljašnjeg sveta". A to je svet u kome su homoseksualci, ljudi drugih nacionalnosti i oni koje svoje živote žive na potpuno drugačiji način - samo ljudi poput vas, i ništa više. Sve su to samo različiti ljudi koji se trude da kako-tako prođu kroz život i niko od njih ne želi da drugima pravi probleme. Dakle, kada vam pop kaže da su "homoseksualci nesreća čovečanstva", i vi dopustite da to utiče na vašu percepciju i ponašanje (poput glasanja da ti dvolični "dobri hrišćani" osvoje vlast i krenu da ugnjetavaju manjinske grupe kroz zakone zasnovane samo na religijskoj ideologiji i ničemu više), onda ste sami za to krivi. Krivi ste jer poričete drugom ljudskom biću one iste slobode u kojima sami uživate. U suštini, vi tako poručujete da su oni manje vredni ljudi, a tim putem se u istoriji već išlo i svi dobro znamo gde se stiglo i po kojoj ceni. Trebalo bi da umemo bolje od povlađivanja tom i takvom idiotizmu.




A onaj prokleti pop uporno bije u zvona, dok psima uporno curi pljuvačka pri samoj pomisli na komad mesa ili ispijanje krvi njihovog Gospoda. Retko ko od njih shvata da se oni zapravo hrane slobodom i snovima svoje ljudske braće. Ili je to u pitanju, ili su se možda svi već navikli na ukus Zelenog Sunca.

3. Za kim zvoni skupštinsko zvono


Probajte da u svemu do sada napisanom, umesto reči "religija" i "religijski" stavite "politika" i "politički". Probali ste? Jel' da - razlike uopšte nema, sve je i dalje isto. To je tako zato što religija, politika, trgovci i svi ostali manipulatori ljudskim životima koriste istu tehologiju uslovljavanja - do konačnog usađivanja u podsvest.

Ne trebaju vam silni primeri iz daleke i bliske prošlosti, dovoljan je današnji cirkus u Skupštini Srbije pa da dobijete još jednu eksplicitnu potvrdu priče o uslovljavanju. Ovde je već bilo reči o glasanju poslanika vladajuće većine shodno dirigentskoj zvonjavi Maje Gojković, kada ih ona pritiskom na taster zvona obaveštava da li treba (i kako) ili uopšte ne glasati. Danas su se u tolikoj meri zaneli, u svom divljačkom nepoštovanju institucije u čijim klupama sede, da nisu ukapirali tačnu poruku Maje "Zvončice" Gojković koja ih je upozoravala da se smire i prekinu sa bukom prilikom izjašnjavanja o Dnevnom redu; pomislili su da ih poziva na glasanje, pa su listom, kao hipnotisani, dali većinskih 148 glasova jednom od opozicionih predloga za izmenu dnevnog reda.
Podrazumeva se da je to glasanje potom bilo poništeno, iz tehničko-dreserskih razloga. Zato što je 148 manje od 126, što znači da nemamo kvorum pa poništavamo i ponavljamo glasanje. Žmig - i tačka - žmig.
Sve mi se više čini da Maja Gojković nekome šalje poruke morzeovom azbukom, tim silnim žmigovima i tikovima.



Njihovo svakodnevno redovno lučenje pljuvačke na svaki pokušaj opozicionih poslanika da dođu do daha, a kamoli do reči, ovoga puta prešlo je granicu ludila. Kradikalski poslanici su konačno dovedeni u stanje apsolutne uslovljenosti, kada su spremni da urade bilo šta što se od njih zahteva (i više od toga), čak i na zvuk zvona bicikla koji prolazi ispod skupštinskih prozora.
Nemojte se čuditi ako se jednoga dana iz skupštinske mehane zaori pesma "Naš Vučić je veći od vašeg Vučića"! uz povike "Živeo štit prema našem strahu od političke smrti i vraćanju među prost narod!"
Način na koji danas funkcioniše SNS prešao je iz političke u religioznu sferu, gde je sasvim jasno ko je vrhovno božanstvo te crkve, kome se svi oni mole za spas od pada sa vlasti. SNS je odavno postala oruđe za postizanje određenog cilja, čak i pre zvaničnog osnivanja. Takođe, tu je i zvono kao obavezan element političkog religijskog uslovljavanja, kao i činjenica da su sledbenici SNS-crkve (ehm, ideja o partijskoj crkvi nije nova niti originalna, ima tome već osam decenija) apsolutno izdresirani da - ako zatreba - uđu u otvoreni ratni sukob sa malobrojnim poslanicima kakve-takve opozicije.
Sada je jasno zašto On ne dozvoljava uključene mobilne telefone na sednicama Vlade i predsedničkim konsultacijama: ne samo da više nije siguran kako bi ministri i njegovi savetnici odreagovali na zvuk telefonske zvonjave, već nije siguran više ni u sopstvenu reakciju istom prilikom. A šta ako mu umesto pljuvačke, refleksno na zvuk zvona krene ruka sama od sebe, pa potpiše ukaz o amnestiji Miškovića, lex specialis o vraćanju neustavno otetih penzija u potpunosti (čak i porodicama preminulih oštećenih penzionera), uredbu o potpunoj slobodi svih medija, nalog za hapšenje svih stvarno odgovornih za pad vojnog helikoptera, predsednički ferman o poništenju svih lažnih diploma, svilen gajtan za mangupe u njegovim redovima, nalog za iseljenje ruskog "humanitarnog" centra iz Niša nazad odakle je došao, višegodišnju robiju za sva lica umešana u prestoničke lopovluke (od Savamale i BGH20, preko novogodišnje rasvete i fontane, pa do prekopavanja i preoravanja Beograda uzduž i popreko), lični zahtev poslanicima da odmah izglasaju smenu Maje "Zvončice" Gojković jer vređa dostojanstvo svih poslanika i građana sa biračkim pravom, kao i nalog za isključenje iz članstva SNS i ukidanje svih poslaničkih privilegija oduzimanjem poslaničkog mandata i imuniteta.
A šta ako mu Vulin digne krvni pritisak za oktavu više, nekom novom aferom u koju su uključene ujna i strina umesto tetke, pa počne da mu zvoni u ušima, a on refleksno potpiše ostavku na mesta predsednika Republike i SNS, i tako iznenadi sve pa i samog sebe (jer on jeste znao kako će da okonča - ali ne baš tako).
I zato, isključite telefone jer Maja više nema kontrolu nad Parlamentom - ako je uopšte ikada i imala. Vreme je za nove, sada već redovno vanredne parlamentarne izbore.


Stvarno, za kim je danas zvonilo skupštinsko zvono?



No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...