Tuesday 31 December 2013

Novogodišnje mozgalice



"Sitnice" koje utiču na ljudski mozak


Naučnici koji se bave proučavanjem ljudskog mozga, otkrili su poslednjih godina nekoliko iznenađujućih načina kako mozak utiče na naše opšte zdravlje, ali i kako naše ponašanje utiče na stanje mozga. Za razliku od nekadašnjih mišljenja - kada su naučnici bili ubeđeni da je mozak fiksiran posle detinjstva, i da od srednje dobi do starosti teče nepovratan proces pada njegovih mogućnosti - savremena istraživanja pokazuju da je mozak savršeno sposoban da se do neočekivanih nivoa sam menja, leči pa čak i reprogramira.
Zaključak je da starost utiče daleko manje na strukturu mozga, od onoga šta s njim činimo. Aktivnosti koje iziskuju pojačan mentalni fokus, npr. učenje jezika (kod učenja jezika se razvijaju posebne oblasti mozga, ali i na različitom nivou - zavisno od ostvarenog nivoa znanja i ličnog angažovanja prilikom učenja stranog jezika), dodatno uključuju neurone nucleus basalisa koji predstavlja kontrolni mehanizam neuroplastičnosti (promene koje su podjednako uzrokovane ponašanjem, okruženjem, neuroprocesima ali i telesnim povredama). Čak i sam proces učenja čitanja, pomaže "reprogramiranje" ćelija ljudskog mozga (da prepoznaju nove i nepoznate reči i slova kao da su objekti, slično međusobnom prepoznavanju ljudi po liku). Ukratko, neuroplastičnost možemo krstiti i kao "moždani fitnes". Funkcije mozga sa godinama prirodno slabe (mada mnogo manje nego što se to misli), ali sasvim je moguće primeniti raznovrsne strategije u cilju kreiranja novih i jačanja postojećih funkcija mozga tokom života. Štaviše, nastojanja da se mozak održi u dobrom radnom stanju zaista mogu uticati na poboljšanje našeg opšteg zdravlja.
Evo nekoliko najnovijih otkrića u toj oblasti.


1. Misli utiču na gene

Uvreženo je mišljenje da je naše genetsko nasleđe nešto nepromenjivo: po tom konceptu, naši roditelji samo prenose dalje kompletno genetsko nasleđe koje su preuzeli (geni koji utiču na visinu, ćelavost, sklonost određenim bolestima itd.), tako da nam samo preostaje da i sami uradimo isto. Međutim, činjenice govore da su naši geni otvoreni tokom života za razne uticaje, podjednako svega što radimo i što mislimo, osećamo ili u šta verujemo. Nova oblast "epigenetika" izučava spoljašnje uzroke koji utiču na gene u ćelijama ljudskog organizma. Postoje naučni radovi koji kažu da dijete i vežbanja utiču na gene, ali neki naučnici se danas bave istraživanjima koja kazuju da misli, osećanja i uverenja imaju podjednak epigenetički efekat. Otkriveno je da hemikalije katalizovane mentalnim procesima stupaju u interakciju sa genima - poput dijeta, vežbanja ili otrova iz okoline, razne misaone matrice takođe "uključuju" ili "isključuju" određene gene.
Istraživač Dawson Church u svom radu objašnjava odnose matrica mišljenja i uverenja sa genima koji su povezani sa izlečenjem ili pojavom određene bolesti. On kaže: "Ljudsko telo prepisuje od uma. Iako imamo fiksiran set gena u hromozomima, neki od tih gena ipak ostaju aktivni i to ima veze sa našim subjektivnim iskustvom, i kako na njega reagujemo." Nedavna istraživanja jasno ukazuju na uticaj stresa na proces izlečenja. Dobrovoljcima su načinjene male opekotine na koži, a zatim je tokom nekoliko nedelja od  njih zahtevano da o tome razgovaraju. Otkriveno je da je produkcija regenerativnih proteina bila za 40% sporija kod onih koji su imali sarkastičan ili svadljiv stav, u odnosu na one čiji je stav bio neutralan. Dr. Church smatra da telo šalje proteinski signal koji aktivira gene zadužene za izlečenje, koji potom kodiraju određene matične ćelije da regenerišu povređenu kožu. Međutim, ako se telesna energija troši na hemikalije stresa (kortizol, adrenalin ili norepinefrin - npr. prilikom nekog sukoba), signal genima izlečenja je daleko slabiji, a proces regeneracije sporiji. Nasuprot tome, kada telo ne očekuje određenu pretnju, njegove zalihe energije su daleko dostupnije postupku zalečenja.
Ljudsko telo je opremljeno genetskim materijalom koji mu pomaže da se nosi sa svakodnevnim fizičkim izazovima. Stoga, nivo održanja mentalne ravnoteže zaista utiče na sposobnost tela da pristupi genetskim resursima na najbolji način. Moguće je promeniti neke od (mentalnih) navika, a aktivnosti poput meditacije zaista mogu pomoći prilikom oblikovanja misaonih matrica koje utiču pozitivnije na gene.


2. Hronični stres dovodi do preranog starenja mozga

Doktor Howard Fillit tvrdi: "Stresa će uvek biti oko nas, ali ono što nanosi štetu je ono što u sebi osećamo kao odgovor na njega." Njegova tvrdnja se zasniva na situaciji koja nastaje prilikom rutinske telesne reakcije na stres, prebacivanjem u "udri-ili-beži" mod. Odgovor na stres može da dovede do razmimoilaženja između pamćenja i drugih kognitivnih aspekata, što predstavlja rizik Alchajmerove bolesti ili ubrzanog gubitka pamćenja sa godinama. Kao jedna od posledica toga, osoba se oseća mentalno daleko starijom nego što to zapravo jeste. Pacijenti koji su se javljali lekarima, žalili su se na slabo pamćenje i izražavali bojazan da imaju početni stadijum Alchajmera, iako su im testovi i skeniranja izgledali normalno. Međutim, prilikom testiranja, iz odgovora na pitanja o načinu života, videlo se da skoro bez izuzetaka ti pacijenti imaju probleme sa stresom.
Studije pokazuju da ponovljeni slučajevi stresnih reakcija (i prateće "poplave" kortizola) mogu da izazovu sakupljanje hipokampusa, koji ima ključnu ulogu podjednako kod regulisanja stresa i dugotrajnog pamćenja. Ova pojava se naziva i manom neuroplastičnosti.
Očigledno da niko ne želi da mu mozak stari brže nego što je to uobičajeno. Ova istraživanja pokazuju da na taj proces ipak možemo, makar delimično, i sami da utičemo. Lekari predlažu jednu rutinsku metodu za razbijanje stresa (tj. starenje mozga uslovljeno kortizolom): sredinom svakoga dana, u trajanju od samo pet minuta - nemojte raditi apsolutno ništa. Tih pet minuta zaista mogu da pomognu, naročito ako ste istrajni u tome. Takođe, važno je svakoga dana doručkovati, složene ugljene hidrate (integralne žitarice, povrće) i malo proteina, jer doručak pomaže organizmu da se oseća kao da neće upasti u stresni obrazac "gladovanje-proždrljivost". Ukoliko napetost ipak prevagne, treba koristiti metodu relaksacije nazvanu "četiri-pet disanje": udišete kroz nos brojeći do četiri, izdišete na usta brojeći do pet. Posle četvrtog ponavljanja već se oseća opuštanje. Najbolje je ovaj postupak opuštanja ponoviti dvaput, na početku i na kraju dana.


3. Meditacija "osvežava" mozak

Razne metode opuštanja, poput meditacije, ne menjaju samo "stanje" uma, pa shodno tome i biohemijski nivo stresa i reakcije gena; njima je takođe moguće menjati i samu strukturu mozga. Vršena su ispitivanja koliko meditacija utiče na mozak, sa posebnim fokusom na to kako neuroplastičnost utiče na stalno poboljšanje "malih sivih ćelija".
Od svih "mentalnih treninga" (afirmacija, psihoterapija, pozitivno razmišljanje, joga), meditacija spada među najstudioznije proučavanu oblast - kada je u pitanju njen uticaj na ljudski mozak. Studije su pokazale da visok stepen moždane aktivnosti u levoj prefrontalnoj oblasti može ukazati na pozitivno raspoloženje ili opšti pogled na svet. Testiranje budističkih monaha prilikom meditiranja ukazuju na pojačanu aktivnost u toj oblasti, zajedno sa njihovom zaista brzom reakcijom oporavka na negativan nadražaj nastao pokazivanjem zastrašujućih slika od strane istraživača. Ovo navodi na zaključak da su monasi dugotrajnim praktikovanjem meditacije uspeli da "izgrade" mozak koji ne samo da uživa, već i da održava osećaj blaženosti - čak i u stresnim situacijama.
Stimulisanje oblasti mozga koje upravljaju pozitivnim emocijama, jača te neuronske mreže na isti način kao što mišići jačaju vežbanjem u teretani. Ukoliko čovek stalno razmišlja o stvarima koje ga čine besnim ili ranjivim, on zapravo stimuliše i jača rad amigdale (čiji je primarni zadatak da reaguje na negativna iskustva), koja tada biva reaktivnija, dok osoba postaje sve više uznemirena. Nauprot tome, meditacijom se stimulišu delovi mozga koji upravljaju našom pažnjom (na taj način se postiže veći stepen sabranosti) kao i oni koji kontrolišu "unutrašnju svest o sopstvenom telu". Ta usklađenost čuva telo od povreda prilikom vežbanja, gradi prijatan osećaj boravka u njemu, kao i pojačanu intuitivnost i empatiju prema drugima. Zabeležena je visoka aktivnost u levom prefrontalnom korteksu, kod monaha koji nisu bili uznemiravani tokom meditacije. To je oblast koja prigušuje negativne emocije, usled čega bes ili strah, stid ili tuga ne pogađaju preterano one koji meditiraju. Samim donošenjem odluke da se bude svestan utiče se na mozak, čime njena realizacija postaje lakša i prirodnija. Drugim rečima, moguće je iskoristiti sopstveni um tako da on izmeni mozak u meri u kojoj će to povratno uticati na um.


4. Mozak uči iz dela

U mozgu postoji sistem neurona koji funkcioniše po principu odraza u ogledalu, čije sinapse "okidaju" bez obzira da li učestvujete u nekoj akciji ili je samo posmatrate - dokle god je u pitanju nešto ste već radili. Kada nešto radimo, to uspostavlja neuronske veze koje se sledeći put aktiviraju čak i kada samo posmatramo tu istu akciju. Ovo objašnjava osećaj koji se javlja kod ljudi prilikom gledanja sporta kojim su se nekada bavili, ili trzanje kada neko tom prilikom biva povređen. Italijanski naučnici su prvi uočili ovaj efekat ogledala, prilikom proučavanja mozga makaki majmuna. Ćelije koje se tom prilikom aktiviraju, nazvali su "odraz-neuronima". Na snimku ljudskog mozga, čitavi regioni svetle u odgovor na poznatu aktivnost, što zaista podseća na pravi sistem ogledala.
Postojanje ovakvog sistema pojašnjava zašto je učenje novih veština lakše ako ste to već nekada pokušali. To pre podrazumeva da ste lično uradili, makar i nespretno, pre nego da ste samo gledali nekog instruktora kako radi na ispravan način sve dok ne pomislite kako ste "ukapirali štos". Ako samo posmatrate a ne pokušate, nećete stvoriti stvarnu sliku kako stvar funkcioniše. Međutim, ukoliko prvo pokušate, pa potom gledate kako treba ispravno uraditi, sistem se aktivira te dolazi do povećanja sposobnost mozga da shvati u čemu je greška i kako da je ispravi. Jednostavno, ukoliko posmatrate nešto što ste već pokušali da uradite, vi zapravo koristite "više" mozga da to vidite, što povećava protok informacija. Na primer, dok ne počnete da igrate tenis, nećete moći da uočite razliku između dobrog i lošeg top spin udarca; kada vam nakon nekoliko nedelja vežbanja, trener pokaže kako se udarac pravilno izvodi, zaista ćete vizuelno shvatiti njegovu suštinu - na čemu možete zahvaliti baš "sistemu ogledala". Isti taj sistem nam omogućava sposobnost empatijskog osećanja bola ili radosti drugih ljudi, zavisno od toga šta uočavamo na njihovim licima. Na osnovu izraza lica onih koji osećaju bol ili patnju, "odraz-neuroni" nam pomažu da shvatimo njihova osećanja ili osećamo isto što i oni - što leži u samim osnovama empatije.

Za sam proces učenja, istraživači misterija mozga predlažu nekoliko pomoćnih trikova:
- novo gradivo uvoditi u nastavu na različite načine (dijagrami, upitnici, čitanje naglas)
- mozak preferira red i šematizovan pristup (logički sistematizovane informacije)
- mozak uživa u društvenim interakcijama i prijatnim iskustvima (grupni rad)
- obavezna fizička vežba, mozgu treba kiseonik (što više aktivnih pauza tokom rada)
- što više smanjiti gledanje televizije
- čitati dela književne klasike, koja "pozivaju" na razmišljanje
- činjenične informacije treba tražiti u što više različitih izvora
- treba se držati redovnog rasporeda, mozak više voli pozitivne navike od "preskakanja"
- ponavljanje je majka dugotrajnog pamćenja (ne razreda, već gradiva...)
- sačiniti ličnu strategiju: obraćati pažnju na ono što funkcioniše najbolje
- mozak traži zdravu izbalansiranu ishranu, i pošten san (najmanje 8 sati dnevno)
- treba biti aktivan i angažovan, učenje je proces koji traje celog života
- skoncentrišite se, dajte sebi vremena za razmišljanje pre nego što odreagujete



5. Što stariji, to pametniji

Dugo vremena preovladavao je stav naučnika da se u srednjoj dobi jednostavno radi o "mladom mozgu koji se polako isključuje". Međutim, najnovije studije pokazuju da su srednje godine zapravo udarni termin za mozak, sa nekoliko komičnih obrta ubačenih zabave radi. Bez obzira na neke zaista loše navike, istraživači kažu da je mozak u tm godinama na svom vrhuncu aktivnosti. Kao što nam pomaže da se krećemo kroz život, sredovečni mozak seče direktno kroz zbrku situacija i informacija pravo ka ispravnim rešenjima, odlično zna koga i šta da ignoriše, a kada da se kreće cik-cak. Zna kada da bude kul - jer ume da se prilagodi.
Neurolozi su nekada smatrali da gubitak neurona predstavlja glavni razlog starenja mozga (usled odumiranja moždanih ćelija). Nove metode skeniranja, međutim, pokazuju da se kod većine mozgova tokom vremena zadržava broj njihovoh neurona. Iako neki aspekti starenja zaista podrazumevaju određene gubitke (u pamćenju, brzini reakcije), postoje i određeni činjenični dobici, poput trika koji naučnici zovu "bilaterizacija" - istovremeno korišćenje i leve i desne hemisfere mozga. Sprovedena je studija kojom je uporedno merena sposobnost mladih i sredovečnih ispitanika da reaguju na uparivanje likova sa imenima. Tokom studije je upotrebljena nova metoda skeniranja neuroaktivnosti. Pretpostavljalo se da će stariji ispitanici imati lošije rezultate; međutim, nova metoda skeniranja je pokazala da su stajali uz rame mlađima. Obe grupe su podjednako koristile prefrontalni korteks. Kako su neki od neurosklopova kod starijih slabili, tako je njihov mozak sve to kompenzovao aktiviranjem drugih oblasti bez problema. Naučnici su zaključili da su ih efekti starenja naterali da koriste i jačaju svoj mozak, i to ne manje, već nasuprot - više.
Dr. Gene Cohen smatra da ova sposobnost većeg korišćenja kognitivnih rezervi zapravo jača sposobnost rešavanja problema kada čovek uđe u "srednje doba", što ga čini sposobnijim da sasvim lagodno upravlja kontradiktornim mislima i emocijama - te neuronske integracije olakšavaju mirenje naših misli sa osećanjima (Mit o krizi srednjeg doba). Poput meditacije, i bilaterizacija u srednjem dobu pospešuje našu sposobnost da ostanemo kul pod pritiskom. Postoje metode kojima je moguće pojačati ovu sposobnost mozga; ljudski mozak je konstruisan da se rve sa problemima, i što se bolje ili pažljivije odnosimo prema njemu, on biva uspešniji. Postoji više načina da se izgradi dugoročno "zdravlje mozga": zdrava ishrana, vežbanje, svesna relaksacija u aktivnim društvenim vezama, rad pun izazova, obrazovanje u kontinuitetu. Ovo je dobar savet, reklo bi se, za mozak bilo kojeg starosnog doba.



6. Mozak tinejdžera funkcioniše drugačije

Iako se nekada smatralo da je arhitektura mozga u osnovi zaokružena negde između pete i šeste godine starosti, savremena istraživanja kažu da su kod tinejdžerskog mozga naveliko radovi još uvek u toku, da je to jedan ogroman konstrukcioni zahvat. Ostvaruju se milioni neuronskih veza; milioni drugih raskidaju. Neurohemikalije preplavljuju tinejdžerski mozak, dajući mu nove boje i izgled, nove prilike u životu. Jedna od tih hemikalija je dopamin, koji povećava budnost, osećajnost, pokretljivost, sposobnost intenzivnog zadovoljstva; to je recept za preuzimanje rizika. Neke od tih hemikalija, zadužene za san kod tinejdžera, takođe prolaze kroz velike promene.
Poznavanje ovih procesa u mozgu mladih ljudi, može pomoći roditeljima da lakše razumeju svoju decu, da budu tolerantniji i strpljiviji ili im pruže neku šansu. Što neki istraživači vole da kažu, na ovu temu: "Ako vam se klinac bavi muzikom, sportom ili uči, tokom ovog perioda promena i konsolidacije mozga mladog čoveka, tu se radi o moždanim ćelijama i vezama koje će biti fiksirane. Ukoliko se, pak, izležava na kauču, igra video igrice ili gleda MTV, onda se radi o neuronima koji će preživeti."
Na svom putu ka osamostaljenju od roditelja, mladi ljudi prolaze kroz prirodne cikluse ljudskog razvoja, koji ih naizgled odvajaju od ostalih pripadnika ljudskog roda. Na roditeljima i nastavnicima je teret prepoznavanja razvojnih faza, i pomoć u prolasku kroz njih. Koliko god tinejdžeri izgledali drugačiji i nemogući za razumevanje, njihov mozak funkcionisao drugačije od starijih (pa ciljevi i prioriteti su im drugačiji, to je sasvim jasno), pa čak se drugačije ponašali u osnovnoj ili srednjoj školi, svi istraživači se slažu u stavu da koliko god adolescent izgledao buntovan ili asocijalan, on zapravo pokazuje najbolje rezultate i kapacitete svog mladog mozga u onim grupama u kojima ima punu podršku i saradnju ostalih članova.


Ovde je trenutak da se stariji i društvo u celini zamisle, stave prst na čelo i upitaju: "Da li su nam deca zaista drugačija, i u čemu je naša greška?" Sutra će ta deca, možda, koristiti svoj sredovečni mozak za nešto sasvim drugo i drugačije nego što se iko od nas danas ovakvih nadao. Tada će, za jedne, biti kasno za popravku načinjene (ugrađene) štete; za druge, one danas sebično nezainteresovane, biće svejedno. 
Češirski smeh štetočina uvek traje duže od njih samih.

Za čitanje (do naredne godine):
5. Medical Daily, Christine Hsu: Learning a new language expands the brain
7. Middle Web, dr. Judy Willis: How to build happy brains
8. Integral Options Cafe blog, dr. Ron E. Dahl: Adolescent brain development

***
Ima još.


7. Nedelja

Posle šest dana mukotrpnog delanja na stvaranju Sveta po sopstvenoj meri, Glavni Arhitekta reče sedmoga dana: "Jebote, pa imam i ja dušu. Daj bre da se odmorim od pravljenja tolikih silnih mozgova i mozgića, barem jedan dan u sedmici." I bi tako: nastade Nedelja, neradni dan. Toga dana nije stvoren više niti jedan jedini novi mozak, nije izmišljena više niti jedna jedina nova tehnika usavršavanja, prežičavanja i umrežavanja, poboljšanja performansi i produžetka roka trajanja istog.
U Nedelju je stvoren čovek. 

Zbog toga, on Nedeljom sebi povremeno uz nedeljni ručak upriliči i nekakve izbore. Obuče se lepo, namiriše i očešlja, zasuče brke, okači medalje, udarničke značke ili makar u gornje džepče sakoa zadene što više poklopaca sa pokvarenih hemijskih olovki (da izgleda pametnije i ozbiljnije, plus što zgodno dođe za mažnjavanje olovke kraj glasačke kutije), potkreše nokte i opere uši, pa paradnim korakom - pravac biračko mesto. Pusti svoj šestodnevni mozak na pašu - bez obzira da li ima osamnaest ili osamdeset osam godina, da li čita, uči strane jezike, ili gleda nacionalfrekventne otrove sa malog ekrana svog teve prijemnika. Pa glasa. Što manje pritom mozga, to će ga potom manje boleti glava od onoga što će zauzvrat dobiti.


Ova 2014. godina, koja uskoro počinje, biće višestruko izborna:
1. Mom Negotinu slede redovni lokalni izbori (ne brinite, doći će i vaše palanke na red, samo langzam).
2. Njihovom Beogradu slede nametnuti gradski izbori.
3. Našoj Srbiji slede neizbežni republički izbori.
Kako trenutno u nas stoje "one" stvari, u naćvama mr. Stojka Političkog, ja ću svoja tri glasačka listića po svemu sudeći ponovo precrtati. Neka onima koji će ih brojati liče na firmu za najstariji zanat (što kod nas parapolitika zapravo i jeste) - baš ovako:


X X X

Srećna nam svima Nova 2014.
Godina, u kojoj će nam zaista zatrebati puno sreće i mnogo više pameti.

Sunday 29 December 2013

Kleinmaly und Kurzkratky


Silno medijsko sladostrašće se ovih dana širom elektronskih meridijana od Beograda do Zagreba izliva iz silikonskih mozgova, poprsja i usana raznoraznih promidžbenika, kolumnista i pobrljavelih voditelja bulevarskih programa, pa još preliva po glavama sluđenih konzumenata njihovih programskih i uređivačkih šema. Ne, nisu se oni bavili pikanterijom iz života S/H politikopaćeničkog džet-seta, kupoprodajnim ugovorima između stranačkih i mafijaških poglavica, ili razgaćenim i razbatačenim pevaljkama tarzanoidnih glasovnih taktičko-tehničkih performansi čija je glavna želja da ih jednoga dana stave na državni grb.
Uhvatiše se redom - od Sutle do Ibra - za austrijskog ministra inostranih rabota, i to njegov prezimeni deo.

The Shorty Brothers

Ehm, ima sve to oko prezimena i nekih prednosti.
Predlažem da se, odmah po okončanju beogradskih, organizuju i republički izbori, pa u novoizabranoj Vladi resor spoljašnjih poslova dodeli aktuelnom predsedavajućem BGO(rgana). Tako bi se postigla toliko željena ravnoteža sa Austrijom, koja je članica EU, pokazalo bi se da smo im i na tom, da prostite, dimenzijskom planu dorasli a možda i prerasli (kao onomad, pre stotinu ljeta). Pa kad potom krenu međusobne posete, saradnja, prijemi...
A mediji k'o mediji - uvek će izvoditi besne gliste i pisati (pričati) svašta, pa i to oko primanja. Obostranog, em diplomatskih delegacija.

Šta ćete, genetski boršč ovdašnji, poznat u stručnim krugovima i kao "balkanski supstrat", ima staru i kod svih plemena poznatu izreku: 
Ko o čemu najviše priča, to mu najviše nedostaje.

Thursday 26 December 2013

Kvaka 22


Aktuelna Vlada Republike (ne kraljevine) Srbije ima 22 ministra, uključujući premijera i zamenike. Ko ne veruje, neka sam prebroji ovde. Svako od njih ima svoj kabinet, na kabinetu vrata, na vratima bravu i kvaku.
Vlada ima svoje 22 kvake.


Kvaka 22 (engl. catch 22), definicija pojma korišćenog u knjizi:
Kvaka, tj. začkoljica br. 22, odnosi se na američke pilote u Drugom svetskom ratu (u istoimenom romanu). Ukoliko žele da budu demobilisani, neophodno je da ispune jedan od dva uslova. 
Prvi, ako uspeju da ostvare zadati broj borbenih letova, bivaju poslati kući i rat je za njih završen. Problem je u tome, što komanda Avijacije konstantno povećava taj limit, nemačka protivavionska odbrana ne pokazuje ni trunku namere da odustane od pucnjave, a broj pilota-veterana se smanjuje što su bliži granici koju nikada ne dostignu. Kako su uvideli da od ovoga nema ništa, pilotima preostaje samo drugi način.
Druga opcija podrazumeva da onaj koji bi da se otkači vojske, mora obavezno da bude proglašen ludim. Da bi bio proglašen ludim, neophodno je da ga pregledaju vojni lekari. Da bi ga lekari pregledali, on mora da zatraži da bude pregledan. Kvaka je u tome da ako si lud moraš da zatražiš pregled, ali ako zatražiš pregled to onda znači da nisi lud. I ništa od odlaska kući.
Paradoks, logička zavrzlama, petlja bez kraja i početka.
Na kraju knjige, Josarianu neka baba objašnjava zašto se italijanski civili ne opiru batinama kojima su izloženi od strane američkih vojnih policajaca:
- Kvaka 22 kaže da mogu da nam rade sve ono što ne možemo da ih sprečimo da nam rade.
- Šta bre pričaš ženo, odakle znaš da je to Kvaka 22? Ko ti je dođavola rekao za Kvaku 22?!
- Vojnici sa belim šlemovima i pendrecima. Devojke su vikale 'šta smo zgrešile', a oni su odgovorili 'ništa' i nastavili da nas guraju pendrecima. One su pitale 'zašto nas onda maltretirate', oni su samo ponavljali 'zbog Kvake 22, Kvaka 22, Kvaka 22'... Šta je im to 'Kvaka 22'?
- Nisu vam to pokazali, ili pročitali?
- Rekli su da u zakonu piše kako ne moraju da nam pokažu Kvaku 22.
- Koji to zakon kaže da ne moraju?!
- Kvaka 22
U filozofiji se koristi pojam "pilotova dilema" - pilot može biti izuzet iz opasnih misija ako i samo ako u pitanju nije slučaj u kome pilot može biti izuzet iz opasne misije. Paradoks, glavolomka, u suštini - čista besmislica.

Bio je to paradoks #1, onaj knjiški.

Ukoliko ne uđete u tunel, nećete znati da li ima izlaza iz njega.

Poslednjih nekoliko nedelja, jedan od naša 22 ministra pompezno objavljuje kako će prisilno (ako treba) uvesti Zakon o radu - šta god "neki" pričali - i time olakšati otpuštanje (radnika) koje će prouzrokovati lakše zapošljavanje (opet radnika, ali ne istih), jer to stvara "povoljan poslovni ambijent za realni sektor" (nije ni čudo, u Srbiji je sve ionako nadrealno, pa i pojmovi javnog i privatnog). U isto vreme, dok on to priča, njegova stranka (čiji on nije član, naravno) tih istih nekoliko poslednjih nedelja masovno tovari svoje partijske pešadince baš u taj "nadrealni", državni sektor, koji je proglašen za najveći problem ekonomije ovog društva. Definisali su u čemu leži problem, objavili kako će ga rešavati - pa krenuli u njegovo dopumpavanje pre nego što na snagu stupi zakon kojim će ga rešavati (dopumpanog).
Podrazumeva se da će za taj zakon glasati i oni članovi koalicije na vlasti koji su protiv njega, kako bi ostali u koaliciji na vlasti iako su protiv. A protive se jer će im članstvo lakše ostati bez posla da bi se nečije drugo članstvo potom lakše zaposlilo, kada budu izbačeni iz koalicije na vlasti. I zato će biti protiv zakona za koji će glasati, kako bi ostali u poziciji da mogu da glasaju za ono protiv čega su.
To, da je deprivatizacija javnih preduzeća sve aktuelnija na Zapadu (na koji se toliko zdušno pozivaju ovi naši neobravari), nećete moći da čujete ili pročitate u slobodnim srpskim medijima. Onim, koji nikako ne popuštaju stranačkim pritiscima i raspravama na socijalnim mrežama.
O deprivatizaciji političkih stranaka i javnih funkcija, niko ni da zucne.
Domaći propisi dozvoljavaju isplatu 13. plate onima koji ostvare dobit u toku godine, ali partijski direktori obavezno idu da pitaju Partijskog Gazdu da li smeju da ispoštuju te iste propise. On je, naravno, nenadležan za tako nešto, ali ima partijskog ministra-stručnjaka koji jeste i koji će zabraniti isplatu, iako tako krši stari zakon pre nego što neki novi stupi na snagu. 
Građani izlaze na izbore i glasaju, da bi im potom gradonačelnike i predsednike opština postavljao i smenjivao Partijski Gazda, iako ni u jednom zakonu ne piše da je to dozvoljeno. Naravno, ne piše ni da nije.
U Srbiji otvore novo odeljenje neke bolnice kako bi se ministarka slikala za novine, pa ga onda zatvore jer još uvek nemaju potrebno osoblje i opremu. Nije bitna činjenica da pacijenata ima, da su to oni sa neizlečivim bolestima, jer ćemo na odeljenju imati samo 22 kreveta pa ne mogu svi da stanu. Isto im se hvata, pacijentima. 
Nije lako ovde živeti, biti građanin-Šredingerova mačka, u džaku logike kvaka 22 ministra. Još je teže iz nje izaći i otići negde - jer ako ste ludi, neće vas nigde primiti, ali ako niste ludi nećete moći da odete, jer da bi vas proglasili ludima prvo treba da dopadnete šaka gospođi ministarki zdravlja, budete dovoljno ludi da od nje i njenih tražite normalnu zdravstvenu uslugu. Proglasiće vas ludim i nećete moći da odete, jer vas neće primiti. Pod uslovom da preživite.


Građani Srbije su takođe poput bolničkih cimera lika iz knjige, koji leži potpuno upakovan u gips, na kome samo jedno crevo ulazi u podlakticu i drugo izlazi iz prepona. Ostali ranjenici danima razglabaju da li unutra uopšte ima nekoga ili je to samo šuplja gipsana lutka koja je tu da ih nervira. Možda je neki špijun, ubačen da vidi ko se pravi lud, pa prijavi da ga odmah vrate u jedinicu. A možda je umro, ali to niko ne zna dok ne razbije gips. Ako ga razbiju, kako bi razvejali sopstvene sumnje, ukoliko je živ čovek unutra - povrediće ga, možda ubiti; ako nije, sumnje i paranoje će biti opravdane. Šta im je činiti? Naravno - najbolje ništa. Tako isto rade i srpski mediji XXI veka. Mediji su kod nas slobodni sve dok ne počnu da se slobodno ponašaju. Kako 1998. godine, tako i danas.
Kod nas dilema nije pilotova, već svačija. 
Kontrola leta je iskorišćena zarad demonstracije sile Kontrolora uma.

Bio je ovo paradoks #2, onaj u stvarnom životu.

Ukoliko je tunel bez izlaza, ćorsokak, to nikako niste mogli znati a da prvo ne uđete.
Ali, ako ne uđete, nećete ni moći to da saznate. A tu ste već u ćorsokaku.

Neki od aktuelna 22 ministra u Vladi izgledaju i ponašaju se kao da su ispali iz knjige "Kvaka 22", upali u stvaran život i proglasili ga nadrealnim a sopstvene fiks ideje i domaće zadatke objavili i proglasili realnim. Sa malih ekrana se ne skidaju otkačeni Dok Denika, siledžija Pukovnik Blek, paranoični Major Major ili megašvercer Milo Minderbinder, dok ih 7 i kusur miliona sluđenih Josariana u neverici posmatra. Knjiga ima nedvosmislen i jasan crnohumorni antiratni karakter. 
Neki, od naša 22 ministra, imaju veze sa crnim ali ne i humorom, biografije su im sve samo ne antiratne.
Džozef Heler bi bio ponosan na nas. 
Otkrio bi da likovi i besmisao iz njegove knjige i dalje žive.

Postoji još jedna, akademska definicija pojma "Kvaka 22", koja kaže da je to brutalna i birokratska demonstracija moći, kada spadaju lažne maske prefinjenosti i Silnik pokaže svoje pravo lice. Zaista ne znam koji je broj na vratima kabineta Gospodara Vučića u zgradi Vlade, ali me ne bi začudilo da je...

x x x

Helerova "Kvaka 22" i Orvelov "Dvomisao", pojmovi su koji se danas koriste da se opiše sva muka nekoga ko upadne u zamku kontradiktornih pravila po kojima mu Sila kroji život. Inače, u Orvelovoj izmišljenoj državi Okeaniji, postoje samo četiri ministarstva: Mira, Blagostanja, Istine i Ljubavi. Ministarstva su sve samo ne ono po čemu su nazvana. 
Ta država obuhvata obe Amerike, jug Afrike i Britaniju - koja ima naziv "Pista br.1" (uzdržite se od komentara o kontroli leta). Ko izda i počini zločin ljubavi biva poslat u Sobu 101, u kojoj se suočava sa svojim najgorim strahovima - šta god to bilo (najčešće pacovi). Takođe, zločin mišljenja ne podrazumeva smrtnu kaznu, u Okeaniji mišljenje samo po sebi predstavlja smrt. Ministarstvo Istine konstantno prekraja i menja istoriju, tako da niko više nije sasvim siguran ni koji je datum i koliko je sati. Pritom, bezočno plasira laži. Ministarstvo Mira je u konstantnom stanju rata, jer "neko" stalno bombarduje Pistu #1 (ne zna se ni ko, kada i gde, niti da li je to uopšte istina), neko koga Naši stalno pobeđuju na svim frontovima.


Na samom društvenom vrhu Okeanije nalazi se Veliki Brat. Ispod njega su članovi Uže Partije (kojih je manje od 2% ukupne populacije), za njima slede članovi Šire Partije. Na dnu piramide tog društva nalaze se Prolovi (proleteri), i oni čine oko 85% stanovništva*.
Životni slogani u Okeaniji su:

Rat je mir.
Sloboda je ropstvo.
Neznanje je moć.

Posebna poslastica Velikog Brata zove se "Dvomisao", pojam Novogovora koji je u zvaničnoj upotrebi u Okeaniji. Primenjena na mnoge reči u Novogovoru, dvomisao podrazumeva dva međusobno povezana kontradiktorna značenja (npr. crnobelo). Kada se govori o protivniku, bezočno se ponavlja da je crno belo, iako činjenice očigledno govore da je drugačije. Kada je u pitanju neki član Partije, to podrazumeva njegovu spremnost da kaže kako je nešto crno zapravo belo, svaki put kada to od njega zahteva partijska disciplina. To takođe znači i sposobnost da se veruje kako je crno belo, pa čak i da se zna kako je crno belo tj. da pojedinac zaboravi kako je ikada verovao u suprotno. Ovo se postiže stalnom izmenom prošlosti, koju omogućava sveopšti način razmišljanja u Novogovoru poznat kao dvomisao. "Dvomisao", u suštini, predstavlja moć kojom je čovek nateran da u svom umu ima dva međusobno isključiva ubeđenja, i da ih oba bespogovorno prihvata kao jedno i sasvim normalno.

Orvelov roman "1984" počinje na sledeći način:
Bio je vedar i hladan aprilski dan. Na časovnicima je izbijalo trinaest.

***
Na časovnicima u Srbiji, koji kao da imaju kazaljke koje se kreću unazad, već predugo vremena posle 11:59 i 23:59 (podjednako), obavezno sledi 00:00.
Naše društvo se kreće poput crne bilijarske kugle, te beskonačne osmice, tumara kroz mitomanijakalne izmaglice, odbija se od ivica stola koje se zovu "Kvaka 22", "Proces", "Besnilo" i "1984". Postoji jedan jedini zakon fizike i društva, po kome se ta zatvorena kugla palanačkog kolektiviteta bezumlja kreće, kao da je se ne tiče stvaran Svet i Život. I taj zakon sadrži samo jedan jedini član. Onaj koji propisuje slogane:

Otkaz je posao.
Zdravlje je bolest.
Podne je ponoć.
Razum je ludilo.
Istina je laž.

Kvaka 22 je ovde Zakon.

__________
* Interesantno, ali blizu 85% ukupno upisanih birača u Republici (ne kraljevini) Srbiji, na ovaj ili onaj način, ne podržava trenutno Sigurno Najjaču Stranku u državi - sudeći po rezultatima poslednjih izbora. Zanimljiv postotak, nadasve orvelijanski zanimljiv.

Tuesday 24 December 2013

Alo, hausmajstor


- Alo, Gospodin Hausmajstor? Ima jedna polomljena brava u Nemanjinoj. Kada možete da dođete i popravite to, vrata sad ne dihtaju a vuče promaja pa cepa. Mislim, ne znam stvarno šta bi da se tako polomi, valjda cug neki pa lupa...


- Koji tip brave je u pitanju?
- Nesvrstana, naravno. Iz Abu Dubaija.


- Može. Sad ću da dođem, samo da ti narežem rezervne ključeve.
- Hvala, Godpodine Hausmajstore.
- Nisam ti ja gospodin, druže Prvi, nemoj ti to meni. I nemoj da ti dođem bez brave, ima da letiš bez kontrole letenja, mjktmperjlstčku.

Monday 23 December 2013

Probijanje medijske blokade


Za humanitarnu akciju, koju već neko vreme organizuju i sprovode radnici hidroelektrane "Đerdap 2" i "Đerdap Usluga", priznajem, čuo sam po prvi put čitajući između redova prvo ljubavno pismo koje je predsednik opštine Negotin uputio na adresu TV Trans, povodom njihovog neiskustva, neprofesionalizma, favorizovanja nekih drugih političkih opcija i - uopšte rečeno - kantanja na finjaka potpisnika tog pisma.
U tom Odgovoru, objavljenom u sada već čuvenu subotu 14. decembra, ova akcija se spominje u sledećoj packi upućenoj gloduru privatne televizije:
"Takođe Vas podsećam da demanti i odgovor na objavljene informacije o Opštinskom veću i snimak Konferencije za novinare predstavnika sindikalnih organizacija HE "Đedrap 2" i "Đedrap usluga" (baš ovako piše), koji su Vam dostavljeni službenom poštom u petak 13.12.2013. niste objavili."

Koliko znam, TV Trans na ovo nije odgovorila.
Međutim, nešto se tokom tog vikenda ipak dešavalo - ali između opštine Negotin i pomenutih radnika fabrike struje. Pitanje je šta je to iniciralo novo opštinsko Slovo Ljubve, ovog puta na adresu pomenutih radnika i sindikalaca "Đerdapa 2" i "Đerdap Usluga".


Ukratko, u Odgovoru (mada, priznajem, ne znam na šta) objavljenom u ponedeljak 16. decembra, stoji i da "socijalno najodgovornija opština na regionu vodi brigu o svojim najugroženijim građanima, da bi dodatnih 1,3 miliona dinara budžetske pomoći godišnje za đačke užine deci roditelja na granici socijale bilo dodatno opterećenje i nauštrb ostalih ugroženih kategorija, pa zato pozivaju đerdapovce, sa ionako duplo većim platama od normalnih palanačkih, da nastave svoju akciju".
Potom sledi šlagvort: "Podelite troškove sa lokalnom samoupravom. Vama, sa velikim platama, taj jedan topli obrok mesečno koji biste poklonili deci nije veliki izdatak, učinak je nemerljiv. Podelite radost darivanja sa nama. Budite društveno odgovorni. Zajedno ćemo realizovati ovu akciju, vi kao inicijatori i donatori a mi kao lokalna samouprava."
I na kraju, naturanje krivice: "Akcija sada praktično zavisi od vaše dobre volje."
U životu nisam video veće grebatore od aktuelne opštinske vlasti u Negotinu. Od radnika "Đerdapa" zahtevaju da pljunu kintu, odvoje jedan svoj topli obrok mesečno, a oni će zauzvrat sa njima podeliti radost darivanja tuđih para, kititi se kao i obično tuđim perjem. Bezobrazluk, dostojan najsjajnijih trenutaka čuvenih Miloševićevih zajmova za preporod Srbije. Što jes jes, ovako nešto može da smisli samo... zna se ko.

Sledi objava novinara Živojina Dragišića, u ponedeljak 23. decembra 2013. godine.

RAZBIJANJE MEDIJSKE BLOKADE

Radnici "Đerdap 2" i "Đerdap Usluga", završili su višemesečnu humanitarnu akciju za uplatu užine za 149 osnovaca u opštini Negotin. Na kraju ove akcije, želeli su da, u narednoj godini, ovu obavezu preuzme opština, što su i predložili opštinskim zvaničnicima. A onda je usledio neki "odgovor" na opštinskom sajtu. Kad su poželeli da se, na istom mestu, objavi i njihov odgovor na "odgovor", nastupila je blokada. Nekome nije u interesu "da se čuje i druga strana". Ovo je jedan od načina da se razbije negotinska medijska blokada.


Ovo je odgovor sindikalaca sa "Đerdapa", kojima je uskraćeno pravo da na istom mestu otpišu škrabotinama i bezobrazluku okačenim na sajt opštine Negotin. Pismo je poslato prvom čoveku opštine Negotin u sredu 18. decembra, i do danas nije objavljeno na istom mestu gde i povod za njega.
Očigledno da brzopotegnuti član 50. Zakona o informisanju ne važi za sve podjednako.
Osamsto hiljada dinara bačenih na Mrkonjićevu arlaukaču, ili skoro tri miliona reprezentativno popijenih i proždranih do jesenas - pa OK, reći ćete, to zaista nisu stvari koje bi trebalo da praktikuju deca; plus, od tolikih para bi mogao i stomak da ih zaboli.
Pretpostavljam da će autor sabranih Odgovora radnike "Đerdapa" uobičajeno počastiti markerom kako "favorizuju jednu političku opciju". Naravno, kao i svakoga ko mu kaže da ogledalo ne služi za povećanje subjektivnog osećaja veličine enterijera, već za objektivno sagledavanje sopstvene ništavnosti pred Vremenom i Životom.

***
Da ponovim: lokalni izbori u Negotinu još uvek nisu zvanično raspisani, a varnice sevaju na sve strane i pre Nove Godine - gde treba, ali i tamo gde ih niko ne očekuje. Očigledno je da su se neki pretendenti na lokalni presto žestoko zaleteli i naumili da iz trke ispadnu još u pretkvalifikacijama, pre njenog zvaničnog početka.
Žele da budu sprinteri na duge staze, a čine prestup za prestupom. Zna se kakve su sankcije za to u atletici, ali u konjskim trkama - u šta se lokalna politika pretvorila - startne sudije izgleda neće morati da reaguju. Izbaciće se to samo: prvo iz ravnoteže, potom i iz orbite. Neka, nije šteta.
Naš narod ima sasvim adekvatan naziv za onoga ko ujeda na sve strane, ne pita i ne bira. Homo Lisa Lisa.

Ser Žile je sve nas, koji pišemo palanačke hronike, zamolio da objavimo ovo pismo sindikalaca, možda i javno kažemo ponešto o ovom i ovakvom ponašanju ljudi koji pretenduju na najviše pozicije u lokalnoj samoupravi. Uveren sam da će on ubrzo na svom blogu Srbija van Beograda objaviti daleko ozbiljniji analitički tekst na ovu temu. Ne zbog druga Predsednika, možda ni zbog sindikalaca i radnika hidroelektrane (oni se ionako nisu nakolo hvalisali svojom akcijom).
Zbog dece čiji roditelji nemaju dovoljno sredstava za njihovo pristojno detinjstvo, jer se o njima sve vreme radi.

Sunday 22 December 2013

Otisak Nedelje 22.12.2013.


Srbija je arena, prepuna čudesa i predstava za pučanstvo.
Evo nekih.

Predlog #1 - Napred braćo, u dogovor!


Dramaturg je konačno publici obnarodovao svoju novu predstavu. U njoj je do detalja i u sitna crevca opisao svaki budući korak na putu u naprednu budućnost našeg društva:
SNS je potreban dogovor sa LDP, jer su naprednjaci potrošili svoje potencijale. Tražim podršku od ljudi za politiku koju je oduvek vodila LDP, koja nikada nije bila politika sa neodgovornim stavom prema interesima, da bih nakon tih izbora razgovarao sa onima koji će nam jedino biti sagovornici na temu formiranja vlade pod uslovom da tu podršku dobijemo, a to su naprednjaci. To bi bilo ono što se radi u svakoj normalnoj zemlji, razgovor, dogovor oko nekih tema, pa nek se onda izjasni moja stranka, neka se izjasni članstvo, ako hoće hoće, ako neće neka preuzmu odgovornost za to.
Dakle, već se zna ko će biti kriv.
  • kraj prvog čina

Predlog #2 - Vranjski odgovor


Prvo je raspušten napredni odbor vranjski, što zbog batina, što zbog predubokog zavlačenja alavih prstića u stranačku kasicu, što zbog političke preaktivnosti. Potom je dogovorena socijalističko-liberalna koalicija, zlu ne trebalo. Tj. "vlast je uvećana", kako tamo rekoše. Na kraju, Gospodar je prelomio: Njegovi će izaći iz vlasti u Vranje, prepustiće (pre)ostalima da se dogovore šta i kako će - dok im ne uvale vanredne lokalne izbore. A uvaliće, dogovarali se oni ili ne, jer "SNS ne želi da snosi odgovornost za loš rad i stanje", naravno - u Vranje.
Definitivno su najgori oni koji gaće skidaju sami, bez moranje, pa makar to bilo i u Vranje.
Dakle, i tu se već zna ko će biti kriv.
Bilo bi zaista interesantno da u Vranje ovih dana skokne i Nataša Mićić, potpredsednica LDP. Da ponovi sve - reč po reč - iz izjave koju je u Vranju dala 07.04.2005. godine, ali kao predsednica GSS. Zaista bi bilo interesantno, a naročito šta bi na to rekli njeni pobratimi iz novosročene koalicije vranjske. Ortaci iz rovova, oni isti.
  • kraj drugog čina

Predlog #3 - Nepostojeći ili...


Iako su istekli zakonski rokovi za objavljivanje zvaničnih, dakle i tačnih, rezultata lokalnih izbora u opštinama Voždovac, Odžaci i Kostolac, oni koji za to primaju platu nisu odradili svoj posao. Zaista, jesu objavili nešto - ali šta?
Na neoficijalnom sajtu e-izbori, objavljeni su podaci o rezultatu izbora na Voždovcu. Da vidimo šta tamo piše:
Upisano građana sa pravom glasa: 156.962
Izlaznost: 36
Ako ovo pretvorimo u broj građana izašlih na glasanje, dobijamo 56.506.
Procenat osvojenih glasova, po strankama: 
SNS - 53,3% DS - 11,7% SPS-PUPS-JS - 8,23% DSS - 6,08% SDPS - 5,86% LDP - 4,26% Dveri - 3,55% SNP1389 - 1,78% SRS -  1,69% Nova Stranka - 1,49% Beogradska inicijativa - 1,12% NOPO - 1,01% Evropska Demokratija - 0,12
Zbir ovih procenata iznosi 100,19%
Tako treba, idemo dalje.
Nešto niže, u tekstu, ponavljaju ove podatke, ali ovog puta broj osvojenih glasova uparen je sa procentima (u zagradi):
SNS - 27.777 (53%) DS - 6.169 (11,7%) SPS-PUPS-JS - 4.309 (8,23%) DSS - 3.210 (6,08%) SDPS - 3.091 (5,86%) LDP - 2.289 (4,26%) Dveri - 1.881 (3,55%) SNP1389 - 943 (1,78%) SRS -  905 (1,64%) Nova Stranka - 802 (1,49%) Beogradska inicijativa - 598 (1,12%) NOPO - 526 (1,01%) Evropska Demokratija - 52 (0,12%)
Zbir glasova daje brojku od 52.552, a zbir procenata (ovoga puta) daje 99,84%.
Zbir procenata (u obe verzije) predstavlja sumu samo po osnovu važećih glasačkih listića, što je netačan i zlonamerno u javnost iznet podatak. Procenti po pitanju cenzusa računaju se na ukupnu izlaznost, dok se broj mandata određuje samo na osnovu glasova koje su osvojili oni preko cenzusa. "Matematika" koja je u ovom slučaju objavljena nema blage veze ni sa Zakonom niti sa zdravom pameću.
Na stranu i to što u istom tekstu na dva mesta ne pišu isti procenat za SNS i SRS (gde baš kod njih), ali još jedna "sitnica" jednostavno bode oči i žulja maštu: 
Gde je nestalo onih 3954 glasa razlike, između izlaznosti i zbira osvojenih glasova? U procentima, to je 6,998% ukupno izašlih građana. Dakle, slobodno možemo reći da je bilo 7% nevažećih glasačkih listića.
Ko je državne komisije, formalne i neformalne medije, glasila Partija Sa Posebnim Potrebama ovlastio da skoro četiri hiljade birača jednostavno prećute, kao da uopšte ne postoje? Odakle bilo kome u ovoj zemlji pravo da 7% glasačkih listića koji su bili nevažeći ignoriše, i tako proglasi - nepostojećim?
Ako su se u maju 2012. jedva nakanili da priznaju kako je nevažećih (ne mora obavezno i poništenih) glasačkih listića bilo oko 4,3% odakle sada toliki bezobrazluk da te glasačke listiće, to jest glasače, žive ljude i građane Republike Srbije koji plaćaju porez i time finansiraju politikantsku kastu - proglasi nepostojećima? Da ih nestane, kao da je ovo Pinočeov Čile a ne Srbija na pragu pregovora sa EU.
Da se nešto razumemo: Osim jednog poziva na Fejsbuku, upućenog (samo) građanima Voždovca da izađu na birališta i ponište svoj glasački listić, nije bila preduzeta nikakva druga akcija ili kampanja. Pa šta se to onda desilo?
Strah - od gubitka privilegija samoproklamovane kvazielite politikanata, ogroman i kod svih. Eto šta se desilo.
Ili to, ili mi je riknuo digitron.
p.s. 
CESID-ov sajt je uspavan još od oktobra, ko zna šta oni sanjaju. Zvanični sajt opštine Voždovac se bavi besplatnim frizerskim uslugama za Novu Godinu. Ako neko sazna stvaran, kompletan, rezultat izbora u Kostolcu i Odžacima - neka javi.
  • pišpuš pauza

Predlog #4 - Dan Crvene Armije


Dok se dramaturg lomatao po rovovima i svojoj pešadiji unapred spočitavao defetizam, za to vreme se Premijer Unutrašnjih Poslova Srbije obratio svojim pionirima, shodno partomilitarističkom stilu koji se praktikuje u domaćim strankama:
U Srbiji se danas vodi odlučujuća bitka, to je bitka za budućnost, a pred vama su Srbija i Evropska unija. Prvi put vas zovu, ne da ginete već da se žrtvujete da bi vaša deca imala bolji život. Ovo nije bitka za prošlost nego bitka za budućnost. U toj bici očekujem vaš juriš.
Ne kaže se "prvi put vas zovu" već "prvi put vas zovem". Istine i odgovornosti radi, ako ni zbog čega drugog.
Očigledno da koalicioni partner Gospodara Vučića nema nameru da poštuje novoproklamovani Dan JNA, već se drži onog starog i proverenog, krasnajeg. Skoro da mogu da ga zamislim kako u nekoj pećini sikće "moj prekrassssni".

Predlog #5 - Tvoje pravo lice zvuči poznato


Na današnjem socialistpartajjugendkongresu, Drug Ivica je izjavio i ovo:
Pesma se promenila, dirigent je umro, hor ne može da peva istu pesmu, a ja vas pitam da li ste spremni da menjamo stvari u SPS - pitao je Dačić i dobio odgovor omladinaca da su za to spremni.
Spremte se, spremte, za novu epizodu "Mrsne Gore".
Pljuni i zapevaj, Srbijo. Može i obrnutim redom, pa za pojas zadeni..
  • kraj trećeg čina

Predlog #6 - Zmaj-baba


BKTV News (ehm, to i dalje postoji - na netu) javljaju: Uhapšena baba Smilja iz Negotina, najstarija dilerka droge u Srbiji!
Sa sve uskličnikom ljubavi, na kraju.
Po Negotinu se priča kako je ova neodgovorna drugarica, svršena starija pionirka, već pobrstila par prijava za isto još pre nekoliko godina, ali da niko od nadležnih nije hteo da reaguje. Verovatno zato što tada nije bila baba, ne znam šta bi drugo moglo da bude u pitanju.

Predlog #7 - Prva Travarka Srbije


Čarobno Bilje br.87, EKSKLUZIVNO: Zelena apoteka doma mog
Dragica Nikolić, prva dama Srbije, supruga predsednika Srbije Tomislava Nikolića, otvara vrata svoje biljne oaze i otkriva brižljivo čuvane lekovite kombinacije kojima pomaže svojoj porodici i prijateljima. Još kao vrlo mlada, Dragica Nikolić, supruga predsednika Srbije, zavolela je prirodu. Sa izviđačima, čiji je član dugo bila, upoznala je biljke, pečurke i hranu koja se može naći van bašte. Tu je naučila koje se divlje biljke mogu jesti i napravila prve korake u otkrivanju "magičnog" sveta bilja. Tokom godina, njena interesovanja i znanja u toj oblasti bila su sve veća, a u svom suprugu našla je podršku i delila istu ljubav prema zemlji i prirodi. I danas, kada su na društvenoj lestvici stigli do samog vrha, trenutke provedene u Bajčetini, u netaknutoj prirodi, ističu kao vreme koje ih, bez konkurencije, najviše inspiriše i ispunjava. U toj zelenoj oazi, svojevrsnoj biljnoj „apoteci“, gospođa Nikolić neumorno sadi, gaji, bere, smišlja i pravi najbolje eliksire za zdravlje ukućana i prijatelja.
Jesbre, a Tito je znao da svira klavir i držao lekcije Bijelom Dugmetu kakvu muziku za mlade treba da prave. (da se razumemo: Drug Ivica nije mislio na Druga Tita u predlogu #5)
Urednik "Čarobnog bilja" garant koristi njen prirodni melem, onaj za supozitorije.
Ne znam koji se od Dragicinih preparata ispija kod Gospodara Vučića, kada mu raznorazni dođu na priklonjenje, dogovaranje i uvlačenje. Mogu samo da zamislim koji je tek recept uvalila onima u Vranje, i za šta.
  • kraj četvrtog čina, ujedno i predstave, zavesa spuštena, nema bisa, publika izlazi

Predlog #8 - Mad Max


Taman su se Negotinci ponadali da su autobusi konačno proterani sa trotoara ispred Hotela, kad u istoj ulici, prekoputa...
Ovaj čovek je definitivno bolestan. Nije mu bilo dosta što se parkirao na trotoaru, već je cisternu, obeleženu po svim propisima i zakonima koji regulišu drumski prevoz opasnih materija, parkirao u petak uveče tik uz zgradu u samom centru Negotina. Između 21 i 23h je sigurno tu bio, ne znam da li je i prenoćio.


Ukoliko je ovaj vozač (ili vlasnik kamiona) znao da ispoštuje zakonsku obavezu označavanja drumskog vozila koje prevozi tečno gorivo (D2 i lož ulje), i da je ta tečna materija podjednako zapaljiva i opasna po okolinu (sve se ovo da uočiti sa tablica na cisterni), onda je morao da zna i to da ovo vozilo nije smeo da parkira u naseljenom mestu, tik uz stambenu zgradu i na trotoaru, bez obzira da li je cisterna puna ili prazna. Jednostavno - nije smeo.
Ne samo zato što je to zabranjeno, opasno, već i zato što nije normalno.
Umesto da peva, juriša i mlati praznu slamu, Drugu Ivici bi bolje bilo da povede računa šta radi njegova saobraćajna policija. Tj. - šta ne radi.
  • čistačice sakupljaju semenke, kokice i razne kesice sa tepiha u pozorištu

Predlog #9 - Laku noć, Žuta


Ružica Sokić
14.12.1934. - 19.12.2013.

Postoje svetla pozornice koja sjaju večno, ne daju se ugasiti.

***
Predlozi od 1 do 8 odnose se na nevažne klovnove i pelivane, kaskadere i jahače magle, loše epizodne glumce, režisere afera, suflere tuđih mišljenja, simulante stvarnosti, statiste u sopstvenim životima i negativce u tuđim, ljude-kulise. Niko od njih nije, niti će moći da zaista bude važan za normalan život Malog Čoveka, tog Građanina Nepokornog koga konstantno džepare, muvaju u rebra i gaze po nogama u prevozu do tačke u koju svi ionako idemo.
Oni nisu važni čak ni onom zadovoljnom, glupom i nesrećnom građaninu iz Makijavelijevog "Vladaoca"; oni - šatromakijavelisti, koji ni sami ne znaju koja im je životna krilatica: "cilj opravdava sredstva" ili "dajte sredstva, sad i odmah, ko će da čeka do cilja".

Takvi nikada neće moći da shvate, da nije tako teško glumiti, ali Glumac ne može da bude svako.

Friday 20 December 2013

Dan JNA

Petar Stambolić bio je konstanta jugoslovenskog i srpskog komunističkog pokreta. Njegova karijera neodvojiva je od ličnosti Josipa Broza Tita. U Stamboliću Tito nikada nije gledao potencijalnu opasnost. Ni u smislu pretedenta na "presto", ni u smislu ličnosti koja bi mogla da poremeti filigransku ravnotežu snaga u federaciji. Bio je vojnik partije, apsolutno lojalan vođi, ličnost koja nije volela da "iskače iz kursa", ili da svoju ambiciju otvoreno nagoveštava partijskim kolegama. - See more at: http://www.nadlanu.com/pocetna/Dugovecni-vojnik-partije.a-14235.43.html#sthash.QmwvSrON.dpuf

Petar Stambolić je bio konstanta jugoslovenskog i srpskog komunističkog pokreta. Njegova karijera neodvojiva je od ličnosti Josipa Broza Tita. U Stamboliču Tito nikada nije gledao potencijalnu opasnost. Ni u smislu pretendenta na "presto", ni u smislu ličnosti koja bi mogla da poremeti filigransku ravnotežu snaga u federaciji. Bio je vojnik partije, apsolutno lojalan vođi, ličnost koja nije volela da "iskače iz kursa", ili da svoju ambiciju otvoreno nagoveštava partijskim kolegama.
(Zoran Panović, iz Danasa)
Petar Stambolić bio je konstanta jugoslovenskog i srpskog komunističkog pokreta. Njegova karijera neodvojiva je od ličnosti Josipa Broza Tita. U Stamboliću Tito nikada nije gledao potencijalnu opasnost. Ni u smislu pretedenta na "presto", ni u smislu ličnosti koja bi mogla da poremeti filigransku ravnotežu snaga u federaciji. Bio je vojnik partije, apsolutno lojalan vođi, ličnost koja nije volela da "iskače iz kursa", ili da svoju ambiciju otvoreno nagoveštava partijskim kolegama. - See more at: http://www.nadlanu.com/pocetna/Dugovecni-vojnik-partije.a-14235.43.html#sthash.QmwvSrON.dpuf
Petar Stambolić bio je konstanta jugoslovenskog i srpskog komunističkog pokreta. Njegova karijera neodvojiva je od ličnosti Josipa Broza Tita. U Stamboliću Tito nikada nije gledao potencijalnu opasnost. Ni u smislu pretedenta na "presto", ni u smislu ličnosti koja bi mogla da poremeti filigransku ravnotežu snaga u federaciji. Bio je vojnik partije, apsolutno lojalan vođi, ličnost koja nije volela da "iskače iz kursa", ili da svoju ambiciju otvoreno nagoveštava partijskim kolegama. - See more at: http://www.nadlanu.com/pocetna/Dugovecni-vojnik-partije.a-14235.43.html#sthash.QmwvSrON.dpuf

Ja sam vojnik partije i ispoštovaću odluku vrha stranke, ne ulazeći u to da li partija dobro ili ne procenila moj rad. 
(Saša Milošević, iz Užica)

Ja sam vojnik koji se borio tamo gde je trebalo, a u ovom slučaju na mestu gradonačelnika Kraljeva. Borio sam se časno i pošteno i nisam pobegao sa bojišta, nisam izdao, niti bacio pušku. 
(Dragan Jovanović, iz Kraljeva)

Ja nisam partijski vojnik, već konzument društvene stvarnosti. 
(anomični pešadinac, iz Fejsbuka)

Da bi preduhitrili 1. januar kada stupa na snagu zakon kojim se zabranjuje zapošljavanje u javnom sektoru do 2016, Fond PIO i Železnice Srbije zaposlili su u poslednje vreme oko 180 novih saradnika.
Direktorka Republičkog fonda za penzijsko i zdravstveno osiguranje Dragana Kalinović u prvih deset dana decembra potpisala je stalno zaposlenje za 46 novih saradnika.
Direktor Železnica Srbije Dragoljub Simonović zaposlio je 130 ljudi u poslednje vreme. Od tog broja deset odsto je terenskih radnika, a sve ostalo je administracija. Direktor Železnica Dragoljub Simonović jedan je od direktora koje lider naprednjaka Aleksandar Vučić želi da smeni. Za godinu dana uspeo je da skrene pažnju javnosti na sebe bahatim trošenjem novca Železnica i zloupotrebom funkcije. Nije ostao dužan ni svojim stranačkim saborcima i komšijama iz Vrčina koji su se našli na brojnim rukovodećim funkcijama u ovom preduzeću.
(Blic, iz Blica)


U noći četvrtak na petak, ministar odbrane Republike Srbije je proglasio 20. decembar za novi Dan JNA - praznik Jedinstvene Napredne Armije. Biće obeležavan, od sad pa nadalje i ubuduće, u slavu palog neznanog Partijskog Vojnika, koji je položio svoju funkciju na oltar jedinstva Partije.
Ovaj praznik biće obeležavan radno, pucanjem i prangijanjem. Takođe, biće unet posebnim skupštinskim amandmanom u Zakon o državnim partijskim praznicima, a u kalendarima biće označen kao pola-crveno a pola-plavo slovo. Font: Arial cirilica, bold italic.
Sve Partije Sa Posebnim Potrebama, koje danas postoje u Srbiji, u obavezi su da ovaj praznik ispoštuju i obeleže ga kao sopstveni. On se odnosi se na sve prošle, sadašnje i buduće potpisnike velikokoalicionih dogovora o preokretu istine i odgovornosti za bolji život u europejskoj guberniji Srbiji.

- Pomoz' Bog, koalicioni mi junaci!
- Bog te maz'o, Gospodaru!

Thursday 19 December 2013

King Crimson u Manastu


Zoran Popović: Na dvoru Grimiznog Kralja
Izdavač: Krajinski Književni Klub
Negotin, 2013. godine


Na veliku radost svih nas, zaljubljenika i fanatika pisane Reči, upravo poslednjeg ovogodišnjeg petka 13. imali smo zadovoljstvo biti i učestvovati obeležavanju Dana bibliotekara Srbije (14. decembar), koji je proslavila i Narodna Biblioteka "Dositej Novaković" iz Negotina, priredivši u saradnji sa KKK promociju romana "Na dvoru Grimiznog Kralja", autora, profesora i našeg sugrađanina Zorana Popovića Pište.


Na početku želim odmah da kažem da Negotin - osim Vukašina Stanisavljevića koji je jedan period svog života zaista proveo u Negotinu radeći, i koji je nepravedno zaboravljen (poput mnogih), srpski klasik koji je napisao roman "Ko je ubio slikara" čija se radnja dešava u okupiranom Negotinu i Krajini tokom 1941. godine, i Vlastimira Stanisavljevića Šarkamenca, koji, evo, već decenijama živi i stvara u Parizu, povremeno nas posećujući - nismo imali ozbiljnog romanopisca kakav je Zoran Popović Pišta.
Bilo je tu i tamo nekih pokušaja, uglavnom prvenaca, poput "Romana o Stojku" Jovana Pejkića, ali iole ozbiljnijeg rada u kontinuitetu - ne. Bilo je još nekih naznaka poput povesno-porodičnog romana "Gvozdena krv" Miloja Dimireskovića, ali... videćemo šta će dalje i s njim biti.
Mogao bih reći: King Crimson je konačno stigao u Negotin! - kako je autor u svom obraćanju i rekao, on je tu ideju imao još s početka osamdesetih godina prošlog veka. Inače, ovo je nakon "Do sumraka" (koji je objavljen 2009. godine, posle predugih peripetija sa izdavačem "Intelekta" iz Valjeva), drugi roman Zorana Popovića - ovoga puta u izdanju KKK, čiji je autor član.


Mnogi od onih koji su upućeni u Pištino stvaralaštvo i ideje, kada su čuli naslov, pomislili su da se radi o kakvoj biografiji, osvrtu na dugogodišnji rad progresiv-rok benda King Crimson, jer pomenuta grupa zaista ima svoj prvi album i na njemu pesmu "In the court of the Crimson King". Međutim, to je samo (da tako kažem) bila polazna tačka - roman je više autorov omaž bendu i muzici; on sam na početku to kaže, da je njegov roman inspirisan snovima i muzikom King Crimson.


Kao što sam i prošli put rekao, nemam nameru da na ovom mestu prepričavam roman niti promociju, zato ponavljam: ko je bio zna o čemu pričam, vas ostale - ko jebe kada niste došli, a mogli ste. Pomenuću samo to, da su osim autora i mene, predstavljanje romana upotpunili, najpre štovana Suzana Sirotović, direktorica Narodne biblioteke "Dositej Novaković" u Negotinu (sa kojom KKK ima zaista lepu saradnju), potom Milorad Grbović master bibliotekarstva (inače aforističar i književni istraživač) - ovoga puta u ulozi moderatora večeri, i konačno, nezaobilazni Goran Vučković - ne treba ga posebno predstavljati osim kao pesnika, priređivača i urednika pomenute edicije, u okviru koje je roman izašao.


Može se reći da je ovaj roman veoma moderan, iako nema prepoznatljiv stil postmodernog pripovedanja, jer se kreće u okviru tema koje su nam veoma bliske, kao što su: otuđenje, smisao života danas, potrošačko društvo, (nekima) veoma polularni rijaliti programi koji su nas okupirali, naročito zabavne emisije tipa Ti nemaš talenat, Tvoje lice zvuči sranje, Neidol i slične gluposti za zamajavanje i gubljenje vremena, koga ionako imamo na kredit. Autor je naizgled oponašao stil kojim se pisalo sredinom XX stoleća, posebno pisanje po glavama, što na početku romana (gde se upoznajemo sa pripovedačem) stvara dojam kafkijanske atmosfere teskobe i inferiornosti. Potom, čitalac biva uvučen u čudne, izmaštane svetove iz kojih neće moći da izađe sve dok ne pročita roman do kraja - a možda ni tada. Naročito ako živite u Nitogenu, pardon - Negotinu. Naime, autor polazi od pretpostavke da je ovaj naš svet najgori od svih svetova koji postoje u Univerzumu, a Manast je izmišljeni rodni grad pripovedača u kome on prebiva, živi/životari poput uljeza. Najgori grad na svetu, sa najgorim ulicama, trgovima, spomenicima i naravno - ljudima. 
Za razliku od ranohrišćana, autor veruje da je svako dete koje se rodi sveto. Ono tu svetost, taj svoj oreol, u životu gubi i nažalost potpuno (kako ko) izgubi tokom svog bivstvovanja na ovoj našoj, najgoroj planeti. U Popovićevom romanu, ljudi Manasta, njegovog grada, nisu ljudi već bezimene utvare koje zagađuju ovaj ionako gadan svet. Pisanjem u prvom licu, pripovedač nas uvodi u taj svet utvara, snova, raspadanja, kužnog zadaha i isparenja. On ne može da se seti sopstvenog, kao ni imena svih tih utvara oko sebe. Međutim, osim materijalno nezajažljive opštinske radnice koja ulazi u vezu sa junakom romana, sa kojom pokušava da ostvari (van)bračnu zajednicu, on putem snova dospeva u drugu realnost, drugi svet, drugi grad koji njegovi žitelji nazivaju Kolonija; grad, koji je stvorio vrhovni kreator, arhitekta Grimizni Kralj, čije ime oni izgovaraju velikim početnim slovom, što se i oseća. Tu vidimo ideju utopije, savršenog sveta, što me pomalo podseća (ali u drugom kontekstu) na još jedan odličan roman, "Mi" ruskog autora Jevgenija Zamjatina (ko ga nije čitao, pod obavezno je, jer je poput Srbije danas), doduše u nešto drugačijem kontekstu.


Na Koloniji nema nasilne smrti, nema ratova, nema novca. Dosta je, zar ne? Zaista mislim da tamo gde nema novca - raj je. Na Koloniji ima umetnosti, nauke i rada. Fizičkog rada, ne preteškog, ne izrabljivačkog, ne robovskog kakav je uglavnom ovde u Srbiji, osim ako niste ministar, ministrov šofer, ministrov brat, ministrova švalerka, ministrov frizer, ministrov šurak ili imate bilo kakvu vezu sa trenutno zahuktalom vladajućom garniturom - inače, jebali ste ježa u leđa. Kao i većina građana Manasta, pardon Nitogena tj. Negotina, OK - Srbije. Elem, iako roman vrca i seva od teorija i teritorija fizike, hemije, latentne filosofije, ponajviše astronomije, prema kojoj autor gaji pasiju (u slobodno vreme se time bavi, poseduje dva teleskopa i povremeno se okuša u posmatranju, istražuje nebo i literaturu - kako u neformalnom razgovoru kaže, uspeo je videti Pluton). Autor se zaista potrudio da to svojski svari i ispljune sažvakano u lice i najvećem laiku, pa i sa te tačke osmatranja roman deluje zanimljivo. Takođe, imena pripovedačevih prijatelja, "dece krvi" i "dece duše" kako ih naziva, deluju nestvarno i čudno baš, kao da su sa druge planete. Pitali smo ga na promociji, otkuda mu ideja za imena kao što su Rea, Ponisto, Neres, Ira. Odgovor je bio da je hteo tako da zvuče "neutralno". Neka od njih je već imao u glavi, neka su kasnije došla spontano. Takođe, autor je vezujući niti romana sa delom grupe King Crimson, iskoristio neke od naziva njihovih pesama, ili njihove stihove, tako stvarajući scene u svom romanu.
I zaista, roman ima tu strukturu poput filma, čitalac često neće znati u kom svetu se nalazi, sa neretkim ponavljanjima događaja - ali u drugoj stvarnosti, sa drugim akterima. Možda je i to nit koja ga spaja sa postmodernim romanom, jer autor svoj spas vidi u pisanju romana; jednog u Manastu tobož stvarnosti, ustvari lažnoj i programiranoj javi poput Matriksa, i drugog u pravom svetu - izmaštanoj Koloniji, tj. bekstvom u nju. Manast je grad koji će čitaoci lako prepoznati, bilo da žive u Negotinu, Nitogenu ili van njega. Manast je danas svaki grad u Srbiji, osim Beograda, Novog Sada, delimično Kragujevca i Novog Pazara. I to nije ništa novo. Međutim, Kolonija je nešto izvanredno opisano, izmaštano. Fantastični opisi trgova, biblioteka, muzeja, opservatorija, velelepnih građevina, podsetiće čitaoca na Vavilon, Egipat, Rim, Aleksandriju. Sam završetak romana je takođe fascinantan, jer otkriva pitanje koje se provlači kroz ceo roman, i koje naravno iole promućuran čitalac naslućuje - ali ga ja neću otkriti. 

Pročitajte roman.


Autor je na promociji govorio tako iskreno i lako, o svom književnom radu i ideji romana, likovima, astronomiji, da je još više zaintrigirao čitalačku publiku koja se okupila u popriličnom broju. Pomenimo i to, da je pogovor romana napisao dr. Ljubiša Rajković Koželjac iz Zaječara.
Za kraj bih hteo da kažem kako je ovaj roman zaista pripovedački hit - Krajinskog Književnog Kluba kao izdavača, Negotina, Opštine (koja će, nadam se, u budućnosti malo više pažnje obratiti na bisere pred sebe rasute), pa i neke Srbije. Kako sam kazao i za prethodno izdanje KKK, zbirku priča "Nitogen" Miljana Ristića, koji je takođe (naravno) prisustvovao promociji dela svog kolege po peru, nešto se ipak dešava u Negotinu, barem na književnom polju. Ove godine, u izdanju Krajinskog Književnog Kluba, već je objavljeno desetak zanimljivih naslova u zaista kratkom vremenskom rasponu, dok je za sledeću godinu predviđeno najmanje još toliko naslova. Sam Zoran Popović je pomenuo da završava novi roman, radnog naslova "LondoNish", punk-roman koji će takođe izaći u izdanju KKK. Zaista, Negotin nije samo Selo Prokletih, već i zanimljivih, kako je to oduvek bilo, sve dok nisu došla ovakva vremena.









Saša Skalušević Skala
16.12.2013.

***
post scriptum
19.12.2013.

Pošto je gornji tekst bio napisan neposredno nakon promocije, održane prethodnog vikenda, a u konačnom se obliku pojavljuje danas, imali smo tu sreću da vidimo kako se roman "Na dvoru Grimiznog Kralja" našao na širem spisku dela predloženih za ovogodišnju NIN-ovu nagradu. Da podsetim zaboravne, Pištin prethodni roman "Do sumraka", takođe se našao na spisku kandidata za nagradu NIN-a u prethodnoj (2012) godini.
I ovog puta, nažalost, iz spiska vidimo da knjige autora pisane van te vražje prestonice nemaju sreću, bez obzira o kakvom se kvalitetu radi. Ne samo da nisu atraktivne, i pored mnogo profesionalnije opreme u odnosu na neke "napucane" izdavače, već ponovo vidimo tako dosadne jedne te iste izvikane autore. Vuk Drašković, po ko zna koji put moli Boga da dobije nagradu, jerbo tu izgleda ni CIA, niti svi pojedeni molitveni fruštuci kod Klintona, Buša, Obame - ne pomažu. Miroslav Josić Višnjić, sa tucetom što dobrih što dosadnih knjiga, nama željnim sveže pripovedačke krvi - više dosadan. Basara, kao i svake godine, sve mu je malo pa i nagrade, i ambasadorsko mesto i ciroza jetre u pokušaju. Dejan Stojiljković sa svojim hokus-pokus romanima, koje Laguna uglavnom štancuje poput pašteta, ono što ostane samo samelje. Tako i Deksa Pentelejski, nakon "Konstantinovog Raskršća" svake godine biva sve slabiji. Toholj - dokle više.
Ako već neko treba da dobije tu nagradu, to su Srdić, Vladušić, Mileta Prodanović, Ivančica Đerić, čiji su romani odlični poput samih autora. No - videćemo i to.
Dosta lenjosti, dosta klanovskog biranja, dosta tih prestoničkih fora na koje ni babe ne padaju! Istina je da izdanja ima dosta, da je nemoguće žiriju sastavljenom od pet lica pročitati 130 romana za, koliko, tri meseca? Ne znam, valjda nije. Ili jeste. Pogledajte malo knjige, barem ih omirišite, dajte šansu i onima što dolaze sa ove strane sna. Verujem, da smo im barem malo bliži, drugačije bi nas tretirali, i ovde - i tamo.

Pametnome dosta.
Oni drugi ionako ovo ne čitaju.




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...