Wednesday 31 December 2014

God za godom


Kažu:

Božić, Hanuka, Nova godina... sve su to praznici sa duboko religijskom konotacijom, inkorporirani u savremenu civilizaciju - ali ne onako kako bi to aktuelni duhovni poslenici hteli da prikažu. Judeohrišćanski i muslimanski dani praznovanja (Hrišlam?) imaju daleko manje veze sa dvorogim srpastim, kruciformnim ili heksagramskim šurikenima, a puno više sa tzv. paganskim običajima od kojih su se današnji monoteistički SIZovi Nebeski pošteno nabrstili fazona.


U staronovim testamentima nigde ne spominju novogodišnje zimzelenilo (a i kako bi, kada su kedrovi Libana i Palestine toliko visoki da ih je teško poseći, još teže uneti u kuću). Ne samo čuveni "Koračun", staroslovenski fazon potom uvaljen i dačkim potomcima vlahorumunima kao "Kračun" (Craciun, Creciun), već i običaji drugih "paganskih" kultura imaju u sebi kačenje zimzelenh grančica po domovima u ovo doba godine. Borovi, jelke (juul, yule), imela - ostaju zeleni tokom zime, snega & leda, i običaj njihovog unošenja u kuću služi da njene stanovnike tokom tog perioda podseća kako je to samo redovan sled, smena godišnjih doba, i da će posle toga doći bolji dani za useve, stoku i ljude. Zelenilo podrazumeva život, njegovu borbu protiv leda, smrti, kraja sveta i mraka, na šta period zimske kratkodnevice asocira humanoide još od vremena pećina i pipanja crnog monolita. 
U istu svrhu služi unošenje u kuću i spaljivanje na ognjištu panja (trupca) bora ili jelke (kod nas badnjaka, tj. hrasta - i to varira, shodno vrsti drveta kojoj smo kao nekadašnji pagani pripisivali božanska svojstva). Vatra takođe asocira na toplotu, svetlost Sunca koje će na proleće ponovo oživeti smrznuti svet.
Božićna, tj. Novogodišnja zvonca, praporci? Pa naravno, za šta bi drugo služili nego da po ledu i mraku rasteraju demone i zloduhe. Baš kao i kucanje čašama, zabranjeno samo na pomanama (jasno je valjda zašto, da ne otera dušu onoga kome je namenjena daća).
Zaveti ne kažu kada je rođen Džizus, što nije sprečilo popove da njegovo rođenje smeste baš u ovo doba godine; tako su pokušali i uspeli da jedan od najdrevnijih "paganskih" praznika posvećenih Suncu i Svetlosti i njegove običaje uvuku u svoju firmu, a sa njime i većinu konzumenata istog. Isti važi i za jevrejsku Hanuku, njihov Praznik svetlosti, koju slave u znak pobede koju je JHVH 'izvojevao nad paganizmom' iako se zapravo radi o obeležavanju dana kada su Jevreji ponovo zauzeli i 'Elu posvetili jerusalimski hram koji su pre toga sirijski Grci poharali i spalili. Naravno da sveće na menorama i drugim stalcima predstavljaju baklje kojima je hram paljen - pardon, njima je osvetljen put prosvetljenja do Jedinog.
Zaista, religije i praznici se tokom doba menjaju, nestaju ili se javljaju novi. Međutim, zanimljiva je stvar kako neke "sitnice" - poput paljenja vatri ili dekorisanja domova zimzelenilom - održavaju određenu simboliku nepromenjenom već hiljadama godina.



Kažu još:

Verski zanos, naročito u praznične dane, ume da bude zajebana stvar. Toliko, da čak i tradicionalno zatucani Amerikanci (po pitanju krstaško-kupoholičarske sumanutosti u doba zimskog solsticija) primećuju kako ima previše hrišćanske simbolike i praktične totemologije po državnim institucijama i službama, u zemlji koja zvanično nije religijski determinisana u svom Ustavu. Verske slobode spadaju u građanske, deo su njih kao ljudsko pravo na slobodu veroispovesti. Baš kao i pravo na slobodu od verske determinacije pojedinca. Međutim, zamenom teza kao glavnim oruđem u nedavnim izborima za US Kongres, krstaške podmetačine koje agresivno promovišu republikanci kroz velika vrata ponovo ulaze na javnu američku scenu, iritirajući veliki broj građana koji sebe utoruju u druge veroispovesti, i naročito ateiste.
Ukoliko ste primetili neku sličnost sa drugim zemljama, i posebno Srbijicom, to samo znači da vas očinji vid i male sive ćelije kako-tako još uvek dobro služe. Problem je što su glasovi neslaganja sa sveobuhvatnom klerikarizacijom Divljeg društva, u kome se pozlaćeni i blindirani popovi mešaju u sve (čak, više od Vučića i Zorane Mihajlović zajedno), toliko minimizirani i zatomljeni folirantskim mrsomuđenjem upakovanim u "antikomunizam i kontrapederluk", "borbu protiv kvazigrađanskih satrapa Novog Satanskog Poretka", "ratom za oBstanak tradicionalnih srBoslavskih porodičnih običaja", "svetim kardiovaskularnim ratom za Kosovo" itdetcblablatruć, da nam ovo američko gunđanje izgleda smešno i besmisleno. Samo, daleko smo mi od bilo kakve situacije za smejati se; podsmeh, poruga, diskvalifikacija nepodobnih etiketiranjem raznim budalaštinama, glavno su oružje palanačkog bezumlja koje ovde endemski i leprozno truje svačiji dodeljeni delić vremena koje troši na gluposti umesto na Dobro.


Posle svega, zašto i ateisti ne bi uživali u Novogodišnjim praznicima?
Odgovor ćemo ponovo pronaći baš u spomenutim paganskim običajima u slavu svetla i života, starijim od monoteističkih kalupa slavljenja rođenja Jednog umesto Svega. Princip borbe i pobede Svetla nad Tamom, Života nad Smrti, predstavlja svakodnevni životni moto svakoga od nas, i on je jači od bilo kakvog lika na omalanoj dasci, izdubljenog u balvanu, oklesanog u mermeru ili od gipsa farbanog vodenim bojicama.
Jednostavno, hrišćani i ostali nemaju ama baš nikakav monopol na princip dobrote i nečinjenja zla sebi i drugima. U tome leži osnovni razlog zašto su Novogodišnji praznici postali prihvatljivi skoro svim savremenim društvima i civilizacijama - osim onih duboko zatucanih i ogrezlih u sopstveni palanački strah od Zlog Sveta koji postoji već iza prve čuke. Pravi je čas da budemo zahvalni onima koji su nam učinili nešto dobro, vreme kada podjednako treba da budemo i ponosni na sebe same za svako dobro koje smo učinili. Kraj godine je odličan tren da saberemo sve što smo postigli tokom proteklih 12 meseci, dobrano porazmislimo o promašajima, i razradimo plan za narednih 365,25 dana.

Besmislena propaganda često ume da se obije o glavu svom tvorcu; to dokazuju i primeri spomenuti u ovom tekstu.

***
Godina za godinom, god za godom na panju života koji ostaje i dalje drvo, sam život, dokle god bude imao korena. Korena, onog mnogo dubljeg od plitkoumnog crkvenjačko-politikantskog - koje je tako kratkog daha u odnosu na sve vreme ovoga sveta što nam dopušta da od jednog njegovog delića napravimo nešto lepo i dobro za sebe i druge, a ne da ga upropastimo.
Pa, Gandalfe, šta da radimo?
"Na nama, samima, je da odlučimo šta ćemo uraditi sa vremenom koje nam je dato."
Zato, ne pitajte kada će nam biti bolje, ne čekajte (još jedan) ponedeljak, počnite odmah. Sada, ovog trena, radite na tome da vam i nam bude bolje. Niko nije srećan ako je sam, baš kao što nije srećan ni u društvu nesrećnih koje je samo gomila takvih istih, i ništa više. Pomerite se s mesta. Jeste bajalica, ali jeste i pokret, život, a baš to je ono što palanka mrzi više od svega.
Dragan Stojković zaključuje svoj tekst Izaći iz začaranog politikantskog kruga (Republika #588-591, januar/februar 2015) na sledeći način:
"Poruka svima koji su izgubili nadu ili koji čekaju da im nešto padne s neba, a ne pristaju na trendi revolucionarnu foliražu, jeste i poslednja rečenica samoosvešćenih izvođača u predstavi 'Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad'.
Mi smo oni koje smo čekali!"


Svakoga dana učinite po jedan korak ka tome da vam bude bolje; ne čekajte, jer vam to samo neće doći. Za samo godinu dana biće 365 koraka više nego protraćenih dana, a to nije malo. Koristite društvene mreže na internetu da pobrišete besmislene, obnovite stare ili kreirate nove kontakte. Postavite sebi svakoga dana po jedan cilj, poslovni ili lični - i zaista ih ostvarite. Nova godina je ionako samo dan kada sa zida skidamo stari i na njega kačimo nov kalendar.

Živeli!

Tuesday 30 December 2014

Jeremy R.


Društvo nultih marginalnih troškova


Džeremi Rifkin, ekonomista, akademski predavač i Njujork Tajmsov autor bestselera, u svojoj knjizi opisuje kako nas to nadolazeći "Internet stvari" (IoT) ubrzano uvodi u doba skoro besplatnih dobara i usluga, predviđajući tako globalni meteorski uspon društvene proizvodnje bez hijerarhije ali i sumrak kapitalizma.
Rifkin u samom srcu kapitalizma otkriva paradoks koji ga je doveo do slave, a koji će ga sada usmrtiti - usađena preduzetnička dinamika konkurentnih tržišta koja pokreće veću produktivnost a obara marginalne troškove, čime preduzećima omogućava da smanje cene svojih roba i usluga u cilju pridobijanja potrošača i udela na tržištu. Inače, marginalni troškovi predstavljaju cenu proizvodnje dodatnih jedinica roba i usluga, ukoliko nisu uračunati fiksni troškovi. Ekonomisti su oduvek pozdravljali smanjenje marginalnih troškova, ali nisu računali na mogućnost takve tehnološke revolucije koja bi mogla da dovede marginalne troškove skoro do nule, gurajući robu i usluge u bescenje, čineći ih gotovo besplatnim, široko dostupnim, bez podleganja uticaju sila tržišta.
Danas se IoT, kao jedna sasvim nova i moćna tehnološka infrastruktura, pojavljuje sa velikim potencijalom koji će gurati narednih godina velike segmente ekonomije prema marginalnim troškovima koji se približavaju nuli. Rifkin opisuje kako se Komunikacijski internet ukršta sa Energetskim i Logističkim internetom, u cilju stvaranja nove tehnološke platforme koja bi povezivala sve ljude i uređaje. Milijarde senzora su već postavljene na prirodne resurse, proizvodne linije, električne vodove, logističke mreže, procese reciklaže, ugrađene u domove, kancelarije, prodavnice, vozila, pa čak i u sama ljudska bića, pumpajući ogromne količine podataka u globalnu IoT neuro-mrežu. Izmišljen je pojam "protrošači" ('prosumer' od engleskog 'proactive consumer', tj. proaktivan potrošač), za one koji će se priključivati na Mrežu i koristiti te ogromne količine podataka, analize i algoritme kako bi ubrzali efikasnost, drastično povećali produktivnost, smanjili skoro do nule marginalnu cenu proizvodnje i distribucije širokog spektra proizvoda i usluga - baš onako kako se to danas radisa robom zvanom "informacije".
Rifkin na kraju zaključuje kako će kapitalizam ostati sa nama i imati jednu unapređenu ulogu, prvenstveno kao agregator mrežnih usluga i rešenja, što će mu omogućiti da u budućnosti postane moćan igrač na nivou niša. Međutim, kako autor kaže, mi sada ulazimo u svet izvan tržišta, u kome ćemo se učiti kako da živimo zajedno u jednom sve većem sistemu nezavisne globalne društvene proizvodnje.



Iz kolapsa kapitalizma će se uzdići jedan radikalno nov sistem ekonomskih odnosa

U trenutku svog konačnog trijumfa, kapitalizam će doživeti sopstvenu smrt.
Politički savetnik i autor Džeremi Rifkin je u to ubeđen, uz tvrdnju da je današnji ekonomski sistem postao toliko efikasan u smanjenju troškova proizvodnje da je stvorio sve uslove za nestanak tradicionalne vertikalno integrisane korporativne organizacije. Rifkin (koji je bio savetnik Evropske Komisije, Parlamenta Evrope i državnika, uključujući i nemačku kancelarku Angelu Merkel), kaže:
  • Niko, uključujući ekonomiste i biznismene, ni u najluđim snovima nije mogao da zamisli mogućnost jedne tehnološke revolucije, toliko ekstremne u produktivnosti da bi to moglo dovesti marginalne troškove blizu nule, čineći na taj način proizvode skoro besplatnim i masovnim, apsolutno nezavisnim od tržišta.
Mnoge proizvodne kompanije koje posluju na tankoj margini egzistencije, zbog konkurencije ostalih malih operatera, biće primorane da se povezuju i udružuju i tako posluju sa skoro nultim fiksnim troškovima. Rifkin smatra da danas prisustvujemo konačnom trijumfu kapitalizma, posle čega sledi njegov neminovan odlazak sa svetske scene i nastupanje nove društvene proizvodnje.

Nastanak nove društvene proizvodnje

Iz pepela sadašnjeg ekonomskog sistema uzdići će se radikalno nov model, koji će pokretati izuzetan ritam inovacija na polju energetike, komunikacija i transporta. Ovo je prvi potpuno nov ekonomski sistem od pojave kapitalizma i socijalizma u ranom XIX veku; on predstavlja izuzetan istorijski događaj koji će u budućnosti fundamentalno transformisati naš način života. Zapravo, on to već radi samo mi to još uvek nismo uočili.
Neke oblasti, poput muzike i medija, već su uzdrmane kao rezultat sposobnosti interneta da malim grupama i pojedincima omogući ravnopravno nadmetanje sa glavnim etabliranim igračima. U međuvremenu, sve šira primena 3D štampe i tehnološki napredak logistike (poput postavljanja milijardi inteligentnih senzora duž lanaca snabdevanja), pokazuju kako se ovaj fenomen iz virtuelnog prenosi u fizički svet.

 sadašnji ekonomski sistem se kreće pravo ka sopstvenom kolapsu

Klimatske promene

Nastanak novog ekonomskog sistema pomoći će ublažavanju ključnih izazova održivosti, kao što su klimatske promene i nestanak prirodnih resursa, te otkloniti pritisak sa same prirode. Razlog tome leži u minimalnim potrebama za energijom, materijalima, radom i kapitalom. Veoma mali broj ljudi je svestan nivoa opasnosti sa kojom se ljudski rod danas suočava, a naročito sa porastom količina atmosfeskih padavina što prouzrokuje ekstremne vremenske uslove. Ekosistemi ne mogu da uhvate korak sa promenama ciklusa kruženja vode u prirodi, usled čega smo ušli u šesti nivo izumiranja živih vrsta. Do kraja ovog veka možemo izgubiti 70% ukupne ljudske populacije, što može ugroziti našu sposobnost opstanka na ovoj planeti.

Konvergencija komunikacija, energetike i transporta

Svaka ekonomija je tokom istorije svoj uspeh oslanjala na tri stuba - komunikacije, energija i transport - ali ono što ovo doba u odnosu na druga čini jedinstvenim, po Rifkinu, predstavlja činjenica da svi oni konvergiraju u pravcu stvaranja jednog novog, super-interneta.Radikalne promene u komunikaciji su svima dobro poznate, ali revolucija u transportu je već iza ugla. "Imaćemo skoro nulte marginalne troškove proizvodnje električne energije uz mogućnost proizvodnje automobila u 3D štamparskoj tehnologiji, u narednih 10-15 godina. Na to dodajte GPS navođenje i vozila bez vozača, i ubrzo ćete videti kako marginalni troškovi transporta sa ovakvom automatizovanom internet logistikom prilično oštro opadaju."
Rifkin je naročito zainteresovan za previranja koja se trenutno dešavaju u sektoru energetike; on ukazuje na milione malih i srednjih preduzeća, vlasnike kuća i naselja koji već proizvode sopstvenu "zelenu" električnu energiju. Ovaj impuls će samo pojačavati svoj ritam, kako cena obnovljivih tehnologija bude opadala. Pretpostavlja se da će troškovi proizvodnje energije jednoga dana biti na nivou kupovine jednog mobilnog telefona:
  • Možete da proizvedete sopstvenu zelenu energiju, zatim se povežete na energetski internet koji se sve više razvija, programirate svoje aplikacije kako bi tamo podelili vaše energetske viškove. Preko tog lanca informacija možete koristiti i ostale podatke kako bi pratili tokove kretanja energije. Ovo nije teorija, to je već zaživelo.
Menadžment nemačke energetske kompanije E.ON je uvideo da tradicionalni centralizovani model jedne takve kompanije neminovno nestaje, pa je prihvatio Rifkinov savet da se preorijentišu ka tome da postanu energetski provajder, ostvarujući zaradu pomažući drugima da upravljaju svojim energetskim tokovima. On je pozvao i druge velike kompanije u svim sektorima da krenu istim putem, iskoriste svoju impresivnu infrastrukturu i organizacijske sposobnosti i time pomognu objedinjavanje ovakvih mreža budućnosti.



Ključ uspeha leži u neutralnosti mreže

Rifkin smatra da je ekonomska revolucija verovatno nezaustavljiv proces, ali upozorava da je mogu omesti pojedine države i velike korporacije koje pokušavaju da pobede u borbi za uspostavljanje kontrole nad internetom:
  • Ukoliko stara industrija može da uspostavi monopol nad cevovodima i infrastrukturom, i uspe da uništi neutralnost mreže, onda ćemo sigurno kao posledicu dobiti globalne monopole i Velikog Brata. Međutim, ukoliko uspemo da sačuvamo neutralnost interneta, to će omogućiti svakom potrošaču koji je postao protrošač, da preko mobilnog telefona i aplikacija već sada započne razmenu podataka i doprinese razvoju IoT koji sve više raste. Neko će reći kako je to stvar daleke budućnosti koja se još ne nazire, ali podsetiću vas da sam još 1989. godine, pre nego što se pojavio današnji internet, rekao kako ćemo za 25 godina imati demokratizovane komunikacije i da će 40% ljudskog roda razmenjivati informaciona dobra svih vrsta. Tada su mi rekli da se tako nešto nikada neće desiti.
Paradoks prekomerne potrošnje

Da li je Rifkin računao i na to kako će sposobnost proizvodnje jeftinih roba dovesti do još većeg pritiska na ionako istanjene planetarne resurse, ukoliko sve veća svetska populacija nastavi sa raspomamljenom kupovinom i potrošnjom? On smatra da se suočavamo sa jednim paradoksom: naša prekomerna potrošnja je rezultat našeg straha od oskudice; prekomerna potrošnja će prestati onda kada shvatimo da možemo uvek da imamo ono što poželimo.
Milenijumci (neki ih zovu i Generacija Y) su prozreli lažnu ideju da što više gomilamo i posedujemo to ćemo više biti samostalni i slobodni. Izgleda da njih mnogo više interesuju razvoj svetske mreže i ekonomija deljenja, od sumanute potrošnje zarad sebe same.

Neprofitni sektor treba da preuzme vodeću ulogu

Da li je opravdana zabrinutost kakoće kraj kapitalizma odvesti svet u haos? Rifkin smatra da će jaz koji bude nastao raspadom velikih korporacija biti popunjen neprofitnim sektorom. Onima koji u ovo sumnjaju, on ukazuje na stotine miliona ljudi širom sveta koji su na neki način već uključeni u ogromnu mrežu kooperacija:
  • U našem životu postoji jedna institucija na koju se svakodnevno svi oslanjamo: ona nam obezbeđuje sve vrste dobara i usluga koje nemaju nikakve veze sa profitom ili kontrolom vlasti, i bez nje ne bismo mogli da opstanemo. Radi se o našoj društvenoj zajednici. Postoje milioni organizacija koje obezbeđuju zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, brigu o siromašnima, kulturu, umetnost, sport, rekreaciju itd. Ekonomisti je ne uzimaju u obzir jer ne stvara tržišni kapital, iako stvara društveni kapital koji je neophodan za postojanje sva tri interneta. Ovaj društveni kapital itekako stvara prihod, ogroman je i, što je najinteresantnije, raste brže od BDP-a u privatnom tržišnom sistemu.

U svojoj 69. godini života, Rifkin prihvata da možda neće poživeti dovoljno dugo da vidi kako se materijalizuje njegova nada u bolju budućnost, ali smatra da kooperativna društvena proizvodnja nudi jedini moguć način kako da se u budućnosti, kao ljudska vrsta, nosimo sa izazovima održivosti naše zajednice.
  • Danas imamo jednu sasvim novu potencijalnu platformu koja će nam pomoći da stignemo tamo gde treba. Ne znam da li je pravi čas, ali ukoliko postoji još neki alternativni plan ja ne znam šta bi to moglo biti. Znam samo da dalje opstajanje vertikalno integrisanog sistema - koji se zasniva na velikim korporacijama, fosilnim gorivima, nuklearnoj energiji i centralizovanim telekomunikacijama, zajedno sa porastom nezaposlenosti, sve tanjim BDP i tehnologijama na izdisaju - ne predstavlja pravi odgovor.


čitalište

Jo Confino: Radical new economic system will emerge from collapse of capitalism (The Guardian, 07.11.2014) 
Jeremy Rifkin: The Internet of Things - Monopoly capitalism vs Collaborative commons (Huffingtonpost, 12.11.2014)
Maria Fonseca: Will the Internet of Things lead us to a zero marginal cost society? (IntelligentHQ, 23.05.2014)
Ovidijus Jurevicius: Vertical integration (Strategic Management Insight, 13.04.2013)
Stewart Wallis: An economic system that supports people and planet is still possible (The Guardian, 04.11.2014)
Wikipedia: Commons-based peer production
Wikipedia: Millenials (Generation Y)

gledalište (YouTube)

Jeremy Rifkin: The zero marginal cost society
Jeremy Rifkin: A new era of capitalism
Jeremy Rifkin: On Third industrial revolution at World Forum Lille 2012

Monday 29 December 2014

Monday, bloody Monday


Ljudi su gori ponedeljkom (više nego obično)?

Pišem članke za LinkedIn već dve godine, i za to vreme sam se trudila da ih ne objavljujem ponedeljkom (ovaj tekst je izuzetak, jer se tiče ponedeljaka).

Pokušaću da objasnim zašto je to tako: 
Primetila sam kako su ponedeljkom komentari čitalaca negativniji u odnosu na druge dane, kao da im je raspoloženje u nekakvoj kontra-fazi. Uopšte nije bitno da li je i koliko poruka teksta bila optimistična, kritike su uvek bile izraženije ponedeljkom. Mislim da je razlog tome veliko nezadovoljstvo ljudi sopstvenim poslovnim karijerama, pa ih ponovni odlazak na posao ponedeljkom čini još depresivnijima. Mada, možda je tim za koji navijaju izgubio nedeljnu utakmicu, ili ih još uvek muči mamurluk tek isteklog vikenda koji su proveli "radno"... Koji god bio razlog, tek, izgleda da su ljudi zaista zaguljeniji ponedeljkom.


Čitajući članak objavljen u Tajms Magazinu pod naslovom "10 stvari koje nikako ne treba raditi kada ste ljuti", posebno sam bila zaintrigirana stavkom br.3: Ne treba davati oduška svom besu. Kako to? U članku navode jedno istraživanje koje je pokazalo kako vam čitanje tuđih gnevnih komentara na društvenim mrežama itekako može podići nivo sopstvenog gneva. Evo šta konkretno kažu o tome:
"Dati sebi oduška kada ste besni, naizgled predstavlja odličnu ideju, ali zapravo to samo može da pogorša stvari. U stvari, ljudi koji provedu samo pet minuta u čitanju tuđe "onlajn dreke" postaju još gnevniji i nesrećniji, kako piše u magazinu Sajberpsihologija, ponašanje i društveno umrežavanje. Jedna prethodna studija je takođe pokazala kako šamaranje jastucima ne samo da trenutno ne smanjuje bes, već, naprotiv, agresivno ponašanje čini još verovatnijim u budućnosti. Oni koji praktikuju takvo davanje oduška svom besu, tvrde kako to vredi, ali njihov bes i dalje nije ništa manji."
Iz ovog istraživanja sam zaključila da, ako se osećam kilavo ponedeljkom, dobra je ideja da ne upijam i tuđi gnev sa interneta. Međutim, to mi je ukazalo na još jednu stvar na koju bi svi trebalo da obratimo pažnju:
Pazite šta objavljujete na internetu, to je deo vašeg ličnog brenda.


Svi smo mi u sebi istovremeno i pojedinac ali i firma, za sebe. Čak i kada trenutno nismo u lovu na neki novi posao, istina je da nas drugi ljudi traže, da će nas pronaći i pročitati komentare koje smo napisali. Onlajn utisak koji ostavite zaista jeste bitan, naročito na profesionalnim platformama kao što je LinkedIn. "Ljudi čuju ono što vide", kako to reče Doris Dej. Naši onlajn komentari ljudima stvaraju sliku o tome ko smo. Ako smo poznati po gnevu ili kao negativci, to se itekako može okrenuti protiv nas u situaciji kada zatražimo nečiju pomoć.
Zaista postoji razlika između pisanja konstruktivnih komentara i najobičnjeg istresanja sopstvenog gneva po tuđim postovima. Zato ja svojim klijentima savetujem da pre nego što nešto objave na mreži, sebi upriliče jedan mini-kviz dajući odgovore na sledeća tri pitanja:
1. Da li konverzaciji dodajem vrednost i dubinu, ili samo ispuštam višak pare?
2. Da li će to izgledati konstruktivno i uravnoteženo, ili ću zvučati kao sitničavo zakeralo?

3. Da li će to ličiti na moje svakodnevno ja, ili je u pitanju karakterni ispad?
Često ispada teško držati jezik za zubima, ali pomenuto istraživanje pruža dovoljno dobre razloge zašto bi tako ipak trebalo uraditi.


Postoje ljudi koji se neće sa mnom složiti po ovom pitanju, jer smatraju da ljude treba ohrabriti da budu transparentniji ali i tolerantniji prema onima koji javno iznose svoj stav. Mislim da bi trebalo da budemo što bolji u smišljanju i deljenju sopstvenog autentičnog brenda, uključujući i procenu njegovog uticaja na druge ljude. Verujem da postoji tanka linija između biti konstruktivan i gnevan, ozbiljan ili pogan, profesionalno ili neprijateljski raspoložen. Treba razmisliti dvaput pre nego što nešto objavimo na mreži, jer to može direktno da utiče na kredibilitet koji imamo među svojim kontaktima. Postoji način da budemo svoji i ostavimo pravi utisak o sebi: 
Treba naći što bolji način da na društvenim mrežama budeš to što jesi, da brenduješ i budeš brendiran - ili snosi posledice.
Šta vi mislite:
- Da li su ljudi zaista lošijeg raspoloženja ponedeljkom?
- Da li izlivi gneva utiču na vaše raspoloženje?
- Da li ste nekada promenili svoje mišljenje o nekome usled njegove onlajn negativnosti?
Volela bih da čujem vaše komentare.

(LinkedIn.com, Monday 15.09.2014.)

***
Umesto komentara na gornji tekst, citiraću gore pomenuti tekst iz Tajms Magazina:
"Kada ste ljuti, objavljivanje vaših osećanja prijateljima i članovima porodice putem Fejsbuka i drugih društvenih mreža će se, najverovatnije, vratiti da vas proganja. Ono što se javno postuje na mreži, više se ne može povući.
Ovo podjednako važi i za slanje mejlova - ne možete više povući nazad neku usijanu izjavu nakon što kliknete na dugmence 'pošalji poruku'. Ukoliko ne možete da se oduprete porivu da na tastaturi otkucate svoj bes, umesto slanja probajte da to prvo zapišete u Word dokument. Tako ih nećete brzopleto poslati, a imaćete dovoljno vremena da sasvim bezbedno pročistite sopstvena osećanja."


Ovo bi trebalo da važi on- i off-line, ponedeljkom i ostalim danima.
Podjednako.

Sunday 21 December 2014

Drugo ili Drugačije?


Tribina Levog samita

U organizaciji mreže Levi samit Srbije, održana je 29.novembra tribina na temu KRIZA, MERE ŠTEDNJE I OTPOR. Uvodna izlaganja su se ticala nekih karakteristika neoliberalnog kapitalizma i proklamovanih mera štednje na teret onih koji krizu nisu izazvali, ali plaćaju danak.


"Krizu kapitalističke ekonomije vladajuće elite koriste kao izgovor za sprovođenje mera štednje čime najveći deo stanovništva dovode u izuzetno težak položaj. Novim Zakonom o radu smanjuju se prava radnika i radnica i dodatno otežava sindikalno organizovanje. Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju uvode se dodatne restrikcije za odlazak u penziju. Priprema se rasprodaja gotovo svih preostalih javnih preduzeća. Poslednjim talasom mera štednje smanjene su plate i penzije, dok je socijalna pomoć uslovljena prinudnim obavljanjem “društveno korisnog rada”.
Ovo je samo deo mera koje je Vlada Republike Srbije sprovela od svog formiranja u martu ove godine, a možemo očekivati da će njihovi dalji potezi biti još oštriji. Shodno tome, postavljaju se i pitanja o mogućim vidovima otpora.
Pre godinu dana je održan prvi radni sastanak grupa članica Levog Samita Srbije. U pitanju je platforma koja se i dalje razvija, sa ciljem stvaranja akcionog jedinstva u borbi protiv neoliberalne politike štednje, dužničke ekonomije, antiradničkih zakona, daljeg propadanja privrede, siromaštva i nezaposlenosti.
Smatramo da je jedan od bitnih koraka u tom procesu što šira diskusija sa onima koji/e vide alternativu u povezivanju radničkih, studentskih, feminističkih, kvir i levičarskih kolektiva i svih drugih pojedinaca i pojedinki radi pružanja otpora aktuelnoj politici.
Diskusiju je moderirala Iva Marković (Zelena omladina Srbije), a uvodna izlaganja su dali Darko Vesić (CPE), Jovanka Zlatković (UG S.T.R.I.K.E) i Neda Đorđević (Marks21)."
(Facebook foto-album sa tribine)


Zanimljiv je bezgraničan cinizam vlasti koje su se stavile u službu krupnog kapitala. Sećamo se najave mera štednje i objašnjenja da do njih nužno dolazi zato što su prethodne vlasti dozvolile rast plata i penzija preko rasta produktivnosti rada. Prostije rečeno, sami smo krivi što smo trošili nezarađeno i sada to praktično vraćamo. Neko će možda uočiti sličnost sa pričom koja je pre nekoliko godina pratila uvođenje istih mera u Grčkoj - godinama su trošili nezarađeno, pa to mora da se vrati.
Letimičan pregled naslovnih strana štampe ovih dana obaveštava nas da samo jedan tajkun, duguje domaćim bankama (bez šanse da dug isplati) oko 4,5 milijardi dinara. To znači da će u prvom mesecu štednje 900.000 prosečnih penzionera odvojiti po 5.000 din da namire samo njegov dug!
A gde su ostali tajkuni - dužnici? Gde je vlast koja svoje partikularne partijske interese podmiruje iz državne kase? I dokle?
 



Solidarni principi prvog Levog samita Srbije

1. najšire akciono jedinstvo protiv neoliberalnih mera štednje
2. izmene zakonske regulative u korist radnih ljudi
3. ukidanje dugova
4. okončanje rasprodaje državne i društvene svojine
5. jačanje državnog sektora u privredi i pomoć inicijativama zaposlenih i malih akcionara preduzeća u restrukturiranju, stvaranjem Srpske razvojne banke
6. politika raspodele u korist radnih ljudi
7. poboljšanje društvenog položaja žena
8. jednakost svih diskriminisanih grupa
9. protiv širenja radikalno desničarskih ideologija

Biljana Baković, Mirjana Avakumović: Svi štede, samo partije profitiraju (Politika, 26.10.2014)
blog Zadružni konj: Da li je vreme da se kuka i motika opet dignu? (21.09.2014)



Poziv

GRAĐANSKI SAVEZ iz Beograda organizuje tribinu RADIKALIZACIJA POLITIČKE SCENE U SRBIJI koju ćemo održati dana 22.12.2014. godine (ponedeljak) u velikoj sali opštine Vračar u Njegoševoj 77, sa početkom u 18 h.

Učesnici na tribini su:
- Đokica dr Jovanović, sociolog, profesor na Univerzitetu u Beogradu
- Aleksandar dr Sekulović, pravnik, član Predsedništva Saveza antifašista Srbije
- Aleksandar Kraus, koordinator Građanskog saveza i
- Ljiljana Latinović, moderator

Verujemo da aktuelna dešavanja na političkoj sceni - ubrzano grupisanje desnice, počeci okupljanja levice, marketinška ofanziva kvazilevice - traže ozbiljnu analizu uzroka, stanja i posledica ovih pojava i da će učesnici na tribini pružiti kvalifikovane ocene, kao i odgovore na pitanja koja očekujemo od medija i slušalaca.
Ukoliko ste u mogućnosti, potvrdite nam Vaše prisustvo.

Aleksandar Kraus

Saturday 20 December 2014

Alise u Zemlji vlažnih snova


Luis Kerol (Čarls Lutvidž Dodžson, 1832-1898), britanski pisac dečije fantastike, svetski je poznat kao veliki uzor podjednako popularnih pisaca Klajva S. Luisa (Narnija) i Džona R. Tolkina (Gospodar Prstenova). Slavu je stekao svojim knjigama o Alisi: Alisine avanture u Zemlji Čuda (1865) i U Zemlji Iza Ogledala, i šta je Alisa tamo otkrila (1871). Ove dve knjige nisu toliko original+nastavak povezani nekim likovima i događajima, koliko druga predstavlja mračniju verziju prve; ovaj princip je preslikao Tolkin pišući Hobita i Gospodara Prstenova. Umesto carstva karata iz prve, u drugoj knjizi stanovnici fantastičnog Kerolovog sveta su šahovske figure; Alisa je samo još jedan od piona na tabli, na kojoj važe životna pravila kretanja šahovskih figura (po kojima taj svet funkcioniše).
U Zemlji Iza Ogledala, Bela Kraljica nudi Alisi da joj bude služavka za platu od "dva penija nedeljno i džem bilo kog drugog dana osim danas - džem juče, džem sutra, ali ne i džem danas".
A ti se, čitaoče, sada raspekmezi jer sve to nema nikakve veze sa Srbijom.


Zbog toga imamo treći nastavak priče o Alisama. 
Kada su utvrdili gradivo iz čudotvorstva i zastrli sva ogledala u svojim kabinetima, najviši državni funkcioneri Srbije, te grdne moderne Alise, rešili su da napišu svoju knjigu na tu temu. Posle nekoliko ovogodišnjih primera dokazane hidrofilije pomenutih (mećave, poplave, milenijumske kiše, najavljena privatizacija lokalnih vodovoda, odbranaška saopštenja povodom afera - koja ama baš nikako ne piju vodu, Beograd na vodi, mostovi, nikad dosanjano letovanje na Borskom jezeru, mokra parada Putinu u čast), konačno je usaglašen naslov trećeg dela ove franšize fantazmagorične literature za one koji nikako da odrastu:
Alisa u Zemlji Vlažnih Snova.

Evo glavnih piona, koji bi svi odreda da istovremeno budu kraljevi ispred ogledala, ponašajući se kao da igraju Mice na tabli za Ne ljuti se čoveče:

Mad Hatter (Ludi Šeširdžija)

Jabberwocky (Zmaj)

Tweedledum & Tweedledee (Blizanci)

Humpty-Dumpty (Zalud-Uzalud, jaje)

Alisa u Zemlju čuda ulazi kroz zečju rupu 4. maja. U Zemlju iza ogledala ulazi šest meseci kasnije, 4. novembra. Narednog dana, 5. novembra, u Britaniji se obeležava dan Barutne zavere. Da, one po kojoj je nastao strip-film V for Vendetta, u kome dominira Osvetnikova maska sa likom Gaja Foksa (jednog od glavnih aktera zavere iz 1605. godine). Sam Kerol to u knjizi naglašava: "jedne snežne zimske noći, tačno šest meseci kasnije, 4. novembra (dan pre noći Gaja Foksa)".
Ove naše Alise nikako da izađu iz Zemlje Vlažnih Snova, niti to dopuštaju drugima.
Treba misliti o tome, kada dođe dan rušenja kule od karata, obaranja figura sa šahovske table, skidanja crne krpe sa ogledala, izlaska iz zečje rupe. Kada istekne vreme infantilnim političkim polucijama, polutanima i polutantima. Previše su često u ljudskoj istoriji vlažni snovi neminovno vodili ka suvom barutu. Bolje je misliti o tome, na vreme i dok se još može.

Na kraju druge Kerolove knjige, Alisa se odjednom budi i shvata kako je sve to samo sanjala. Poslednja rečenica u knjizi glasi:
Šta je život, nego san?

Nekome vlažan, a nekome mora u po bela dana.

Thursday 18 December 2014

Služba zatvara krug


Sve je počelo naizgled bezazleno, jednim od redovnih radnih naloga Službe:


Posle je sve išlo logičnim tokom, kako se i dalo očekivati od jednog prekaljenog Profesionalca Službe, visprenih ličnih performansi izoštrenih višegodišnjim pregalačkim radom u komunalno-državničkim delatnostima u kojima se rezultati službovanja najpreciznije iskazuju u kubicima.

pecara

lična radionica, kraj pecare

ručni rad Službenice.gov.rs, družbenice Profesionalca Službe

feng-shui dizajn enterijera spavaće sobe Dejva Boumena, po narudžbini (2001)

Serbien ohne grenzen, instalacija (Decembarski saloon, 2014)

Očekuje se uskoro ukaz Predsednika kojim se u naseljenim mestima ukidaju ulice i uvode aleje.
Logično je da će se krug Službe, posle toliko ispijenih halucinogenih organskih čajeva spravljenih od ekstrakta domaće sorte peyotl-šljiva, zatvoriti na jedini moguć & poželjan način:


Naravno, kad već svinje lete onda je moguće i ostvarenje proročanstava u Profesionalčevom umu, okovanom tarabama palanaštva i opasanom "ivičnjakom, sa imitacijom".

Sledeći!

Wednesday 17 December 2014

Moć nije blagoslov


War is Peace, rat je mir.
Freedom is Slavery, sloboda je ropstvo.
Ignorance is Strength, neznanje je moć.

Džordž Orvel, 1984


U Sjedinjenim Državama, nepoznavanje zakona ne može biti izgovor za njegovo kršenje. Bez obzira da li u potpunosti i doslovce poznaju zakone ili ne, ljudi se ipak pridržavaju tih standarda... osim ako su, slučajno, ti ljudi - policajci. U tom slučaju, greške se dešavaju i to je u redu, zaključak je američkog Vrhovnog suda ovih dana, povodom jednog slučaja od pre pet godina. Možda smatrate da bi policajci morali da se pridržavaju viših standarda po pitanju razumevanja zakona, ali Vrhovni sud se sa time očigledno ne slaže: Policajci smeju da krše zakon ukoliko ga ne poznaju. Uostalom, gde to piše da policija mora da poznaje i sledi zakone u cilju njihovog sprovođenja?
2009. godine pozornik Met Deris je zaustavio auto Nikolasa Hejna zato što mu jedno od stop-svetala nije radilo. Tokom pretresa vozila, policajac je našao paketić kokaina u prtljažniku. Pretres u potrazi za nelegalnim psihoaktivnim supstancama nekako ne spada u standardni protokol u slučaju neispravnih svetala na vozilu; što je još važnije, po zakonima Severne Karoline, tehnički je dopušteno voziti sa samo jednim ispravnim stop-svetlom. 
Optuženi Hejen je na sudu izjavio da se pronađena droga ne može uzeti u obzir kao dokaz tokom postupka, zbog načina na koji je otkrivena. Međutim, većina članova Sudskog veća zauzela je stav da je pozornik Deris mogao "u razumnoj meri" da ne poznaje zakonsku proceduru po pitanju ispravnosti stop-svetala na autu, tako da njegov potonji ne-baš-zakonit-pretres može da prođe.


Pa da, reći će neko - ko radi taj i greši. Međutim, dokazi prikupljeni prilikom nezakonitog pretresa ne bi trebalo da budu prihvaćeni na sudu, bez obzira da li je takav pretres bio slučajan ili ne. Na ovaj način, to samo ostavlja otvorena vrata kako raznim nebuloznim namerama policajaca, tako i njihovim izgovorima za zaobilaženje Četvrtog amandmana američkog Ustava (koji zabranjuje besmislen pretres, privođenje i zaplenu imovine).
U suštini, ovakva odluka suda građanima nameće dodatni teret poznavanja svih zakona kako njihova prava ne bi bila ignorisana od strane policajaca koji možda imaju pogrešan utisak o tome šta je to Zakon. Čak i kada bi neko pokušao policajcu da ukaže na ispravan zakonski postupak, pitanje je da li bi uspeo da spreči pretres ukoliko je policajac i dalje "u zabludi" oko tačnog slova zakona.
Pre same osude konzervativnh stavova Vrhovnog suda povodom ovakve njihove odluke, bitno je napomenuti kako je to rezultat glasanja Sudskog veća bio 8:1 u korist policijskog nepoznavanja zakona. Samo je sudija Sonja Sotomajor imala suprotno mišljenje, zabrinuta da je ovakav presedan vrlo opasan jer policajcima daje previše moći da - možda čak i namerno - ignorišu poštovanje zakona koje sprovode.


U tome leži najveći problem. U ovom vremenu, u kome javnost zahteva što veću odgovornost policajaca za njihove postupke, Vrhovni sud blagosilja ekskluzivno pravo policajaca da ne poštuju zakone pa čak i retroaktivno daju izjave u stilu "Pogrešio sam, ali hapšenje i dalje stoji, zar ne?" Ukoliko ovi državni službenici sprovode zakone na način kako ih sprovode, postavlja se pitanje - šta će nam onda uopšte zakoni?

Kevin Metjuz

***

"Da li postoji nešto što nauka ne treba da pokuša da objasni? Nauka je znanje, a znanje predstavlja moć - moć da se čini dobro ili zlo. Ponekad neznanje predstavlja pravi blagoslov."

Pol Dejvis, fizičar koji traži božju dlaku u subatomskom jajetu

Misao bi uništila njihov Raj.
Nikada više: tamo gde neznanje je blagoslov,
ludilo je biti mudar.

Tomas Grej, pesnik


U neznanju leži moć, sila nad znanjem.
Blagoslovljeni jesu, jer ne znaju šta čine.
Njihova su sva carstva ovozemaljska.

Probajte da zamislite prosečnog građanina Srbije kako pokušava da objasni šta je po zakonu a šta ne prosečnom pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova na dužnosti. 
Samo probajte. 
Ludilo.

Sunday 14 December 2014

Police, or thieves?


Police and thieves in the street, 
fighting the nation with their guns and ammunition
Police and thieves in the street, 
scaring the nation with their guns and ammunition
From Genesis to Revelation, to next generation 
will be near me...
... hear what I say.


Ove nedelje, dvojica policajaca u civilu bila su ubačena među učesnike protesta u Ouklendu. Kako su ih demonstranti veoma brzo prepoznali, došlo je do koškanja koje se okončalo tako što je jedan od policajaca izvukao pištolj i uperio ga u masu. Šta se, dovraga, tu dogodilo? U stvari, pravo pitanje treba da glasi: Kog su đavola policajci u civilu tu tražili, ovako se uvlačeći među demonstrante?


Ubacivanje policajaca među demonstrante na ovaj način, predstavlja iznenađujuće uobičajenu taktiku koju policija koristi prilikom protesta. Otkad su to protesti postali kriminalna radnja koja bi mogla da opravda ovakvu vrstu akcije? Demonstrante štiti Prvi amandman, koji predstavlja jedan od stubova na kojima počivaju Sjedinjene Države; međutim, Vlada na sve načine pokušava da obeshrabri one koji bi zaista hteli da koriste pravo na slobodu govora, uključujući i ubacivanje maskiranih agenata prilikom mirnih okupljanja građana. To ima smisla kada treba rasturiti neku bandu ubica ili lanac dilera droge, ali zašto policija posvećuje istu takvu pažnju i učesnicima mirnih protesta?
Ova "šema" organa reda zapravo predstavlja dobar deo policijske države.
Američki građani imaju pravo da se bave političkim aktivnostima i govore, bez toga da ih neko okarakteriše kao pretnju vlasti. Iako su policajci u civilu bili potpuno nepotrebni tokom Occupy protesta u poslednjih desetak godina, njujorška policija i dalje ubacuje neuniformisane policajce u masu čak i prilikom bezazlenih demonstracija poput onih protiv rata u Iraku, biciklističkih povorki ili uličnih komemoracija.
Iako u Ustavu stoji da građani imaju kontrolu nad svojom vladom, u stvarnosti to baš i ne odgovara istini. Establišment ne želi da se menja, i zbog toga pribegava metodama nadzora nad svakim ko bi mogao da poremeti taj status quo.
Problem ne leži samo u implikacijama kako demonstranti rade nešto nezakonito. Stvarni problem je u tome da su ubačeni policajci u civilu tu najčešće kako bi osigurali da protesti postanu nezakoniti. U mnogim slučajevima su sami učesnici protesta uhvatili agente-provokatore, ubačene kako bi izazvali eskalaciju nasilja.
Prema izjavama demonstranata koji su učestvovali u poslednjem incidentu u Ouklendu, lako su mogli da provale ubačene policajce jer su baš to bili ljudi koji su podsticali ostale na vandalizam i pljačku. Učesnici protesta su shvatili da su ljudi koji žele da prave najviše problema, generalno gledano, tu ubačeni sa ciljem da ostale uvuku u nevolje. Ukoliko policajci uspeju da se uvuku među demonstrante i utiču da dođe do stvarnog nasilja, onda će tako dobiti priliku da isfabrikuju zakonsko opravdanje koje im je nedostajalo kako bi mogli da hapse učesnike protesta.


Veoma je teško ukazati na slučajeve kada policija predstavlja uzrok problema, zato što su oni obično neiskreni u vezi primene takve taktike. Međutim, pre nekoliko godina, demonstranti u Kvebeku su u svojim redovima otkrili izazivače nereda - policajce u civilu, koji su tokom protesta bacali kamenice na svoje kolege u uniformama; policijski zvaničnici su posle toga bili primorani da javno priznaju kako su ti "problematični" demonstranti zapravo bili ubačeni policajci u civilu.
Kao čest učesnik protesta, uveravam vas da nije bilo prilike a da se tu automatski ne stvore i uniformisani policajci, koji pomno posmatraju šta se dešava. Koje su to dodatne "informacije" sakupljali policajci ubačeni među demonstrante, a da ih već nisu prikupili oni uniformisani koji okolo stoje i posmatraju nas? Čini se, zapravo, da se radi samo o sticanju taktičke prednosti pomoću koje mogu da utiču na promenu ponašanja grupe koja protestuje.
Uopšte ne postoji stvarna potreba za preduzimanjem ovakvih mera od strane policije - i tačka. Dokle god oni budu ubacivali među demonstrante svoje ljude u civilu, svako iole pametan bi morao da se zapita da li su zaista tačni izveštaji o nemirima i nasilju na protestnim okupljanjima.

Kevin Metjuz

Istog dana, šest sati kasnije...

Američki kongres je konačno odlučio da preduzme nešto povodom sve veće frustracije u javnosti zbog nekontrolisane policijske brutalnosti, i naročito zbog prekomerne upotrebe sile protiv nenaoružanih muškaraca tamnije puti. U pokušaju da nešto više sazna o ovom problemu, Kongres je izglasao ponovno uspostavljanje federalne baze podataka o svim američkim građanima koji su stradali u kontaktu sa policijom. Čini se kako je to najmanje što je Vlada mogla da uradi, ali to ipak jeste korak u pravom smeru. Kako stvari trenutno stoje, ne postoji nikakva zvanična evidencija o tome koliko je ljudi ubijeno od strane policije ili stradalo dok su bili u pritvoru. Uspostavljanje baze podataka će omogućiti procenu trenutne situacije, za koju mnogi u policiji smatraju da ne predstavlja stvaran problem.


Bobi Skot, demokratski kongresmen iz Virdžinije, kaže: "Ne možete popravljati neku situaciju sve dok ne utvrdite o kakvoj se situaciji radi. Inteligentna diskusija je nemoguća bez pouzdanih informacija." Kongresmen Skot je već jednom bio pokretač ovakvih inicijativa, kada je 2000. godine donet jedan sličan zakon. Nažalost, njegov vremenski okvir primene je istekao 2006. godine bez nekog većeg efekta. Neke od saveznih država čak nisu u tom roku prilagodile svoja zakonodavstva, kako bi omogućile primenu tog federalnog zakona.


Od 2006. Skot je nekoliko puta pokušao da ponovo oživi taj zakon, ali bez uspeha. Međutim, aktuelni uznemirujući događaji doprineli su pritisku na političare da ovaj problem ponovo uzmu u razmatranje. Kao rezultat, kongresmeni su odlučili da tom zakonu pruže drugu šansu, uz nadu da će prikupljene informacije pomoći ukupnoj promeni politike u budućnosti. To će takođe biti dodatni podsticaj saveznim državama da taj zakon primenjuju, jer su predviđene finansijske sankcije za one koji se ne pridržavaju zakona ili prikupljene informacije ne prosleđuju na dalju obradu na federalnom nivou. Ministarstvo pravde je dobilo diskreciono pravo da uskrati sredstva iz federalnog budžeta saveznim državama koje ne budu poštovale ovaj zakon.
Predstavnici reda i zakona će biti u obavezi da dostave detaljan opis svakoga ko je preminuo ne samo prilikom sukoba sa policijom, već i dok je bio u pritvoru ili zatvoru. Ovo "proširenje" je definisano u cilju sprečavanja policajaca da smišljaju razne formalnosti kako bi izbegli prijavljivanje smrtnih slučajeva. Profil ličnih podataka o svakom preminulom sadržaće u toj bazi sledeće detalje: rasu, pol, starosno doba, ali i objašnjenje okolnosti koje su dovele do smrti te osobe. Ti podaci će pomoći da se utvrdi da li rasni faktor (čak i podsvesno) ima veze sa upotrebom vatrenog oružja od strane policije - u šta veruju mnogi Amerikanci.


Naravno, same informacije neće mnogo značiti ako oni u Vašingtonu konačno nešto ne preduzmu po tom pitanju. Nadajmo se da u godinama koje dolaze oni neće ignorisati taj spisak ubijenih Amerikanaca, već da će njegova analiza inspirisati donošenje narednih zakona u toj oblasti. Ukoliko su vlastima te brojke neophodne pre nego što krenu da delaju, pravi je trenutak da im se one predoče.

Kevin Metjuz

***
- Eto, prođe godina dana kako smo se rastali od milog&dragog nam Džuniora Marvina...
- Koga, bre? 
- Onog, što je komponovao čuveni rege hit (1976) i još čuveniju pank himnu (1977) "Police and thieves". Ono: 'žace i lopovi na ulici, plaše narod pištoljima i mecima ... od Postanja do Otkrovenja, generacijama ... pa sve do mene' itd.


Danas bi rahmetli Jr. Marvin umesto "žace i lopovi" najverovatnije pevao "em panduri, em lopovi" (the police, the thieves). Garant bi, kada bi mogao da vidi kako se ništa ne menja generacijama, od Postanja pa do u nedogled.

I opet naviru asocijacije na film "Kordon"...
- Možda se ne sećate činjenice da su policajci 9. marta 1991. u Beogradu prekomernom upotrebom sile, tj. pucanjem bojevom municijom direktno u demonstrante, ubili učenika Branivoja Milinovića. S leđa, dok je bežao a ne napadao ih kako su tvrdili. Možda se ne sećate ni da je istog dana ubijen i policajac Nedeljko Kosović, za čiju smrt mnogi okrivljuju policijske saradnike u civilu, 'maskirane' u demonstrante-članove SPO.
- Moguće je, velim, da se ne sećate ni čuvene naredbe iz službene, kordonske motorole "udri samo one u patikama, naši nose drugu obuću", one zime 96/97.
- Verovatno se ne sećate ni 'DB-sindikalca', desne ruke Luke Labana u "Profesionalcu".On je stvaran.
- Pretpostavljam da se, posle tolikog nesećanja, sigurno ne sećate ni ovogodišnjeg spontanog građanskog protesta na Brankovom mostu, u znak podrške ocu ubijenog Luke Jovanovića, niti onih neuniformisanih "građana" koji su detaljno snimali sve učesnike protesta. Plus, grupica "spontano napaljenih" da po svaku cenu blokira saobraćaj na mostu, na kome se (i ispod njega) u tom trenutku nalazila prava mala policijska armija, opremljena za razbijanje demonstracija.
Ne dešava se u Americi ništa što mi ovde već ne znamo ili nismo iskusili po sopstvenim leđima. Niti se ovde ikada nešto dešavalo, a da to nismo plagirali od Moćnih.
Tako ti je to, moj Marvine, od Postanja do Apokalipse - pa onda opet sve iz početka.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...