Thursday 8 October 2015

Narodni izdisaji


"Pritvaranje" po Pou (1849)

Danas, 166 godina od njegove misteriozne smrti, još uvek nije sasvim jasno šta je zaista dotuklo američkog pisca Edgara Alana Poa. Kako stoje stvari, postoji dvadesetak teorija zavere na tu temu, koje su godinama sledile jedna drugu. Činjenice su sledeće:
27. septembra 1849. Po kreće iz Ričmonda za Filadelfiju, da bi tamo uredio jednu zbirku pesama. Šest dana kasnije, izjutra 3. oktobra, prolaznici nalaze pisca u jednoj baltimorskoj uličici, koji polusvestan bleži u slivniku, obučen u jeftinu i dronjavu odeću koja očigledno nije njegova. Iako su ga preneli u lokalnu Univerzitetsku bolnicu, gde su se lekari odmah za njega pobrinuli, Po nikada više nije dovoljno povratio svest da bi objasnio gde je bio i šta mu se to dogodilo. Potpuno izbezumljen, preminuo je 7. oktobra 1849. godine.
Lekari i njegovi prijatelji su već tada bili podeljeni oko toga šta bi mogao da bude uzrok Poove smrti: neki su tvrdili da je previše popio, mada je Po u tom trenutku bio šestomesečni apstinent, i odbio je ponuđeni alkohol u samom smrtnom času; drugi su smatrali da je umro od besnila, koje je najverovatnije navukao preko svoje mačke (tvrdili su to, pozivajući se na delirijum i ostale simptome koje je imao); treći...
Elem, evo liste uzroka Poove smrti, koji su do danas razmatrani, odbacivani, ponovo potezani (poređano hronološki):
1857 - preminuo od posledica teških batina (pijan se zakačio sa siledžijama oko neke ženske)
1875 - epilepsija
1921 - dipsomanija (neutaživa "potreba" za alkoholom, do besvesti)
1926 - bolest srca
1970 - trovanje
1977 - dijabetes
1979 - hipoglikemija (što bi naš narod rekao "ode mu šećer u aut")
1984 - preminuo od posledica alkoholne dehidratacije
1989 - porfirija (nasledni poremećaj metabolizma tj. krvi, karakterističan za vampire i vukodlake)
1992 - delirium tremens (narodski - prepio se)
1996 - besnilo
1997 - infarkt
1998 - ubistvo (ubila su ga braća žene, na koju je u to vreme "bacio oko")
1999 - epilepsija
1999 - trovanje ugljen-monoksidom (isparenja iz lampi po tadašnjim krčmama)
1999 - trovanje živom i drugim teškim metalima iz leka za koleru (koja tada besnila u SAD)
2000 - tumor na mozgu
2014 - grip, koji se kod Poa pretvorio u smrtonosnu upalu pluća


Međutim, teorija o uzroku njegove smrti koja ima najviše pristalica, jeste ona sa političkom pozadinom. Po se obreo u Baltimoru na sam dan izbora za lokalnog šerifa, i to u lokalu koji je istovremeno bio i krčma i glasačko mesto. U to vreme, u Američkim izbornim aktivnostima bila je veoma popularna metoda zastrašivanja građana sa pravom glasa, koji su prvo bili odvođeni u "pritvor" (kako su tu metodu ubeđivanja nazivali njeni ljubitelji), najčešće u neku kafanu ili podrum u blizini glasačkog mesta. Nije mali broj slučajnih prolaznika, koji su na prepad bili hvatani i "pritvarani". Mnogima je tu davan alkohol, kao nagrada jer su glasali ispravno; nemali broj onih koji su se opirali, prvo su bili prebijani, pa primoravani da glasaju "pametno", ponovo odvođeni u "pritvor" gde su bili opijani ili drogirani, potom presvlačeni u tuđu garderobu (neretko im je stavljana perika, lažna brada, brkovi ili su bivali obrijani), pa zatim ponovo odvođeni da glasaju. I tako više puta, dok se ne obeznane od alkohola - na koji je Po, iako navučen, bio posebno slabo otporan. Na kraju, umesto poslednje doze, takvi su dobijali teške batine od kojih su neki i umirali.
Moguće je da je Edgar Alan Po bio jedan od njih; postoji puno direktnih i još više indirektnih dokaza koji navode na takav zaključak.

"Narodni odisaj" radikala (1887-1896)

Stefan Aleksić u tekstu "Još jedan odisaj" (Peščanik, 20.09.2013) i Kiklop u "Malo podsećanje na narodni odisaj, Srbija 1887-1896" (Zokster, 27.04.2011) podsećaju na događaje u Srbiji krajem 19. veka, koji su nešto detaljnije bili opisani u eseju Mirka Popovića "Narodni odisaj i dolazak narodne radikalne stranke na vlast" (BOŠ, 2007). Popović opisuje tehnologiju obračuna radikala sa naprednjacima, posle rotacije na vlasti koja se desila nakon izbora u Srbiji održanih u proleće 1887. godine.


Slika iz francuskog časopisa L'illustration, uz vesti o događajima u Srbiji 1887. godine

Represija nad političkom manjinom svoj vrhunac je doživela u periodu od 1887. do 1896. godine, kada su u obračunima koji su imali političku pozadinu stradale 384 pristalice Srpske napredne stranke. U tom periodu naprednjaci su ostali skoro izvan zakona, bez ikakve zaštite od napada svojih protivnika. Posebnu pažnju privlače događaji iz juna 1887, kada se odigrao najveći pogrom naprednjaka, i napad na zbor Srpske napredne stranke 14. maja 1889. u Beogradu.
"Veličanstvenim narodnim odisajem" nazvala je radikalska štampa događaje posle pada vlade Milutina Garašanina. Ipak taj "odisaj" se vrlo brzo izmetnuo u hajku na naprednjake. Do pravih krvavih obračuna nije došlo u Beogradu nego u unutrašnjosti. Linč naprednjaka nije obuhvatio celu zemlju: masovni napadi izvršeni su u požarevačkom, ćuprijskom, aleksinačkom i zaječarskom okrugu - zapravo, okruzima gde su radikali imali neprikosnovenu većinu. U tim oblastima nasilje se širilo kao zaraza. U ostalim delovima zemlje dolazilo je samo do pojedinačnih napada.
U "Videlu", listu napredne stranke, objavljen je 24. juna spisak postradalih naprednjaka. Broj žrtava "narodnog odisaja" 1887. bio je 140 ubijenih, otprilike isto toliko zlostavljanih, bilo je oko 50 slučajeva rušenja naprednjačkih domova i 70 slučajeva paljevina. Ubistva su počinjena na vrlo brutalan način. Nad telom polumrtvog opštinskog pisara u Bobovi, Jovana Živkovića, igralo je kolo, zabeleženi su slučajevi da su žrtve naticane na ražanj ili premlaćivane kocem. Stradale su čitave porodice. Prilikom novog talasa nasilja 1889. mnoge porodice su prebegle u Rumuniju. Posebno zadovoljstvo masi je pričinjavalo zlostavljanje. Najčešći oblik zlostavljanja bilo je jahanje naprednjačkih prvaka. Mestimično su žrtve pružale otpor, što je u vladinim novinama predstavljano kao izazivanje i žrtve su proglašavane krivcima.

Nasilje je trajalo nekoliko nedelja i za to vreme reakcija vlasti je bila nedopustivo mlaka. Optuženi za zločine su tvrdili da im je rečeno da za 15 dana mogu činiti šta im je volja sa naprednjacima a da za to neće odgovarati. Objašnjenje koje je pružala vladina štampa da su napadi činjeni iz osvete za Timočku bunu ne stoji, jer ćuprijski i požarevački okrug u Timočkoj buni nisu stradali.
Drugi talas terora izbio je u samoj prestonici, 14. maja 1889. I pored intervencije policije i samog ministra, batinanje se proširilo po celom gradu. Hvatan je svaki dobro odeven čovek iz unutrašnjosti i bijen. Trgovac, seljak, pop, činovnik, sve je to bilo izloženo rulji, koja je bez zazora i bez obzira tukla i prebijala sve odreda. Ni maltretiranje naprednjaka u prestonici nije moglo proći bez, već ritualnog, jahanja. Nemiri su trajali i 15. maja, a onda se prestonica umirila, nakon što je vojska izašla na ulice. Bilans uličnih sukoba prema zvaničnim izveštajima bio je: 20 povređenih žandarma, 11 naprednjaka i 4 izgrednika, od kojih je jedan umro.
Juna 1889. desilo se još jedno grozno političko ubistvo u selu Lisoviću, okrugu beogradskom. Jedanaest izgrednika, nakon što su polupali seosku mehanu, krenulo je, naoružano prošćem, ka seoskoj školi, u kojoj je stanovao učitelj Jovan Janković, naprednjak. Nasilnici su učitelja sustigli pri pokušaju bekstva i mučki ubili.
"Narodni odisaj" je pratio sve radikalne vlade, ali je počeo odmah posle završetka sedmogodišnje naprednjačke vladavine i prvog dolaska radikala na vlast. Političko nasilje je obeležilo dolazak radikala na vlast i kao metod političke borbe ostalo u narednim godinama. Pogrešno bi bilo "narodni odisaj" razumeti kao niz slučajnih i nepovezanih incidenata koji su posledica izliva narodnog gneva protiv mrskih naprednjaka. "Narodni odisaj" je zapravo proces koji je potrajao više godina, a nasilje nad političkom manjinom i neistomišljenicima postalo je obrascem političke kulture u Srbiji. Da je reč o procesu, a ne o skupu izolovanih incidenata, govori i podatak da je stradanje naprednjaka trajalo gotovo celu deceniju i da je njegov konačan bilans 384 ubijena.
Teško je ovaj koloplet političkog terora objasniti samo iracionalnim porivima, premda zaista postoji nešto monstruozno i razumu neshvatljivo, posebno u događajima iz 1887. Ako je iracionalnu komponentu "narodnog odisaja" teže opisati, političke posledice obračuna sa naprednjacima su očigledne. Dok je društveno nasilje moguće objasniti kao spoj racionalnog i iracionalnog u neodređenoj meri, političko nasilje je aktivnost u kojoj svest, racionalni momenat, preteže nad iracionalnim. Nema političkog nasilja a da se ono ne vrši sa određenim ciljem. Dok je iracionalno nasilje samo sebi cilj, političko nasilje je sredstvo da se do nekog drugog cilja dođe.
Radikalna stranka je svoje političke ciljeve predstavljala kao ciljeve samog naroda, a svoju borbu kao narodnu borbu. Radikalna partija je uspela da se identifikuje sa narodom, kao stranka "seljačke demokratije" i verovanje u stranku i njen program postalo je kao "religiozna dogma". Radikalna stranka je uvela narodnu masu u politiku i koristila ju je kao ključno sredstvo političke borbe. Sa druge strane, poistovećujući narodne ciljeve sa stranačkim, a stranku sa državom, radikali su u državnu upravu uveli načelo stranačke države. U svakom slučaju, "narodni odisaj" 1887. nije samo posledica narodnog gneva. Taj narodni gnev morao je neko podsticati, omogućiti i, na kraju, izgrednike ostaviti nekažnjenima. I upravo je ta činjenica veoma bitna za razumevanje ovog procesa obračunavanja sa političkim protivnikom. To je svest o neodgovornosti za počinjene zločine, a ta neodgovornost davala je zamah "odisaju", a bila je posledica neaktivnosti državnih organa. Jednom označena kao neprijatelj, Napredna stranka je postala legitimna meta političke represije.
Mnogo ozbiljnija posledica nego što je uklanjanje Napredne stranke sa političke scene, jeste potpuni poraz projekta političke modernizacije Srbije koji je pokrenula Srpska napredna stranka 1880. "Narodni odisaj" je u simboličnom smislu trijumf antimodernizma i to u jednoj zemlji u kojoj su načinjeni tek prvi koraci ka izgradnji modernih političkih institucija. Naravno, mora se napomenuti da stanje kakvo je nastalo u Srbiji juna 1887. ima svoju predistoriju u dubokoj krizi koja je zahvatila zemlju, u činjenici da je zloupotreba vlasti u partijske svrhe već postala uobičajena praksa i da se reformatorskog programa iz 1880. odrekla i sama Napredna stranka. I pored svega "narodni odisaj" ostaje kao jedinstven primer represije nad političkim protivnikom. Pogrešno bi bilo reći da sa dolaskom radikala na vlast nasilje postaje očigledno obeležje političke kulture u Srbiji. Nasilje, kao komunikacijska osnova u političkom delovanju, pa i kao politička praksa, prisutno je i pre pojave radikala kao političkog činioca. Ali ne smeju se zbog toga izgubiti iz vida promene koje je radikalizam doneo. Društvo koje se hvalilo slobodoumnim ustavom (1888) nije bilo takvo u praksi, a pravna nesigurnost i opšta raspuštenost u narodu postali su obeležje radikalske vladavine. “Nova era”, po Pašiću, donela je političku nestabilnost, a nasilje kao oblik političkog delovanja ostalo je konstanta srpske političke istorije. Politički poredak izgubio je razvojni element i političke institucije umesto da se kroz proces stalnog jačanja sve više nameću kao stožer napretka društva postale su sredstvo stranačkih obračuna. U jednoj predmodernoj državi, kakva je Srbija bila krajem 19. veka, političke elite morale su svoju ulogu da ozbiljnije shvate. Politička elita je izneverila ideal moderne države. Dublja istraživanja pokazaće da li je i to konstanta srpske istorije.
 
Vaistinu.

"Demokratski vir" timočki (između dva svetska rata)

U okolini nekoliko tzv. Timočkih sela u opštinama Zaječar i Negotin, između dva svetska rata postojalo je mesto koje je narod zvao "Demokratski vir". To je bilo posebno mesto, podalje od radoznalih očiju, na kome su politički protivnici bili prevaspitavani - npr. iz predmeta Politička ihtiologija (kako to da ribe dišu pod vodom, a ti ne?) - ukoliko uporno odbijaju da vide koja je strana prava, tj. za koga treba glasati. U to doba, glavni protivnici u Krajini bili su radikali i tzv. "demokrati", gde su ovi drugi često morali da glume naprednjake iz vremena "narodnog uzdisanja".
Beše to prava preteča potonjih partijskih škola, gde je nemali broj predavača bio baš iz redova ljubitelja "demokratskih virova". Radikali potom na glave natakoše šubare i kokarde, ali ih vrlo brzo poskidaše i zameniše kačketima i kožnim mantilima.

Ipak, svlak zmijinji na bezbednom mestu zakopan osta. Jer, ovde se nikad ne zna...

"Mobilizacija" po Mići Štubičancu (1996)

Posle su se neki radikali opet presvukli, a neki nisu...
U ludo vreme lokalnih izbora 1996. godine, negotinska koalicija "Zajedno" za svog odborničkog kandidata u selu Štubik istakne mladog Miću. Čovek hrabro izađe na crtu protivniku iz SPS i - u tri ponovljena izborna vikenda, svaki put ispade pata karta: obojica imaju potpuno isti broj glasova, u listić. Nijedan nevažeći! Videvši da tu nema vrdanja, i da će, ukoliko "američki špijuni" pobede u Štubiku, socijalisti morati da traže novu jazbinu u kojoj bi glodali jagnjeće kosti i takmičili se u podrigivanju i prdenju "na špricer", dosete se nečeg već praktikovanog: između treće i četvrte izborne iteracije, oni lepo uruče poziv za "vojnu vežbu, negde na Jugu" našem Mići i još trojici sigurnih glasača, uz obavezno "Srbija te zove" (ako odbiješ, letiš pravo u vojni zatvor, a to ti je isto).
U četvrtom krugu, SPS kandidat konačno uspe da pobedi domaće izdajnike & strane plaćenike. Pogađate, naravno - sa 4 glasa razlike.
p.s.
Mića je danas član kradikala.
Pardon - naprednjaka.


Fruškogorska krečana (2000)

Kum nije dugme, pa da ga nestaneš tek tako.
Demokratski vir zamenila je fruškogorska krečana. Miloševićevim batinašima je u zimu 1996. bilo naređeno da biju "samo one sa patikama"; ta naredba očigledno nije nikada bila opozvana.


 
"Karantini" napredno-demokratski (2012-2015)

Pa, o ovome se ionako sve zna: savremene demokrate i naprednjaci se već nekoliko godina igraju Toma i Džerija, otimajući, krijući ili pritvarajući svoje i tuđe poslanike, odbornike, kandidate pa čak i glasače; zatvarajući ih pojedinačno u sopstvene stanove i kuće, ili zaključavajući u grupama po udaljenim hotelima i barakama, kako bi tamo na miru doneli ispravnu odluku. Da raščiste u svojim glavama šta im je ispravno činiti, da im glave (u suprotnom) ne bile raščišćene spolja. "Karantini" su smišljeni da ne bi došlo do inficiranja spolja, ali samo pogrešnim ne i ispravnim odlukama. Pa kada se izbistre, onda ih lepo sve privedu da to i odglasaju.
Pored raznih primera širom Srbije, koji svaki čas iskrsnu po medijima u izborna vremena, zabeležen je i slučaj zatvaranja odbornika i članova opštinske izborne komisije u Negotinu, i to članova DS i SPS, kada je trebalo rušiti kvorum u lokalnom parlamentu i blokirati rad Komisije, kako bi bili provocirani vanredni lokalni izbori. Ta lica su ujutru dovedena u zgradu nekadašnjeg Komiteta, gde su i inače sedišta DS i SPS, i kolektivno zatvorena u veliku salu "Dunav" osiguranja, koju 25 godina svojataju socijalisti. Odbornici i članovi Komisije su u toj sali bili zaključani zajedno sa par desetina kilograma roštilja, da se ne baci. Lokalna vlast, oličena u bećarima Radmile Gerov, uz pomoć odbornika G17, radikala i nekih solera, ipak je uspela da obezbedi kvorum, a kao nagradu, kvorumaši su u sali SO Negotin bili "otključani" zajedno sa duplo većom roštiljskom masom. Fundamentalna greška svih ovih "izolacija" je u tome, što karantin služi da bolest ostane unutra i ne izađe napolje; ali bolest nikako da bude dijagnostifikovana (iako je među onima pod ključem nemali broj lekara), još manje lečena. Bolest postoji, i to je već jasno samo po činjenici da se u Srbiji nije promenilo ništa od vremena "narodnog odisaja", a da nisu strane ni tehnologije koje su došle glave Edgaru Alanu Pou.
Ono što se danas naziva Srpskom naprednom strankom, zapravo su preostali nepresvučeni radikali s početka devedesetih, potpomognuti masom već presvučenih. Sada su se svi ti silni radikali kolektivno presvukli u svoje nekadašnje žrtve - u naprednjake, a nasilje nad njima preusmerili na predratne protivnike, demokrate. Sve što se u poslednje vreme po Srbiji dešava, samo je ublažena verzija radikalsko-naprednjačkog sukoba iz 1887-1896, ovoga puta u kradikalsko-demokratskoj izvedbi za 21. vek. Onomad je, na kraju, Napredna stranka prestala da postoji, a liberali nastavili još neko vreme da se kurvaju sa radikalima. Danas, sudbina demokrata, počev od izdaje naprednog i reformatorskog programa, preko lopovluka i davanja infuzije partijskoj državi, pa do dolaska na samu ivicu ponora prestanka postojanja, u mnogome liči na sudbinu naprednjaka iz doba vladavine Obrenovića. Srećom, još uvek nije došlo do nabijanja nepodobnih na ražanj, iako se nekima čak i to još uvek vrzma po usijanim tintarama. A i zašto bi, pored medija koji su sada apsolutno svi pod kontrolom kradikala. Tek taj kolac nije za bacanje.
Mada, i on ima dve strane...



"Hleba i igara" - kako to lepo zvuči. Samo, kada hleba nema - čak ni onog od 3 dinara i 7 kora - ni igre se nemaju na šta namazati. Nema problema, slobodno možete da odahnete, jer kada neku vlast spopadne ovakvo ludilo, to znači da joj se bliži kraj. Praksa je pokazala da je to matrica od koje se ovde ne odstupa, a istorijski događaji su se povazdan razlikovali jedino po dužini otpora nizbrdici i količini nasilja kojom se pokušava da spreči neminovno.
Dakle, slobodno možete da odahnete.

Izdahnete.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...