Sunday 26 May 2013

Buktinje u Konaku


Negotin 22. maj 2013. od 19h
Konak kneza Todorčeta


Promocija časopisa za književnost, umetnost i kulturu "Buktinja" br.35-36
Govorili:
- Ivan Tomić, moderator
- Goran Vučković, urednik "Buktinje"
- Emila Petrović, etnolog-kustos Muzeja Krajine, autorka teksta "Hajduk Veljko u stripu"
- Višeslav Živanović, autor teksta "Veljko u Karađorđevom protokolu"
- Saša Skalušević, Krajinski književni klub, autor teksta "Hajdučki sastanak iliti Veljkov silazak u andergraund"
- Dragoljub Firulović, autor ilustracija

Teme:
br.35 - umetnost
br.36 - Hajduk Veljko Petrović

video linkovi: 1.deo - 2.deo - 3.deo - 4.deo

Iz naslova se možda dala naslutiti nekakva piromanska priča.
Ipak, radi se o kulturi, onoj koja u poslednje vreme u Negotinu baš i nema svetlih trenutaka. Zahvaljujući višegodišnjem entuzijazmu ljudi okupljenih oko redakcije časopisa "Buktinja", i ova promocija privukla je dosta pažnje i pored dosadne kiše koja je u sredu Negotincima ponudila omiljeni izgovor za lenjost. Na žalost&štetu standardne palanačke učmalosti, izložbeni prostor Todorčetovog konaka je bio ispunjen Negotincima koji se ne daju odvratiti.
Od kulture, i zdravog razuma - naravno.
Napomena: Ovoga puta u publikumu nije bilo nikoga od komitetlija, tih čuvenih potomaka "druga Hajduk Veljka" - kako im se to prečesto umelo da omakne.
Što reče Višeslav Živanović, citirajući Hajduk Veljka:

Glavu dajem ali Krajinu ne dajem, rek'o sam i turcima ali i Đorđu. I Krajina, evo dvesta godina, ne da mene. Ne da mi ni da umrem ni da se smirim. Još buktim među vama, braćo moja, i smiriti se nikad neću, dokle god je vas i vašeg poroda.

A sad, svi na svoje radne zadatke.

Saturday 25 May 2013

Slet


Na današnji dan, u neka socijalističkosamoupravna vremena, održavan je takozvani Slet.

Sam pojam "slet" potiče od Sokolskih društava koja je u XIX veku osnovao češki filozof Miroslav Tirš; sistem javnih ritmičkih i simboličkih gimnastičkih vežbi koji se potom žestoko primio kod germansko-slovenskih totalitarnih plemenskih zajednica pod parolom "u zdravom telu zdrav duh, a duša u nosu". Ovdašnji "Sokoli" su kasnije prerasli u DFVR "Partizan", a prvi Titoslet održan je 25. maja 1957. godine.
Svake potonje godine, na taj dan su pionirke, pioniri, omladinke, omladinci, radnici, seljaci i poštena inteligencija, obučeni u prikladan asortiman Jugoslovenskog kombinata "Sport" i obuveni u patike "Jugoplastike" izbeljene cinkvajsom, pristupali masovki na stadionu JNA, koja je obavezno obuhvatala razne vrste bacakanja, kolektivnog rukonogomotkomlata, stotine varijacija Kozaračkog kola na muzičku temu kunidbe Maršalu. Do 1979. to beše u Njegovom prisustvu, kada obavezno padaše i uručivanja Štafete Mladosti od strane zaslužnih omladinki, prethodno lično em personalno pretresenih i prepipanih od strane Ljubičice Bele, bezbednosti radi. Malo njegove, još više njihove. Od 1980. pa do 1988. kada smo odsletovali poslednji put, manifestacija je održavana bez Njega, opravdano odsutnog.


Posebnu tačku, koja je obuhvatala PAP-ovke tupih bajoneta, bez municije i udarne igle, plus državna ili partijska zastava po glavi izvođača, sprovodili su pripadnici JNA - redovni vojnici, gardisti, đaci srednjih vojnih škola i pitomci vojnih akademija Eseferjot (kako to reče JeNeA đeneral František Tuđman).
Pribeleške radi, prijavljujem: kao klinac, 1978. godine sam lično nosio Pionirsku štafetu OŠ "Vuk Karadžić" ulicom Stefanije Mihajlović, od nekadašnje kafane "Bulevar" do današnje kafane "Kod Čiče" gde sam je predao narednom sapatniku. Brat bratu, ima tu zdravih sto jardi - čitav jedan home run u američkom fudbalu. Pojma nemam gde je završila ta štafeta, kao i hiljade takvih istih širom Jugoslavije. Možda se iz samog njenog štapinsko-pendrekastog oblika dala naslutiti potonja budućnost Zemlje, ali šta deca znaju o tome...

Na dan 25. maja, obeležavan je rođendan Josipa Broza, iako istorijski fakti pokazuju da se to zapravo dogodilo 7. maja (1892. godine). Nebitno, jer je taj dan izabran delom zbog toga,ali sigurno delom i zbog osvrta na nemački zajeb iz 1944. kada su uspeli da zarobe celu jednu maršalsku uniformu, po cenu izginuća silnog naroda Drvara i okoline.
Btw, originalno, pojam "maršal" znači konjušar. Potiče od starofranačkog "marechal" tj. staronemačkog "marahscalc", i u sebi sadrži pojmove "konj" i "sluga". Od pojma za konja (mare, mearh, marah, marha), potiče i naziv drevne rase konja Tolkinove Srednje Zemlje - Mearas. Pojam već od XII veka dobija i vojni smisao, i dodeljuje se prvenstveno zapovednicima konjičkih jedinica; od XVIII veka ova titula postaje vojni čin koji se odnosi na kompletne armije, a u potonjim slučajevima i na same države.
Dakle, sada je valjda jasnije za šta smo svi bili smatrani u vreme dok nam je gazdovao maršal. To što smo potom od konja postali magarci, teško da je njegova krivica. Zato je jahanje još uvek zvanična državna doktrina svake vlasti u ovm krajevima.

Jelenko s'rozi Mićević Filaret: 3 u 1 biskup/episkop/vladika

Nekako se baš potrefilo, posred termina za Slet2013, da Srpska Pravoslavna Crkva održi sabor svog Vrhovnog štaba. Nije bilo nikakvog nemačkog desanta; kruciformne štafete popovi ionako vascelosvakodnevno nikako ne ispuštaju iz ruku; pionirkama je zabranjen ulazak u sakralne krugove i dvore pred kamerama javnih kuća informisanja (ehm, za one druge kamere bumo se dogovorili - važi i za pionire, omladince & pitomce). Crkvenjačka omladina zadužena za sletove pod maskama, suzavcem, sa kamenicama i bejzbol palicama trenutno nije uspela da obezbedi stadion za svoj performans. Trg Republike nosi po Njih i Njihovo zaista zajeban naziv - ne ide, bre. A i taj Konj na Trgu... jebo ga maršal.
E zato je drug srBiskup Jelenko Mićević (devojačko Filaret) morao da sleti sa uma u vreme Sleta. Kao što je to i uobičajeno, u njegovom slučaju.

svrbi, pa cepa

Uručio je Štafetu Sumanutosti sam sebi, prepipao se baš onako kako treba - po kačavendinski, sletno-vežbovno pokazao kako se repetira puškomitraljez M53 u slučaju kada se zaglavi redenik, i svečano izjavio da je za ovaj unesrećeni Vilajet najsrećnija opcija - vojni državni udar. Veli, spreman je i da to potpiše pahomijskom olovkom, ako zatreba. Istom onom kirilicom, koja mu beše povod za ovu izjavu.
Puč bi bio mera sreće srBskoga pučanstva, hunta đeneralska nedosanjani san svakog mitraljesca militantnog krila SPC koji u ličnoj mrsnoisposničkoj alkovi od 500m2 drži postere svojih idola: Bate, Smokija, Borisa. Sve go (...) mitraljezac do mitraljesca, najuspešniji nemcočetnoustašoistrebitelji, ti živi partizanski totemi svakog antiboljševičkosrBoslavnog mantijaša i pripadajućeg mu Dverinja pod skutom.
Ne znam da li sveprisutnom Nesalomivom A.Vučiću smeta to što je vladika Jelenko pokrao pare poslate iz dijaspore izbeglicama, ili to što je biskup Filaret lično nestao jedan rentgen aparat takođe poslat kao humanitarna pomoć, izmuzao Miloševića za kintu koju je spucao na sopstveni dvorac, pomagao skrivanje više Haških optuženika, što se voza džipom Pajero koji mu je lično poklonio Šešelj. Jer se bavi politikom više od samih političara, slovi za glavnog finansijera porodične manufakture zvane Dveri. Ne znam da li mu smetaju i militantna slikanja ovog pripadnika Crkve Ljubavi Nebeske i Čovekoljublja, blagoslovi dati raznim dobrovoljačkim i radikalskim bandama ubica i pljačkaša preko Save i Drine, otvoreno petljanje u ovozemaljske poslove državnih institucija.

rukoljub karić

Međutim, pitam se da li ministru vojnom Vučiću smeta kada se episkop Mićević meša u njegov resor - vojna&državna pitanja?
Ukoliko je zaista postao postnacionalistički konvertit, nosilac pa potom skidalac bedža V.Šešelja sa Zemunskom lentom Druge klase, metafizički iskren i veberovski zabrinut za budućnost Raje ovdašnje - trebalo bi da mu smeta.
Ukoliko je samo još jedan u nizu onih koji se drže gelendera isplativosti trenutka na ionako klizavim i uskim stepenicama balkanskih istorija - onda nije ni bitno da li uopšte nekome smeta to što njemu ne smeta.
A smeta, i to mnogo.
Ne smetaju samo sumanute izjave matore bitange umotane u crnu svilu optočenu zlatnim nitima, već i bezobrazni podsmesi njegovih kolega iz firme, koje mu upućuju preko sofre tokom tog tzv. Sabora, umesto da mu decidirano kažu da prekine da baljezga, bruka SPC, vernike i sam smisao Vere, da ne spominjem štetu koju nanosi srpskom društvu i narodu u celini. Niko od njih ne sme da konačno potegne isterivanje iz sopstvenih redova ubedljivo privatno najbogatijeg službenika SIZ-a Nebeskog.
Kao da su njegove kretenske izjave bilo kome zaista smešne; još je manje bitno da li je bio pijan kada je to rekao ili se samo tvrđe nasnifao tamjana. On to misli i radi svakoga dana i noći, i oko toga nema šta još da se pita. U zemlji žestoko ovisnog pravosudnog sistema, hapšenje pojedinca koji otvoreno poziva na sukobe i rušenje državnog poretka ne sme biti dovedeno u pitanje niti jednog trenutka, još manje uslovljeno njegovom pripadnošću nekoj od kvazielitističkih kasti koje gazduju Srbijom podeljenom na njihove feude i zabrane. Reč je izgovorena, strela fatve odapeta u srce građanskog i civilizovanog društva - javno, pred medijima, bez imalo ustezanja i pardona.
Da li će se Sinod SPC po pitanju ovog najnovijeg incidenta ponovo "ograditi", videćemo. A kako izgleda kada se oni ograđuju - i to smo videli.


Ne, drugovi vladike, uopšte nije smešno. Tog bandita treba podhitno sikter iz SPC, svu imovinu mu oduzeti jer je stečena u Službi (ehm, i to je pitanje - kojoj...) i podeliti Crvenom Krstu Srbije. Da vas makar simbol te organizacije privuče tom činu, ako ništa drugo. Naravno, još jedno "ludomradovanje" je u pitanju, da se ne zanosim nadom kako je tako nešto zaista moguće.
Opasno je što će cerekanje i podrigivanje vladika na Saboru ostati samo to, dok će Jelenkova reč naći plodno tle u mnogim praznim glavama širom Srbije. I ne samo tamo, već i kod onih koji od države takođe traže posao i hleb, ali i poštovanje osnovnog ljudskog dostojanstva, što ovde baš i nije praksa vlastodržaca. Podjednako i kod onih koji su skloni da veruju svakoj reči sa oltara izrečenoj, i od Boga blagosiljanoj, jer im skoro ništa drugo nije preostalo osim da žive u iluzijama, kada je stvarnost takva kakva je.
Pa opet, i dalje preostaje ogroman broj onih kojima to zaista smeta, onih koji imali ili ne posao, bili ili ne članovi stranaka, išli ili ne u hramove, shvataju da se pop ili ministar ne mogu tako da ponašaju sve dok ih narod plaća. Da neće da ćute na svaku njihovu glupost, bezobrazluk i svinjariju koju čine o tuđem trošku, i to sve ćešće.

to protect, never to serve

Šta bi bilo u ovoj zemlji, kada u bi u Ustavu i zakonima zvanično postojao institut građanskog hapšenja (citizen's arrest), koga poznaje anglosaksonski sistem pravosuđa? Bivši engleski premijer Toni Bler je 2012. godine za dlaku izbegao građansko hapšenje u Hong Kongu zbog zločina protiv mira u Iraku, i to od strane jednog studenta. Aha, "Bler jeste zločinac i štite ga policija i masoni". A Filaret je... šta?! Neka o tome nešto kaže narod preko Drine, ukoliko je ovaj ovdašnji postao sumanut i obnevideo.
Lično bih građanski uhapsio Jelenka Mićevića, bez pardona. Samo kada ga ne bi štitila ista državna oruđa kao i Blera. Ne možete doveka trpeti najpoganije uvrede na vaš račun koje se prelivaju iz crkvenih dvora i preko verskih dveri, od strane onih koji bi, po definiciji Osnivača nekadašnje jevrejske sekte kojoj danas pripadaju, morali da budu tolerantniji od najtolerantnijih. Bez izuzetaka.
Pitanje je da li će i kako reagovati Premijer Unutrašnjih Poslova Ivica Dačić, na ovaj eksplicitan izliv ljubavi prema vlasti, u kojoj i sam lično sodelae. Posle previše gestova blagonaklonosti i međusobne podrške nematerijalne, ali i one tvrđe prirode, da li će se na ovakvo činodejstvovanje osvrnuti još jedan od Filaretovih rukoljubaca - makar po službenoj dužnosti?
Hoće ili neće - zavisiće striktno od spomenute isplativosti trenutka.

***
Možda su Aleksandru Vučiću, tokom boravka u Rusiji, Alan Čumak i Dolgorukov proročanski dojavili da će Filaret u njegovom odsustvu pozvati na srbodžihad protiv Sveta i Razuma. Ako je bilo tako, onda nije čudna najava kupovine ruskih PVO odbrambenih sistema. Zbog pokušaja udara odozgo, sa Nebesa. Za svaki slučaj.
Mada, protiv tuče tipa Filareta & Njegovih, dovoljne su i protivgradne rakete, one što rasteruju mračne oblake slutnji i vekovnih zabluda.


Model ALAS, predviđene za izvoz u bratske nam i presvrstane Ujedinjene Arapske Emirate.

Thursday 23 May 2013

Bratte...


U Utisku Nedelje b92 od 19.05.2013. godine, poslednji predlog (broj 7) nosi naslov "Malignije od svega, baš svega". Nema potrebe da ovde ulazimo u besmislene rasprave po pitanju korektne upotrebe ili zloupotrebe medicinske terminologije u društveno-političke, marketinške i medijske svrhe, ali - da li je ova tvrdnja, sama po sebi, zaista istinita samo zato što je u video prilogu direktno povezana sa jednom školom (iako se potom kaže da su inkriminisani plakati osvanuli i na drugim mestima)?


Ne uočavate vrišteću sličnost kriminalnog i eksplicitnog, sa jedne, i prikrivenog, ali institucionalizovanog i podjednako agresivnog trovanja podivljalog društva, sa druge strane?

Tu je prah, baš kao i dizanje prašine i njeno bacanje u oči. I prah i prašina, svako svoje krštenje nosi.
Tu je kašičica koja život znači; ili smrt. Nađe se i pokoja zarđala.
Tu je zlatno i belo; šut i šutiranje u glavu, rokanje do zore.
Tu je pumpanje, strast, pasija, stradanje.
Tu je gan, koji piše belo ili mastiljavo. Olovke koje ne pišu srcem.
Tu je kutija. Tu je i glasačka vena.
Tu je, konačno, toplina zaborava po obavljenom poslu. Tako primamljiva i draga, koja vas iznova zove sve jače i traži vas sve više.

Drogistički plakati, kako bi to babe nazvale, "uče" decu kako da pobegnu od života i stvarnosti. Politički plakati im objašnjavaju kako je zaista u ovoj zemlji, danas, jedino moguće opstati u životu.
Ne samo u vreme izbora, kada je lepljenje stranačkih plakata zabranjeno najmanje 50m od biračkih mesta, već svakoga dana treba zabraniti trajno lepljenje istih na kilometar od škola, zabavišta, fakulteta, ustanova kulture. Trajno, i sa istom kaznom kao i za one koji su lepili narko-postere. Nema nikakve razlike među dilerskim bandama. Mada, može biti da ovi "stvarni" narkosi manje lažu od onih političkih. Plus, tvrdim da među pravim narkomanima ima daleko manje (medicinskih) ludaka nego među stokom koja sebe zove političarima. Prvi odlepe od potrebe usled upotrebe, drugi se rode odlepljeni a potreba im nadođe sama od sebe.

U Negotinu je pre nekoliko godina dignuta frka oko letka koji je kružio gradom, na kome su se nalazila imena i kućne adrese likova koji imaju reputaciju lokalnih narko-dilera. Digla se prašina, pljuštale izjave mupovaca po novinama i anonimnih&zabrinutih po internetu. Doživeo sam da me kao blogera "neki" na ulici zaustave i pitaju da li sam ja to pisao, te letke, jer ja "ionako svašta pišem". Nebitno je to što vam 90% imena sa letka uopšte nisu poznata, važno je da vas u Palanci bije glas. Čak i nešto tvrđe, ako preterate. Nebitno je bilo što to uopšte niste bili vi, što se kasnije i ispostavilo kada su imena pravih autora iscurela u javnost (pitam se samo kako).
Bitno je da se sve isto događa čim neko namiriše izbore. Tada pseudopolitički narkomani mesecima šizofreno odlepljuju na sve strane, pa lepe plakate praznih likova bez ikakvih životnih dela, vuku te za rukav jer su ti rekli da im imena ne spominješ "na ta' tvoj blog", prete istim onim tvrđim metodama komunikacije i upodobljavanja. Tebi lično, još više tvojima. 
Obe ekipe su apsolutno umislile kako su popile svu pamet ovoga Sveta. A možda i onih paralelnih, ovisno o nivou i formi krštenja.


Poruka je ista, sa obe strane: Umukni.
Ne kvari biznis, sitni i beznačajni Mali Čoveče.
Pa onda malo o teoriji i praksi Mraka...

Sablazan u stilu Utiska Nedelje nikako ne pomaže kada nadležne i plaćene institucije i službe ne rade svoj posao, a komercijalni mediji glume Peru ložača.
***
U celoj ovoj priči bezobrazna paralela belog i Belih listića, najblaže rečeno ne stoji. Beli listići su za cilj imali skidanje a ne navlaku. Upamtite to za sva vremena, pre nego što ponovo posegnete za prahom i prašinom.
Jer čak i standardno zaboravne srpske biračke kokoške umeju da vide i imaju osećanja. "I koke su živa bića" reče Boris Tadić - onaj, jedva skinut sa lepka za plakate.

Tuesday 21 May 2013

Hajduk Veljko u stripu


Za jednog antropologa i etnologa, tema za istraživanje ima svuda; ukoliko se pažljivo posmatra i analizira, inspiracija je neiscrpna. Ideju za ovaj rad dali su mi delovi stripa o Hajduk Veljku "Nikad robom", izloženi u stalnoj postavci Muzeja Krajine. Videćemo kako su mnogi autori prikazali ovu (nesumnjivo) značajnu istorijsku ličnost.
Strip-autori (crtači, scenaristi) teme nalaze u folkloru, mitovima bajkama, pesmama, istorijskim događajima itd. Pored zabavnog, strip ima i edukativni karakter, prenosi nam poruku lepote - što je i cilj umetnosti.
Strip jeste umetnost, koja se zasniva na pripovedanju u povezanim slikama, praćenih rečima, poznat je kao "deveta umetnost"; strip ima svoja likovna, dramska i književna obeležja. Koreni stripa nalaze se u pećinskom slikarstvu. Likovno pripovedanje, od paleolita, kroz istoriju menja svoje oblike: od fresaka, ikona, preko grafike, murala - do stripa.


Savremeni strip, u današnjem obliku, počeo je da se formira u XIX veku; bio je veoma omiljen, imao zabavni karakter ali i ozbiljne teme, koje obrađuje na humorističan način. Ima značajno mesto u umetnosti, i kao umetnička forma izučava se na akademskom nivou. Postoje mnoge škole stripa, koje se bave različitim žanrovima (vestern, pustolovni, superheroji, kriminalistički, komični, erotski, naučnofantastični).
Svetski centri stripa formirani su u zemljama kao što su Sjedinjene Američke Države, Japan, Italija, Francuska i Belgija, u kojima postoji sasvim različita tradicija stripa. U SAD, osnovu američke industrije stripa čine tzv. superheroji. Stripovi su u formi sveščica od dvadesetak stranica (comoc books), smatraju se razbibrigom, kao i crtani romani u obliku albuma (graphic novels), i imaju umetnički karakter. Najpoznatiji autor je Frenk Miler (Povratak Crnog Viteza, Grad greha). Iako japanski strip spada u najmlađe, u Japanu se nalazi jedan od najvećih svetskih centara stripa. U japanskim stripovima pazi se na radnju, dok je sam crtež sporedan. Strip magazini "manga" čine 40% ukupnog štampanog materijala u Japanu. Strip "tankobon" - u sveskama od po 200 stranica - zastupljen je masovno na tržištu. Značajno mesto imaju i "dajinshi" - amaterski stripovi. Najpoznatiji autor je Osamu Teruka (Astro boj, Blek Džek). Italijanski strip dao nam je prepoznatljive likove: Alan Ford, Zagor, Mister No, Korto Malteze, Teks Viler, Kapetan Miki, Maks Magnus, Dilan Dog, Marti Misterija... U Francuskoj i Belgiji je do 1960. godine bila negirana umetnička strana stripa. Sa razvojem stripa "za odrasle" (posle 1960.), strip je tretiran kao umetnost, a autori stripa postaju veoma cenjeni i imaju viši status nego u Americi ili Japanu. Stripovi su u formi albuma, od četrdesetak velikih stranica, na kvalitetnoj hartiji i sa tvrdim koricama. najpoznatiji francuski stripovi su: Asteriks, Gaston, Umpah Pah, Torgal, Tangi i Laverdir, Ratnici sa Agbara. Najpoznatiji belgijski stripovi su: Talični Tom, Iznogud, Tintin, Džeremaja, Tom XIII.

Jugoslavija je bila područje na kome se u XX veku sve više razvijao strip. U istoriji stripa stvorena su remek dela, a ta tradicija nastavlja se i dalje u svim potonjim zemljama bivše SFRJ. Danas postoje mnoge škole i autori, koji se bave kritičkom analizom stripa. Kriterijumi po kojima su stripovi uvršćeni u leksikon su: posebnost u izrazu tj. oni koje publika najviše voli, estetska dostignuća, zanatska umešnost. Zanimljive teme takođe mogu biti predmet sociološke analize.
U Srbiji se strip uči na kursevima, u školama stripa, na fakultetima:
- Škola stripa i ilustracije "Đorđe Lobačev" sa sedištem u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, i odeljenjem u klubu "Dragan" u Novom Sadu. Mentor je Vladimir Vesović.
- Škola stripa u Leskovcu; mentori su Marko Stojanović i Srđan Nikolić.
- Na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, izučava se strip u okviru primenjene grafike. Takođe, na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u okviru opšte scenaristike.
Najpoznatiji srpski stripovi su: Dikan, Družina Dardaneli, Borci sumraka, Generacija Tesla, Vekovnici, Hajduk Veljko, Kobra, Mirko i Slavko, Ket Klou, Blic strip, Hajduk Stanko, Faktor 4, Divlja magija, Tehnotajz.
Jugoslovenski čitaoci prvi put se sreću sa stripom u listu Politika, 21. oktobra 1934. godine: "Detektiv X-9" Dešajela Hemeta i "Fleš Gordon" Aleksa Rejmonda. Strip je najavljivan kao "čudo našeg vremena, kućni bioskop, roman u slikama". U listu Nedelja, Vlastimir Belkić objavljuje 23. februara 1935. godine strip "Avantura detektiva Harija Vilksa", a u beogradskoj Panorami 23. marta iste godine objavljen je detektivski strip "Krvavo nasledstvo". Iza umetničkog imena Đoka Strip, krio se Đorđe Lobačev. Pred sam početak Drugog svetskog rata razvija se domaći strip kao umetnički izraz. Novine sve više objavljuju stripove domaćih majstora-crtača, sa lokalnim temama, iz tog tzv. beogradskog kruga koga najvećim delom čine ruski emigranti, koji na velika vrata uvode strip u tadašnju Jugoslaviju. Najpoznatiji autori stripa tog vremena bili su Đorđe Lobačev, Sergej Solovjev, Konstantin Kuznjecov, Nikola Navojev, Ivan Šenšin; potom Žedrinski, Lehner, Ranhner i Janković - ovi predratni autori stripa pripadaju tom tzv. beogradskom krugu. Nalazili su vlastitu meru u avanturama, jer je to vreme kada na naše prostore prodire američki avanturistički strip, koji je bio veoma egzotičan i pun sanjarenja.


Đorđe Lobačev je majstor stripa koji se oprobao u svim žanrovima. Pomenutu egzotiku tražio je u folkloru, narodnim pričama, epskim pesmama, bajkama. Njegovi stripovi su ispunjeni onirizmom (sanjarenje na javi i korišćenje snoviđenja su neodvojivi od pripovedačkih idioma u stripu, podjednako u Americi i Evropi). Lobačevljevi stripovi, gledano iz današnje perspektive, dele naivnost njegovog vremena, ali su domaćem stripu ostavili u nasledstvo visoke crtačke i narativne standarde.
Lobačev je rođen kao Jurij Pavlovič Lobačev, 1909. godine u Skadru, gde je njegov otac bio ruski konzul. Uprkos siromaštvu i smrti roditelja, završava istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Do kraja svog burnog života bavio se stripom. Po njemu nosi naziv jedna škola stripa u Beogradu. Žika Bogdanović, u svojim tekstovima, naziva ga "rodonačelnikom srpskog stripa", rekavši da je "pravu meru avanture Lobačev osećao i znao, zato je crtao čudesan svet romana u stripovima". Njegovi najznačajniji stripovi su pustolovno-fantastični: Plava pustolovka, Beli duh, Gospodar smrti, Princeza Ru. U drugu grupu njegovih ostvarenja spadaju stripovi koji obrađuju književna dela: Hajduk Stanko, Baron Minhauzen, Čarobnjak iz Oza, kao i istorijske događaje poput stripa o Hajduk Veljku. U treću grupu njegovih stripova spadaju obrade srpskih narodnih epskih pesama i pripovedaka: Ženidba Cara Dušana, Baš-Čelik, Biberče, Propast grada Pirlitora, Čardak ni na nebu ni na zemlji.
Lobačev učestvuje u borbama na Sremskom frontu, i posle oslobođenja nastavlja rad na ilustraciji. U vreme Informbiroa vlasti su ga sa suprugom, sinom i dva kofera, u zapečaćenom železničkom vagonu deportovale u Rumuniju. Posle Staljinove smrti, 1955. godine, odatle prelazi u Sovjetski Savez i nastanjuje se u Lenjingradu. Pokušao je 1966. godine da u sovjetskom listu Koster objavi kraći strip, ali su vlasti to zabranile kao "kapitalističku izmišljotinu koja kvari omladinu".
Politikin Zabavnik, sredinom šezdesetih godina prošlog veka, objavljuje: strip o Hajduk Veljku, Doživljaj u brdima, Tajanstvena pećina, Saturn dolazi u pomoć. U 2000. i 2001. godini objavljuju mu i stripove Pepeljuga, Čvorak, Kameni cvet, Hrabri krojač.
U stripu "Hajduk Veljko" iz 1965. godine, Lobačev je pokazao impresivan osećaj za pokret. Bio je to njegov trijumfalni povratak na beogradsku scenu. Pored osećaja za pokret, izražena je i punoća crteža. Dinamika vizuelnog pripovedanja i dimenzija raskošnih boja, na velikom formatu tadašnjeg Politikinog Zabavnika, karakterišu strip o Hajduk Veljku. Lobačevljev "Hajduk Veljko", pored pripovedačke punoće, predstavlja i vizuelni bravado! 
Strip o Hajduk Veljku doživeo je reprizu nakon 23 godine, u Zupanovom magazinu Cepelin.


Živorad-Žika Atanacković (rođen u Kladovu 1933. godine, preminuo u Abštajnahu u Nemačkoj 1998. godine) naš je najznačajniji crtač stripova i scenarista. Serijal njegovih stripova o Hajduk Veljku izlazio je u ediciji Nikad robom, u izdanju Dečijih Novina iz Gornjeg Milanovca. Tema stripa bila je romansirana biografija najpopularnijeg srpskog vojskovođe iz vremena Prvog srpskog ustanka, Hajduk Veljka Petrovića, i objavljen je 1966. godine u formi svezaka: br.32, br.37, br.52 i br.66 (ova poslednja pod naslovom "Hajduk Veljko u Poreču"). Pored ovih stripova uradio je i druge, kao što su: Hvalisav iz Grocke, Zaseda, Đavolja komanda, Pobedonosni sukob, Pod vatrom Debelih Berti, Varvarinska bitka, Okršaj kraj Dunava, Izdajnik iz Klopotnika, Buntovnikov sin, Heroji sa Čegra, Slepi car Deljan, Crni konjanik, Zlatni grad, Vitezovi iz Stubice, Hanuma iz Udbine, Junaci sa Kumanova, U plamenu bitke, Bitka na Velbuždu, Besmrtna odbrana Beograda...


Pored Lobačeva i Atanackovića, stripove o Hajduk Veljku crtali su još i sledeći domaći autori:
Žika Mitrović, Mika Miš br.159, "Hajduk Veljko", Beograd 1937.
Ratomir Ruvarac, Pioniri, "Ljuti ratnik iz Krajine", Beograd 1959.
Paja Stanković, Strelac, strip "Hajduk Veljko", Niš 1960.

Autori stripova o Hajduk Veljku su se trudili da na što zanimljiviji način, uz bogatstvo boja, pokreta i reči, prikažu jedan istorijski lik i vreme u kojem je živeo i ratovao. Hajduk Veljko je bio primer slobodnog i veoma hrabrog čoveka. Sposoban ustanički vođa, hrabrio je svoje saborce, nije ustuknuo pred daleko brojnijim turskim osvajačima, poginuo je braneći Negotin ne dočekavši obećanu pomoć. Kao veliki junak bio je inspiracija mnogim umetnicima različitih profila: piscima, pesnicima, kompozitoru Stevanu Stojanoviću Mokranjcu (koji svoju 6. Rukovet posvećuje Hajduk Veljku i Negotinskoj Krajini), slikarima i - stripocrtačima.


U Muzeju Hajduk Veljka u Negotinu, u stalnoj postavci posvećenoj ovom izuzetnom junaku, pored slika, knjiga, notnih zapisa, izloženi su i stripovi o Hajduk Veljku iz edicije Nikad robom (brojevi 32, 37, 52 i 66) u kojima je on na veoma zanimljiv način bio prikazan. U vreme kada su ovi stripovi nastali, nije bilo poželjno pripovedati o srpskim junacima; zato su nam majstori crtanja i naracije kroz likove junaka prenosili veoma važnu poruku lepote, podjednako kao i humorom prožeto pripovedanje (koliko god bila ozbiljna tema).
Nema deteta koje nije uživalo i odrastalo ćitajući stripove o omiljenim junacima, bilo kog žanra. Uz stripove se dobro zabavljalo, ali se takođe iz njih i učilo. Razmena stripova razvijala je komunikaciju među mladima. Pomenuta crtačka ostvarenja imaju edukativni karakter u narativnom i u likovnom izrazu, podjednako. 
Strip jeste umetnička forma, koja zaslužuje našu pažnju.

Izvori:
1. Zdravko Zupan, esej Zlatno doba srpskog stripa ili Strip u Srbiji 1935-1941, jul 1999.
2. Zdravko Zupan, esej Strip u Srbiji 1955-1972, mart 2006.
3. Zoran Đukanović, Smeh u snu, esej o stripovima Đorđa Lobačeva, Vreme br.1040, 9. decembar 2010. (rubrika Mozaik)
4. Nebojša Grujičić, Avantura je šampanjac života, odlazak Đorđa Lobačeva, Vreme br.604, 1. avgust 2002. (rubrika Kultura)
5. Slobodan Ivkov, Šezdeset godina stripa u Srbiji, monografija/katalog izložbe u galeriji "Likovni susret", Subotica 1995.


Emila Petrović
etnolog-kustos Muzeja Krajine

***
Tekst "Hajduk Veljko u stripu" objavljen je u časopisu Buktinja br.36 (Negotin, maj 2013), a tema tog broja je baš HVP. Promocija brojeva 35 i 36 časopisa za umetnost i kulturu Buktinja, zakazana je za sredu, 22. maja 2013. godine, u negotinskom Todorčetovom konaku sa početkom u 19h.
Dođite.
Neka ovaj blogpost bude uvod u predstavljanje novih izdanja Krajinskog Književnog Kruga iz Negotina. Blogoizvestije sledi, naravno..

Saturday 18 May 2013

Svetlo u podrumu duša


Ian Curtis
15.07.1956. - 18.05.1980.
We remember everything.



Posle Njega ostao je samo Novi Poredak.

Nemoguće je na današnji dan preskočiti jednog od najvećih pesnika XX veka. Trideset i tri godine kasnije, i dalje je tu, živ kao i njegovi stihovi.
Ljubav nas nikada ne može razdvojiti.
Radi se o rutini koja tako žestoko ujeda, pred kojom čak i najnovija zora bledi.

* "Svetla u podrumu duše" je naslov knjige, objavljene 1988. godine u izdanju SKC Niš. Hvala Dobrom Isaku (Predrag Cvetičanin) na prevodu sa engleskog jezika. Ko je nema, evo linka za download.

Friday 17 May 2013

Kažiprst na čelo


TV B92
Kažiprst 16.05.2013.
Gošća Suzane Trninić je Srbijanka Turajlić, profesorka Univerziteta u Beogradu u penziji. Kakvo nam je obrazovanje danas i ko su mladima uzori? Gde se traži znanje? Gde je Srbija godinu dana nakon izbora i promene vlasti?


Srbijanka Turajlić tehnički precizno opisuje prethodnih godinu dana, proteklih od poslednjih cirkuskih igara koje ovde nazivaju "izborima".
Kao i obično, u komentarima ključa od levodesnih kukumavki koje krpe gošću emisije, sve u fazonu "20 godina i ništa", "pesimizam", "beskorisno", "salonski intelektualci", "reciklaža jedne političke opcije u beskraj" i slična mrsomuđenja. Standardno koštunjarenje, svojstveno onima koji ovu emisiju uopšte nisu ni gledali, ali dobro znaju ko je ta
Da su roditelji pre 20 godina pažljivo slušali i razumeli profesorku Srbijanku Turajlić, danas njihova deca ne bi pisala svakojake gluposti po internetu.

***
Kratko i jasno.
Kažiprst na čelo, koekude, a ne u oko - kako je to ovde uobičajeno.
Folklor jedan, da prostite.

Tuesday 7 May 2013

Otisak Crvene Nedelje


Crvena Nedelja
01.05. - 07.05.2013.

Ova, Crvena Nedelja, počela je u sredu prvim neradnim a završila se u utorak prvim radnim danom. Ne znam kada se skoro potrefilo da u jednoj sedmici, dan za danom i slovo za slovom, listom budu crveni. Malo crveno, malo crkveno - pa šlag na kraju.

1. Živeo Prvi Maj!



Sve se zna, nema potrebe za dodatnim komentarima. 
Mrs, do bola.

2. Živeo Drugi Maj!!


Drugog maja se vari prvomajski mrs, počnu da se suše prvomajski karanfili, izbijaju prvi otoci od prvomajskih ujeda komaraca i krpelja. Led, umotan u crvenu pionirsku maramu, pa na čelo - obavezno.

3. Jajofarbara


Na Veliki petak farbaju se jajca u crveno (i druge boje, ali to nije bitno), za dug život em sreću. Od istih, potom se jedno odvoji da sledećih godinu dana "čuva kuću". Kuća se, inače, najbolje čuva tako što se pozorno vodi računa da se to jaje nikako ne razbije, naročito ne posle godinu dana. Nije preporučljiv eksperiment pokušaja utvrđivanja njegovog sadržaja pred naredno farbanje jaja.
Može da pomrači um, i bez gledanja Pinka.

4. Zercovska posla


Na ovaj dan, Jessica Rabbit krene da krije uskršnja jaja po kućama, šumama i gorama naše zemlje ponosne. Svrha ove skrivalice je da potom Uskršnji Roger Rabbit ima šta da radi. Pored crvenih, može i čokoladna varijanta, mada se to u nas nije nešto primilo osim kod gastarbajtera.
Na ovaj dan, pola Srbije kuka za Titom u 15:05 a druga polovina ga pljuje, istovremeno radeći u sebi isto što i prva polovina. I tako godinama.

5. Udri!!!


Čim Zeka Rodžer nađe jaje, nastupa jedan od najvećih dečijih praznika: Tucindan, kad mu vreme nije. Uskršnji post je, fala bogu, gotov, tako da se vernici mogu u mrsu konačno pridružiti svojoj sabraći nevernicima, kojima zavide danima pre toga.
Holesterol sve bliži kritičnim vrednostima, žučka već počinje da žulja.

6. Đole, ale, konji, trke, venci...


Ederlezi, tj. zeleno al' opet crveno. Na rados'.
Ove godine nije održana tradicionalna lokalna etnopolitička manifestacija, poznata pod imenom "slava Demokratske Stranke". DS se pridružila svojim pokojnim sestrama DSS i DHSS. Onaj jedan, što je cimao telefonom nekoliko dana ostale "članove" da kao nešto organizuju na tu temu, ostvario je polovičan uspeh: polovina pozvanih nije htela da mu se javi, od druge polovine je dobio raznih mrsnoća pride, kao da mu nije bilo dosta prethodnih nekoliko dana.

photo: K.M.

Kako god, bilo slave DS ili ne, neko im je pod prozore napisao šta im valja činiti. OK je to šta, ali problem i dalje ostaje - KO? 

7. Jagode sa šlagom


Zvanično, na današnji dan je rođen Veliki Balansero. Niko živ da ga pomene, valjda su istrošili sve nekrofilno-patetične baterije i ptijalin u subotu.  
Naravno, jagode još uvek nisu sazrele na današnji dan. U stvari, i ne radi se o jagodama...
Ovo je poslednji dan Crvene Nedelje i istovremeno prvi radni posle nje. Neko će se već zapitati: Šta je sad pa tu crveno (ako izuzmemo geburtstag Jozefa B.), zašto je i ovaj utorak Crven?
Zato što je danas učinjen još jedan korak u predizbornoj kampanji za neraspisane lokalne izbore, koji će morati da budu održani u Negotinu najkasnije do marta iduće godine. Zakon tako kaže, iako crvena ekipa u opštini u to nikako ne može da poveruje - lakše im je da se kunu u Deda Mraza ili Džesiku Rebit, nego da poveruju u postojanje Zakona o lokalnim izborima ili Zakona o javnim preduzećima (glede obaveznog izbora direktora po novom "sistemu", do 1. jula ove godine). Elem, palanačka politika se sve brže kreće ka predizbornoj kampanji, i to u dva smera.
Prvi: SPS je rešio da eliminiše svaku primisao u preostalim mrvicama DS kako oni još uvek saučestvuju u vlasti. U tu svrhu, prvog majskog radnog dana puče glas kako je aktuelni ladyspokesman lokalnog parlamenta prebegao iz DS u URS. Vitlale danas neke URSuljice i potpisanom pristupnicom, babe mi. Ukoliko je ovo istina, a čudo bi bilo da nije, onda je to samo još jedan dokaz teze da lokalne političke ptičurine umeju da preleću čak i dok se presvlače, mitare, opada im staro a da još nije izniklo novo perje. Ili je ono pravo, crveno perje, sve vreme tu, ispod privremenih peruški koje služe samo da zamažu oči glasačima. Kako god bilo, pomenuti ladyspokesman lokalnog parlamenta već je više puta praktično pokazao kako se ova akrobacija izvodi. Više puta.
Šema SPS&URS je toliko prosto očigledna, da klizi u prostakluk. Ako, tako i treba.
SPS izgara u naporima da armira trenutnu (sopstvenu) vlast, bavi se pukim političkim pleonazmima sve u parališućem strahu od mogućnosti da lokalni izbori budu održani kada i republički. Znaju da je to kraj. Strah od Vučićeve ekipe, naizgled kilave u lokalu, gori je od straha da se na vlast vrati agroliberalna ekipa bećara, koja im je prethodila.

 Možda je baš ovo opštinski auto kojim su opozicioni agroliberali išli na tzv. GO LDP?
I vratili se. 

Drugi: Paralelno sa paranojama socijalista, zaista je u toku formiranje velike antistojkovske, tj. anti-SPS koalicije, za još uvek neraspisane izbore. Pošto su njihove beogradske glavešine uspešno narodu ogadile politiku, više nema prepreka za saradnju svih sa svima, a protiv jednih. Ili je možda bolje reći - protiv jednog? 
Ko bi mogao da čini tu koaliciju? Pa, kandidata ima dovoljno. Prvo, to su svi oni koji trenutno sede sa Stojkom po kafanama, piju i žderu na račun budžeta opštine, arče opštinska kola za "opozicione" potrebe, grebu se asfalt do seoskih grobalja, za lopte i dresove, otvorene kafanske račune, sitne posliće i zadovoljstva. Tu su i oni koji još uvek nisu obavešteni da su izbačeni iz vlasti, iako su imali najveći broj osvojenih odborničkih mandata na izborima 2010. Takođe, u to nemojte uopšte sumnjati, dežurna ekipa kolaboracionista-stručnjaka je vazda bila i ostala spremna da menja stranu ploče. Konačno, podrazumeva se da će trenutno nevidljiva ekipa uskoro postati vrlo vidljiva, i krovna.
Aman bre, ne okoliši, ko su ti i takvi?!
Prosto rečeno: LDP i SNS, uz živčano cupkanje DS i URS sa strane. Svi osim SPS, možda je tako lakše reći. Striktno po caribrodskoj formuli. Nekome će crvena jagoda upasti u šlag, nekome u šećer, a neko će se upecati kao som.
Bude li 12. maja, za Dan opštine Negotin, (ne)najavljenog koncerta Ane Bekute, mnoge će stvari postati (ne)jasne a tako očigledne. U vlaškom kraju je i dalje čest običaj tzv. "davanja kola za mrtve", ali i dizanja pogrebnih spomenika za života - ima se, može se.
Videćemo i to čudo, još jedan u nizu danse macabre palanačke politike.
Crveno, al' bre kume nešto mu sve manje vuče na rados'...

***
Crveno je boja Đurine ljubavi.


Zato će nam on oprostiti što nas je tukao, pod uslovom da od sad radimo za naše.

Saturday 4 May 2013

Vienna 1913


Pre tačno sto godina, jedan kraj Beča je u isto vreme bio dom Adolfa Hitlera, Leona Trockog, Josipa Broza Tita, Zigmunda Frojda i Josifa Staljina.


U januaru 1913. godine, čovek u čijem pasošu stoji ime Stavros Papadopulos, silazi iz voza tek pristiglog iz Krakova, na peron bečkog Nordbanhofa. Namrgođen, dugih seljačkih brkova, vuče za sobom tešku drvenu škrinju za putovanje. "Sedeo sam za stolom", napisao je godinama kasnije čovek kod koga je taj mrgud došao, "kada se na vratima začulo kucanje, ona su se otvorila i neznanac ušao unutra. Bio je nizak, mršav, njegovo sivo-smeđe lice bilo je puno ožiljaka. Nije bilo ničega prijateljskog u njegovim očima." Pisac ovih redova bio je ruski intelektualac i disident, urednik potonjih radikalnih novina nazvanih "Pravda" (Istina). Njegovo ime bilo je Leon (Lav) Trocki, i živeo je u Beču između 1907. i 1914. godine.
Čovek o kome je pisao, zapravo se nije zvao Papadopulos. Rođen je kao Josif Visarionovič Džugašvili, za prijatelje je bio Koba, dok ga svi pamte kao Josifa Staljina (ovaj nadimak potiče od nemačke reči "stahl", tj. čelik). Potonji sovjetski diktator, čelični Josif Staljin, proveo je mesec dana u ovom gradu, družeći se sa Trockim, pišući tekstove u Pravdi o marksizmu i nacionalnom pitanju zajedno sa Nikolajem Buharinom.
Trocki i Staljin su bila samo dvojica, od nemalog broja stanovnika centralnog dela Beča 1913. godine, ljudi čija je sudbina bila da grade ili razaraju tokom većeg dela XX veka. Bile su to međusobno nepovezane grupe. Dva revolucionara, Staljin i Trocki, bili su zapravo begunci. 
Za to vreme, Zigmund Frojd je već bio ugledan građanin Beča. Ovaj psihoanalitičar, koga sledbenici slave kao čoveka koji je razotkrio tajne ljudskog uma, živeo je i radio u ulici Berggase. Poznati neurolog se još kao dete doselio 1860. godine u Beč, a grad je napustio 1938. posle nacističke aneksije Austrije.


Mladi Josip Broz, koji je potom postao poznat kao jugoslovenski lider Maršal Tito, radio je u Dajmlerovoj fabrici automobila u Viner Nojštatu, gradiću južno od Beča, i bio u stalnoj potrazi za poslom, novcem i boljim životom. Početkom Prvog svetskog rata bio je mobilisan u austrougarsku vojsku.
Takođe, tu je i 24-godišnjak poreklom iz severozapadne Austrije, čiji je san da studira slikarstvo na Bečkoj Akademiji Lepih Umetnosti već dva puta propao, i koji u tom trenutku obitava u svratištu u ulici Meldermanštrase, kraj Dunava. U pitanju je prepodobni Adolf Hitler. Pretpostavlja se da je potonji nacistički lider živeo u Beču između 1908. i 1913. gde se trudio da preživi kao slikar. 

Beč 1913-1914: 
svi ovi likovi proveli su jedan deo svog života
unutar ovih par kvadratnih milja najužeg centra Beča

U svom veličanstvenom opisu Beča tog vremena, pod naslovom "Grom u sumrak", Frederik Morton opisuje Hitlera koji svoje cimere u svratištu gnjavi pričama "o moralu, rasnoj čistoti, germanskoj misiji i slovenskoj izdaji, o jevrejima, jezuitima i masonima". "Kosa bi mu letela na sve strane, bojom umrljane ruke su seckale vazduh, glas mu bio sve viši - do vriska dostojnog opere. I onda, iznenada, baš kao što bi započeo, on bi prekinuo. Pokupio bi svoje stvari uz snobovsko držanje, i ukočenim hodom otišao u svoj sobičak."
Stolujući nad svima njima, u prostranoj gradskoj palati Hofburg, živeo je ostareli car Franc Jozef, koji je vladao monarhijom još od vremena Velike revolucije 1848. Nadvojvoda Ferdinand, njegov budući naslednik, stanovao je u obližnjoj palati Belvedere, nestrpljivo iščekujući da sedne na presto. Njegovo ubistvo naredne godine, predstavljaće varnicu koja je dovela do požara Prvog svetskog rata.
Beč je 1913. godine bio prestonica Austro-Ugarskog carstva, koje je obuhvatalo 15 nacija sa preko 50 miliona stanovnika. "Iako nije bio melting pot u pravom smislu, Beč je predstavljao sebi svojstvenu mešavinu kultura, privlačeći ambiciozne pojedince iz svakog kutka Carstva", smatra Dardis Meknami, glodurka "Bečke Revije" (jedini austrijski magazin na engleskom jeziku), koja je u tom gradu živela sedamnaest godina. "Manje od polovine stanovnika ovog dvomilionskog grada u njemu je rođeno, a otprilike četvrtina se doselila iz Bohemije i Moravske u današnjoj Češkoj Republici. Tako je češki ravnopravno bio u upotrebi zajedno sa nemačkim jezikom u mnogim delovima grada. Carski podanici su govorili raznim jezicima", objašnjava ona. "Oficiri austrougarske vojske su morali da znaju da izdaju komande na još jedanaest jezika pored nemačkog, a postojao je i zvaničan prevod nacionalne himne Carstva na svaki od tih jezika."
Ta jedinstvena mešavina stvorila je sopstveni kulturfenomen, čuvene Bečke kafeterije. Legenda potiče od velikih količina džakova kafe koje je za sobom ostavila Otomanska vojska, koja se povukla posle neuspele opsade Beča 1683. godine.

Kafe Lantman, danas podjednako popularan kao i pre jednog veka

"Kultura kafenisanja i vođenja debata i diskusija po kafeterijama, predstavlja bitan deo bečkog stila života, kako nekada tako i danas", objašnjava Čarls Emerson, autor knjige "1913: U potrazi za svetom pre Velikog rata", koji je viši naučni saradnik za međunarodnu politiku na institutu Četem Haus u Londonu. "Bečka intelektualna zajednica je zapravo bila mala, svi su se međusobno poznavali, i to je omogućilo razmenu ideja preko granica njihovih kultura. Bio je to raj za političke disidente i begunce", dodaje on. "Nije postojala preterano snažna i centralizovana država, što nama danas izgleda pomalo neuredno za jedno takvo carstvo. Ukoliko ste tražili mesto u Evropi gde biste se sakrili i susretali puno drugih interesantih likova, onda je Beč svakako predstavljao sasvim zgodno mesto za tako nešto."
Frojdovo omiljeno svratište bilo je kafe Lantman. Još uvek se nalazi na Ringu, poznatom bulevaru u obliku prstena koji se prostire u krug oko Inerštata, starog gradskog jezgra. Trocki i Hitler su često posećivali kafe Central, udaljen nekoliko minuta hoda odatle, i gde su kolačići, novine, šah i nadasve ćaskanje bili strast posetilaca.
"Ono što je dobrim delom načinilo te kafeterije toliko popularnim i bitnim, bila je činjenica da su u njih išli svi", tvrdi Meknamijeva. "Tako je došlo do ukrštanja raznih oblasti i interesovanja jer su granice među njima bile veoma fluidne; one iste granice, koje su potom postale toliko rigidne u onome što danas nazivamo zapadna misao. Osim toga", dodaje ona, "pojavio se talas energije koji donosi jevrejska inteligencija, jedna sasvim nova klasa industrijalaca kojoj je punopravno državljanstvo i pun pristup školama i univerzitetima podario Franc Jozef 1867. godine."

Hitler i Trocki su srkali kaficu pod veličanstvenim lukovima kafeterije Central

Iako su društvom tog vremena muškarci još uvek pretežno dominirali, nemali broj žena je ostavio sopstveni značajan uticaj na njega. Alma Maler, supruga poznatog kompozitora koji je preminuo 1911. godine, i sama je bila kompozitor, ali i muza i ljubavnica poznatih imena svog vremena, poput umetnika Oskara Kokoške i arhitekte Valtera Gropiusa.
Iako je grad bio i ostao sinonim za muziku, raskošne balove i valcer, njegova tamna strana je takođe bila podjednako sumorna. Ogroman broj njegovh stanovnika je živeo u nehigijenskim uslovima, a samo te 1913. godine skoro 1500 bečlija je sebi oduzelo život, kako beleže zvanične hronike.
Niko ne zna da li je Hitler naleteo na Trockog, ili Tito sreo Staljina, ali umetničke fikcije poput radio-drame "Doktor Frojd će vas sada primiti, gospodine Hitler" (Lorens Marks i Moris Gran, 2007) pružaju veoma živu imaginaciju takvih susreta.
Ratni požar koji je izbio godinu dana kasnije, uništio je veći deo intelektualnog života Beča. Imperija se raspala 1918. godine, lansirajući u orbitu Hitlera, Staljina, Trockog i Tita, ljude čije će karijere obeležiti potonju istoriju Sveta.

Original teksta:

***
Kao prvo, danas - sveopšta kuknjava za Titom, ponajviše u medijima koji su ga na svaki mig Izvođača Nacionalnih Radova psovali i grdili poslednjih dvadeset godina. Kako su se Oni preokrenuli, tako i mediji, onako slobodno, krenuše za njima takvima. Ničim izazvani, naravno.

najbolji je burek oslojanjen između Uskrsa (levo) i Vaskrsa (desno)

Kao drugo, po drugi put ove godine, ceo dan gledam buljuke gastosa sveže predveligdenski pristiglih iz Vijen, kako širom slobodnih & javnih površina po Negotinu izbegavaju sa plaćesk parkirung i razbacuju leševe cigareta, bureka i jogurta oko svojih automobila. Sumnjam da su to naučili u Beču, kao što podjednako sumnjam da su ikada u životu ušli u neku od tamošnjih kafeterija. Jednom nogom na travnjaku Šenbruna, drugom u nekoj ungurjanskoj pojati, teško da će ikada nešto naučiti. A nećemo ni mi, ovdašnji, jer kazna za nenamensko đubrenje trave i asfalta je ista u Beču i Negotinu. Jedino što kod nas i dalje važi čuveno "će se dogovorimo".
Efikasnije bi bilo da oni lepo unapred plate parkiranje i kazne komunalnoj inspekciji (
za sve što rade ovde), ali - u Beču, barem neko da ima koristi. Pa neka onda divljaju po Negotinu do mile volje.
Narod smo koji obožava siledžije i diktatore umesto da poštuje umetnike i naučnike, ne razume i odbija prijateljsko kafenisanje, ćaskanje i sučeljavanje argumentima namesto pesnica, (pre)zreo za kolektivnu psihoanalizu poodavno. Narod koji ni za živu glavu neće potegnuti samoubistvo iz nehigijenskih razloga, već obrnuto - tek kada nas neko silom izvuče iz tog prirodnog nam habitata. Narod sa suicidalnim mitovima o sopstvenoj istoriji ne zna šta će sa ekologijom, makar mu je i sa uputstvom za idiote dali.


Kako kaže stara mudrost: Jebo nas Hitler.
Beč je tu apsolutno nebitan: ovde opsada još uvek traje, iako su Turci odavno pobegli.
Pre tačno sto godina.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...