Tuesday 31 March 2015

Mesec žena


Takozvani Mesec ženske istorije (u pitanju je mesec mart, naravno) ne predstavlja samo odavanje počasti ženama koje su utrle put pravima žena u prošlosti, već i odavanje počasti onima koje to danas rade. Žene su tokom istorije uspevale da prebrode razne prepreke, ali sa svakim uspehom javljale su se mnoge nove sa kojima se tek treba izboriti.


Evo nekih žena koje danas razbijaju te prepreke.

Malala Jusufzai


Preživela je talibanski atentat, napisala bestseler biografiju, postala dobitnik Nobelove nagrade i ima samo sedamnaest godina. Ona je tek načinila prve korake svog aktivizma, a već je postigla toliko mnogo. Borac je za prava žena i devojčica u svom rodnom Pakistanu. Već sa 11 godina pisala je blog za BBC o tome kako izgleda život pod režimom talibana. Kada je uticaj njenog bloga 2012. godine osetno porastao, talibani su se okomili na nju. Pokušali su da je ubiju dok se vozila autobusom, pucajući joj u glavu. Uspela je da preživi atentat, što je dodatno ojačalo njen aktivizam. Danas se bori za pravo na obrazovanje svih žena na svetu, a uspela je čak da ostavi voditelja Džona Stjuarta bez reči prilikom intervjua za njegovu emisiju.

Lavern Koks


Zvezda serije "Narandžasta je nova Crna" uspela je da ostvari značajan pomak u karijeri tokom poslednjih godina. Bila je producent i voditelj emisije "TRANSformiši me" na muzičkom kanalu VH-1, gde se sve vreme zalagala za prava trans-osoba. Lik Sofije Barset, koju glumi u pomenutoj seriji, izbacio je Lavernu Koks u centar pažnje, što je dodatno uticalo na porast njene popularnosti u poslednje dve godine.
Za svo to vreme, morala je da se suočava sa neznanjem, bilo da su u pitanju neprijatna pitanja u intervjuima, neinformisanost samog društva pa čak i otvorena netrpeljivost. Ona je, međutim, strpljivo i sa stilom uspela da sa svim tim problemima izađe na kraj, fokusirajući se na edukaciju sagovornika umesto na vođenje beskrajne polemike. U svom aktivizmu je neumorna, što je rezultiralo brojnim priznanjima. U istoriju je ušla kao prva transrodna osoba nominovana za Emi nagradu i kao prva transrodna osoba na naslovnoj strani magazina "Tajm".

Amal Kluni


Malo je ljudi znalo ko je Amal Alamudin pre nego što je postala verenica glumca Džordža Klunija. Što više o njoj saznajemo kroz vesti o njenom vereniku, to više shvatamo koliko je trebalo da znamo za Amal i ranije. Ona je advokat, aktivista i pisac; pravni je zastupnik Džulijana Asanža, osnivača Vikiliksa. Prvenstveno je fokusirana na ljudska prava, izručenja, međunarodno i krivično pravo. Odlično govori engleski, arapski i francuski jezik. Svet je posebno obratio pažnju na njene aktivnosti prilikom dodele Zlatnog globusa za 2015. godinu, u govoru Tine Fej i Ejmi Peler:
"Džordž Kluni i Amal Alamudin su se ove godine venčali. Ona je borac za ljudska prava, kao advokat je angažovana u slučaju Enron, radila je kao savetnik Kofi Anana za Siriju i bila angažovana u tročlanoj komisiji UN koja je istraživala kršenje ratnih pravila tokom sukoba u Pojasu Gaze. Dakle, njen muž večeras dobija nagradu za životno delo!"
Kao komentar ove najave, izveštači sa ove svečanosti su potencirali Amalinu vidnu nezainteresovanost za taj događaj, fokusirajući se na njenu grimasu dosade na fotografijama. Jednostavno, privedena na "radnu obavezu" svog supruga, bila je potpuno van svog elementa. Jasno je ukazala, svojim stavom prema tom događaju, da bi se trebalo zamisliti nad prioritetima zapadne kulture.

Roksen Gej


Ona se uopšte ne boji toga da bude prepoznata kao "zla feministkinja". Zapravo, baš je to naziv njene bestseler-knjige. Roksen se u svojoj knjizi bavi društvenim problemima po principu "direkt u čelo", trudeći se da prosvetli svoje čitaoce. Ona tu piše o sivim zonama feminizma:
"Feminizam jeste manjkav, ali čak i takav predstavlja najbolji način da razumete promene u kulturnoj klimi naše civilizacije... Istinu govoreći, feminizam je manjkav jer je to pokret koji je zasnovan na ljudima, a ljudi su po svojoj prirodi prenosioci klica manjkavosti."
Roksana takođe caruje Tviterom. Za razliku od mnogih koji jednostavno ignorišu tzv. Tviter trolove (u Srbiji bi ih nazvali botovima, iako to nije isto), ona namerno potpaljuje ozbiljne debate u kojima se angažuje na zreo način, veoma dobro znajući kada je pravi trenutak da neku konverzaciju prekine.

Ejmi Šumer


Ejmi razotkriva seksizam i bez ustezanja mu pokazuje srednji prst. Ona se na urnebesan način bavi rodnim ulogama i normama u svom skeč-šou pod nazivom "Unutar Ejmi Šumer". Poznata je po svom neapologetskom stilu humora, koji se odlično uklapa u njen karakter. Kada je krenula reklama za film "Katastrofa" - čiji je ona koautor, ali i glavna zvezda - kolumnista Džefri Vels je opisao Ejmi Šumer kao "debeljuškastu, oštroumnu, nekonvencionalno privlačnu neurotičnu komičarku". Za to etiketiranje je od Ejmi dobio srednji prst, uz odgovor:
"Ovo je odličan primer kako neko pronalazi razlog za trolovanje. Takvi izgleda uživaju u tome. Da budem sasvim iskrena - zabole me".


***
Za to vreme, na dan 23. marta 2015. godine, svi srbijanski mediji objavljuju istu vest:
"U Srbiji je za nepuna tri meseca tekuće godine, u porodičnom nasilju ubijeno 11 žena. U 2014. godini taj broj bio je 27, a u 2013. - 45."
U toj istoj Srbiji žene koja se bave politikom bivaju proglašene "muškaračama", za isti posao su plaćene manje od muškaraca (tu pratimo svetske "trendove"), a one koje se usude da javno progovore protiv zaostalih palanačkih homocentričnih kvazitradicionalizama i uzusa koji u našem društvu preovladavaju, suprotstave im se i protiv njih aktivno i uporno bore, u tim istim (svim) medijima dobijaju etiketu čije bi pominjanje predstavljalo uvredu suštine ovog teksta.
Podaci za dane od 24. do 31. marta nisu objavljivani, ali ako je ritam zločina bio 11 ubijenih žena za prvih 11 nedelja ove godine...
Zaista, da li ima onih kojima se neće dići kosa na glavi od toga sa kakvim se sve (samo)preporukama kao društvo pojavljujemo po čekaonicama međunarodnih institucija?

Saturday 28 March 2015

Pomr(a)čina


18. mart 2015.


"Po Dačićevim rečima, rekonstrukcija Vlade je potrebna, ali kao rekonstrukcija palanačkog duha, da prestanemo biti mrtvo more, o kojem je pisao Radoje Domanović".

20. mart 2015.


"Predstavnik Astronomskog društva Ruđer Bošković Branko Simonović je pojasnio da se pomračenje Sunca dešava dva do pet puta godišnje, ali da je ova pojava lokalna i da se ne može često videti iz jedne zemlje. On je pojasnio da do pomračenja dolazi kada se između Zemlje i Sunca nađje Mesec. Simonović je za Betu kazao da je ovo delimično pomračenje i da se naredno, koje će moći da se vidi iz Srbije, očekuje 2020. godine."

28. mart 2015.


"U Beogradu će tokom Sata za našu planetu biti isključena rasveta Kalemegdanske tvrđave, četiri mosta na Savi, Skupštine grada i drugih državnih zdanja, Hrama Svetog Save i drugih crkava, Trga Republike, zgrada muzeja.
Srbija se akciji priključuje po sedmi put."

. . .

BETA...
Beše li to ona ista informativno-propagandna agencija koja je svima uvalila vest o vojnom helikopteru koji je uspešno sleteo na beogradski aerodrom, o petodnevnoj bebi 'određene veroispovesti' koja je bezbedno prebačena u bolnicu? Mrtve duše, medijski zombiji koji ispredaju laži o živim ljudima, zarađuju na tome?
Halal.

***
Biće isključena, na sat vremena, rasveta Skupštine grada i drugih državnih zdanja, Hrama Svetog Save i drugih crkava... Pa oni jesu sam Mrak, gašenje rasvete predstavlja vraćanje u njihovo prirodno stanje.
A Srbijica se akciji pomračivanja priključuje po sedmi put, otkako je Boris Tadić osnovao stranku Tomu & Džeriju.


Srbija je u mraku - pre, tokom i posle pomračenja Sunca. 
Pomrčina palanačkog uma ovde svom snagom sija više od dvesta godina. Od švercera svinja što postadoše dinastije, preko neumirućeg crnorukaštva, povampirenog duha ljotićevskog fašizma, komesarsko-kožnokaputaških noćnih egzekucija & kamenotucačkog boljševizma (ovde naročito omiljenog), plemenskih paranoja & genocidnih "blut und eisen" razbratimljenja, SPC/SANU/kiriličarskog trabunjanja, neočetničarenja, dupeuvlakaštva & cinkarenja iz najsitnijih i najbednijih poriva, čaršijskog kosmopolitizma, autističnog građanizma elite, mizoginije, institucionalizacije lopovluka, pa sve do poslednje "preporuke gradskog Sekretarijata za obrazovanje i dečju zaštitu upravama beogradskih vrtića da decu ne izvode napolje tokom pomračenja Sunca".
Srbija je društvo koje truli u beskonačnom sumraku laguma palanačkog duha. Zato ona Dačićeva izjava ne predstavlja lapsus, niti mu je (opet) jezik brži od (pijane) pameti. On jasno stavlja svima do znanja da niko iz te ekipe nema nameru da odustane od projekta koji su za njegovo "danas" začeli Milošević, Šešelj, Mira, Ćosić, akademici, generali, popovi, službe i ostali kapoi Srbije. Domanović i "Mrtvo more" su dnevna mora tih i takvih etalona palanaštva, kojima su kao ideal savršenstva daleko draže balvanska kusturkultura i kosturukunst po ugledu na Sedlec (Kutná Hora).
Zar smo zaboravili na Vučićev napad kontra duha palanke, povodom jednog hrasta koji ispade glavna prepreka naprednoj Srbiji? Napad, koji je za cilj imao dodatnu fortifikaciju toga što je On, navodno, napao. "Duh palanke se ne može promeniti palanačkim duhom" napisao je Aleksandar Trklja, u tekstu za Dvogled. To lažno kontrapalanaštvo je započeto platanima i jednim hrastom. Danas, od prestonice pa do poslednje palanke Srbistana, maltene preko noći nestaju celi parkovi, umesto kojih niču novi spomenici neumnosti.
U zemlji u kojoj za par nedelja sledi "poskupljenje struje koga neće biti", apsolutna je besmislica bilo koga pozivati da isključi svetlo, čak i na tren. Ponovo uvaljivanje još jedne od palanačkih kerefeka teatra apsurda, glumatanja zabrinutosti za "svet" i "druge". U redu, ugasite svetlo ako baš hoćete, ali nemoj da sam čuo da je neko prestao da žmuri! Jasno?! Gospodar neće više ništa da čuje. Tišina tamo!


U Srbiji konačno neko mora da uključi, a ne da isključi svetlo. Elite i kvazielite to uporno odbijaju da urade puna dva veka, još od svinjarsko-mantijaškog nasrtaja na Dositeja Obradovića. To ni sadašnje partije ne nameravaju, ne mogu, ne žele. Ako oni neće - a neće - ostali smo onda samo mi, Maljčiki. Sami sa sobom, u sobi zamračenoj zbog dvestaikusurgodišnje sirene za opasnost od bombardovanja Razumom.
Ne gasite svetlo više, aman. Oni ga se boje.
Kliktivizam po društvenim mrežama i bavljenje veltšmercom nisu rešenje za glavni problem koji muči ovo društvo; taj problem formalno ispunjava formu imena i prezimena, dok njegova suština može da postoji samo u mraku, koga priziva i održava radi sopstvenog preživljavanja. I zato, umesto da se zamračujemo, osvetlimo problem da bi smo ga se konačno rešili. Umesto svetla, na jedan sat, isključimo njih trajno.

Beskonačne rekonstrukcije palanačkog duha moraju prestati - sad.
Srbija mora da upali sva svetla, ne Svetu u inat, već sopstvenog opstanka radi.

Friday 27 March 2015

Magna karta srpske demokratije


Optužen sam da sam govorio o politici, o Zapadu, o cenzuri. Ali, zar svi ljudi ne razmišljaju o tome? Zašto sam se obrazovao, zašto je kroz studiranje buđena u meni želja za znanjem ako nemam pravo da izrazim svoja lična uverenja, ako nemam pravo da se suprotstavim drugom mišljenju zato što ono potiče od autoriteta?
- Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Piše: Beba Kapičić

Mart, simboličan mesec za zemlju Srbiju u sebe je utkao četiri broja 9, 11, 12, 24, četiri datuma od kojih svaki ima svoju nesrećnu priču o ludilu proizvedenom na brdovitom Balkanu, Magna karti srpske demokratije.
Dvadest i četvrti mart brojimo od onog 9-og koji je trebao, a nije, biti istorijski! Tom 9. martu iz 1991. godine, radi podsećanja, prethodile su godine unisone podrške nacionalističkoj eliti Srbije, bezumlju rata koji će tutnjati Jugoslavijom, danas zvanom Regija. Na plodno tle "gladnih" građana sa platama od po tisuću maraka padalo je seme baštovana Mihajla Pilje Markovića, Dobrice Gedže Ćosića, Matije Ćerača Bećkovića, Antonija Luleta Isakovića… Šta god pričali danas, dementni negdašnji "lideri", sve tada osnovane stranke u Srbiji bile su nacionalističke, neke manje, neke više, Savez Reformskih Snaga Jugoslavije uzalud je pokušavo sprečiti "vožda od Požarevca" u njegovom krvavom pohodu, on je već iznikao kao crveni božur Gazimestana u snovima očeva, majki, strina... nacije.

Kod nas se 1990. raspao SKJ: Slovenci su predlagali labavi savez, Srbija je insistirala na monolitnoj komunističkoj organizaciji. Kada su 22. januara 1990. na Vanrednom kongresu SKJ odbijeni svi slovenački amandmani Centar "Sava" napušta 106 slovenačkih delegata predvođenih Milanom Kučanom. U sali tajac, pa gromoglasan, oproštajni aplauz vedre većine. "Prva ruža Slovenije" Sonja Lokar nije krila suze.
Premijer Ante Marković dao je novinarima optimističku izjavu: "Jugoslavija će i dalje postojati!”
Kako je ključni princip partijskog dokumenta klasičnog naslova "Stavovi komisije Predsedništva Srbije o reformi političkog sistema" jedan građanin - jedan glas, nije bilo šanse da bude prihvaćen u višenacionalnoj Jugoslaviji: pravno se ruši ustavni sistem Jugoslavije.
Srpska elita oko SANU-a i UKS-a je oduševljena: stavove naziva "Magna kartom srpske demokratije" i ushićeno podržava svojevrsnu varijantu naše "kulturne revolucije". Dobrica Ćosić poručuje da je "u ovom istorijskom trenutku od adekvatne demokratske procedure mnogo važniji sadržaj i kvalitet predloženog ustava". I Matija Bećković podržava radikalne promene Ustava Srbije - "Srbija, republika koje nema, ne može imati prečih zadataka nego da je ima”.
Te godine na malim ekranima su tutnjali mitingaši, iskopavane su jame po Hercegovini i svečano sahranjivane mošti pobijenih u Drugom svetskom ratu, Krajinom su se šunjali naoružani ljudi, u Benkovcu noćne straže, a u Kninu je započela "balvan revolucija". 
Ratnička politika i retorika režima nije skrivana: od Gazimestana Slobodan Milošević šalje jasnu poruku: "Biće rata, bogami!" (februar 1990, prema dnevničkim zapisima Borisava Jovića).
Socijalisti su parole umotali u ružičastu svilu - umesto Komnenićevog (SPO) pokliča "Mi ćemo povesti Srbiju u smrt ili slavu, satrćemo komuniste!", Slobodan Milošević i hor kandidata SPS-a ponavljaju da će SPS vratiti dostojanstvo srpskom narodu, da su za "dužno poštovanje kulture, vere i tradicije srpskog naroda", jer "prošlost nam može služiti na čast". (Vreme broj 455,25.sept.1999.- Slobodanka Ast)

I sada tu smo, gde smo.


9. mart 1991. godine bio je početak manipulacije, zloupotrebe građana u lične svrhe od politikanata - lidera našeg sunovrata. Šarenolika skupina svega i svačega u ljudskom obličju, izmešanog u svim neprincipijelnim koalicijama iskoristila je i potrošila decenije borbe za demokratsku Srbiju da bi se dolaskom na vlast razobličila, bahato pretočivši resurse u svoje i džepove “sposobnih” partijskih kadrova i simpatizera njihovog besčašća, naplaćujući minuli rad svog "patriotizma".
Ovih dana vesela družina srbijanskih čarobnjaka razbaškarila se na Kopaoniku, srpskom U-Davosu gde se održao tzv. Biznis-forum! Kovači naše sreće čarobnih prstića, rumenih obraščića od zime, ne od stida, igrali su, pevali, skijali se, uživali u zimskim čarolijama odvojeni od "rulje". Žive život u svom paralelnom svetu.

Filozofiju bede finansiraju oni koji su sva materijalna dobra prigrabili za sebe, objašnjavajući kako ugodan i prijatan život kvari čoveka, omekšava i slabi njegovu otpornost. Iz svojih zlatnih dvoraca poručuju narodu da je ovo još dobro u odnosu na ono što može biti. Beda je po filozofima ovoga stanja preduslov za zdravlje. Iz nje se rađaju vitalnost i otpornost. Sit stomak stvara lenjivce, a obilje proizvodi mekušce. Od mnogo kulture se ludi, od čitanja postaje zamlata i zanesenjak, dok previše moralnih skrupula kvari dobar biznis. Sve to znaju iz sopstvenog iskustva.
- Filip David


11. mart. 2006. godine. Ispustio je dušu kao sužanj u Ševeningenu izvođač radova gore pomenutih baštovana, odbačen od njih zbog snova koje im nije ostvario, Slobodan Milošević, sahranjen je u Požarevcu pod lipom u kućnom dvorištu, a krokodilske suze lili su njegovi saborci u zlu, danas većinom dobro situirani materijalni korisnici njegove vladavine.


12. mart 2003. godine. Ubijen je premijer Srbije Zoran Đinđić! Tzv. DOS koja je preuzela vlast 5. oktobra 2000, sastavljena od 19 raznorodnih stranaka i strančica, nije bila obučena a ni sposobna da čvrsto preuzme vlast, razni ustupci koji su činjeni međusobno da bi se zadovoljili apetiti svih, uz kriminalno-antihaški lobi doveli su do jedne od najveće sramote Srbije, da se njen premijer usmrti na pragu zgrade vlade.
Nalogodavci, pozadina atentata i dvanaest godina posle prekriveni su velom tajne i šutnje. Amfilohijeve reči na odru "Ko se mača laća od mača će poginuti", govore dosta o špiljama iz kojih su nalogodavci dirigovali izvršiocima.
Đinđićevi saborci, nosioci kovčega do poslednjeg počivališta danas su većinom dobrostojeća klasa, njegova stranka je devastirana, politika koju su vodili posle njega, koketiranje sa nacionalizmom, rehabilitacija svega i svačega, revizija istorije pohlepnih prodavaca magle narodu koji su pljačkali, doveli su na vlast SNS.


24. mart 1999. godine. U 20 sati NATO je počeo vazdušne napade na SRJ. Masakr u Račku je označio prekretnicu u ratu jer je Međunarodna zajednica izgubila strpljenje sa Miloševićevom agresivnom politikom i odlučila vojno intervenisati kako bi se sprečila daljnja eskalacija nasilja na Balkanu.
U Račku je toga dana ubijeno 45 meštana, uglavnom odraslih muškaraca, ali i dve žene, dvanaestogodišnji dečak i nekoliko staraca. Pored toga, poginulo je i desetak pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova koji su se sukobili sa policijom. Ni jedan srpski policajac nije poginuo tokom sukoba.

Krajem prošlog meseca Beograd je pokazao da se budi i da opet može biti svet, premijera filma "Bićemo prvaci sveta" je priča o snovima pretočenim u stvarnost, o ljubavi, zajedništvu i lepoti življenja u zemlji koje više nema! Dugotrajan aplauz sinu Krešimira Ćosića, koji glumi svog legendarnog oca, Zlatnim dečacima iz Hrvatske, Slovenije, Srbije… govori i vredi više od svih političkih fraza koje se razmenjuju u regionu, kao dokaz da Srbija kreće nekim boljim putem praveći otklon od poimanja povelje slobode - Magna karte srpske demokratije po Memorandumskom receptu.
Ovaj film pun nostalgije dočaraće mlađim generacijama vreme u kome smo živeli, slušali Elvisa, Bitlse… pili Koktu i Koka Kolu, igrali rokenrol, putovali po "mrskom" zapadu, u kome su i Zagreb i Ljubjana, Podgorica, Sarajevo, Priština, Skoplje bili naši gradovi! Vreme koje se udaljava ostaće zabeleženo da bi generacije videle kako smo umeli zajedno da se radujemo od Vardara pa do Triglava kada su naši Zlatni dečaci iz 1970-te stigli na krov sveta.
Svoju turneju po ex-Jugoslaviji “Prvaci sveta” započeli su u Podgorici gde su sa oduševljenjem primljeni i ispraćeni sa ponekom suzom generacija odraslih u zemlji koje više nema i vremenu mira, ljubavi i sloge.
O odnosima dve države posle odlaska sa vlasti "naših" govori Andrej Nikolaidis u svom intervjuu za Portal Analitika: "Odnosi su, izgleda, odlični. To je dobro i za Crnu Goru i za Srbiju. Što se Vučića tiče - ako on zaista minimizira uticaj Putina u Srbiji, i odlučan je da Srbiju uvede u EU, on čini epohalnu stvar za Srbiju. Nemojte misliti da je to lako ili bezopasno."
Aplauz hrvatskoj himni u Kraljevu, glavna nagrada beogradskog Festa glumcu iz Bosne Emiru Hadžihafizbegoviću, uprkos minornom cijukanju naslednika "elite" iz devedesetih i poklonika srpske Marin Lepenice Sande, govori nam da se konačno građanska Srbija budi i ide nekim boljim putem, sama, bez partija, čobana koji su ovaj narod shvatili kao stado kojim manipulišu po svom nahodjenju.

Živeli smo u takvom vremenu kada smo imali mogućnost o ljudima saznati sve. Danas je lakše pisati o svinjama, nego o ljudima. O ljudima sve znamo: o žrtvama smo nemoćni da progovorimo, o dželatima, pak, nemamo dovoljno ubitačnih reči.
- Predrag Čudić (Grickajući čvarke, iz knjige "O prirodi stvari")


***
27. marta 2015. godine, u Srbiji postoje pacijenti oboleli od teškog hroničnog trovanja vulgarnom ljotićevštinom i kvazitradicionalističkim prostaklukom, koji po medijima izjavljuju da su demonstracije 27. marta 1941. godine maslo domaćih izdajnika, Čerčilovih plaćenika i Staljinovih jurišnika, te da nije trebalo rasturati Trojni pakt sa nacističkom Nemačkom, fašističkom Italijom i militarističko-imperijalnim Japanom. Srbija bi, po njima, tada prošla "bolje".
Smatram da je tačan pojam, za tačku na ovakvu imbecilnost - trajno.
Prošla.

Ni rat, ni pakt.
Stop fašizmu.

Thursday 26 March 2015

Poklon paketići


Anarhosindikalistička inicijativa - Međunarodno udruženje radnika i radnica, u ponedeljak 23. marta je izdalo saopštenje Generalnog sekretarijata povodom iznenadnog - kad mu vreme nije - pojavljivanja Deda Mraza i ostavljanja poklon-paketića od strane istog ispred nekoliko zgrada u samom centru Beograda, u kojima se nalaze sedišta nekih državnih institucija.
U tom pripćenju upućenom promidžbenim djelatnicima ali i pučanstvu, kažu:


Tokom današnjeg dana službenici Bezbednosno-informativne agencije (BIA) priveli su na saslušanje u svojim prostorijama na Novom Beogradu člana Anarhosindikalističke inicijative (ASI), R. T.
Kao povod za saslušanje, našem članu su navedene navodne sumnje izvora BIA o umešanosti pripadnika ASI u postavljanje kutija sa životinjskim izmetom ispred zgrada Vlade Republike Srbije, Narodne banke Srbije, Ministarstva kulture i informisanja i različitih ministarstava u Nemanjinoj ulici u Beogradu. Naš pripadnik je negirao bilo kakvu umešanost Anarhosindikalističke inicijative i njenih članova u ovaj incident, ukazujući da su metode našeg delovanja pre svega orijentisane na radikalizovanje radničkih borbi, organizovanje štrajkova, protesta i blokada, a ne organizovanje umetničkih performansa. Takođe, pripadnike BIA su interesovale informacije vezane za delovanje naše sindikalne konfederacije, regionalno organizovanje radikalnih radničkih aktivista, kao i Međunarodno udruženje radnika i radnica - sindikalnu internacionalu kojoj ASI pripada već više od 10 godina. Naš član je odbio da službenicima BIA da bilo koje ime, ili pruži bilo kakve informacije koje nisu javno dostupne o aktivistima, organizacijama, grupama ili pokretima za koje su službenici BIA pokazali interesovanje.


Namera nam je da saopštenjem obavestimo javnost o ovim dešavanjima iz više razloga - prvi je želja da izbegnemo ulogu žrtvenog jarca usled činjenice da su naši članovi ranije već bili izloženi represiji i procesuirani u montiranim sudskim procesima koji su imali neke slične karakteristike sa slučajem koji je navodno bio povod ovog saslušanja člana ASI; drugi razlog je poznata praksa obaveštajnih službi da iskoriste komunikaciju sa pojedincima kako bi pokušali da, u pogodnom trenutku, u javnosti tu komunikaciju predstave kao neku vrstu saradnje inkriminisanih osoba sa službom.
Mi u Anarhosindikalističkoj inicijativi znamo da je javnost jedina i najbolja odbrana od represije sistema, i u tom kontekstu želimo da je obavestimo u potpunosti o svim kontaktima koje sa represivnim aparatom imaju naši aktivisti. Takođe, za kraj, još jednom želimo da podvučemo da pripadnici Anarhosindikalističke inicijative nemaju nikakve veze sa postavljanjem kutija ispred državnih institucija.

Generalni sekretarijat Anarhosindikalističke inicijative
Sekcije Međunarodnog udruženja radnika i radnica

***
Pa, jasno je valjda zašto je anarhosindikalac bio privođen - nema Deda Mraza ni poklon-paketića bez sindikata! Dok je većina sindikata u Srbiji trenutno zauzeta štrajkovanjem tj. štrajkbreherajem, logično je da su ASI bili sumnjivi jer nisu ni u jednoj od tih grupa. Sindikat je sindikat, pa makar bio anarho - i tačka. Privodi, kolega!
Problem po ovu priču ne predstavlja stav iz ovog saopštenja ASI, već jedan sasvim novi moment koji je iskrsnuo preko noći. Bezbednosne kamere su, izgleda, snimile lično Deda Mraza dok je nosio neke paketiće. I to onog sindikalno dezorganizovanog, u zaleđini Djeda Soma i Čiča Tome.


Ostaje još samo da razjasnimo misteriju sadržaja tih poklon-paketića. Da ne prejudiciramo, sačekajmo prvo rezultate DNK analize. Možda će se ćudimo...

Wednesday 25 March 2015

Blogometar15


Upravljanje organizovanim internet nastupom je u komunikacijskom smislu zahtevan i visoko-rizičan posao (krizne situacije, reputacioni rizici, zloupotreba identiteta), bez uspostavljenih jasnih standarda ponašanja i nastupa. Zagrejali smo stolicu i ono što znamo i umemo pretočili smo u primere i skale korisne celoj industriji!

"Meri sve što je merljivo, ono što nije merljivo učini merljivim."
Galileo Galilej

Kao posebno iztraživanje, pokrenut je i godišnji istraživački projekat Blogometar, koji se sprovodi na teritoriji bivše Jugoslavije i u fokus stavlja analiziranje,navika, potreba i izazova regionalnih blogera i blogerki.


Blogeri, evo šta možete da uradite u samo 15 minuta za desetine hiljada blogera:

1. Popuni istraživanje klikom na LINK

Molimo Te da iskreno odgovoriš na pitanja. Ovo nije testiranje, već nas zanima Tvoje lično mišljenje i iskustvo. Istraživanje je potpuno anonimno. Tvojim učešćem u istraživanju iskristalisaće se izazovi, problemi i prilike sa kojima su blogeri/ke suočeni. Konačno ćemo znati koje su slabe tačke blogosfere, a gde smo jaki. Na taj način ćemo moći da pokrenemo akcije kako bi blogosfera postala snažnija i važnija.

2. Jednostavno, napiši blogpost podrške kopirajući tekst o ovom istraživanju:

Svaki treći web sajt na svetu je blog. Tri od četiri internet korisnika redovno čitaju blogove. Svakog dana objavi se blizu 3.000.000 blog postova. Pet od šest internet "influensera" su blogeri, a na njih najveći uticaj vrše opet drugi blogeri.
Od 2012. do danas podaci o broju blogera variraju. Uzevši u obzir sve dostupne podatke - na svetu postoji između 350 miliona i pola milijarde blogova.
Do momenta kad završite čitanje ovog teksta biće objavljeno preko 20.000 novih blog postova!
Blogosfera bivše Jugoslavije se do 2008. godine eksponencijalno razvijala. U to vreme je brojala do čak 1.000.000 blogova. Ali o blogovima u regionu danas znamo manje nego ikada. Blogeri, ne znamo kako ste, a to je važno!
Ne znamo šta blogere muči, zbog čega ne pišu češće, da li se osećaju sigurno da objave šta god žele, da li dobijaju podršku prijatelja i od koga trpe pritiske (ukoliko ih trpe), ne znamo koliko ima blogova, na kojim su platformama, da li su blogeri i blogerke upoznati sa svojim pravima, koliko često su ta njihova prava ugrožena... o blogerima i blogerkama pouzdano znamo manje nego o bilo kom drugom društvenom mediju. A dok nešto ne izmerimo, ne možemo ga ni razvijati. Dok ne saznamo kako smo, teško je blogosferu unaprediti do nivoa najznačajnijeg medija društvenog interneta što bi naša blogosfera sigurno mogla da bude!

3. Podeli link do #Blogometar15 na društvenim mrežama klikom na ovaj LINK

Niste na listi? Tvitnite link do svog blog posta sa hashtagom #Blogometar15 ili nam se javite na blogometar@proceniweb.com


Detaljne rezultate u različitim formatima podelićemo sa svima vama, uz zadržavanje anonimnosti svakog ispitanika. Za sva pitanja pišite nam na blogometar@proceniweb.com Hvala na solidarnosti!

Tuesday 24 March 2015

Neslavna godišnjica


Na šesnaestu godinu od bombardovanja koje su vazdušne snage NATO izvršile nad ondašnjom SR Jugoslavijom vredi razmisliti o nekim činjenicama, pa u svetlu proteklog vremena propitati sebe i javnost. Način na koji je to bombardovanje, kojeg se svi gorko sećamo, bilo propraćeno u ondašnjoj strogo kontrolisanoj javnosti pod ratnim stanjem ne razlikuje se mnogo od sadašnjeg. Prigodna podsećanja na NATO kampanju i komemoracije žrtvama prethodnih godina, osobito po školama i vojnim ustanovama, pobuđuju me da umesto uvoda priložim misli Thomasa Manna (Nemačkim slušaocima, Vršac 2007):


"Postoji jedan list, organ Gestapoa - zove se Das Schwarze Korps - koji se oduvek isticao svojom bezočnošću i prostačkom duhovitošću. Taj list ima nekoliko saradnika koji su negde naučili nešto malo o pisanju, pa se sada stavljaju u moralnu pozituru i, kao literarni podvodači sile i nasilja, izigravaju zastupnike uvređene humanosti i morala - to što oni pišu spada u najbezobraznije, najbesmislenije i najodvratnije što je nacionalsocijalizam ikada ponudio svom narodu i celom svetu. Onaj ko bi te darovite članke čitao ne znajući za sve ono što je nacistička Nemačka, otkako je započela ovaj nesrećni pljačkaški rat, uradila ostalim narodima; onaj ko ne zna za onaj nadmeno-pobednički zanos kojim je zemlja godinama bila ponesena; onaj ko ne bi pomislio na Varšavu i Roterdam i London i Koventri i sve one trijumfalno opisane surovosti o kojima je izveštavala nemačka štampa - toga bi morao od straha da oblije znoj dok čita rečenice kojima se predskazuje budućnost anglosaksonskih zemalja, kojima očigledno, po tome, ništa drugo ne preostaje nego da se udave u sopstvenoj krvi.
Piskarala u službi Gestapoa na sav glas galame o povredi čovečnosti - jedne čovečnosti koju je sistem kojem služe, punih jedanaest godina, gazio i proglasio za nešto što pripada prošlosti. Šta su to mislili u svojim glavama? Da je totalni rat, koji su hvalili i uzdizali kao normalno stanje čovečanstva, jedna nemačka privilegija i da se njime, pa makar se radilo o sopstvenom životu ne sme poslužiti? Oni su računali sa civilizacijom drugih, tj. sa slabošću i onemoćalošću demokratija, računali su s time da će sebi potčiniti svet i pretvoriti ga u svoje roblje. Onaj ko je spreman i moćan da vodi rat, tome, mislili su oni, pripada svet, a to znači, njima. Nakratko se učinilo da su u pravu. Ima li ičeg odvratnijeg od ubilačke vike kojom su odgovorili na odluku slobodnih naroda da se, svim silama, suprotstave i učine kraj tom neviđenom nasilju."

Reč je o navodu iz jednog od govora koje je putem BBC-ja izgovorio Man pokušavajući da utiče na svoje sunarodnike onoliko opijene nacizmom u godinama pobeda da bi 1944-1945 iskusili svu gorčinu poraza koji su namenili drugima. Bilo bi neprirodno, mazohistički da, bilo ko od nas koji smo proveli one dane strepeći za svoj i živote bližnjih, danas tvrdimo da smo se radovali bombama i ubijanju. Bez obzira što smo znali da te bombe nisu tek tako, bez krivice. Još je nezahvalnije upoređivati Nemačku tridesetih i Srbiju devedesetih godina XX veka. Ipak, činjenica je da je beogradski režim posle nominalnog povlačenja JNA ostavio tešku artiljeriju snagama Vojske Republike srpske da ova dve i po godine svakodnevno bombarduje Sarajevo, da snajperisti sa okolnih brda ubijaju hladnokrvno čak i decu koja su sa rančevima krenula u školu, da ustreljuju putnike u tramvajima. Da li to u Srbiji ljudi hoće da znaju?

Tomas Man je, u svojoj ogorčenosti prema nacizmu, čak pretpostavljao da ima Nemaca u napadnutim gradovima koji opravdavaju bombardovanje: 
"Sigurno ima mnogo Libečana, Hamburžana, žitelja Kelna i Diseldorfa, koji tome nemaju šta da zamere i kad čuju brujanje aviona RAF-a nad svojim glavama požele ovima dobar uspeh. Ali takve ruševine ne zastrašuju onoga koji ne živi samo od simpatije za prošlost nego i od simpatije za budućnost. Propast jedne epohe ne mora da bude propast onoga čiji su koreni u njoj i iz koje je izrastao."


Bilo je krajnje licemerno kada su još one političke snage koje za osvajanje vlasti Petog oktobra imaju da zahvale NATO bombarderima pravile patetične komemoracije žrtvama koje su se pretvarale (voljno ili nevoljno) u rehabilitaciju bivše politike. Treba jasno reći: ovakva podsećanja na NATO kampanju vode ka opravdavanju politike Miloševićevog režima kao i širenju mržnje prema NATO, Evropskoj uniji i Zapadu (shvaćenom šire civilizacijski a ne samo politički). Da nije bilo tih bombi i ljudskih žrtava, na žalost i dečijih, sistem se ne bi razlabavio i do "promene" 2000. godine ne bi došlo to nam mora biti jasno. (stavljam reč promene pod navodnike jer se ispostavilo da je sve bila tek puka smena straže) 
Premda je nezahvalno praviti analogije Srbija danas liči na Vajmarsku Nemačku. U njoj u javnom životu preovladava potištenost i revanšizam zbog "nepravedno izgubljenih teritorija". Gomila suspregnutog daha čeka Vožda (nekog Gospodina Golužu) koji će raskinuti "Versajske lance", vojska čeka nekoga ko bi joj povratio staru glazuru. Nemački oficirski kor, pre svega nezadovoljan materijalnim statusom, priklonio se "češkom moleru" koji im je laskao i ponudio ambiciju da ponovo postanu silni - makar to u konačnom rezultatu značilo novi rat! Neverovatna politička neodgovornost zarad ličnog statusa!


Kada se danas u Srbiji osuđuju NATO, SAD i uopšte zapadni svet - da li to znači da, uprkos civilnim žrtvama, ne bi trebalo bombardovati položaje Islamske države? Da li onda treba, sa naknadnom pameću, osuditi i bombardovanje Nemačke tokom Drugog svetskog rata? Treba li biti apstraktni pacifista i skrstiti ruke pred zlom da se ne bi počinilo novo zlo? Koliko god nama u Srbiji izgledalo mučno mi moramo shvatiti da danas patetično ponavljati mantru o "NATO zlikovcima" znači samo jedno: prizivati novi rat.

A evo kako je Man zborio Nemcima 1945. godine:
"Ali to mora da uđe u vašu savest; ako hoćete da razumete šta se dogodilo, vi ćete morati da prođete kroz jedan proces prosvetljenja koji nećete smeti da shvatite kao delo propagande, jer je to neophodno da zaista saznate šta se dogodilo. Ono što je jedna sramna filozofija najprljavije vrste omogućila vašim vlastodršcima, ono što su oni učinili rukama vaših sinova i vašim rukama, to je neverovatno, ali je istina."

Nenad Ž. Petrović

&

Slobodan Milošević je jedan od najvećih zlikovaca posle Drugog svetskog rata. Odgovoran je za granatiranje Vukovara, četvorogodišnju opsadu prelepog grada na Miljacki i pokolj Sarajlija. Odgovoran je i za genocid u Srebrenici, prebijanja studenata, ubistva Dade, Slavka, Milana i Ivana. Odgovoran je i za najveću hiperinflaciju, glad, nestašicu struje, ratne profite, iznošenje milijardi maraka na Kipar, medijski mrak, progon i zlostavljanje Albanaca, propast sopstvenog naroda i jedne velike i prave države. U svemu tome pomagali su mu sadašnji predsednik, premijer i fašistički smrad Šešelj. Palio je Balkan celu deceniju a onda je iz bunkera objavio rat celom svetu, i svoj goloruki narod označio kao mete.
Slava svim nevinim žrtvama te strašne i rušilačke politike balkanskog kasapina.


p.s.
Da ne bude zabune, ne pravdam NATO intervenciju jer je ista bila protivna međunarodnom pravu i nehumana, ali ako se i dalje busate da smo mi taj rat dobili i da nismo neposredno isti prouzrokovali, onda se setite svakog ubijenog Bošnjaka, Albanca, Hrvata i Srbina... Napadali smo druge, napali su i nas '99. Ako čak i mislite da smo odbranili suverenitet, pogledajte sa kojom državom se graničimo od 2008. godine.
Da se ne ponovi više nikada.
PEACE!!!

Radovan Nenadić
Facebook, 24.03.2015.

***
Građanski krug, Post #625 (25.03.2014): Od šizele do vuvuzele

Te, bombardujuće 1999. godine, u srpskom jeziku pojavile su se dve nove kovanice: "šizela" (zvuk sirene koji najavljuje početak vazdušne opasnosti) i "smirela" (zvuk sirene koja najavljuje prestanak vazdušne opasnosti). Kako stoje stvari, šesnaest godina kasnije, smirela se definitivno nije primila u ovim krajevima jer šizela još uvek nije odsvirala svoj poslednji ton.
Niti pokazuje trunku namere da to učini.
Ludaci koji su uvukli Srbiju u oružani sukob sa NATO paktom, političku i ekonomsku izolaciju od strane velikog broja zemalja u svetu, kompenzirali su tih godina sve svoje frustracije uvodeći građane ove zemlje i u unutrašnju izolaciju, međusobne sukobe od skupštinskog do porodičnog nivoa, urušavanje institucija i rastakanje društva u celini.
I strah, primitivne porive, kao najpodlije oruđe upravljanja ljudskim životima.
Poput Pavlovljevih eksperimenata na psima, srbijanske vlasti i dalje zlokoriste nesreću iz 1999. ne bi li, umesto da odaju počast svim postradalima, i dalje potpirivali netrpeljivost građana prema "drugima" i podjednako među sobom, podelama na "nas" i "njih" i "naše" i "njihove", beskonačno iznova dolivajući ulje na vatru zla Ali-Kaide. Nije ni čudo, svi su tu, isti kao pre 16 godina, na umalo istim mestima na kojima su tada bili, sa istim buzdovanom u rukama. Jedina razlika je nađubrena lipa u Požarevcu i ondašnja opozicija koja više ne postoji. A postojala je, šta god da vas lažu o tome.


Hajde da smirela konačno smeni šizelu.
Da li se ta smirela krije iza ovog simbola?
Prekinimo više da se branimo od sebe a podržavamo hitlerično-histerične (kolo)vođe. Odbranimo i podržimo bolju i drugačiju Srbiju, recimo im konačno DOSTA.

Friday 20 March 2015

Ružni su ti mejlovi, Petre Jakovljeviću


Možda toga niste ni svesni, ali danas postoje alati za praćenje mejlova koji nekome mogu da omoguće lako praćenje da li ste otvorili neku poruku u elektronskoj pošti, na šta ste kliknuli, gde se nalazite. Google je razvio alat za gmail, namenjen onima koji traže posao, oglašivačima ili onima koji se bave PR-aktivnostima. Ispada tako, da se mejlovi više ne razlikuju od standardnih kontakata, s tim što sada možete dobiti informacije i kada, gde i kako je vaš kontakt pristupio poruci i šta s njom uradio.
Srećom, na mreži se pojavilo kontrasredstvo pod nazivom Ugly Email ("ružni mejl") koje nam ukazuje da li su nam mejlovi praćeni, i to čak pre nego što otvorimo poruku. Instalacija Ružnog je laka, a kada otkrije nekog od Google Čvorovića (Bananatag, Streak, Yeswear) ovo programče doda ikonicu u vidu oka kraj mejla koji je praćen.


Za sada, Ugly Email radi samo na Google Chrome pretraživaču, ali programeri kažu da ubrzano rade na verzijama i za druge web browsere tj. ostale e-mail servise i njihove špijunčiće. Inače, osim Ugly Emaila iste stvari u vašu korist radi i nešto stariji alat PixelBlock.

Steven Tweedie (Business Insider, 19.03.2015):
How to see if my emails are being tracked in Gmail before opening them

***
Jakovljeviću... Pa zar ti stvarno misliš da si pametniji od nas, Jakovljeviću? E pa nećeš, valasigamajci, tako lako ovoga puta da se izvučeš, Jakovljeviću. Ružni su ti mejlovi, ružni i izdajnički! Ogovarali ste nas, ismevali, nazivali raznoraznim imenima na stranim jezicima i latinicom, ubijali ste nam radost i sreću rada za dobrobit Srbije, MMF-a i Svetske banke. E moj Jakovljeviću, pa šta ti misliš da možeš da otvoriš kovertu po prvi put a da ja ne znam njen sadržaj?! Pa jel ti bre znaš kad te Đuro dohvati, ima da te hromira od batina - ovaj, trekovanja, hoću da kažem, da će to da pršti na sve strane! Jel' tako Đuro, hajde reci ovom špijunu? Reci mu, brate.. neeeeeeeeeeee bre da pucaš u taj wi-fi ruter, to je moj a ne njegov, uhvatio sam ga da mi krade signal, baš kako to neko veče preporučiše na trećem Dnevniku!!! 
Pa dobro bre, šta to napravi, crni Đuro... aman. Pa što nam uništi sredstvo veze, kako će ovaj domaći izdajnik i strani plaćenik odsad da radi za naše? I šta sad, ako za ovo čuje onaj žuti džabalebaroš obdusman Janković?


Petre Jakovljeviću, ti si kriv, da znaš. Ko te je tukao po ušima da koristiš Gmail.
Ružan si bre k'o ovi tvoji mejlovi. Nepročitani.
Đuro, brate, nema nam druge - cvikaj žicu.

Wednesday 18 March 2015

Godišnjica


Prođe već 366 dana kako je sa pečata isparilo Dačićevo ime i ostalo samo ono jedino moguće u ludnici, za šta je ovo društvo dugo pripremano i u koju je pretvoreno.


Tišina tamo!
Da, ti.

Sunday 15 March 2015

Zanati najstariji


POLITIKA
Najstariji dnevni list na Balkanu.


RTS
Medijski servis evropske Srbije.
Vaše pravo da znate.


021.rs novosadski informativni portal
Mesto gde možemo raditi minimalne popravke sveta u kome živimo.


Kurir


Alo!


Naslovi.net
Blic, Novi Magazin, RTS, Nadlanu.com, Kurir...


Google
Naslovi, Alo, Beta, Informer, Novosti...


Posebno obratiti pažnju na Novosti: u naslovu stoji "Helikopter Vojske Srbije sleteo na aerodrom Nikola Tesla", dok u tekstu koji je ispod naslova piše "srušio se u blizini aerodroma Nikola Tesla". Tako je to kad Google pamti jedno a domaći mediji pišu-brišu drugo. Ko je tu e-rog a ko e-koza, prelomite sami.
Kao da silno besmisleno resavsko novinarstvo nije bio dovoljno suludo, na internet portalima je osvanulo i ovakvo promidžbeno priopćenje pučanstvu :


Naveden je lažni izvor agencijske vesti, sama vest je dobrim delom izmišljena, stavljena fotografija helikoptera koji nema blage veze sa celom pričom (francuska Gazela umesto ruskog Mi17). Najverovatnije je jedina istinita stvar navod da je Vojska Srbije izvor fotografije. Mada...
Portali Cenzolovka i Opozicionar povodom ovog poslednjeg talasa epidemije društvene bolesti, poznate i kao "domaće novinarstvo", imaju daleko drugačije gledište.

***
Više je nego jasno da neproglašena epidemija svinjskog gripa u Srbiji, svom žestinom hara domaćom medijskom scenom u vidu izveštavanja sa prethodno pomenutim karakterom gripa. Zapravo, ta epidemija ovde vlada neprekidno duže od četvrt veka i poodavno je prešla granice nekadašnje Eseferjot, zarazila i strance.
Kako?


E, baš tako. Nije valjda da se ne sećate čestitke Evropskog Saveta upućene Tomislavu Nikoliću zbog pobede u drugom krugu predsedničkih izbora, ali tri sata pre zatvaranja biračkih mesta. Telegraf je tada objavio tekst pod naslovom "Slučajna" čestitka Nikoliću: Šta je znala EU, a nisu građani Srbije?
Šta su to ovoga puta znali mediji, a ne znaju građani Srbije?
Bilo je to pre tri godine, možda se zaista ne sećate. Da li se onda sećate prošlogodišnjeg koncerta Billy Idola na Kalemegdanu? Zakazan za 25. jun, pa zbog nevremena odložen za dan kasnije, što, naravno, za domaće Bili Idiote nije predstavljalo prepreku da 26. juna objave izveštaj sa koncerta koji nije bio održan. Zasluge idu uredniku rubrike DžetSet/Showtime, u tzv. dnevnim novinama inspirativno-informativnog naziva.


Informer nezavisne dnevne novine
Ozbiljne, informativne dnevne novine sa uvek aktuelnom "temom broja" i atraktivnim sadržajem zabavnih i sportskih strana. Ozbiljni tekstovi, ozbiljno zabavni sadržaj, ozbiljno iskusni novinari. Drugi glasno ćute. Mi pišemo: drugačije, smelo, sa stavom.


Stvarno, nadasve ozbiljno, baš kao i izveštavanje ekipe TV Studio B o subotnjem protestu na Trgu Republike u Beogradu. Onog istog Studija B koga je "1970. godne osnovala grupa novinara Borbe, kao prvu radio (potom i TV) stanicu izvan sistema državnih elektronskih medija." Jasno je koliko smo, 45 godina kasnije, u oblasti medija napred(n)ovali.

Politika...
Najstariji dnevni zanat na Balkanu, pored onog noćnog.

Saturday 14 March 2015

Grobljanski krug


Ogavna bestijalnost, nekrofilija i stupidna triskaidekafobična euforija poslednjih nekoliko dana, prelomile su konačnu odluku da propišem još pre par godina najavljivan novi blog: Grobljanski krug. Zašto? Zato što na srbistanskim grobljima ima više života nego po trgovima i ulicama većine srbistanskih palanki, i to ne samo u vreme pomana i zadušnica. 

Polako ali sigurno ispunjavamo još jedno od Konstantinovićevih "proročanstava Palanke"
- Duh palanke se, u svojoj nerazrešenosti u odnosu prema smrti, odlikuje "radosnim osećanjem" od smrti, željenim pesimizmom, mešanjem želje za saznanjem o sopstvenoj smrti sa radošću rođenja, koja bi se pre mogla nazvati "grobljanskom radošću" ispunjenom jadikovkom i lelekom. Plemenska smrt je jedino prirodna u plemenu: što se više udaljavamo od plemena (i ovakve smrti) bliži smo istinskoj smrti, smrti pojedinca, jedinstvenog kao i smrt njegovog univerzuma - bez "potpune" smrti nema ni doživljaja smrti ni njenog punog osećanja - rođenog u nemirenju pojedinačnog sa svojim nestajanjem, za šta je sposobna samo svest o pojedinačnom. Svako izlaženje iz plemena i palanke u pravcu građanske kulture, ima i naglašeno "osećanje" tj. interesovanje za smrt.
Dar za smrt je dar za pojedinačno.


Grobljanski krug - post #1 (13.03.2015) - Everybody loves you when you're dead
It's alive.

Wednesday 11 March 2015

Zlo iz Kumrovca Donjeg


Koliko ratnih zločinaca slobodno živi među nama?


U Americi danas mnogi ovo pitanje sve više postavljaju tamošnjim imigracionim i carinskim vlastima, posle objavljivanja vesti da su identifikovane stotine ratnih zločinaca iz Bosne koji danas žive u toj zemlji. Rat u Bosni je usledio po raspadu Jugoslavije početkom devedesetih godina, što je prouzrokovalo dolazak velikog broja izbeglica u Ameriku. Nasilje u Bosni, koje je uključivalo i masovna etnička čišćenja dela teritorija na kojima su živeli tamošnji Bošnjaci i Hrvati, spada u najveće užase u istoriji moderne Evrope. Objavljena je vest da je oko 150 Bosanaca stavljeno na spisak za deportaciju iz SAD zbog mogućeg učešća u zločinu u Srebrenici, kada su bosanski Muslimani bili isterani iz izbegličkih kampova i predati u ruke Srba, koji su, po izjavama očevidaca, ubijali na stotine dečaka i muškaraca - ukupno, oko 8000 njih. Masovne grobnice, otkrivene 1995. godine po završetku rata, potvrđuju ovu brojku. Život zarobljenih žena i dece od strane srpskih vojnika takođe je bio pun užasa - postoji veliki broj izjava o masovnim silovanjima žena i ubistvima dece.
Pomenutih 150 Bosanaca nalaze se pod detaljnom istragom koja još uvek traje, jer je veoma teško razjasniti sve detalje oko srebreničkog zločina i dovesti ih u direktnu vezu sa pomenutim ljudima koji u Americi normalno žive svoje živote već dvadesetak godina. Bivši vojnici iz bosanskog rata sada su npr. fudbalski trener u Virdžiniji, metalski radnici u Ohaju ili rade u hotelima po Las Vegasu.


Međutim, ratni zločinci se nisu u Ameriku samo prošvercovali zajedno sa drugim imigrantima. Stvar je nešto složenija. Erik Lihtblau u svojoj knjizi "Nacisti iz komšiluka" otkriva da su hiljade nacista živele u Americi pod kontrolom i zaštitom CIA i da je od njih zahtevano da rade kao špijuni u korist SAD tokom Hladnog rata. Po njegovom završetku, ovi zločinci su tu ostali da slobodno žive. Potraga za njima i privođenje pravdi zbog počinjenih zločina, naročito su bili u porastu tokom devedesetih godina baš kao i sve veća medijska pažnja koja je bila posvećena tzv. "Lovcima na naciste". Iako je veliki broj njih skončao mirno usled godina, nekoliko zločinaca (među njima i jedan 90-godišnjak) je ipak bilo uhapšeno i predato nemačkom pravosuđu.
Pa ipak, lov na ratne zločince se tu ne završava. Masovan priliv izbeglica iz Ruande posle tamošnjeg genocida iz 1994. omogućio je jednom broju počinilaca tog zločina da se u masi uvuku na teritorije SAD i Kanade. Neki od njih su uhvaćeni i deportovani nazad da odgovaraju za svoje zločine, poput Žana Leonarda Teganje koga su tek prošle godine uhvatili u jednom gradiću u državi Mejn.
Zarad nacionalne bezbednosti i osećaja za pravdu, od vitalnog je značaja da ovi zločinci budu prioritet imigracionih službi ali i Vlade SAD. Problem predstavlja nemalo kresanje budžeta službi koje istražuju te zločine, u poslednjih nekoliko godina. Ti istražitelji svoj posao često moraju da obavljaju van teritorije SAD; međutim, bez dovoljno finansijskih sredstava taj posao biva otežan, a sposobnost da se zveri isteraju iz svojih rupa i kazne biva drastično ograničena. Smatra se da postoje stotine počinilaca zločina iz rata u Bosni koji danas u Americi vode potpuno normalne živote. Majkl Mekvin, istoričar koji radi za imigracione i carinske službe, tvrdi: "Što više istražujemo, to će se više dokaza pojaviti. Međutim, ukoliko istražiteljima finansije budu i dalje ograničavane, nikada nećemo biti sigurni koliko je zločinaca u Američkom snu našlo spas od pravde."

Lizabeth Paulat (care2.com 08.03.2015): There are hidden war criminals in our midst

***
U Kumrovcu Donjem danas je otvoreno najsavremenije postrojenje za preradu otpadnih voda i kišne kanalizacije. Puštanje u rad ovog poslovno-memorijalnog kombinata doprineće daljem padu nezaposlenosti tog kraja naše zemlje ponosne, ali i porastu članstva Komunalističke Partije Srbije među mladima i naročito penzionerima-prvoborcima Kontramitinga.
Svečanom otvaranju ovog poslovnog giganta prisustvali su najeminentniji stručnjaci u oblasti zagađivanja društveno-političke sredine.


Nekolicini, takođe eminentnih stručnjaka u pomenutoj delatnosti, koji se danas nisu pojavili iako su se uredno odazivali do pre koju godinu, drugarica Vjerica Radeta će svojeručno napisati kletve-zahvalnice i proslediti redovnom poštom na kućnu adresu. Inače, drug Nemanja Šarović je prilikom povratka iz K.Donjeg imao manju prometnu nezgodu - upao mu je kolac u prednji točak tricikla, što je izazvalo prevrtanje istog te sletanje sa kolovoza u kanal. Za sada, po izjavama lekara, o posledicama se ne zna ništa. Tek će se čuti.

"Onaj ko negira svoje zločine, spreman je da počini nove. Pitanje je samo ko će biti sledeća žrtva."



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...