Monday 6 February 2012

DRK


Društveno koristan rad = DKR, ili popularnije među učenicima nazvan DRK. Pogodite zašto...
Da, stvarno zašto? Zašto baš ovaj post kao prvi u 2012. godini?
U komentarima na "Poslanicu" krenulo se od priče o "neobranom grožđu" kao razlogu što na ovom blogu nema novih tekstova. Šaljivi komentar starog prijatelja pretvorio se u sledeće:

"Sistemi obrazovanja se stalno menjaju, mada se ne primecuje da od toga ima neke vajde, stavise naprotiv, deca sve manje znaju. Knjigu sve vise zamenjuje racunar koji se koristi ama bas za sve samo ne za ucenje.
Mozda to tako treba, a mozda cemo se opet vratiti na ono staro, konzervativno. Sta fali djackim keceljama, crnim zenskim trikoima, muskim belim treger majcama i plavim sorcevima, a de ne pominjem cuvene sangajke.
U svetu se uveliko primenjuje reciklaza otpada, a dobro se secam tadasnjih akcija sakupljanja sekundarnih sirovina-starih novina i flasa. Pored berbe grozdja bilo je i posumljavanje goleti.
Nemam pojma da li je zaista to tadasnje drustvo imalo neke koristi od tog naseg DKR-a, ali je cinjenica da smo se mi kao deca i ucenici osecali drustveno korisni"


Dakle, šta je ovde sporno ili makar intrigantno?
Dosta toga da bi prošlo bez malo dužeg osvrta (nego što je još jedan komentar).


Upotrebom računara danas deca znaju sve više u sve mlađem uzrastu, vrlo često i neprimerene sadržaje do kojih dolaze, i to je glavni problem. Nekada su se pričale bajke o hakerima koji provaljuju databanke, ali danas deca sa 7 godina kao od šale provaljuju zaštitne kodove na video igricama. Isti je princip kao kod banaka, FBI, berzi ili privatnih računa i elektronske pošte. Na roditeljima je odgovornost za ponašanje dece, ali roditelji su nažalost većinom nespremni ili nedovoljno obrazovani da shvate šta njihova deca rade.
Da se razumemo - ne odobravam nijedan vid zloupotrebe pa tako ni ovaj.
Kao što se ne slažem ni sa sistemom obrazovanja koji decu uči da je Darvin satanista, gde glavna kvalifikacija vjeroučitelja bude to što redovno ide u crkvu, gde se na časovima informatike igraju igrice (ako ih nastavnici uopšte i drže, jer je prečesta praksa da samo upisuju časove u dnevnik i raspuste decu), gde nadležni ministar neke budalaštine karakteriše kao "dečiju igru sa presvlačenjem" i to nasred konferencije za medije na koju je došao očigledno pripit, gde se nastavno osoblje cele godine više bavi pripremama za ekskurziju koju će im platiti roditelji - umesto da razvijaju kreativno razmišljanje kod dece (bez obzira na predmet koji predaju) i smisao za solidarnost & toleranciju, a ne za kolektivističke igre, gde...
Ma, znate i sami, što da dalje nabrajam.


DKR bi po današnjim standardima bio okarakterisan i zakonski sankcionisan pod formom "zloupotreba dece za besplatan rad, u cilju sticanja profita kod organizacija kojima to nije dozvoljeno", i ja bih to svim srcem podržao. Ne možeš ništa u životu da radiš za džabe ako nije dobrovoljno, a i za to postoji starosna granica. Ko nije hteo da ide na DKR morao je da ubedi roditelje da mu napišu opravdanje ili da ide kod lekara. Kome se to ponavljalo, ubrzo je bio proglašen za crnu ovcu, od strane kolektiviteta poznatijeg i kao "odeljenska zajednica". Još jedan vid kontrole društveno nepodobnih pojedinaca i to od malih nogu. Nema svrhe kovati u zvezde propali "sistem", jer smo ga svojim ponašanjem upropastili, niko to drugi nije uradio umesto nas. Drago mi je da je tako ispalo, jer je sve bilo samo maska za orvelovštinu koje nikako da se otresemo, koju i dan-danas iskijavamo jer ne želimo sebi da priznamo:
- da "ono staro" nije bilo baš toliko dobro
- da je "ovo sada" trebalo da bude bolje a podjednako je loše, lažno i isprazno
- da smo sami za to krivi
- da se ne može živeti u prošlosti nauštrb budućnosti

Praksa "društveme korisnosti" pojedinca nastala je negde 20. i 30. godina XX veka u tri tada postojeća/dominantna društvena sistema:
1. ruski (i satelitski) praktikujući komunizam, boljševizam, kolektivizam koji je zloupotrebivši istočno hrišćanstvo propagirao jednakost u nepostojanju privatnosti - kako ličnosti tako i imovine;
2. američki (i satelitski) korporativni i kapitalistički državni antikomunizam, začinjen sa dva prstohvata zapadnog hrišćanstva, gde su pojedincima "prodavane" prvenstveno imovinske slobode (naročito ona o posedovanju oružja; međutim, kao sistem kontrole uspešno su nametnute hipoteke na otvaranje privatnog biznisa pa mu je opet sve izlazilo na isto kao u bratskoj im Rusiji) kao kompenzacija za KKK, lov na crvene veštice i gaženje sopstvenog Ustava i Povelje slobode;
3. nemački (i satelitski) nacionalsocijalizam-fašizam, sličan boljševizmu po suštini a različit po ikonografiji, rasno čisto društvo jednakih usijanih glava napunjenih epsko-tevtonskom paganštinom, homogenizovano oko iskompleksiranog ludaka i medijske mašinerije iza njega, tampon-zona između kolektivizama pod rednim brojevima 1 i 2.


U sva tri "sistema" postojala je (i postoji još uvek) visokoorganizovana mašinerija kolektivističke kontrole čoveka-pojedinca-ličnosti, nametanjem priče o "društvenoj korisnosti", koja se uvek završavala društvenom nepodobnošću. U sva tri sistema, podjednako. Samo je jedan korak delio društvenu "korist" od nepodobnosti, radnike & seljake od nepoštene inteligencije.
Prvi i treći sistem su na sreću nestali sa lica Zemlje; drugi, korporativno-kapitalistički, lomi se ovih dana. Mi to ne možemo da shvatimo, jer nikada nismo živeli u kapitalizmu. Zato i ne treba da nam ga bude žao više nego samih sebe.

Da se vratim na DRK: kakva je to sreća bila kada u osnovnoj školi kao petak ideš na Aliju da sadiš boriće, dok ti osmaci lupaju čvrge i udaraju te ako nećeš da kopaš rupe umesto njih? Đački nestašluci. Naravno, dežurni nastavnik za to vreme sedi i cirka u zadružnoj kafani, ne pada mu napamet da se oblati po brdu iznad sela.
Ili kada u srednjoj školi ideš u Čubru na berbu jabuka pa ti kažu da možeš da poneseš samo jednu kesu po odeljenju od 30 đaka. Cegere i džakove koje su vukli profesori i razredne starešine smatrajte za njihov nestašluk, slobodno.
Nestašno li društvo beše to "dobro staro".
U sva tri gorepomenuta društva deca su iskorišćavana i zloupotrebljavana na najgori način, od besplatnog rada do guranja oružja u ruke.
...
19. marta 2009. godine gradonačelnik Beograda i ministarka pravde potpisali su Memorandum o saradnji u sprovođenju alternativnih sankcija, kojim je predviđen društveno-koristan rad kao zamena za zatvorsku kaznu. Apsolutno primerena i u svetu primenjena praksa, shodno težini greha. Kod nas nemoguća jer je zamenjena narukvicama za praćenje - koje se daju hakovati, naravno.
Voleo bih da vidim Cecu i ostalu bagru kako društveno korisno prte sneg po Sjenici i Surdulici, a ne da ih na monitoru pratim u kojoj su trenutno sobi svog zagrejanog dvorca.
Na stranu zajebantska konotacija, pa i naslovi po novinama, pojam "robijanje na slobodi" ima daleko veću težinu nego što to na prvi pogled izgleda.
Šta smo mi, tadašnji đaci i Titovi pioniri, tom "starom društvu" toliko bili skrivili da nam odrede DRK umesto zatvora, gde nam je svaki učenik starijih razreda nekažnjeno mogao da bude kapo? Koje krivično ili prekršajno delo? Ili je to ipak bilo preventive radi, da ne zgrešimo personalno nauštrb kolektivnog?
Nikada, i ponavljam nikada nismo išli na ekskurziju parama obećanim od DRKanja.


Ne interesuje me ničija društvena korist/podobnost. Društveno korisni mogu da budu samo volovi u jarmu, pilići na farmi, disciplinovani i zaslepljeni partijski aparatčici i ostala stoka. Živi ljudi to ne mogu niti smeju, čak ni pod navodnicima.
Interesuje me samo DRUŠTVENO ODGOVORAN građanin jedine nam i voljene Srbije i Negotina, spreman da bez kompromisa menja ovo sranje u koje smo pretvorili sopstvene i tuđe živote.

***
Uskoro će provereni i dokazani društeno-beskorisni radnici, poznatiji kao "domaći političari" i "državnici", raspisati izbore na kojima će trčati sami za sebe. Zahtevaće od vas da budete društveno-korisni i disciplinovano izađete na izbore, "glasate" za jedno od ponuđenih zala - veličine i gabarita po sopstvenom afinitetu. Da bi potom mogli nesmetano da vas iznova usrećuju.


Da li ćete opet na DKR/DRK (svejedno), po ko zna koji put?
Ili ćete, konačno, ovog puta zahtevati da se odmah promene pre nego što pomisle da sledeći put zinu i lažu, pozovu da im date još jedan mandat kako bi vas i dalje pravili budalama, trgovali glasovima koje ste im VI dali, ubeđivali vas kako ste sa njima srećni?

Neće de se promene? Fino. Marš.
Ništa nije nemoguće.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...