Wednesday 31 January 2018

1389


Petnaest dana nakon ubistva Olivera Ivanovića, Srbija se već ponaša kao da tog zločina nije ni bilo: po medijima se ponovo razvlače "ubijena pevačica", rat Vacića sa Kosovom, rat Lazanskog sa Hrvatskom, rat Vulina sa Silom&Nepravdom zdravog razuma, Balkanski tigrovi i picajzle, septičke jame, paketirana briga za penzionerske prostate i zubala, Putinovi MIG-ovi i migovi, Trampove budalaštine, veličanstveni severnokrejski svemirski raketni program zemlja-zemlja, "Bugojno na vodi", epidemija malih boginja i falsifikovani zdravstveni i sanitarni kartoni medicinskog osoblja, janičarenje na relaciji Beograd-Tirana-Carigrad, (ne)podrška opoziciji u Beogradu (izražena u promilima, naravno), bolestan glumac koji ima dovoljno sopstvenih muka pa su mu samo još nedostajali domaći "novinari" da dosole, retardirani tvitovi posrnulog Idola čija se faca 1997. cerila sa promotivnog plakata MUP, bežanje Telenora iz Srbije, bezbroj drugih gluposti i sitnih pizdarija... sve to, u samo dve nedelje.
Međutim, nijedan zločin ne zastareva.
Streljanje Olivera Ivanovića, u utorak 16. januara 2018. godine, bez obzira na potonje petnaestodnevne pokušaje trusta mozgova na vlasti da sa njega skrene pažnju javnosti i šutne ga pod tepih, možda je najbolje sublimiran u jednom fejsbuk statusu, jednoj karikaturi sa sajta Autonomije, kao i nekoliko tekstova sa Peščanika (napisanih otprilike u isto vreme):

"Kakva reality politika vrhovnog šizofrenika ovih dana, prevazišao je samog sebe.
No, to mu je i bio cilj. Digni buku i dozvoli svima da imaju svoju teoriju, da buka bude obostrana, a činjenice im prećuti, neka lutaju.
Cirkusom a la Palma sakrio je stvarni razlog svoje posete, jer će se svi uhvatiti za traktor i jaganjce i pljuvati ga, što njemu posebno prija jer dobija dodatnu inspiraciju za novo targetiranje i opet on postaje glavna tema. Pravi razlog je pokušaj neodmotavanja klupka u istrazi i trgovine oko toga, ima čime da trguje. Bez njegovih ljudi pada vlada tamo, a to zaustavlja i zvanične pregovore, odlaže ih na neko vreme. Odmotano klupko bi pokazalo simbiozu politike, crkve i kriminala i ko zna sve čija bi imena izašla na površinu, sa svih strana, tako da bi možda i ovde dovelo do prevremenih izbora, što opet odlaže dijalog."

"Pijetet" (Autonomija, 23.01.2018)

"Kada ministar u Vladi Srbije otvoreno kaže da ne veruje da će Ivanovićeve ubice ikada biti otkrivene, javnosti ostaju samo spekulacije.
Međutim, ima spekulacija i spekulacija. Jedno je pokušati da se na osnovu dostupnih činjenica rekonstruiše jedan mogući scenario. Nešto je sasvim drugo ignorisati činjenice u korist izmaštanih scenarija.
Te činjenice tiču se pitanja ko ima moć na Kosovu, ko je aktivno radio na denuncijaciji i progonu Olivera Ivanovića, ko je mogao ili bio dužan da ima saznanja o njegovoj bezbednosnoj situaciji, i ko je mogao ili bio dužan da ga od potencijalnih pretnji zaštiti, a da to nije učinio. Odgovor ni na jedno od ovih pitanja nema nikakve veze ni sa Amerikom, ni sa Rusijom. Umesto toga, odgovori na sva ova pitanja vode ka tri instance:
1) režimu u Beogradu, odnosno njegovim pulenima na severu Kosova
2) režimu u Prištini, i
3) EULEKS-u.
Ovo su činjenice, i svaka spekulacija, kako god maštovita, mora poći od njih i objasniti na koji način se one uklapaju u razmatrani scenario."

"Šta je predsednik tražio u Mitrovici četiri dana posle, a nije na primer došao četiri dana pre, da tamo i tada možda govori bolje i sa više pameti?
Rekao je (između ostalog) i ovo: Ubistvo Ivanovića direktan je pucanj u Srbiju. Ali ovo je previše arhaična figura, dozlaboga neiskrena, stilski traljava, nepouzdana, bljutava i uvredljiva za žrtvu. Ivanović je bio običan, istinski skroman čovek, jedan od nas, nikada nije smatrao da je veći od sebe samog.
Pohvalio se da je pomagao Ivanovićevu porodicu, da je pazio na njega dok je bio u zatvoru, ali o tome nije govorio. Zar? Ako se nije busao u prsa dok je Oliver bio živ, a njegova suklata Marko Đurić ga proglašavala za srpskog dušmanina, zašto se hvali sada kada Ivanović više ne može da se brani od Vučićevog dobročinstva?
U danu ubistva Olivera Ivanovića, Vučić je mnoge novinare i čelnike opozicije nazvao bednicima, lažovima i podlacima, uz slabo artikulisane povike: Sram vas bilo. To pod uslovom da je bilo ko posumnjao u njega i njegove. Ne znamo da li jeste, ali valja reći da je sumnja rizična, a njen izostanak neoprostiv.
Vučić je smislio kako da političku mržnju prema Ivanoviću pretvori u filistarsku posmrtnu ljubav, i da pritom oblikuje pokojnika prema svom modelu. Javni servis je pomogao da se putovanje u Mitrovicu obznani kao trijumf na mestu zločina, i to je bio agitpropovski poduhvat koji je Vučića podigao iz političke agonije."

"Vučićeva vlast ne priznaje odgovornost za neprijateljstvo, satanizaciju i progon Olivera Ivanovića. Ne priznaje odgovornost za pretvaranje države u mafijašku organizaciju, gde kriminalci sa Kosova u vozilima bez tablica zastrašuju ljude u Pećincima, a oni iz Kruševca ljude u Mitrovici ili Mionici. Pa ipak, najveća nebezbednost vlada na severu Kosova. Do toga je došlo baš tamo zbog briselskog dijaloga o razrešenju 'kosovskog čvora'. Taj proces je odmakao do integracije severnog Kosova u državne institucije Republike Kosovo. Te institucije ne funkcionišu zbog nesposobnosti albanskih službi, ali i zbog toga što je Sever već predat u ruke srpsko-albanskoj mafiji, i to iz koristoljublja a ne samo iz političkih motiva. Sever je predat kriminalcima zato da bi tamo zavladali strah, ugroženost i apsolutna tišina.
O bazičnoj nesigurnosti, nasilju, pretnjama, pritiscima i strahovima Oliver Ivanović je govorio u svojim poslednjim intervjuima, pominjući i životnu opasnost u kojoj se sam našao. Tvrdio je da Srbi u Mitrovici nisu ugroženi samo od Albanaca već i od Srba, odnosno od kriminalnih grupa pod zaštitom vrhovne vlasti iz Beograda, a verovatno i iz Prištine iz drugih razloga.
Do ovakvog stanja je velikim delom došlo najpre zbog nas samih, ali i zbog pogrešnog pristupa Srbiji tokom briselskog dijaloga. Taj pristup je zapravo krahirao ubistvom Olivera Ivanovića. Nije bilo dobro što je kancelarka Merkel proglašavala uspeh pregovora o Kosovu (merilo svih merila na evropskom putu Srbije), dok je Srbija odlazila dođavola. Kao takva ona ne može biti garant bilo čega, pa ni rešenja kosovskog problema. Strategija nagrađivanja Vučićeve fleksibilnosti u vezi sa Kosovom, u smislu tolerisanja ukidanja demokratskih sloboda i pretvaranja institucija u prah i pepeo - počela je da puca zbog jačanja uticaja Rusije u Srbiji, Republici Srpskoj i severnom Kosovu. Sa ovim problemom EU ne ume da izađe na kraj. Zato se sve češće pominje povratak SAD na Balkan.
Ključna posledica ubistva Olivera Ivanovića odnosi se na prekid briselskog dijaloga u odlučujućoj fazi pregovora. To se može razumeti kao izgovor, odnosno lažni razlog da se odloži rešenje otvorenog kosovskog sukoba i na neodređeno vreme odloži put Srbije ka EU. Kao uslov za nastavak dijaloga srpske vlasti zahtevaju opipljive rezultate istrage o ubistvu koju vode prištinske vlasti, koje nisu prihvatile da srpski istražni organi učestvuju u rasvetljavanju Ivanovićevog ubistva. Ako se istraga oduži ili možda ne završi, to bi značilo da se Srbija u skorije vreme neće vratiti za pregovarački sto. Ako sada pogledamo onu širu sliku s početka teksta, to bi značilo da će nacionalistička, antievropska i konzervativna politička struja, koja se oglasila u Apelu za odbranu Kosova i Metohije, koji je inicirao DSS i koji je zajedno sa oko 200 potpisa objavila Politika - još jednom odneti prevagu.
Put kojim će Srbija ići dalje, a to će se videti veoma brzo, razrešiće pitanja koja sa različitih strana postavlja ubistvo Olivera Ivanovića."


Ovo je blogpost broj 1389.
Nisam mogao da pronađem naslov koji bolje pristaje temi.

Saturday 27 January 2018

Da li je demokratija pukla?


Brexit, Trampova izborna pobeda...
2016. definitivno nije bila dobra godina za Zapadne demokratije. Čini se da posledice takvog glasanja britanaca i amerikanaca u 2018. izgledaju još gore nego što su mnogi pesimisti očekivali.
 Šta bi Platon, čuveni žestok kritičar demokratije, imao da kaže o svemu tome?


Da li je demokratija pukla?

Britanija plaća tešku cenu svoje referendumske odluke da napusti EU. Pod Trampovom komandom, SAD su napustile Pariski sporazum o klimatskim promenama i u velikoj meri smanjuju zaštićene površine svojih nacionalnih parkova. Međunarodni odnosi obe zemlje sa saveznicima, ali i sa protivnicima, danas su na najnižem nivou. Najnovije poreske reforme najviše koristi donose bogatima i delimično ukidaju Obamacare sistem. Trampovo jednostrano priznavanje okupiranog Jerusalima za prestonicu Izraela bi moglo dovesti do novih nemira u tzv. Arapskom regionu.
Takav razvoj događaja, naravno, svakako će imati i neke nove posledice. Jedan američki profesor filozofije već sada drži predavanja pod nazivom "Kako je demokratija doživela neuspeh", dok su mnogi - pa i autor ovog teksta - veoma zabrinuti narastajućim talasom novih anti-demokrata.
Da li je priča o uspehu savremenih Zapadnih demokratija došla do kraja?
Da li je pobeda demokratije nad konkurentskim političkim sistemima (poput monarhije i neskrivene oligarhije) u prvoj polovini dvadesetog veka uopšte bila dobra stvar? Platon, koji je većinu stranica svojih Dijaloga posvetio političkoj filozofiji, na ovo poslednje pitanje bi neuvijeno odgovorio sa "nije".
Dakle, šta je to Platonova kritika demokratije?

Politika je umetnost koja zahteva specifično znanje

Za početak, Platon na politiku gleda kao na neku nauku ili umetnost, koja zahteva određeno znanje i obrazovanje. Kapetan nekog broda mora da poznaje vode, vetrove i zvezde kako bi uspešno mogao da upravlja brodom. Slično tome, političaru je neophodno znanje o tome šta je dobro i pravedno za određenu političku zajednicu i njene građane. Po Platonu, takvo znanje ne postoji samo kao objektivna moralna stvarnost, već pravi filozof takođe mora da ima sposobnost pristupanja istini o njoj. Jezikom savremene meta-etike rečeno, Platon je bio kognitivista i - ovo može zvučati malo šašavo - moralni realista. Savremeni filozofi i danas brane razne verzije takvih gledišta.
Jedan od glavnih razloga zašto je demokratija po Platonu loša stvar, leži u tome da običan svet ima stav samo o tome šta je dobro a šta loše. Púk nije sposoban da dostigne moralno i političko znanje niti da donosi sud o ljudima koji tvrde da to znanje poseduju.

Objektivna moralna realnost ne postoji

Po mišljenu autora ovog teksta, Platonovo razumevanje politike je jednim delom tačno a drugim problematično. 
Postoje dobri razlozi da se podjednako sumnja u postojanje objektivne moralne realnosti i da bi smo mi, ukoliko ona zaista postoji, mogli da steknemo potrebno znanje kako bi smo je dostigli. Različita društva i kulture imaju - kako to etički relativisti uporno naglašavaju - različite pa čak i suprotne poglede na to šta je dobro i pravedno. Čak i među filozofima postoji uobičajeno neslaganje oko tih pitanja.
Moderna društva karakteriše vrednosni pluralizam. Građani treba da diskutuju i raspravljaju po pitanju svojih suprotstavljenih stavova oko toga šta je dobro i pravedno, ali oni obično ne umeju da usklade svoja međusobna neslaganja. Kroz izbore i referendume, demokratija obezbeđuje makar neke procedure odlučivanja oko toga u kom smeru bi državni brod trebalo da plovi. Političari i političke partije koji pobeđuju na izborima i čine većinu, tako stiču pravo da preuzmu kormilo tog broda na određeni vremenski period.


Platon: Izbori nisu ni dobri niti pravedni

Izbori i referendumi su efikasne procedure za rešavanje političkih nesuglasica. Međutim, mi možemo sumnjati u to da li su te procedure zaista dobre i pravedne. Po Platonu, one su loše zbog slabe sposobnosti ljudi da adekvatno sude o političkim pitanjima, kao i da biraju istinski odgovarajuće predstavnike. Osim toga, ljudi su poprilično iracionalni, pa demagozi i političari njima mogu lako da upravljaju.
Zaista je teško opovrgnuti činjenicu da referendum za Brexit i glasanje na izborima za Džordža Buša Mlađeg i Donalda Trampa idu u prilog Platonove kritike. Izbori i referendumi su po Platonu takođe nepravedni zbog svog egalitarističkog karaktera. Po njemu, zbog različitih intelektualnih sposobnosti i obrazovanja, ne bi trebalo da svi muškarci i žene imaju isto pravo glasa.
Slično tome, najuticajniji britanski filozof 19. veka - liberal Stjuart Džon Mil - smatrao je da glasovi građana treba da imaju nejednaku težinu zbog toga što oni nemaju podjednak nivo znanja i stručnosti. Bez obzira na kritike, Mil i pored nejednake težine pojedinačnih glasova, smatra da biračko pravo treba da imaju svi građani.

Da li vredi braniti demokratiju?

Milov predlog nije samo teško primenljiv. On bi, takođe, teško dobio širu podršku u savremenom svetu koji je tako snažno uobličen verom u jednakost i podjednaku vrednost svakog ljudskog bića.
Međutim, Platon i Mil su u svojim kritikama jasno izneli bolnu tačku demokratije - temu koja zaslužuje buduću pažnju i napor, i koju nije nimalo lako razrešiti. Podizanje nivoa obrazovanja i političkog znanja ljudi bi trebalo da predstavljaju jedno od rešenja tog problema.
Treba imati na umu i to da pravo glasa nikako ne predstavlja jedinu odliku demokratije. Zapravo, pravo glasa nije bilo čak ni karakteristična odlika drevnih demokratija, u kojima je najveći broj političkih funkcija bio biran ne na izborima već - žrebom.
Uprkos neslaganjima modernih teoretičara demokratije oko same definicije onoga čime se bave, treba imati na umu da demokratija u savremenom svetu takođe podrazumeva ključna prava i slobode, vladavinu zakona, pluralizam, toleranciju, te razdvajanje vlasti (na zakonodavnu, izvršnu i sudsku) čime se ostvaruje i zaštita od zloupotrebe neke od tih vlasti.
Zbog suštinskog značaja tih odlika, bez obzira na nedavne neuspehe, svakako i dalje vredi braniti savremenu Zapadnu demokratiju.



Profesor Manuel Knoll je 2000. godine na minhenskom univerzitetu odbranio doktorsku disertaciju u oblasti filozofije, političkih nauka i istorije. Nakon predavanja koja je držao na Univerzitetu u Minhenu i minhenskoj Školi političkih nauka do 1998, on postaje profesor filozofije na istambulskim univerzitetima Fatih (2011) i Šehir (2015). Takođe, od 2013. je član Instituta "Lusio Aneo Seneka" na univerzitetu "Karlos III" u Madridu.

bonus:


Wednesday 24 January 2018

Protuoborinsko glavotijelopokrivalo


Da se još jedared - i po poslednji put - vratimo na priču o kišobranima i... znate već kome.
Bez obzira da li je pazario firmiran (u nekoj od "besnih" prodavnica) ili kineski (na rasklop i raspad), ovom liku definitivno neko treba da nacrta uputstvo kada se kišobran koristi a kada ne. I kako.
Zbog padavina.


To što se on, po sopstvenim izjavama, na svakom mestu oseća kao kod kuće, pa zbog toga ne nosi ili ne otvara kišobran - da ga ne bije baksuz - nije nikakvo opravdanje kada svojim ponašanjem podvrgava ruglu svaku javnu funkciju koju je vršio ili još uvek vrši. Ne pomaže tu čak ni ona ederlezi izreka, o pevanju po kiši a plakanju po suncu.
Jednostavno, i na bilo kom jeziku - budalaština.

***
U stranim jezicima, baš kao i u srpskom, postoje posebni nazivi za kišobran i suncobran. Međutim, opšteprihvaćeni naziv za "uređaj koji služi za zaštitu od vremenskih nepogoda i sunca" jeste umbrella. U njegovom korenu je latinska reč umbra, koja znači "senka, biti u senci".
Vučić u senci?
Molim?!

beži bre matori s tim čudom od mene

E pa će da neće da može da bude, jokmore!
I tačka.

Sunday 21 January 2018

Čizme, šubare, kišobrani, volovi... i tako to


U našem narodu postoji čuvena izreka "čizma glavu čuva a šubara je kvari". Tokom i nakon Drugog svetskog rata ona je dobila dodatno, političko (negativno) značenje. Na sreću, ono izvorno, koje se odnosi na očuvanje zdravlja - i dalje važi.
Kradikalni mutirani nakot radikalski, bivajući prava napredna narodna vlast, okrete se vladavini narodnih umotvorina umesto prava, pa tako poskidaše šubare i pouskakaše u vojničke i gumene čizme, koje upariše sa (obavezno) crnim uniformama.

Nastade i jedna nova narodna zagonetka, na koju Golum nikada ne bi uspeo da odgovori:
- Ispod jedne šubare pet glava iskoči pa u sedam čizama uskoči. Šta je to?


Eto, sada vam je valjda jasnije zašto stalno kisnu, a ne porastu.
Šta, još uvek nije?
Ima još:

KIŠOBRAN
"Kažu da je prvi kišobran korišćen još u 11. veku pre nove ere. Na Staroj planini sreo sam ovu baku i deku koje je iznenadila kiša. Kao pravi džentlmen deka je dao baki kišobran, a on se zaštitio starim džakom. Jedino volovi kisnu jer kišobran za volove još nije izmišljen."


To više nisu slepci - niti je on Domanovićev "Vođa", niti je ovo Velsova "Zemlja slepaca".
Ovu zemlju danas vode pokisli volovi.

Eto, zato.

Saturday 20 January 2018

O Kosovu i oko njega


NEISCRPNI RUDNIK POLITIČKIH MANIPULACIJA

Velika napetost vlada na političkoj sceni Srbije. Posebno su, kao i uvek aktivni premijer i ministar inostranih poslova. Iscrpeli su sve "velike" teme i red je ponovo došao na Kosovo. Kad god ponestane materijala kojim bi političari trebalo da skrenu pažnju građana sa njihovih životnih problema, poseže se za izanđalom pričom kako neko ponovo pokušava da Srbima otme Kosovo. Iako je mnogo puta ova tema stavljana u žižu interesovanja javnog mnjenja, političari još uvek veruju da ona ima delotvorno svojstvo. Računaju da građani neće pokrenuti pitanja o sopstvenim problemima i nevoljama u trenucima "sud­bonos­nim za naciju i njenu budućnost". Iako gotovo svi građani Srbije znaju da je Kosovo samostalna država priznata od većine rele­vantnih svetskih država, politička vrhuška, koja, takođe, veoma dobro zna kakvo je faktičko stanje sa delom teritorije koja je nekada bila u sastavu ove države, ne želi javno da prizna činjenično stanje. Kosovska tema može višestruko da bude korisna.


Mantra o "zauvek srpskom" Kosovu

Priče o Kosovu i javne jadikovke mogu da po­služe da građani steknu utisak da njihovi izabrani predstavnici predano i teško rade, boreći se protiv većine najmoćnijih svetskih država da sačuvaju svoju "svetinju". Iako je jasno da je "borba" neravnopravna i da se ništa neće promeniti, oni imaju materijala da se medijski predstave kao ljudi koji izgaraju na poslu i hrabro se suprotstavljaju nepravdi. Znaju da veliki broj građana infantilne strukture mentalnog sistema, ima razumevanja i pruža im podršku u takvim nastojanjima. Na mantru o Kosovu se dobro zarađuje i zbog Kosova se dosta putuje.
Zbog Kosova postoje ministarstva i sekretarijati sa velikim brojem zaposlenih koji ništa ne rade, primaju pristojne plate i pojavljuju se u medijima. Kosovo je bilo i ostalo neiscrpni rudnik mogućnosti u kome se vešti manipulacijama i moralno insuficijentni ljudi dobro snalaze i dob­ro prolaze. Više godina traju pregovori između srpskih i kosovskih zvaničnika, a Srbi nisu pos­tavili pitanje statusa spomenika srednjovekovne srpske kulture. Inadžijskim, neprincipijelnim i neodrživim stavovima za koje su unapred znali da neće biti prihvaćeni gubili su vreme i trošili no­vac, a krucijalne teme su ostavljali po strani. Sada, kada je izvesno da će pitanje članstva Kosova u organizaciji Ujedinjenih nacija UNESKO, biti na dnevnom redu Generalne konferencije u novembru, srpski premijer i ministar uz podršku brojnih članova ekipe koja ih prati, trče po Evropi i "brane Kosovo". Predstavljaju se kao veoma zabrinuti i uz obavezne doze bljutave patetike, izgovaraju još bljutavije reči čiji besmisao i praznina odavno ne korespondiraju sa većinom primaocima poruka. Ako je „braniteljima Kosova“ zaista stalo do srpske kulturne baštine koja se nalazi na toj teritoriji, trebalo bi da se ne protive da Kosovo postane član UNESKO-a jer bi, u tom slučaju, spomenici bili međunarodno zaštićeni i eventualni ekscesi koje mogu da izazovu neke militantne grupe kosovskih Albanaca, bili bi svedeni na najmanju meru.
Pošto su srpski zvaničnici svoje političke stavove formirali na razrađenim mehanizmima manipulacije građanima, a ne na racionalnom mišljenju i objektivnom testu realnosti, ništa se drugo od njih nije moglo očekivati. Sve stavke poglavlja 35 nad kojima sad horski nariču, već su bile okvirno formulisane u Briselskom sporazumu, koji su potpisali. Sada kada je došlo vreme da se postavljeni okviri detaljnije razrade i preciziraju u pomenutom poglavlju, srpski zvaničnici posežu za oprobanim mehanizmima kojima žele da sopstvenu javnost ponovo obmanu i predstave im Evropsku uniju kao nedoslednu i za Srbe ugrožavajuću organizaciju, koja navodno, neprekidno izmišlja nove uslove jer ne želi da Srbija postane njen član. Možda među članicama Unije postoje države koje se protive članstvu Srbije, ali pre će biti da rukovodstvo ove države koje se verbalno deklariše da zastupa evrointegracije, jedno govori, a drugo radi. Većini članova aktuelne vlade ne bi odgovaralo drugačije državno ustrojstvo. Oni ne žele da država funkcioniše kao uređen, na zakonima i pravilima konstruisan sistem. Vlast shvataju kao neprikosnoveno pravo da delaju po ličnim principima i relativizovanim pravilima.


Vučićeve žalopojke na EU

Premijer, koji je svakodnevno medijski ekspo­niran, aktuelna zbivanja oko Kosova i poglavlja 35, koristi kao i uvek, za sopstvenu promociju i konstruiše scenario koji bi zadovoljio njegov egocentrizam i osigurao mu sigurnu i laku pobedu na budućim izborima. Već je dra­matično najavio da neprincipijelnost zvanič­nika Evropske unije prema Srbiji, i njihovi navodni novi uslovi koji se postavljaju pred Srbiju, zahtevaju od njega da reaguje časno i da građanima ponudi ostav­ku. Ostavkom premijera, izvršna vlast države bi došla u krizu koja se rešava prevremenim repub­ličkim izborima. Pripre­ma izbora, predizborna kampanja i aktivnosti vezane za taj događaj, prekinuli bi jalove poslove vlade, skrenuli bi pažnju građana sa brojnih afera uz koje se sve češće vezuje i premijerovo ime i omogućili mu da predahne, jer on je čitavo vreme svog mandata u kampanji.
Na političkoj sceni Srbije ne postoji ni jedna ličnost koja bi ugrozila njegovu nesumnjivu popularnost i podršku koju uživa kod velikog broja građana. Laka pobeda bez rizika omogućila bi mu novi mandat i stvorila uslove da se, eventualno, odrekne usluga nekih saradnika koji mu prave smetnje. Novi mandat bi započeo bez pritisaka i imao bi dovoljno vremena da prolongira pregovore koje je započeo sa kosovskim zvaničnicima i predstav­nicima Unije oko famoznih poglavlja. Ne očekuje neka ozbiljnija društvena previranja jer zna da je većina građana apatična a opozicija preslaba. Mirno se upustio u jeftinu proverenu igru koja treba da probudi "patriotska" osećanja kod građana koji realnost ne testiraju racionalnim kriteriju­mi­ma.
Deo javnosti će se neko vreme baviti retorič­kim pitanjem "Ili Kosovo ili Evropa", a on će biti pošteđen odgovora na neka neprijatna i po njega, možda, štetna pitanja. Zbog toga je išao i kod patrijarha čiji su besmisleni konzervativni stavovi odavno poznati, zbog toga je dozvolio da dezorijentisani predsednik države javno iznese predlog da se raspiše referendum na kome bi se građani izjasnili o statusu Kosova, koje on ne bi priznao ni ako rezultati referenduma to zahtevaju od njega. Premijer je dozirao i podržao izvesnu dozu masovne histerije koja ne može da mu ugrozi rejting. To mu je u ovom trenutku najvažnije, za ostala događanja ima vremena, jer on je odlučan da još dugo bude nezaobilazna politička ličnost u ovoj surogat državi. Odustao je od izbora ali kad god ih bude raspisao, pobediće. Građani i tako ne veruju da će se nešto značajno dogoditi na političkoj sceni. Premijer će potvrditi njihova očekivanja.

- Dragica Stanojlović

Poslednja Republika
br.608-6111. novembar - 31. decembar 2015.

***
Proročanski tekst?
Ne, već činjenično beskonačno stanje trpno.

Friday 19 January 2018

Vreme bajki o zarđalim kašikama


U januaru 2016. godine na kioscima se nije pojavio poslednji broj časopisa Republika, koji je bio poznat i po podnaslovu "Glasilo građanskog samooslobađanja, protiv stihije straha, mržnje i nasilja". Novaca za štampano izdanje više nije bilo, pa su svoj primerak dobili samo retki pretplatnici, dok je elektronsko izdanje i danas dostupno na internetu. Finansijske nedaće i žestoko nerazumevanje onih koji sebe i dalje nazivaju domaćom "građanskom elitom", doprineli su gašenju časopisa koji je predstavljao utočište onima zdravog razuma tokom devedesetih, ali - nažalost - i nakon 2000. godine. U Republici nije bilo mesta za kohabitacije, uzajamne bolove, rukoljube, prenemaganja, kleronauk i ostala agrotehnička sredstva politikantskog društveno-štetočinskog "snalaženja".
Ne bi bilo ni danas, potpisujem.

januar 2018

Podsetimo se uvodnika i nekih od članaka iz Republike #588-591 (1. januar - 28. februar 2015). Tri godine kasnije, neke teme i Koraksove karikature su i dalje u potpunosti aktuelne, baš kao i zarđale kašike. Možda lak i aktulenije nego tada.

BAJKE

U 2015. godinu srpsko društvo ulazi sa puno strepnje, mnogo više nego sa nadom. Nadu mu svakodnevno oduzima država svojim (ne)činjenjem i pukom retorikom za koje veli da su reforme. 
Rascep između društva i države sve je veći. Siromaštvo, velika nezaposlenost sa tendencijom uvećanja, konstantno privredno opadanje, korupcija, masovni i sve češći štrajkovi radnika, ali i advokata, prosvetara, jasan su indikator tog rascepa. Država pak, uljuljkana sopstvenim zavaravanjima da se „reforme uveliko sprovode“, sve manje ima osećaja za one zbog kojih postoji: građane. Svuda niču Potemkinova sela "no­vih investicija", uz šljašteći šareniš koji zasenjuje bedu.
Preostao je još poneki medij čiji se nezavisni tragovi sve više brišu i nestaju u prašini režimskih smutnji, pretnji i autocenzure. 
Premijerovi hvalospevi sebi i vladi prelaze granicu lepog vaspitanja. Ali mnogo gore od toga jeste njegova uverenost u sopstveno poslanje po kome se on samo pokorava stvaralačkoj volji istorije.
Takva retorika je - istorija totalitarizma svedoči - bajkovita i ljudi je rado slušaju, ali ne shvataju ili shvataju tek nakon katastrofe, da se iza takvih „imperativa“ neretko skrivaju opasne namere.

- Zlatoje Martinov

avgust 2014.

Koraksove karikature - svedočanstvo o jednoj tragičnoj epohi

"Cerimo se kao kavez pijanih majmuna" (Krleža)

Karikatura je poseban oblik likovne umetnosti koji, u širem smislu, pripada domenu komedije i komičnog. Ona označava prenaglašen i iskrivljen prikaz društvenih i političkih zbivanja, ostvaren jednostavnim sredstvima: olovkom, mastilom ili tušem. Kod dobre karikature tekst je poput "carevog novog odela". Portret-karikatura je psihološka studija karaktera. Karikatura je nastala potkraj renesanse ili početkom baroka kao protest protiv renesansne vere u red i simetriju. Smatra se da je prvi karikaturista bio Anibal Karači (1560-1609), koji je stvarao u doba procvata Comediae dell arte. Pun razvoj karikatura je doživela u 19. veku zahvaljujući političkom liberalizmu u novinarstvu i razvoju štampe. 
Karikatura pikira temeljne crte ličnosti, karakter, emocije i namere, suštinu događaja ili situacije. Komičan utisak postiže mešanjem sličnosti i odstupanja od stvarnog izgleda prikazanog lika. Njene glavne odlike su sličnost, idealizacija i transformacija. Karikatura situacije razotkriva društveno-političke negativnosti, izvrgava ruglu postupke odgovornih i podstiče javnost na promene. Često preuzima ulogu satire i kritičke misli.
Danas joj, kao "retkoj zveri", preti istrebljenje. Neki ljudi bave se njome iz hobija, neki profesionalno. "Futuristi" najavljuju njenu smrt. Nadam se da će nadživeti svoje nostradamuse. Ko da zaboravi majstore poput Leonarda, Direra, Filipona, Hogarta, Boša, Brojgela, Goju. Mi ne smemo da zaboravimo one koji su, poput "Šleskih tkača", tkali našu "nacionalnu istoriju": Klasa, Džumhura, Kušanića, Dobrića, Križanića, Vlahovića, Petričića i Predraga Koraksića Koraksa, koji nisu marili za "cenzuru štampe" i "istorijsku distancu", niti se plašili "vrućeg krompira" i "sivog doma". 

mart 2013.

Koraksova knjiga Trajno prošlo vreme: hronologija 1990-2001, u izdanju Alexandria Press-a (urednica Branka Prpa, priređivači S. Mandić, V. Mijatović i N. Korać) predstavljena je u CZKD-u. O knjizi su govorili Branka Prpa, Ivan Čolović i autor, koji su istakli da je ova knjiga po mnogo čemu jedinstvena u odnosu na Koraksove ranije publikacije. Razlikuje se po obimu: više od 600 karikatura na 355 stranica iz decenije Miloševićeve vladavine u Srbiji, s godinom dana pride. Poređane su hronološki, sa podacima o mestu i datumu objavljivanja, akterima događaja i, tu i tamo, kratkim komentarom konteksta na srpskom i engleskom jeziku. U zaključnom delu, kao na filmu, navedena su glavna "lica", abecednim redom i s kratkim ličnim podacima. Uvodne tekstove napisali su B. Ćosić, D. Makavejev i V. Pištalo. Knjiga obuhvata izabrane Koraksove radove s kraja 20. veka. Četiri decenije Koraksovog rada u Ježu, Večernjim novostima i Borbi (1950–1989) i 14 godina posle Miloševićeve vladavine ostalo je izvan njenih korica. Neke novije mogu se naći na portalima Danasa, Radija Slobodna Evropa i Peščanika, koje "gore od želje da se pridruže onima iz 90-ih" (I. Čolović). O nastavku rada izdavač se još nije izjasnio.
Prvo izdanje Koraksovih karikatura, Građanski bukvar, objavila je Republika jula 1992; na 64 strane velikog formata 115 karikatura iz perioda 1990–1992, s uvodom D. Makavejeva. Vreme 1994. objavljuje Bukvar za odrasle: 225 karikatura na 115 strana velikog formata; uredio P. Marković, opremio D. Šević; uvodni tekstovi: D. Makavejev i M. Prodanović. "Prva kolekcija Koraksovih karikatura bavila se tek počecima naše nacionalne nesreće", a druga ratnim užasom u kojem se "dižu u vazduh prave crkve, biblioteke, bolnice i čitavi gradovi... proliva prava krv, komadaju ljudi, žene i deca" (Makavejev). Republika, i sama kritički svedok vremena, objavljuje 1997. novi Građanski bukvar, 35 crteža "sobnog" formata,"za ljubitelje i mrzitelje prosvećenosti, prvima na radost, drugima na muku".


decembar 2017.

Predrag Koraksić potpisuje se kao "Corax", korenom svog prezimena, istovetnim sa Coraxom iz petog veka pre Hrista, osnivačem retorike, koji je ljude grčkog polisa podučavao načelima besedništva da bi došli do pravde, od kog su učili Sokrat, Platon, Aristotel, plejade pravnika i filozofa. Naš "Corax" nas uči "nemuštom besedništvu", govoru lica. Uz D. Petričića i J. Vlahovića, jedan je od najvećih srpskih karikaturista. Bavi se političkom karikaturom bez reči. Posvećen je i karikaturi-portretu i karikaturi situacije. Posebnu pažnju posvećuje ljudskom licu, dok je telo u drugom planu. Koraks je majstorski portretista. Na njegovom crtežu sve je jednostavno i savršeno. Lako izvučena linija "nastavlja" tamo gde je prekinuta. Ne vidimo je, ali je osećamo; "vidimo" i ono što nije nacrtano. To je draž minimalizma. U nekoliko poteza zgusnute su misli, emocije, sudbine. Koraks crta "naše" političke vođe i marionete, a druge samo kad su "u dilu s našima". Tako smo mogli videti Tuđmana, Karlu del Ponte, Angelu Merkel ili Putina.
Reč ima Koraks:
"Najvažnije je da karikatura ima poruku."
"Taj čovek (Milošević) je imao problem autizma. Zato sam ga crtao bez očiju."
"Najveća inspiracija mi je Vučić… maltene nadljudsko biće… on kompletnu političku stvar u Srbiji drži u šaci."
"Ja vodim računa o principima: da to ne bude uvreda, da bude ironično, da se kritikuje a da se ne vređa. Kad je reč o kritici vlasti, to radim do daske."

- Ljubiša Vujošević



Genijalni crtač Predrag Koraksić - Corax objavio je skoro hronologiju svojih crteža Trajno prošlo vreme. Nastali su između 1990 i 2001. godine i govore nam više od bilo kog teksta. O sedmoj Koraksićevoj knjizi u Centru za kulturnu dekontaminaciju govorili su urednica izdanja istoričarka dr Branka Prpa, izdavač Dušan Veličković (Aleksandria Press) i Ivan Čolović, a na koricama su mu besedu podarili Bora Ćosić i Vladimir Pištalo, Ipak, izdvajam priloženu reč Dušana Makavejeva.
Mak kaže: "Nesporno je da nam je Corax miliji i draži od Vuka Karadžića i Dositeja Obradovića. Zajedno. Koliko je neophodan, neću ni da pričam. Ako se po tom pitanju slažemo i obzirom da je naš narod dobrim delom nepismen ili polupismen, predlažem da se Koraksov opus upotrebi u svrhe opismenjavanja i opasuljivanja gore pomenutog naroda. Potrebni su, dakle, aktivisti, mladi gimnastičari, alpinisti, čobani, sveštenici, učiteljice, balerine i ostali koji su spremni da krenu diljem Srbije, od kuće do kuće, od sela do grada, od vrtića do Akademije nauka, itd. sa Koraksovom kolekcijom u narod DA VIDI i da PROGLEDA. Treba imati u vidu da sa ovom akcijom kasnimo već nekoliko decenija".

- Dragan Banjac


april 2016.

Tako nam je pisala i govorila Republika a Koraks crtao.
Kako i koliko smo ih čitali i razumeli, tako i toliko nam je danas sve dobro. A od te silne dobrote nam se svima u podsvest uvukao manir konstantnog osvrtanja da se na svakom koraku, kojim slučajem, ne sapletemo i posečemo na neku od na sve strane pobacanih i danas sveprisutnih zarđalih kašika.
Koraks je u aprilu 2016. godine objavio knjigu Fenomenologija zarđale kašike, koja predstavlja zbirku postpetooktobarskih karikatura aktuelnih "kašikara" na vlasti.
Rđa ume da bude opasna stvar, čak i u bajkama o zlatnim kašikama.

Thursday 18 January 2018

Jedino tu


Da li možete da zamislite Nikolu Pašića & Co. kako prisustvuju (tajnoj) sahrani ubijenih Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, "tačno u tri po ponoći, 30. maja 1903. godine"?
Ne ide.


Ekipa Pašićevih naslednika, bez licemerja - koje je oprobani manir te radikalno-boljševičke ekipe već vek i po (od samog njihovog osnivanja) - može da prisustvuje samo jednoj sahrani. Samo toj, i ničijoj više.
Jedino tu.
To ne ume čak ni minut ćutanja da odćuti kako treba.
Sve ostalo je pišanje po grobovima, baš kao i one majske noći pre 115 ili martovskog dana pre 15 godina.

Wednesday 17 January 2018

Drino...



Nakon jučerašnjeg samoobraćanja medijima od strane Šešeljevog političkog sina, i večerašnje pink-bljuvaonice Vučićevog političkog oca & ostalih kradikalskih supozitorija - da kojim slučajem ovog trena ustane iz groba i vidi to čudo, Kursula bi mogao da kaže samo jedno:


E, to.
I zatražio da ga više nikada ne probude.

Danas, tu su njih dvojica - tatko i tatkov - a uskoro se vraća i Mira.
Dobrodošli u jesen 1998, na početak Crne berbe koja je na jedvite jade zaustavljena tek dve godine kasnije - i to samo privremeno. Živimo zaokret od punih dvadeset godina unazad, u vreme kada su započeli ono što im je potom "neko" prekinuo u oktobru 2000. Mediji su sjebani, opet su krenuli sa političkim ubistvima nepodobnih, građani Srbije doživljavaju svakodnevno pinkformersko bombardovanje, crveno-crna koalicija ponovo jaše, tu su na okupu svi osim požarevačkog Saurona lično (mada se ne da primetiti neka kvalitativna razlika).
U stvari, ima razlike: u odnosu na 1998, kada je uz vlast Drašković bio samo jedan, danas raznih Draškovića ima na buljuke. Uz vlast, naravno. Svi.

Tek ćemo najebati.
Svi ćemo najebati.
Neće moći drugačije, jer pamet - izgleda - samo tako dolazi u ove krajeve.

Tuesday 16 January 2018

Ministin



Vinston Smit je običan drug-građanin Okeanije, član Partije i sitni činovnik zaposlen u Ministarstvu Istine - skraćeno: Ministin ("Minitrue"). Zadužen je za pisanje "vesti" u kojima zapravo uklanja sve što trenutno nije na liniji, istorijske činjenice, pa čak i samu prošlost. Evo primera: ako je Okeanija do danas bila u ratu sa Evrazijom a saveznik sa Istazijom, a od danas je obrnuto, njegov posao (i drugih, sličnih njemu) je da pronađe sve vesti koje to sadrže i retroaktivno ih izmeni; bez obzira što je to do tada već bilo učinjeno bezbroj puta povodom iste vesti koja se u beskraj ponavlja, svrha takvog posla nije obmanjivanje javnosti već upravo sam taj posao. Javnost je odavno obmanuta, postojanje takvog sistema je materijalni dokaz te tvrdnje.
Vinston Smit ne prepravlja samo objavljene vesti, već i zvanična državna obaveštenja, proglase, pamflete, oglase, pa čak i knjige. Sve.
Isto važi i za ljude koji bivaju "evaporirani" kao neprijatelji Države, Partije i Velikog Brata: oni nisu doslovce "ispareni", već najčešće bivaju ubijeni nasred ulice metkom u potiljak. Ponekad ih odvode u podrume Ministarstva Ljubavi (policija) i kao pse ubijaju u mraku, ali to važi samo za one koji ne mogu nikako biti iskorišćeni za državnu propagandu (iako su targetirani kao neprijatelji). Evaporacija se tek onda vrši, nakon metka za koji osoba kojoj je na potiljku nacrtana meta nikada ne zna kada će biti ispaljen (što može da znači godinama, ali biće obavezno ispaljen bez ikakve sumnje u to). Taj "izdajnik" Partije i "mrzitelj" (tj. novogovorom ispravno nazvan "nevolitelj") Velikog Brata započne uvod u nestajanje medijskim linčom, njegovo zločinačko lice se nalazi svuda, po plakatima i telekranima širom Države, u svakom domu. On se potom povlači u sebe i džin sa ukusom benzina (najčešće u kafanu "Pod kestenom"). Nakon egzekucije, počinje konačna faza "evaporacije", kada na scenu stupaju svi Smitovi Ministina, koji brišu listom sve što se odnosi na "evaporiranog" izdajnika i mrzitelja Vođe.
Evaporiran.
Isparen.
Nestao.
Izbrisan.
Nikada nije postojao.
"Evo, ako bilo gde nađete nešto o tom izmišljenom liku, odmah podnosim ostavku. U suprotnom - umuknite, neću više ništa da čujem!"


Danas, 16. januara 2018. godine, od trenutka kada je završena vanredna KZN vrha vlasti u Srbiji, započelo je besomučno brisanje svega negativnog što je na internetu bilo napisano ili u kameru izrečeno na račun ubijenog Olivera Ivanovića od strane pripadnika aktuelne vlasti i njihovih glodura-ljubimaca, novinara, kolumnista, analitičara, dobošara, tviteraša, hiljada botova i njihovih "komentara" po društvenim mrežama i portalima medija.
Međutim, postoje neke, danas veoma bitne stvari koje Džordž Orvel nije mogao 1948. da predvidi u svojoj "1984": tzv. screenshot i cache memorija internet stranica, opcije copy/paste, share i retweet. Tu ne pomaže ni hiljadu Smitova, Vučićevića, Marića, Krstića, Cerovićki, Ivkovićki i ostalog parazitskog bašibozuka. Onaj uruk-Vučićević je već nekoliko puta, dokazano, u duhu ministinštine menjao čak i štampano izdanje svog Dnevnog Tariguza.
Sorry, neke stvari se jednostavno ne daju izbrisati. A ljudi nikako.
U prethodnih sedamdeset godina je bezbroj puta bilo rečeno i napisano da je Orvelov roman "1984" upozorenje a ne priručnik. Upozorenje svima, bez izuzetka, pa i tim istim brisačima i parazitima, jer na kraju i sam evaporator Vinston Smit završi kao evaporiran. Ne ide drugačije, u zemlji u kojoj Veliki Brat sve vreme sumnja da onaj drugi iz njegove glave ide naokolo i ogovara ga da nije dobar vođa.

***
U Srbiji još uvek ima onih koji sumnjaju u to da je aktuelna vlast zapravo osveta za 9. mart '91, zimu 96/97, proleće i jesen '99, 5. oktobar 2000, i da je počela da se sveti već 12. marta 2003? Najgore je što nih "Sablja" nije ni očešala. Sorry, ali niko normaljan ne veruje da ste baš toliko naivni. Naprotiv.
A možda je ipak previše očekivati od takvih da se opamete, iako na prvi pogled izgledaju humanoidno.
Tu onda nema leka bez ljute trave.

Sunday 14 January 2018

2018 v.2


Rimski kalendar? Može. Konstantin je nišlija mada mu je otac sahranjen u današnjem Velsu.
Vatikanski kalendar? Ne može. To je antisrBska zavera celog sveta protiv nas, stara 3000 godina.
Milankovićev kalendar? Ne može ni to. Eto tako.
Petarde? Može. Kinezi su izmislili barut kao jedan od četiri stuba srBske spoljnokomšijske politike.
Vatromet? Može. Već je objašnjeno zašto, na primeru petardi.
Topovski udari? Može. Dosadni ste više sa tim glupim pitanjima.
Badnjak? Može. I mlad i onaj od 600 godina, jer hrastovina učvršćuje veru u Vođe. Što veći balvan, to jači poglavica.
Jelka? Ne može. To je vatikansko-komunistička zavera a i judeomasonska, jer su naročito poznate jelke koje na bliskom istoku, baš kao i staronovozavetna hrastovina, rastu po kedrovim šumama.
Sveti Nikola? Može. Al' kad mu je vreme.
Santa Klaus? Ne može. Jer mu vreme nije.
Stara Nova godina? Može. Jer je srBska.
Nova Nova godina? Ne može. Jer... jbmliga što, al' ne može. Al' će slavimo i to, jer se ne radi.
I tačka.


Čekbremalo, a to što je Konstantin uveo hrišćanstvo kao zvaničnu veru Rimskog carstva, na čemu je sazdana katolička crkva ali i potonji uticaj na celokupnu evropsku kulturu i istoriju do dana današnjeg, to može? Može. Konstantin je bio Nemanjić, baš kao što mu je ćaća bio prvi Princ od Velsa.
Šta, to vas nisu učili u tim vašim komunističkim školama? E zato će sad, u kleročetničkim.
Ko ne bude pazio na času, odsadpanadaljeiubuduće, umesto klečanja na orasima u ćošku, za kaznu će morati da ide na čas tjelovježbe kod nastavnika Kačavende i Pahomija. Taj predmet je obavezan, nastavnici su izborni (shodno uzrastu).
Dve tačke.



13.01.2018. u 20.30 sati
Dom hrvatskih branitelja Pula, doček pravoslavne Nove godine
Za veselje zaduženi Boro Drljača i Snežana, uz orkestar Ivana Novakovića

Na Balkanu se definitivno ne zna ko je luđi.
Tri tačke.

Tetkino


- Na ti neka kinta, će ti treba za petarde za srbsku novu godinu.
- Pa ne znam...
- More uzi bre, penzionerske pare se ne odbijaju.


14. januar 2018. godine
Ponoć i minut, počelo bombardovanje.

Thursday 11 January 2018

Shah Shah A Go Go


Na dvoru Ministra spoljnjeg delovanja održana je, pod pokroviteljstvom Ministarstva estrade i drugih vidova distrakcije, partija šaha između Visoke predstavnice Džiberalnodemokratske partije i Širokog predstavnika Nacionalsocijalističke partije Srbije. Potezi, komunikacija i šahovska notacija vođeni su, shodno prostoru u kome se partija odigravala, striktno na engleskom jeziku i to preko Instagrama.
Rezultat: nepoznat
Povod: još nepoznatiji

A game of chess with Mr. Dačić
(Serbian First Deputy Prime Minister and Minister of Foreign Affairs)
foto: karleusastar Instagram

Da se podsetimo:
Šah je moderna misaona igra za dva igrača i neograničen broj kibicera, koja potiče od drevne indijske vojno-strategijske igre Čaturanga. Igra se na kvadratnoj podlozi dimenzija 8x8 polja. Svaki igrač ima po 16 figura, crne tj. bele boje (kao i naizmenična polja na podlozi). Crne figure ponekad mogu biti crvene. Beli ima prednost povlačenja prvog poteza. Cilj igre je protivnika dovesti u tzv. šah-mat poziciju; "šah-mat" znači "mrtav kralj" (na persijskom). Osim tog stanja umrtvljivanja kralja, partija se može završiti i remijem (kada niko ne može ništa nikome, pa se dogovore da dignu ruke od svega) ili patom - situacija kada je jedan od igrača na potezu ali ne može da se pomeri ni makac.
Iako mediji nisu objavili konačni rezultat ove partije, po slici se da zaključiti da se ona najverovatnije završila pat-pozicijom, i to tako što crveno-crni igrač nije mogao da se pomeri već kod drugog poteza nakon otvaranja. Znajući o kakvom se Liku&Delu radi, novinari najverovatnije znaju istinu o tome da li je bela igračica imala gaće & ostalo belo (zlatno) tj. donje rublje na koje je protivnik dokazano slab i u čijem odsustvu trenutno zapada u katatonično stanje, u kome čak ne može ni da peva već samo mljacka. Znaju, ali ćute, jer su i sami u pat-poziciji sa vlastima, u strahu da one ispod stola mimo svih pravila igre ne izvuku sedamnaestu figuru.
Pogađate, ta figura je NJKVAV. Naravno.
Taj preskače uzduž i popreko, ima pravo na beskrajne rokade i jede sve sa i ispod stola, bez obzira na boju.

Gold rush (zlatna groznica)
foto: karleusastar Instagram

"Šah je moderna misaona igra"...
Ne bi me čudilo, kada znamo o kakvim se kapacitetima radi, da su bukvalno jeli figure jedno drugom. Za predjelo, uz šampanjac i pesmicu za laku noć. Drvo ne goji, slonovača još manje.


The Stranglers "Shah Shah A Go Go"
(The Raven, 1979)



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...