Tuesday 29 April 2014

Enjoy!


Aktuelna društveno-politička situacija u postekspozeovskoj Srbiji je jasna:
  1. Na vlasti imamo monolitnu partiju kojoj se članstvo fuziono razmnožava brže od virusa ebole.
  2. Kvazikoalicionu vlast čine dve partije: jedna primalnočetnička (PČ) i druga primalnopartizanska (PP).
  3. Drugovi primalni četnici su u osnovi autoritarni populistički antimonarhisti, palanački desničari sa dubokim "osećajem za filing" selektivne društvene pravde za naše.
  4. Gospoda primalni partizani su u srži sve samo ne borci za levičarske ideje, tzv. crvena buržoazija koja je boju stekla manje po zastavi i daleko više parazitski pijući krv onima za koje se ubiše od brige. Njihova pravda počinje od "ja" i završava se... tu negde
  5. Očevi-osnivači, ali i dobar deo aktuelnih kolovođa jednih i drugih sedeli su zajedno u klupama istih partijskih, komandno-štabnih i bezbed(o)nosnih škola. Poglavica PČ tvrdi da noću drži Vebera pod jastukom, dok poglavica PP ne sme da prizna da je nekada imao sve Marksove knjige, sličice, postere i salvete.
  6. I jedni i drugi su konačno shvatili da je budućnost u novorazotkrivenoj privatnoj inicijativi (pardon, sektoru), posle višedecenijskog direktorovanja po državnim preduzećima u kojima su se poluprikriveno ponašali apsolutno privatnički (prisvojiteljski) i koja su besramno ali vrlo stručno upropastili. Upravo su otkrili neslućene mogućnosti humanističkih postulata prostačkog kapitalizma "made in USA", koji je na domaćoj granici neumlja prepakovan u plavi kolačarski papir sa žutim zvezdicama. Isto, baš kao što su pre sedamdeset godina prejašili tadašnje primalne demokrate, uvezli echtes staljinizam bez plaćene carine, prepakovali ga potom u socijalističko-samoupravnu postrevoluciju i posejali po plodnom tlu Palanke, te iskonske i jedine stvarne religije u plemenskom boršču koji stručna javnost precizno naziva "balkanski supstrat". Tu sve i svašta niče kao ludo, samo ga treba posaditi i povremeno podjarivati.
  7. Aktuelna politička feudalizacija svih sfera života u Srbiji, samo je posledica tadašnje prvobitne akumulacije kapitala, one posle II svetskog rata. Feud Partije je tada bio samo jedan; potonje interesno cepkanje poseda posledično je dovelo do formiranja tzv. Partija sa posebnim potrebama, listom izniklih iz izdanaka opaljenog grma Socijalističkog saveza radnih naroda i narodnosti.
  8. Vreme je legalizacije svega do sada učinjenog u drugoj polovini XX veka. Aktuelna je nova akumulacija preostalog kapitala, koja započinje ukrupnjavanjem poseda. Može biti samo jedan - naš feud.
  9. Matjoška Rusija (da, majka, ali ne ljudi već fiks-ideja) je danas boljševička monarhija modifikovanog američkog kapitalizma s početka tridesetih godina prošlog stoleća. Moskva evru ne veruje, al' dolar je dolar.
  10. I mi ćemo tako. Primamo i evre u našu butigu, čisto da se zna.
  11. Buduća spoljnja politika zvaće se Nesvrstana omnizavisnost po prepodobnim Tomu i Džeriju. Naša unutrašnja politika neće se zvati nikako, jer je zabranjeno odavanje službenih imena. Zvaće oni nas, jednog po jednog, shodno kukurikanju.
  12. U okviru budućeg Objedinjenog Beogradskog Megatrend Univerziteta (OBMU) biće otvorena katedra za izučavanje Četnologije i komunalizma, kao najperspektivnije društvene nauke na ovim prostorima.
  13. Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo, ali volim i ja vas.
Temelje potonjih ekonomskih i političkih nosećih zidova pojma "kapitalizam" postavili su Maks Veber i Karl Marks. Veber, koji je utemeljivač tzv. buržoaske teorije kapitalizma, naprasno postade idol najnovijeg offspringa palanačke PČ kvaziideologije; sa druge strane, Marks, koji je osnivač socijaldemokratske škole o kapitalizmu, nikada nije bio stvarna zvezda-vodilja žitorodnog portparola siledžijsko-boljševičke PP škole koja nema blage veze sa društvenom filozofijom Bradonje iz Trira. Drug Koba je bio i ostao jedini stvarni idol svih njih - Ilija & Đura, Orlova & Sokolova - bez obzira da li mu sliku čuvaju ispod uglja u podrumu ili kao wallpaper na kompjuteru. Na pare, naravno, nisu gadljivi nikada bili niti će biti. Nije bio ni On, niti sve njegove potonje metastaze - od Balkana, preko Urala do Jangcea.

Po Marksu, postoji 6 stadijuma razvoja kapitalizma:
  1. prvobitna akumulacija kapitala
  2. manufaktura
  3. industrijska proizvodnja
  4. monopolski kapital
  5. napredni monopolski kapital
  6. državno-upravljani monopolski kapital
Po našem, tih stadijuma ima manje i oni su sledeći:
  1. primalna akumulacija je proces koji traje, sve dok ima šta da se mariše... tj. akumulira
  2. faze 2 i 3 su spojene u beskonačno rukovanje prilikom otvaranja novih spomen-pogona Našoj stvari, a kojih je u poslednje vreme sve manje, zbog čega je manufaktura preseljena u Briselske runde i rukohvate sa Stranim faktorom
  3. objedinjene faze 4-6 glase: e sad ću ja da vam monopolski uteram budućnost u koju verujete
Kada sve ovo sagledamo, slika bliže nam i unapređene 2-u-1 budućnosti postaje jasna: Uživali smo u komunizmu, uživali i u kapitalizmu. Tek ćemo se sada siti nauživati, u onome što sledi.

enjoy! PRC

Kada je, pre dvadeset i kusur godina jedan od vajnih lokalnih starodemokrata zamerio Mikiju Stankoviću "šta ćeš bre u taj GSS, to je mala partija, ne može ništa da uradi", dobio je jedini mogući odgovor, koji važi i dan danas:

Da sam hteo da se učlanim u veliku partiju, ja bih se učlanio u Komunističku partiju Kine.

Monday 28 April 2014

Welcome to the Machine


Ovih dana je novozelandski režiser Peter Jackson objavio da se završni deo njegove filmske trilogije o avanturama Bilba Baginsa neće zvati "There and back again" (što je, inače, stvarni podnaslov originala knjige koju je napisao JRR Tolkien), već će to (najverovatnije) biti naslov box-seta koji će sadržati sva tri nastavka (u produženoj varijanti, nekih desetak sati jurnjave do Samotne planine i nazad). Pored toga, objavio je i da privodi kraju produkciju produžene verzije drugog dela ("Desolation of Smaug") koja međ' pučanstvo ulazi tradicionalno u novembru, mesec dana pred premijeru narednog nastavka serijala.
Pa?
Pa, stvar je definitivno jasna: ekspoze P(bez PV)-a napisao je lično Peter Jackson. Njegovi filmovi o Srednjoj Zemlji traju 3+ sata po komadu, baš koliko i skupštinska projekcija bliske nam budućnosti. Tek ćemo se nagledati pustošenja Smauga Zlatnog, sa ili bez besomučnih repriza na Pinku o praznicima - voleli bajke ili ne. Blokbasteri PJ-a će definitivno zameniti projekcije "Boja na kosovu", na svih 100 roze kanala + b92 + TVPrva.
Pa ko preživi, glasaće opet.
I opet.

Da ne dužimo - u novembru nas, dakle, očekuju produžena "Smaugova pustošenja", u decembru sledi konačni obračun "Pet armija". Poznata je i fabula radnje tog filma, njegov veći deo ionako je već snimljen & već viđen.
Evo spoilera koji će pokvariti uživanje svim fanovima te nadražiti maštu nevernih Toma:


Na početku filma, Smaug doleće nad Esgaroth u kome vlada opšta panika iako je uzbuna blagovremeno podignuta. Posle prve razmene vatre (sa zmajske) i PVO sistema "crna strela" (sa ljudske strane), Smaug lebdi nad Jezergradom, i svojim hipnotišućim glasom Bardu Lukonoscu i ostalima predlaže da prvo smaknu korumpiranog Gradonačelnika sa vlasti, te se potom dogovore da ne bude nikakvog daljeg ruženja i rušenja, osim minimalnog i neophodnog za dalji napredak. Zmaj predlaže apsolutnu pokornost njemu i nikome drugome, a zauzvrat će on odvojiti deo svog blaga i pomoći im da izgrade Esgaroth na vodi, sa sve pripadajućom mu novom Kulom za stražu, pristaništem, šoping-molom za trgovinu, novim prilaznim mostom po kome će i zmaj moći peške da uđe, kao i nekoliko novih stambenih blokova za pridošlice iz Rhovaniona na jugu i Rhuna na istoku - čim krene biznis.
Kada padne dogovor o svemu, Zmaj uputi Bardovu i Thranduilovu vojsku ka Ereboru da pokupe obećani deo blaga. U trenutku najveće napetosti između bandoglavih patuljaka sa jedne i ljudi i vilenjaka sa druge strane, u sav taj cirkus uleću još i orci iz Gundabada, jašući na vargama i
sa vazdušnom podrškom u vidu džinovskih šišmiša. I kada svi očekuju neizbežan pokolj, na scenu stupa Thorin Hrastoštit, koji preko razglasa, sa stepeništa na ulazu u dvor-pećinu, počne autoritativno da čita svoj ekspoze. Tokom njegovog izlaganja ljuti protivnici konačno shvataju da postoji samo jedan Kralj pod planinom, da su Smaug i Thorin zapravo jedno te isto, ovisno o žabljoj ili ptičjoj perspektivi gledanja na Samo Našu Stvar. Od bitke ne bude ništa. Sa svakom novom rečenicom ekspozea, rastu frenetični aplauzi i meksički talasi kroz redove svih pet armija. I to traje tako do samog kraja filma, gde u poslednjem kadru ugledamo nadolazeći cunami reformi po kome surfuju lično Sauron i Saruman, svako na svojoj dasci.
Beorn, bivajući pola-čovek a pola-mečka, shodno svojoj poluprirodi prespava ceo film.
Bilbo i Gandalf shvataju da su ispali teške budale, jer su se džaba vucarali preko pola Srednje Zemlje. Hvataju se za uši, zajedno stave prsten i nestanu u pravcu Las Vegasa.


Sledi odjavna špica koja sadrži imena svih poslanika, ministara, državnih sekretara, direktora, funkcionera, šefova, poslovođa, kurirki, kafe kuvarica, državnih službenika, zaposlenih u javnim preduzećima i opštinskim upravama (naročito onih posle zabrane novih zapošljavanja), svih članova (sada) ujedinjenih pet Partija, kao i sve one koji su na poslednjim izborima dali siguran glas za Našu Stvar. Sama špica, zbog svoje obimne korektnosti, traje dodatna tri sata, i biće objavljena kao poseban apendiks u okviru produžene verzije završnog dela serijala.

***
Ostaje jedna nedoumica, koju je režiser odbio da komentariše, šturo dobacivši novinarima u prolazu "će da vidite, to će da bude iznenađenje". Elem, postoji scena koja se ama baš nikako ne uklapa u poznatu nam gornju priču, u kojoj se Saruman sa balkona kule Orthanc obraća desetinama hiljada okupljenih simpatizera sledećim rečima: 
"Neću da vas obmanjujem i kažem da će da bude lako. Neće da bude nimalo lako, ali za neku godinu ćete da budete srećni što ste učestvovali u ovome i što će da nam bude bolje. Istotakođe, ne moram da vam govorim koliko vas volim i koliko mi znači što ste došli ovde u tolikom broju iako je neradni dan, jer vi to znate, to da vas volim. Ali kad se budete ljutili u narednom periodu, kad bude teško, zapamtite jednu stvar: ne onda Čović, nego nikad nećemo da ukrademo, ima da radimo samo najbolje za Uruk-hai narod. Ne mogu da vam opišem kakvo je ushićenje kad imate priliku da uradite nešto veliko i dobro za svoju zemlju. Idemo samo napred! Živeo Isengard! A sad svi na svoje radne zadatke!"


Déjà vu, da se smrzneš. Ne pomažu tu nikakvi lanč-paketi, ni toplomer za na čelo, niti slika Alana Čumaka prišivena sa unutrašnje strane gaća protiv uroka, neželjene trudnoće i upale prostate zajedno.
24.12.1996. "Milošević se pojavio na mitingu na Terazijama gde je dočekan ovacijama svojih pristalica. Komentator RTS je preneo kako se skupilo 200 hiljada ljudi (uistinu ih je bilo oko 20 hiljada)"
27.04.2014. "Ispred Doma Narodne skupštine u Beogradu je više od 20 hiljada građana skandiralo ime novog premijera Aleksandra Vučića. Hiljade ljudi je organizovano došlo autobusima iz gradova širom Srbije, a tokom mitinga saobraćaj na Trgu Nikole Pašića zaustavljen je u oba pravca."

Welcome my son, welcome to the machine.
Where have you been? It's alright, we know where you've been.
What did you dream? It's alright, we told you what to dream. 

Punoletan si sinovče, osamnaesta ti je već.

Saturday 26 April 2014

Komemoracija Mirku Đorđeviću


Komemoracija sociologu religije Mirku Đorđeviću održana je u četvrtak 24. aprila 2014. godine u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Begradu. Na skupu su govorili Borka Pavićević, Zlatoje Martinov, Filip David, Nebojša Popov i u ime porodice Mirka Đorđevića sin Aleksandar Đorđević.


Beograd, Centar za kulturnu dekontaminaciju, 24.04.2014.


izvor

video: TeVe novine
Javni medij horizontalnog komuniciranja građanskog društva
Preuzimanje i reemitovanje svih priloga, u TV rezoluciji, sa elektronske stranice TeVe novina slobodno je i besplatno. Svi prilozi su dostupni i na YouTube-u.

Tekst: e-novine
Bojan Tončić: Odlazak prijatelja i hodajuće enciklopedije
Sećanje na Mirka Đorđevića


Friday 25 April 2014

Einstürzende Neubauten


Pogledi i mišljenja

BEOGRAD NA VODI
- diletantizam kao urbanizam - 

Najnovija inicijativa oko projekta Beograd na vodi započela je, za javnost, pre skoro dve godine, u vreme pretprošlih izbora. Taj projekat se i danas nalazi u nekoj fazi poluilegale - o projektu nema kvalifikovanih stručnih informacija. S vremena na vreme pojave se dosta površni novinarski tekstovi s pohvalama investitorima i panegiricima genijalnom projektantu. Pojavile su se i neke elektronske animacije, kao i slike nekih političara koji sa udivljenjem gledaju ono što ne razumeju. Ali ono što političari ne razumeju, razumeju profesionalni urbanisti, već na prvi pogled. Nekoliko marginalija koje slede govore o onome što se, na prvi pogled, vidi u ponuđenom projektu Beograd na vodi. Nalazim da su to teme za vrlo ozbiljan stručni razgovor.


1. Kontekst
Savski amfiteatar se prostire od Gospodarske mehane do Kosančićevog venca i obuhvata levu i desnu stranu Save koje treba integrisati. Projektom Beograd na vodi obuhvaćen je mali deo Savskog amfiteatra, koji se tretira autonomno kao fragment ukupnog prostora Amfiteatra, što nije dobro. Iz ponuđenog rešenja vidi se da se zadržava Zarićev (tramvajski) most, da se ne planira most u Nemanjinoj ulici. Predstava okolnog prostora je netačna, jer nije "podignuta" iz geodetske podloge pa sadrži netačne gabarite, odnosno volumene objekata, što otežava orijentaciju u prostoru.
2. Reka
Sava je međunarodni plovni put kome se mora obezbediti minimalna širina od 120m između stubova planiranih mostova i najmanje 12m visine mosta iznad nivoa velike vode. Širina Save u zoni Savskog amfiteatra je oko 200m. Zbog krivine reke matica je bliža desnoj obali, koja je vekovima izložena bočnoj fluvijalnoj eroziji. Dublji deo korita je bliži desnoj obali reke. Neke od intervencija u okviru projekta Beograd na vodi bitno menjaju karakter toka reke, što će imati značajan uticaj na njeno korišćenje.
3. Mostovi
Planirani pešački most postavljen je nisko iznad vode sa mnogo stubova, odnosno lukova sa malo raspona. Ovakva koncepcija mostova ukida Savu kao plovni put. Zarićev (tramvajski) most se zadržava, most u produžetku Nemanjine ulice za koji postoji urađena tehnička dokumentacija se ne predviđa. Ovaj most je bio predviđen za motorni saobraćaj.
4. Kula
Planirana kula oko 50m ulazi u rečno korito Save iz potpuno nejasnih razloga. Jedini razlog za to može biti želja da se ostvari originalnost po svaku cenu. Ovakva pozicija kule izazvaće poremećaj protoka vode - uspor uzvodno od kule i ubrzanje protoka u profilu kule. Pozicija kule će otežati manevar brodova i barži. Pojaviće se veliki problemi fundiranja kule, odbrane od leda i drugo, jer Sava pod Beogradom nije potok u Provansi. Oblik kule je neoriginalan tj. on je imitacija londonskog "krastavca". Kula će apsolutno dominirati slikom i siluetom Beograda, odnosno osporiće dominaciju Hrama svetog Save u slici i silueti grada. Planirana kula će isto kao i crna Beograđanka biti deo običnog poslovnog servisa Beograda, odnosno biće simbol ničega.
5. Razvoj
Planirano je između 1,5 i 2,0 miliona m2 poslovnog prostora. Računajući sa 15m2 po zaposlenom to je 100 do 130 hiljada radnih mesta u jednoj smeni, odnosno 200 do 260 hiljada radnih mesta u dve smene. Ako 1/3 toga popune nezaposleni Beograđani ostalih 130 do 160 hiljada radnih mesta popuniće se imigracijom u Beograd, odnosno redistribucijom stanovništva unutar Srbije. Prosečna porodica u Srbiji ima tri člana, što znači 390 do 480 hiljada novih stanovnika u Beogradu. Beogradu već nedostaje 100 do 120 hiljada stanova, a za imigrante treba izgraditi još oko 150 hiljada stanova. Sve ovo znači dalje pražnjenje Srbije, odnosno stvaranje u Srbiji dva geta - geta Beograd i geta Srbija. Posle realizacije projekta Beograd na vodi priča o ravnomernom regionalnom razvoju Srbije može biti namenjena samo maloumnim građanima.
6. Šoping mol
Šoping molovi velikog kapaciteta koji zahtevaju hiljade i desetine hiljada parking mesta najbolje je da se grade na periferijskim lokacijama uz pristupne autoputeve a ne u centru grada na najskupljem gradskom građevinskom zemljištu.
7. Tehnički parametri
Svaki urbanistički projekat pa i ovaj projekat ostvaruje se ne samo finansijskim nego i teničkim sredstvima. Projekat ove vrste ne može se predstavljati samo kompjuterskim animacijama nego i tehničkim parametrima koji potpuno nedostaju.

Kao relativni stručnjak, koji se urbanizmom bavi preko 40 godina iz navedenih činjenica izvodim sledeće zaključke:
1. Ljudi uključeni u projekat Beograd na vodi pokazuju ozbiljan diletantizam tj. pokazuju da ne znaju ni gde su ni šta rade.
2. Očigledno je da srpski model demokratije podrazumeva da svako radi ono što ne zna.
3. Demokratija je po definiciji poštovanje procedura i javnost tih procedura. U slučaju ovog projekta sve odredbe zakona i podzakonskih akata, Generalnog urbanističkog plana (GUP-a) i dr. su poništene ili proizvoljno tumačene.
4. Postoji potreba svake nove vlasti u Srbiji da se obeleži i zapiše u urbanu strukturu Beograda nekim stvarnim ili lažnim simbolom, bez obzira na cenu. Primeri su Adski most, želja za izgradnjom žičare između Tvrđave i Ratnog ostrva i slično. Za neuspele urbanističke i druge investicione zahvate u Beogradu i Srbiji treba uvesti lustraciju u političko-pravni sistem. Lustracija za Adski most sprovedena je voljom građana u proteklim izborima.
5. Eliminacija domaće pameti i znanja ima cenu. To pokazuje primer mosta kod Beške koji je ugovoren za 36 miliona evra, a izvođač traži skoro 100 miliona evra; to pokazuje i Adski most i niz drugih investicija u Beogradu i Srbiji.
6. Eliminacija domaće pameti i znanja pokazuje provincijalni kompleks naše vlasti, koju je precizno definisala narodna poslovica "U tuđeg tatka, slađa patka". Potrebno je proučiti rezultate stavljanja domaće pameti i znanja van upotrebe, tj. koliko košta uvođenje u razne investicione poslove firmi i ljudi koji ne poznaju ni grad, ni problem, ni prostor, ni političko-pravni sistem.
7. Treba sagledati ogromne socijalne posledice te politike. Tako, na primer, sve naše tehničke fakultete treba proglasiti za fakultete za školovanje podizvođača, kao sledeći korak porobljavanja domaće tehničke pameti. Treba na odgovarajući način promeniti nastavni i školski sistem, a studenti zajedno sa diplomom treba da dobiju i pasoš.
Na kraju, poseban komentar, odnosno predlog da se uvede nova revolucionarna demokratska praksa i da se ta praksa ozakoni novim Zakonom o planiranju i izgradnji. Svaki javni posao podleže primedbama. One mogu biti pametne i glupe, zlobne i prijateljske, umesne i neumesne, argumentovane i neargumentovane. Tvorci projekta Beograd na vodi očekuju samo pohvale. Na mnoge primedbe raznih vrsta i nesmislene i smislene, odgovor je bio samo jedan - imate li vi 3 milijarde evra? Kao star čovek shvatio sam društvenu suštinu ovog odgovora - ne može svako da ima pravo na mišljenje o ovom projektu, naročito fukara koja nema 3 milijarde evra. Duh primedbe je uvođenje ekonomskog cenzusa za pravo na mišljenje. Ja lično imam oko 300 hiljada evra u nekretninama, biblioteci, hemeroteci, fototeci, fonoteci i drugo. To je jedan desetohiljaditi deo od 3 milijarde evra. Za toliko sam i primedbovao.

Branko Bojović, dipl.inž.arh.
Časopis "Izgradnja", br. 68 (2014), 3-4, str. 167-168

***
Na forumu SkyscraperCity otvorena je 15. oktobra 2013. godine diskusiona tema pod nadasve subverzivnim nazivom "Beograd na vodi". U proteklih šest meseci se tamo dalo pročitati svega i svačega na zadatu temu, podjednako ozbiljnih i neozbiljnih, stručnih i pristrasnih komentara. Gornji tekst g. Bojovića osvanuo je na tom forumu 23. aprila ove godine, i osim konkretne primedbe vezane za iznete brojke po pitanju nedostajućeg broja novih stanova za buduću plimu "vodenih kadrovika", teško da ima ozbiljnijih primedbi na iznete stavove autora. Doduše, u vezi tih stanova, Bojović iznosi ličnu procenu zasnovanu na broju moguće potrebnih novozaposlenih na prostoru budućeg biznis-prostora u Savskom amfiteatru i (planirano) gravitirajućoj mu Prestonici, dok mu kritika spočitava poslednji popis koji je urađen tako kako je urađen. Pitanje je šta tačno znači "116438 praznih/nenastanjenih stambenih jedinica u Beogradu", ako u taj broj ulaze "prazni" stanovi ljudi iz unutrašnjosti koji uglavnom imaju neprijavljene stanare (studente, prijavljene po popisu u mestu stanovanja), stanovi koji se iznajmljuju u poslovne svrhe (takođe neprijavljeni) ali i prazni i neprodati stanovi poput onih u naseljima tipa Belvil (teško da će novozaposleni "sa vode" pohrliti da baš tamo kupuju papreno skupe stanove). Da je Bojović diletant, ili ne zna šta priča, teško da bi mu onda Inženjerska komora Srbije objavljivala tekstove u nekom od svojih biltena i časopisa, kao što je to slučaj sa "Izgradnjom" koja izlazi još od 1947. godine, čiji su urednici stručnjaci iz oblasti arhitekture i građevinarstva, klasifikaciju radova vrši Narodna biblioteka Srbije, i koju je nadležno ministarstvo svrstalo 2009. godine u rang "vodećih naučnih časopisa". Kako god, forumaška diskusija se raširila na (trenutnih) 68 stranica, i ukoliko ste zainteresovani možete pogledati čega sve ima na temu Beograda na vodi i pratećih akrobacija.
Na tom istom forumu, u fusnoti koja prati objavu Bojovićevog teksta, piše da je on već bio objavljen i to 22. aprila ove godine, i - ekspresno skinut, banovan sa interneta (trenutno ga ima na sajtu AAS). A to već predstavlja problem, i to poznat, već viđen i poput onog sa cenzurom zajebancije na temu feketićkog Spasioca.

Kome i zašto smeta ovaj tekst?



Nekome kome je žestoko stalo do patke koja ide preko Save, ali i do debele guske - podjednako.
Možda su to oni kojima je srcu miliji građevinarski stil socrealizma, poznat i kao "konstruktivizam" (važi podjednako za stambene i oficijelne zgrade, kao i za spomenike), njegov zapadnjački sabrat "brutalizam", tj. jednim imenom "militantni modernizam". Čuveni stil gradnje koji predstavlja svojevrsno nasilje nad očnim nervom, poput onoga koje doživite svaki put kada zađete među novobeogradske blokove. Monolitno do bola, baš kao i svaka vlast ovdašnja, koja bi stalno sebi da pravi piramide za života.
A možda im je, baš zahvaljujući spomenutom provincijalnom kompleksu vladavine, draži i urbicid? Danas, kada su im ratovi kao argument izbijeni iz ruku (usled čega otpada opcija genocida, poput one u slučaju Sarajeva, Vukovara ili Dubrovnika), ostaje im stara i proverena varijanta samouništavanja i urušavanja - kulturocid i policid, praktikovani u Srbiji paralelno sa aktivnostima preko Save i Drine tokom devedesetih godina ali i danas, nesmanjenom žestinom.
Na provereno dobitnu formulu, koja glasi "Dinkić + regioni + razvoj + investicije + subvencije + Vučić + šeici + (hiljade) milijardi zelembaća + Čović + srBovanje", ne vredi više gubiti vreme.

Interesantno, ali nigde nisam naišao na to da je neko primetio još jednu iz gomile gluposti, po pitanju projekta Beograd na vodi. Obratite dobro pažnju na sliku koji svi vrte, na kojoj dominira BG-Kula. Probajte da je zamislite u 3D projekciji, zarotirajte kako bi je ispravno usmerili po stranama sveta, pa potom uporedite sa mapom tog dela Beograda.


Samo u usijanim glavama koje zapenušano veličaju tu budalaštinu i oduševljavaju se slepački na stupidne crteže sa fejsbuk zidova šupljoglavih pećina i tabloida, Sunce može da bude na poziciji sever-severoistok. Svakome ko je ikada učio nacrtnu geometriju, nije bežao sa časova geografije za V razred, ili je bio u izviđačima, stvar je očigledna i jasna: Sunce ne izlazi ili zalazi na tom mestu, niti mu je to "nizak" zimski dnevni položaj. Beograđani znaju da Zvezda izlazi iz smera Karaburme i Zvezdare (istok), shodno ovoj mapi, a zalazi u smeru centralnih novobeogradskih blokova (zapad). Na Severnoj hemisferi je tako od postanka Sveta i to neće moći da izmene Gospodari i Bin Zajebi, koliko god se trudili da svet postave po svojoj meri i okrenu ga naglavačke.
Takvi kakvi su, nisu dorasli Hičkoku niti je njihov trip nalik njegovom filmu.
...

Palanački stil rukovođenja društvom (pardon - socmenadžment), nepoznanica zvana cena gradnje mauzoleja po Dolinama kraljeva širom Srbije, pitanje svrsishodnosti besomučnog dunđeraja, dehumanizovano salivanje zelenih površina štampanim betonom, pokolj drvoreda i parkova, uništavanje starih gradskih jezgara srbijanskih varoši koje sve više liče na gradove duhova iz špageti vesterna - opšti je trend i nije ekskluziva samo republičkih i (beo)gradskih vlasti. Više od dvadeset godina na sceni je decentralizacija sa betonizacijom, tj. bidžopalmizacija Srbije u praksi. Imao je i Negotin svojevremeno svoju "javnu raspravu na internetu" oko izgradnje loksodroma u centru, pre 7-8 godina; tu je i sumanuto postavljanje kružnih tokova po gradu i okolnim selima (ovisno o tome ko u datom trenutku glumata predsednika opštine, tj. iz koje je "mesne zajednice" doskakutao u fotelju); naravno da postoji nepoznanica zvana "konačna cena" radova (da se ne mučimo prošlošću, pitanje je da li Dačić, Tončev i lokalne komunjare zaista znaju koliko će na kraju koštati poslednje ludilo zvano "nova zelena pijaca", spomenik za života generaciji lokalnih političara koja je upropastila sve čega se dotakla); naravno, i lokalna pamet se ne da meriti sa onom prekobrdnom, opet je Tončev znao bolje od lokalnih podizvođača njemu poverenih radova (pa čak i onih nepotrebno komplikovanih, poput postavljanja nove kanalizacione mreže i priključenja na nju).
U Negotinu su se, poput Beograda, uvek javljali strani izvođači i lokalni podizvođači, baš kao što je vazda bilo zabranjeno spominjati glavne nadizvođače koji izvode besne gliste po džepu građana. Kako stvari stoje, posle nedavnih lokalnih izbora - i dalje će.



A naslov ovog blogposta - pitate se šta bi to moglo biti?
Nemački pojam einstürzende neubauten obično prevode na engleski kao collaps in new buildings. Draži mi je domaći prevod koji govori mnogo više, kako o pojmu tako i o nama samima: rušilačka novogradnja.

Baš kao i konstruktivizam/brutalizam, ovaj pojam donekle odslikava sam um arhitekte, ali daleko više razotkriva neumlje dunđera naše stvarnosti i aljkavost kolektivnog duha besmisla. Važi podjednako za sve: arhitekturu, istoriju, zakone, državu, društvo. 
I živote maljčika.



Čitalište:

Akademija arhitekture Srbije: Diletantizam kao urbanizam - Beograd na vodi
SkyscraperCity: Beograd na vodi
Udruženje inženjera građevinarstva, geotehnike, arhitekture i urbanista "Izgradnja"
Savez inženjera i tehničara Srbije - časopisi
Homedit: London Gherkin – an unusual eggshaped building
Plovput: Propisi o unutrašnjoj plovidbi
Dunavska strategija: Zakon o plovidbi i lukama na unutrašnjim vodama
Europa.rs: Popis 2011. Srbija, knjiga 22 (broj i površina stambenih jedinica) tabela 2
Frederic Chaubin: Cosmic communist constructions photographed
Roman Bezjak: Socialist modernism
Distractify: The 38 most haunting abandoned places on Earth
Bored Panda: Haunting images of abandoned places
Deserted Places (blog): 25 abandoned former Yugoslavia monuments
Business Insider: These Yugoslavian monuments look like relics from an alien civilization
Jan Kempenaers: Spomenik 2006-2009 publication + work + exhibition
Milutin Mitrović: Nedorasli (Peščanik, 29.12.2013)
Wikipedia: Brutalist architecture
CLOG: Brutalism
Alexander Clement: Brutalism (post-war British architecure)
Owen Hatherley: Militant modernism
Wikipedia: Urbicid
Wikipedia: Policid
Wikipedia: Kulturocid
Wikipedia: Counterurbanization (kontraurbanizacija)
Nebojša Popov: Srpska strana rata (Republika)
Project MUSE: Urbicide reconsidered
dr Milan Prodanović: Balkanski urbicid (Monitor, 11.06.2010)

Wednesday 23 April 2014

Nismo isti


Bespredmetno je u istu ravan stavljati život, lik i delo Mirka Đorđevića, sa jedne, i Jovana Krkobabića sa druge strane. Baš kao što je sramno danas smišljati viceve koji su sve samo ne duhoviti povodom smrti ovog drugog. Jednostavno, šta god da je taj radio i imao, teško da mu više išta znači, ili mu treba tamo gde je otišao. To je jedino što svako treba da ima na umu. Nije moralisanje, već tako ne treba raditi. Zapitajmo se, ne da li, već zašto ovome decu ne uče na Građanskom vaspitanju i Veronauci. Potpisujem, da ih ne uče.
Samo tako ćemo biti drugačiji od raspojasanog dverinja & ostalih našista puštenih sa lanca, koji sladostrasno, histerično, na ivici orgazma, već danima dobacuju na ulici, po internetu, novinama i TV-bljuvaonicama gadosti na račun Čoveka koji je iskreno razumeo to u šta oni "misle" da veruju kačeći oko vratova. Sa ili bez j, sasvim je nebitno. Neki od njih, takvih, očigledno smatraju kako bi mogli ubuduće da slave 18. april baš onako kako su to slavili i 12. mart. O, da, браћо - smatrate, slavili ste, itekako bi da slavite još.
Nećemo se podsmevati odlasku osnivača jedne politikantske dinastije, iz bezbroj razloga za i nijednog protiv. Nećemo, jer smo bolji od njih.

Odbijam da saučestvujem u tome, jer samo tako stičem pravo da uzvratim palanačkim hitleroidima onako kako zaslužuju.
Nismo, niti ćemo ikada biti isti.

Monday 21 April 2014

Pikse iz Žitorađu


Ljudskoj sujeti i gluposti, činjenično, nikad kraja na vidiku. Mnogi humanoidni primerci društvene flore obožavaju da, pored raznih drugih fetišiziranih gluposti (dugačak nokat na malom prstu, upletena vunena jajca za pojasom, antiradar CD-ovi ili grobljanski krstovi na retrovizorima, pirsing na dupetu, buket USB-fleški na uzici oko vrata, svetleća kruciforma na česmi kraj puta, milje na monitoru računara, samolepiva folija stara 10 godina na ekranu mobilnog telefona & slične idiotarije), često na jedan ključ okače barem kilo raznih privezaka, alki, drugih beskorisnih ključeva, šrafova, mini-švajcaraca, lutkica, otvarača za pivske flaše, bilijarsku kuglu, grb Mercedesa, točak od bicikla ili celu političku partiju.
Razlog tome nije posledično otežana izgubljivost ključa sa pripadajućom mu svitom (zaista, treba biti majstor pa sve to uspeti izgubiti). Jokbre, nije čak toliko bitna ni masa, iako je teško ne registrovati je. Fetišista koji je sve ovo okačio o ključ, to radi - da bi mu zveckalo. Da ga sve vreme podseća kako je ključ za neka vrata baš i samo kod njega, i nikoga drugog. Neka se zna ko je Ključar. Taj bi, kada bi mogao, na ključ okačio i sve brave koje nisu za njega, pa onda neka se njihovi vlasnici slikaju sa svojim ključevima bez brava. On ima svoj ključ, svoju bravu plus njihove brave. Bolje je imati tuđe brave nego ključeve, jasno, jer se ključevi mogu kopirati, ali brave - malo morgen.


Kroz ključaonicu može ponekad i tračak svetlosti da uleti u teškom mukom stečeni mrak, i to baš u nezgodnom trenutku. Da se to začepiti pravim ključem, ali ta se opasnost trajno fiksira prisvajanjem brava - ne ključeva.
Kvake su neka druga priča.

U stvari - nisu.
Privezak dobija određene ključeve/resore, ne da njima upravlja već da bi zveckao i tako stalno podsećao sebe kako je privezak, a Kuma da su kod Priveska ključevi ali ne i brave. To je ono što se jedino računa.
Elem, ponuda koja se ne odbija, glasi:


1. Evo ti ključ spoljnih dela, zaboravi na unutrašnja. Gle bre koliki si, malo da šetaš.
2. Evo ti ključ obrazovanja, zajebi me više sa tim parazitima, prosvetom i prosvetiteljstvom.
3. Evo ti ključ zdravstva, ne zdravlja. Halal silni direktori što ti predizborno prebegoše.

Ili će Privezak prihvatiti ponudu koja se ne odbija, ili...


... zna se: ništa od trka za Đurđevdan.

Kum nije dugme, ali gaće spadaju bez lastiša.
Šta je brava bez ključa, ključ bez Priveska, Privezak bez Kuma, Kum bez zveckanja?
Niko i ništa.
Ili si Ivica, ili si Marica.
Prosto.

***
Ako se još uvek pitate šta će Vučiću u vladi Dačić i SPS, onda se setite još jedne istorijske nadasve slične situacije: Za šta je zaista Marselju bilo potrebno da kupi Piksija - da igra protiv Zvezde ili da ne igra protiv Marselja? Tačan odgovor glasi: Da protiv Zvezde sedi na klupi Marselja, tako im je bio najkorisniji.
Dačić, u opoziciji Vučiću, može opasno da naraste shodno bolovima koji slede. Dačić u Vučićevoj vlasti neizostavno postaje samo još jedan mister 6%. I saučesnik, pride.
Prosto, vaistinu.


Samo neka zveckaju i zveče, tako se najbolje vide šuplji Privesci i još gori Kumovi.

Sunday 20 April 2014

Велигден revisited


Danas je najveći praznik vaskolikih hrišćana, dan kada se slavi ispunjenje vere u Oca kroz vaskrsenje Sinovljevo.
Ne bih se baš nešto preterano trudio oko svrstavanja među one koji očekuju sopstveno uskrsnuće praktikujući smernost i pokornost nevidljivim autoritetima. Doduše, i budućnost je nevidljiva pa je niko ne smatra autoritetom. Nažalost - ni prioritetom.
Spadam u one koji sopstveno, ali i svačije Uskrsnuće, po isteku telesnog roka trajanja, vide u svakodnevnom činjenju Dobra i nečinjenju Zla. Dobro će se uvek pamtiti. I bez paklenih muka, dovoljno je grešnima to što ih se neće sećati, ili za one posebno nadarene u greškama - što će odbijati da ih se sete.
Zapravo, prava stvar je (i bez religijskih pobuda) opraštati a ne zaboravljati. Da se ne bi ponovilo.
Prethodna nedelja je obilovala veoma lošim stvarima. Skoro niko i ništa od svega što se desilo u prethodnoj sedmici ne zaslužuje da bude spomenut na današnji dan. Čak ni kao predlog za Otisak nedelje. Toliko lošeg se duboko otisnulo i utisnulo u sve nas, da nije u redu davati mu dodatnog prostora još i danas, posebno što ni naredna sedmica i sve najavljeno da će se u njoj dešavati ne ulivaju mnogo nade i optimizma za bolje i lepše.
Zato danas neće biti predloga za Otisak nedelje.
Neka to bude Otisak nedelje i bez predloga, glasanja ili komentara.

Građanski krug: Veligden
Post #118, 19.04.2009.


Isti tekst, danas, kao pre tačno pet godina. Ni jota razlike u akterima, ponašanju, događajima.

***
U stvari, razlike ipak ima: 


Nikakve boje ne pomažu glede mućkova & jajara. Miris i ukus ne daju se nikako prefarbati, prelepiti, presvući. Neće to čudo nikada moći da razume, jer ništa drugo i ne umeju do da lažu, kradu i lome tuđa jaja, od sebe čine lažnih idola, od davitelja spasitelje, od korita violinu, od blata zlatnu telad, оd ljudi brojeve.

E, baš zato.


Само ние останавме
останавме ко Cлнце далечно
се тепавме со лоша дума
лоша дума, тешка клетва

Eј, еј, еј не го давам
Велигден

Јас ја сакам ова земја
тамо м’гли и мразој земни
ова земја жолто поле
златно поле Македонија

Eј, еј, еј не го давам
Велигден


Mizar, Свјат Dreams (1990)




Ne dam.
I am the resurrection.

Saturday 19 April 2014

Uskršnja razglednica


U susret slavljenju Uskrsa

Još jednom o Tertulijanovoj izreci

O apsurdu je reč - ne po A.Kamiju[1] - i o uvek nam dragom dr. V.Jerotiću koji nas je zbunio ne kao lekar već kao teolog. U dnevniku Politika 16. 03. 2014. doktor razmišlja o vaskrsenju.[2] Ljudi koji veruju u vaskrsenje imaju to pravo jer ono izvire iz svesti, volje i želje za trajanjem. Sintagma o vaskrsenju bogova postoji u drevnim religijama, nije hrišćanstvo jedino među religijama. Zabunu je uvećalo navođenje iz Tertulijana[3] koji "treba da je rekao" kaže dr. Jerotić kako veruje u vaskrslog Hrista jer je apsurdno. Vera nije besmislica i apsurd. Doktor verovatno misli na ono Credo quia absurdum est.[4] Ne, toga nema kod Tertulijana, to je u srednjem veku tako svedeno, i sreće se u lošim čitankama. Tertulijanovi spisi su sačuvani - De carne Christi V 4.[5] 25-30 - i apsurd se ne pominje a doslovce glasi deo - Crucifixus est Dei Filius, non pudet quia pudendum est. Et mortuus est Dei Filius; prorsus credibile est quia i neptum est. Et sepultus ressurexit; certum est quia impossibile est.[6]
Znamo sve ono iz sv. Pavla i mesto iz sv. Luke i nema potrebe to navoditi. To i deca znaju. Uporedili smo prevode na mnogo jezika pa i onaj najbolji L.Šestova na ruskom - nigde nema apsurda. Umesto drugih uzimamo prevod dr. V.Koraća i Pavlovića "Sin božji je raspet - ne stidimo se toga jer je to sramota; sin božji je umro - verujemo u to jer je to besmisleno; a sahranjen vaskrsnuo je - to je istinito jer je nemoguće“. 


Sam Tertulijan (u V:3-6) kaže "moja bestidnost je nešto dobro, a moje ludilo je moje blaženstvo". Vaskrsenje je sintagma važna u simboličkoj ravni, inače nije u istoriji zabeležen slučaj da je čovek umro i vratio se kući. Dakle nije telesni fenomen. Tertulijan dalje razmišlja o tome da li će se ljudi vratiti kakvi su bili, nestali u moru, istruleli, gubavi su bili, da li će vaskrsnuti obrezani kao Isus ili neobrezani kao Adam, da li će jesti i piti i da li će imati seksualne organe i voditi ljubav, da li će žene imati sisa - Isusov odgovor je "bićemo kao anđeli nebeski". Treba pažljivo čitati Tertulijana iako su opisi grozni. Šta je bilo s telom Isusovim, poznato je i iz kanonskih i iz gnostičkih jevanđelja, kao i iz biblijske istorije i arheologije. I nauka je rekla svoje, naravno onog koji veruje to ne obavezuje. Vera nije apsurd i Tertulijanovi odgovori su jasni samo kada se pažljivo čita. I dr. Jerotić i mnogi kampuju na televiziji ali treba pažljivo čitati Tertulijana i tumačenja. Lajbnic je kazao ne jednom da je Tertulijanova fraza u celini samo "oštroumni i duhoviti aforizam i ništa više".
Znaju li svi kako je F. Engels "doskočio" metodistima - naredio je da ga kremiraju i da mu pepeo razveju u Severnom moru. Razumljiva je ljudska i nada i želja da traju, ali vaskrsenje je nešto drugo. Čovek vaskrsava samo rečju i delom koje traje među ljudima - sve drugo je besmislica. 
A to i Tertulijan kaže.

Mirko Đorđević

***
Gornji tekst je jedan od tri autorova teksta objavljena u aprilskom dvobroju časopisa Republika. Prenosimo ga u celini jer, iako napisan krajem marta meseca kao reakcija na neke stavove objavljene u Politici, ne postoji adekvatniji trenutak za njegovo (ponovno) objavljivanje. Mirko Đorđević je otišao na Veliki petak, sahranjen na Veliku subotu u svojim Šimanovcima iz kojih je pisao čuvene Zapise iz palanke. Mirko Đorđević je sopstveni uskrs živeo celog svog veka kroz svoje reči i dela. Na nama je da ih ne zaboravimo i iz njih učimo, kako bi on i dalje bio sa nama.
Ovaj tekst je napisao, kao da je znao...

Ostaje nam da na Veligdensku nedelju, sebi i svetu kažemo sledeće: Srećni smo, a ne tužni, zato što smo imali priliku i čast da živimo u vremenu koje je obeležio Mirko Đorđević.


Zapravo, možemo i svakoga dana - to bi zaista bilo u duhu stila kojem nas je učio Nemirko.

Napomene (nisu deo originala):

[1] Alber Kami: "Stranac" nije roman egzistencijalizma, radi se o filozofiji apsurda koji ga determiniše; život je sam po sebi apsurd, apsurd između vriska čoveka i apsolutne gluvoće sveta u odgovor.
[3] Tertulijan (Quintus Septimius Florens Tertullianus), ranohrišćanski filozof i pisac, živeo krajem II i početkom III veka u Kartagini; poznat po jednom od prvih pozamašnih opusa verskih spisa napisanih na latinskom, kao i oštrim polemikama protiv jeresi i stavova nekih od apostola. Apsurd se spominje u njegovom delu "O telu Hristovom" (De Carne Christi), u kontekstu objašnjenja Isusovog dualizma, čiji je apologeta bio: on jeste Božji, naravno, ali jeste i Sin koji ne bi mogao da umre da se nije prvo rodio, ne bi mogao na sebe da primi patnje da nije bio od krvi i mesa. Pored podmetnute rečenice o apsurdu, koju u tom obliku nikada nije napisao, Tertuijanu pripisuju i da je prvi upotrebio reč Trojstvo (Trinitas) u crkvenim spisima na latinskom jeziku.
[4] "Verujem, baš zato što je apsurdno."
[5] Tertulijan u V:4 povodom lažnog apsurda koji je podmetnut (na koji se V.Jerotić, očigledno, poziva), kaže: "Šta je više nedostojno Boga, šta će to pre izazvati stid: da li je Bog trebao da se rodi - ili da umre; da ima živo telo - ili krst; da bude obrezan - ili razapet; da bude u kolevci - ili u mrtvačkom sanduku; da ga polože u jasle - ili u grob?"
[6] "Raspet je Sin Božiji - ne sramimo se, baš zato što je to sramno. I umre Sin Božiji - u to verujemo, baš zato što je besmisleno. I sahranjen, on vaskrsnu - sigurno je tako, baš zato što je nemoguće."

Friday 18 April 2014

Đorđević


prof Mirko Đorđević
29.11.1938. - 18.04.2014.


Poslednji pozdrav Učitelju i Prijatelju koji nas je učio da putem kritike uvek krenemo prvo od sebe, da je sloboda misli podjednako važna kao i sloboda govora, da nam stečeno znanje ne može oduzeti niko do nas samih. Iako nas je danas napustio veliki Čovek Mirko, sa nama će i dalje večno biti podjednako veliki Duh Nemirko.
Đorđević.

Zauvek zahvalni na Znanju i Prijateljstvu.
Građanski krug

Negotin, 18. aprila 2014. godine

...

GK mnemonik:
Mirko Đorđević: Marksova kritika religije I deo + II deo
(redakcija Republike, Beograd 16.01.2009.)

Thursday 17 April 2014

Ništa bez K



U svom najnovijem izveštaju sa rezervnog položaja Dvogleda (nadamo se ne još zadugo, bez obzira na apsurdno hakovanje tog portala), pod naslovom "Logika lustracije, neoliberalizam i teritorije", Vladimir Milutinović pojašnjava logiku tzv. lustracijskog uma koja je doskora vladala u jednom delu domaće političke javnosti (stranke, glasači, mediji, intelektualna elita, pereložači, maliperice, babespijace, taksisti etc.) a odskora je primenjuju bezmalo svi akteri domaćeg politikanstskog teatra apsurda.
Ili, možda bi bolje bilo reći - teatra mržnje?
Na fejsbuk komentar "Ovako se može doći i do zaključka kako je logika belih listića zapravo logika apsolutne lustracije celokupnog dosadašnjeg političkog sistema u Srbiji, odnosno svih Partija sa posebnim potrebama. Zlo, bez izuzetaka.", pomenuti autor dao je svoje dodatno pojašnjenje: "Ne bi to bio dobar zaključak, beli listići kako ih ja razumem slede ovu logiku: partija X ne prolazi kriterijum K, ne glasam za nju, a ne partija X ne može da prodje kriterijum K (ne ulazi uopšte u igru) što je logika lustracije."

Ukoliko u politici postoji presumpcija nevinosti, ili gradacije zla, onda OK - pustiš A-Z u igru pa ako zadovolje K onda dobiju glas, tj. dobiće glas i bez K samo neka ostanu manje zlo. Sama lustracija (ne "lustracijski um") počiva na dokazano učinjenom (zlo/ne)delu kao kriterijumu, postavljena na jasno definisana pravila igre iskijavanja grehova; ta pravila kod nas nisu bila ispoštovana, navodno jer su kreatori Zakona o lustraciji 2002, napisali "takav zakon da je on od prvog dana bio neprimenjiv". Ovo nije citat nekog od onih koje danas targetiraju kritičari Nevažećih, već naprotiv: to su reči nekih od poslanika DS, ali i tadašnjeg ministra pravde u čijoj je nadležnosti pomenuti zakon i bio.
No, nije lustracija tema ovog teksta, već lustracijski um ili etiketa "zločinizacije", tj. njeni efekti i danas sve veći kontraefekti (vučićevskim novogovorom rečeno "korupcionašizacija"). Možda bi jasnije bilo da je rečeno "diskvalifikacijski um", jer je to ono što je najpribližnije istini. A istina je sledeća:
"Iskustvo nam je palanačko."
"ONI su prljavi, palančanin je čist, i infantilno veruje da je nevin što nikako nije odlika OSTALIH. Njegov je život rutina, sigurnost od prljavštine izbora i različitosti; on taj kult rutinske čistote dovodi do nivoa manije - svaka promena rutine (stila života) je nečista, jer asocira na smrt, propadanje i prljanje."


Kada se ovo primeni na domaće političare i biračko telo, onda nema razloga za dalju sumnju u razlog sadašnjeg stanja društva, i toliki odijum oko Nevažećih, koji ispadoše infidel ultimus palanke, tj. njene "politike". Infantilizam, pamfletitam, katastrofizam, mitomanija, ćiftinstvo, banalizacija, senzacionalizam, pleme u agoniji... sve je to palanka, i za sada, shodno iskustvu sa njima, još se uvek nije pojavio reprezent neke od domaćih "politika" koji je konkretnim potezima pokazao da su se on (i njegovi) uzdigli iznad kriterijuma koji su odlika zatvorenog a ne modernog društva. I posebno, da su iznad pomenutog diskvalifikatorskog stila, koji je kod Balkanskih plemena sveprisutan. Moglo bi se čak reći rezidentan.
Diskvalifikacija je jedno od glavnih oružja (kripto)fašističkih ideja, zajedno sa manipulacijom strahom, koje uvek nađu pogodan supstrat i potonje uporište u društvima u kojima je duh palanaštva dominantan. Od rainbow zastave umrljane krvlju na Terazijama, do trouglova svih boja namenjenih pretkvalifikacionoj trijaži pred vratima gasnih komora - nije toliko dalek put koliko se misli, ali je zasigurno popločan Ćuruvijama, Dadama, Pantićima, Telegrafima i Našim borbama. Bela boja nije bila korišćena za markiranje diskvalifikovanih i nepodobnih (ideja ili pojedinaca, svejedno) sve dok se nisu pojavili famozni kritičari Nevažećih sa logikom da su od njihova "dva zla" gori samo oni koji tvrde kako je zlo uvek zlo, bez obzira na spoljašnje gabarite unutrašnje šupljosti. Tamo neki, nevažeći ili beli listići, ili kako god da misle da se zovu...


Kampanja Nevažeći listići nije bila pokrenuta zarad lustriranja ex-SRS, SPS ili DS i klonova (to i nije bio cilj, baviti se poslom nadležnih institucija), već radi raskida sa opšteprihvaćenom politikom laganja i prenemaganja, svaljivanja krivice na "one prethodne" i na "kritičare sadašnjih", podjednako. Kampanja se obraća građanima, da svojim jedinim i najjačim političkim oružjem, glasom, doprinesu pokretanju promene društva (i njegove politike) na bolje.
Cilj Nevažećih nije bio dokazati demokratski princip smenjivosti vlasti, kako to "vide" Vesne (Pešić i Rakić-Vodinelić). Taj princip zapravo predstavlja sredstvo za dostizanje odgovorne vlasti koja će reformisati društvo u pravom a ne kozmetičkom smislu. Pokrenuta je na osnovu dosadašnjeg iskustva sa svima njima, gde su u previše situacija pokazali sopstvenu nesposobnost da reaguju na odgovarajuć način, već se samo dodvoravali čas biračima pa čas onima protiv kojih traže lustracijsko glasanje za sebe.
Kriterijumska lestvica je bila postavljena na visinu na kojoj je i danas, i to ne zbog romantizovane prošlosti petooktobaraca ili (čak) erotskog oreola tehnokratsko-ejdžističke propagande tokom poslednjih izbora.
Baš ta dva "stila" bili su razlog pada (potencijalnog) poverenja belih glasača u Novu i Restart. I jedni i drugi su zaboravili onu narodnu, po kojoj se bez K u izbore ne ide.

Kada su  u pitanju Zoran Živković i Nova, kao i njihov savez sa Đilasovom DS te sva potonja "pravdanja" tog poteza - postalo je odvratno slušati silesiju svih njih koji tvrde kako su "jedini", dok razbijaju novoformirane odbore po Srbiji tehnologijom već viđenom u DS i LDP. Iskustvo nam kaže da se nisu promenili, oni to dokazuju svojim potezima iako pričaju da stvari stoje drugačije, a rezultat je vidljiv: solo 1,5% na Voždovcu, republičkih 6% u koaliciji.
Saša Radulović i njegova "ekipa" (ukoliko tako nešto uopšte postoji), izgubili su poverenje saučestvovanjem u potezima vlade čiji je jedini cilj bila priprema terena za vanredne izbore i postizborne poteze koji će garantovano biti neomiljeni kod birača stranaka sa populističkim stilom poimanja politike. Pitanje je da li je Radulović zaista neoliberalni ekonomista (to ionako, barem po zvanju, nije), ili čak neoliberalni idealista. Od momenta ulaska u predizbornu kampanju, do potonjih sve ređih izjava po okončanju izbora, što je više Vučić prodavao maglu reformskih bolova koje će nam svima ubuduće uterivati, to je priča Restarta postajala "narodskija" (da ne kažem baš populistička, jer njega takvi glasači ne slušaju uopšte, dok njegovi ne veruju da je tako nešto moguće). Orvelijanska frazeologija u stilu "lakši otkazi - više zapošljavanja" spada među najgore slogane (zlo)upotrebljene u političkom marketingu. Ukoliko je ideja Restarta bila kriptolevelerska Džona Lilburna, onda je to trebalo da kažu na početku. Ovako, lord Kromvel-Vučić, iskustveno nepatvoreni offspring radikalskog stila nihilizma uravnilovke, neće ni morati da se trudi da uguši Restart, jer će ovakvim preokretima taj pokret ugušiti sam sebe na Vučićevom terenu (što se da videti na primeru LDP).

Razlog je jednostavan: iako je Srbija (fizički) u XXI veku, politika vlasti je zasnovana na idejama s kraja XIX i početka XX, dok "reformska" opozicija prodaje priču iz XVII - baš isto kao i srBoslavsko-patriotska ekipica pod kruciformnim patronatom.
Možda nedavno ponovljeno "žvrljanje" po glasačkim listićima nekome liči na vraćanje u staroegipatsko, ili čak u kameno doba, ali tu ima ima daleko više života i poruka o njemu nego u svim užeglim fiksacijama silnih davitelja i spasitelja nacije zajedno.

***
Dakle, Milutinovićevo pojašnjenje sa početka teksta moglo bi se i ovako rastumačiti:
a) Logika nevažećih listića je: partija X ne prolazi kriterijum K, ne glasam za nju 
Pružena im je prilika, imali su dovoljno vremena da svojim potezima dokažu da su sposobni da ispune kriterijum K a svojim (ne)činjenjem su pokazali da to nisu; jasno je da glas neće dobiti jer im nisu građani krivi za to što su se sami diskvalifikovali. I pored toga, konkurs za glasove je i dalje otvoren, a oni neka sami vide da li će i kako do K.
b) Logika kritičara nevažećih listića je: partija X ne može da prođe kriterijum K, ne ulazi uopšte u igru 
Zahtev glasačima za apriori diskvalifikatorskim stavom prema "većem zlu" i onaj još gori, samodikvalifikatorski (po glasače) stav kako se poštovanje kriterijuma K ne odnosi na "manje zlo", predstavljaju čist bezobrazluk i ruganje osnovnim principima demokratije na koju se pozivaju. Njih K uopšte ne zanima niti tangira - mada, iskreno rečeno, ni oni njega.


Nesporna je činjenica da je jedan deo "belih glasača" na umu imao logiku pod b) kada je precrtavao glasački listić, baš kao što se jedan deo istih vodio logikom pod a) dok je na glasačkom listiću zaokruživao Novu (na listi DS) ili pokret Restart (lupež-liste NOPO i "Beli listići" bilo bi apsolutno neozbiljno uzimati u bilo kakvo razmatranje).
Zapravo, čitava kampanja Nevažeći listići ima samo jedan "problem", koji je neophodno sa pojedinačnog (personalnog) prebaciti na kolektivni (institucionalizovani): naravno, u pitanju je kriterijum K.
Njegovim zvaničnim uspostavljanjem, ta kampanja dobija smisao koji traje 4x365 dana, iz aktivne odbrane prelazi u napad na protivničkom terenu. Protivnici su dobro poznati - svi oni koji ne žele da postoji bilo kakav K koga treba poštovati. Naravno, niti oni koji ih stalno na K podsećaju.

Thursday 10 April 2014

Srbija (ni)je Obećana zemlja





Svoj poslednji govor dr King održao je u Memfisu, na skupu podrške lokalnim "obojenim" komunalnim radnicima i njihovoj borbi protiv nepravde, za jednake uslove rada i plate, pozivajući ih na jedinstvo, bojkot, nenasilne proteste. Najčešće reference na taj govor, popularno nazvan "Bio sam na vrh Gore", predstavljaju starozavetni citati i parafraze koje je King iskoristio tom prilikom: Mojsijev zadatak bio je da Jevreje dovede u Obećanu zemlju, ali da sam u nju nikada nogom ne kroči; po Nebeskom pozivu, on se uspinje na vrh gore Nevo (Nebo) na Sinaju, odakle pod njom ugleda Izrael. Po svom drugom silasku sa Gore, Mojsije narodu kaže šta je video; ubrzo potom on umire, a njegov šegrt i naslednik Jošua (Isus Navin) povede narod - tamo gde se i danas nalazi.
Svoj govor, poput Mojsija, baptistički sveštenik King završava rečenicom iz koje se naslućuje kako je i sam video Obećanu zemlju ali da u nju verovatno neće za života ući. Tokom tog govora aludira i na nekoliko pokušaja atentata na njega koji su se desili pre samog dolaska u Memfis, kao i na to da će onima koji su to pokušali kad-tad poći za rukom da svoj naum ostvare.

Kingov let za Memfis je bio nekoliko puta odlagan zbog dojava da je u avion bila podmetnuta bomba. Na kraju svog poslednjeg govora, on kaže sledeće:



"Kada sam stigao u Memfis, neki ljudi su odmah počeli da mi prete ili pričaju o pretnjama. Ali, šta bi to mogao da mi učini neko od naše bele braće?
Negde je zapisano da postoji sloboda okupljanja, sloboda govora, sloboda štampe. Negde je zapisano da je veličina Amerike u pravu na protest zbog svojih prava. I baš tako kako sam vam rekao, mi nećemo dopustiti da nas policijski psi i vodeni topovi pokolebaju. Nećemo dopustiti da nas pokoleba nijedna i ničija naredba. Mi nećemo odstupiti.
Eto, ja ne znam šta će sada biti, bilo je raznih problema već danima. Ali nisam ja sada važan. Ja sam bio na vrh Gore, i te pretnje mi nisu važne. Poput drugih, i ja bih da imam dug život. Jeste to važno, ali to nije ono što me sada okupira. Moje je da sprovodim volju Gospoda, i on mi je dozvolio da se uspnem na tu Goru. Pogledao sam sa njenog vrha, i video Obećanu zemlju. Možda u nju neću ući sa vama, ali hoću da večeras znate da ćemo u nju ući kao ljudi. I zato sam večeras srećan, ništa me ne brine jer se ne bojim nijednog smrtnika. Zato što sam video slavu dolaska Gospodnjeg."

Besmisleno je upoređivati ovaj govor sa ljigavim izjavama u stilu "znam kako ću da skončam".



4. aprila 1968. King je ubijen hicem iz snajpera, dok je stajao na terasi ispred svoje hotelske sobe. To je širom Sjedinjenih država izazvalo višednevni talas crno-belih nemira, nasilja zbog koga je ne baš preterano uzbuđeni predsednik Lindon Džonson izveo armiju na ulice američkih gradova. Usput, proglasio je 7. april 1968. za Dan sveopšte nacionalne žalosti.
9. aprila 1968. godine, dr Martin Luter King Mlađi je sahranjen u Atlanti.

Ubica Džejms Erl Rej je do svoje smrti, u zatvoru, tvrdio da je iza tog zločina stajala zavera državnih bezbednosnih službi, u čemu je imao podršku Kingove porodice. Nadležni sudovi i istražni organi više puta su odbacivali ove tvrdnje kao neosnovane i bez dokaza.

Nedokazivo, ne trepnuvši...

Andre Wazzopardi: The murder of Martin Luther King Jr.
The MLK Institute: Assassination of Martin Luther King Jr.
Stuff in the basement: The assassination of MLK - what I won't forget
Wikipedia: I've been to the Mountaintop


***
Pored famoznih samospoznajućih priviđenja o skončavanju, još je besmislenije upoređivati dr Martina Lutera Kinga Mlađeg, dobitnika Nobelove nagrade za doprinos miru u svetu 1964. godine, sa dve balkanske bitange koje je "neko" iz čiste zajebancije predložio za ovogodišnje isto. Nebitno je da li je u pitanju običan paravan za eurokandidatkinju, kojoj su ta dvojica samo prilepljeni kao privesci zbog olovne težine koja sputava svaku primisao na iole normalan život. 



Svi oni zajedno nemaju niti jednu od dimenzija Martina Lutera Kinga Jr., niti će je ikada imati.
Pa neka im onda uruči ko i šta hoće, ako mu je na čast. To čudo nikada nije imalo San, niti će, koliko god mislili da danas mogu posle svega mirno da spavaju. Zbog tih i takvih, još uvek mnogi nemaju ni mirnu javu, kamoli snove - čak ni one obične, sa malim "s".
Još im samo nedostaje rumeni Tadić, pa da se svaki naš Mojsije, Jošua i ostala Zlatna telad popnu na vrh planine, uhvate za uši i zajedno sa njega skoče.

Možda tada bude nešto i od Obećane nam zemlje.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...