Thursday 30 March 2017

6AV SI? NO.


Već nedeljama smo zatrpani slikama sa ulica širom Srbije na kojima se vidi... zapravo, ne vidi se ništa osim plakata SNS i kandidata #6 AV. A onda jutros i kiosci osvanu okićeni uniformnin naslovnim stranama svih dnevnih listova (osim Danasa). DJV bljuvotina se ne računa u novinu niti se razlikuje od ostalih šta god da odštampaju na naslovnoj strani - možda je bolje reći da sa ovim današnjim ludilom sve te novine konačno izgledaju isto kao Informer.


Međutim, kao i sa mnogim drugim stvarima koje su u vezi sa onim što rade i govore ovdašnji kradikali, i ovo poslednje histerisanje pred izbornu tišinu nije ni po čemu originalno ili unikatno, kako bi to njihov Vođa hteo da prikaže.
Ko je hteo, i da je hteo, sve to je već mogao da vidi po izložbama u istorijskim arhivima, na satelitskim TV kanalima koji se bave istorijom, u filmovima Felinija ili knjigama Umberta Eka. Šta? Pa to, originalnu, ur-verziju "lajave šestice" (AV6AV).
Na donjoj fotografiji je zgrada Palate Braski u Rimu, u kojoj se nekada nalazila centrala i izborni štab italijanske Nacionalne fašističke partije Benita Musolinija (gradsko, ne nacionalno sedište PNF). Naravno da ta zgrada nije uvek ovako izgledala - eksterijer je bio ovako "ukrašen" u vreme Opštih izbora 26. marta 1934. godine, kada su Italijani bili pozvani da glasaju za ili protiv liste kandidata PNF.


Ovo "SI SI SI..." (na italijanskom "DA DA DA...") predstavlja propagandni trik na "plebiscitarnim" izborima (kao da su u fašističkim režimima mogući drugačiji izbori) - gde se glasači nisu izjašnjavali dajući svoj glas nekoj od izbornih lista (drugih i nije bilo, osim PNF), niti za pojedinačne kandidate za poslanike, već su jednostavno glasali sa "DA" ili "NE" za jedinu listu čiji je nosilac bio Vođa lično.
Postupak glasanja je bio sledeći:
Glasač je dobijao dve koverte i dva glasačka listića - onaj "DA" je bio u bojama italijanske zastave sa obeležjima PNF, a onaj "NE" je bio klot beo. Glasač je te listiće stavljao svaki u po jednu kovertu, onu kojom ne izražava svoju biračku volju ubacivao je u glasačku kutiju a onu koja predstavlja njegov izbor davao je biračkom odboru da je propisno zapečati kako bi se "osigurala tajnost glasanja". Na taj način je birački odbor apsolutno znao ko kako glasa. Na kraju je ta jedna (i jedina) lista imala ukupno 99,84% podrške glasača, što je oduševljenog Dučea poćeralo da odvali kako je to bio "drugi referendum fašizma" u italijanskoj istoriji (posle prvih "izbora" u maju 1929. godine, takođe sa samo jednom listom PNF).
Kada je Musolini obećao novi svetski poredak Italijanima, rešio je da Večnom Rimu podari i odgovarajuće (fašističko) lice, pa je za "prestonicu fašističke imperije" sačinio novi urbanistički plan koji je podrazumevao nove zgrade i druge objekte čiji će izgled propagandno odisati ispunjenjem njegovih ciljeva i pobeda. Sve su to isto već radili rimski imperatori i pape vekovima pre, naravno, sa i bez napumpanog ega poput Musolinijevog, ali za razliku od njihovog kitnjastog stila, fašistički je podrazumevao tevtonsku geometriju sputanih kamenih blokova (imitacija Šperovih betonskih fantazija). Stare zgrade su, ukoliko nisu bile porušene, "preuređivane" baš poput renesansne palate Braski.
Ovde ne treba zaboraviti i naš, skoro identičan slučaj: parlamentarne izbore u Kraljevini Jugoslaviji, održane u novembru 1931. godine, kada je uslov za izlazak na izbore ispunila samo jedna lista - ona po volji Aleksandra Karađorđevića, čiji nebulozni naziv "Jugoslovenska radikalna seljačka demokratija" neodoljivo podseća na aktuelni sastav poslaničke grupe SNS u Skupštini Srbije. Glasalo se aklamacijom, javno, pred članovima biračkog odbora...
Italijanski fašistički i jugoslovenski monarhistički izbori bili su održani bez učešća opozicije. To nikada nemojte smetnuti s uma ili zaboraviti. Vratiće se kao bumerang, kad-tad. Obavezno.

***
I šta sad - izbori, uniformisana štampa kao deo propagandne mašinerije vlasti, rušenje starog, zidanje modernog, urbanog i "još starijeg" (na vodi), tevtonska posvećenost pravolinijskom ispiranju mozgova, pritisci na glasače, izborne nameštaljke i krađa, fasadno retuširanje demokratije, otvoreno laganje i pljačka... deja vu?!
Radikalski praotac današnjih kradikala, prepodobni Šešelj, nikada nije krio svoju musolinijevsku fasadu i staljinističku suštinu; zašto bi danas drugačije radio njegov najbolji učenik, koji je za svoj inside-outside look izabrao prošlovekovni miteleuropski uzor koji je obitavao negde na pola puta između Ćelavog Benita i Čeličnog Džugašvilija.
Umesto spavanja na času i preskakanja istorijskih lekcija koje nam se konstantno ponavljaju i obijaju o glavu, preskakanja crno-belih dokumentaraca na TV i nečitanja dosadnih istorijskih tirada koje nas stalno podsećaju na to koliko smo zaboravni, bolje bi nam bilo da uzmemo u ozbiljno razmatranje i sebe i sopstvenu istoriju i izvučemo zaključke uz čiju ćemo pomoć konačno prekinuti ovo vrzino kolo silovanja građana koje decenijama (vekovima?) upražnjava svaka demokratski izabrana pa potom "božjim proviđenjem" otuđena vlast.
Upravo zbog tog okretanja glave od neugodnih grešaka na koje nas ti i takvi konstantno podsećaju, danas imamo ovakve novine, vesti, zgrade, ulice, fasade života:

6AV 6AV 6AV
SI SI SI

Eto prilike da u dve nedelje, prvu 2. i drugu 16. aprila, iznova načinimo prve korake ka izlasku iz društvene infantilnosti, izlaskom na predsedničke izbore. To je građansko pravo ali i moralna obaveza svakoga od nas kome je dosta više ovog ludila. Šteta da se ne iskoristi.
A i ništa ne košta.
Jedno NO toj "lajavoj šestici" biće dovoljno, za početak.

Wednesday 29 March 2017

Hitleri iz naših sokaka


Šta je stvarni razlog ustaljene prakse na skoro svakom ateističkom ili religijskom vebsajtu, da konstantno potežu jednog psihopatu, koji je imao svojih istorijskih 15 minuta slave i zla, kao ključni "dokaz" da su u pravu - svaki put kada im ponestane "municije" za dalju argumentovanu raspravu po mnoštvu pitanja oko kojih se stalno glože? Da li je ikada u istoriji toliko duševnih muka bilo propaćeno zarad nekog toliko suštinski bezvrednog? Teško da jeste, još od vremena kada su katolici prestali da mlate praznu slamu o tome koliko tačno anđela može da pleše na vrhu čiode.



Najbolji primer... zapravo, čega to?

Najčešće, mada ne isključivo, Hitlera potežu:
  1. Kao primer ateističkog ponašanja - Iako on to nikada nije bio, što je i sam često isticao u svojim žvrljotinama i govorima, i uprkos brojnim prilikama koje je imao tokom svoje relativno kratke vladavine, on nije doneo ni jedan jedini državni akt niti sprovodio bilo kakvu državnu politiku koji bi dali za pravo (makar i u naznakama) onima koji tvrde da je Hitler bio ateista.
  2. Kao razlog da ne treba kritikovati današnju Jevrejsku državu - Da li onda ne treba kritikovati ni budiste zato što su ih Pol Pot i Mao proganjali i ubijali, ili Katare (koje su katolici u potpunosti zatrli), muslimane, mormone, protestante, induse, sike, templare (koji su doživeli pogrom poput katara) ili svaku drugu religiju u čije ime su jedni ljudi u nekom trenutku bili sistematski ubijani od strane drugih, a što bi moglo otprilike da važi za sve njih?
  3. Kao razlog za strah od vere ili verskih ratova - A da nismo propustili neku od pouka vezanih za Drugi svetski rat? Odakle ta tvrdnja da je taj rat izazvala neka vera ili je bio vođen zarad nje? Da li su Japanci bombardovali Perl Harbur zato što su se hrišćani previše približili zemlji šintoizma? Da li je nemačko katoličanstvo bilo nametnuto poljskom? Da li je i prethodni, Prvi svetski rat, bio vođen zbog različitih gledišta na transsupstanciju hleba i vina u telo i krv Isusovu (Osmanlije i Japanci se u tom slučaju, naravno, ne uzimaju u obzir)?
  4. Kao razlog za mržnju prema katoličkoj crkvi - Izvinite, ali istorijski zapis ovde zapravo više liči na Makijavelijevog "Vladara", koji pred Vatikanom glumi Musolinija i Hitlera ne bi li se izborio za državu po sopstvenoj meri zato što bi radije izbegao sopstveno smaknuće nego da ih iskoristi da nekatolike privoli veri, osim ukoliko nismo prevideli neki primer masovnog pokrštavanja. Posle približno 1800 godina istorije, zar ćemo mrzeti katolike samo zato što su nešto navodno muvarili sa Hitlerom? Stvarno? Pa ako stvar tako stoji, onda sam siguran da vas podjednako more i iluminati, cionističke zavere, Reptilijanci iz svemira, Rotšildovi, krugovi u žitu. Postoje posebni vebsajtovi za osobe koje pate od takvih zabluda i zaista nema potrebe dizati dreku po ateističkim sajtovima samo zbog sopstvenih fantazija o zaverama.
  5. I tako dalje... - Molim vas, pa i ovoliko je previše. Iznađite neki racionalniji primer da ilustrujete smisao svojih stavova, i obavezno prvo naučite makar osnovne stvari iz istorije pre nego što krenete u desetominutno ispiranje mozga drugima vikipedijskom "istorijom", koja vrlo često nema mnogo veze sa stvarnim istorijskim činjenicama. Pozivanje na jednu referencu sa Vikipedije ni u snu nije isto kao da ste pročitali jednu knjigu koja je povezana sa temom o kojoj raspravljate po internetu. Koja je svrha razglabanja o istoriji, ukoliko zapravo želite da poentirate u raspravi o religiji ili filozofiji?



Hitler i nacizam nisu bili ništa posebno u istoriji

Nema ničeg posebnog u vezi Hitlera, ili kratkog perioda njegove vladavine (1933-1945). Musolini, kao originalni fašista, podjednako je isticao ekspanzionističku politiku i kritikovao određene delove italijanskog društva i međunarodne zajednice (poslovično traženje žrtvenog jarca) koji su sprečavali Italiju da dosegne svoj puni potencijal Novog Rima. El Duče je takođe napisao bolju ali daleko manje poznatu knjigu "Doktrina fašizma", koja je u svoje vreme bila daleko uticajnija, više prevođena i štampana nego što je to slučaj sa Hitlerovim lupetanjima iz zatvorske ćelije. Fašizam je iznedrio niz režima u nemalom broju zemalja, dok Hitlerova nacionalsocijalistička razvodnjena verzija istog to nije uspela. Još jedan poznati evropski fašista tog vremena, Fransisko Franko u Španiji, takođe je proganjao svoje građane zbog njihovih političkih uverenja, i mnogi od njih su takođe stradali u španskoj verziji konclogora. Musolini je došao na vlast otprilike deceniju pre Hitlera, bio je snažan zagovornik rasističkog ekspanzionizma na štetu afričkih i slovenskih "poluljudi". Zvuči poznato? Musolini je upravljao državom, dok je Hitler žuljao dupe na zatvorskoj slamarici i premišljao se o svojoj daljoj karijeri kada je konačno uvideo da je prekasno za povratak u umetničku školu.



Jedna diktatura u velikoj meri funkcioniše po principima koji važe i za jednu monarhiju (Hitler je bio veoma blizu toga da postane apsolutni monarh, ali samo u drugom delu svoje vladavine), s tim da diktatora ne zovu kraljem niti on ima zakonsko pravo naslednog prenosa te funkcije (mada postoje izuzeci, poput Severne Koreje i Sirije). Fašizam je u sistem vladavine ubacio elemente saradnje vlasti i velikih korporacija, što u velikom meri često biva previđeno, i takva doktrina je bez sumnje uticala na korporacijsku politiku poslovanja usmerenu na saradnju njih i vlasti - do danas. Možda bi Amerikancima i Evropljanima bilo neprijatno kada bi uvideli da su mnoge od njihovih savremenih politika korporacijskog poslovanja bile podjednako gorljivo zagovarane kao nacionalističke politike u Musolinijevoj "Doktrini fašizma" - a možda i ne bi? Objektivno gledano, fašistička doktrina je ostavila određeni trajni uticaj na ekonomske politike mnogih Zapadnih vlada današnjice - bilo da su ih namerno imitirali ili "baš zgodno" pozajmljivali, one su uvek bile iznova brendirane.
Hitler je bio imenovan za kancelara 1933. godine, nakon što je njegova partija izvojevala "manjinsku" ali značajnu pobedu na izborima (osvojili su nešto više od 40% glasova). Oni tada nisu imali jedinstvenu ideologiju, u njihovim redovima nije bilo velikih genija, već samo čist populizam koji, nažalost, očigledno odlično funkcioniše u većini zemalja u teška vremena. Ukoliko sumnjate u ovu tvrdnju, samo uzmite i pročitajte Hitlerovu "Moju brobu" (Mein Kampf). Skoro svaki lider koji danas pretenduje na vlast u nekoj republici, u svojoj biografiji mora da ima i napisanu barem jednu knjigu (eto, i Hilari Klinton je objavila svoju). Većina tih pisanija je zrela za nepovrat i zaborav. Kao što smo već rekli, u Musolinijevoj knjizi ima ideja koje su uspele da se do danas održe, dok u Hitlerovoj teško da postoji bilo šta jedinstveno niti znamo za iole uglednijeg politikologa koji smatra da je to rad od nekog trajnijeg značaja u toj oblasti. Hitler nije ostavio nekih trajnijih dostignuća (ili bilo kakvih dostignuća, ako uopšteno gledamo) - osim, možda, notorne činjenice da je izvršio invaziju na Rusiju pa izgubio rat, mada ni u tome nema ničeg originalnog (pitajte Napoleona). Verovatno najbolje što možemo reći o Hitlerovom režimu (bez pripisivanja zasluga lično njemu) predstavlja njihov raketni program koji su preuzeli Amerikanci, značajno ga unapredili i razvijali tokom 23 posleratne godine, što je na kraju rezultiralo prvim letom do Meseca.


Hitler je proganjao pripadnike manjina... a to je kao bilo nešto jedinstveno?

Tendencija svaljivanja nekakve krivice na određenu manjinu stara je koliko i samo ljudsko društvo. To vidimo danas u nekim evropskim zemljama u kojima Rome snatraju krivcima za mnoge negativne pojave u društvu. Burmanci krive Rohingja imigrante, Sinhalezi krive imigrante Tamile (koji su njima nekada vladali na veoma krvav i represivan način), izgleda da Indonežani okrivljuju Kineze svaki put kada se dogodi neki ekonomski ili politički potres, Rusi su uvek krivili skoro sve druge tokom istorije, u vreme Tokugave Japanci su krivili hrišćane, Osmanlije Jermene... i tako dalje u nedogled. Neka manjinska grupa ili biva prihvaćena, ili apsorbovana, ili postane beznačajna na nacionalnom nivou (poput severnoameričkih indijanaca - samo pogledajte novinske uvodnike tokom protesta na Ranjenom Kolenu 1973. godine). Kada se neka grupa dokopa vlasti, ona vrlo često krene da ubija i proganja "uvredljivu" manjinu, kao što je to bila sudbina koja je zadesila desetine manjinskih etničkih zajednica u vreme Staljinove Rusije. U ekonomski "pristojnim" vremenima, manjine najčešće bivaju jednostavno ignorisane.
Ni Hitlerovo "konačno rešenje" ne predstavlja ništa novo, jer je ubijanje određene grupe ljudi iz nekog iracionalnog razloga predstavljalo ustaljenu praksu u istoriji ljudskog roda još od formiranja prve organizovane države. U Ruandi je to bilo urađeno sa daleko manje organizacije, u toku samo 100 dana i uz upotrebu ručnog naoružanja, uspeli su da pobiju oko 20% Tutsija. Isto važi i za Pol Potov režim, gde su "manjinu" predstavljali obrazovani. Broj žrtava pojedinih kampanja američke vojske u Vijetnamu, taj sukob takođe svrstava u ovu "istrebljivačku" kategoriju (knjiga "Pucaj u sve što se mrda" Nika Tersa predstavlja najbolji istraživački rad na temu te zvanične politike tadašnje američke administracije). U Nemačkoj su sve to radili jedan duži vremenski period, pa stoga i pobili više ljudi, i to je zabeleženo kao jedan vid "industrijske efikasnosti" (nacisti su zaista koristili slične termine za svoje "aktivnosti"). Međutim, kada pogledamo problem zločina koji država treba da sankcioniše (tj. opravda) bez obzira da li se to odnosi na ubijanje disidenata, pripadnika manjina ili bilo kojih drugih nekonformističkih grupa koje odbijaju da se uklope u državnu matricu, stvar stoji isto kao i sa bilo kojom drugom politikom pod uticajem "Ustavnog imperativa" (u istoimenoj knjizi Roberta Haraša je to odlično opisano) - postoji opšta težnja da se takva politika održava dokle god neko od nje ima koristi. Podsetimo se samo dugotrajnih programa "nestajanja" hiljada ljudi u diktatorskim režimima šahovog Irana, Čileu, Argentini, Brazilu i drugim zemljama.



Verovatno je više ruskih civila pobijeno u Drugom svetskom ratu nego što je bilo žrtava u nacističkim konclogorima, ali izgleda kao da je ta činjenica izgubljena za mnoge na Zapadu - možda zbog toga što se radi o Slovenima, ili zato što su na neki uvrnut način izgladnjivanje i bombardovanje manje odvratni od gasnih komora? Ili možda zbog toga što je nakon Drugog svetskog rata Sovjetski savez postao suparnik Zapada? Međutim, za decu je svaka smrt ista - zaista mi nije jasno kako smrt od gladi, bolesti, bombi, metka ili spaljivanja naživo može da bude manje užasna od smrti u gasnoj komori. Ukoliko bas vaš zanimaju najgori primeri ubijanja ljudi, pročitajte nešto o japanskoj Jedinici 731 (ako se držimo samo Drugog svetskog rata), čija su bezumna ubistva kineskih civila i zarobljenika posle rata baš od strane Amerikanaca bila zaštićena daljeg krivičnog gonjenja. Pa oni su (samo) ubijali uglavnom Kineze, OK? Na neki uvrnut način, za mnoge to nije tako loše kao kada Hitler ubija belce...

Pa i Hitler je bio Zapadnjak

Recimo da Zapadnjaci osećaju malo veću krivicu zbog Hitlera nego zbog Staljina, Pol Pota, Mao Ce Tunga i ostalih masovnih ubica u 20. veku, pa je to možda razlog što nelogično pripisuju veći značaj zločinima nacističkog režima u odnosu na ostale. Možda niko ne spominje ni zločine počinjene nad civilima tokom Tridesetogodišnjeg rata zato što malo ljudi o tome uopšte nešto zna (kada sledeći put pričate o civilizovanim Skandinavskim zemljama, samo spomenite ulogu Šveđana u tom sukobu).



U 20. veku je Nemačka za Zapadnjake bila "jedan od nas", produkt evropskog prosvetiteljstva, dom poznatih kompozitora, naučnika, pisaca, filozofa, sa svim obeležjima jedne "napredne" kulture i društva. Veliki broj Amerikanaca i Kanađana su bili nemačkog porekla, baš kao i britanska kraljevska porodica. Bio je to vek u kome su Evropljani još uvek "otkrivali" ljude i narode iz drugih krajeva sveta koji su još uvek na sebi imali manje odeće od njih, imali drugačija jela, obožavali razna "manje prosvetljena" izmišljena božanstva. Bio je to zenit evropske/zapadne kulturne arogancije, i užasi Drugog svetskog rata su započeli nepopravljivo urušavanje te samoumišljene intelektualne građevine kulture superiornosti.
Hitlerov režim je ubijao i belce (i semitski narodi se svrstavaju u beli, kavkaski tip), i to na visoko industrijalizovan način. Poput scena iz filma "Metropolis" Frica Langa, oni su bili sakupljani i transportovani vozovima u logore izgrađene u posebnu svrhu, bivali tamo ubijani a njihova tela spaljivana - i sve to uz korišćenje visoko industrijalizovane metode organizacije i "izvršenja". Sve to podseća na modernu tehnologiju primenjenu zarad rešavanja problema iz Bronzanog doba - npr. Asirci iz Gvozdenog doba bi verovatno uradili isto, mada to ne bi imalo isti terorišući efekat kao dranje kože ljudima naživo ili gomilanje odsečenih glava. Možda bi i stari Jevreji uradili isto tokom svog mitskog pohoda na Obećanu zemlju Kaanansku, mada bi taj "proces" ipak zahtevao zaštitu devica kao i istrebljenje svih životinja. Sistematsko ubijanje, naročito poraženih protivnika, staro je koliko i pisana istorija. Milost je jedinstvena pojava, a ne okrutnost.



Hitler nije bio nikakav izuzetak, i zato nemojte od njega praviti Supermena

Kada bi ljudi malo više porazmislili o ovom problemu, manje bi se pozivali na Hitlera. Taj nije bio ništa specijalno, osim što se pojavio u relativno skoroj prošlosti i naročito jer se to desilo u Evropi, u kojoj ljudi imaju običaj da veruju kako su bolji od takvih pojava. Pogledajmo samo počast koju Belgijanci i danas odaju svom genocidnom masovnom ubici kralju Leopoldu II, čija je kolonijalna politika odgovorna za stradanja i smrt ogromnog broja stanovnika Konga, koji je procenjen na 4-15 miliona ljudi (mada neki kredibilni izvori navode i veći broj). Za takvu politiku je on podjednako odgovoran baš kao i Hitler za svoju, ali spomenici u njegovu čast i dalje stoje svuda po Belgiji. Isti je slučaj i sa Pol Potom, Maom ili bilo kojim drugim populističkim vođom koji je naređivao ubijanje pripadnika manjina (pitajte Tibetance šta misle o tome).

Pravo pitanje glasi: zašto su ljudi toliko često očarani psihopatama, i slave ih samo zbog nekih drugih stvari koje su posle uradili ili drugačiji postali (što sa Leopoldom II čak i nije bio slučaj)?



Ako ste slučajno pomislili da su Amerikanci nešto drugačiji, podsetite se njihove politike prema originalnim stanovnicima Kontinenta (indijanska manjina) i kako je (ne)ophođenje prema njima opstajalo decenijama u američkim političkim kampanjama. Ili američki razvučeni "rat protiv terorista" na Filipinima tokom dugogodišnje okupacije (u prvoj polovini 20. veka, nakon pripajanja te zemlje koja je usledila kao rezultat američke pobede u ratu sa Španijom 1898). Ili nešto kasnije, obratite pažnju na stav prema Azijatima koji su imali predsednici Taft i Ruzvelt (knjiga "Imperijalno krstarenje" Džejmsa Bredlija otvara oči na tu temu).
Sa svim tim čudovištima u ljudskom obliku možemo se nositi samo ako shvatimo da oni nisu ni po čemu nešto jedinstveno ili specijalno. Oni su sve vreme tu, među nama, i mogu nam se provući a da nikada ne otkrijemo kakvi zaista jesu. Hitler ni na koji način nije bio jedinstven, a čak i danas među nama žive monstrumi koji pokušavaju da se dokopaju vlasti. On nije bio takav zbog religije, niti se za nju borio, on ni u čemu nije bio sjajan osim možda u svom populizmu. Jedino što je vezano za njega, a da se može primeniti i danas, predstavlja činjenica da se u svakom čoveku krije kapacitet za nasilje i predrasude koji se može otrgnuti kontroli, zbog čega glavno obeležje jedne civilizacije moraju biti mere koje ona preduzima da kontroliše i suzbije takve težnje i negativne sile koje mogu vrebati u svakome od nas. Što reče jedan profesor psihologije, "čak je i Hitler voleo svog psa". 
Veoma je bitno razumeti da Hitler nije bio ništa posebno, da ga ne treba uzdizati kao da je on neki etalon Zla sa kojim se prosečna osoba ne može nikako porediti. Veoma je bitno naučiti da kontrolišemo sopstvenu sebičnost i manje plemenite porive. Možda je najbitnije umeti ograničiti nivo vlasti nad nama koji dopuštamo našim liderima.
Najvažnije je upamtiti sledeće:
Svaki put kada se pozivamo na njega, ili se "gađamo" Hitlerom, mi mu zapravo dajemo ono za čim je sve vreme žudio - besmrtnost.




Da zaključimo:
Svaki put kada spomenemo nekog od Hitlera iz naših sokaka, palanki ili kvazidržava, obezbeđujemo mu delić večnosti i besmrtnosti. I ne samo to, obezbeđujemo mu i na taj način, preko nas - bez obzira da li je naš stav o njemu pozitivan ili negativan - da zaradi koju belu paricu u ionako crne dane za koje je upravo taj i takav odgovoran.
Potpuno je nebitno da li smo ga opravdano prozvali ili ne, Hitler&Co. iz naših sokaka su tu, među nama i žive tačno onoliko koliko im potpuno nezasluženo poklonimo deo svog života, vremena i energije.
Potpuno je nebitno da li ćete ga (nezasluženo) nazvati Hitlerom ili (prezasluženo) Staljinom, Musolinijem, Pol Potom, Pinočeom, Sadamom i slično, jer svaki od tih Hitlera - od tamnih budžaka uma, preko sokaka i palanki pa sve do Rajhstaga - ima jedno ime kojim ga treba nazvati, ono pravo: fašista.
Ne postoji niti jedan jedini iole razuman argument da stvari i ljude ne zovemo njihovim pravim imenima. Oni sami su bezbroj puta dokazivali da to žele, za života, a ako može - i posle njega. Eto im ga.

Tuesday 28 March 2017

Back to the future


Beograd, 2017-1996-1947


Danas, od sabajle, stotine autobusa GSB u najstrožiji centar prestonice već satima dovoze hiljade - ma šta hiljade, stotine hiljada meštana varoši beogradske koji se tu spontano okupljaju kako bi dali podršku AVođi ispred hotela "Moskva", simbolično, kojom prilikom će se održati spontana proslava u čast završetka prve kradikalne petoljetke, iza koje sledi spontana parada botova, dronova i bašibozuka, kao i pretposlednje spontano prikupljanje "sigurnosnih" glasova prolaznika privedenih na za to predviđene štandove sa notarima koji sa Velikom Partijom uopšte nemaju spontane veze.
Naravno, sve je - da još jedared naglasimo - organizovano spontano, i nikako drugačije.
Čista ginekologija, baš kao i silni lekarski pregledi po stranačkim prostorijama.



Pošto je cveće (čak i posle 8. marta a pred Uskrs) i dalje skuplje od jaja, neki građani su AVođi odavali počast onim što im je jeftinije. Treba u tu svrhu uvek pri ruci imati koje jaje, u nedostatku drugar'ca&cvijeća za bacanje pod Njega. Ili je to u pitanju, ili je ovo neki od bombaša iz vremena pre prve petoljetke, al' one stvarno prve.
Vaistinu, povratak u budućnost.

Monday 27 March 2017

Propaganda u demokratskom društvu


Ljudska bića su mnogo manje racionalna i urođeno pravedna nego što su optimisti 18. veka pretpostavljali. S druge strane, ljudi nisu ni toliko moralno slepi ni beznadežno nerazumni, kako bi pesimisti 20. veka želeli da verujemo. Uprkos idu i nesvesnom, uprkos endemskoj neurozi i prevalenciji niskog IQ, većina muškaraca i žena verovatno je dovoljno pristojna i razumna da bi im se poverilo upravljanje sopstvenom sudbinom.


Demokratske institucije su sredstva pomoću kojih se društveni red izmiruje sa ličnom slobodom iinicijativom, a neposredna vlast onih koji upravljaju zemljom podređuje se vrhovnoj vlasti onih kojima se upravlja. Činjenica da ta sredstva, kada sve uzmemo u obzir, nisu loše funkcionisala u Zapadnoj Evropi i Americi dovoljan je dokaz da optimisti 18. veka nisu potpuno pogrešili. Ako im se pruži poštena šansa ljudi mogu da upravljaju sobom, i to bolje, iako možda sa manje mehaničke efikasnosti nego što bi njima upravljale "vlasti nezavisne od njihove volje". Ponavljam - ako im se pruži poštena šansa, jer poštena šansa je nephodan preduslov. Ni za jedan narod, koji iz potčinjenog stanja pod despotskom vlašću naglo ulazi u njemu potpuno nepoznato stanje političke nezavisnosti, ne može se reći da je imao poštenu šansu da demokratske institucije učini funkcionalnim. I još jednom: nijedan narod, koji živi u nesigurnim ekonomskim uslovima, nema poštenu šansu da se osposobi za upravljanje sobom na demokratski način. Liberalizam cveta u atmosferi blagostanja i opada kada opadajuće blagostanje prinudi vladu da sve češće i drastičnije interveniše u poslove svojih građana. Prenaseljenost i preterana organizacija su dva uslova koja oduzimaju društvu poštenu šansu da demokratske institucije učini funkcionalnim. Vidimo, dakle, da postoje određeni istorijski, ekonomski, demografski i tehnološki uslovi koji veoma otežavaju "Džefersonovim racionalnim životinjama, prirodno obdarenim neotuđivim pravima i urođenim osećanjem pravde", da vežbaju svoj razum, traže svoja prava i da se ponašaju pravično u okviru demokratski organizovanog društva.
Mi zapadnjaci smo bili krajnje srećni što smo dobili poštenu šansu da sprovedemo veliki eksperiment u samoupravljanju. Nažalost, zahvaljujući nedavnim promenama naših životnih uslova, čini se da nam se ta beskrajno dragocena poštena šansa malo-pomalo oduzima. To svakako nije cela priča. One slepe bezlične sile nisu jedini neprijatelji lične slobode i demokratskih institucija. Postoje takođe sile drugačije, manje apstraktne prirode, sile koje mogu svesno da upotrebe pojedinci koji pokušavaju da dođu do vlasti, čiji je cilj da ustanove delimičnu ili potpunu kontrolu nad svojim bližnjima. Pre pedeset godina činilo se potpuno očiglednim da su loši dani završeni, da su mučenja i pokolji, ropstvo i progon jeretika stvari prošlosti. Među ljudima koji su nosili cilindre, putovali vozom i kupali se svakog jutra - takvi užasi bili su jednostavno nezamislivi. Uostalom, živeli smo u 20. veku. Nekoliko godina kasnije, ti ljudi koji su se svakodnevno kupali i išli u crkvu sa cilindrima na glavi, počinili su zločine tolikih razmera o kojima zaostali Afrikanci i Azijati nisu nikada ni sanjali. Imamo li u vidu nedavnu istoriju, bilo bi glupo pretpostaviti da se takve stvari ne mogu ponovo dogoditi. Mogu, i nesumnjivo da hoće. Ali, kada se radi o neposrednoj budućnosti, ima razloga da verujemo kako će kaznene metode iz "1984" biti zamenjene podsticajima i manipulacijama iz "Vrlog novog sveta".

matrica srategije ubeđivanja

Postoje dve vrste propagande:
  1. racionalna propaganda u korist delanja koje je saglasno prosvećenom ličnom interesu onih koji je stvaraju i onih kojima je upućena
  2. neracionalna propaganda koja nije u skladu ni sa čijim prosvećenim ličnim interesom, već je diktira strast i obraća se strasti
U aktivnostima pojedinaca postoje motivi koji su uzbudljiviji od prosvećenog ličnog interesa, ali kada treba preduzeti kolektivnu akciju u sferama politike i ekonomije prosvećeni lični interes verovatno je vrhovni među prektičnim motivima. Kada bi političari i njihovi birači uvek delovali u korist sopstvenog dugoročnog interesa vlastite zemlje - ovaj svet bi bio zemaljski raj. Ali, začudo, oni često deluju protiv sopstvenog interesa, samo da bi zadovoljili svoju najnedostojniju strast; kao posledica toga, svet postaje mesto bede. Propaganda u korist delanja koja su saglasna sa prosvećenim ličnim interesom obraća se razumu putem logičnih argumenata zasnovanih na najdostupnijim dokazima, koji su pošteno i u celosti izloženi. Propaganda u korist delanja koja diktiraju nagoni ispod sopstvenog interesa nudi lažne, nameštene i nepotpune dokaze, izbegava logične argumente i pokušava da utiče na svoje žrtve prostim ponavljanjem parola, razjarenim osuđivanjem stranih ili domaćih žrtvenih jarčeva, te lukavim povezivanjem najnižih strasti sa najvišim idealima, tako da se zločini mogu činiti u ime Boga i da se najciničnija vrsta realpolitike može tretirati kao stvar religijskog principa i patriotske dužnosti.
  • Džon Djui: "Obnova vere u zajedničku ljudsku prirodu, u njene opšte potencijale, a posebno u njenu sposobnost da se odazove na razum i istinu, sigurniji je bedem protiv totalitarizma nego pokazivanje materijalnog uspeha ili reigioznog obožavanja posebnih pravnih ili političkih oblika".
Sposobnost da se odazovemo na razum i istinu postoji u svima nama. Ali, nažalost, isto tako je stvarna naša težnja da se odazovemo na iracionalnost i laž - naročito u onim slučajevima kada laž izaziva neke prijatne emocije ili kada iracionalno obraćanje odjekne nekim prijatnim ehom u primitivnim, podljudskim dubinama našeg bića. U određenim delatnostima ljudi su naučili da se prilično dosledno odazivaju na razum i istinu. Autori naučnog članka ne obraćaju se strastima svojih kolega naučnika i tehnologa. Najbolje što znaju, oni izlažu ono što je istina o nekom određenom aspektu stvarnosti, koriste razum da objasne činjenice koje su razmotrili i podupru svoje stanovište argumentima koji se obraćaju razumu u drugim ljudima. Sve je to vrlo lako izvesti u oblastima prirodnih nauka i tehnologije. Mnogo je teže to izvesti u oblastima politike, religije i etike. Tu nam bitne činjenice često izmiču. Što se tiče tumačenja činjenica, to naravno zavisi od određenog sistema ideja, čije pojmove biramo kako bi smo protumačili činjenice. To nisu jedine teškoće na koje nailazi racionalni tragalac za istinom. U javnom i privatnom životu često se dešava da jednostavno nemamo vremena da prikupimo sve bitne podatke ili da odmerimo njhov značaj. Prinuđeni smo da delamo na osnovu nepotpunih dokaza i da rasuđujemo na ne tako stabilnoj logičkoj osnovi. Uz najbolju volju na svetu ne možemo uvek biti potpuno istiniti ili dosledno racionalni. Sve što je u našoj moći jeste da budemo dosledni istini i racionalni koliko nam to okolnosti dozvoljavaju, te da, najbolje što možemo, odgovorimo na ograničenu istinu i nesavršeno rasuđivanje koje nam drugi nude na razmatranje.
  • Tomas Džeferson: "Ako narod očekuje da bude u neznanju i slobodan, on očekuje nešto što nikada nije bilo niti će ikada biti... Ljudi ne mogu biti bezbedni bez informacija. Tamo gde je štampa slobodna, i gde svaki čovek zna da čita - svi su bezbedni."
S druge strane Atlantika, još jedan strastveni vernik u razum, u isto vreme je mislio na skoro identičan način.
  • Džon Stjuart Mil (o svom ocu Džejmsu Milu): "Toliko puno je verovao u uticaj razuma na mišljenje ljudi, kad god je bilo moguće razumom dopreti do njih, da je mislio kako bi sve bilo postignuto kada bi celo stanovništvo znalo da čita, kada bi sve vrste mišljenja mogle dopreti do ljudi izgovorene ili napisane, i kada bi svojim pravom glasa mogli da imenuju zakonodavno telo koje bi dalo snagu mišljenju koje su usvojili."
Svi su bezbedni, sve će biti postignuto! Još jednom slušamo poruku optimizma 18. veka. Džeferson je zapravo bio realista koliko i optimista. Iz gorkog iskustva znao je da sloboda štampe može biti sramno zloupotrebljena. "U ništa", izjavio je, "što sada čitamo u štampi ne možemo verovati". A ipak, insistirao je (i u tome se možemo samo složiti s njim) da "kada je istinita, štampa je plemenita institucija, podjednako naklonjena nauci i građanskoj slobodi".
Jednom rečju, masovna komunikacija nije ni dobra ni loša; ona je jednostavno sila i, kao svaka sila, može biti upotrebljena na dobar ili loš način. Kada se koriste na jedan način, štampa, radio i film su neophodni za opstanak demokratije. Kada se koriste na drugi način, oni su najmoćnije oružje u diktatorovom arsenalu.
U oblasti masovne komunikacije, kao i u skoro svakoj drugoj oblasti preduzetništva, tehnološki progres je oštetio malog čoveka i pomogao velikom čoveku. Pre samo pedeset godina svaka demokratska zemlja mogla se pohvaliti velikim brojem malih listova i lokalnih novina. Hiljade urednika u zemlji izražavalo je hiljade nezavisnih mišljenja. Ovde ili onde, skoro svako je mogao da štampa bezmalo šta je hteo. Danas je štampa još uvek po zakonu slobodna, ali većina malih listova je nestala. Cene drvene pulpe, moderne štamparske mašinerije i agencijskih vesti previsoke su za malog čoveka. Na totalitarnom Istoku postoji politička cenzura i medije masovne komunikacije kontroliše država. Na demokratskom Zapadu postoji ekonomska cenzura i medije masovnih komunikacija kontrolišu članovi elite moći. Cenzura putem podizanja cena i koncentracija medijske moći u rukama nekoliko velikih koncerna manje je za osudu od državnog vlasništva nad medijima i vladine propagande, ali to zasigurno nije nešto na šta bi džefersonovski demokrata mogao da pristane.
Što se tiče propagande, rani zagovornici opšte pismenosti i slobode štampe predvideli su dve mogućnosti: propaganda može biti istinita, ili može biti lažna. Propustili su da predvide ono što se stvarno dogodilo, pre svega u našim zapadnim kapitalističkim demokratijama: razvoj ogromne industrije masovnih komunikacija uglavnom nije bio u vezi ni sa istinom ni sa laži, već sa nerealnim, manje više potpuno irelevantnim. Jednom rečju, oni nisu uzeli u obzir čovekov skoro neograničeni apetit za zabavama.
Za odvraćanjem pažnje od stvarnosti.


Većina ljudi u prošlosti nikada nije imala priliku da u potpunosti zadovolji taj apetit. Oni su možda žudeli za zabavama, ali zabava nije bilo. Božić je dolazio jednom godišnje, gozbe su bile "svečane i retke", bio je malo čitalaca i malo toga za čitanje, a nešto najsličnije bioskopu u komšiluku bila je parohijska crkva, gde su predstave, iako česte, bile nekako monotone. Ako tražimo uslove koji su makar izdaleka uporedivi sa ovima koji danas preovlađuju - moramo se vratiti u carski Rim, gde se stanovništvo održavalo u dobrom raspoloženju čestim i besplatnim dozama raznovrsnih zabava: od poetskih drama do gladijatorskih borbi, od recitovanja Vergilija do totalnog boksa, od koncerata i vojnih parada do javnih pogubljenja. Ali čak ni u Rimu nije postojalo ništa slično neprestanom odvraćanju pažnje koje sada omogućuju novine i časopisi, radio, televizija i film.
U "Vrlom novom svetu" se neprestane distrakcije najfascinantnije prirode (taktiloskopi, orgije u slavu Forda, centrifugalna lora) svesno upotrebljavaju kao politička sredstva čiji je cilj da se ljudi spreče da previše obraćaju pažnju na stvarnost društvene i političke situacije. Drugi svet religije je drugačiji od drugog sveta zabave, ali oni su slični po tome što neosporno "nisu sa ovoga sveta". I jedan i drugi su distrakcije i, ako se u njima živi predugo, oba mogu postati, kako je to Marks formulisao "opijum za narod" i na taj način ugroziti slobodu. Samo oprezni mogu sačuvati svoje slobode, i samo oni koji su stalno i inteligentno prisutni u ovom svetu mogu se nadati da će uspešno voditi sebe putem demokratskih procedura. Društvo čija većina stanovnila provodi veći deo svog vremena ne u ovom svetu, ne ovde i sada i u doglednoj budućnosti, već negde drugde, u irelevantnosti drugih svetova sportskih i sapunskih opera, mitologije i metafizičke fantazije, teško će se odupreti nasrtajima onih koji njima manipulišu i kontrolišu ih.
U svojoj propagandi današnji diktatori se oslanjaju uglavnom na ponavljanje, potiskivanje i racionalizaciju: ponavljanje parola s namerom da budu prihvaćene kao istinite; potiskivanje činjenica s namerom da budu ignorisane; razbuktavanje i racionalizaciju strasti koje se mogu koristiti u interesu partije ili države. Kako sve bolje razumeju tehnike i nauku manipulacije, budući diktatori će nesumnjivo naučiti da kombinuju te tehnike sa neprestanim distrakcijama, koje sada na Zapadu prete da u moru irelevantnosti potope racionalnu propagandu, suštinski važnu za očuvanje lične slobode i opstanak demokratskih institucija.

- Aldous Huxley: "Brave New World Revisited" (1958)

Građanski krug:
- Vrata, post #1003 15.06.2016.
- The Daily Bullshit, post #1007 27.06.2016.

Friday 24 March 2017

Svi u AVrenu!


- Stani bre, prekini više da bežiš!
- Neću.
- Pa kako da te onda uhvatim?!
- Šta ima da me hvataš, koj će ti to...
- Moram, naredili da spakujemo sve sa državnim poslom.
- Ne moraš, i neću da idem na miting u AVrenu - i tačka.


Déjà vu 2017: Kontramiting 1996 & Kusjak 2000 revisited.
Sve isto i sve isti.

Wednesday 22 March 2017

Pukli kapilari


- Dobar dan. Ja sam iz S...
- Mrš! Ništa na S.


I tako svaki dan oko pet-pola šest popodne, kad mu vreme nije.
S... kitnice neke, valjda.

Tuesday 21 March 2017

Slet, SDO, voda i Vođa


Posle najurenih izraelskih producenata TV klipova, u IŠ AV (Izborni štab kandidata АV) ekspresno su pristigli severnokorejski spektakl-majstori kako bi organizovali vrhunac praznika svake normalne demokratije: slet.
U Kruševcu je, u to ime, pre neki dan održana i prva proba Sleta2017. Kako se da zaključiti po prvim fotografijama, proba je protekla u savršenom redu, učesnici su uspeli da u potpunosti savladaju sve višestruko složene figure & kate, a ekipa iz Pjongjanga već zadovoljno trlja ruke i broji šuške u iščekivanju obećanog nastavka uspešne saradnje.


Kao nagradu za uspešnu probu Sleta2017, probrana publika je dobila i SDO-paketiće (nepotrošene rezerve iz 1999), plus melem Vučić-vodu zaječarsku koja rastvara i najtvrđi crep napravljen od dvopeka. Ovo drugo zbog zuba, lekovita česmovača ne stvara kamenac i tako to, da ne bude posle neke zabune glede dahija itdetcisl...


Međutim, kao po običaju, dežurni mrzitelji, strani plaćenici i nedostojni ljudi su odmah horski požurili da kritikuju ovaj naš lep i tradicionalan narodni običaj međusobnog guzoskladnog dupeuvlakaštva na relaciji Vođa-Narod i obrnuto, pa su zloupotrebili slobodu pristupa najvišim državnim aktima pozivajući se na neke članove Krivičnog Zakonika Republike Srbije i Zakona o finansiranju političkih aktivnosti, tumačeći ih kreativno em sopstvenovoljnoproizvoljno ne bi li komarački naštetili briljantnoj mamutskoj pobedi Vođe već u prvom krugu. Sram da ih bude, đubrad izdajnička!


Elem, da vidimo šta stvarno kaže taj Krivični zakonik:

Glava petnaesta
KRIVIČNA DELA PROTIV IZBORNIH PRAVA

Davanje i primanje mita u vezi sa glasanjem
Član 156

(1) Ko drugome nudi, daje, obeća nagradu, poklon ili kakvu drugu korist da na izborima ili referendumu glasa ili ne glasa ili da glasa u korist ili protiv određenog lica odnosno predloga, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se i ko zahteva ili primi poklon ili kakvu drugu korist da na izborima ili referendumu glasa ili ne glasa ili da glasa u korist ili protiv određenog lica odnosno predloga.
(3) Ako delo iz stava 1. ovog člana učini član biračkog odbora ili drugo lice u vršenju dužnosti u vezi sa glasanjem, kazniće se zatvorom od tri meseca do pet godina.
(4) Poklon ili druga korist oduzeće se.

Šta još tu nije jasno gospodi iz RIK, tužilaštava, policije i sudova?


p.s.
Sutra, u sredu 22. marta, je Svetski dan voda. Baš me zanima šta sve piše u deklaraciji na balonima "AV-vode" - ako tako nešto uopšte postoji, jer i za to postoji zakon (ili više njih) kojim je zabranjeno puštanje u promet prehrambenih proizvoda bez jasno i vidljivo istaknute deklaracije o sadržaju, proizvođaču (ili uvozniku), postojećim standardima, mogućim štetnim efektima i roku trajanja. Bez toga se ne sme puštati u promet na tržište Republike Srbije niti poklanjati nijedan proizvod koji se koristi za jelo i piće ili kao njihov sastojak prilikom pripremanja, jer potencijalno ugrožavanje zdravlja (u šta spada i nepostojanje deklaracije) predstavlja krivično delo.
Ako se "zaboravi" deklaracija, proizvod se smatra falsifikovanim.
Odakle ovi baloni, šta je u njima bilo pre nego što je sipana voda, da li su pre sipanja na ispravan i propisan način bili isprani i dezinfikovani, da li sipana voda zadovoljava standarde kvaliteta Republike Srbije, odakle je točena, da li su poštovane mere zdravstvene zaštite prilikom točenja vode u balone, da li oni koji su sipali imaju uredne zdravstvene i sanitarne kartone, šta je uopšte točeno u te balone?
Isticanje etikete nepostojećeg i neregistrovanog brenda (AV?), takođe potpada u nadležnost tržišne inspekcije, koja je bila dužna da kompletnu količinu sporne robe zapleni, uništi, o tome sačini službenu belešku i o svemu obavesti nadležno ministarstvo.
Ništa od toga nije urađeno, naravno. Zato što je "naravno" zato nam je svima tako, a biće nam drugačije tek onda kada ovo ne bude više "naravno" već nenormalno.
U sredu je Svetski dan voda a ne Svetski dan vođa, imajte i to na umu.

Monday 20 March 2017

Teorija i praksa jednog nosa


Za oblik nosa zaslužna je i klima
Uz oči i usne, nos je najistaknutiji i najvidljiviji deo lica, često i njegovo obeležje. Oblik nosa, naravno, zavisi od oblika nosa naših roditelja i njihovih roditelja i tako dalje. Ali to nije jedino što ga oblikuje. Britanski lekar i antropolog Artur Tomson još u 19. veku tvrdio je da su dugi, uski nosevi češći u regionima sa hladnijom i suvom klimom. Kraći i širi nosevi karakteristika su toplijih i vlažnijih podneblja. To pravilo danas je poznato kao Tomsonovo pravilo.
Naravno, klima nije jedina zaslužna za oblik nosa. Na primer, i kulturne preferencije imaju ulogu u tome. U nekim kulturama veći nosevi smatrali su se privlačnijim pa su pojedinici koje je genetika "nagradila" velikim nosevima imali veće izglede da ostvare potomstvo i tako prenesu genetski materijal na buduće generacije.


Javlja mi se, nešto, da ovaj nos nema nikakve veze sa klimatskim promenama ali definitivno ima sa genetskim materijalom Tatka Šešelja. Razlika je samo u onom k-hromozomu viška na radikalskom genu. Tako su ostvarili realne izglede za veće potomstvo i prenos degenetskog materijala na buduće degeneracije. Svoje.
U Negotinskoj Krajini postoji jedna stara izreka - koja glasi "Tvoj nos mom dupetu gost" - za takve koji mnogo vole da vode brigu o tuđim životima. Radi se o poznatom Babinom pravilu, drevnoj mudrosti starijoj od svih Tomsona i istraživanja javnog mnenja zajedno.
Msm stvarno... kulturne preferencije, my ass.

Saturday 18 March 2017

Koju je knjigu AV zaista vratio?


Kandidat Kim Jong Av nastavlja sa plagiranjem poznatih filmova u svojim spotovima: u prvom je to bio "Ima li pilota u avionu"; u drugom "Pab na kraju sveta" (kao i gomila reklama za pivo); u trećem bi da bude Perica iz "Varljivog leta '68", s tim da mu Jagodinku Simonović glumi cela Srbija, koju bi on da zdravo izmesi pa zapeče sve dok kora ne porumeni i pukne.
Najnoviji, četvrti AV spot je takođe maznut iz "Varljivog leta '68". Tu je opet Perica, koji bi opet da vrati knjigu u biblioteku, ali umesto mlade bibliotekarke koju glumi bodrum-žuta Neda sada imamo 35 godina "iskusniju" bibliotekarku koju zovu Nada Ajkula... ne, uopšte mu na umu nisu bile Neda Arnerić i Nada Macura. Jokmore. Ovoga puta nema uzimanja knjiga sa poslednje police i gvirenja pod suknju, zato što je Kandidat sve što ga je zanimalo video još pre 35 godina, pa se okrenuo nekim drugim policama i gvirenjima.
Šta li će biti tema sledećeg, petog spota? Možda scena kada Bobić-twins Pericu vežu za krevet, u nameri da ga anatomski... Neka to ipak ostane tajna do sledećeg puta, i ovo do sada je previše.
Da se vratimo na četvrti klip kandidata AV: sigurni ste da znate koju je knjigu stvarno vratio u biblioteku?
Dnevni Kurformer na današnjoj naslovnoj starni objavljuje:
"Razotkrivena mračna tajna: Koju (i čiju) knjigu Vučić stvarno vraća u poslednjem spotu!"


Čedomir Jovanović Zmaj
ĐURIĆI
i
VUČIĆI UVEOCI

Čini nam se da je za klip #5 ipak verovatniji sledeći scenario:
- Aleksandre, u ćošak.
- Nado, čekaj, a tri korne penal?!
- Nemoj vikati na mene, gospodine. Nije ti ovo Skupština, ovo je biblioteka.
- Ajkulo! (u sebi)

Friday 17 March 2017

RIKLOTO


Večeras je održano RIKLOTO izvlačenje rednih brojeva predsedničkih kandidata, nakon koga je objavljen njihov konačni raspored na glasačkom listiću. Ostalo je još samo da neko kradikalskim botovima objasni da se redni brojevi ne ređaju ovako, to se uči još u zabavištu. Doduše, možda su kupili čak i te diplome... ko bi ga znao.


Eto, a mogli su lepo da pitaju faraona Crkobabića II Vidovitog kako se ispravno ređaju brojevi, umesto da donji video klip brišu sa jutjuba. Pomenuti prorok je garant u pravu, čim se toliko drao. Takvi su uvek u pravu, pitajte Draškoviće.


Možda se Crkobabiću nešto "javilo", onako trgovčevićevski, da se polako pripremi za prelet pre nego što odleti. Iskusno je bre to, milenijumima odmah po rođenju automatski dobijaju porodičnu penziju. "Drugog aprila zaokružite broj jedan, jer Vučić je toga vredan"... halal harakirija, majstore!
Inače, "mali Alek" iz najnovijeg (bibliotekarskog) spota na večerašnju frku oko izvlačenja rednih brojeva gleda ovako:


A kako bi pa drugačije, sa dioptrijom Maje Čador-Gojković?
Sve u svemu, kandidat Kim Jong Av i nije tako loše prošao večeras: šanse da bude #1 u prvom krugu od 1:11 skočile su mu za drugi krug čak na 1:2. Tada će ĐukaĐubre lično da vadi kuglice, a ne kao večeras - da promaši zgradu koju je trebalo okrečiti pa ode u Novi Sad i premala mural, umetničko delo.
Đuka je to.
Đubre je to.
Višepersonsko, na gazdu.

Thursday 16 March 2017

Nova pravila RIK o radu biračkih odbora


Odmah po povratku iz Nemačke, NJKV kandidat Aleksandar III lično održao je edukaciju kradikalskih čuvara glasačkih kutija i upoznao ih sa novim pravilima RIK o radu biračkih odbora:
- Na ovim izborima, poznatim i kao Narodini odisaj 2017, od presudnog značaja će da bude striktno držanje za propisane procedure & poštovanje pravila i zakona. Ni pijani nit' plotovi, ima da se držite pravila službe i tačka! Nisam ja za džabe faktor stabilnosti & lider regiona u striktnom poštovanju Ustava, zakona, uredbi, uzusa, tradicije em narodnih predanja. Pazi sad vamo, sad ću na ovoj maketi od glasačkih kutija da vam plastično pokažem kako će da sprovedete izbore i nemoj da me neko tera da ponavljam... I neću ništa da čujem!


Izbori su to, nemoj vikati na nas. Nije ti ovo tetris, ovo je šuma.
Gospodine.

Tuesday 14 March 2017

Novi AV spot


Too, dominiraj u sezoni kupanja!
Radi rukicama, lupkaj nožicama, kupačice moja.


Hajde sad i ti, Zorana.


Šta ti je nemi ton film, čudo jedno.

Monday 13 March 2017

Ponedeljak, trinaesti



Dobro jutro?
Ne, jutro nije dobro i besmisleno je ovako se pozdravljati u ludnici. Dok sami ne preduzmemo nešto zarad sopstvene budućnosti, umesto što čekamo da nam drugačiji i bolji život padne sa neba a padaju nam helikopteri u kome ginu deca i vojnici, dotle je svako nazivanje dobrog jutra, dana ili noći nažalost besmisleno, a zavisno od toga ko ga naziva ume da bude i licemerno.
Pre dve godine, Aleksandar Vučić, Bratislav Gašić, Zlatibor Lončar, Ljubiša Diković i njihova klika, poginulog pilota helikoptera, Omera Mehića, proglasili su alkoholičarem i glavnim krivcem za tu tragediju, javnosti obznanili svoje prostačko poimanje pojma "mrtav pijan", pokušavši na taj način da sa sebe skinu svaku odgovornost za pokušaj politikantsko-marketinške zloupotrebe spašavanja jedne bolesne bebe. Sa višestruko tragičnim ishodom.
Dve godine kasnije, i dalje niko ne odgovara za ovo ubistvo.
Niko živ.


"Pre tačno dve godine, 13. marta 2015. godine, srušio se helikopter Vojske Srbije. U njemu su poginuli lekari i bolesna beba, kao i članovi posade, časni i odlikovani oficiri. Ti oficiri su potom od strane vlasti proglašeni za krivce i alkoholičare. Ministri koji su zapovedili let u lošim uslovima i nacrtali se za slikanje, prošli su bez ikakvih posledica. Njihov šef, nije ni trepnuo na ovu tragediju, ali je odmah rekao da svoje lojalne pulene ne da. Mi pamtimo. Pa da i vratimo. Za početak olovkom, 2. aprila. Da se vrate zakon, pravo i pravda u ovu nesretnu zemlju."

Sunday 12 March 2017

Đubre


Stvari treba nazivati njihovim pravim imenima, pa tako i ljude.
A neke od njih naročito na današnji dan.


Samozvani antimiloševićevski lider koji je i bukvalno šutnut niz stepenice zgrade Vlade (u koju ga je par meseci pre toga prošvercovao Tadić), gradski konsiljere i menadžer lopovluka svake (beo)gradske vlasti, idolopoklonička humanoidna supozitorija, onaj što se napio od sreće kada je čuo vest da je ubijen ustaško-mafijaški izdajnik? Spisak je višestruko duži, ali i ova četiri asa politikantske deponije su previše za zdrav razum.
Da, nazvati ih pravim imenom i naročito na današnji dan.
Ništa manje od toga.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...