Friday 31 July 2015

Neofeudalizam


U savremenom korporativnom svetu, rahmetli feudalizam je zapravo još uvek živ i zdrav - i duhom i telom.


Pitanje: Koji je to najdugovečniji i najstabilniji ekonomski i društveni sistem u istoriji ljudskog roda? Ne, to nisu ni kapitalizam, ni socijalizam, niti silne diktature. Odgovor glasi: feudalizam.
Feudalizam je bio osnovni politički sistem u srednjem veku (IX-XV stoleće). Taj sistem je, najvećim delom, nastao tako što su vladara/kralja u to doba morile dve silne muke: 1) nije mogao da spreči narod da svaki čas diže bune, 2) nije mogao lako da vodi brigu o celokupnom svom posedu (zemlja, država). Kako bi ti problemi bili rešeni, smišljen je sistem u kome on daje određene delove svoje zemlje (feudi), svojim najvažnijim plemićima, baronima i biskupima, u zamenu za njihovu lojalnost i službu. Seljaci (kmetovi) su smatrani za klasno dno dna, i umesto da je njima davana zemlja u zamenu za lojalnost, oni su bili prisiljavani da je obrađuju a njen vlasnik im je nudio zaštitu. Briljantna ideja, koja je "ubila dve muve jednim udarcem", rešavajući tako oba kraljeva problema: stekao je tako kontrolu i nad zemljom i nad narodom, podjednako.
Iako konceptualno "briljantan", feudalizam zapravo predstavlja uvrnutu hijerarhiju vlasti, prava i moći, koja se od monarha spuštala naniže, tako stvarajući isprepletenu mrežu obligatornih odnosa koja je gazila skoro svako zamislivo ljudsko pravo. I tako, sa rastom trgovine i industrije, feudalizam je postepeno utirao put nastanku klasnog sistema kao dominantnog oblika društvenog raslojavanja. Različiti ljudi imaju različito mišljenje o feudalizmu, i njegovo poreklo zavisi od njegovog značenja: usko gledano, feudalizam je sistem u kome slaba centralna vlast distribuira svoju moć preko onih koji je podržavaju. Snaga ovakvog sistema se ogleda u tome da tako delegirana lokalna vlast lokalne probleme rešava daleko brže nego što bi to uradila centralna. Po jednom drugom mišljenju, feudalizam, tj. feudalno društvo, predstavlja vrstu militarističke hijerarhije gde kralj/vladar nudi pojedinačne feude na upravljanje plemstvu, u zamenu za vojnu službu po potrebi (tih "potreba" je u to vreme bilo na pretek). Feudalno društvo je stvoreno sa samo jednim ciljem: da obezbedi sigurnost. Vladari su želeli da osiguraju kontrolu nad svojim sve većim kraljevstvima, baš poput mudrih seljaka koji su obrađivali zemlju za plemstvo i tražili zaštitu od razbojnika, pljačkaša, varvara. Međutim, za obične ljude je to imalo previsoku cenu: zarad sigurnosti, odustali su od slobode.


Džejkob Sloun tvrdi "sve što je bilo staro sada je opet novo", komentarišući porast uverenja da savremene društveno-političke strukture sve više podsećaju na one koje su postojale u feudalnom društvu, i da se takav koncept može nazvati neofeudalizam. Među stavke za koje on tvrdi da su u savremenom društvu povezane sa neofeudalizmom, spadaju i klasne podele, globalizacija, imigracija, politika otvorenih granica i "neo-korporatizam".
Skot Pauel kaže da su fundamentalni feudalni odnosi predstavljeni osnovnim oblicima trampe, koji definišu svaki feudalni odnos - "zemlju za lojalnost". U toj trampi gospodar vazalu poklanja teritoriju (feud) u zamenu za razne vidove njegove lojalnosti. Svaki put kada gospodaru zatreba vojska da brani neki širi cilj, vazal je bio u obavezi da obezbedi danak u vitezovima i vojnicima sa svog poseda; zauzvrat, on od svog gospodara dobija zaštitu svega što poseduje. Ukoliko vazali istog gospodara međusobno ugrožavaju posede jedni drugima, obaveza gospodara je da u tom slučaju arbitrira pa čak i demonstrira svoju vojnu silu ukoliko to bude neophodno. Ovakav tip odnosa je postojao na svim nivoima hijerarhije srednjevekovnog feudalnog društva, od kmetova i zemljoradnika preko vitezova, barona, grofova i vojvoda, pa sve do kraljeva i careva.
Aglaja, "Moderna feudalna država?":
- Feudalizam je takav sistem u kome političku i ekonomsku moć drži relativno mala grupa vlasnika kapitala, koji dopuštaju da na njemu radi ili ga koristi masa bezemljaša radi sopstvenog opstanka. Ti bezemljaši imaju malo ili nimalo sopstvene političke moći, ali na taj način stabilizovan sistem njima garantuje skup osnovnih prava. Još od mračnog srednjeg veka, Evropu je činio niz feudalnih država koje su bile izuzetno stabilne tokom vekova, sve dok moć nije polako prešla u ruke sve većih grupa ljudi. Takođe, neka veoma stabilna azijska društva, poput Japana i Kine, u osnovi su bila feudalna.
Osnovni ugovor u feudalnoj državi je saglasnost većine naroda da ostane relativno neobrazovana, nesofisticirana i neambiciozna. Oni će teško zatražiti nešto više od posla kojim će nahraniti, obući i skućiti svoje porodice. Oni očekuju osnovni nivo pravednosti unutar svoje klase, garantovanu zaštitu od strane gospodara, možda i po koju državnu beneficiju - zdravstvenu zaštitu, besplatno obrazovanje, pravo na odlazak u penziju pre smrti (iako sve tri postoje u modernoj feudalnoj državi, one nisu tradicionalno i originalno feudalne). Zauzvrat, vlasnici kapitala smeju da budu bogati, žive ugodno i odvojeno od većine naroda, dokle god povlače poteze koji omogućavaju osnovno izdržavanje bezemljašima. Iako za većinu ljudi ovakav odnos izgledna krajnje nekorektan i ekstremno represivan, on se nedvosmisleno kroz istoriju pokazao kao najuspešniji u smislu čiste dugovečnosti.


Stiv Lavlejs, "Korporativni feudalizam: Kraj nacionalnih država":
- Feudalizam se razvio u srednjem veku kada su komunikacije i transport bili slabi i nepouzdani. Kraljevi su imali slabu kontrolu nad svakodnevnim problemima širom svojih zemalja, tako da su veći deo vlasti u svojim rukama držali lordovi i baroni. Granice, na kakve smo danas navikli, nisu postojale a umesto njih tu su bili posedi i lojalnost. Tokom vremena, tehnološki napredak je omogućio nastanak nacionalnih država, a nacionalne granice su portale daleko čvršće. Čak i danas, mnogi na stvari i dalje gledaju u okvirima nacija i granica; međutim, vremena se menjaju.
Taj isti tehnološki napredak koji je izgradio nacionalnu državu, sada je vodi u propast. Internet i savremene komunikacije omogućavaju kompanijama da imaju zaposlene i dobavljače bilo gde u svetu. Kontejnerski transport je omogućio proizvodnju robe na najjeftinijim mogućim lokacijama. Putovanje avionom je omogućilo ljudima širom sveta da dožive isto kulturološko iskustvo, na istim referentnim tačkama. To znači da neka firma može da ima sedište u Delaveru, projektuje robu u Kaliforniji, proizvodi je u Kini, preveze je norveškim brodom registrovanim u Liberiji, i prodaje je širom sveta. Tehnička podrška se možda nalazi u Indiji, a rukovodioci mogu da čuvaju svoj zarađeni novac u Švajcarskoj ili na Kajmanskim ostrvima. Sve se to dešava svakodnevno, i posledice toga već počinjemo da osećamo. Konačno, sve to će dovesti do povratka feudalizma. Dok moć multikorporacija raste, ubrzo ćemo videti kako nacionalne države sve više slabe: korporativna oligarhija će postati nova norma.
Apsurdistan Den, "Feudalizam u Americi?":
- Pojam "feudalizam" nam priziva slike kraljeva u ogromnim utvrđenim zamkovima, vitezove u oklopima koji brane kraljevstvo, siromašne seljake koji obrađuju zemlju od svitanja do sumraka. Feudalizam je bio stroga hijerarhija u srednjevekovnoj Evropi, jedan nadasve represivan politički i ekonomski sistem s početka X, a koji je nestao okončanjem XV veka.
Osim što nije nestao. Feudalizam ne duguje svoj uspeh samo striktnoj separaciji između različitih društvenih klasa, već činjenici da je stanovništvo prihvatilo takav svoj položaj u društvu. Fora koja prodaje "Američki san" glasi: dugotrajan naporan rad omogućava čoveku da izdržava svoju porodicu i dozvoljava mu da uživa u svim pogodnostima kućevlasništva. Ali, i kmetstvo je najčešće definisano kao sistem gde su ljudi vezani za zemlju na kojoj rade kako bi otplatili poreze svojim gospodarima...
Da malo ubrzamo stvari i prebacimo se u moderna vremena. Svako iole inteligentan mora da se zapita: Zato radim to što radim, gde radim? Deo nas u dubini duše zna da još uvek radimo zbog onog popriličnog bonusa kome se svi zaposleni u industriji nadaju krajem godine. To je onaj bonus koji će nas jednog dana osloboditi stega tiranije korporativnog ropstva, omogućiti nam da uradimo nešto daleko prijatnije, poput vođenja sopstvenog biznisa ili investiranja u posao nekog drugog. U osnovi, to će nam garantovati slobodu da jednog dana živimo svoj život po sopstvenim pravilima, a ne da zaglavimo na poslu do ranih jutarnjih časova ili vikendom, ili da robujemo služeći druge. U stvari, teško da bilo ko od nas kapira da je svoj život potpisivanjem ugovora pretvorio u kmetstvo. "Ali, ako ništa drugo, ovaj posao mi je pružao najbolju šansu da se oslobodim tog savremenog ropstva..."
Neko je jednom rekao: "U savremenom svetu, korporacija je gospodar a većina zaposlenih je izgubila osećaj robovanja baš poput srednjevekovnih seljaka koji nikada nisu ukapirali da su kmetovi."


Ras, "Korporacije su manifestacija feudalizma":
- Nasuprot uvreženom mišljenju, u korporacijama nema ničega modernističkog. Štaviše, one su naslednici fenomena feudalizma.
Korporacije vuku korene iz srednjevekovnih esnafa i monopolskih prava. To pravo se takođe naziva i "istraživanje i registrovanje patenata" i nema blage veze sa proizvodnjom dobara i pružanjem usluga. Posedovalac tih prava, koji je obično bio neki kraljev rođak, pod milim bogom nije radio ništa. Dakle, korporacije su bile samo nova forma nastojanja elita da održe svoje feudalne povlastice u XIX veku. Kako Ted Nejs tvrdi, slabo je poznato da, dugo posle donošenja američkog Ustava i usvajanja Zakona o ljudskim pravima (Bill of rights), mnoge aspekte odnosa poslodavaca i radnika uređuju strukture opšteg prava koje i dalje forsiraju principe privilegija i hijerarhije nastale u feudalnom društvu poznog srednjeg veka.
Politikolog Karen Oren pojašnjava:
- Originalne gospodare, uglavnom zemljoposednike, odavno su pregazili biznismeni i menadžeri. Međutim, stare privilegije još uvek opstaju i prenose se gotovo netaknute na njihove naslednike. Moć poslodavaca nad zaposlenima se smatra za strogo privatan odnos, u kome nije nužna primena normalnih ustavnih prava. Prema tome, zajedničko pravo dopušta određene izvršne mere koje su neprihvatljive u drugim sferama društvenog života. Upravo to predstavlja atmosferu u kojoj je feudalna praksa preneta u moderno doba nominalnog kapitalizma i demokratije.


Retki su politički sistemi koji su pokazali prilagodljivost i dugovečnost feudalizma. Taj sistem zasnovan na ličnim odnosima, lokalnoj upravi i ustanovljenoj hijerarhiji, pokrivao je nekoliko kontinenata tokom više od 1500 godina. Feudalizam je nastao na praksi, presedanima, estetskom i vrednosnom kodu, koji se razvio u "viteštvo" na Zapadu tj. "bušido" na Istoku. Lin Nelson smatra da je feudalizam nadmašio mnoge vekove, tako da čak i u savremenom društvu postoje institucije koje su zadržale jake feudalne elemente. Treba uvek imati u vidu osnovne karakteristike feudalizma, one lako uočljive, koje su prenete u savremeno društvo.
Viktor Bejns smatra da je savremeni život izgleda "de-evoluirao" u jedno čudno i teško definisano stanje ekonomske egzistencije:
- Ukoliko ste bogataš ili vlasnik uspešnog biznisa, možda će vam biti dobro (u ekonomskom smislu). Međutim, ako ste pripadnik nekadašnje srednje radničke klase, biće vam daleko lakše da se prepoznate u pitanjima poput "Šta se dođavola desilo sa radnim mestima? Gde su nestala? Od kog sranja ćemo sada da živimo?"
Sve su to pitanja koja mnogi danas postavljaju. Toliko o štednji za penziju - ljudi se danas trude da prežive od nedelje do nedelje, iz meseca u mesec. To je to neimenovano stanje ekonomske egzistencije: feudalizam modernog doba.


***


Karađorđevići ili Krkobabići, feudalizam starog kova ili neofeudalna dinastička demokratija, feudi ili "kvote" za postizborne raspodele koalicionog plena, odricanje od sloboda u zamenu za "bezbednost" ništavila zasnovanu na čistoj mitomaniji i strahu, renesansa korporativnog nacionalizma koji btw. nikada nije postojao pre... kako god bilo, svi bi oni da poseduju vaše guzice. Živote, ukoliko vam preteška reč ubija slušni nerv.
Kronizam, tj. povlađivanje i imenovanje na funkcije po čisto rodbinsko-ortačkoj vezi, predstavlja jedan od stubova na kojima je feudalizam vekovima opstajao. Baš taj isti, kronizam, nalazi se na rednom broju 13 liste koju je njen autor Lorens Brit nazvao "14 odrednica fašizma".
I ne samo #13...

Pa se vi sad češite i gde vas ne svrbi, onako akontativno neofeudalno.

Thursday 30 July 2015

7 years (in one night)


Usamljen,
napet,
dok oni samo pričaju
i prolaze.
Onaj ti se čak nije ni nasmešio!
A ti čak i ne želiš
još jedan dan.
Na kraju završiš sa sedam godina
za jednu noć.
Sediš u stolici,
gledaš u prazno.
Pomisliš na pokret,
ali od toga ništa.
Jer sama pomisao
je sasvim dovoljna.
Počneš da sanjaš
širom otvorenih očiju.
Posle nekog vremena
otvoriš oči, shvatiš
da uopšte ne spavaš.
Jer sedam godina je upravo prošlo
za jednu noć.


Tuxedomoon
(Half mute, 1979)

*
Građanski krug blog
30.07.2008. - 30.07.2015.

Ko za sedam godina nije shvatio zašto je na ovom blogu tekst Žuta mrlja ubedljivo najkliktaniji, to neće moći ni za jednu niti za još 1001 noć. O da, rame uz rame s njim idu napredno-poplavna 11. zapovest, Zanati najstariji o Politici i helikopterima koji više nikad ne polete, ili skupštinska Narodna kuhinja... ali jasno je ko je #1, daleko ispred ostalih.
Elemdaklem, da ponovimo još jedared čuveni test očinjeg vida:



Posmatrajte ovu sliku 30 sekundi, širom otvorenih očiju i bez treptanja. Ne mrdajte, mada slobodno možete o tome da mislite dok posmatrate. Zatim preklopite oba oka, istovremeno.
Šta vidite: žutu ili slepu mrlju? Šta gledate, šta vidite a šta želite da bude?

**
OK, bio je to test iz 2009. godine.
Evo sličnog, savremenijeg, iz 2015.


Dakle, treba ponoviti sve iste korake kao prilikom starog testa s tim što je krajnji zadatak drugačiji. Ovog puta treba gledati u sliku, zažmuriti pa onda naglo progledati i odgovoriti na pitanje "Šta vidite - pun mesec ili prazan mesec?" tj. šta biste želeli da vidite - fejsbuk fotke sa ili bez pokrivalica.
Mala pomoć: Za petak 31. juli 2015. astronomi najavljuju tzv. Plavi mesec. Gledali mi ili žmurili, biće tamo.

***
Kako god bilo, naša dijagnoza je neumoljiva:
Posle sedam godina situacija je gora nego što je bila. Stvari se ni na koji način ne mogu preokrenuti ili popraviti za jednu noć, ali sedam godina je sasvim dovoljno vreme. Pa opet, ništa. Rikverc. 
Da, tako je jedared i Miško vozio vezanih očiju pola kilometra u rikverc...
VERUJEMO!


(... u mozgu nastaje ispravljena slika onoga što posmatramo ...)
Čini mi se da i dalje nije bitno ono što jeste, sedam godina ili još jednu noć kasnije.

Tuesday 28 July 2015

Dva naličja iste obrazine


Nikada mi nisu bili jasni neki ateisti, jako zabrinuti za svoje horoskope. Pa opet, to je isto kao kada ti i takvi (ate)isti iskazuju poštovanje ili divljenje prema monarhiji i plemstvu (u smislu nasleđenih titula). Otkud to da ateisti podržavaju takvu instituciju?


1. Odakle nam kraljevi

Alfa-mužjaci, kolektivna odbrana, rasprave i donošenje odluka o zajedničkim pitanjima itd. - pomenuto se kreće u domenu pretpostavki sve dok kopajući ne natrčimo na nastanak prve veće ljudske zajednice. Nema zvaničnih dokaza o postojanju institucije kraljeva pre toga. Čak ni u malim ljudskim zajednicama, datiranim u vreme oko 4500 godina pre nove ere (procene ovog doba variraju) nema čvrstih dokaza, u arheološkom smislu, o postojanju nečega što bi nauka mogla da okarakteriše kao "palata" ili "duhovni centar". Oba su nastala otprilike u isto vreme, organizovana religija i organizovana hijerarhija. Nastankom i razvojem pisma, u Sumeru oko 3500 god. PNE, već nailazimo na zapise o tome kako kraljevi imaju božansko poreklo (poput starog Egipta, gde su kraljevi bili inkarnacija boga Horusa), ili su od bogova imenovani (u Sumeru, Akadu ili Asiriji), ili su stekli "poverenje nebesko" (poput kineske dinastije Žu, koja je oko 1046. god. PNE taj "koncept" smislila kao izgovor za zbacivanje dinastije Šang sa vlasti). Kraljevski status povezan sa božanskim opstajao je u nekim zemljama sve do 20. veka; u nekima još uvek postoji, naročito u jednom broj muslimanskih zemalja. Dobro porazmislite o ovome: samo stotinak godina ranije, i u nekim evropskim državama su ljudi govorili o božanskim pravima vladara. Dok se u nekim, već pomenutim, muslimanskim zemljama vladari smatraju izabranim od boga, podsetite se činjenice da je britanska kraljica istovremeno i poglavar državne religije - Anglikanske hrišćanske crkve.


Moguće je da veza religijskog i sekularnog vođe datira pre nastanka civilizacije (npr. život u gradovima). Mnoga afrička plemena u subsaharskom pojasu imaju vrač-kraljeve, koji istovremeno delaju u natprirodnom i sekularnom svetu (prizivaju kišu i slično). Narodi u drevnoj Srednjoj Americi pravili su razliku između sveštenika i kraljeva, ali kraljevi su i dalje imali funkciju ritualnog instrumenta koji kontroliše natprirodne sile.
Islamski kalifat je bio izričit u tome da su duhovni i svetovni vođa jedna ista osoba. Islamske države koje su potom nastale od kalifata, nastavile su sa tom praksom izjednačavanja religijskih i državih vođa. Pošto islam nema religijsku hijerarhiju (npr. ne postoji "muslimanski Papa"), verski poglavar je de facto istovremeno i lokalni vladar. Vrlo je malo primera, ako ih uopšte ima, kada je jedna muslimanska zemlja napala drugu kako bi korigovala njen način praktikovanja islama, a da se potom vratila u okvire sopstvenih granica. Iako suniti smatraju da kalif mora da bude izabran, u praksi se to ne dešava jer mnogim muslimanskim zemljama vladaju porodice po principu nasleđivanja krune.
Mnogi običaji koji važe za plemstvo isti su kao oni koji važe za kler. Evo nekih primera: 
- koncept da su plemići bolji ili veći od običnog naroda, baš poput odnosa ljudi i bogova;
- prost narod mora da se klanja ili prostre po zemlji pred plemićem, baš kao što to rade pred likovima i simbolima božanstava;
-  plemstvo je iznad zakona koji važe za normalne ljude;
- oni smatraju kako svi nižeg statusa moraju baš njih da podržavaju, što ih pretvara u društvene parazite - poput većine religija.
Da se sada ne hvatamo i drugih sličnosti plemstva i verskih vođa (poput smešnih kostima, kicoških kapa, prestolja itd), jer je sve to više nego očigledno ako makar malo promrdamo sive ćelije.


2. Čemu poštovanje plemstva

Ukazivanje poštovanja plemstvu predstavlja izdanak poštovanja koje se od nas očekuje prema bogovima i verskim vođama. Tu se radi o neverovatno jako uvreženom osećaju lažne griže savesti, koji je ugrađen u zakone onih zemalja u kojima je priznato postojanje te i takve klase. Čak se i sam Dokins verovatno klanja pred britanskom kraljicom. Ali zašto? Pa ona u životu nije ništa uradila, ni na koji način nije doprinela boljitku čovečanstva; nema ni trunku doprinosa razvoju nauke, književnosti ili umetnosti. Dakle, zašto se klanjati pred osobom čiji je jedini uspeh u životu taj da su je rodili takođe pripadnici plemstva?
Neke od najžešćih rasprava koje sam vodio u životu, nisu bile sa hrišćanima koji podržavaju ideju kreacionizma, već sa ateistima koji podržavaju svoje monarhe. Pogledajte samo Holanđane i Šveđane, koji važe za narode sa jakim uporištem ateizma - i jedni i drugi imaju svoje monarhe i plemstvo sa snažnom podrškom od strane stanovništva. U Japanu, koji je poznat po vrlo izraženom sujeverju ali i velikom broju ateista, i dalje opstaje značajna podrška carskoj porodici, koja je do kraja Drugog svetskog rata tvrdila kako vuče direktno poreklo od Šinto bogova.
Čak je i Martin Luter, taj stub pobune protiv establišmenta, svojevremeno pozivao nemačke kneževe da uguše seljačku bunu iz 1525. godine, kada se vlastela poplašila gubitka imetka pa seljacima nametnula "mere štednje" od kojih je ovima preostalo još samo da umru (mada ni to nisu smeli, jer bi i tako ugrozili zakonski zaštićenu "imovinu" vlastele). Svoj politički pamflet "Protiv seljačkih hordi ubica i lopova" zasnovao je na sopstvenim razmišljanjima o novozavetnim spisima Sv. Pavla. Kada sam na to jednom prilikom ukazao nekim svojim prijateljima luteranima, oni su rekli kako je to sve bila katolička propaganda protiv Lutera - i prokleta da je istorija koja tvrdi suprotno! Međutim, steći ćete vrlo mračan utisak ukoliko uzmete da čitate sva njegova trabunjanja na račun običnog naroda, naročito ako se uzme u obzir nivo varvarizma otpuštenog sa lanca protiv onih koji su za sebe zahtevali bolji život, digli se protiv represivnih zakona i nameta vladajuće bogomdane elite.


3. Popovi i kraljevi zajedno vladaju narodom

Čuveno hrišćansko "okreni i drugi obraz", ne uzvraćaj silom na silu, savet je pučanstvu - a ne plemstvu. Manimo se te fore. Fridrih Niče je to nazvao "judeohrišćanskim ropskim mentalitetom koji je ubrizgan Zapadnoj evropi". Jednostavno, taj ropski mentalitet je posledica religioznih učenja nastalih u narodima koji su bili pod surovom vlašću drugih. Ti narodi su prihvatili ropski mentalitet kako bi opstali pod takvim gospodarima, bez obzira da li su to bili Asirci, Vavilonci, Persijanci, Grci ili Rimljani. Saveti poput "okreni drugi obraz" i "caru carevo" (još jedna hrišćanska fantazija na račun bespogovornog plaćanja nameta) mogu biti korisni robu koga lako mogu prebiti zbog neposluha ili nepoštovanja gospodara. Međutim, to ipak ne predstavlja formulu po kojoj vlast(ela) vlada i kontroliše narod.
Nažalost, ni Luterov prezir prema običnom čoveku nije s njim umro u protestantskim crkvama. Prelistajte samo novine iz doba radničkih pobuna po Britaniji i Americi krajem 19. veka, i videćete koliku su podršku popovi davali onima koji su se iz petnih žila upinjali da robotnjike zadrže tamo gde im je mesto. Puk ima da zna gde mu je mesto i da poštuje one iznad; primeniti to na dečiji rad, opasne uslove rada, prekovremeni rad, niske plate, čak i neke osnovne stvari poput upotrebe toaleta i vode za piće. Danas, neki političari i verski fundamentalisti u Americi smatraju kako su ukidanje obaveznih minimalnih zarada i ograničavanje opšte zdravstvene zaštite koju garantuje država - u skladu sa Isusovim učenjem. Ne dovodi u pitanje one iznad sebe, jer ćeš kao sledeće početi da sumnjaš u božje izaslanike na Zemlji - popove, a nakon toga možda i u Njega samog.
Klizav je to teren - popovi i kraljevi to dobro znaju. Zbog toga se mnoge religije ubiše od posla da prosečnom verniku onemoguće da sam čita i razume svete spise, najčešće tako što ih održavaju na jeziku koji ovaj ne ume da pročita i razume. Baš kao što ni obični ljudi nemaju svoje kopije zakona koje su vladari doneli da važe samo za njih, pa su stoga prinuđeni da se oslanjaju na kler i plemstvo koji će im baš lepo pojasniti kako te zakone treba poštovati u oba carstva - zemaljskom i nebeskom

4. Metastazis

Po podacima sa interneta, 44 zemlje u svetu danas imaju careve ili kraljeve. Od toga, u 16 priznaju Elizabetu II za svog suverena. U ovaj broj nisu ušle zemlje koje priznaju nešto širi opseg plemstva kroz nasledne titule - poput vojvoda, grofova, erlova, paša, sultana itd. Teško je pronaći odgovarajuću referencu, ali tu ulazi nemali broj evropskih zemalja, kao i azijskih i afričkih u kojima još uvek postoje plemenske poglavice. Kada nema kraljeva, tu su i dalje grofovi i slični, čisto da vam pokažu ko je iznad vas. Posebno mučan utisak ostavlja činjenica da se mnoge napredne i atestičke evropske države nalaze na tom spisku. Prema istraživanju iz 2010. godine (Eurobarometar: Demografija ateizma), najjača tvrdnja je "verujem da postoji Bog". Zemlje u kojima se manje od 30% anketiranih tako izjasnilo, i dalje imaju neko zvanje koje se odnosi na titulu kralja ili plemstva; tu spadaju Danska, Holandija, Francuska, Švedska i Norveška. U tim zemljama monarhija ima i dalje snažnu podršku; u njima ne postoji ozbiljna težnja da se odustane od takvog kulturološkog relikta koji razara ljudsko dostojanstvo smatrajući određene ljude boljim i zaslužnijim od ostalih samo po osnovu rođenja i porodičnog nasleđa.
Po meni, institucija plemstva je u mnogim zemljama pogubnija i štetnija od religije, jer je to stanje koje je umnogome prevazišlo religiozno. U Tajlandu, na primer, čak i samo dovođenje monarhije u pitanje vas može na dug period odvesti u zatvor, a tako je i u mnogim drugim državama.

5. Pravo tu ne pije vodu

U mnogim tzv. ustavnim monarhijama, kraljevske porodice su zakonski poistovećene sa nacionalnim suverenitetom. Ukoliko bi ste većinu Evropljana, Kanađana i Australijanaca zapitali da li žive u demokratiji ili ne, oni bi vam dali potvrdan odgovor. Ali to se ne poklapa sa istinom. Zakonsko pravo da donosi zakone i upravlja zemljom podareno je monarhu, a ne građanima. Pravo izabrane vlade da vrši vlast više je dar od strane autoriteta suverena. Koliko vam sve to izgleda blesavo? Sve te države su nastale u vreme kada se verovalo da je kraljevima pravo da vladaju podareno od samih bogova.
Ako ne postoji božanstvo koje je vladaru podarilo mandat da upravlja narodom, odakle njemu onda to pravo? Monarhe niko ne bira. Verovatno ćete reći da postoji opšti konsenzus kako narod "želi" da oni zadrže taj položaj i prećutno im daje pravo da vladaju. Dakle, pretpostavka je da član kraljevske porodice po rođenju ima pravo da vlada, dok običan čovek po rođenju ima obavezu da podržava takav poredak stvari. Ako ovo nije neprirodno i perverzno, ne znam šta onda jeste. "Glasanje" sa 100%-nim uspehom još na sam dan rođenja! Pa opet, baš to predstavlja argument u koji se razumni ljudi ukopavaju kako bi opravdali sopstvenu "veru" u monarhiju.


6. Apologetika Jednovlašća

Bez obzira da li je "jednovlast" božanska, nebeski rukopoložena ili se na nju prećutno pristalo, mnogi filozofi su vekovima smišljali genijalna "opravdanja" za postojanje institucija plemstva i monarhije. Čak i takav ateista poput Ničea, smatra da većina ljudi ima mentalni ekvivalent stoke, te da kod superiornih pojedinaca postoji jako izražena vrednost - on te pojedince naziva "plemstvom". Poput Platona i njegovih kraljeva-folozofa u "Republici", i Niče je verovao u prirodnu aristokratiju koja je zasnovana na zaslugama i ličnim kvalitetima, a ne na društvenom položaju nasleđenom po rođenju. Diskutabilno je da li je on smatrao da su te osobine nasledne (npr. da sinovi plemića suštinski imaju osobine svojih očeva), jer postoje mesta u njegovim radovima koja idu u oba smera. Niče je svakako prezirao nemačku naslednu aristokratiju. Međutim, njega je zanimala permanentnost, kojoj je posvećivao više pažnje nego slobodi, kao i sposobnosti Natčoveka (Übermensch) da vlada onima sa slabijim rezultatima i sposobnostima. (Detviler: Niče i politika aristokratskog radikalizma, 1990)
Međutim, brz pogled na današnje monarhe otkriva, štaviše, jednu vrlo depresivnu ekipu, manje uzgajanu nego nekada, ali i dalje patetičnu kada vidimo resurse koji se nalaze u njihovim rukama. Nećete daleko stići ukoliko smatrate da je Msvati III od Svazilenda nakakav Übermensch, mada verovatno drži aktuelni rekord u toj ekipi po broju supruga; zadnji put ih je bilo 15, ne računajući one sa strane - ali, možda on ipak jeste na neki način über? Šta ćemo sa najvećom aktuelnom kraljevskom porodicom, kućom Vindzora? Oni ne mogu da se pozovu na pravo veličanstvenosti zbog nekih davnih osvajanja. Budimo realni, oni čak i nisu Britanci. Porodica Saks-Koburg i Gota (to su ime 1917. promenili u "Vindzor", u kontekstu rata sa Nemačkom) posedovala je manja vojvodstva pre ujedinjenja Nemačke. Ta loza je prestala da bude engleska 1714. godine, jer u Zakonu o naseljavanju iz 1701. stoji da katolici ne mogu da naslede presto Velike Britanije. Tako je loza preneta na dalekog potomka Džejmsa I, sina Sofije Pfalc, Georga Ludviga koji potom postaje Džordž I 1714. godine. Tako počinje loza šestoro vladara nemačkog porekla (Hanovera), koja je trajala od 1704. do 1901. godine; nastavljena je preko kraljice Viktorije koja je bila polunemica i udata za Nemca. Tim brakom je započeta loza Saks-Koburga i Gote, što je bila krvna linija Viktorijinog supruga Alberta.


Edvard I je uveo zvanje Princa od Velsa kao akt potčinjavanja pobunjenika; on je svog sina Edvarda Kernaforna 1301. proglasio Princem od Velsa kako bi negirao pravo na to zvanje jednom pravom Velšaninu. Edvard (sin) je bio rođen u Velsu, čime je opravdavana dodela ovog zvanja. Naravno, u pitanju je Edvard Longšenks "Malj za Škote" (poznat iz holivudskog hita "Hrabro srce" - koji je prepun lažnih detalja, tako da ovo ne uzimajte kao promociju holivudskog prekrajanja istorije). Današnji Princ od Velsa, koji će se zaogrnuti suverenitetom 100 miliona ljudi zarad svoje pretenzije na presto, poznat je po svojoj ljubavi prema čuvenoj "nauci" - homeopatiji... kakav natčovek od lidera, štaviše! Platon se garant okreće u grobu zbog takvog kralja-filozofa. Pa opet, mnogi britanski, kanadski i australijski ateisti će grčevito gristi i grebati da odbrane povlastice jedne nadasve zabludele i beskorisne porodice, smatrajući ih odabranim vladarima Velike Britanije i njenih nekadašnjih kolonija. Teška je ironija da danas slobodni narodi tih bivših kolonija i dalje poklanjaju svoj suverenitet potomcima jedne niže nemačke plemićke porodice, čiji je jedini uspeh taj da se uspešno razmnožavaju; ta familija je upravljala zemljom koja je nekada pokorila njihove, decenijama i vekovima unazad. Pa, u čemu je kvaka?
Kanađani i Australijanci su u svetu poznati po svom pragmatizmu, ali sve to pada u vodu kada krenu sa obožavanjem kraljevske porodice (izvinjavam se, ali poznajem samo jednog Novozelanđanina, a i on je delom Maor i ne podnosi uopšte celu tu frku oko monarhije). Ne vidim nikakvu razliku kada Filipinci rade to isto obožavajući Crnu Bogorodicu, ili Amerikanci koji luduju za aktuelnom ikonom pop-kulture, Džastinom Biberom. Pa te pop-zvezde makar imaju nekakav uspeh iza sebe (nadasve patetično...) koji opravdava njihove obožavaoce. Međutim, monarsi i religijski likovi i pontifi, svi srasli u ulizičko povlađivanje samo zbog visokog položaja na kome se nalaze, koji uopšte nije pod kontrolom mase ljudi od kojih se jedino očekuje da poštuju te moćnike. Nema nikakve razlike između klanjanja kralju i klanjanja bogu, jer je osnovni imperativ isti: potčini se gospodaru koji je (natprirodno) superiorniji od tebe.

7. Izgovori...

Molim vas, samo me ne ubeđujte kako je to običaj ili tradicija, da to i nije neki trošak za društvo, da država od njih ima više koristi nego što je oni koštaju, ili bilo koja druga besmislica koja bi svakom kreacionisti naterala suze radosnice na oči. Neodbranjivo je da se neki ljudi rode privilegovani, u svetu bez bogova koji bi odredili ko bi ti ljudi trebalo da budu. Svi mi radimo pod Ničeovim judeohrišćanskim ropskim mentalitetom (videti Genealogiju morala i S one strane dobra i zla). Toliko smo duboko internalizovali pitanje obaveze da služimo našu "gospodu", da sada smišljamo nelogična opravdanja za nešto što je toliko neodbranjivo. To je poput čitanja divnih i podsticajnih misli iz Epiktetovih "Diskursa" o potrazi za boljim i moralnijim životom, a onda iznenada shvatite kako se on nikada nije pobunio protiv ropstva, čak ni dok je i sam bio rob. A možda samo nije mogao da shvati kako je moguće da postoji i neki drugačiji sistem od onoga u kome je živeo?


8. Amara

Za postojanje plemstva ne postoji ubedljivo opravdanje koje pritom poštuje ljudsko dostojanstvo. Svi smo jednaki kada se rodimo. Da li Nadljudi zaslužuju veće privilegije od ostalih, ostavljamo kapitalistima i humanistima da o tome raspravljaju do mile volje. Međutim, samo religija i natprirodne sile mogu pravdati razliku u pravima po rođenju. Mnogi ateisti su zaglibljeni u poziciji Ničeovog "blaga" ropskog mentaliteta, pokušavajući da opravdaju gospodstvo privilegovanih: "Mi volimo naše kraljeve koji vladaju nad nama. Naći ćemo načina da ih opravdamo. Oni su deo naše tradicije i mi se njima ponosimo." Ali, tako razmišlja svaki teista. "Mogu da verujem u boga iz bilo kakvog klimavog razloga, jer je to moje lično uverenje."
Kraljevi i plemstvo su došli sa pojavom organizovane religije, iz koje vuku korene. Oni se međusobno podržavaju, iako se svako od njih trudi da preživi smrt onog drugog. Religije su se menjale pod kraljevima i kraljevi su menjani zbog religije, ali obe te institucije imaju isti cilj - poslušnost vernika i sledbenika: da plate porez, da rade u korist palate i katedrale, ako treba i da umru zarad još veće slave kralja, zemlje ili boga. Taj tumor treba iščupati iz korena.
Civilna struktura koja podržava plemstvo ili nasledne titule, predstavlja anatemu za ljudsko dostojanstvo i ne sme da ima opravdanje i podršku po bilo kom osnovu. Krajnje je vreme da se ratosiljamo tog tereta u našem društvu i našoj svesti. Sve se to pojavilo sa religijom, i bez nje da ga podrži, nema opravdanja za dalje održanje takvog sistema. Odbaciti religiju i ukinuti podršku plemstvu, sve to podseća na jednu Geteovu misao:

- Niko nije beznadežnije porobljen od onih koji pogrešno veruju da su slobodni.


***
Postoji daleko kraća verzija prevoda ovog teksta na srpski jezik, sublimirana u jednoj jedinoj slici bez reči, koja izgleda ovako:


Tu su svi, nebitno da li se radi o Evropi ili Africi: kralj, vrač, rusko bogoposlanstvo, članovi drugih naslednih loza i ladoleža, skroz desno je lik koji je zauzeo pozu poput Ludog Džorža kraj Crne Guje. Tu je neizostavno i onaj što godinama namerno igra na foru kako liči na Nikolu Pašića, podstrekača Crne ruke. Ceo vek i kusur kasnije poruka je apsolutno jasna.
Opet.

Samoproglašena dinastija koja je kraljevsku titulu otela od svojih prethodnika tako što im je ubila poslednjeg u lozi (ni ta loza nije bila ništa bolja od pomenute konkurencije na svinjarskom tržištu, nepun vek ranije), koja je dobila poverenje od strane ruskog boga da makne poverenike švapskog boga iako su se nekada zajedno borili protiv onih kojima je moć poverio turski bog. I koja je sav imetak stekla post-legalno, regicidom prethodnog baštinika prava na žuljanje dupeta u Belom dvoru, čiji je glavnii greh bio što je rođen u suparničkom klanu. OK, i zato što su njegovi vozovima plašili krave a strujom vampire, neka vam bude. Ovih dana smo svi bili svedoci neverovatne količine kiča i licemerja na račun svih građana Srbije, verujućih i neverujućih, podržavali oni takvu isfabrikovanu srBotradiciju ili ne.
Problem sa ovim parazitima je daleko veći nego što se to na prvi pogled čini: ako ste pomislili da je to najureni sudski pripravnik koji je ukazao na bahatost sudije koji sebi bez imalo stida i straha dopušta privatizaciju javne funkcije, i da je taj prevremeni raskid pripravničkog staža kazna u znak osvete što taj pripravnik "mrzi kralja" - kako mu danima dežurni idi(b)oti pišu na društvenim mrežama - onda još uvek niste dovoljno promrdali male sive ćelije.

U pitanju je nešto drugo, na šta još uvek niko javno ne ukazuje: ni po koju cenu se ne sme spominjati samozvani "prestolonaslednik" ili "kralj" (zavisi kako ga ko tituliše) jedne države koja nije monarhija već (kakva god, ali makar nominalno je još uvek demokratska) republika, u društvu koje je iako duboko klerikalizovano i dalje Ustavom definisano kao sekularno. Dakle, ne ateističko, već kao država svim zakonima razdvojena od crkve. I baš u tom i takvom društvu, "sekularnoj republici", zatrpani smo anketama koje svakodnevno pokazuju kako danas "najveće poverenje u narodu" i dalje imaju feudalni relikti "kruna", "crkva", "domaćin" i "vojska" (kvaziprotokolarno čudno okićena nekakvim gajtanima, sabljama, peruškama i sličnim kičerajem). Ti relikti su žestoko inkroporirani u pozni vulgarni kapitalizam koji ih zloupotrebljava radi hipnoze onih kojima cedi suvu drenovinu iz bušnih džepova. Da, onih istih koji na ovim prostorima nikada nisu dizali seljačke bune protiv svojih lopova, ali vavjek zarad tuđih.



Stvar je prosta - Crnođorđijanci su pre jednog veka imali pomoć Crnorukaša da dođu na vlast; danas članovi konjičkog kluba "K&C" ponovo jašu ovaj narod, i to oni uopšte ne kriju. Ali, zašto bi, kada niko u ovoj državi ne reaguje na jednu organizaciju koja predstavlja direktnu pretnju Ustavnom poretku, po samoj koncepciji svog postojanja? To pakovanje spomenutog konjičkog kluba zove se "Krunski savet" (koji ima field-office koji se odaziva na komandu "Monarhistički pokret"), u kome sedi nemali broj istaknutih državnih funkcionera povezanih sa najužim vrhom vlasti ove zemlje. Funkcioneri su jedne republike od koje primaju platu da u svakoj prilici javno promovišu rušenje postojećeg sistema i uvođenje nekog drugog, jednovlasnog.
Po medijima se provlači nebuloza o "Islamskoj državi koja preti bezbednosti Srbije", što je očajnički pokušaj odvraćanja pažnje od finansijske katastrofe društva, ali niko ne spominje ovu domaću pretnju, daleko eksplicitniju i realniju. Ukoliko se očigledni pokušaji rušenja legalnog društvenog sistema proverenom metodom sitnih koraka i incidenata (hiperefikasno praktikovani tridesetih godina 20. veka negde u Miteleuropi), ne smatraju organizovanom pretnjom po društvo i državni poredak, onda nema mesta ni čuđenju tolikom zanimanju za "noviju istoriju", pri čemu ti zanimanti uopšte ne misle na neki relativno blizak vremenski period već apsolutno na štivo i "udžbenike" koji se danas masovno u Srbiji štampaju, prepuni prekrajanja i namerno iskrivljenih istorijskih činjenica, čega se ne bi postideo čak ni mr. Holivud. O da, zaista je moguće zamisliti bioskopski blokbaster "Povratak Hrabrog Srca", u kome glavni lik ima bradu do kolena i lenonke, opasan je redenicima punim projektila za samostrel, dok trubači iz Guče pozivaju na ustanak i odbranu brda i šuma oko Bajčetine od nadirućih Turaka, Švaba, Komunista, GMO viskija i gradonosnih oblaka.
Umalo da zaboravim - i promaje.
Kad već sebe smatraju rasnim konjima, uzgajanim za samo jednu svrhu - da nasleđuju sami sebe, odakle im bre pravo da sve ostale smatraju magarcima? I to su stekli rođenjem? Ako nije tako, zašto onda iza imena češće ističu redni broj nego prezime, kao da su (božemesakloni) verzije nekog softvera a ne živi ljudi.
Ne, ništa od ovoga nije smešno.
Uvredljivo je za zdrav razum, do bola.


Famozna i raskalašna, medijski do bljutavosti prežvakana proslava rođendana osobe koja nema jedan jedini minut radnog staža, predstavlja samo još jedno bacanje prašine u oči raji. Čisto da se ničeanska stoka iznova pozabavi nebitnim likovima i događajima, po internetu beskrajno laprda o Karađorđević-pudlicama, koje prikazuju nalickane po izložbama obesti i čiji je jedini zadatak da budu prgave kada im se nešto ne udovolji pa puštaju neke nerazumljive i poluartikulisane zvuke, ili arlauknu "Čutite!". I sve to samo da se ne bi neko nezgodno zapitao šta za to vreme rade stvarne gazde, Kaparandžići, ili doveo u sumnju njihov bogomdani povlašćeni položaj, možda mu čak na pamet pala i nekakva seljačka buna?



Rehabilitacije, restauracije, reforme, privatizacije, vaučerizacije, racionalizacije... sve su to delovi opšte grabeži i panike što vladaju ne samo u tranzicijski usijanom društvu poput srpskog, već i u zemljama daleko naprednijim i "ozbiljnijim" od ove naše prćije. To se da dobro videti, iz priloženih linkova.

Jasno je da nekome u poslednje vreme zaista dogoreva. Čak i da se ne bavimo nagađanjima kome, šta i zašto, sve mi se više čini da pitanje nad pitanjima, na koje ćemo morati veoma brzo da nađemo ozbiljan odgovor, glasi:
- Šta posle?

Saturday 25 July 2015

Ima ga svako


"Vodio sam puno razgovora i razmenjivao mejlove sa studentima poslednjih nekoliko godina, tokom kojih su se oni naljutili svaki put kada bih im ukazao da kada jednostavno kažu ovo je moje mišljenje to ne znači da, po pitanju teme na koju se ta izjava odnosi, jednostavno uopšte nisu u pravu. Još uvek me zbunjuje činjenica da neki od njih samo na osnovu te četiri reči sebi daju za pravo na potonje beskonačno proseravanje. Ono što me posebno plaši je to što neki studenti smatraju kako obrazovanje koje opovrgava njihove stavove zapravo predstavlja napad na njihova ubeđenja."

- prof. Mik Kalen (koledž Lejk Kaunti u Ilinoju, SAD)


Provodeći u raspravama na internetu mnogo više vremena nego što bi to bilo bezopasno po zdravlje, možemo doći do zaključka kako je "mišljenje" reč koja posle svega stvara najviše nelagode. Mišljenje, ili još gore "ubeđenje", predstavlja masku za svaku loše postavljenu napomenu koja potom burgija kroz društvene mreže. Uobičajeno se smatra, tako su nas učili, da mišljenje ne može biti pogrešno. Verovatno je svakome od nas otac rekao otprilike tako nešto, i u najužem smislu to jeste istina. Međutim, pre nego što čučnete iza svog "Štita Mišljenja", prvo se zapitajte sledeća dva pitanja:
  1. Da li se zaista radi o mišljenju?
  2. Ukoliko jeste, da li je ono zasnovano na nekim informacijama i zašto ga se držite?
Evo male pomoći oko prvog pitanja.
Mišljenje predstavlja sposobnost prosuđivanja nečega: "crna je moja omiljena boja", "mislim da nana ima užasan ukus", "dr. Who je najbolja TV serija"... Sve su to razna mišljenja. Ona mogu biti jedinstvena i samo naša ili čak masovno prihvaćena među ljudima, ali sva imaju nešto zajedničko: ne mogu se potvrditi izvan činjenica u koje veruje onaj ko to mišljenje ima.
Nema ničeg lošeg kada se radi o mišljenjima ovakvog tipa. Problem se javlja kada ljudi svoje mišljenje zasnivaju na zabludama. Ukoliko mislite da vakcine izazivaju autizam, vi zapravo tvrdite nešto što je činjenično pogrešno, a nije mišljenje. Činjenica da i posle svega vi i dalje u to verujete, vašu zabludu ne uvrštava među mišljenja koja imaju težinu, baš kao što ni činjenica da i mnogi drugi imaju isto takvo mišljenje ne doprinosi njegovoj validnosti.
TV voditelj Džon Oliver se u svojoj emisiji pozvao na Galupovo istraživanje po kome jedna četvrtina Amerikanaca uopšte ne veruje da postoje klimatske promene, dodavši:
"Koga bre zabole za to? Činjenica je da vam uopšte ne treba nečije mišljenje. Pa komotno ste mogli da vršite anketu sa pitanjima tipa Koji je broj veći, 15 ili 5?, Da li sove stvarno postoje? ili Da li su ovo šeširi?"
Nešto slično se dogodilo nedavno, kada je pitanje zastave Konfederacije počelo da kruži na sve strane. Možda ste mišljenja kako ropstvo nije predstavljalo glavni uzrok Američkog građanskog rata, ali u teksaškoj Deklaraciji o razlozima secesije (1861) ropstvo se spominje 21 put. Ljudska prava spomenuta su samo 6 puta, od toga u samo jednoj rečenici u kojoj se ne spominju ni ropstvo niti koliko su puta gori ti divni belci u odnosu na crnce. Treba li uopšte podsećati da još uvek postoje oni koji su mišljenja kako je Holokaust izmišljotina, i da taj njihov stav nema apsolutno nikakve veze sa realnošću?

Aušvic-Birkenau: Masa ljudi je bila pobijena, bez obzira na nečije mišljenje o tome

Naravno, ponekad su naučni ili istorijski podaci netačni, nejasni ili postoji potreba za daljim istraživanjima. Svako zna da se voda širi prilikom zamrzavanja (tj. povećava zapreminu prostora koju zauzima ista količina na normalnoj temperaturi). Da li znate zašto, kada se bukvalno ništa drugo na ovom svetu ne ponaša tako? Nemate pojma, baš kao što ni nauka nema odgovor na to pitanje. Evo još jednog pitanja: Koje su rase bili drevni Egipćani? Istoričari još uvek nisu postigli konsenzus oko ovog pitanja, a staroegipatska umetnost je previše stilizovana da bi u njoj pronašli odgovor.
Teme poput ovih predstavljaju onu vrstu stvari koje su zrele za formiranje mišljenja o njima. Voda se širi prilikom zamrzavanja zbog oblika njenog molekula. Egipćani su raseljeni pripadnici afričke crne rase, koji su se naselili duž toka reke Nil. U ovom slučaju, mišljenje može da predstavlja uporište jednog još daljeg i dubljeg razumevanja, ukoliko ima još prostora za tako nešto. Tu ne postoji verifikacija, samo nagađanje - na jedan, nadajmo se, obrazovan način.
Tu dolazimo do drugog pitanja - da li je vaše mišljenje potkrepljeno nekim informacijama, i zašto verujete u to? Iako, tehnički gledano, ovakvi stavovi ne mogu biti pogrešni, moguće je da ne vrede zato što su tanki po svojoj strukturi.

Evo primera:


Recimo da smo sreli nekog fana serije dr. Who, i da on u toj ulozi od svih glumaca najviše voli Dejvida Tenanta. Za sada - ništa sporno. Međutim, nakon nekog vremena provedenog u diskusiji sa njim, taj obožavalac serije izjavi kako zapravo nije gledao nijednu epizodu snimljenu pre 2005. godine, niti je slušao radio verziju iste serije. Pa, moguće je da bi mu Dejvid Tenant i dalje bio omiljeni glumac čak i da jeste gledao ili čuo stare epizode, baš kao što je moguće da bi tada to mogao da bude Tom Bejker, Pol Megan ili neko treći.
U savršenom svetu bi neko na sve ovo mogao da jednostavno komentariše: "Pa, Dejvid Tenant mi se najviše sviđa od svih koje sam gledao." Postoji puno razloga zašto neko nije odgledao starije epizode te serije. Recimo da nisu baš sve okačene na Netflix, iako ih tamo ima zaista puno, radio drame možda koštaju još više itd. Jednostavno, steći ograničeno mišljenje na osnovu ograničenog skupa informacija, predstavlja sasvim prirodnu stvar.
Međutim, ovu idilu remeti pokušaj predstavljanja ograničenog skupa informacija većim nego što to on stvarno jeste. Postoji "određena" razlika između onoga u šta verujete i onoga o čemu nemate pojma. Lako je, na primer, poverovati u tvrdnju da se belci suočavaju sa istom količinom diskriminacije kao i crnci, ali samo pod uslovom da nemate blage veze po pitanju stope nezaposlenosti crnaca u odnosu na belce, ili ne znate podatak da su od 500 izvršnih direktora kompanije Fortune samo njih 5 crnci. Šta tek reći na činjenicu da su od dosadašnja 43 predsednika SAD njih 42,5 bili belci?


Drugim rečima, formiranje mišljenja možete posmatrati kao neki balončić, i u prvih par decenija našeg života svi mi to radimo tako. Međutim, vrlo često u životu dođemo u situaciju da odemo u "beli svet" i tamo otkrijemo kako ono što smo smatrali za mišljenje dobro potkovano informacijama zapravo predstavlja samo malu zamisao zasnovanu na nešto podataka i ličnim osećanjima. Ispostaviće se da su mnoga naša mišljenja zapravo samo neinformisanost ili su u potpunosti pogrešna. Zaista, to što ste u njih verovali uopšte ih ne čini validnim ili vrednim, i apsolutno niko nije dužan da poštuje vaše gledište samo zato što je ono vaše.
Možete da pogrešite ili da nešto ne znate - to se dešava svakome. Međutim, realnost pet para ne daje za to što "osećate". Jednostavno, obrazovanje ne postoji da bi nekoga proganjalo. Oni koji su dezinformisani, ni po kom osnovu ne predstavljaju etničku manjinu koju neko ugnjetava.
Šta sad pa to znači?
Da li je, na primer, "planiranje porodice" (čitaj: abortus) zapravo seckanje mrtvih beba i prodavanje njihovih delića za debele pare? Ne, to nema blage veze sa onim što se zaista dešava. I da, to nije mišljenje - jednostavno, niste u pravu.


***
Stvarno, dokle bre više ti blogpostovi sa "američkom" tematikom? Gde je tu domaća, palanačka muka?!
Sledeći put kada budete ovakvog mišljenja, prethodno porazmislite otkud to da podržavate domaće "mozgove", tako stručne za spašavanje iz krize u čijem su nastanku i opstanku lično debelo saučestvovali (svi, od Miloševića, preko Dinkića do Vučića), koji kao dobitnu formulu izlaska iz krize jedino uvaljuju onu - američku: država mora da subvencioniše opstanak samo velikih banaka i korporacija, a ostali mogu da slobodnotržišno pocrkaju kroz lapot-privatizacije, štednju i ostale racionalizacije. Btw. baš tim potezom su SAD postale najveća marksistička zemlja na svetu, sviđalo se to domaćim "tumačima" poznog kapitalizma ili ne. Porazmislite i otkud to da je u Srbiji zastava Konfederacije iz američkog građanskog rata omiljenija nego kod većine američkih građana? I kako to da je mišljenje domaćih antilevičarskih (neo)liberala favorizacija Hilari Klinton kao kandidatkinje za budućeg američkog predsednika, iako su tamošnji protivnici mišljenja da je ona "levičarka" (kako da ne... levom rukom češe desno uvo i slično)? Ili, kako to da kada neko ovde kaže "Zapad" ili "Istok", jedna polovina Srbije prvo pomisli na Ameriku a druga polovina odmah piša firnajz na Rusiju, iako su Ameri Rusima i na zapadu i na istoku?
Btw. ova poslednja izjava zaista jeste mišljenje a ne "mišljenje", jer predstavlja realnu, geografsku činjenicu.


I još nešto:
Kada sledeći put, povodom "slučaja Radovan Nenadić", budete jednog od sledećih mišljenja - "on mrzi kralja" (koje to republike?), "što mali udaraš na najslabiju tačku pravosuđa, što ne udariš na korupciju i tajkune" (klasičan SNSepuku, ali bot to još uvek ne zna), "aha, prećutao je da je volonter!" (nije, već je pripravnik), "ovo je čista politizacija i još jedan pokušaj napada na Vladu" (...) i ostale baljezgarije koje dokazuju tvrdnju sa gornje slike - vodite računa da vam krokodilske suze za ovim bitangama na vlasti ne natope tastaturu kompjutera, ista crkne a vi posle ostanete bez sredstva za sticanje dnevnog sendviča od pohovane botovine začinjenog bajčetinskim travama. Bez kompjutera više nećete moći da budete botovi. Mišljenje ili ne - to je činjenica.


U pravu je bio stari dobri inspektor Kalahan:
"Mišljenje je kao dupe, ima ga svako."

Wednesday 22 July 2015

Dejzi, Dejzi...


Kako Discovery javlja, u japanskom gradu Nasušiobara veoma je česta pojava deformisanih primeraka belih rada (engl. daisy), što mnogi povezuju sa curenjem radijacije iz reaktora u Fukušimi koji je bio oštećen posle zemljotresa i cunamija 2011. godine. Biljke izgledaju kao da im je više stabljika sraslo u jedan cvet, tj. kao da jedna stabljika ima više ukrštenih cvetova istovremeno. Neki od deformisanoh primeraka podsećaju na usne.


Botaničari smatraju da razlog tome nije radijacija, već da se radi o prirodnoj pojavi koju stručno nazivaju "fašijacija" (lat. fasciation, engl. cresting = grbavost), usled koje dolazi do nenormalnog rasta i izgleda cele biljke ili samo nekih njenih delova, te da ta pojava nije japanska ekskluziva već da je ima (mada retko) širom planete. Kao razlog deformacije najčešće se javlja hormonalni poremećaj, mada mogu da utiču i genetske mutacije, bakterijske, gljivične i virusne infekcije, čak i prirodno okruženje.


OK, kad su već toliko pametni ovi iz Diskaverija, hajde onda neka lepo objasne šta je uzrok srpske fašijacije, mutacije koja je pogodila našu Dejzi: overdoza radikalne radijacije ili napredni hormonalni disbalans?
Dok od njih ne dobijemo zvaničan odgovor, i dalje ćemo se držati poznate, mile & tako nam drage, stare dobre srbopalanačke fašizacije. Nema potrebe da uvozimo strane boleštine samo zbog jednog slova razlike. I domaćih nam je preko glave.
Svom snagom.

Tuesday 21 July 2015

Autostoperski vodič kroz Postkapitalizam


"Iako to ne primećujemo, mi smo već ušli u eru postkapitalizma. U srcu promena koje nadolaze leže tehnologija, novi načini rada i ekonomija deljenja. Proći će još dosta vremena dok stari načini nestanu, ali sada je vreme za malo utopizma."



Pol Mejson je britanski ekonomski analitičar, koji radi za The Guardian i BBC Channel4 News. U izdanju Penguin Books, izdavač Alen Lejn će 30. jula ove godine objaviti Mejsonovu knjigu "PostCapitalism: The Guide to our Future". The Guardian je 17. jula 2015. na svom sajtu objavio poduži članak sastavljen od izabranih delova i citata iz te knjige.


#

Crveni barjaci, pesme i marševi tokom krize u Grčkoj, kao i iščekivanje da će tamošnje banke biti nacionalizovane, nakratko su oživeli nekadašnji san iz 20. veka: da će tržište biti prisiljeno na (samo)uništenje i to od vrha naniže. Tokom većeg dela 20. veka levičari su na ovakav način zamišljali prvi stadijum postkapitalističkog privređivanja. Tu prisilu bi sprovela radnička klasa, kroz glasačke kutije ili na barikadama, dok bi država predstavljala polugu kojom bi pokrenuli Zemlju. Do te prilike bi stigli kroz česte epizode ekonomskih slomova.
Nasuprot tome, projekat levice je bio taj koji je kolabirao u poslednjih četvrt veka. Tržište je bilo faktor njegove propasti, individualizam je zamenio kolektivizam i solidarnost. Radnička klasa koja postoji širom sveta, spolja jeste nalik "proleterijatu", ali više se ne ponaša niti razmišlja kao nekad.
Ukoliko je to i vaša životna priča, a pritom vam se ne sviđa kapitalizam ovakav kakav je, sve pomenuto zaista predstavlja traumatično iskustvo. Međutim, tokom tog istorijskog procesa tehnologija je iznedrila jedan sasvim nov pravac izlaska iz njega, put koji će ostaci stare levice (i svi ostali na koje je ona imala uticaj) morati ili da prihvate ili da nestanu. Ispostavilo se, definitivno, da tehnika protestnih marševa neće ukinuti kapitalizam. Njega će ukinuti nešto daleko dinamičnije, što već postoji unutar njega samog; na prvi pogled nevidljivo, unutar starog sistema, što će se probiti na površinu, preoblikovati ekonomiju oko sasvim novih vrednosti i načina ponašanja.

Occupy Stockholm, 2011

Nazvaćemo ga postkapitalizam.
Baš poput kraja feudalizma, pre nekih 500 godina, smenu kapitalizma postkapitalizmom će ubrzati eksterni šokovi ali i pojava jednog sasvim novog "tipa" ljudskih bića. I taj proces je već započeo.
Pojavu postkapitalizma omogućavaju tri bitne promene koje donosi razvoj informacionih tehnologija u poslednjih 25 godina:
  1. Kao prvo, smanjena je potreba za radom ljudi, granica između rada i slobodnog vremena nije više tako oštra - što je dovelo do slabljenja odnosa između samog rada, sa jedne, i zarada, sa druge strane. Nadolazeći talas automatizacije trenutno stagnira, jer naša socijalna infrastruktura ne može još uvek da izdrži njegove posledice; taj talas naveliko smanjuje količinu neophodnog ljudskog rada - ne samo radi sopstvenog opstanka, već i kako bi obezbedio mogućnost pristojnog života za sve.
  2. Drugo, informacije podrivaju sposobnost tržišta da formira cene na pravilan način. To je tako jer se tržišna potražnja zasniva na oskudici, dok informacija ima u izobilju. Odbrambeni mehanizam tržišta je da formira monopole (ogromne tehnološke kompanije), na nivou koji nije viđen u poslednjih 200 godina. Pa opet, oni kao takvi ne mogu opstati. Izgradnjom poslovnih modela i deljenjem vrednosti zasnovanih na prisvajanju i privatizovanju informacija koje proizvodi društvo, takve kompanije stvaraju nestabilne korporativne konstrukte koji su u suprotnosti sa najosnovnijom potrebom ljudskog roda - slobodnom razmenom i upotrebom ideja.
  3. Treće, sve je uočljivije spontano uzdizanje udružene proizvodnje: pojavljuju se robe, usluge i organizacije koje više ne igraju po diktatu tržišta i menadžerske hijerarhije. Trenutno najveći informacioni proizvod na svetu - Wikipedia - napravljen je od strane volontera i to potpuno besplatno, ukidajući na taj način monopol u enciklopedijskom biznisu, pritom smanjivši i prihode reklamne industrije za nekih 3 milijarde dolara na godišnjem nivou.
Skoro neprimetno, u nišama i prazninama tržišnog sistema, pojedine oblasti ekonomskog života počinju da se kreću jednim sasvim drugačijim ritmom. Razvile su se paralelne valute, vremenske banke, zadruge i samouprave, a da su ih ekonomisti jedva zapazili, i to u nemalom broju slučajeva baš kao direktan rezultat sloma starih struktura u vremenskom periodu posle krize 2008. godine.
Sve ćete to pronaći ukoliko se malo potrudite. Kada je jedna grčka NVO mapirala sve tamošnje proizvođače hrane, njihove zadruge, alternativne proizvođače, paralelna sredstva plaćanja i lokalne sisteme razmene, pokrenuto je 70 održivih projekata i nekoliko stotina malih inicijativa - od skvotova, deobe zajedničkih auta do besplatnih vrtića za decu. Za ekonomski mejnstrim, sve to zajedno jedva bi se moglo svrstati pod ekonomsku aktivnost - ali baš u tome i jeste poenta. Oni postoje, koliko god to bilo sa zadrškom i neefikasno, jer međusobno trguju postkapitalističkim valutama: slobodnim vremenom, umreženim aktivnostima, besplatnom robom. Sve je to naizgled siromašno, neefikasno pa čak i opasno kao osnova iz koje treba izgraditi kompletnu alternativu globalnom sistemu - baš kao što su to bili novac i krediti u vreme Edvarda III.

Podeliti plodove rada: jedna jabuka samo za probrane, ili svakome po jedna?

Novi vidovi svojine, kreditiranja, zakonskih ugovora - jedna kompletna biznis-subkultura je stvorena u poslednjih 10 godina, koju su mediji nazvali "ekonomija deljenja". Na pojmove poput "zajednička dobra" ili "peer-ekonomija" (prim. proizvodnja i razmena po principu na kome funkcionišu torenti na internetu, direktnom razmenom "peer-to-peer" između korisnika, bez posrednika) možete naleteti svuda, ali retko ko da se zapitao šta sve to znači za sam kapitalizam.
Sve ti mikro projekti mogu predstavljati rešenje za izlazak iz krize - pod uslovom da opstaju, budu promovisani i zaštićeni fundamentalnim promenama onoga što vlade obično čine. Takođe, uspeha nema bez promena i u načinu na koji gledamo na pojmove tehnologije, vlasništva i rada. Samo tako ćemo, kada jednog dana sačinimo sve elemente novog sistema, moći sebi i ostalima da kažemo: "Ovo više nije samo prost mehanizam pukog preživljavanja i rezervni izlaz iz neoliberalnog sveta, ovo je proces nastanka jednog sasvim novog načina života."

#

Kriza iz 2008. godine je zbrisala 13% svetske proizvodnje i 20% svetske trgovine. Globalni razvoj je dobio negativan predznak, na skali na kojoj se sve ispod +3% smatra recesijom. Na Zapadu je kriza trajala duže od one iz 1929-1933; čak i danas, u vreme još uvek bledog oporavka, ona izaziva strah kod mejnstrim ekonomista zbog mogućnosti dugotrajne stagnacije. Naknadni potresi su pokidali dobar deo evropske ekonomije.
Rešenje je potraženo u merama štednje i monetarnim viškovima, ali od toga nema ništa. U zemljama koje su bile najteže pogođene, uništeni su penzioni fondovi, starosna granica za penziju podignuta na 70 godina, a obrazovanje privatizovano tako da se diplomci već danas suočavaju sa doživotnim visokim dugom za sopstveno školovanje. Javne usluge su raskomadane, infrastrukturni projekti stavljeni na čekanje.
Čak i danas, mnogi ljudi ne uspevaju da shvate pravi značenje pojma "štednja". To ne znači provesti 8 godina u smanjenju nepotrebnih troškova, kao što je to bio slučaj u Velikoj Britaniji, ili u socijalnoj katastrofi poput one koja je pogodila Grčku. To znači višedecenijsko obaranje zarada, socijalnih davanja i životnog standarda na Zapadu, sve dok ne dostignu nivo kineske ili indijske srednje klase (koji, inače, polako raste).

Thomas Piketty, tvorac Kapitala za 21. vek:
"Pokret Occupy je bio u pravu, kapitalizam jeste izneverio svet"

U međuvremenu, usled nedostatka bilo kakvih alternativnih modela, polako se stiču uslovi za nastanak nove krize. Realne zarade padaju ili stagniraju u Japanu, južnoj Eurozoni, Britaniji i SAD. Bankarski sistem u senci je ponovo proradio, i već sada je veći nego što je bio 2008. godine. Nova pravila koja su od banaka zahtevala veće rezerve i garancije, već su razvodnjena ili se više ne primenjuju. U međuvremenu, plima svežeg novca je dodatno obogatila onih 1% svetske populacije. Tako se neoliberalizam pretvorio u jedan sistem programiran da periodično povlači katastrofalne poteze. Što je još gore, uništena je 200-godina stara matrica industrijskog kapitalizma po kojoj ekonomska kriza obavezno iznedri nove tehnološke inovacije od kojih svi imaju koristi. Razlog leži u činjenici da je neoliberalizam prvi ekonomski model u poslednja dva veka čiji je uspon zasnovan na smanjenju zarada, rasturanju društvene moći i otpora radničke klase. Kada pogledamo periode razvoja koje su proučavali teoretičari dugih ciklusa - 1850-te u Evropi, tj. 1900-te i 1950-te širom Sveta - samo su organizovani radnički pokreti predstavljali snagu koja je naterala preduzetnike i korporacije da odustanu od pokušaja oživljavanja zastarelih modela poslovanja kroz smanjenje zarada, i primorala ih da se okrenu novim oblicima kapitalizma. Kao rezultat svakog od tih uspona, imali smo sintezu automatizacije, povećanja zarada i potrošnju veće vrednosti.
Danas ne postoji pritisak radničke klase, a tehnologija u središtu aktuelnog talasa inovacija ne zahteva stvaranje potrošnje velike vrednosti, ili ponovno zapošljavanje starih radnika na novim poslovima. Informacije su postale sredstvo za obaranje cena i radnog vremena neophodnog za opstanak života na planeti. Posledica toga je činjenica da je veliki broj pripadnika srednje klase skliznuo u neoludiste. Suočeni sa mogućnošću otvaranja čak i legalnih laboratorija za genetsko kloniranje (svega, pa i ljudi), oni se okreću sitnom privatnom biznisu (otvaraju kafiće, firme za održavanje prostorija, bave se stolarijom) - jer sistem banaka, planiranja i neoliberalne kulture iznad svega obožavaju one koji stvaraju jeftinu robu uz što manje plate i što duže radno vreme. Do inovacija zaista dolazi, ali one do sada nisu pokrenule novi, peti talas razvoja kapitalizma, kako su to toretičari očekivali.
Razlozi za to leže u specifinoj prirodi informacionih tehnologija.

#

Danas smo okruženi ne samo inteligentnim mašinama već i jednim sasvim novim slojem realnosti koji je baziran na informacijama. Uzmimo kao primer jedan putnički avion: kompjuter upravlja njegovim letom; avion je pre toga bio projektovan, testiran i virtuelno sastavljen bezbroj puta; tokom leta, avion u realnom vremenu šalje gomilu informacija i svojim proizvođačima. U njemu sede ljudi koji žmirkaju pred ekrančićima povezanim, u srećnijim zemljama, i na internet. Kada sve to posmatrate sa tla, vidite istu belu metalnu pticu kao iz doba Džejmsa Bonda. Međutim, danas je to istovremeno inteligentna mašina i mrežno čvorište. Danas avion ima informacioni sadržaj koji svetu podaruje podjednako informacionu i fizičku vrednost. Tokom jednog biznis leta, pun putnika koji pilje u Excell ili Powerpoint, njegova kabina se sa puno prava može smatrati za jednu informacionu fabriku.

Nalazimo se na granici postkapitalističke evolucije: utopija ili stvarnost?

Ali, čemu služe i koliko vrede te silne informacije? Odgovor nećete naći u računovodstvu: po modernim računovodstvenim standardima, intelektualnu svojinu je moguće vrednovati samo nagađanjem. Studija SAS Instituta iz 2013. godine, kada su pokušali da odrede finansijsku vrednost podataka, kaže da nisu mogli da preračunaju ni troškove njihovog sakupljanja niti tržišnu vrednost ili potencijalni prihod. Kompanije će moći da objasne svojim akcionarima koliko to njihovi podaci vrede, samo ako primene računovodstveni sistem koji uključuje i neekonomske forme prihoda i rizika. Jednostavno, nešto ne štima u logici koju danas primenjujemo kada određujemo vrednost najvažnije stvari modernog sveta.
Veliki tehnološki napredak početkom 21. veka ne podrazumeva samo nove stvari i procese, već i one stare koji su postale inteligentnije. Informacioni sadržaj proizvoda postaje vredniji od fizičkih predmeta od kojih je sačinjen. Međutim, ta vrednost se odnosi na upotrebljivost, a ne na razmenu ili imovinu. Tokom '90-tih, ekonomisti i tehnolozi su došli na istu ideju: ta nova uloga informacija stvorila je novi, tzv. treći kapitalizam - različit od industrijskog kapitalizma koliko je i on bio od trgovačko-robovlasničkog iz 17. i 18. veka. Međutim, posvađali su se oko toga kako opisati dinamiku tog novog, "kognitivnog" kapitalizma. I to s debelim razlogom: njegova dinamika je suštinski bila nekapitalistička.
Tokom i neposredno po završetku Drugog svetskog rata, ekonomisti su jednostavno informaciju smatrali za "javno dobro". Američka vlada je čak objavila proglas kojim zabranjuje zaradu na patentima, osim od procesa njegove proizvodnje. A onda smo počeli da kapiramo pojam intelektualne svojine. Kenet Erou, guru mejnstrim ekonomije, je 1962. godine rekao da je svrha izuma u slobodnoj tržišnoj ekonomiji stvaranje prava na intelektualnu svojinu: "Upravo zbog mere njihovog uspeha, informacije se premalo koriste".
Ovu istinu možete pronaći u svim do sada kreiranim modelima e-biznisa: monopolizacija i zaštita podataka, prisvajanje slobodnih podataka koji su nastali međusobnom javnom komunikacijom korisnika, komercijalizacija podataka u oblastima gde to ranije nije bio slučaj, "prekopavanje" postojećih podataka radi dobijanja predvidljive vrednosti - uvek i svuda sprečiti da te rezultate koristi bilo ko drugi osim korporacija.
Ukoliko postavimo Erouov princip u suprotnom smeru, njegove revolucionarne implikacije postaju jasnije: ukoliko ekonomija slobodnog tržišta i intelektualna svojina vode "nedovoljnom korišćenju informacija", onda ekonomija zasnovana na potpunom iskorišćenju informacija ne može biti tolerantna prema slobodnom tržištu ili apsolutnim pravima na intelektualnu svojinu.
Poslovni modeli svih savremenih digitalnih giganata su projektovani da sprečavaju obilje informacija.


Pa opet, informacija imamo u izobilju. Informacijska dobra je moguće slobodno kopirati. Jednom kada je nešto sačinjeno, može se copy/paste beskonačno puta umnožavati. Muzička numera i ogromna baza podataka potrebna za konstruisanje putničkog aviona imaju troškove njihove izrade; međutim, troškovi njhovog kopiranja skoro da ne postoje. Dakle, ukoliko uobičajeni mehanizam cena u kapitalizmu tokom vremena preovlada, njegova cena će takođe pasti na nulu. Ekonomija se u poslednjih 25 godina borila protiv tog problema: sve mejnstrim ekonomije potekle su iz stanja oskudice, ali najdinamičnija sila modernog sveta je nabujala i "želi da bude slobodna" (Stjuart Brend).
Paralelno sa svetom monopolizovanih informacija i nadzora koji su stvorile korporacije i vlade, postoji i jedna drugačija dinamika koja raste oko informacija: informacije su društveno dobro, slobodne u trenutku upotrebe, nesposobne da budu u nečijem vlasništvu, da budu eksploatisane, da imaju cenu. Ekonomisti i biznis gurui su pokušali da naprave okvir za razumevanje dinamike jedne ekonomije zasnovane na obilju informacija koje su u vlasništvu društva. Međutim, sve to je već bio zamislio jedan ekonomista iz 19. veka, u doba telegrafa i parnih mašina.
Njegovo ime je - Karl Marks.



Kentiš Taun, London, jednog februara 1858. oko 4 sata izjutra...
Marks je dosta tražen u Nemačkoj, pa puno radi zapisujući svoje misaone oglede i teze. Kada su ceo vek kasnije konačno uspeli da pročitaju tekst koji je on te noći napisao, levičarski intelektualci su bili prinuđeni da priznaju kako to "osporava svaku dosadašnju ozbiljnu interpretaciju Marksa". Marks je tekst nazvao "Komad o mašinama", i u njemu zamišlja ekonomiju u kojoj je glavna uloga mašina da proizvode a glavna uloga ljudi da nadziru. On je jasno naglasio da u takvoj ekonomiji informacija predstavlja glavnu proizvodnu snagu. Proizvodna moć takvih mašina - baš kao i kod automatska predilice za pamuk, telegrafa ili parne lokomotive - ne bi zavisila od količine rada uložene u njihovu proizvodnju, već od nivoa znanja celokupnog društva. Organizacija i znanje, drugim rečima, dali su veći doprinos proizvodnim snagama nego što je to slučaj a radom uloženim u pravljenje i upravljanje tim mašinama.
Kada u obzir uzmemo ono u šta se marksizam pretvorio - teoriju o eksploataciji zasnovanoj na krađi radnog vremena - gornja izjava je zaista revolucionarna. Ona ukazuje da, kada jednom znanje postane punopravno priznata proizvodna snaga i nadmaši stvaran rad uložen u proizvodnju mašina, glavno pitanje više neće biti "plate ili profit" već ko kontroliše ono što je Marks nazvao "moć znanja".
U privredi u kojoj mašine obavljaju najveći deo posla, znanje zaključano u tim mašinama mora postati, po Marksu, podruštvljeno - opšte, slobodno i zajedničko. Na kraju tog svog noćnog ogleda, Marks zamišlja krajnju tačku tog puta: stvaranje "idealne mašine", čiji je rok trajanja beskonačan i koja ne košta ništa. Takva mašina, koju bi bilo moguće besplatno napraviti, ne bi dodavala nikakvu vrednost proizvodnim procesima i ubrzano bi, već kroz nekoliko računovodstvenih ciklusa, dovela do smanjenja troškova cena, profita i radne snage svega što bi bilo dovedeno u vezu s njom. Kada počnemo na informacije da gledamo kao na fizičke stvari, da je softver zapravo mašina, i da cena skladištenja, protoka i obrade eksponencijalno pada, vrednost ove Marksove ideje postaje vrlo jasna. Danas smo okruženi takvim mašinama, koje ne koštaju ništa i koje bi mogle da traju večito, ukoliko bi mi to želeli.
Ovaj Marksov rad je bio objavljen tek sredinom 20. veka; u njemu on zamišlja situaciju gde se sve informacije sakupljaju, čuvaju i dele u nečemo što je on nazvao "opšti intelekt" - opšti svetski um na koji svako može da se poveže putem socijalnog znanja, u kome svaki napredak ide u korist svih. Ukratko, on je zamislio nešto što je približno nalik infomacionoj ekonomiji u kojoj danas živimo. Tada je zapisao da će to "oduvati kapitalizam".


#

Sa promenom terena na kome se odvija svetska ekonomska utakmica, nestao je i stari put kojim su levičari 20. veka zamišljali da će izaći iz kapitalizma.
Međutim, otvorio se jedan potpuno nov. Zajednička proizvodnja, uz upotrebu umrežene tehnologije radi stvaranja dobara i usluga koje funkcionišu samo ako su slobodne ili su deljene, definiše pravac prevazilaženja tržišne ekonomije. Biće neophodno da država stvori okvire za tako nešto - baš onako kako je to uradila početkom 19. veka u korist fabričkog rada, čvrstih valuta i slobodnog tržišta. Postkapitalizam i tržište će verovatno još decenijama koegzistirati, ali glavne promene su se već dogodile i žive.
Te mreže obnavljaju granularnost u postkapitalizmu, zato što mogu predstavljati osnovu netržišnog sistema koji se sam umnožava, i kome uopšte nije potrebno da bude iznova stvaran svakog jutra na ekranu kompjutera nekog Nadzornika.
Ta tranzicija će obuhvatiti državu, tržište i zajedničku proizvodnju izvan tržišta. Da bi do toga došlo, ceo levičarski projekat (od protestnih grupa do socijaldemokratskih i liberalnih mejnstrim partija) moraće da bude rekonfigurisan. U stvari, kada ljudi jednom shvate logiku postkapitalističke tranzicije, takve ideje više neće predstavljati "zabran" levice, već jednog daleko šireg pokreta koji će morati u potpunosti da bude iznova labeliran.


Manuel Castells: Kako su savremeni politički pokreti zauzeli urbani i kibernetski prostor

Ko to može da uradi? Po starom levičarskom projektu, to je mogla industrijska radnička klasa. Pre dva veka, radikalni novinar Džon Telvol je upozoravao tadašnje graditelje fabrika po Engleskoj da zapravo grade jednu novu i opasnu formu demokratije: "Svaka velika radionica i fabrika predstavljaju neku vrstu političkog društva, koje nijedan parlamentarni akt neće moći da ućutka niti sud da rasturi."
Danas je celokupno društvo kao jedna fabrika; svi učestvujemo u stvaranju i umnožavanju brendova, normi i institucija koje nas okružuju. U isto vreme, komunikacione mreže od vitalnog značaja za svakodnevne poslove i profit, bruje od deljivog znanja ali i nezadovoljstva. Poput radionica od pre 200 godina, danas su te mreže ono što se "ne može ućutkati i rasturiti."
Naravno, države u bilo kom trenu mogu da obore Fejsbuk, Tviter pa čak i ceo internet i mreže mobilne telefonije u kriznim situacijama, i da tako parališu i ekonomiju. Mogu oni da memorišu i nadziru i svaki kilobajt informacija koje proizvodimo. Međutim, oni ne mogu ponovo da nametnu hijerarhijsko društvo od pre 50 godina kojim je upravljano propagandom i neznanjem (kao što je to bio slučaj u Kini, Severnoj Koreji ili Iranu), a da pritom ne budu eliminisani neki od ključnih elemenata savremenog života. Po sociologu Manuelu Kastelsu, to bi bilo kao da pokušate de-elektrifikaciju jedne cele zemlje. Kreiranjem miliona umreženih ljudskih jedinki, finansijski eksploatisanih ali na samo jedan klik miša udaljenih od celokupnog znanja ljudskog roda, taj info-kapitalizam je zapravo kreirao novog nosioca istorijskih promena: obrazovana i povezana ljudska bića.


#

Ovde se radi o nečem većem od puke ekonomske tranzicije. Naravno da postoje paralelni i hitniji zadaci, poput dekarbonizacije planete ili suočavanja sa demografskim i fiskalnim tempiranim bombama. Skoncentrišimo se ipak na ekonomsku tranziciju koju su inicirale informacije, jer je ona do sada bila gurana postrance. P2P ekonomija je bila gurana pod tepih i proglašavana za opsesiju vizionara, dok su se "velike zverke" ekonomskog levičarenja uporno držale kritike štednje. U stvari, na terenu - u zemljama poput Grčke - otpor merama štednje i "umrežavanju koje ne možete definisati" (kako to reče jedan od aktivista) idu ruku pod ruku. Koncept postkapitalizma, iznad svega, podrazumeva nove forme ljudskog ponašanja, i to one koje bi konvencionalni ekonomisti teško priznali za relevantne.



Dakle, kako bi smo mogli da vizuelno prikažemo buduću tranziciju? Jedina koherentna paralela koju imamo je zamena feudalizma kapitalizmom - i zahvaljujući radu epidemiologa, genetičara i analitičara, danas o toj tranziciji znamo daleko više nego pre 50 godina, kada je cela ta tema bila u "vlasništvu" samo društvenih nauka. Ono što prvo moramo prepoznati je činjenica da su različiti proizvodni modeli bili izgrađeni oko različitih stvari. Strukura feudalnog ekonomskog sistema bila je zasnovana na obligacionim običajima i zakonima. Struktura kapitalizma je čisto ekonomska: zasnovana na tržištu. Na ovaj način možemo predvideti da postkapitalizam (čiji je preduslov obilje) neće biti samo modifikovani oblik jednog složenog tržišnog društva. Trenutno, jedino što možemo za početak jeste da se držimo pozitivne vizije kako bi ono moglo da izgleda.
Naravno, ovo nije način da se izbegne odgovor na pitanje: Da li je moguće definisati opšte ekonomske parametre postkapitalističkog društva, npr. do 2075. godine? Ukoliko struktura takvog društva bude izgrađena oko oslobađanja ljudi, a ne ekonomije, zaista se može desiti da nepredvidive stvari utiču na njegovo oblikovanje.
Šekspir je 1600. zapisao, da je tržište očigledno uzrokovalo nove vrste ponašanja i morala. Analogno tome, najočigledniju "ekonomsku" stvar za nekog Šekspira iz 2075. predstavljao bi potpuni preokret u rodnim odnosima, seksualnosti ili zdravstvu. Tada možda uopšte neće biti pisaca: možda će se promeniti sama priroda medija koje koristimo da pričamo priče - baš onako kako je izgradnja prvih javnih pozorišta izmenila Elizabetijanski London.
Porazmislite npr. o razlikama između Horacija u Šekspirovom "Hamletu", i Danijela Dojsa u Dikensovom "Malom Doritu". Obojica sa sobom nose karakterističnu opsesiju svoga doba: Horacije je opsednut humanističkom filozofijom, Dojs patentiranjem svog izuma. Kod Šekspira ne bi mogao da postoji lik poput Dojsa; takav bi, u najboljem slučaju, dobio sitnu ulogu nekog komičnog lika iz radničkih slojeva. Pa opet, u vreme kada je Dikens opisao Dojsa, većina njegovih čitalaca je poznavala nekog njemu sličnog. Baš kao što Šekspir nikako nije mogao da izmisli lik Dojsa, tako ni mi ne možemo da zamislimo kakav će tip ljudskih bića stvoriti društvo jednom kada ekonomija prestane da bude centralna tačka oko koje se vrti sav život. Međutim, već možemo da vidimo prve znake toga u ponašanju mladih ljudi koji raskidaju predrasude iz 20. veka o seksualnosti, radu, kreativnosti i njima samima.
Feudalni model poljoprivrede se sukobio, prvo, sa ograničenjima životne sredine pa zatim sa ogromnim eksternim, demografskim šokom koji je donela Crna smrt: preživelo je premalo radnika koji bi obrađivali zemlju, što je podiglo njihove nadnice; zastareli feudalni obligacioni sistem to nije mogao da izdrži. Nedostatak radne snage je pokrenuo brži proces tehnoloških inovacija. Nove tehnologije su postale podrška usponu trgovačkog kapitalizma, stimulisale trgovinu (štamparije, računovodstvo), nastanak trgovinskih dobara (rudarstvo, kompas, brzi brodovi) i produktivnosti (matematika i druge naučne metode).
U ovom procesu je sve vreme bilo prisutno nešto što je izgledalo sporedno u odnosu na stari sistem - novac i kredit - ali kome je zapravo bilo suđeno da postane osnova novog sistema. U feudalizmu su mnogi zakoni i običaji bili oblikovani tako da ignorišu novac; kredit je u poznom feudalizmu smatran za greh. I tako, kada su novac i krediti probili te barijere i stvorili tržišni sistem, to je izgedalo kao prava revolucija. Potom je novom sistemu energiju dalo otkriće gotovo neograničenih slobodnih prirodnih bogatstava u obe Amerike. Kombinacija svih ovih faktora je okupila grupacije ljudi marginalizovanih u feudalizmu - humaniste, naučnike, zanatlije, pravnike, radikalne propovednike i boemske pisce poput Šekspira - i uzdigla ih na čelo ove društvene transformacije. U ključnim trenucima, mada s početka uzdržano, sama država je umesto onemogućavanja krenula da te promene promoviše.
Danas, mejnstrim ekonomisti jedva prihvataju da su informacije ono što razjeda kapitalizam. Većina zakona koji se tiču informacija daju za pravo korporacijama da ih gomilaju, a državi da im neometano pristupa bez obzira na ljudska prava njenih građana. Ekvivalent štamparske prese i naučnog metoda predstavljaju informacione tehnologije i njihov upliv u sve ostale tehnologije - od genetike, preko zdravstvene zaštite, poljoprivrede, pa do filmske industrije - u kojima ubrzano smanjuje sve troškove.
Savremeni ekvivalent duge stagnacije poznog feudalizma predstavlja zaustavljena treća industrijska revolucija, gde smo umesto ubrzanog automatizovanog razvoja svedeni na stvaranje nečega što Dejvid Greber zove "sranje od posla" koji je slabo plaćen. Usled toga mnoge ekonomije stagniraju.



Šta bi bio ekvivalent novih izvora slobodnih bogatstava? Pa, ne radi se baš o bogatstvu: to su "eksternalije" - besplatne stvari i blagostanje nastalo usled umrežene interakcije. To je porast vantržišne proizvodnje, informacija koje nisu ničije vlasništvo, preduzeća bez menadžmenta. Francuski ekonomista Jan Mulije-Butan kaže da je internet "i brod i okean" kada posmatramo moderni ekvivalent otkrića Novog sveta. Zapravo, internet je i brod i kompas i okean i zlato.
Savremeni eksterni šokovi su očigledni: iscrpljenost energetskih izvora, klimatske promene, starenje populacije i migracije. Sve to menja dinamiku kapitalizma čineći ga nefunkcionalnim na duge staze. Naravno, sve to još uvek nema isti efekat kao Crna smrt - ali, kako smo to već videli u Nju Orleansu 2005. godine, nije potrebna bubonička kuga da razori društveni poredak i funkcionalnu infrastrukturu jednog finansijski kompleksnog ali i osiromašenog društva.
Kada tranziciju posmatramo na ovaj način, više ne postoji potreba za superkompjuterizovanim Petogodišnjim planom - već za projektom čiji cilj treba da bude ekspanzija tih tehnologija, biznis modela i ponašanja koji rasturaju snage tržišta, podruštvljavaju znanje, brišu potrebu za ljudskim radom i guraju ekonomiju ka izobilju. Nazvaćemo sve to "Projekat Nula", zato što su njegovi ciljevi: energetski sistem bez fosilnih goriva; proizvodnja mašina, proizvoda i usluga bez marginalnih troškova; smanjenje neophodnog radnog vremena na nivo što je moguće bliže nuli.
Većina levičara iz 20. veka veruje kako oni nisu imali sve pogodnosti upravljane tranzicije: za njih je to bila stvar vere kako ništa od budućeg sistema ne može da postoji unutar starog - iako je radnička klasa oduvek pokušavala da stvori jedan drugačiji život unutar i "uprkos" kapitalizmu. Kao rezultat toga, u trenutku kada je postalo jasno da je propao sovjetski model tranzicije, savremena levica je postala preokupirana prostim suprotstavljanjem stvarima poput privatizacije zdravstva, antisindikalnih zakona, frekinga... spisak toga je poduži.
Logičan fokus pristalica postkapitalizma predstavlja izgradnja alternativa unutar samog sistema; upotreba državne moći na radikalan i remetilački način; usmeravanje svih aktivnosti ka tranziciji namesto puke odbrane od elemenata starog sistema. Moramo da naučimo šta je hitno a šta bitno, i da se te dve stvari ponekad ne poklapaju.

#

Moć mašte će postati kritična. U informacionom društvu, nema odbacivanja misli, debata ili snova - bez obzira da li su nastali u nekom šatoru, zatvorskoj ćeliji ili za stonim fudbalom u nekoj startap kompaniji.
Kao i kod virtuelne proizvodnje, u tranziciji ka postkapitalizmu rad obavljen u projektnoj fazi može da smanji greške u implementacionoj fazi. Poput softvera, i dizajniranje postkapitalističkog sveta može biti modularno. Različiti ljudi mogu na njemu da rade sa različitih mesta, različitom brzinom, relativno nezavisni jedni od drugih. Ako bi nešto bilo zgodno da nastane sasvim besplatno, onda bi to bila jedna globalna institucija koja bi se bavila modeliranjem kapitalizma na korektan način: jedan "open-source" model kompletne ekonomije, zvaničan, siv i crn. Svaki eksperiment oproban u tom modelu bi ga obogaćivao; to bi bio pravi "open source" sa velikim brojem podataka, poput najsloženijih klimatskih modela.
Glavna kontradiktornost današnjice leži između mogućnosti obilja slobodnih dobara i informacija sa jedne, i sistema monopola, banaka i vlada koji se trude da stvari zadrže privatnim, oskudnim i komercijalnim, sa druge strane. Sve se svodi na sukob između mreže i hijerarhije: između starih oblika društva izvajanih oko kapitalizma i onih novih, koji ukazuju na ono što sledi.



Da li je utopija ako verujemo da se već nalazimo na granici postkapitalističke evolucije? Živimo u svetu u kome su istopolni brakovi realnost, u kome je kontracepcija za samo 50 godina prosečnu pripadnicu radničke klase načinila slobodnijom od najluđe libertinke iz Blumsberi ere. Pa zašto nam je, onda, toliko teško da zamislimo i ekonomsku slobodu?
Problem je u elitama - odvojenim od ostatka sveta neprobojnim staklima svojih tamnih limuzina - čiji projekat izgleda beznadežan koliko i onaj milenijumskih sekti iz 19. veka. Demokratija koju sprovode policijski odredi za razbijanje demonstracija, korumpirani političari, novine koje kontrolišu magnati i država koja nadzire i špijunira svoje građane - sve to izgleda podjednako lažno i krhko poput Istočne Nemačke pre 30 godina.
Istorija čovečanstva beleži i mogućnost negativnog ishoda, koja nas proganja u filmovima o zombijima ili katastrofama, u filmskim postapokaliptičnim pustarama (poput "The Road" i "Elysium"). Ali, zašto ne bi smo umesto toga stvorili sliku idealnog života, sagrađenog na obilju informacija, nehijerarhijskom radu i razdvajanju posla od plata?
Milioni ljudi počinju da shvataju kako im je bio prodat san koji je u suprotnosti sa onim što stvarnost zaista može da im pruži. Njihova reakcija na to je gnev - i povlačenje ka nacionalnim oblicima kapitalizma, što samo može da dovede do cepanja sveta. Posmatrajući ih kako nastaju, od pro-Grexit levih frakcija Sirize pa do Nacionalnog fronta i američkih desničarskih izolacionista, dobijamo utisak kao da su postale stvarne noćne more koje smo imali u vreme krize vezane za kolaps kompanije "Braća Leman".
Potrebno nam mnogo više od gomile utopijskih snova i malih horizontalnih projekata. Potrebni su nam projekti zasnovani na razumu, dokazima i proverljivom dizajnu, koji ne zavise od istorije i koji su održivi od strane same planete. Potrebno je da sa time i dalje nastavimo.

The Guardian (17.07.2015): The end of capitalism has begun
Paul Mason: "PostCapitalism - A Guide to our Future" (Penguin Books)
The Guardian (21.03.2015): David Graeber "So many people spend their working lives doing jobs they think unnecessary"
Anonymous HQ (21.07.2015): Is the end of capitalism upon us?
The Peer Economy
Wikipedia: Social peer-to-peer processes 
The Corbett Report: Episode 303. Solutions - The Peer-to-Peer Economy
Investopedia: Peer-to-Peer (P2P) Economy
Investopedia: Sharing Economy
The People Who Share: What is the Sharing Economy?

***
Švedska se u vreme vlasti moderata Karla Bilta, iako nije imala krizu, preventivno zaletela u gore spomenute mere: vaučerizovani diplomci su danas dokazano manje obrazovani nego pre, jer jurcaju prvenstveno za diplomama i poslom umesto za znanjem; starosna penziona granica je dignuta na 70 godina; penzioni fondovi su dovoljno dobro bili ranije organizovani da se brzo ne raspadnu, ali... Sve je to dovelo do pada umerenjaka sa vlasti, ali problemi činjenično postoje pa se sadašnje vlasti dovijaju eksperimentima poput 4-dnevne radne nedelje ili 7-časovnog radnog vremena, ne bi li nekako sprečili pad standarda. Javne usluge su, na sreću, zadržane u državnom dometu uz jasno definisana pravila javno-privatnog partnerstva (i bespogovorne sankcije za nepoštovanje istih), infrastruktura je javno dobro i takvom se i dalje ima smatrati. Tako je bilo u Švedskoj, daleko gore u Grčkoj, Španiji, Portugalu ili Irskoj. Nije baš jasno kako se to Irska uklapa u idiotariju o "južnjačkim lenčugama", ali to je sve ionako samo floskula odavno sažvakana i bez ukusa.
Na Srbiju ne treba ni trošiti reči, jer ono što je Dinkić započeo 2008. (američkim merama rešavati krizu u Srbiji, koja je dublja i duža od svetske) svom snagom nastavljaju svi koji potom žuljaju fotelje u Nemanjinoj. Svi - demokrate, socijalisti, naprednjaci, liberali, četnici, nacionalisti... uključujuči i Radulovića i njegovu kolaboraciju prilikom uvaljivanja izmena u radnom i privatizacionom zakonodavstvu, koje stvaraju osnovu baš za spomenute "mere" izlaska iz krize, a koje služe samo za spašavanje kapitala stranih banaka (i satiranje domaćih), kao i mužu ono malo preostalih prirodnih, industrijskih i infrastrukturnih resursa u Srbiji. Srbija nije toliko bitna kao tržište (ovde se kapital "vadi" po principu naftnih platformi, buši i crpi dok ima šta, pa onda otplutaj na sledeće nalazište, a domoroci neka sami posle sakupljaju mrtve ribe, ptice i naftu sa obala), nije čak ni za samu ekonomsku nauku, koliko kao deo opšteg oglednog dobra u kome je apsolutni prioritet sprečiti ne restauraciju komunizma ili "socijalne države blagostanja", već baš - postkapitalizam.



Ili da se odmah prebacimo u svet Gibsonove cyberpunk VR-budućnosti: prekvalifikujemo u lo-teke, Džoni Mnemonike i kauboje konzole, posadimo Divlje palme, popalimo Kromu ili Crni LED sprži nas. Napravimo neki novi društveni poredak, nazovemo ga Neuromancijalizam.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...