Saturday 31 October 2015

Noć veštice


Poznata srpska književnica M.M.M. uspela je da u rekordnom roku rasproda prvi tiraž svoje autobiografije "Bilo je to ovako". Baš kao što je 1933. i njen nemački kolega A.H. (takođe književnik) ekspresno rasprodao svoju (takođe autobiografiju) "Mein Kampf". Njegova borba je trajala do 1945. a njena traje još uvek. Eto, pitajte Vulina, ukoliko ne verujete sopstvenim očima.
Noć veštice kod nas traje već četvrt veka i, kako stoje stvari, teško da će nam uskoro svanuti.
A stoje.


Nije ovo nekakav poseban tribute blogpost, nego učini mi se da sam večeras video Vojislava Šešelja i Boru Đorđevića maskirane u Nanu Og i Baku Vedervaks, kako jašu metle. Kad, ono, ispostavilo se da su to dva toma iste bljuvotine: Vomito Rosso & Vomito Nero. Spolja crno, iznutra crveno - poput vampirskog plašta.
Crveno-crni ljubav, smrt i snovi ghostwriter provincijalke, poznate pod umetničkim imenom "Mirjana Mira Marković".
Tako Stendalovski, pa opet - tako naše.

***
- Trick or treat?!
- Mrš.

Friday 30 October 2015

Korporacijski komunalizam


"Kapitalizam je danas oličen u bankama, u Mek­donaldsu, u Goldman Saksu - jednom reči, u korporacijskim strukturama u kojima se nagomilava moć koja se onda usmerava u kratkoročne ciljeve, i izrabljivanje ljudi i prirodnih resursa. U tak­voj slici nema mesta za pojedinca i njegovo pravo da utiče na procese koji ga okružuju, a čije posledice oseća na svojoj koži. Imajući u vidu ustrojstvo korporacija da­nas, njihovu spregu sa politikom, odgovor­nost menadžera da donesu dividendu akcio­narima ili povećaju vrednost preduzeća, ne ostavlja nikakvog prostora da se nadamo da će neki pojedinac na visokoj funkciji biti u mogućnosti da učini nešto što bi odstupalo od ovakvog ponašanja.
Primer loših namera korporacija je na primer sporazum o "Transatlantskom trgovinskom i investicionom partnerstvu" (TTIP) koji je trebalo da bude sklopljen između SAD i EU, a koji podrazumeva mogućnost korporacija da tuže državu u kojoj posluju ukoliko ova donese takvu regulativu koja će se odraziti na uspešnost poslovanja korporacija, čak iako bi takva odluka mogla biti u javnom interesu. Suverenitet država tako biva ograničen od strane krupnog kapitala.
Srećom, videli smo i tzv. Drakula fenomen: naime, kada su detalji sporazuma procureli u javnost pritisak je bio tolko veliki da sporazum nije usvojen. Kada neprijatelj izađe na videlo gubi svoju moć. To vidim kao nasleđe protesta u Sijetlu 1999. od kada sklapanje dogovora između najmoćnijih igrača na globalnoj sceni dolazi u sukob sa društvom. Privatizacija se pre 1999. godine mogla slaviti kao lek za sve društvene probleme i prodavati priča da ćemo na taj način i u dogledno vreme svi postati bogati kao žitelji Kalifornije. Hegemonija privatizacionog diskursa je bila na delu, međutim posle Sijetla nje više nema. 
Hegemonija je tehnički termin koji je plasirao Gramši i odnosi se na jedinstvo moći i narativa koji ovu moć legitimiše i predstavlja je kao spasonosnu. Kada nema tog narativa onda smo suočeni sa golom moći. U toj situaciji, kada narativ ne deluje, gola moć je prinuđena da upotrebljava sve više represivni aparat u vidu policije i vojske, i tada govor o bezbednosti i satanizaciji neprijatelja stupa na scenu. Sve dalje radnje koje se sprovode kroz zakone dogovaraju se dalje od očiju javnosti. Ukratko, kada hegemonije više nema, na scenu stupa nasilje i netransparentnost. Danas jedan veliki CEO ne može u javnosti da ima istu retoriku kao pre deset godina.
...
Po svemu sudeći potrebno je korumpirati medijsku industriju, jer na taj način korumpirate političare. U tzv. buržoaskoj demokratiji, koja je zapravo de­mokratija spektakla, političari imaju potrebu za medijima onoliko koliko riba ima potrebu za vodom. Korporacije utiču na političke procese time što kupuju medijski prostor i pružaju ga političarima kojima je ovaj neophodan. Tako se ostvaruje kontrola."

(u nastavku sledi priča o primerima privatizacija javnih monopolskih preduzeća u Italiji, uzrocima i posledicama propasti iste u brojnim slučajevima, kao i građanskim akcijama da se tome stane na put)

- iz intervjua koji je za Republiku u junu dao Ugo Matei, profesor građanskog prava na Univerzitetu u Torinu



U Srbiji je ovih dana započet javni dijalog oko donošenja novog Zakona o komunalnim delatnostima, koji će svakako imati veze sa Zakonom o javnim preduzećima. Ta delatnost, ili bolje reći sektor javnh usluga, zapada u sve veću krizu iz koje se može izaći "samo" privatizacijom o kojoj laprda svaka vlast u poslednjih deset godina. I opozicija, umalo da i njih zaboravim. Problem je što će tu i takvu "privatizaciju" sprovoditi ludaci koji svakodnevno upropašćavaju državu i komunalna preduzeća svojim sumanutim fiks-idejama i teškim lopovlukom koji se ponajviše ogleda u finansiranju stranaka na vlasti (novcem, ali i činjenjem "sitnih usluga zbog velikih zasluga"), kao i žestokim kronizmom koji u pojedinim slučajevima prelazi granicu zdravog razuma.
Poslednjih meseci posejana je poveća doza straha po komunalnim preduzećima u unutrašnjosti Srbije, uz upotrebu dve omiljene alatke tih sejača straha: biće masovnih otkaza (tzv. racionalizacija) i obaveznog smanjenja plata jer su veće nego kod onih koji rade po opštinskim upravama. Paralelno s tim, i pored zabrane zapošljavanja, vrši se masovan utovar plakatolepitelja, botova & ostalih zaslužnih kradikalskih kadrova.
Na pitanje, koje je još u februaru javno uputila Vesna Pešić, "da li će kriterijum za otpuštanje biti partijska podobnost", do danas niko iz Vlade nije odgovorio. Da li je uopšte potrebno da odgovore, kada je dovoljno pogledati ponašanje "podobnih" čim se spomenu otkazi, taj teleći kez od uha do uha? Ili neoborivu činjenicu da je priliv novih članova u SNS, iz redova zaposlenih po tim preduzećima, poslednjih meseci u velikom porastu.
Nesporno oslabljen nivo kvaliteta pružanja komunalnih usluga u većini opština ne može biti povod za privatizaciju (referentni zakon čak i brani privatizaciju određenih delatnosti, ali to ovde ionako nema veze ni sa čim), još manje razlog, jer će u privatizaciji učestvovati baš oni koji su raskupusali državne firme - praksa duga više od četvrt veka to svakodnevno dokazuje.
Strah, koji je posejan među zaposlene radi njihove kontrole, posledica je i konstantne nestabilnosti menadžmenta po tim preduzećima jer on, umesto od poslovanja, zavisi striktno od dnevnih kvazipolitičkih gibanja i jutarnjih ustajanja lokalnih šerifa na pogrešnu nogu. Tu stručnost zaposlenih ne samo da ne dolazi više do izražaja, već gubi svoj značaj u korist striktno partijske poslušnosti po bilo kom osnovu - od najprostijih do najsloženijih poslova kojima se komunalna preduzeća bave. Danas, iznosač smeća i tehnolog u vodovodu, čistač ulica i ekonomista, grobar i informatičar podjednako bivaju tretirani ukoliko nemaju odgovarajuću partijsku knjižicu umesto lične karte. U stvari, isto su tretirani i zaposleni koji je imaju, ali oni su zadovoljni, glupi i srećni zato što im krv piju "njihovi" a ne neki drugi.
Uzrok problematičnog pružanja komunalnih usluga leži u ponašanju menadžmenta po tim firmama i njihovih osnivača - lokalnih samouprava, koje se bave samo sopstvenim rejtingom kod birača, usled čega su javna preduzeća pretvorili u kvazisocijalne i politikantsko-privatne propagandne prćije. Koliko sutra, ti isti će finansijski (namerno) satrti ta preduzeća i ponuditi ih agencijama za privatizaciju ili sklapati paktove o javno-privatnom partnerstvu, od čega će samo oni imati koristi.
Posledice mogu biti štetne i velike, iako sada izgledaju nejasne zbog propagandnog idealizovanja privatizacije. Jednostavno, baš kao i u Britaniji ili Nemačkoj, određene svetske korporacije su "bacile oko" i na izvore pitke vode u Srbiji. Prolom voda, Vlasina, Knjaz Miloš, Divac, Coca Cola, Maršićanin, Homoljski izvori... vodoafere od pre desetak godina koje još uvek nisu isterane na čistac - dovoljan su razlog da se građani-korisnici tih usluga zabrinu i zapitaju da li se javni interes može i sme privatizovati. Privatizovane pa potom deprivatizovane toplane u Zaječaru i Negotinu... isto. Umesto privatizacije, neophodna je temeljno sprovedena deprivatizacija preduzeća koja su neformalno ali činjenično uzurpirana od strane interesnih grupa i klanova u njihovom upravama. Dok se to ne sprovede, građani imaju svu slobodu ovog sveta i pravo na građansku neposlušnost prema državi, njenim preduzećima i svima koji su ne samo izigrali dato im poverenje, već na tome i debelo izvlače ličnu korist.
Dakle, šta konkretno mogu građani, zbog kojih komunalne firme i postoje, stvarni vlasnici takvih preduzeća, tim povodom da urade? Pročitajte tekst Uga Mateija do kraja, ili saslušajte (al' stvarno) ono što poručuje Đokica Jovanović iz Niša.
Pa ne piše ni ovde baš sve.

Wednesday 28 October 2015

Pre ili kasnije...


- Srbija posle Vučića će biti mnogo bolja nego Srbija pre Vučića.

Ukoliko je Pinokio mislio na vlast DS & Co. kao prethodnu, onda je to "Srbija između Vučića", zato što ona "pre" može da bude samo Miloševićeva. Ehm, hoće to tako, kod ovih sa jezikom bržim od pameti i onih koji pate od kolektivnog Alchajmerovog sindroma.
Umalo da zaboravim - hoće i kod skarabeja, takođe.


... da nam svima bude jasnije.

Tuesday 27 October 2015

Zbogom oružje


Da li postoji i kakav bi bio odgovor na goruće pitanje puke egzistencije u današnjoj Srbiji: 
Kako prekinuti istorijski niz katastrofalno loših vlasti, urušavanja društva i srozavanja nivoa kvaliteta života svakoga od nas ponaosob?

Stav #1:
Možemo da dižemo koliko hoćemo revolucija, da ih rušimo sa tronova i postolja, ali na kraju opet neka budala zajaši sve i vrati nas na početak. Sve to izgleda debelo frustrirajuće, kao da ih nikada ne možemo pobediti.
Stav #2:
Nije važno koliko puta i koliko snažno će oni na vlasti pokušati da sprovedu represiju nad nama, mi ćemo ih tako loše iznova odatle obarati i najurivati.


Činjenice uglavnom ne idu u prilog ni prvom niti drugom stavu, jer se život najvećim delom odvija između te dve krajnosti - fatalizma i euforije. Obe tvrdnje predstavljaju same po sebi društveni perpetuum mobile, zato što ih onaj prostor između - dakle, Život sam - pokreće. Nekada prvu, kao "uzrok", a ponekad drugu, kao "ishodište" (ali ne i kao rešenje).
Sociolog prof. Jovo Bakić u svojim javnim nastupima zastupa euforičku tezu o "naoružanom narodu" pozivajući na vraćanje obaveze služenja vojnog roka, jer samo tako građani neće biti nesposobni da se odupru lošoj vlasti koja ih maltretira i zastrašuje svojim instrumentima sile & nepravde. Tu svoju tezu Bakić postavlja kao antipod fatalističkoj doktrini ukidanja vojnog roka "zbog evropskih standarda" jer su, sakrivenu iza nje, vlastodršci u Srbiji imali sasvim drugu nameru: da onesposobe narod za pružanje otpora vlasti, protiv unutrašnjeg a ne spoljašnjeg okupatora.
Dakle, Bakićev naoružani narod protiv neoliberanog nenaoružanog prekarijata?
Problem sa ovakvim stavom je u tome što "naoružani narod" nije pandan "nenaoružanom", iako tako na prvi pogled izgleda, kada pogledamo ta dva ekstremna položaja u kojima mogu da se nađu građani Srbije. Čini mi se da se tu ipak malo više radi o lamentiranju nad "razoružanim narodom", umesto "nenaoružanog". Takva teza je bliža nečemu mnogo opasnijem po bilo koje društvo, a u našem slučaju se radi o visoko problematičnom pašićevskom radikalizmu s kraja 19. veka koji je doveo do Timočke bune, stradanja naroda na jednom delu teritorije države, glavorazbijačkog osvetničkog pira po dolasku na vlast širom naše zemlje ponosne, ubistva jednog i ustoličenja drugog Levijatana Serbskog i, konačno, svega onoga što nam se 
čitav vek kasnije još uvek dešava. Sumnjam da se sa radikalskom agendom iz XIX može krenuti na kradikalsku vlast u XXI veku, a da od toga bude neko dobro po građane Srbije.


Da se to naoružavanje nadomestiti uvođenjem nastave društvene samozaštite u program srednješkolskog obrazovanja, u okviru Građanskog vaspitanja. Ne one DSZ iz starih vremena, već nešto sasvim novo (za nas), što podrazumeva daleko veće aktiviranje malih sivih ćelija umesto kapisli živinog fulminata i mesinganih košuljica za olovnu džebanu. Umesto da puškama naoružan narod pošaljemo na predvojničke obuke i postvojničke sanacije terena, hajde da ga naoružamo znanjem i pošaljemo na obuku za zdravu pamet koja će mu daleko više trebati u životu od jurcanja po šumama i gorama. Potrebno je podići sadašnji nivo obrazovanja, pri čemu bi mladi ljudi bili naučeni na zdravorazumsko poimanje sveta oko njih, da bi jednoga dana postali ne vojnici revolucije ili kontre, već samosvesni građani koji svojim razumnim delovanjem (stečenim kvalitetnim obrazovanjem) sprečavaju vlast da podivlja, a sebe i ostale da po komandi iz fatalizma skaču u euforiju i nasilje.
Besmisleno je pozivati na vraćanje obaveznog služenja vojnog roka, jer je to manje nekakva "obuka" ali zato daleko više ono što naziv kaže - služenje. Maltretman od strane frustriranih dopismenih desetara, gastritičnih zastavnika, nadrndanih kapetana i maliganskih majora.
Građanin koji poznaje snagu sopstvenog uma, razuma, zna i da mu ne trebaju ni naoružana, ni nenaoružana niti razoružana teorija, već neoružana praksa. Gandijevski, svakodnevni miran i nenasilan otpor svakoj lošoj vlasti koliko god ona strašno narogušeno izgledala, ili nam se beznadežno neoborivom činila.
Pred takvim otporom su padale cele imperije, gde neće ova domaća banda običnih lažova i lopova, kafanskih siledžija u skupim odelima, Mercedes i Audi tenkovima, prefarban ološ pokupljen sa svih strana i stranaka, prostakluk koji je poskidao šubare pa umesto kokardi i petokraka sada pokačio krstove optočene neonskim svetlećim crevima. Da, kradikali - na njih mislim - koliko god vam se činili i predstavljali kao neka fina gospoda.
Ovom društvu nedostaje civilna, građanska samoodbrana i zaštita od loše vlasti Velike Braće, a ne od kučki agresorskih iz Okeanije i Evrazije.


Još se Boesi pre pet i po vekova zapitao kako je moguće da je uvek lakše ćutati, ili urlati u naoružanoj gomili, umesto jednostavno reći - dosta. I odmah je došao do zaključka koji još uvek važi: zato što vas tako uče, da u gomili ćutite ili urlate, jer je tako najbezbednije i najmanje bolno, za pojedinca prividno a za vlastodršca bogumi opipljivo; kao da je zaista moguće lični bol preraspodeliti na svakoga u masi, iako je istina daleko bolnija - bol mase je veći od ličnog usled interference stada/čopora, koja pored sabiranja atomskih bolova obavezno podrazumeva i njihovo pojačavanje, čime je veća i konačna porcija koja sleduje pojedincu u masi, bio on fatalističan ili euforičan (na kraju to postaje potpuno nebitno).
Mnogo puta se kroz istoriju pokazalo da su padovi Levijatana bili neminovni čak i bez oružanih revolucija koje su se dešavale, jer se lična dekadencija vladara i trulež društva koju je ona uzrokovala ne mogu dugo održavati a da se i sami ne uruše. OK, mala "pomoć prijatelja" da se sisa odluči na skok uvek je dobrodošla, ali je takođe uvek bilo bolje energiju sačuvati za potonji razvoj pojedinca i društva umesto rasipanja na euforične pirove dojučerašnjih i odsutrašnjih fatalista.
Na veliku žalost svih nas, 5. oktobar je bio baš to. Nikakva se krava, tada oličena u DOS-u, nije posle tog dana ritnula i prosula mleko. Posle 5. oktobra je tek trebalo nabaviti kravu, uzgojiti je i o njoj voditi računa na ispravan način, da bi jednoga dala zdravo mleko. Trebalo je stvoriti ozbiljnu državu, a to nije bilo učinjeno. Vrlo brzo je počela prodaja belih bubrega i žaba za veru i večeru, zbog čega danas imamo aflatoksinskog Vučića na koga bi fatalistički jurišao Pajtić sa klipom NS6102 kukuruza u ruci, ili Bakić, uz euforično URA! držeći pred sobom na bajonetu sveto pismo "oboružanoga pučanstva", ONO i DSZ udžbenik za usmereno obrazovanje.
Pravi primer inteligentnog otpora ludilu bili su i ostali studentski protesti 1996. godine.
Nasilje, čak i protiv nedojebane vlasti poput ove danas u Srbiji, uvek će rađati samo još nasilja. Ne radi se tu o fatalističkom okretanju glave od pendreka koji lupaju glave ili tenkova koji vas gaze (imate koliko hoćete kurseva borilačkih veština i internet recepata za Molotovljeve koktele, ako baš insistirate), niti je to žmurenje "da nas ne vide", već je u pitanju preventiva - postojanje znanja, svesti i pameti da do nasilja ne treba da dođe, ako se već može blagovremeno sprečiti, sve u cilju promene pomahnitale vlasti. Jer kada balkanski testosteron udari u euforičnu rogatu glavu, tu više nema ni pameti ni pomoći.


Zbog toga je Ejn Rend u pravu a Jovo Bakić nije. A nije ni Vučić, niti bilo koji drugi alaman koji umisli da je trajniji i vredniji od drveta starog par stotina godina. Sa onim sa čime si na ovaj svet došao, sa tim ćeš i otići. Važi podjednako za puške i pare. Dolazak i odlazak su samo početak i kraj nečega između. Nas samih i naših života. Puške nikada nisu stanovale u knjigama niti pamet u soškama, gospodo drugovi.
Jedan profesor bi morao da zna za bolje od inaćenja sa segamegačetnicima.

Monday 26 October 2015

Idem i gledam


- izložba fotografija "Idem i gledam"


26. oktobar - 16. novembar 2015.
Kafe-knjižara "Meduza"
Gospodar Jevremova 6, Beograd


U poslednja četiri meseca Buca Trociklić je na sebe skrenuo pažnju činjenicom da mu je za to vreme na sajtu Peščanika objavljeno pedesetak fotografija, koje su korišćene kao ilustracija uz tekstove raznih autora - od Miše Brkića, Dejana Ilića, Lasla Vegela, preko Svetlane Slapšak, Vesne Pešić, pa do Nadežde Milenković (imam utisak da Bucine sličke naročito leže uz njene tekstove).
Evo nekoliko zazubica za oko i dušu, probranih iz poštene kolekcije fotografija:


Da bi ovcama sve bilo potaman, a one čvrsto stale na noge, jasno je da svet oko njih mora biti okrenut naglavce. Samo tako - il' nikako. A Buca ide, gleda, vidi, beleži.
I pamti.


Predrag Trokicić vas, po svom običaju, pozdravlja kraj neke od pruga koje njegov objektiv posebno voli. Bucine fotografije vas pozivaju da u naredne tri nedelje navratite do njih, u Meduzu, na po koju čašicu razgovora. Možda i begenisanja - zašto da ne.

Sunday 25 October 2015

Kratka istorija politike


Kratka istorija religije:

- Hej, šta to radiš?
- Molim se Svetome Kamenu! On mi pruža mir, smisao i duhovnu povezanost. I ti bi trebalo da uradiš to isto!
- Ma daj bre, ne zajebavaj me?! Pa to je samo glupa kamenčuga!
- Bogohulniče!!!
...
- Taj infidel je zaslužio sudbinu što ga snađe, o Svecu moj!


I tako dalje, i tako bliže...

OK, super.
Hajde da ponovimo sve to isto, s tim da umesto reči "religija" ubacimo reč "politika"; ili još bolje - "palanačko strančarenje". Naravno, zadržaćemo kamen kao sredstvo komuniciranja nevernika sa Onim u koga/šta ne veruju. Ateista ili Beli glasač - kamen palanačke mudrosti ti ne gine. Kamenovanje, bolje reći.
Kratka istorija, kratka i pamjat - i obrnuto: kratka pamet, još kraća joj istorija.
Povazdan je tako bilo međ' ovcama.

Tuesday 20 October 2015

Abortusi (jedne) nacije


Pravni zastupnici slovenačkog alter benda Lajbah su najavili da će podneti tužbu protiv hrvatske desničarske partije "Hrvatski demokratski sabor Slavonije i Baranje" (HDSSB), zato što su bez dozvole koristili njihovu pesmu "Geburt einer Nation" u svom promotivnom spotu. Lajbah je postao poznat početkom osamdesetih godina po svom kultur-otporu cenzuri i totalitarističkim težnjama u bivšoj Jugoslaviji.

photo: Flickr

Partija HDSSB, čiji je počasni predsednik Branimir Glavaš optužen za ratne zločine, iskoristila je ovu pesmu sa albuma "Opus Dei" (1987) u video spotu kojim promoviše uniformisanu stranačku omladinu nazvanu "Slavonska sokolska garda" (HSG). Taj spot je prikazan na partijskom skupu i takođe javno emitovan na lokalnoj televiziji, zbog čega podleže odredbama zakona o kršenju autorskih prava. Ta garda je promovisana u video klipu hrvatskih novina 24 sata, u kome grupa mladića u crnim uniformama paradira noseći partijske, hrvatske i regionalne zastave.
Njihovu obuku nadgleda lično Glavaš, koji je u januaru pušten iz Haškog pritvora usled "proceduralnih pitanja" u postupku koji se protiv njega vodi po optužnici za počinjene zločine protiv civila srpske nacionalnosti u Osijeku 1991. godine. Trenutno, on čeka poziv za ponovljeno suđenje.
Glavaš insistira na tvrdnji kako HSG nije "partijska vojska" već "sportsko-rekreativna sekcija, koja će po potrebi pružati obezbeđenje na partijskim skupovima i događajima". Inače, ovaj ratni zapovednik je podigao prašinu i okupirao naslovne strane medija kada je na fejsbuk okačio svoju fotografiju na kojoj pozira sa flašama vina, na čijim je etiketama lik Adolfa Hitlera.


Lajbahovci tvrde da HDSSB-ovci nisu zatražili dopuštenje niti platili za upotrebu njihove pesme. O ovome su obavestili i zastupnika autorskih prava za Hrvatsku, nacionalnu Službu za zaštitu autorskih muzičkih prava (ZAMP): "Od njih očekujemo da preduzmu odgovarajuće mere zbog nezakonitog korišćenja pesme, te da razmotre mogućnost podnošenja tužbe. Autori tog partijskog spota su iskoristili našu pesmu, ignorišući ili ne znajući za autorska prava."
Tim povodom, predsednik HDSSB Dragan Vulin je za medije izjavio da "nije učestvovao u pravljenju video spota". Poslanik te partije u hrvatskom Saboru Ivan Drmić, tvrdi da je HDSSB uplatila sve takse na račun ZAMP ali i da spot HSG praktično nikada nije bio javno emitovan: "Ukoliko smo im naneli neku štetu, izvinjavamo se. Nadamo se da neće podići tužbu, jer za to nemaju osnova."
Međutim, u ZAMP tvrde da je HDSSB platila taksu samo za emitovanje muzike na javnom mestu, i naglašava da u to ne ulazi upotreba neke pesme u video klipu. Propisi u Hrvatskoj su jasni: "Da bi koristio muziku u nekom novom delu, autor audiovizuelnog rada mora da poseduje eksplicitnu dozvolu kompozitora."

Sven Milekić: Slovenian rockers Laibach to sue Croatian right-wingers (BIRN - Balkan Insight, 16.10.2015)

Pare na sunce, kamaradi!

Elemdaklem, drugovi ustaše, poslušajte staru mudrost vaše četničke braće: plati, pa klati. Ili, kako to Lajbah kažu: "You will pay". Jbg, kod babe nema džabe, zašto bi tako bilo u EU?

p.s.
Pesma "Geburt einer Nation" za naslov ima naziv holivudskog filma iz 1915. godine (Rađanje jedne nacije), koji nosi etiketu najrasističkijeg koji je iznedrila ta "fabrika snova i pokretnih slika", dok je tekst prepev na nemački a sama kompozicija obrada Queen hita "One vision". Na mom primerku albuma "Opus Dei", barem, jasno stoji istaknut copyright po tom pitanju, tek i to da se zna.


***
Mogao je svog prezimenjaka Dragana Vulina da tuži i ovdašnji Aleksandar Julin za kopirajt oko tih crnih uniformi... kad bi samo smeo. Imaju svi oni sreću što Hugo Boss više nije živ, inače bi ih odrao od kazni za autorska prava na schnitt.


Igor Marojević: Šnit (2007) - levo je omot srpskog, desno omot hrvatskog izdanja

I jedna zanimljivost:
Kada je 1933. godine, odmah po izboru za nemačkog kancelara, književnik Adolf Hitler od tadašnje (svoje) Vlade zatražio da njegova knjiga "Mein Kampf" bude oslobođena svih poreskih obaveza, ministarstvo finansija je po hitnom postupku donelo uredbu kojom se uslišava želja tog zaslužnog građanina Rajha - zbog "nacionalnog interesa". Isti razlog je bio naveden uz obavezu da svaki nemački dom tada mora da ima najmanje po jedan primerak te knjige. Najmanje po jedan, od višemilionskog tiraža. Kažu, bez obzira da li je zaista Hitler umro ili ne 30. aprila 1945. godine, toga dana je bio neverovatno bogat čovek - makar samo zbog legalne utaje poreza, da sada ne spominjemo ostale pljačke svog i drugih naroda.
Dakle, stvar je jasna: Hitler je sam sebe oslobodio plaćanja poreza. Čovek koji je propovedao da je opšte dobro uvek iznad ličnog, maksimalno se trudio da prvo obezbedi sopstvenu guzicu. Hm, što mi je to od negde poznato...
Prosto je neverovatna doza besa koju izbljuje svaki fašista kada ga opale po džepu; to samo potvrđuje tezu psihologa i sociologa da u suštini fašističkog uma pored psihičkih problema leže i oni daleko prizemniji, tzv. društveni: laganje i pljačka.
Ti, sportsko-rekreativni zavijači u crno, kojima su usta povazdan bila puna nacije, kroz istoriju su uvek bili među prvima koji su je (ras)prodavali. Kako nekada, tako i sada. Uvek.

Monday 19 October 2015

Seljančica


Igrale se delije, nasred zemlje Srbije
Sitno kolo do kola, vilo se do Stambola

izuvanje

Svira frula iz dola, frula moga sokola
Sitno kolo do kola, vilo se do Stambola

proklizavanje

Čulo se do Stambola, carskog grada ohola
Igra kolo do kola, ne haje za Stambola


Svaki put, u našoj istoriji, kada su se delije igrale, zaigrale pa preigrale, prvo je padalo izuvanje, potom proklizavanje i na kraju nezaobilazni danse macabre: čuveno Kostur-kolo, kojega su nam prepuni ormari, kuferi i nešto treće. Nije ni čudo, jer od lopate do Belog dvora tek je samo korak u odnosu na večnost gluposti kojom se kiti Ataman jedne autonomne pokrajine u okviru Donjecke republike, koju u normalnom svetu još uvek zovu Srbija.
Kult mrtvih, a ne magija, karakterističan je za vlaško stanovništvo u Istočnoj Srbiji i to kao način komuniciranja sa "onim" svetom, baš kao i pomenuti francuski "ples mrtvih" (danse macabre, totentanz, danza de la Muerte). Ovo, što praktikuje palanački fašizam ovaploćen u XXI veku kroz kradikalno crnorukaštvo, rusodupeuvlakaštvo & tamjanbulšitovanje, predstavlja ništa drugo do čistu i nepatvorenu nekrofiliju. Ništa se tako dobro ne da kruciformirati, do ljudskih kostiju. Samo, to ne ide baš lako sa živima, tako da... 
Nekako mi se čini da gornje ilustracije odlično prianjaju uz tekst "Ološavanje Srbije" Nadežde Milenković.

***
Autor pesme "Igrale se delije" bio je poznati učitelj i narodni pesnik Milorad M. Petrović - Seljančica. Autor pretnji, koje šakom i šubarom naokolo godinama neštedimice deli političkim protivnicima i naročito običnom Malom čoveku, zlokupator državnih zgrada i para, pokondireni megaprostak, samostalni proizvođač maligana i nekromanser, nije niko drugi do čuveni Tomislav Nikolić - Seljačina.
Svaki od ovih autora narodu će ostati u sećanju po delu, za svoga života.
Nadimak je u našem narodu povazdan bio samo ukras na spomeniku.

Saturday 17 October 2015

Sedam godina samoće


Sedam godina samoće, malo neće pa me hoće
Sedam godina sa tugom, al' od sutra idem drugom
... Sonja Mitrović - Hani, nekadašnja prva sultanija Pink dinastije

U međuvremenu, tj. danas, sultan Sulejman Ružičasti na svojoj televiziji upriličava direktan TV prenos još jedne u nizu parada kiča i besramnosti samoproklamovane paraelite palanačkih parazita i warmongera.
Deder, da se uključimo na trenutak u prenos iz beogradskog Sava Centra:


Lepo.
Prošlo je tačno sedam godina otkad je Šešeljevo dete poraslo, osamostalilo se i krenulo da zulumćari po Srbistanu - od paljenja američke ambasade, onomad, pa do podrške od strane američkog ambasadora, ovomad. Proteklo je tačno sedam godina otkad je hor negotinskih mačora sišao sa radikalne tarabe i po prvi put u životu otišao na neki sajam knjiga koji se potom pretvorio u osnivačku skupštinu partije kradikala. Od tih, pomenutih, sedam godina, četiri su protekle u Tadićevom ubeđivanju naroda kako je on najbolji, te da je nezakonito davanje ukradenih poslaničkih mandata Tomu&Džeriju bilo zarad dobra tog istog naroda, da bi zatim, poslednje tri godine Srbijom vladali još gori od najboljeg. Između ta dva zla nema razlike, niti je ikada bilo.
Inače, ove godine je za epicentar proslave izabran Sava Centar umesto omiljene Arene. Jbg, napredne reforme i štednja podrazumevaju i smanjenje troškova za SDO, autobuske masovke, izradu bedževa, transparenata i partijskih zastava. Plus, danas ne bi mogli da napune Arenu kao pre dve godine, čak ni kada bi na bini Tadić i Nikolić izvodili striptiz i plesali na vatrogasnoj šipki uz muziku Hani. Nema šanse.

founding fathers

Pesma gorepomenute roze plastifukse je kvaziintelektualna parafraza jednog daleko ozbiljnijeg dela - i pevaljke čitaju teške knjige, kako to niste znali?! - koje daleko više podseća na sve što danas preživljavamo. Naravno, radi se o "Sto godina samoće" Gabrijela Garsije Markesa. Stotka u naslovu romana predstavlja metaforu za niz godina dovoljno dug za zaborav.

"Roman nema osnova u realnom svetu. Markes koristi roman za objašnjavanje mudrosti: od vitalne je važnosti da se ljudi sećaju svoje istorije kako zato ne bi patili. Koristeći različite situacije za ilustrovanje iste teme, Markes uspeva da uznemiri čitaoca bitnim i naglašenim promenama emocija. Tako nas na momente suočava sa mogućnošću da smo zbog nedostatka sećanja pomešali mitove i stvarnost. Ipak, posle pomena brutalnog masakra koji su vlasti zataškale, Markes nas navodi na jedno pitanje: da li je celi roman pokušaj kritike upućen vlastima zbog stravičnih kršenja ljudskih prava koja se dešavaju u Kolumbiji i uopšte u Južnoj Americi.
Nadalje, čitavo selo Makondo je do kraja romana uništeno, zajedno sa svakim tragom da je ikada i postojalo, ostavljajući utisak da njegovi žitelji nisu uspeli da ostave nikakav trag u istoriji i samim tim nisu ostavili nikakakvu mogućnost da se dokaže da li su se protekli događaji dogodili ili ne." (Wikipedia)

Međutim, kada vidimo:
  • predsednika jedne države koji, onako prepametan, otvoreno krši Ustav huškajući na rat, sa okolnim državama ili građanski (kako, ali kako da vam u tom trenutku na pamet ne padne onaj mr. Undertaker iz kaubojskih filmova koji zadovoljno trlja ruke svaki put kada je na dnevnom redu neki dvoboj revolveraša)
  • popove, koji se bave državnom ekonomijom, pravom i politikom, a od svih službi (pored Crne Ruke i UDBE) najviše vole Sajam automobila, gde se pale na žensku krtinu & blindirane karoserije
  • vojsku, kojoj ni maskirne uniforme više ne pomažu da liči na sebe, a ne na đakone i barjaktare crkvene opštine
  • narodne poslanike, koji na zasedanjima Skupštine podsećaju na kokoške koje čuče na usranoj motki i dižu dreku svaki put kada neka od njih snese sa visine jaje za koje se potom (razbijeno) ispostavi da je mućak
  • premijera, koji je svetski prvak u laganju, prenemaganju i kukanju (kukavičje jaje ima apsolutni primat u asocijaciji #1 na njega), ali i koji je jedan od najvećih kišobrana korupcije i kronizma u Palanci, uz već pomenuti dvojac Očeva Osnivača kradikala
onda nam ni sto godina neće biti dovoljno da iz istorije i genetike ovog naroda isperemo sve što su svi oni zajedno zasrali. Srbija ili Kolumbija, Bonita ili Čikita - tek, banana ostaje banana.

Post #033 (21.10.2008): Sajam knjiga
Post #551 (21.10.2013): NBS - Napredna biblioteka Srbije

Tuesday 13 October 2015

Kad se u čoveka useli strava


Utorak 13. oktobar 2015. godine je neformalni međunarodni Dan suočavanja sa strahom. Razmislite samo, kakav bi vam život bio kada bi ste se suočili makar sa nekim od sopstvenih najvećih ili najčešćih strahova?

Strah nije stvaran, on je proizvod naših misli. 
Opasnost ume da bude stvarna, naravno, ali strah je samo jedan od naših izbora.

Bol je prirodan mehanizam odbrane svakog organizma, pa i ljudskog. Sa druge strane, strah je prečesto kategorija bez ikakvog racionalnog osnova; bez opravdanja, osim lenjosti i kukavičluka. Eto, na primer, strah od najavljene "racionalizacije" je prenaduvano zastrašivanje zaposlenih u tzv. javnom sektoru - od čijih oporezovanih plata u debeloj meri žive konzumenti budžeta u Vladi, Predsedništvu, ministarstvima, agencijama i ostalim pijavicama društva; ti zaposleni, i zastrašeni, sada masovno hrle u redove stranaka na vlasti jer im je stavljeno do znanja da će tako biti zaštićeni. Od čega? Pa ni od čega, jer najurivanja sa posla neće biti. Ovo zastrašivanje ima za cilj da se poplaše oni koji se inače od tih budalaština ne bi poplašili. Pretnjama o smanjivanju plata (OK, smanjenja ima, ali već su i "podobni" počeli da gunđaju, i to u sve većoj meri) i sličnim sitnim prostaklucima, računaju da će se sve to nekome smučiti pa će sam napustiti čuvenu "državnu službu". Mislim da im isplata otpremnina uopšte ne pada na pamet, pored toga što i nemaju odakle. Nema ništa od toga - oni su kukavice, počev od Velikog Vođe pa do poslednjeg bašibozuka, svoj strah od gubitka vlasti i privilegija presipaju na celo društvo jer znaju da je to najlakša, najefikasnija i, stoga, u istoriji najviše puta praktikovana tehnologija držanja ovaca na uzdi.


Kada neki narod generacijama sistematski ubijate u pojam lažima i mitomanijom, sve to preliveno parareligijsko-militarističkim idiotlukom, kada mu pritom i decu trujete osnovnim, srednjim i visokim neobrazovanjem, sludite sve redom toliko da ljudi pogube osećaj za razumno sagledavanje sveta oko sebe, neophodnost kritičkog razmišljanja i postupanja, onda nije čudno što se takav narod na kraju poplaši ničega drugog do straha samog.
Kad se u čoveka useli strava, onda babe-vračare bajalicu protiv straha počinju sa "Beži, stravo, iz glave! Beži, stravo, iz grudi!" Ne treba vam vračara da ukapirate gde to čuče te silne strave bez razloga.
Neznanje leži u najdubljim korenima svakog straha, a naročito neznanje o sopstvenoj snazi. Zbog toga mladi bleje po kafićima, u strahu od razmišljanja, dok matori demonstriraju protiv državnih lopova koji im otimaju ono malo preostalih para - u strahu od gubitka mogućnosti da plaćaju normalan život i sebi i deci, koja bleje jer su tako na(v)učena.
Kada se na njega nauči, navuče, strah postaje droga kao i svaka druga. Beg od stvarnosti, od života.
Kao što je pre par meseci bio aktuelan "slučaj" Radovana Nenadića, sudskog pripravnika koji je odbio da ćuti, tako je na ovaj isti, današnji dan, po društvenim mrežama aktuelan profesor Đokica Jovanović iz Niša. Od onih prvih maltretiranja i isterivanja sa posla 1996. godine, pa do ovih sadašnjih tužbi, saslušanja i napada po medijima, on se nije dao slomiti niti uplašiti gluposti. Eto odgovora na pitanja "ko" i "kako", ako ste baš tražili svež primer. Kradikal Banjđur, ili onaj direktor niške Toplane - dvojac podnosilaca krivičnih prijava protiv Jovanovića, oni su u paničnom strahu od gubitka prigrabljenih feuda koje grčevito ne daju kao da zaista jesu njihovi, u strahu su i od istine zbog čega su pretrnuli i posegnuli za jedinim instrumentom za kojim posežu mikro i makro diktatori kada im je gusto: za silom države iza koje uvek kriju sebe i svoj lopovluk.
Gordana Čomić je još 20. novembra 2014. godine Narodnoj skupštini Srbije podnela predlog Zakona o slobodi od straha. Znate već i sami kako je taj predlog zakona prošao - naravno, isto kao i onaj o lustraciji. U Srbiji se ne donose zakoni protiv jedne od najjačih alatki o(p)stanka na vlasti. Ta alatljika je konstantno u upotrebi, punom snagom, u poslednjih 200 godina postojanja samostalne srpske države. Isto važi i za ostala podivljala balkanska plemena istih. Profesor Šaćir Filandra, dekan sarajevskog FPN kaže: "Osnovni smisao politike straha je ubjeđivanje da nema alternative". 
A vi, potom, svakako dopustite da vas ubede.


Sredstvo kontrole je strah, jer strah ne boli.
Tek ponižava i guši, da zažmuriš dok se ruši
i ubija.

Pokušajte, makar na današnji dan, da iskoristite šansu i suprotstavite se svojim strahovima & stravama, nadjačate ih i prevaziđete. Zgrabite i iskoristite priliku - ne samo ovog, već bilo kog dana.
Zapravo, svakog.
Carpe diem.

Sunday 11 October 2015

Racionalizacija: 3-2-1


Racionalizacija javnog sektora u Srbiji biće obavljena na jedan od dva načina:

1. neoliberalni


2. nekroliberalni


Neki će ćete da budete racionalizovani, a neki ćemo da ne budemo racionalizovani. U svakom slučaju, serijski broj pristupnice umesto JMBG i članska umesto lične karte predstavljaju preduslove svih uslova sa o(p)stanak na radnom mestu tj. desant na isto, ukoliko se još niste negde ušančili. Ko ne ispuni ova dva kriterijuma - zna se.
Imaće njihovo saućućešće.

Ali, šta ako postanemo svi do jednog članovi SNSPS, kako će onda biti sprovedena racionalizacija?
Prosto: to će značiti da je već sprovedena.


Racionalno, kapiš?

Saturday 10 October 2015

Reanimacija: 1-2-3


1. Izdah

Nasilje je trajalo nekoliko nedelja i za to vreme reakcija vlasti je bila nedopustivo mlaka. Optuženi za zločine su tvrdili da im je rečeno da za 15 dana mogu činiti šta ime je volja sa naprednjacima a da za to neće odgovarati. Ako vlast nasilje nije podsticala, u svakom slučaju nije ništa učinjeno da se nasilnici obuzdaju. Objašnjenje koje je pružala vladina štampa da su napadi činjeni iz osvete za Timočku bunu ne stoji. I da je bila u pitanju osveta, opet je nejasno zašto je policija tolerisala stanje potpune anarhije u jednom delu države.
Posle nemira u maju 1889. prestonica se umirila tek nakon što je vojska izašla na ulice. U slučaju obračuna sa naprednjacima u Beogradu 14. maja 1889, postoje ozbiljne sumnje u umešanost radikala. To govori činjenica da su kamenice pratili uzvici “napred radikali”, i da je masa ministra koji se pojavio na mestu napada pozdravljala uzvicima: “Živeo naš Koja!” (Kosta Taušanović, ministar unutrašnjih dela u radikalskoj vladi).
Ako je iracionalnu komponentu narodnog odisaja teže opisati, političke posledice obračuna sa naprednjacima su očigledne. Nema političkog nasilja a da se ono ne vrši sa određenim ciljem.
Nikola Pašić, 1886. povodom predloga da radikali pregovaraju sa naprednjacima o mogućoj koaliciji, veli i ovo: "Nije, brate Rašo, mala stvar kad prvak predloži da se naša stranka sporazume i na vladu dođe s onom istom strankom koja je vinovnik svega zla u Srbiji, koja je i Srbiju i našu stranku do propasti dovela. Naprednjaci su srpstvo obrukali gorom brukom no ikojom od kad postoji."
Stavovi koje je izneo radikalski vođa, a sa njim su se slagali i ostali prvaci stranke, mogli su lako poslužiti kao putokaz, a i opravdanje, za zločine koji su obeležili jedan period političke istorije Srbije. Moramo se zapitati kakva je povezanost partije, odnosno partija na vlasti sa političkim nasiljem nad pristalicama Srpske napredne stranke? Da li je nasilje podsticano od strane vlasti i, najzad, zašto su u tako dugom vremenskom roku nasilje i anarhija tolerisani od strane državnih službi?
Direktnih dokaza koji bi ukazali na umešanost državnih organa u zločine 1887. nema. Jedino što se može zaključiti, jeste da je intervencija policije izostala, bar u onoj meri u kojoj je to bilo neophodno. Utisak koji se nameće jeste da je vlast radije pustila da se linč sam od sebe ugasi nego da surovim merama okrene narod protiv sebe. "Narodni odisaj” 1887. nije samo posledica narodnog gneva. Taj narodni gnev morao je neko podsticati, omogućiti i, na kraju, izgrednike ostaviti nekažnjenima. I upravo je ta činjenica veoma bitna za razumevanje ovog procesa obračunavanja sa političkim protivnikom. To je svest o neodgovornosti za počinjene zločine, a ta neodgovornost davala je zamah “odisaju”, a bila je posledica neaktivnosti državnih organa. U dopisu koji je jedan radikal poslao Agramer Tagblatu stoji da je napad (1889) na zbor Napredne stranke unapred spremljen, ali da niko nije očekivao da će nemiri uzeti onolike razmere. Intervencija policije opet je bila zakasnela i mlaka, a ponašanje ministra Koste Taušanovića upravo je davalo podstreka onom osećaju neodgovornosti za zločine koji je pratio proces “narodnog odisaja”.

mudri

2. Udah

NVO
Prijavljivanje skupova policiji više nije obavezno i Ministarstvo unutrašnjih poslova nema mogućnost da preventivno deluje i zabranjuje skupove kojima se podstiču nasilje i mržnja, upozorile su danas nevladine organizacije. U saopštenju Koordinacionog odbora organizacija civilnog društva za monitoring predsedavanja OEBS-u navodi se da je takva situacija potencijalno opasna po javni red, mir i bezbednost ljudi, ali i za ostvarivanje slobode okupljanja. Koordinacioni odbor je podsetio da je pre tačno šest meseci, 9. aprila 2015. godine Ustavni sud objavio odluku po kojoj Zakon o okupljanju građana iz 1992. godine nije u saglasnosti sa Ustavom.
"Objavljivanje i stupanje na snagu ove odluke odloženo je za šest meseci, kako bi se vlastima pružila još jedna šansa da izrade i usvoje nov zakon. Međutim, do danas, Narodna skupština nije dobila od ovlašćenih predlagača, Vlade Republike Srbije, pre svih, predlog zakona", navodi se u saopštenju.
Nevladine organizacije ponovo su pozvale vlasti da hitno pristupe rešavanju ovog pitanja, koje je kao bitno prepoznato i u okviru poglavlja 23, poštujući odluku Ustavnog suda, smernice OEBS-a i dostignute međunarodne standarde. U Koordinacionom odboru su Komitet pravnika za ljudska prava, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Centar za istraživanje javnih politika, Forum za etničke odnose i Fond za humanitarno pravo.
MUP
Intenzivno radimo na novom zakonu o javnom okupljanju
"Ministarstvo unutrašnjih poslova već nekoliko meseci intenzivno radi na izradi novog teksta Zakona o javnom okupljanju i u tom periodu konsultovane su najrelevantnije institucije, a traženo je i mišljenje Evropske komisije i Venecijanske komisije. Završeno je usaglašavanje konačnog teksta i sutra zvanično počinje javna rasprava o novom Nacrtu zakona o javnom okupljanju. Očekujemo da će se konačni predlog zakona vrlo brzo naći na dnevnom redu Narodne skupštine, a nakon usvajanja Srbija će dobiti jedno kvalitetnije i sveobuhvatnije zakonsko rešenje."


udri

3. Zadah

Dakle, MUP "intenzivno radi", a do tada suspendovana je obaveza prijavljivanja okupljanja na javnom mestu i zauzimanja javnog prostora u te svrhe. Naizgled, ovo mu dođe nekakvo popuštanje u korist slobode kretanja i okupljanja građana, tako da bi nekom naivnom posmatraču iz svemira gunđanje NVO bilo, najblaže rečeno, nejasno.
Problem je što ovo nema veze sa slobodom i pravima građana. Radi se o sistemskom okretanju glave od potencijalnih sukoba koji mogu izbiti prilikom javnih skupova, već koliko sutra. Kako sad pa to? Pa, isto onako kao u vreme "narodnog odisaja", krajem 19. veka u vreme radikalske vlasti. Vlast, ova sadašnja - tako napredna em moderna, neće sprečavati skupove metiljave opozicije, sindikalne šetnje i štrajkove, proteste "neukalupljenih" građana i udruženja. Za njih će taj prljavi posao obaviti kriptofašističke grupe lažnih patriota, kvazivernika, zadovoljnih "radnika, seljaka i podobne inteligencije koja je sada u megatrendu". 
Ne verujete? A šta je drugo nego baš to bilo spontano okupljanje "pristalica BGH2O", i to striktno članova SNS i SPS? Ili još spontanije neokupljanje "navijača" u vreme poslednjeg Prajda? Aha, sad vam smeta što se nisu okupljali, vi što vam smeta svaka Dražina dlaka u jajetu zvanom Palma...
Dakle, postoji više nego potencijalna (nema tu ničega potencijalno-hipotetičkog, sve smo to već videli ovde, i to više puta) opasnost zbog ovakvog ponašanja državnog organa zaduženog da građanima obezbedi mir. Ukoliko se bilo kakvi protesti protiv pljačke građana i političkog nasilja vlasti ponovo dogode, ili nastave, intervenisaće samo ako dođe do narušavanja javnog reda i mira. To neće moći da izbegnu tako lako - dovoljno je da se pojave "prekasno", dok se otežano organizuju "zbog zastarele opreme i tehničkih sredstava" za koje je javna nabavka, eto - baš sad u toku. Pretnje i prebijanja organizatora dan pre, kao i odustajanje od javnih skupova jer je zborno mesto već zauzeto i fortifikovano raznim alatljikama (po kojima su srBski palanački fašisti oduvek bili prepoznatljivi), nisu u nadležnosti JB. "Oni kojima prete ili ih privode, mobilišu, izoluju, ukarantinjuju ili vode do demokratskih virova da im malo preplaknu pamet - neka se žale nadležnim organima, sudu, tužilaštvu; kakve bre veze policioti s tim imaju?!", reče gazda Koja.
A i ne zove se tako.
Ovakav pravni vakuum, dok se nadležni ne usaglase i dogovore sa "zainteresovanim stranama" oko teksta novog zakona o javnom okupljanju, imaće nekoliko dalekosežnih posledica:
-  prilikom javne rasprave o predlogu teksta Zakona, biće konsultovana udruženja građana, političke partije, sindikati ali i - navijači, neregistrovane kriptofašističke i opskurne bande za jednokratnu upotrebu, crkve, četnici, Informeri, organizatori koncerata, pevaljke, neuštrojeni naciseksualni manijaci, Anđeli pakla & ostali domaći kurjaci na motorima, fan klubovi lika i dela Torkvemade, Hitlera, Miloševića, Lazanskog i Drecuna i ko zna ko sve još od onih koji se trenutno kriju pod kamenom, isturajući povremeno račvaste jezike da oslušnu šta narod kaže; pa svi su oni građani, zar ne, a mi ovde kao svetinju smo povazdan poštovali demokratsku proceduru - do zadnjeg nepodobnog lajavca
- zastrašivanje građana, shodno rečenom, da se odluče kako na organizovanje tako i posećivanje javnih skupova, biće u sve većem porastu
- ako biste da štrajkujete u firmi u kojoj ima više sindikalnih organizacija (ma, čak i da je jedna, isto mu dođe), niko vam ne garantuje da vas oni iz podobnog sindikata (ili oni neusindikaljeni) neće isprepucati jer su i oni baš tad i na istom mestu zakazali "štrajk podrške" direktoru i vlastima koji ih masovno utovaruju u državne firme a vama "zarad mase, racionalizacije i štednje" smanjuju platu u korist istih
- moguće sukobe, koji će potom biti žestoko iskorišćeni kao glavni argument da novi zakon bude zapravo oštriji i restriktivniji od onog iz 1992. godine (vadiće se na svetle primere Mađarske i sličnih eurobanana povodom izbegličke krize)
- ovaj probni period, do konačnog usvajanja novog Zakona, slobodno možete nazvati i vremenom jednog jedinog, velikog i produženog "Kontramitinga izražavanja narodne demokratije"
- taj period možete nazvati i "narodni odisaj za XXI vek", ako vam tako bolje paše
Sve smo ovo već videli, ozakonjeno i ispraktikovano.
Niko im ne brani da, umesto suspenzije usled tehničke neusklađenosti starog Zakona sa novim Ustavom, donesu uredbu kojom se on primenjuje do usvajanja novog, uz obavezu da to urade u razumnom roku i na razuman način.
Ovako, ostaje dovoljno prostora za opravdanu sumnju da će taj pravni vakuum biti iskorišćen od strane vladajuće ekipe koju čine prefarbani radikali, radi eliminacije disonantnih političkih i drugih tonova, a sve u strahu od pada sa vlasti i osvete onih neprefarbanih. Ta se braća mnogo dobro poznaju da bi rizikovali odisaje naroda po svojim glavama, tako da je između njih dogovor uvek izgledniji nego sa ostalima.

Neko ovde - a taj "neko" ima ime koje je svima dobro poznato, iako se prave blesavi - sistematski i naročito sistemski, nasilju uporno daje veštačko disanje. Ono potom obavezno, bez ijedne propuštene prilike u poslednjih sto i kusur godina, uzvrati narodnim odisajima. Jednom radikal - uvek kradikal, buzdovanu topuz uvek u gaćama čuči.
Ljubav je to, jaka.

Thursday 8 October 2015

Narodni izdisaji


"Pritvaranje" po Pou (1849)

Danas, 166 godina od njegove misteriozne smrti, još uvek nije sasvim jasno šta je zaista dotuklo američkog pisca Edgara Alana Poa. Kako stoje stvari, postoji dvadesetak teorija zavere na tu temu, koje su godinama sledile jedna drugu. Činjenice su sledeće:
27. septembra 1849. Po kreće iz Ričmonda za Filadelfiju, da bi tamo uredio jednu zbirku pesama. Šest dana kasnije, izjutra 3. oktobra, prolaznici nalaze pisca u jednoj baltimorskoj uličici, koji polusvestan bleži u slivniku, obučen u jeftinu i dronjavu odeću koja očigledno nije njegova. Iako su ga preneli u lokalnu Univerzitetsku bolnicu, gde su se lekari odmah za njega pobrinuli, Po nikada više nije dovoljno povratio svest da bi objasnio gde je bio i šta mu se to dogodilo. Potpuno izbezumljen, preminuo je 7. oktobra 1849. godine.
Lekari i njegovi prijatelji su već tada bili podeljeni oko toga šta bi mogao da bude uzrok Poove smrti: neki su tvrdili da je previše popio, mada je Po u tom trenutku bio šestomesečni apstinent, i odbio je ponuđeni alkohol u samom smrtnom času; drugi su smatrali da je umro od besnila, koje je najverovatnije navukao preko svoje mačke (tvrdili su to, pozivajući se na delirijum i ostale simptome koje je imao); treći...
Elem, evo liste uzroka Poove smrti, koji su do danas razmatrani, odbacivani, ponovo potezani (poređano hronološki):
1857 - preminuo od posledica teških batina (pijan se zakačio sa siledžijama oko neke ženske)
1875 - epilepsija
1921 - dipsomanija (neutaživa "potreba" za alkoholom, do besvesti)
1926 - bolest srca
1970 - trovanje
1977 - dijabetes
1979 - hipoglikemija (što bi naš narod rekao "ode mu šećer u aut")
1984 - preminuo od posledica alkoholne dehidratacije
1989 - porfirija (nasledni poremećaj metabolizma tj. krvi, karakterističan za vampire i vukodlake)
1992 - delirium tremens (narodski - prepio se)
1996 - besnilo
1997 - infarkt
1998 - ubistvo (ubila su ga braća žene, na koju je u to vreme "bacio oko")
1999 - epilepsija
1999 - trovanje ugljen-monoksidom (isparenja iz lampi po tadašnjim krčmama)
1999 - trovanje živom i drugim teškim metalima iz leka za koleru (koja tada besnila u SAD)
2000 - tumor na mozgu
2014 - grip, koji se kod Poa pretvorio u smrtonosnu upalu pluća


Međutim, teorija o uzroku njegove smrti koja ima najviše pristalica, jeste ona sa političkom pozadinom. Po se obreo u Baltimoru na sam dan izbora za lokalnog šerifa, i to u lokalu koji je istovremeno bio i krčma i glasačko mesto. U to vreme, u Američkim izbornim aktivnostima bila je veoma popularna metoda zastrašivanja građana sa pravom glasa, koji su prvo bili odvođeni u "pritvor" (kako su tu metodu ubeđivanja nazivali njeni ljubitelji), najčešće u neku kafanu ili podrum u blizini glasačkog mesta. Nije mali broj slučajnih prolaznika, koji su na prepad bili hvatani i "pritvarani". Mnogima je tu davan alkohol, kao nagrada jer su glasali ispravno; nemali broj onih koji su se opirali, prvo su bili prebijani, pa primoravani da glasaju "pametno", ponovo odvođeni u "pritvor" gde su bili opijani ili drogirani, potom presvlačeni u tuđu garderobu (neretko im je stavljana perika, lažna brada, brkovi ili su bivali obrijani), pa zatim ponovo odvođeni da glasaju. I tako više puta, dok se ne obeznane od alkohola - na koji je Po, iako navučen, bio posebno slabo otporan. Na kraju, umesto poslednje doze, takvi su dobijali teške batine od kojih su neki i umirali.
Moguće je da je Edgar Alan Po bio jedan od njih; postoji puno direktnih i još više indirektnih dokaza koji navode na takav zaključak.

"Narodni odisaj" radikala (1887-1896)

Stefan Aleksić u tekstu "Još jedan odisaj" (Peščanik, 20.09.2013) i Kiklop u "Malo podsećanje na narodni odisaj, Srbija 1887-1896" (Zokster, 27.04.2011) podsećaju na događaje u Srbiji krajem 19. veka, koji su nešto detaljnije bili opisani u eseju Mirka Popovića "Narodni odisaj i dolazak narodne radikalne stranke na vlast" (BOŠ, 2007). Popović opisuje tehnologiju obračuna radikala sa naprednjacima, posle rotacije na vlasti koja se desila nakon izbora u Srbiji održanih u proleće 1887. godine.


Slika iz francuskog časopisa L'illustration, uz vesti o događajima u Srbiji 1887. godine

Represija nad političkom manjinom svoj vrhunac je doživela u periodu od 1887. do 1896. godine, kada su u obračunima koji su imali političku pozadinu stradale 384 pristalice Srpske napredne stranke. U tom periodu naprednjaci su ostali skoro izvan zakona, bez ikakve zaštite od napada svojih protivnika. Posebnu pažnju privlače događaji iz juna 1887, kada se odigrao najveći pogrom naprednjaka, i napad na zbor Srpske napredne stranke 14. maja 1889. u Beogradu.
"Veličanstvenim narodnim odisajem" nazvala je radikalska štampa događaje posle pada vlade Milutina Garašanina. Ipak taj "odisaj" se vrlo brzo izmetnuo u hajku na naprednjake. Do pravih krvavih obračuna nije došlo u Beogradu nego u unutrašnjosti. Linč naprednjaka nije obuhvatio celu zemlju: masovni napadi izvršeni su u požarevačkom, ćuprijskom, aleksinačkom i zaječarskom okrugu - zapravo, okruzima gde su radikali imali neprikosnovenu većinu. U tim oblastima nasilje se širilo kao zaraza. U ostalim delovima zemlje dolazilo je samo do pojedinačnih napada.
U "Videlu", listu napredne stranke, objavljen je 24. juna spisak postradalih naprednjaka. Broj žrtava "narodnog odisaja" 1887. bio je 140 ubijenih, otprilike isto toliko zlostavljanih, bilo je oko 50 slučajeva rušenja naprednjačkih domova i 70 slučajeva paljevina. Ubistva su počinjena na vrlo brutalan način. Nad telom polumrtvog opštinskog pisara u Bobovi, Jovana Živkovića, igralo je kolo, zabeleženi su slučajevi da su žrtve naticane na ražanj ili premlaćivane kocem. Stradale su čitave porodice. Prilikom novog talasa nasilja 1889. mnoge porodice su prebegle u Rumuniju. Posebno zadovoljstvo masi je pričinjavalo zlostavljanje. Najčešći oblik zlostavljanja bilo je jahanje naprednjačkih prvaka. Mestimično su žrtve pružale otpor, što je u vladinim novinama predstavljano kao izazivanje i žrtve su proglašavane krivcima.

Nasilje je trajalo nekoliko nedelja i za to vreme reakcija vlasti je bila nedopustivo mlaka. Optuženi za zločine su tvrdili da im je rečeno da za 15 dana mogu činiti šta im je volja sa naprednjacima a da za to neće odgovarati. Objašnjenje koje je pružala vladina štampa da su napadi činjeni iz osvete za Timočku bunu ne stoji, jer ćuprijski i požarevački okrug u Timočkoj buni nisu stradali.
Drugi talas terora izbio je u samoj prestonici, 14. maja 1889. I pored intervencije policije i samog ministra, batinanje se proširilo po celom gradu. Hvatan je svaki dobro odeven čovek iz unutrašnjosti i bijen. Trgovac, seljak, pop, činovnik, sve je to bilo izloženo rulji, koja je bez zazora i bez obzira tukla i prebijala sve odreda. Ni maltretiranje naprednjaka u prestonici nije moglo proći bez, već ritualnog, jahanja. Nemiri su trajali i 15. maja, a onda se prestonica umirila, nakon što je vojska izašla na ulice. Bilans uličnih sukoba prema zvaničnim izveštajima bio je: 20 povređenih žandarma, 11 naprednjaka i 4 izgrednika, od kojih je jedan umro.
Juna 1889. desilo se još jedno grozno političko ubistvo u selu Lisoviću, okrugu beogradskom. Jedanaest izgrednika, nakon što su polupali seosku mehanu, krenulo je, naoružano prošćem, ka seoskoj školi, u kojoj je stanovao učitelj Jovan Janković, naprednjak. Nasilnici su učitelja sustigli pri pokušaju bekstva i mučki ubili.
"Narodni odisaj" je pratio sve radikalne vlade, ali je počeo odmah posle završetka sedmogodišnje naprednjačke vladavine i prvog dolaska radikala na vlast. Političko nasilje je obeležilo dolazak radikala na vlast i kao metod političke borbe ostalo u narednim godinama. Pogrešno bi bilo "narodni odisaj" razumeti kao niz slučajnih i nepovezanih incidenata koji su posledica izliva narodnog gneva protiv mrskih naprednjaka. "Narodni odisaj" je zapravo proces koji je potrajao više godina, a nasilje nad političkom manjinom i neistomišljenicima postalo je obrascem političke kulture u Srbiji. Da je reč o procesu, a ne o skupu izolovanih incidenata, govori i podatak da je stradanje naprednjaka trajalo gotovo celu deceniju i da je njegov konačan bilans 384 ubijena.
Teško je ovaj koloplet političkog terora objasniti samo iracionalnim porivima, premda zaista postoji nešto monstruozno i razumu neshvatljivo, posebno u događajima iz 1887. Ako je iracionalnu komponentu "narodnog odisaja" teže opisati, političke posledice obračuna sa naprednjacima su očigledne. Dok je društveno nasilje moguće objasniti kao spoj racionalnog i iracionalnog u neodređenoj meri, političko nasilje je aktivnost u kojoj svest, racionalni momenat, preteže nad iracionalnim. Nema političkog nasilja a da se ono ne vrši sa određenim ciljem. Dok je iracionalno nasilje samo sebi cilj, političko nasilje je sredstvo da se do nekog drugog cilja dođe.
Radikalna stranka je svoje političke ciljeve predstavljala kao ciljeve samog naroda, a svoju borbu kao narodnu borbu. Radikalna partija je uspela da se identifikuje sa narodom, kao stranka "seljačke demokratije" i verovanje u stranku i njen program postalo je kao "religiozna dogma". Radikalna stranka je uvela narodnu masu u politiku i koristila ju je kao ključno sredstvo političke borbe. Sa druge strane, poistovećujući narodne ciljeve sa stranačkim, a stranku sa državom, radikali su u državnu upravu uveli načelo stranačke države. U svakom slučaju, "narodni odisaj" 1887. nije samo posledica narodnog gneva. Taj narodni gnev morao je neko podsticati, omogućiti i, na kraju, izgrednike ostaviti nekažnjenima. I upravo je ta činjenica veoma bitna za razumevanje ovog procesa obračunavanja sa političkim protivnikom. To je svest o neodgovornosti za počinjene zločine, a ta neodgovornost davala je zamah "odisaju", a bila je posledica neaktivnosti državnih organa. Jednom označena kao neprijatelj, Napredna stranka je postala legitimna meta političke represije.
Mnogo ozbiljnija posledica nego što je uklanjanje Napredne stranke sa političke scene, jeste potpuni poraz projekta političke modernizacije Srbije koji je pokrenula Srpska napredna stranka 1880. "Narodni odisaj" je u simboličnom smislu trijumf antimodernizma i to u jednoj zemlji u kojoj su načinjeni tek prvi koraci ka izgradnji modernih političkih institucija. Naravno, mora se napomenuti da stanje kakvo je nastalo u Srbiji juna 1887. ima svoju predistoriju u dubokoj krizi koja je zahvatila zemlju, u činjenici da je zloupotreba vlasti u partijske svrhe već postala uobičajena praksa i da se reformatorskog programa iz 1880. odrekla i sama Napredna stranka. I pored svega "narodni odisaj" ostaje kao jedinstven primer represije nad političkim protivnikom. Pogrešno bi bilo reći da sa dolaskom radikala na vlast nasilje postaje očigledno obeležje političke kulture u Srbiji. Nasilje, kao komunikacijska osnova u političkom delovanju, pa i kao politička praksa, prisutno je i pre pojave radikala kao političkog činioca. Ali ne smeju se zbog toga izgubiti iz vida promene koje je radikalizam doneo. Društvo koje se hvalilo slobodoumnim ustavom (1888) nije bilo takvo u praksi, a pravna nesigurnost i opšta raspuštenost u narodu postali su obeležje radikalske vladavine. “Nova era”, po Pašiću, donela je političku nestabilnost, a nasilje kao oblik političkog delovanja ostalo je konstanta srpske političke istorije. Politički poredak izgubio je razvojni element i političke institucije umesto da se kroz proces stalnog jačanja sve više nameću kao stožer napretka društva postale su sredstvo stranačkih obračuna. U jednoj predmodernoj državi, kakva je Srbija bila krajem 19. veka, političke elite morale su svoju ulogu da ozbiljnije shvate. Politička elita je izneverila ideal moderne države. Dublja istraživanja pokazaće da li je i to konstanta srpske istorije.
 
Vaistinu.

"Demokratski vir" timočki (između dva svetska rata)

U okolini nekoliko tzv. Timočkih sela u opštinama Zaječar i Negotin, između dva svetska rata postojalo je mesto koje je narod zvao "Demokratski vir". To je bilo posebno mesto, podalje od radoznalih očiju, na kome su politički protivnici bili prevaspitavani - npr. iz predmeta Politička ihtiologija (kako to da ribe dišu pod vodom, a ti ne?) - ukoliko uporno odbijaju da vide koja je strana prava, tj. za koga treba glasati. U to doba, glavni protivnici u Krajini bili su radikali i tzv. "demokrati", gde su ovi drugi često morali da glume naprednjake iz vremena "narodnog uzdisanja".
Beše to prava preteča potonjih partijskih škola, gde je nemali broj predavača bio baš iz redova ljubitelja "demokratskih virova". Radikali potom na glave natakoše šubare i kokarde, ali ih vrlo brzo poskidaše i zameniše kačketima i kožnim mantilima.

Ipak, svlak zmijinji na bezbednom mestu zakopan osta. Jer, ovde se nikad ne zna...

"Mobilizacija" po Mići Štubičancu (1996)

Posle su se neki radikali opet presvukli, a neki nisu...
U ludo vreme lokalnih izbora 1996. godine, negotinska koalicija "Zajedno" za svog odborničkog kandidata u selu Štubik istakne mladog Miću. Čovek hrabro izađe na crtu protivniku iz SPS i - u tri ponovljena izborna vikenda, svaki put ispade pata karta: obojica imaju potpuno isti broj glasova, u listić. Nijedan nevažeći! Videvši da tu nema vrdanja, i da će, ukoliko "američki špijuni" pobede u Štubiku, socijalisti morati da traže novu jazbinu u kojoj bi glodali jagnjeće kosti i takmičili se u podrigivanju i prdenju "na špricer", dosete se nečeg već praktikovanog: između treće i četvrte izborne iteracije, oni lepo uruče poziv za "vojnu vežbu, negde na Jugu" našem Mići i još trojici sigurnih glasača, uz obavezno "Srbija te zove" (ako odbiješ, letiš pravo u vojni zatvor, a to ti je isto).
U četvrtom krugu, SPS kandidat konačno uspe da pobedi domaće izdajnike & strane plaćenike. Pogađate, naravno - sa 4 glasa razlike.
p.s.
Mića je danas član kradikala.
Pardon - naprednjaka.


Fruškogorska krečana (2000)

Kum nije dugme, pa da ga nestaneš tek tako.
Demokratski vir zamenila je fruškogorska krečana. Miloševićevim batinašima je u zimu 1996. bilo naređeno da biju "samo one sa patikama"; ta naredba očigledno nije nikada bila opozvana.


 
"Karantini" napredno-demokratski (2012-2015)

Pa, o ovome se ionako sve zna: savremene demokrate i naprednjaci se već nekoliko godina igraju Toma i Džerija, otimajući, krijući ili pritvarajući svoje i tuđe poslanike, odbornike, kandidate pa čak i glasače; zatvarajući ih pojedinačno u sopstvene stanove i kuće, ili zaključavajući u grupama po udaljenim hotelima i barakama, kako bi tamo na miru doneli ispravnu odluku. Da raščiste u svojim glavama šta im je ispravno činiti, da im glave (u suprotnom) ne bile raščišćene spolja. "Karantini" su smišljeni da ne bi došlo do inficiranja spolja, ali samo pogrešnim ne i ispravnim odlukama. Pa kada se izbistre, onda ih lepo sve privedu da to i odglasaju.
Pored raznih primera širom Srbije, koji svaki čas iskrsnu po medijima u izborna vremena, zabeležen je i slučaj zatvaranja odbornika i članova opštinske izborne komisije u Negotinu, i to članova DS i SPS, kada je trebalo rušiti kvorum u lokalnom parlamentu i blokirati rad Komisije, kako bi bili provocirani vanredni lokalni izbori. Ta lica su ujutru dovedena u zgradu nekadašnjeg Komiteta, gde su i inače sedišta DS i SPS, i kolektivno zatvorena u veliku salu "Dunav" osiguranja, koju 25 godina svojataju socijalisti. Odbornici i članovi Komisije su u toj sali bili zaključani zajedno sa par desetina kilograma roštilja, da se ne baci. Lokalna vlast, oličena u bećarima Radmile Gerov, uz pomoć odbornika G17, radikala i nekih solera, ipak je uspela da obezbedi kvorum, a kao nagradu, kvorumaši su u sali SO Negotin bili "otključani" zajedno sa duplo većom roštiljskom masom. Fundamentalna greška svih ovih "izolacija" je u tome, što karantin služi da bolest ostane unutra i ne izađe napolje; ali bolest nikako da bude dijagnostifikovana (iako je među onima pod ključem nemali broj lekara), još manje lečena. Bolest postoji, i to je već jasno samo po činjenici da se u Srbiji nije promenilo ništa od vremena "narodnog odisaja", a da nisu strane ni tehnologije koje su došle glave Edgaru Alanu Pou.
Ono što se danas naziva Srpskom naprednom strankom, zapravo su preostali nepresvučeni radikali s početka devedesetih, potpomognuti masom već presvučenih. Sada su se svi ti silni radikali kolektivno presvukli u svoje nekadašnje žrtve - u naprednjake, a nasilje nad njima preusmerili na predratne protivnike, demokrate. Sve što se u poslednje vreme po Srbiji dešava, samo je ublažena verzija radikalsko-naprednjačkog sukoba iz 1887-1896, ovoga puta u kradikalsko-demokratskoj izvedbi za 21. vek. Onomad je, na kraju, Napredna stranka prestala da postoji, a liberali nastavili još neko vreme da se kurvaju sa radikalima. Danas, sudbina demokrata, počev od izdaje naprednog i reformatorskog programa, preko lopovluka i davanja infuzije partijskoj državi, pa do dolaska na samu ivicu ponora prestanka postojanja, u mnogome liči na sudbinu naprednjaka iz doba vladavine Obrenovića. Srećom, još uvek nije došlo do nabijanja nepodobnih na ražanj, iako se nekima čak i to još uvek vrzma po usijanim tintarama. A i zašto bi, pored medija koji su sada apsolutno svi pod kontrolom kradikala. Tek taj kolac nije za bacanje.
Mada, i on ima dve strane...



"Hleba i igara" - kako to lepo zvuči. Samo, kada hleba nema - čak ni onog od 3 dinara i 7 kora - ni igre se nemaju na šta namazati. Nema problema, slobodno možete da odahnete, jer kada neku vlast spopadne ovakvo ludilo, to znači da joj se bliži kraj. Praksa je pokazala da je to matrica od koje se ovde ne odstupa, a istorijski događaji su se povazdan razlikovali jedino po dužini otpora nizbrdici i količini nasilja kojom se pokušava da spreči neminovno.
Dakle, slobodno možete da odahnete.

Izdahnete.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...