Friday 31 October 2014

Lov na veštice


Oktobar je mesec vampira, utvara, vukodlaka i veštica. Mi danas slavimo tu "decu noći", ali u neka druga i davna vremena oni su pohodili najmračnije dubine naše mašte. Krajem 17. veka u Novoj Engleskoj, veštice su bile nešto čega su se puritanci posebno plašili. Zbog toga im je bilo veoma važno da znaju kako da prepoznaju vešticu i tako lakše očiste svoju zajednicu od nje (ili njega). U Salemu, Masačusets, koji je bio žarište zloglasne histerije lova na veštice 1692. godine, koristili su sledeće metode utvrđivanja da li je neko potpisao pakt na Vražjoj knjizi ne bi li stekao magične moći:


1. Bacanje u vodu: U upotrebi su bili i nazivi "kupanje veštica" i "vodeno iskušenje". Ovaj metod utvrđivanja da li je neko veštica ili ne, nije davao nikakve izglede za pozitivan ishod. Osumnjičenoj osobi su vezivali ruke i noge i tako je bacali u vodu. Ako potone, doneli bi oslobađajuću presudu od sumnje za veštičarenje, ali optužena osoba bi se svakako udavila. Ukoliko bi optuženik isplivao na površinu, odmah bi bio proglašen krivim i obešen. Ovaj brutalni metod je zapravo trebalo nazvati "i da jesi i da nisi - kriv si".
2. Bockanje: Telo osumnjičene veštice bivalo je pregledano bockanjem nekim oštrim predmetom. Ako otkriju neku tačku na telu u kojoj nije osećala bol, nije krvarila ili je samo bila hladna na dodir, odmah je bilo jasno da se radi o veštici.
3. Nadziranje: Ukoliko bi meštani posumnjali da se neko bavi veštičarenjem, ta bi osoba bila izolovana i prinuđena da ostane budna danima, pod budnim okom stražara. Iščekivali su da joj u posetu dođe neki od njenih ličnih demona (kao mačka, ptica ili neki drugi duh). Ukoliko bi se "posetilac" pojavio, to bi potvrdilo optužbu.
4. Đavolji beleg: Verovalo se da svako ko sklopi pakt sa Đavolom, negde na telu mora da ima đavolski beleg ili bradavicu. Optužujući znak je mogao da bude i mladež, izraslina pa čak i nedavni ujed buve.
5. Molitva: U to vreme se smatralo da ukoliko neko ne može da napamet izgovori Očenaš kako treba, onda se očigledno radilo o veštici. Međutim, čak i ispravno izgovorena molitva nije automatski značila oslobađajuću presudu.
6. Spektralni dokazi: Poznatiji pod nazivom "vizije", predstavljali su glavni dokaz na sudu tokom lova na veštice u Salemu 1692. godine. Bilo je dovoljno samo da svedok izjavi kako je "video" (ukazalo mu se) optuženog kako uznemirava susede, noću leti na metli ili pocupkuje sa Đavolom lično, negde u dubini mračnih šuma.
7. Rekviziti: Posedovanje određenih rekvizita i trgovina njima, smatrano je posebnim prokletstvom - neobični napici, masti, metle, čudne lutke izbodene oštrim predmetima, knjige koje upućuju na bavljenje magijom.
8. Napadi histerije: U Novoj Engleskoj 17. veka smatrani su za posledicu nečijeg bavljenja veštičarenjem. Istoričari smatraju da su takvi napadi, kao u slučaju mlade Beti, kćeri velečasnog Perisa, bili uzrok početka tadašnjeg lova na veštice u Salemu.


Ta histerija, koja je 1692. preplavila Salem i okolna mesta, bila je naglo prekinuta kada je optužba za veštičarenje pala na suprugu guvernera Masačusetsa. Zbog toga je guverner doneo odluku da se subjektivni spektralni dokazi više neće prihvatati na sudu kao validni. Međutim, kraj histerije nije došao dovoljno brzo. U tih nekoliko meseci, dvadeset nevino optuženih ljudi skončalo je obešeno ili smrskanih lobanja, a najmanje još petoro ih je umrlo u zatvoru, i sve to zasnovano na osam sumanutih gorepobrojanih "pravila". 
Ova tragična epizoda američke istorije podseća na to da se, kada strah i histerija počnu da se šire, u društvu javlja snažna potreba za iznalaženjem žrtvenih jaraca, kao i na to da obavezno potom sledi osećaj dubokog srama kao posledica svega počinjenog. Danas, kada se svet suočava sa novim pretnjama koje potpiruju strah i histeriju, poput ebole ili terorizma, tragični događaji iz vremena lova na veštice u Salemu služe kao podsetnik na koju to stranu ljudsko društvo više nikada ne treba da ide.

(Care2.com 29.10.2014)

Svi znamo kako su starinski običaji lova na veštice bili glupi i puni mržnje; veliko olakšanje predstavlja činjenica da su ti dani odavno postali prošlost.
A zapravo nisu. U nekim zemljama još uvek ubijaju ljude zbog sumnje da se bave veštičarenjem. Eksperti UN su u svom izveštaju za 2009. godinu upozorili kako je broj ubistava žena i dece, optuženih da se bave magijom - u porastu. Kao primer navodimo nekoliko zemalja, iako im je širom sveta broj daleko veći:


1. Saudijska Arabija: U okviru ministarstva unutrašnjih poslova postoji posebno odeljenje verske policije koje ima zvaničnu jedinicu za borbu protiv veštica, koje se bavi hvatanjem istih i razbijanjem njihovih čini. U 2007. godini je izvršena smrtna kazna nad čovekom optuženim da je čarobnjak, a žena koja je čekala izvršenje smrtne kazne pod optužbom za navodno veštičarenje, umrla je u zatvoru.
Poput drevnih lovaca na veštice iz Nove Engleske, i ovi u Saudijskoj Arabiji koriste magiju kao zgodan izgovor da ućutkaju nepodobne. Optužbe za vračanje su bile uperene i protiv strankinja koje rade u domaćinstvima Saudijaca, jer su neke od njih prijavljivale svoje poslodavce zbog seksualnog zlostavljanja - stoji u izjavi Krištofa Vilkea, stručnjaka za Saudijsku Arabiju.
2. Tanzanija: U ovoj istočnoafričkoj zemlji je pre dve godine bilo pogubljeno oko 600 uglavnom starijih žena pod optužbom da su se bavile veštičarenjem. Pjuov fond za verski i javni život uočio je jako i sveprisutno verovanje u magiju među stanovnicima te zemlje. To ponekad vodi strahopoštovanju, pre nego ubistvima. Jedna žena, koja tvrdi da je veštica, naplaćuje 20-120 USD za svoje usluge koje uključuju i narodske lekove i egzorcizam, i to u zemlji u kojoj je prosečna zarada niža od 2 USD na dan.
3. Gambija: Lokalni diktator Jahja Jameh je opkolio, mučio i pobio jedan deo građana te zemlje pod izgovorom lova na veštice. Amnesty International procenjuje da je najmanje šestoro ljudi stradalo jer su ih Jamehovi miljenici primorali da popiju tečnost nepoznatog sadržaja. Desetine drugih su imali halucinacije i trpele teške i dugotrajne bolove. Oni koji su preživeli bili su javno posramljeni i optuženi, i to u zemlji u kojoj ljudi istovremeno veruju i osuđuju veštice.
4. Nepal: Prošle godine je rulja živu spalila jednu vešticu nakon što je lokalni šaman optužio da je ubila jednog dečaka. Šamanizam kod stanovnika Nepala sugeriše kako vradžbine mogu biti korišćene i za dobra dela, ali kazna za crnu magiju je samo smrt. Ove godine je druga rulja na smrt prebila jednu 45-godišnju ženu zbog optužbe da je urekla komšijinu kćerku. Vlada Nepala ne saučestvuje u tom ubijanju veštica: policija je uhapsila tri žene, optužene da su učestvovale u ubistvu. U prošlosti je jedan čovek bio osuđen na 20 godina zatvora zbog ubistva neke žene koja je bila optužena da se bavi crnom magijom.
5. Indija: Prošlog juna je gomila, koju su pretežno činile žene, usmrtila par žena zbog ubeđenosti kako su one veštičarenjem pobile neku decu. Kao i u Nepalu, policija je pohapsila osobe osumnjičene za učestvovanje u tom linču. Neke države u Indiji su usvojle zakone kojima se zabranjuje nasilje nad osobama osumnjičenim za veštičarenje.
6. Papua Nova Gvineja: Gomila je mučila pa potom ubila jednu mladu majku koju su optužili za ubistvo dečaka pomoću vradžbina. Spalili su je živu na očigled velikog broja ljudi, od kojih su neki nasrnuli na prisutne policajce i naterali ih da pobegnu pre nego što su mogli da intervenišu. Premijer te zemlje se požalio kako je nasilje nad ženama u porastu usled raširenog verovanja da "vradžbine ubijaju", uprkos postojećem zakonu koji izričito zabranjuje spaljivanje osoba optuženih da su veštice.
7. Uganda: Nakon što su jednom čoveku do temelja spalili kuću i najurili ga iz sela, meštani su ga vezali i odsekli mu glavu zbog navodnog veštičarenja. Uganđani, sa jedne strane, ubijaju neke ljude pod sumnjom da su veštice, dok sa druge strane neke plaćaju da im pomognu u stvarima kao što je obezbeđivanje sigurnog radnog mesta.

Ovo je samo mali uzorak sa liste zemalja u kojima "domoroci" veruju u vradžbine i zarad toga ubijaju druge ljude. Dok vlasti nekih država, uključujući Saudijsku Arabiju i Gambiju, prihvataju takvo verovanje i koriste za sopstvene ciljeve, u drugim se radi na tome da se sa takvom praksom prekine. U svakom slučaju, optužbe za crnu magiju osnažuju ljude da eliminišu osobe koje im se ne sviđaju i u skladu s tim ostale zastraše.

(Care2.com 26.10.2013)


Da ne širimo dalje ovu priču na "korektivna silovanja lezbijki" u Južnoj Africi, o čemu je bilo pisano na ovom blogu (post #99 "Korektivno silovanje?!" 21.03.2009), ili ubistva albino osoba (daleko od malobrojnih incidenata) u Tanzaniji, Keniji, Burundiju i Ugandi, čije delove tela i krv potom prodaju zbog navodnih afrodizijačkih svojstava (isto važi i za nosoroge, koje su na taj način skoro sasvim istrebili) ili zato što donose sreću i bogatstvo.
Naravno, a kako bi inače bilo drugačije, i mi imamo svoje mesto u toj priči: Nikola Radosavljević iz Jabukovca kod Negotina, 2007. godine lovačkom puškom ranio je troje a ubio devetoro svojih komšija, redom, idući niz ulicu. Poslednja žrtva je, po njegovoj izjavi, bila razlog masakra - bacila je na njega "mađije".

***
Da apsolviramo temu:
Lov na veštice spada u tehnike istrage i potonjeg zatiranja svih koji zbog nečega štrče. Etiketiranjem i "nestajanjem" štrčilaca vazda su se bavili palanačko-fašistički režimi na Balkanu, u svim kolektivistički antipersonalnim plemenima podjednako, nesposobni da stvore funkcionalni sistem vlasti i društvo koje bi bilo efikasno i u korist svih građana, umesto zakona rulje (mnogima i dalje jako priraslog srcu).
U vremenu ponovog porasta paranoja, kolektivnih histerija, otuđenosti, antikulture, banalizma, mizoginije, ksenofobije, homofobije, sujeverja, dezinformisanja i naročito besramnog otvorenog laganja od strane najuticajnijih javnih ličnosti, pojam lova na veštice nadaleko prevazilazi okvire priča za nevaljalu decu pred spavanje ili pukog sujeverja.
Lov na veštice je postao društveno prihvaćena delatnost neslućenih mogućnosti.


Samo, ti lovci stalno zaboravljaju na jedan od spomenutih, ako ne i najbitniji rekvizit svake prave veštice. Na metlu. 
Kada ne služi za jahanje, letenje, bacanje munja i igranje kvidiča, metlu savršeno možete upotrebiti za ono zbog čega je bila prvenstveno napravljena - da pomete. Kako smeće, tako i one ometene u društvenom razvoju, koji bi doveka da životare po rigolama palanačke magistrale od istraga poturica do lova na veštice, i nazad. Koji vam odatle buše gume i naplaćuju putarinu kroz sopstveni život.


I zato, kada vam se 31. oktobra uveče na vratima pojave neki klinci ovako obučeni i maskirani, nemojte ih terati, vređati, srБoslavno-krstaški 'jebati mater vatikansku koja ih je poslala baš kod vas', ili im namerno davati bajate i pokvarene slatkiše. Setite se da to isto nijednom niste uradili kada su vam na vrata dolazili neki drugi "klinci", uvaljivali predizborne letke i upaljače, pozivali da glasate za ugursuze sa gornje slike kako bi, koliko sutra, ti i takvi postali poslanici i državni funkcioneri koji će vam smanjivati plate i penzije, povećati poreze, krasti vas kroz račune za javne usluge, lagati sa televizije koju morate da plaćate, trovati muzikom za zaborav sa onih navodno besplatnih. Isti oni, koji se krste pre i posle svakog poljupca sa "arapskim prijateljima", pa vam potom svi zajedno oderu kožu s leđa.
U zemlji laži, obmana, prevara i zastrašivanja (trick) još su nam samo dečica preostala kao pravi slatkiši (treat). Nebitno kojim povodom, pustite ih da se na miru igraju, maskiraju (pa i u veštice), ne branite im da budu deca. Dok to još uvek mogu, dok ih ne iskvarimo.

Trick or treat!
Odlučite se sami, već jednom - za ovo drugo.

Thursday 30 October 2014

Vesti bez svesti


Poštovani blogočitaoci, upravo ste počeli da čitate vesti bloga Građanski krug. Od danas, pa nadalje i ubuduće, za čitanje ovih vesti trebaće vam tačno jedan sat, po časovniku koji važi u vremenskoj zoni kvadranta B-9.2 na mapi Galaksije.


Brisel
Na danas održanom Svetskom kongresu klimatologa naučnici su upozorili da je proces globalnog zagrevanja dostigao tačku iza koje više nema povratka na staru klimu koja je vladala od 2000. godine pa do danas. Kao posledica toga, došlo je do iznenadnog topljenja nekih glečera na Kipru, Kajmanskim i Zelenortskim ostrvima, u kojima je porodica svrgnutog srpskog diktatora Slobodana Miloševića držala novac i ostale kuhinjske potrepštine koje su sa sobom poneli u požarevačku eksklavu širom Sovjetskog i drugih bratskih im saveza.
Predstavnik Republičkog hidrometeorološkog zavoda Srbije obavestio je prisutne naučnike iz celog sveta da je, saznavši za ovu vest, Milutin Mrkonjić na licu mesta napravio most.


London
- Podsetiću vas, da, vas zaboravne koji to nikada niste ni znali ali vas to i dalje ne spasava odgovornosti za neobaveštenost o još uvek neobjavljenim detaljima moje sveobuhvatne i megauspešne poslovne biografije na koju vas sada ponovo podsećam... elem, pardon - alas, ladies and gentlemen - pazivamo, ovo sam izgovorio na perfektnom Engleskom i neću ništa više da čujem gospodine Muvo! - podsećam sve prisutne da sam svojevremeno, boraveći u zemlji-domaćinu ovog mog predavanja, slobodno napišite ekspozea, neophodno radno iskustvo za bavljenje politikom u Srbiji sticao radeći u gvožđari jednog gospodina Indusa za dve funte pivskog kvasca na sat. Molim, vi tamo u poslednjem redu, gde obično sedi mikroopozicija u mom Parlamentu, vi to dobacujete ili ste hteli nešto da pitate?
- Mr. Vuchich, what was your job, at this, as you just said - pardon, reminded us - Hindi-warehouse?
- Oštrio sam Šešelju kašike i glancao Dajka Mirin srebrni escajg. Sedi.

Pjongjang
Predsednik Skupštine DNR Koreje najavio je tužbu protiv predsednice Skupštine SFR Srbije zbog kršenja autorskih prava, plagiranja kompozicije "Aplauz" i javnog emitovanja iste bez saglasnosti autora.


Beograd
Na danas održanoj konferenciji za novinare, koju je upriličio u palati Pravde&Istine drugospodin Ilija Čvorović, novopostavljeni vrhovni direktor vojnobezbednosneinformativneagencijejavnedržavnebezbednosti (VBIAJDB), objavljeno je da je specijalna obaveštajna terenska grupa pod šifriranim imenom "Kuririnformer" otkrila lanac zavere protiv Prvog Premijera Vlade. Ta zavera podrazumeva krađu identiteta građanina Mlađana Dinkića, koji bi potom, tako lažan, objavio da u APR podnosi zahtev za promenu naziva svoje partije G17+ u G60 a da je umesto njega za zastupanje partije imenovano novo lice koje se odaziva na konspirativno ime "Mišković". Sumnja se da mu to nije pravo ime, i da se zapravo radi o dronu ubačenom kroz prozor jedne kancelarije u kojoj je do nedavno bila polomljena brava. Ova zavera je za cilj imala perfidno prenošenje filoksere u turbanima Avganistanaca koje već neko vreme osoba B.S. (puno ime poznato administrativnom odboru Skupštine RS) švercuje preko granice u gepeku svog auta. Tu filokseru bi potom po Srbiji širio Z.Ž. (puno ime poznato administrativnom odboru Skupštine RS), izgrednik od ranije poznat Organima po sumnjivom ponašanju, kako bi pošast izazvala nemire u javnosti i nezadovoljstvo kiselim grožđem koje se poslanicima servira u skupštinskom restoranu. Za propagandnu delatnost mazanja očiju građana u Otadžbini, zadužena je osoba V.P. (puno ime poznato administrativnom odboru Skupštine RS) koja svojom perfidnom tehnikom tzv. političke korektnosti, kulture dijaloga i uredno potkresanih noktiju putem nacionalnih frekvenci šalje sublimirane poruke koje mu putem SMS-a dostavlja osoba takođe od ranije poznata Organima pod lažnim imenom "Vesna Pešić Rakić Vodinelić". 
Okupljenim novinarima i cinkarošima se potom obratio Z. Crkobabić, zvanični portparol porodice Premijera, sa kratkom porukom: "Jasno je da iza svega stoje poznati špijuni i obarači režima u regionu - Rip Kirbi, Dezmond Tutu i Demokratska stranka klana Harkonen".

Kragujevac
Novoformirana skupštinska većina noćas je izglasala raspisivanje tendera kojim bi fabrika "Zastava automobili" a.d. sprovela zakonski otkup licence za BMW vozilo "Mini Countryman", koje je na našem tržištu ove godine doživelo nezapamćenu popularnost. Naša verzija ovog vozila za sve urbane sredine zvaće se "Mega Геџа".


Kragujevac, Bajčetina
Anonimni munšajner i njegova supruga.rs, poznata po prirodnim čajevima za razbijanje Verka u žučnoj kesi i namicanje skupštinske većine, objavili su danas na tviteru da su pronašli apsolutno efikasan lek protiv ebole koji se pravi isključivo od domaćih sastojaka. Tajno su ga sipali, eksperimenta radi, u vodovodni priključak bifea Gradske skupštine u Kragujevcu. "Rade, sine - radi pa cepa! Итс алајв, итс алајв!" izjavili su ponosni roditelji.

Vreme
Padavina neće biti, i tačka.

Sport
Posle novog poraza košarkaša Partizana, trener Vujošević igračima za nagradu ponovo delio španske kragne.
Fudbaleri Crvene Zvezde u svlačionici pevali "Da nam živi živi Rad" zajedno sa ministrom Julinom.
Kikiriki, semenke...

***
Za čitanje ovih vesti bilo je, zapravo, potrebno tačno 05:16:93 vremena. Odmah se vratite na početak, sve dok ne popunite predviđenih 60 minuta. Ili tako, il' nikako.

Tuesday 28 October 2014

Javore moj


Da li će nezavisni mediji u Kanadi postati stvar prošlosti?


Zabrinutost za polje delovanja i nezavisnost štampe u Kanadi dostigli su visok nivo, gde je u toku velika rasprodaja medija. Građanima je preostalo da se zapitaju: da li možemo verovati nezavisnom izveštavanju kada je većina medija u vlasništvu jedne velike korporacije?
Kompanija Postmedia u svom posedu ima veliki broj popularnih novinskih lanaca u Kanadi, nameračila se da pazari 175 dnevnih novinskih izdanja koja u zbiru vrede 316 miliona USD. U tom poduhvatu, Postmedia će te novine otkupiti od kompanije Quebecor (QMI) koja poseduje izdanja i na Engleskom i na Francuskom jeziku. Biće obuhvaćeni i veliki igrači poput Sun Media novinske kuće, čija je vrednost na tržištu drastično opala tokom mandata aktuelnog menadžmenta. Poređenja radi, Quebecor je 1998. kupio The Sun za 1 milijardu USD, a sada ga zajedno sa brojnim drugim publikacijama prodaje za samo 316 miliona.
Ova preprodaja će biti obavljena pod budnim okom kanadskog Biroa za konkurenciju, nezavisne agencije čiji je zadatak obezbeđenje konkurencije i fer prakse na kanadskom tržištu. Biro je izdao i jedno saopštenje povodom pokušaja Postmedie da kupi Quebecorova izdanja:
"Biro će razmatrati predloženo preuzimanje QMI medijskih resursa na Engleskom jeziku od strane Postmedie, uključujući štampana i digitalna izdanja. Koncentracija vlasništva nad medijima može izazvati povećanu zabrinutost za javni interes, ali na osnovu Zakona o zaštiti konkurencije, Biro ima mandat da nadzire ovo spajanje kompanija isključivo u cilju utvrđivanja da li će ono za rezultat imati suštinsko umanjenje ili sprečavanje konkurencije."


Ovakve preprodaje često u javnosti izazivaju podozrenje, jer kada imate jednog gazdu koji kontroliše gotovo sve popularne medije u zemlji, dolazi do ozbiljno povećanog rizika dezinformisanja građana i kreiranja njihovog stava koji može postati pristrasan.
Nije nepoznata praksa da neka određena grupa uskraćuje informacije zarad partnerstva ili politike. Ako su takve informacije svuda nedostupne osim u malom broju nezavisnih novina, kojima je dodatno otežan pristup usled uloge velikih centara koji upravljaju tim prostorom, onda dolazi do stvaranja monopola nad informacijama.
Svet novinara i frilensera ispunjen je nijansama frustracije. Na primer, kada pozovete portparola vlasti zaduženog za medije i predstavite se kao novinar koji želi da postavi nekoliko pitanja, prvo će vas pitati za koje novine radite.
Njihova spremnost za razgovor sa vama debelo će zavisiti od toga ko vas plaća za tu priču. Ukoliko ste slobodnjak koji pošto napiše članak namerava da ga proda, ili radite za neku malu novinsku agenciju, vaše šanse da se probijete bez pomoći nekog unutrašnjeg izvora drastično će biti manje. Ukoliko radite za medijski establišment, šanse su vam daleko veće. Novozaposleni slobodnjaci koji rade za neku veliku medijsku kuću, verovatno će naići na nizove otvorenih vrata i pristupa na istom onom mestu gde su nekada bila za njih zatvorena.
Ukoliko je pristup skoro uvek rezervisan samo za one iz medijskog establišmenta, a većinu medija poseduje samo jedna krovna korporacija, neibežno dolazi do nagomilavanja informacija koje su u njihovim rukama.


Možemo se osvrnuti na neke slične skandale i probleme koji su zadesili medijske konglomerate, poput skandala povezanog sa Rupertom Murdochom. On je vlasnik nekoliko medijskih kuća, koje zajedno čine drugi medijski konglomerat po veličini u svetu. Kada su 2011. godine u javnost procurile određene informacije, pala je sumnja da Murdoch hakuje privatne telefone javnih ličnosti. Njegov potonji pazar u USA, uključujući i Fox News, doveo je mnoge na ivicu sumnje, pa je tako pokušaj da otkupi Time Warner u junu 2014. godine doživeo brojne osude u javnosti.
Međutim, jedan od glavnih razloga za silne preprodaje i preuzimanja od strane velikih korporacija predstavlja činjenica da novine sve više gube na značaju. One veoma brzo postaju mrtvi medij jer više niko ne želi da plaća vesti. Svako želi slobodne, nefabrikovane (i nepristrasne) vesti, ali ako niko ne bude plaćao medijima, nezavisne medijske kuće će vrlo brzo propasti.


Novinari ne mogu da rade besplatno kako bi javnosti obezbedili najnovije i važne priče. Ako u obzir uzmemo i veliko nepoverenje u novinare, koje vlada na Zapadu, uvidećemo da smo tako stigli do nivoa kulturološke Kvake 22. Dobri novinari ne mogu da nađu izvore finansiranja, novine im to ne bi mogle da obezbede kada bi to želele. U međuvremenu, medijski konglomerati pazare sjajne novinare koji se već guraju u redovima, a javnost je sve više besna zbog toga.
Ponekad se čini da bi se sve to moglo rešiti kada bi ljudi bili uvereni da treba da plate vesti koje ih interesuju. Ako bi do toga došlo, mogli bismo u potpunosti da finansiramo nezavisne i nepristrasne medije. Međutim, jasno je da smo došli do tačke sa koje nema povratka na stanje kakvo je nekada bilo, i da ćemo morati da iznađemo neki put kojim bi stvari pokrenuli unapred na praktičan način.
I tako, dok Postmedia sada kupuje Quebecorove medije na Engleskom, oni će već morati da iznađu neki način da ih učine popularnim do margina i time profitabilnim. Ukoliko Postmedia u tome ne uspe, samo je pitanje vremena kada će i oni propasti, ili biti prodati nekoj još većoj kompaniji, baš poput medijskih kuća koje su prethodno pred njima poklekle.


Lizabeth Paulat: Will independent media become a thing of the past in Canada?

***
Svaka asocijacija koju izazove naslov ovog blogposta na naslov jedne Štulićeve pesme - namerna je.

Da li ste se zapitali u čijem su zaista vlasništvu mediji u Srbiji, svaki put kada je neka od novina ili televizija sa kakvim-takvim informativnim i političkim programom bivala popinkovana? Da li znate da je gazdovanje listom Politika u srpsko-ruskim rukama? Da li znate da je 35% vlasništva TV B92 bilo u rukama tzv. B92 Trusta, koga su činili Veran Matić (2/3) i Saša Mirković (1/3)? Kakve veze ima OTV, buduće ime suštinski već rahmetli B92, sa istoimenom hrvatskom TV stanicom, i da li je uopšte bitna promena naziva ili je bitna promena programske šeme po osnovu koje je i dobijena nacionalna frekvencija, tj. da li toj "novoj" TV treba istu oduzeti?
I tako dalje, bez konca i kraja... da li se još uvek nečemu čudite?
Međutim, sigurno ste se makar jednom zapitali zbog čega plaćate pretplatu za državni RTS, a da pritom zauzvrat godinama ne dobijate nezavisne i nepristrasne vesti? I zašto nikada ne dobijete, niti ćete ikada dobiti odgovor na to pitanje.
Država je i dalje najveći monopolista nad srbijanskim medijskim prostorom (kontrolišući podelu nacionalnih i drugih frekvencija za emitovanje RTV programa, dodeljujući ili uskraćujući dozvole i pravo na rad štampanim medijima shodno njihovoj posvećenosti "našoj stvari", trenutno još uvek bezuspešno pokušavajući da sprovede kontrolu interneta), dok se monopol nad slobodnom medijskom reči, i slobodom medija uopšte, polako prepušta medijskim konglomeratima koji, baš poput onih u Kanadi i bilo gde drugde u svetu, kao primarnu delatnost imaju presipanje iz šupljeg u prazno, gde se o samom sadržaju i kvalitetu emitovanog programa ubedljivo najmanje vodi računa.
U tome "javni servis evropske Srbije" nimalo ne zaostaje, s tim da vlasništvo nad njime ne ide od jednog do drugog privatnog "gazde", već na najljigaviji način klizi iz ruku svojih pravih vlasnika, građana Srbije, u šape i kandže samo jedne partije i samo jednog čoveka. Opet.
Kukali smo zbog toga šta su sve On i Njegovi radili 1998. medijima, i preko medija samim građanima Srbije, svima nama - a onda im sve to oprostili besmislenim nesprovođenjem Zakona o lustraciji. Sada nam se to sve vraća u lice, obija o naivne glave.
On se zaista promenio za ovih 16 godina. Shvatio je da i dalje može ovcama da radi sve isto kao i onomad, ali ovoga puta na tome
itekako fino može ponešto i da se zaradi, naročito od mrskih mu neprijatelja sa Zapada. I zato svom snagom koristi ovu priliku, taj otvoreni vremenski prozor u prošlost, da u tom poduhvatu uspe.
Kanadski primer samo pokazuje da ni u toj ujdurmi hiperkapitala (kao i u svemu drugom) uopšte nismo originalni, i da "izmišljeni" koncept finansijskog (neo)liberalizma i pretvaranja svakog segmenta društvenog života u robu itekako postoji svuda, pa i kod nas.
Naš primer ne pokazuje ništa novo, ali iznova dokazuje ovdašnju duboko ukorenjenu nesposobnost i nepostojanje želje da se pobrinemo za sopstvene stvarne potrebe i dignitet pojedinca, a time i celog društva.
E, al' što zato umemo da se zabrinemo...
U tome smo svetski šampioni originalnosti.


Kada vam se namerno medijski indukovani institucionalizovani strah i paranoja sa ulice presele u kuće, tačka bez povratka na pređašnje stanje biće prekoračena. Tada ćete svi, u svoja četiri zida, lupati u sebe same sopstvenim glavama, ne pitajući se zašto se, kada vas voljeno Ministarstvo Istine periodično pošalje na tretman u Sobu101, vraćate odatle zapišani, već zašto se to i vama nije desilo zbog sreće umesto od straha - iako ste iskreni vojnik Partije.
Za razliku od nekakve šačice još uvek neistrebljenih lajavaca, kojima tako revnosno podlo i uporno pokušavate da nataknete žute trake preko usta.


Ali neće moći.

Monday 27 October 2014

Hronika Palanačkog Uma - X deo


POLITIČKI VAŠAR U REŽIJI DOSADE


Ukoliko je žrtva duha palanke (tj. žrtva verovanja u mogućnost opstajanja nečega takvog) političar, usled sopstvenog ideala ravnodušja i lenjosti kao palanačkog rada kojima naizgled oponira, on taj svoj politički stav prepun duha opsene delatnosti, zapravo koristi u funkciji opstanka tog istog ravnodušja. "Ako je političar, on je to zato što nije ljubavnik"; on odbija iskušenja ljubavi (realnog, racionalnog života i smrti), njegova ne-ljubav je samo ljubav za politiku, u samoj sebi protivrečna ljubav za ne-ljubavi. Ta njegova ljubav je prividna, baš kao i njegov politički duh.
Političar palanke je zaveštan trajanju nasuprot preobražaju, pa tako dolazi u sukob sa svakom delatnošću koja za cilj ima preobražaj. Njegovo delovanje je samo privid, baš kao i sve drugo što čini duh palanke. To apsolutno poricanje preobražaja (života) ne-delovanjem, predstavlja svojevrsno delovanje palanke, čime se onemogućava njen apsolut trajanja (u čemu leži smrt duha palanke, usled nemogućnosti postojanja apsolutnog ne-postojanja).
Kao što je u nemogućnosti apsolutne ravnodušnosti morao da dođe do lenjosti, kao sasvim specifičnog sopstvenog oblika "rada" protiv rada, tako je on morao da dođe i do ovog privida političke delatnosti.


Političar palanke podržava taj privid: to nije samo deo njegove nesposobnosti za delatnost, već i nehtenje da dela (poput palanačkog sentimentalizma, teatra ili tradicionalizma). To je delanje njegove nemoći, koju je preobrazio u načelo sopstvene nemoći za egzistenciju. On tu prinudu nesposobnosti i nemoći pretvara u načelo i sledstveno tome u stvar "sopstvenog izbora". I baš usled te svoje onemogućenosti, on onemogućava dalje onemogućavanje kako bi sprečio dalje poricanje samog sebe; on ispada tragičan baš zato što neće da bude tragičan. Primoran da hoće ono što neće, protivureči samom sebi i takvoj egzistenciji pa je u nekakvom stalnom nezavršivom "poslu" suprotstavljanja samom sebi. Trudeći se iz petnih žila da podražava egzistenciju, on tako teži da se zadrži izvan nje.
Njegova osnovna delatnost tako postaje pretvaranje svake delatnosti u privid, pretvara se u bezopasnu i beskrajnu igru privida i opsena. On u tu igru tone postajući i sam privid, a taj privid sigurnosti plaća sve većim potonućem u očajanje same egzistencije, nepomirljive sa prividom. To očajanje političara palanke, vodi sve grozničavije daljem stvaranju ovog privida i njegovoj konačnoj propasti.


Njegova politička delatnost nadalje samo prividno ostaje delatnost "programa", dok zapravo postaje delatnost stvaranja događaja. Do izražaja dolazi značaj samog pokreta (događaj) u odnosu na njegov smisao (program). Privid smisla objašnjava se time da je on obuhvaćen nagonom za stvaranje događaja, baš kao što je egzistencija obuhvaćena samim pokretom. Pa opet, i ovde se radi samo o pukom prividu pokreta, jer lenjost (tj. ne-rad palanke) ne dopušta drugačije. Sama programska svest je protivna tom kretanju tj. egzistenciji ne-kretanja, tom statičnom plesu prividne egistencije duha palanke i njegovog političara.
Pa opet, kretanje koje je samo po sebi svrha, predstavlja nešto nemoguće, zato što je ono nužnost i izraz onoga što pokreće, a ne nekakva izmišljena samoizvornost, originalnost.
Bivajući duhom sukoba između Ja i ne-Ja, tj. duhom nasilja, on je ubeđen da se egzistencija može iznuditi pukim kretanjem bez suštine, da se njegovo sopstveno Ja može iznuditi (silom, ne milom) iz njegovog palanačkog ne-Ja. Otuda njegova svest o ništavilu pustinjskog sveta bez smisla, mirovanju koje ga užasava i nagoni na "spasonosno" kretanje koje je samo sebi svrha, i koje za rezultat ima samo dalje stvaranje i širenje pustinje. Ta pustinja se širi strahom od nje, od njega živi.


I baš ta pustinja predstavlja jedan veliki "politički" vašar neprestanog "događanja" ničega u režiji Dosade. Taj "režiser" je zapravo svest o ništavilu ne-egzistencije, pa je iz tog razloga beskonačno željan "novosti"; on ima neutaživu potrebu da režira događaje za novosti koje nikada nisu dovoljno nove. Taj duh koji leži na samom dnu, taj talog duha, objavljivanjem "novina" ne može da se samom sebi objavi i otme se utaloženosti.
Što je manje života a više pustinje, to je više života-događaja a manje života-smisla.
Bezumne političke strasti u palanci potiču iz tog doživljaja moći ništavila bez strasti, i sledstveno tome stvaranju dosade, lenjosti, nihilizma, infantilnosti. Politika sveta palanke (i njegovog duha) predstavlja politiku prevare jer je zasnovana na pokušaju prevare same egzistencije, degradacije istorije (od istorije traženja smisla u istoriju događanja, čiji je smisao unapred zadat). Načelo lukavstva je vrhovno "radno" načelo politike palanaštva. Ona je bez cilja jer sama sebi predstavlja cilj; to je igra kojom vlada duh nadigravanja i izigravanja. Osnovni imperativ je ne biti prevaren, što u praksi znači - prevariti sveprisutan osećaj moguće prevare.


Objekat, podmet tog bezumno-strasnog političkog života koji je sam sebi svrha, može imati različite forme (možda je bolje reći prikaze):
1. To može biti "pojedinac", koji u agoniji plemenskog nad-Ja vidi sopstveno Ja, sopstvenu "važnost" i "moć". Što je ta agonija očiglednija, to je on "važniji" i "jači". On tu "moć" prihvata pribojavajući se sopstvenog "greha" slobode, tražeći baš u njoj utehu i zaborav tog greha.
2. To može biti pojedinac koji svoju pojedinačnost protivi jednobraznosti nad-Ja plemena u agoniji, ali se ne protivi plemenskoj svesti koja nije skup singularizama pojedinaca već singularizam plemenskog nad-Ja. On pokušava da produži plemensko kroz sopstveno, osećajući se sam kao pleme.

3. To može biti i strogo determinisan pojedinac, čija nesloboda predstavlja jemstvo neodgovornosti, tj. slobode učestvovanja u političkom vašaru palanke. On sopstvenu slobodu prihvata kao neodgovornost; tu neodgovornost koristi da bi stvorio "slobodu" koja nije stvaralačka, smislena, već predstavlja slobodu za učešće u događajima, u pokretu.


Tu se uvek radi o duhu, koji u politici kao događanju grozničavo traži spas od sopstvenog ništavila; ta groznica sve više raste što je veće iskušenje ništavila. Ako to delanje ne može da bude stvarno, baš kao što ni sam subjekt delanja bez smisla u njemu ne može da nađe sebe, sam nalog smislenog delovanja neumitno upućuje subjekta palanačke politike na pokušaj prevare egzistencije, tako što će pokušati da svet palanke pretvori u jedan veliki politički vašar na kome je sve privid, na kome stvarnosti nema, na kome je sve kao u snu - pa se, shodno tome, nalazi van svake tragične opasnosti. Iako on to uporno odbija, baš sama služba ovom vašaru predstavlja (neželjenu) pohvalu delatnosti stvarne egzistencije.
Ta "idealna" stvarnost koja stvara budućnost poricanjem "stvarne" stvarnosti kao palanački nedovoljne, predstavlja samo još jedan utopijski san koji prividno pokreće istoriju. To je samo još jedna iluzija, bez koje nema istorije.

***
I tako, ponovo prisustvujemo velikom iščitavanju Filosofije palanke u javnosti.
Za razliku od onog iz avgusta 1969. godine, kada je sam autor tokom sedam dana, na Trećem programu Radio Beograda čitao (potom objavljenu) knjigu, danas, tačno 45 godina kasnije, na svim radio i TV kanalima sa nacionalnom i drugim frekvencijama, u prenosima zasedanja Parlamenta, na konferencijama Vlade, izjavama ministara i funkcionera, po novinama, kafanama, čaršijama, sahranama i slavama, oni o kojima Filosofija palanke govori neprekidno iščitavaju sami sebe. Razgolićeni, bez imalo srama, palanački ponosni na to šta i kakvi su.
Ako mnogi nisu razumeli Konstantinovića pre 45 godina, šta ih to sada sprečava da vide praktično izvođenje tog epohalnog dela, posvećenog baš i jedino njima samima?
Nama.

Ovaj tekst je posvećen vanvremenskom piscu-filosofu, i njegovom delu za sva vremena.


Radomir Konstantinović
27.03.1928. - 27.10.2011.


Hronike palanačkog uma: 

28.01.2010. - Uvod: Umesto uvoda - stil, najviše načelo palanke 
30.01.2010. - I deo: Ideal čistog siromaštva; Duh palanke kao duh plemena u agoniji; Palanka, pozorište normativnosti 
02.02.2010. - II deo: Odsustvo tragedije - sentimentalizam i sarkazam; Pamfletizam protiv tragedije; Sreća od nesreće kao pra-uzrok determinizma 
05.02.2010. - III deo: Ateizam kao načelo javnosti; Smrt i filosofija palanke; Individualizam kao funkcija duha palanke 
09.02.2010. - IV deo: Trajni infantilizam duha palanke 
12.02.2010. - V deo: Realizam kao plemensko žrtvovanje obogovljenoj stvarnosti; Banalnost - prvo načelo ništavila; Senzacionalizam - drugo načelo ništavila; Razočaranje u životinju; Jesenji nokturno i "svetska pakost" duha palanke 
23.02.2010. - VI deo: Nihilizam tamnog vilajeta; Nihilizam filosofije palanke i jezik
23.10.2012. - VII deo: Nacizam palanke ili palanački nacizam? 
29.10.2013. - VIII deo: Egzistencija kao besmislen rad; Lenjost kao rad zatvorenog sveta palanke 
03.01.2014. - IX deo: Beleške XII deo Duh-narod protiv duha
03.08.2014. - Protivotrov: Radomir Konstantinović "Da se vratimo u svet" (Nema razgovora sa ludilom)

Sunday 26 October 2014

Vreme, bez granica


Rata će biti, dokle god budemo morali da branimo svoje živote od uništitelja koji bi da proguta sve; ali, ja ne volim svetli mač zbog njegove oštrine, ni strelu zbog njene brzine, niti ratnika zbog njegove slave. Volim samo to što oni brane.
Hvaliti hvale vredno je iznad svih nagrada. Pa opet, u pukoj hvali nema ničega vrednog. Nikada me nije vuklo niti sam imao želju da delam drugačije, od toga kako sam učinio.
(Faramir)

Dela neće biti manje hrabra samo zato što nisu hvaljena.
(Aragorn)

Nije zlato sve što sja, nit' su svi što lutaju izgubljeni.
(Bilbo)

Nije naše da upravljamo svim plimama ovoga sveta, već da činimo ono što je u našoj moći zarad utehe u godinama koje imamo; da iskorenimo zlo na poljima koja poznajemo, kako bi i oni koji će živeti posle nas mogli da imaju zdravu zemlju za sebe. Samo treba da odlučimo šta ćemo da uradimo sa ovim vremenom koje nam je dato.
(Gandalf)


Uvek je zanimljivo videti koliko su aktuelne reči likova iz Tolkinovog "Gospodara prstenova". 
Naročito u Srbiji, zemlji u kojoj vlast godinama zvanično ne priznaje sopstvene spoljašnje granice, ali uživa da ih povlači između kaste nedodirljivih bitangi u politici i biznisu sa jedne, i običnih građana sa druge strane. To su granice koje se ne smeju preći, na njima će vam naplatiti ponekad i više od carine.
Ponekad i sve.
Baš zato ih treba preći i brisati, ne samo zbog sebe.

Friday 24 October 2014

Wednesday 22 October 2014

Bili su ubeđeni da to samo grmi...


Mislili su da su bili slobodni: 
Nemci 1933-1945


Ova vrlo bitna knjiga govori o tome kako su i zašto "pristojni ljudi" postali nacisti, kroz kratke biografije deset građana koji su se striktno držali zakona. Milton Majer, američki novinar nemačko-jevrejskog porekla, na fascinantan način nam pruža uvid u živote, razmišljanja i emocije jedne grupe ljudi uhvaćenih u vrtlog nacističkog pokreta. Ovo je knjiga koja će svakoga naterati da zastane i porazmisli - ne samo o Nemcima već i o sebi.
(Ernest S. Pisco)



Ono, što izgleda niko nije primetio, reče moj kolega filolog, bio je sve širi jaz, posle 1933. godine, između vlasti i naroda. Zamislite samo koliko je taj prostor bio širok na početku, ovde u Nemačkoj, a vremenom je postajao sve veći. Znate, narod nije blizak sa svojom vlašću samo zato što je neko rekao kako je to narodna vlast, istinska demokratija, ili zato što se ljudi prijavljuju u civilnu odbranu, ili izlaze na izbore. Sve to ima veoma malo veze, skoro nikakve, sa spoznajom ko je zaista na vlasti.
To što se ovde desilo, zapravo je postepeno navikavanje ljudi, korak po korak, na vladavinu raznim iznenađujućim potezima, na prihvatanje odluka koje se donose u tajnosti; da poveruju kako je situacija veoma komplikovana pa je vlast morala da deluje shodno informacijama koje su za mnoge nerazumljive, ili su toliko opasne - čak i da ima onih koji ih razumeju - da ne bi smele da budu puštene u javnost zbog pitanja nacionalne bezbednosti. I njihov osećaj identifikacije sa Hitlerom, njihova vera u njega, samo su olakšali širenje tog jaza i razuverili one koji bi se inače zbog toga zabrinuli.
To razdvajanje vlasti od naroda, širenje tog jaza, održavano je postepeno i veoma neprimetno, koracima prikrivenim (čak možda i ne uvek sa namerom) kao neka hitna mera, kao istinska patriotska obaveza, ili u neku realnu društvenu svrhu. Sve krize i reforme (i one istinske, takođe) toliko su okupirale pažnju naroda da niko nije obraćao pažnju na spor i prikriven proces ispod svega toga, kojim je vlast bivala sve dalja i dalja.
Razumećete me kada vam kažem da je moj klasni status u Nemačkoj predstavljao moj život. Ja sam samo o tome vodio brigu. Bio sam naučnik, specijalista. I onda, iznenada, upao sam u jednu sasvim novu aktivnost, kao da je sam Unverzum bio uvučen u sasvim novu situaciju; sastanci, konferencije, intervjui, ceremonije i, iznad svega, silna papirologija koju je trebalo popuniti, izveštaji, bibliografija, spiskovi, upitnici. Povrh svega toga stajali su zahtevi zajednice, stvari u kojima je pojedinac morao da učestvuje, od njega se to "očekivalo", a koje ranije nisu postojale ili nisu bile bitne. Sve su to bile besmislice, naravno, ali na njih smo trošili svu svoju energiju umesto na ono što smo zaista trebali da radimo. Vidite kako je onda sasvim lako bilo moguće ne razmišljati o osnovnim stvarima u životu. Jednostavno, niste imali vremena za to.

To su bile reči mog prijatelja pekara, rekoh. Nije bilo vremena za razmišljanje, toliko se toga dešavalo.


Vaš prijatelj pekar je bio u pravu, reče moj kolega. Diktatura, i ceo proces njenog nastanka, iznad svega se sastoje od odvraćanja. To je obezbedilo izgovor onima koji ne razmišljaju da tako i dalje čine. I pritom ne mislim na Vašega "malog čoveka", pekara i njemu slične; mislim na svoje kolege i sebe samog, učene ljude, na one poput Vas. Većina nas nije želela da razmišlja o osnovnim stvarima jer to nikada nismo ni radili. Nije bilo potrebe za tim. Nacizam nam je dao neke užasne, fundamentalne stvari o kojima je trebalo misliti - pobogu, bili smo pristojni ljudi - i koje su nas držale okupirane stalnim promenama i "krizama" koje su nas fascinirale - o da, bili smo fascinirani silnim mahinacijama "državnih neprijatelja", spoljašnjih i unutrašnjih, tako da nam nije preostalo vremena da razmišljamo o tom užasu koji je narastao, korak po korak, svuda oko nas. Pretpostavljam da smo podsvesno bili na tome zahvalni. Pa kome je trebalo još i da razmišlja?
Živeti u takvom procesu podrazumeva da ste apsolutno nesposobni da to primetite - molim vas, pokušajte da mi verujete - osim ukoliko posedujete daleko veći stepen političke svesti i oštrine nego što je većina nas ikada imala priliku da razvije. Svaki njihov korak je bio tako mali, tako naizgled nevažan, tako dobro obrazložen i ponekad "pokajnički", da - osim ako niste bili izuzeti iz celog procesa od samog početka, ili ste shvatili o čemu se tu u principu radi - sve te "sitne mere" nijedan "nemački patriota" ne bi mogao prezreti i uvideti gde će ih sve to jednog dana dovesti. Niste mogli da vidite kako to raste iz dana u dan, ništa više nego seljak koji gleda kukuruz u svom polju kako raste. Jednostavno, jednoga dana to naraste preko njegove glave.
Kako se to moglo izbeći među običnim ljudima, čak i onima visokoobrazovanim? Iskreno, ne znam, ne vidim - čak ni sada. Puno, puno puta otkad se sve to dogodilo razmišljao sam o paru čuvenih maksima "Principiis obsta" i "Finem respice" - odupri se početku, razmisli o posledicama na kraju. Ali, morate predvideti kraj da bi ste se odupreli, ili makar videli sam taj početak. Čovek mora jasno i sigurno predvideti kraj i kako da to uopšte uradi, bio on običan ili čak poseban. Možda su stvari mogle da se promene pre nego što je sve otišlo predaleko; nisu, a možda su mogle. Danas se svi pozivaju na to možda.
Ti mali ljudi, Vaši prijatelji nacisti, u principu nisu bili protiv nacionalsocijalizma. Ljudi koji poput mene jesu, činili su veliki prestup, ne zato što smo više znali (bilo bi ipak preterano reći tako nešto) već zato što smo bolje naslutili šta se sprema. Pastor Nimeler je mislio na hiljade i hiljade ljudi poput mene (misleći preskromno i na sebe) rekavši kako mu je bilo malo nelagodno kada su nacisti napali komuniste, ali on nije bio komunista i na kraju nije preduzeo ništa tim povodom. Kada su napali socijaliste, bilo mu je malo nelagodnije, ali on nije bio ni socijalista i ponovo nije preduzeo ništa. Na red su potom došle škole, štampa, Jevreji i tako dalje, njemu je svaki put bilo još malo nelagodnije nego prethodni, i nije ništa učinio. Onda su napali Crkvu, a on je bio njen čovek, pa je nešto preduzeo - samo što je tada već bilo kasno.

Da, rekoh.


Vidite, nastavio je moj kolega, čovek zapravo ne vidi tačno šta i kako treba da uradi. To je istina, verujte mi. Svaki čin, svaka prilika, gori su od prethodne, ali samo malo gori. I vi čekate sledeću, pa sledeću... Čekate na jedan veliki šokantan događaj, misleći kako će vam se u trenutku tog velikog šoka ostali nekako pridružiti u otporu. Vi ne želite sami da delate, ni da govorite; ne želite ni da se odreknete svoga načina života niti da pravite probleme. Zašto ne? Pa, zato što niste navikli da to radite. To što vas sputava, to nije samo strah da ostanete sami, već i osećaj potpune nesigurnosti.
Nesigurnost je veoma bitan faktor, koji umesto da se smanjuje kako vreme prolazi, sve više raste. Napolju, na ulici, u društvu - svi su srećni. Proteste ne čujete, i naročito ne vidite. Znate, u Francuskoj i Italiji ćete naći parole protiv vlasti napisane po zidovima i ogradama; u Nemačkoj, izvan velikih gradova, možda nema čak ni toga. U univerzitetskoj zajednici, u vašoj ličnoj sredini, vodite privatne razgovore sa svojim kolegama od kojih neki svakako osećaju isto što i vi. I, šta od njih možete da čujete? Kažu vam "pa i nije tako loše" ili "priviđaju ti se stvari" ili "ti si paničar".
Zapravo, ispada da zaista paničarite. Govorite im dokle će sve to logično i neizostavno dovesti, ali za to nemate dokaza. O da, tu zaista ima tih sitnih početaka; ali kako u to možete biti sigurni kada ne znate kako će se završiti, i kako da uopšte znate ili makar pretpostavite kakav je kraj? Na jednoj strani su vaši neprijatelji koji vas zastrašuju - zakon, režim, Partija. Sa druge strane su vaše kolege koje vas proglašavaju pesimistom, pa čak i neurotičarem. Preostali su vam samo najbliži prijatelji, ljudi koji su, prirodno, uvek mislili poput vas.
Tih prijatelja je sve manje. Neki su otišli ili se "udubili" u svoje radove. Više ih nema onoliko koliko ih je nekada bilo na sastancima i okupljanjima. Neformalne grupe postaju sve malobrojnije, brojnost se smanjuje na male organizacije koje i same sve više venu. Danas, po malim okupljanjima najbližih prijatelja, imate utisak kao da pričate samo sa sobom, da ste potpuno izolovani od realnosti. To vam još više oslabljuje samopouzdanje i dodatno zastrašuje... čime? Postalo je jasno da, ukoliko nameravate nešto da preduzmete, moraćete da stvorite priliku za to a tada ćete očigledno postati problematični. I zato sedite, i čekate.


A ta velika i šokirajuća Prilika, kada će vam se pridružiti desetine, stotine ili hiljade ljudi - nikako da dođe. U tome je problem. Da je poslednji i najgori potez režima došao odmah posle prvog i najmanjeg, hiljade, milioni njih bi bili dovoljno šokirani: na primer, da je ubijanje Jevreja gasom 1943. sledilo odmah nakon lepljenja etikete "Nemačka firma" 1933. na izloge prodavnica čiji vlasnici nisu bili Jevreji. Ali, naravno, stvari se nisu tako odvijale. U međuvremenu su se desile stotine sitnih koraka, neki od njih neprimetno, ali svaki je služio tome da vas pripremi kako ne biste bili šokirani narednim. Potez C nije bio mnogo gori od poteza B, pa ako niste zauzeli stav o potezu B, zašto biste to onda učinili po pitanju poteza C? I tako dalje, do poteza D.


A onda jednog dana, prekasno, svi vaši principi (ako ste ih ikada imali i do njih držali) vam se vrate pravo u lice. Taj teret samoobmana postane pretežak, i neki manji incident vam sve uruši (u mom slučaju je to bio moj sinčić, nešto malo stariji od bebe, koji je izgovorio "jevrejska svinja"), i vi tada shvatite da se sve, ali baš sve promenilo u potpunosti i to pred vašim nosem. Svet u kome živite - vaša nacija, vaš narod - sada više nije uopšte onaj u kome ste bili. Sve forme su i dalje tu, ohrabrujuće netaknute, kuće, prodavnice, radna mesta, obroci, posete, koncerti, bioskopi, praznici. Ali duh, na koji nikada niste obraćali pažnju zato što ste načinili doživotnu grešku poistovećujući ga sa formama, sada se promenio. Odjednom živite u svetu mržnje i straha, a ljudi koji se mrze ili plaše međusobno jedni druge čak i ne poznaju; kada svi postanu transformisani, a u stvari niko nije transformisan. Sada živite u sistemu koji vlada bez ikakve odgovornosti, čak ni prema Bogu. Sam sistem nije imao takvu nameru na početku, ali u težnji da se održi bio je primoran da ide do kraja.
U to ste se upleli skoro u potpunosti sopstvenom zaslugom. Život je neprekidan proces, poput nekog toka, to uopšte nije samo puko nizanje koraka i događaja. Taj tok se izdigao na jedan viši nivo, poneo vas sa sobom, bez ikakvog pokušaja otpora sa vaše strane. I onda na tom nivou živite, vaš život je postajao svakoga dana sve lagodniji i udobniji, donoseći neki novi moral, nove principe. Prihvatate stvari na koje ne biste pristali pre pet godina, ili pre godinu dana, stvari koje vaš otac nije mogao da zamisli, čak ni u Nemačkoj.
A onda, iznenada, sve se to najednom sruši. Ugledate sebe, šta ste to radili ili, tačnije, šta to niste uradili - zato što ste radili tačno ono što su od vas očekivali: da ne preduzmete ništa. Prisećate se onih prvih sastanaka svog odseka na Univerzitetu, kada ste očekivali da ako se jedan pobuni, možda uz njega ustanu svi - a nije niko. Nekakva sitnica, npr. kada je trebalo zaposliti nekog od kandidata, a vi ste se odlučili baš za jednog umesto drugog koga je zaista trebalo angažovati. Sada se odjednom setite svega, i srce vam se slomi. Prekasno. Pređena je crta preko koje više nema povratka.
Šta vam u tom trenutku preostaje? Dođe vam da dignete ruku na sebe. Neki su to učinili. Možda da "prilagodite" sopstvene principe? Mnogi su to pokušali, pretpostavljam da su neki u tome i uspeli; ja, međutim, nisam. Ili naučite da do kraja života živite sa sopstvenom sramotom. Ovo poslednje je, s obzirom na okolnosti, bilo nešto najbliže heroizmu: sram. Mnogi Nemci su postali ta vrsta jadnih heroja; bilo ih je, mislim, mnogo više nego što to svet zna ili ga je za to briga.

Ne rekoh ništa. Pomislih, tu više nema šta da se kaže.


Mogu da vam pričam, nastavi moj kolega, i o jednom čoveku iz Lajpciga, sudiji. Nije on bio nacista, osim nominalno, ali svakako nije bio ni protiv nacista. Jednostavno, on je bio samo - sudija. Negde 1942. ili 1943. godine (mislim da je ipak to bilo početkom 1943.), dovedoše mu na suđenje jednoga Jevrejina sa optužbom za umešanost, i to samo uzgredno, u vezu sa jednom Arijevkom. To je bilo smatrano za "rasni zločin", nešto što je Partija posebno nameračena da iskoreni. U konkretnom slučaju, međutim, sudija je imao moć da tom čoveku presudi za "nerasni" prekršaj i pošalje ga u običan zatvor na duže vreme, spasavajući ga na taj način od "obrade" koju bi mu priredila Partija a što je podrazumevalo koncentracioni logor ili, još verovatnije, deportaciju i smrt. Međutim, čovek je bio nevin po osnovu "nerasne" optužbe, po mišljenju sudije, pa ga je on, kao jedan častan sudija, oslobodio krivice. Naravno, Partija je uhapsila Jevrejina odmah po izlasku iz sudnice.

A sudija?

Da, sudija. On nikako nije mogao da izbriše taj slučaj sa svoje savesti - slučaj, zamislite samo, u kome je oslobodio nevinog čoveka. Mislio je da je trebalo da ga ipak osudi i tako ga ipak spasi da ne padne u ruke Partije; ali kako, kada nikako nije mogao da osudi nevinog čoveka? To ga je sve više i više proganjalo, on je osećao potrebu da to nekome kaže - prvo svojoj porodici, zatim svojim prijateljima, na kraju i poznanicima. (čuo sam da je tako bilo) Posle pokušaja puča 1944. godine bio je uhapšen. Šta se potom s njim desilo, ne znam.

Ponovo ništa nisam rekao.


A kada je rat počeo, nastavio je moj kolega, otpor, protest, kritika, žalbe - sve je to sa sobom ponelo umnoženu verovatnoću najtežih kazni. Povećani nedostatak entuzijazma, ili neuspešno pokazivanje istog u javnosti, smatrani su za "defetizam". Pretpostavljate da su postojali spiskovi onih sa kojima bi se kasnije "pozabavili", posle pobede. Znate, Gebels je igrao vrlo pametno. Sve vreme je obećavao "pobedničke orgije" na kojima će se "obračunati" sa onima koji su pomislili da je njihov "izdajnički stav" ostao neprimećen. On je to zaista mislio, nije se radilo o pukoj propagandi. To je bilo dovoljno da stavi tačku na svaku dalju nesigurnost.
Onda, kada je rat počeo, vlada je mogla da uradi bilo šta što je bilo "neophodno" da ga dobije. To je bio slučaj sa "konačnim rešenjem" jevrejskog pitanja, o čemu su nacisti oduvek pričali ali se nisu usudili da to preduzmu (o, da - čak i nacisti), sve dok im rat i njegove "neophodnosti" nisu stavili do znanja kako bi mogli i da se provuku s tim. Ljudi u inostranstvu su mislili da bi vođenje rata protiv Hitlera moglo da pomogne Jevrejima, a nisu bili u pravu. I ljudi u samoj Nemačkoj - koji su na početku rata još uvek razmišljali o žalbama, protestima, otporu - kladili su se na to da će Nemačka izgubiti rat. Bila je to jedna duga opklada. Nije preostalo mnogo njih koji su joj dočekali kraj.

Milton Mayer "They Thought They Were Free: The Germans 1933-45"
The University of Chicago Press (1955)
ISBN: 978-0-226-51192-4

***
Na početku knjige lepo piše: Zašto ljudi ništa ne preduzimaju protiv diktatora?
I na kraju: A šta biste vi učinili?

Umesto komentara dovoljno je pročitati samo naslove pojedinačnih delova i poglavlja ove knjige, ništa više.
I ništa manje.


Povezani tekstovi:
Post #005: Horovi & čopori (08.08.2008)
Post #039: 70 godina kasnije (09.11.2008)
Post #454: Hronika palanačkog uma VII deo (23.08.2012)
Post #652: Fascism begins at home (09.05.2014)
Post #730: Daleka grmljavina (08.10.2014)
Post #735: Drugačija boja dana (18.10.2014)

Saturday 18 October 2014

Drugačija boja dana


"Zdravo!" reče Pipin, proturivši glavu pored zavese. "Mislio sam da si zaboravio na mene. Radujem se što te vidim. Bio je to jedan dug dan."
"Ali noć će biti previše kratka", reče Gandalf. "Ja sam se vratio ovamo, jer moram imati malo mira, sam. Ti treba da spavaš, u krevetu dok još možeš. U osvit odvešću te lordu Denetoru ponovo. Ne, ne u osvit, već kada poziv dođe. Tmina je nastupila. Neće biti nikakve zore."
(Gospodar prstenova: Povratak kralja)

U subotnje jutro, 18. oktobra 2014. godine, nije nam bio potreban Bratislav Gašić, po zanimanju dodola na privremenom inokosnom radu u ministarstvu vojnom, da bismo videli kako je osvanuo još jedan sunčan i prijatno topao jesenji dan. Tako barem izgleda, na prvi pogled.
Međutim...


"Jutros negde oko devet časova, ovde u Beogradskoj 33 ubijen je trinaestogodišnji Duško Jovanović. Dečak je ubijen na ulici, ispred broja 33. Krenuo je u prodavnicu da kupi sok. Čim je izašao iz ulaza broj 35, gde je živeo, naišao je, prema nezvaničnim informacijama, na dvojicu skinhedsa koji su mu zatražili novac. Ne sačekavši na odgovor, oborili su dečaka na beton i počeli da ga šutiraju. Ubice su na nogama imali čizme ojačane metalom. Od dobijenih batina Duško Jovanović, inače Rom, odmah je umro. Kako smo nezvanično saznali, polomljen mu je vrat. Ubice su peške pobegle ka železničkoj stanici. Policija je imala njihov opis, tako da je odmah privela trojicu osumnjičenih dok su četvrtog priveli iz tramvaja koji su zaustavili.
Skinhedsi su rasistička organizacija. Mladići koji pripadaju toj organizaciji mogu se prepoznati po tome što nose spitfajer jakne, vojne pantalone i čizme. Glavno obeležje im je obrijana glava, po čemu su i dobili ime.
Trinaestogodišnji Duško Jovanović ubijen je samo zbog toga što je Rom i što je imao drugačiju boju kože."
"Odmah po dolasku na lice mesta policija je uhapsila četiri skinhedsa. Na osnovu njihovih izjava sutradan su uhapšena dva sedamnaestogodišnjaka iz Batajnice, osumnjičena za to ubistvo. Apsurdno je da su se oni zalagali za čistu Srbiju ako se zna da je jedan od njih Mađar."

Ovako su o ubistvu jednog sasvim običnog deteta izvestile tzv. domaće televizije, pre tačno sedamnaest godina. Da ga fašistička stoka nije zverski tukla do smrti, Duško bi danas imao trideset godina. 
Dušana Jovanovića su 18. oktobra 1997. godine u strogom centru grada, iznad Slavije, ispred lokala u Beogradskoj 33, do smrti pretukli pripadnici ultradesničarskog pokreta skinheads, tada maloletnici Milan Čujić (1980) i Ištvan Fendrik (1980) iz Zemuna.
 
"Marta 1998. godine, presudom Okružnog suda u Beogradu, oni su osuđeni na po deset godina maloletničkog zatvora i upućeni na izdržavanje kazne u Kazneno popravnom zavodu (KPZ) za maloletnike u Valjevu.
Kako je agenciji Beta danas potvrđeno u Zavodu, njima je prvobitno izrečena kazna maloletničkog zatvora najpre umanjena za po 18 meseci po osnovu amnestije, pa su oni na slobodu, umesto 19. oktobra 2007, trebalo da budu pušteni 19. aprila 2006. godine.
Posebnim rešenjem Okružnog suda u Beogradu kazna im je dodatno umanjena, pa je Fendrik uslovno pušten na slobodu 1. aprila 2004, dok je Ćujić uslovno oslobođen 30. aprila 2004. godine.
Rešenje o uslovnom otpustu doneto je posle njihove molbe, u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku (ZKP) Srbije, uz saglasnost okružnog javnog tužioca u Beogradu.
Pri donošenju takvog rešenja, rečeno je danas Beti u valjevskom KPZ-u, u obzir je uzeto njihovo kajanje i dobro vladanje tokom izdržavanja kazne."

Kraj mesta gde se zločin dogodio, umesto zlehudog dućančeta, danas se nalazi prodavnica crkvenih rekvizita.


Ako su se potonjih godina domaći mediji kako-tako još i prisećali ovog zločina, uslikavali propale političare koji su se kao na traci menjali ispred dve spomen-ploče na zidu, ove godine se ponašaju kao da se pre sedamnaest godina nije dogodilo ubistvo jednog deteta. Pogledajte i sami njihove internet stranice: Danas, Blic, Novosti, Politika, Kurir, B92, Telegraf, RTS, StudioB... 
Ni reči.
Čudo jedno ti slobodni mediji, na slobodnom tržištu informacija. Naročito ova poslednja, tzv. (beo)gradska medijska kuća - kao da se ubistvo desilo u paralelnom univerzumu, a ne u gradu u kome se iz studija te televizije direktno vidi mesto zločina.

U stvari, čuđenju nema mesta. Pogledajte dobro izlog prodavnice kraj koje se nalaze spomen-ploče posvećene ubijenom Dušanu Jovanoviću.



"Nemam daljih pitanja", reče tužilac.
"U redu, zaključujem suđenje" odgovori sudija. "Neka se pripremi sledeći, slučaj: Dragan Maksimović protiv Divljeg društva. Odbrana je podnela predlog za izvinjenje i oprost, ali predlog nije bilo moguće uručiti žrtvi. Pretres se odlaže na neodređeno vreme, zato što se pomenuti Maksimović Dragan nije pojavio na današnjem ročištu iako je bio uredno pozvan."
"Ustaj bre rajo!", povika redar. "Sud je raspušten, do sledeće prilike."



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...