Sunday 29 November 2015

Kako Informer javlja


Naslovi domaćih medija, večeras:
Breaking news! Važno saopštenje! Rušenje! Zapanjujuće! Neverovatno! Zanemećete! Konsternirajuće! Hitno! Uznemirujuće! Prestravićete se! Zalediće vam se krv u žilama! Užas! Nije za mlađe od 18 godina! Ekskluziva! Udar!
... itd.

U javnost su (konačno) procureli ekskluzivni snimci sa današnjeg poligrafskog ispitivanja na kome je Prvi Premijer ponovo po prvi put dokazao sopstvenu nevinost i čestitost, odgovarajući na svako podmuklo pitanje epohalnim "NE". Evo krunskog dokaza koji smo, ljubaznošću naših informera iz MUP, upravo dobili: 


Kada je Prvom Premijeru bilo postavljeno perfidno pitanje "Da li od ugla Birčaninove i Svetozara Markovića do Krunske ulice nema pedesetak metara?", on je hladnokrvno odgovorio identično, kao kada su mu postavili pitanja "Može viršle, sa senfom ili bez?", "Da li ne bi ste radili u firmi koju vaš brat nema, kada ne bi ste izgubili od Đilasa?", "Da li niste prodavali kobasice u londonskoj gvožđari jednog Indusa?", "Da li niste bili Miloševićev ministar informisanja od 1998 do 2000?", "Da li ne znate kako nećete da skončate?", "Da li Mišković nije finansirao SRS dok vi i Nikolić niste bili u njoj do 2008. godine?", "Da li ne možete da prevarite detektor laži ako u završni deo crevnog trakta nabijete što više najbližih saradnika i tako sednete na tvrdu stolicu, ali bez jastučeta?", pa onda opet ono efbiajovski zbunjujuće - "A jel' ne može viršle, sa senfom ili bez?" .
Sveže nabaždaren poligraf sovjetske proizvodnje je sve uredno registrovao, jer za to služi njegova sorta. Na svako od podmetnutih pitanja, a naročito na ona pokvarena, koja dobro uvežbani isleditelj ume da podmetne ne bi li uočio u subjekta kratke noge, detektor laži je uredno uvek davao isti rezultat - iz tog razloga ovde objavljujemo samo kratku sekvencu, jer nema potrebe gledati snimak istog odgovora na svih 100 pitanja u celosti. Isto vam je to, jasno?
I nećete ništa više od toga da čujete.


Na kraju, jedna zanimljivost: 
Kada je tokom popodneva, u zgradi Vlade počela konferencija za novinare, pomenuto poligrafsko sokoćalo je kao mahnito izbacivalo nekakve žvrljotine iako je Prvi Premijer odavno sa njega bio otkačen, ono samo bilo uredno isključeno a šteker iskopčan kako ne bi bio organizovan strujni udar. Tokom popodneva i ranih večernjih časova, iz mašine se povremeno čulo nekakvo montipajtonovsko "ping".
Ljudi moji, pa ovo nije paranormalno!


Inače, jedan drugi, manje sofisticiran uređaj američke proizvodnje (tzv. bulšit detektor) pregoreo je još na samom početku današnjeg ispitivanja. Zbog preopterećenja.

Prvom Njemu (a i nama s njim) više ne može pomoći, ne poligraf, nego čak ni seizmograf.

Saturday 28 November 2015

Epidemiologija straha


Kako se strah pretvara u epidemiju?

Situacija je dosta nalik onoj sa kugom: dogodi se nešto što poremeti normalnu životnu ravnotežu, zbog čega na površinu ispliva pravi Pandemonijum; iznenada nas obuzme strah od "drugih i nepoznatih", koji nas tera da okrenemo leđa čak i onima kojima smo najpotrebniji. Kada se seme straha usadi u naše umove, ono izaziva nestabilnost koja vodi u paranoju i širi se poput šumskog požara. Što se više širi, to nas više ubeđuje kako nismo u tome usamljeni, da naš strah uopšte nije bez osnova i da imamo sva prava da se oko njega ujedinimo kako bi smo pobedili one "druge", te neprijatelje. U takvoj situaciji, strah se ponaša kao svinja koja uleti u vrt: kada jednom tamo uđe, veoma teško ćete je odatle isterati.

"Sam strah je jedino čega treba da se bojimo."
Frenklin Delano Ruzvelt (inauguracioni predsednički govor, 1933)

Glavni efekat straha je svojevrsno zatvaranje, samoizloacija, i naročito isključenje emocija. Eto, hajde da zauzmemo pozu kao kada se uplašimo. Šta tada radi naše telo? Većina ljudi savije ramena unapred, prekrsti ruke preko grudi ili zauzme neki sličan položaj kojim zapravo pokušava da zaštiti srce. Jednostavno, strah je okidač zauzimanja odbrambenog stava. U takvom položaju, grudi i srce postaju teže dostupni za fizički kontakt, što se psihološki preslikava na smanjenje, pa čak i gubitak osećaja ljubavi ili prijateljstva prema drugima. 
Vežba 1: 
Pokušajte da iskreno nekome kažete da ga volite, ali da pritom zadržite pomenuti odbrambeni položaj tela. Nije nimalo lako, zar ne?

Probajte zatim da zauzmete tzv. položaj ljubavi: telo će vam reagovati tako što ispruži ruke unapred, koje kao da zovu ili bi da zagrle nekoga. Strah je možda još uvak prisutan, ali osećaj ipak ljubavi preovlađuje. Disanje postaje punije i dublje. Osećanje straha skoro automatski isključuje emocije (što podrazumeva i ljubav); nasuprot tome, osećaj ljubavi na daleko prefinjeniji način potiskuje strah, prihvatajući "ostale" - poput neba, koje u sebi sadrži sve zvezde, Mesec, oblake.
Vežba 2:
Ispružite sada ruke i pokušajte da iskreno kažete "bojim se". Teško?

Brus Springstin u intervjuu za magazin "Q" kaže:
"Postoji svet ljubavi, baš kao i svet straha. Oba su tu, pravo pred vašim nosem. Vrlo često se desi da taj strah izgleda daleko stvarniji od osećaja ljubavi. Eto, kada mi se rodio sin, osetio sam stvarnu, čistu, bezuslovnu ljubav, i to se dogodilo toliko snažno da su najednom popadali svi zidovi i strahovi oko mene. Međutim, ja razumem odakle i strah - kada svet ljubavi tako nahrupi, sa njim uleti i svet straha. Ako želite da se otvorite prema jednom od ta dva sveta, i prigrlite ga, moraćete da to obavezno uradite i sa onim drugim."
Kada strah preuzme kontrolu, počnemo da pružamo otpor promenama i spontanim reakcijama; ljutimo se, zauzimamo odbrambeni stav, sve se više podvajamo i izolujemo od drugih, smatramo ih za neprijatelje. Strah narasta svaki put kada naš ego-um biva ugrožen, što nas tera da odbacujemo sve nepoznato; i tako, na kraju, odustajemo od saosećanja i emocija prema drugima.

"Blagosloveni bili, vi što se bojite, jer to je znak mudrosti. Ne držite se tog straha, pretvorite njegovu silinu u fleksibilnost i tako ćete ga se najlakše osloboditi."
Joko Ono (pesma "Otkriće" iz knjige "Put pred nama")

Dokle god poričemo i ignorišemo svoje strahove, oni će gospodariti nama. Držaće nas u zatočeništvu, sleđenih emocija, nesposobne da načinimo korak kojim bi se pomakli iz tog stanja. Ukoliko pokušamo da ga ignorišemo, prekinemo, ili pobegnemo od straha, to će samo još više pojačati postojeću napetost. Strah se rasplinjuje samo kada prestanemo da bežimo, okrenemo se i suočimo sa njim, upoznamo ga, odbacimo sve otpore i fiks-ideje, i obratimo mu se sopstvenim glasom. Ne postoji strah koji je jači od istine u nama.

Šta je to što u nama izaziva želju da odstupimo, zgrčimo se, povučemo se i zatvorimo u sebe?
Do izvora straha se možemo probiti kroz sopstvene ograde, koristeći razne tehnike: kontrolisano duboko disanje, zadržavanje otvorenosti i odbijanje da se zatvorimo, davanje pravog imena uočenim stvarima i pojavama, posmatranje i kretanje (zaobilazno ili direktno, oba su efikasnija od okretanja) ka samom centru problema koji je u središtu našeg straha. Tu ćemo možda naići na tugu, gubitak, nelagodu ili osetljivost, koje će se isprečiti između nas i samog srca straha. Ali tu ne treba stati, već nastaviti dalje i dublje. U jednom trenutku, strah će početi da se kreće, pokušaće da pobegne iz ljušture u koju je uvukao sebe i nas za njim; biće mu sve teže da se pritaji i sačeka da prođemo kraj njega. Jer, što dublje budemo zalazili, to će nam sve lakše biti da ga jasno vidimo, upoznamo i na kraju prevaziđemo.


Svest predstavlja ključni faktor suočavanja sa strahom; strah će nas savladati samo ako nismo svesni njega tj. načina na koji on utiče na nas. Kada se pojavi, treba ga udahnuti, izdahnuti i pustiti da ode - na taj način naš um jača svoju snagu, sigurnost i osećanja.
Osećaj čiste ljubavi prema svim živim bićima predstavlja najjači poznati lek za sve strahove.


***
Bol i opasnost su stvarni, ali strah nije - on je naš izbor: da se predamo, prepustimo i prihvatimo ga; ili da ga razumemo, suprotstavimo i otarasimo ga se. Strah od samospoznaje i samopoštovanja je možda najstrašniji izbor koji je srbijansko društvo sebi moglo da dopusti, a jeste dopustilo. Mitomanija, u koju je društvo do grla ogrezlo, predstavlja najjeftiiniji i najefikasniji painkiller koji je građanima poturen umesto svesti. Umesto bolne samospoznaje o ličnoj, istovremeno, kako ništavnosti tako i veličanstvenosti, koje nikako ne idu jedna bez druge i koje razdvojene gube svaki smisao. Bez kojih mi sami gubimo sopstveni smisao i pretvaramo se u jadne vreće prepune strahova što se unutra međusobno bore za prevlast.
Možda je Herbertova "Dina" fikcija, iako je taj univerzum zapravo zasnovan na ruševinama ljudske civilizacije posle nuklearnog rata i pobede mašina nad ljudima na samoj Zemlji u ne tako dalekoj budućnosti. Međutim, kada uporedimo Peščanu planetu i pustinju u koju se Srbija polako ali sigurno pretvara - manje klimatološki, a daleko više društveno-patološki i to na personalnom nivou - ponuđene metode razotkrivanja i eliminisanja ličnih i kolektivnih strahova odjednom počnu da liče na čuvenu "Litaniju protiv straha" koju praktikuju Bene Geserit (svakako ne mislim na Maju Gojković i njoj slične):


Ne smem se bojati, jer strah je ubica Uma.
Strah je mala smrt što donosi potpuno uništenje.
Suočiću se sa svojim strahom, dopustiću mu da prođe preko mene i kroz mene.
A kada prođe, svojim unutrašnjim okom videću njegov put.
Tamo, odakle je strah otišao, tu više neće biti ničega.
Ostaću samo Ja.

Strah predstavlja moćno oružje u rukama onih koji bi da od nas naprave ljudske baterije za sopstveni pljačkaški Matrix, i to bez pomoći mašina. Od nas se očekuje da, sluđeni, to postanemo svojevoljno, iako nemamo ni volje već samo manje strahove koji usmeravaju ka većim. Otpor strahu predstavlja preduslov svih uslova slobode, i Tehnolozi Straha to znaju. Otuda ovoliko afera, sluđivanja, pritisaka, potpirivanja paranoja i napetosti - sve to zajedno predstavlja savršeno plodno tle za manipulaciju fabrikovanim strahovima koji se hrane živim ljudima.
Ovcimizam je kriti se iza strahova pa to zvati "životom", a ovcinizam je ubeđivati i druge u ispravnost toga.
U svakome od nas čuči Mali Hans. Na nama je da odlučimo da li ćemo mu u potpunosti i trajno sjebati život, ili ćemo mu dopustiti da odraste i svoje strahove vrati na adresu pošiljaoca, gde im je mesto.
Bez povratnice.

Na kraju, da postavimo kontrapitanje onome sa početka: Da li postoji vakcina protiv epidemije straha?
Postoji, i duboko je personalna. Način i dužina primene, doziranje pa čak i sama potreba, zavise jedino od vas samih. Vakcina nema trajno dejstvo, već deluje samo ukoliko se njen osnovni sastojak - Svest - stalno uvežbava i održava aktivnim. Samo tako, i nikako drugačije.

Građanski krug (tag strah):
Post #457 (06.11.2012): Strah - deo prvi
Post #564 (22.11.2013): Dreadlords, mirno!
Post #746 (08.11.2014): Ovcimizam
Post #747 (11.11.2014): Ovcinizam
Post #893 (13.10.2015): Kad se u čoveka useli strava
Grobljanski krug: Grounding (Post #122, 18.09.2015)

Friday 27 November 2015

Majmunska posla


Morao sam da maznem ovaj Srđanov FB status, bolno je iskren i tačan.


Ljudi moji...
Gledajući sve ovo oko sebe, mogu samo da vam kažem da je za vas Titova Jugoslavija bila premija. Premija, pre svega zbog vaše hronične nespremnosti na pobunu koja se šta više smatra glupošću i gubljenjem vremena, zbog vašeg shvatanja ljudskih prava kao "šta sad hoće ovaj peder" ili "šta sad hoće ovi ateisti, žene u crnom, migranti...", zbog stava "zar nam nije najlepše kad smo svi isti i kad svi lepo obožavamo Noleta i Svetog Savu".
Zbog vaše "ne talasaj" pameti.
U takvim okolnostima u kojima vam ne smeta, ili se pravite da vam ne smeta sve to, i da vas ne dotiče potpuno gušenje slobode medija, cenzura, tendencija ka jednoumlju, uništavanje pozorišta u kome da bi ste pogledali nešto normalno morate ići po nekim nezvaničnim underground zabranjenim klubovima, i sve to uz vašu spremnost da na poslu ne znate gde su granice slepog slušanja onoga što je šef naredio, dakle u takvim okolnostima, meni zaista nije jasno šta to kenjate da vam nije valjalo u komunizmu kad ste imali sve to isto, i kad je taj vaš obrazac ponašanja i napravio od tog komunizma ono što je on bio.
I kao što će od svakog društvenog i državnog uredjenja ta vaša "gledaj svoja posla" filozofija proizvesti diktaturu.


***
Dakle, šta ovde nije jasno?
Samo oni koji se prave kako im nije jasno.

Thursday 26 November 2015

Njena borba


Njena borba protiv svih i sebe

ROBA BEZ UPOZORENJA KUPCIMA O ŠTETNOSTI

Mira Marković i dalje je jedan od bitnih teoretičara zavere koji tvrde da su Zapadne sile rasturile Jugoslaviju a kao jedini dokaz nude čekanje da im se poveruje na reč; uzroke za proteste 1996/1997 ona još nalazi u potrebi demonstranata za drogom/zabavom/seksom a ne u izbornoj krađi

piše: Igor Marojević

U maju 1999, Mira Marković je na konkretna pitanja Dena Radera sa američke CBS TV-a o zločinima srpske policije i Vojske Jugoslavije nad Albancima na Kosovu nudila odgovore tipa: Srbi su herojski, viteški narod, ne bi oni uradili ništa slično... Takvo autorkino viđenje sveta steklo je logičnu poetičku dopunu 16 godina kasnije, dvotomnim memoarima "Bilo je to ovako", koje su objavile beogradske "Večernje novosti". Ako je u dnevnicima i intervjuima iz dvadesetog veka lične utiske i doživljaje te opšta mesta suvereno pretpostavljala konkretnoj argumentaciji, Mira Marković je, raznim vrstama autorske distance, pristup istinopisanju nadogradila svojevrsnim psihotičkim šmekom u kojem je za eskapističke opise prirode ostalo manje, a za poslednje veze s realnošću - premalo mesta.


To se nazire iz onih rečenica memoara u kojima ona bazično brka lično i opšte viđenje sveta (npr. "Godina 1995. je počela mojim desetodnevnim putovanjem kroz Bugarsku"; "Gledaoci širom sveta, dve godine podsticani da budu svedoci ’kazne’ koja čeka sve krstaškoj demokratiji nelojalne pojedince, nisu izvukli planirane pouke"... i iz gotovo sveg drugog što je napisala o TV prenosima suđenja njegovom suprugu u Hagu, pa i o samom njegovom tamošnjem skončavanju: "Dana 24. februara 2006. godine, haški tribunal je osudio Slobodana Miloševića na smrt."). Ponekad to ide do manihejskog slepila: dok je na primer Vesna Pešić "nepoznati profesor sa neke više škole u Beogradu, čiji vokabular je sveden na prostu i neobrazloženu mržnju", Zoran Đinđić između ostalog "praktični, površni, moralno, emotivno kastrirani" nemački špijun, a Vuk Drašković se preobrazio "u zlobnu reinkarnaciju uličnih strašila", Mira Marković sebe naziva "supruga najhrabrijeg, najobrazovanijeg, najplemenitijeg i, naravno, najlepšeg vođe srpskog naroda". Pominjano gubljenje poslednjih veza sa realnošću vidi se i iz svake nepotkrepljene tvrdnje o uzrocima političkih nedaća koje je najvećim delom skrivio autoričin suprug, a delom i ona, i u svakom njihovom proizvoljnom tumačenju. Na primer, Mira Marković i dalje je jedan od bitnih teoretičara zavere koji tvrde da su Zapadne sile rasturile Jugoslaviju a kao jedini dokaz nude čekanje da im se poveruje na reč; uzroke za proteste 1996/1997 ona još nalazi u potrebi demonstranata za drogom/zabavom/seksom a ne u izbornoj krađi, koju uostalom i ne pominje... 
I tako dalje... name it.


Mada je štivo možda ipak snošljivije kad autorica ignoriše samu potrebu za argumentima nego kada se trudi da ih porodi. Dođe u takvim trenucima do nepatvorenih nebuloza: npr. "Zbog pripisivanja odgovornosti Sloveniji što vina u Srbiji nisu boljeg kvaliteta, grožđe je putovalo u Sloveniju", "Slovenci su praktičan svet. Nisu politički, pogotovo nisu ideološki svet" itd. A ima i prkošenja najnepobitnijim podacima: recimo, autorka (i dalje) zaključuje da je SRJ 1999. vojno pobedila Zapadnu alijansu iako je potom Kumanovski sporazum doveo strane trupe na dotadašnji deo srpske teritorije, a sam dotični rat postao presedan po tome što u njemu jedna strana (VJ) nije oštetila drugu nijednim ljudskim gubitkom (0). Autorica, doduše, u fusnoti priznaje ovaj podatak na eufemistički, ako ne i nesvestan način: "što se gubitaka NATO u bombardovanju Jugoslavije tiče, njihovi podaci do sada nisu objavljeni." Da ne ulazimo u finese tipa nijednom brojkom nepotkrepljene tvrdnje da od promene vlasti u SR Jugoslaviji "naglo je rasla nezaposlenost", kao i kriminal, prostitucija, narkomanija... Uostalom, ni amblematičan stav ove knjige - "O nama, a naročito o Slobodanu, pisalo se od početka devedesetih godina u opozicionoj štampi sve neprijateljski - sve ružno, sve netačno“ - nije ojačan ničim sem pukom tvrdnjom; ostasmo i bez argumenata o pominjanoj ružnoći i netačnosti. Uostalom, da je autorica u stanju da sama sebe shvati do kraja ozbiljno i temeljno, ne bi sebi prečesto dozvolila da se dvoumi o istinosnoj poziciji iz koje piše: npr. "To kažem sebi u šali. Ali, i nije samo u šali. Ozbiljna sam" ili da nesvesno prizna da ne zna baš najbolje o čemu govori ("Valjda se ta smena i desila u tom periodu", "Ne znam da li Japan planira neki rat da bi povećao svoju teritoriju" i sl.) ili da je neoprezna do gluposti (naravno, ako joj je verovati: "Posle godinu ili dve, dobila sam u Moskvi vest da je izašla njegova (italijanskog novinara Đuzepea Zakarija, op. M.I.) knjiga na srpskom u Beogradu pod naslovom 'Crvena veštica'. I da je veoma ružno pisao o meni. Skoro da nisam mogla da verujem. Sva ona srdačnost, Ljubišine garancije, moje osećanje da su mi naklonjeni, da neću zažaliti za one silne sate provedene u razgovoru sa njima (...) I tada, tada sam setila - on je slušao, slušao ali nije, ništa nije nikad zabeležio. Nije imao u ruci olovku ni papir ispred sebe. Kako to nisam primetila onda, odmah, prvi ni drugi put, ni čitavih mesec dana dok je dolazio kod mene. Da nisam bila tako gotovo neverovatno neoprezna, već pri prvom susretu bih mu skrenula pažnju da on ništa ne beleži. Nisam primetila ni da je nešto snimao."


"Nikad više" i "Stampedo" jedina su istinski zanimljiva - i verovatno najistinitija - poglavlja ovih tomova. Posredi je čak desetak stranica od hiljadu: dakle, procentualno/promilno desetak puta više no što ih je osvojila Jugoslovenska levica na oproštajnim izborima 2003. godine. Inače te izbore, kao ni sve drugo što joj ometa viziju sveta uključujući i optužbe da je učestvovala u nekoliko atentata, autorica prećutkuje. Tek, iz dva rečena poglavlja naglo čili dotadašnji utisak praćenja štiva o paralelnom političkom svetu koji, zbog autorskog bujnog oneobičavanja, čitaocu samo deluje odnekud poznato premda mu je poznat odlično, kao uostalom i sve što čoveku do neke mere uništi život. Razulareni magijski realizam u izvedbi gospođe Marković naprasito ustupa mesto iskrenoj, čak finoj tugi, s elementima tihog dostojanstva, gde su bez suvišnih komentara popisani načini na koje su mnogi dotadašnji saradnici režima napustili pre svega JUL i društvo porodice Milošević. Takve epizode mogu delovati groteskno pre svega nekima od nas koji devedesetih, pa ni kasnije, nismo imali nikakvog dodira sa svim tim štetočinama. (Osim što smo ih trpeli dok ih nismo napokon nadglasali.) Mojoj neznatnosti omiljena takva epizoda jeste ona koja govori o poseti supruge (do)tadašnjeg ambasadora u Makedoniji Zorana Janaćkovića Ljilje sveže svrgnutom bračnom paru: "Pojavio se Slobodan. Pitao je: 'Da li je Zoran još u Skoplju?' 'A ne', kaže ona, 'već neko vreme je u Beogradu.' 'Pa zašto ga nema da dođe?' 'Ljut je na tebe.' 'A zašto?’ ’Pa znaš, prošle godine, za 29. novembar, onaj razgovor, to ga je uvredilo.’ ’Pa zašto se nije uvredio onda? Ništa nije rekao. Ostali ste sa nama na večeri, i još dan-dva u Karađorđevu.'" Može se reći da je zanimljivo i pitanje: kako li trenutno pada ovo štivo saradnicima koji su se u međuvremenu uveliko distancirali i od saradnje i od drugarstva s Mirom Marković a koji se u njemu pominju (Ljiljana Habjanović Đurović, Zorica Brunclik, Ljubiša Ristić, Željko Mitrović i mnogi drugi)?


U Nemačkoj, "Mein Kampf" Adolfa Hitlera dozvoljeno je objaviti samo uz polemičke komentare. Naravno da se ovo ne pominje zbog analogije, budući da je dejstvo nemačkog literate bilo neuporedivo štetnije od onog srpske autorice. Stvar u (izdavačkom) principu: ako je spisatelj koautor škodljivosti/pogubnosti jedne političke epohe, ne bi se baš smelo dopustiti da njegove ukoričene parapolitičke tvrdnje budu bez objektivnijih objašnjenja za zainteresovane a neupućene čitaoce. Vidimo da spisi Mire Marković vape za takvim intervencijama po više osnova. Međutim, pošto popularnost dobrog dela političara i većine likova iz reality-programa pokazuje da je u savremenoj Srbiji zloglasnost praktično izjednačena sa slavom, i knjiga poput "Bilo je to ovako" Mire Marković - još s takvim naslovom - može se u ovakvom društvu tretirati kao bilo koja roba, umesto da joj se prikači neophodno upozorenje kupcima.



Baš.
Liči.

Wednesday 25 November 2015

#33


25. novembar - Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, posvećen tom datumu, kada su 1960. godine tri sestre Mirabel, iz Dominikanske Republike, brutalno ubijene prilikom odlaska u posetu svojim muževima koji su bili politički zatvorenici tadašnjeg režima u toj zemlji.
Građanski krug:
Petnaesti dan aktivizma (post #470, 09.12.2012):


Danas je započela ovogodišnja "Kampanja 16 dana aktivizma protiv rodnog (i ostalog) nasilja" u borbi za ljudska prava i slobode u celom svetu. Kao i svake godine, danas prvi od tih šesnaest dana - onaj narandžasti. Svakog 25. dana u mesecu je tzv. narandžasti dan, kada nosimo na svojoj garederobi nešto narandžaste boje uznak solidarnosti sa naporima da se prekine svaki vid nasilja prema ženama. Zato što "nasilje, bez obzira kakvo, uvek i bez izuzetka rađa ništa drugo do još nasilja."
Građanski krug:
01. narandžasti 2014. (post #754, 25.11.2014)


Dakle, ima li danas ikakvog pomaka u odnosu na prethodnu godinu, ili tri?

U Srbiji su od 1. januara do 24. novembra 2015. u porodično-partnerskom kontekstu ubijene 32 žene, govore medijski članci koje je analizirala Mreža Žene protiv nasilja. Strahuje se da je broj ubijenih žena i veći, jer je moguće da nisu svi slučajevi ubistava žena dospeli u medije.
B92 - Hronika:


... #33
Baš na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u Zrenjaninu je ubijena majka devetoro dece, a ubistvo je izvršio nevenčani suprug, nakon čega je počinio samoubistvo. Policiji je preostalo samo da uzme izjave svedoka i konstatuje smrt dvoje mladih ljudi, od 27 i 30 godina, koji su okončali život zbog bračnih razmirica.
dnevni list Danas:
SOS uputilo 74 žena (25.11.2015)

Prebijanje članice Saveta za borbu protiv korupcije se ne računa u porodično nasilje, zato što nije bila poslušna - tj. nije bila član Porodice. Slučajno se, izgleda, "poklopilo" da je žena, pride...


Pacijent: Srbija
Dijagnoza: nepromenjena
Stanje: stabilno, i dalje bez izgleda za promene na bolje
Terapija: ...
Napomena: Lekovi za kolektivno ludilo su odlukom nadležnih organa odavno skinuti sa pozitivne liste, zbog čega se više ne mogu legalno nabaviti. Nelegalno se ne mogu nabaviti nikako, jer se ova država svom snagom bori protiv sive i ostalih boja ekonomije.
I izlečenja.

Tuesday 24 November 2015

Lucy in Heaven on Earth


Ukoliko ste danas prekopavali internet uz pomoć Gugla, verovatno ste uočili zanimljiv tzv. Google doodle kojim admini obično ukazuju kako se toga dana desilo nešto značajno. Pa, po čemu je to značajan 24. novembar, koji je to razlog zbog koga smo danas počašćeni baš ovakvim "gugldudlom"?


24. novembra 1859. godine objavljena je knjiga "O poreklu vrsta pomoću prirodne selekcije, ili očuvanje povlašćenih rasa u životnoj borbi", u kojoj Čarls Darvin obrazlaže svoju teoriju evolucije. 
24. novembra 1974. godine, američki paleontolog Donald Johanson je u Etiopiji otkrio do sada najstariji fosil austalopitekusa (procenjen na oko 3,2 miliona godina), kome je dato ime "Lusi". Smatra se da je "Lusi" najstariji pronađeni fosil odrasle žene, kojim se potvrđuje Darvinova teorija evolucije.
Oba događaja poslužila su kao razlog da 24. novembar bude nezvanično proglašen za Dan evolucije.


A onda krene ludilo...

Zbog pomenutog dudla, danas su kreacionistički tviteroristi, fedajini & botovi-samoubice širom sveta totalno odlepili i pomahnitali u nastojanju da dokažu kako oni nisu majmuni, zato što ih je bog stvorio po svom liku. Ehm, sudeći po njihovim profilnim slikama i viziji kako to taj njihov bog izgleda, tvorčevom liku je od svih njih zajedno bliži niko drugi do Darvin lično...
  • "ovo je napad na našu veru, naša ubeđenja"
  • "mene ovo vređa, menjam pretraživač!"
  • "danas je Dan bojkota gugl dudla, zbog ove evolucionističke, kako da kažem... gluposti"
  • "neka hvala, gospodo iz Gugla, vi promovišete nedokazane bajke jer istina je da je BOG stvorio Nebesa i Zemlju"
  • "ne verujte dudlu, vas je stvorio Bog po liku Njegovom!"
  • "sram vas bilo za ovakav današnji logo, ne postoji nijedan dokaz koji bi podržao evoluciju od majmuna u čoveka, čak je i sam Darvin kazao da je to bila glupa teorija"
  • "ovo je besmislica, to možete da promovišete a hrišćanstvo nećete, svaka vam čast!"
  • "glupo je što ste danas postavili evoluciju od majmuna do čoveka, a da je u pitanju krst ceo svet bi se zbog toga digao na noge - sramno"
  • "baš fino što Gugl ima dudl kojim proslavlja evoluciju, a ne mogu da stave jedan kojim bi proslavili istorijski značaj Uskrsa..."
Ovo poslednje je apsolutna budalaština, jer Gugl zaista kači baner za oba Uskrsa koje slave raspolućeni hrišćani. To su mogli da otkriju, samo da su hteli da malo prošetaju arhivom Gugla.
Za kraj današnjeg kukumavčenja kreacionista:
  • "Gugl nam prikazuje evoluciju majmuna u čoveka. Pa ako je čovek zaista nastao od majmuna, kako to da majmuni još uvek postoje? Ne nasedajte na tu prevaru, nas je Bog stvorio po Svome liku."
U jednom od komentara na ovu budalaštinu piše "baš ti je zaključak, kao kada bi tvrdio da je netačno da su beli Amerikanci došli iz Evrope, jer da je to istina - onda u Evropi više ne bi bilo belaca".
Vaistinu - to što majmuni i danas postoje predstavlja ključni dokaz postojanja boga.
Ma voli bre i On vas... npr. kroz Kačavendu & Co.

Silno, gorenavedeno lupetanje je nekome možda zabavno, mada je uglavnom žalosno, jer ti ljudi zapravo nemaju blage veze šta je teorija evolucije. Umesto da o tome nešto nauče preko bezbroj linkova koje im nude Gugl i ostali pretraživači interneta, oni od toga beže ili pozivaju na bojkot. Boje se obrazovanja, makar na tu temu?! Sve u svemu, kreacionistima danas svakako nije bilo lako da se kače na internet, u strahu da im na leđa ne naskoči još neko majmunče. Obično je to tako kod onih kojima je važnije bildovanje grbače od sopstvenog mozga.
Kao da cela ova samozajebancija nije bila dovoljna, danas se oglasio i Tvorčev izaslanik lično, monsinjor Papa Francisko, pa svoju grogiranu pastvu dotukao rečima: "Teorije evolucije i Velikog praska su tačne, a Bog nije mađioničar sa čarobnim štapićem." (sic!)
Doduše, ovu izjavu treba čitati pažljivo, jer Papa ne negira da je Bog stvorio svet, već kaže kako: velikim praskom. Takođe, i evoluciju prihvata kao način menjanja i unapređenja da bi se što više približili Bogu. Dakle, obe teorije su samo alat u rukama Tvorca.
Nikako ne treba smetnuti s uma činjenicu da je Papa Francisko pripadnik jezuitskog reda, da njima nauka uopšte nije strana i služi im kao veoma efikasno sredstvo podrške i dokazivanja crkvenih dogmi.

p.s.
Zaista, šta mislite, koliko njih, takvih, će od danas prestati da koristi Gugl i preći na neki drugi pretraživač?
Zero, God.

linkovi:

Monday 23 November 2015

Bene Gesserit


Bene Gesserit predstavljaju ključnu društvenu, versku i političku silu u univerzumu Dine. Tu grupu često opisuju kao ekskluzivno sestrinstvo čije članice uvežbavaju svoje umove i tela višegodišnjim fizičkim i mentalnim uslovljavanjem u cilju postizanja nadljudskih moći, koje neukom posmatraču izgledaju sasvim magično. Posvećenicu koja dosegne najviše nivoe svesti, unutar sestrinstva nazivaju Prečasnom Majkom.


Iako ih ponekad nazivaju i "vešticama", zbog njihove tajnovite prirode i nerazumevanja moći koje poseduju, Bene Gesserit su odane samo sebi i svom sestrinstvu. Međutim, da bi postigle svoje ciljeve i izbegle uticaje i mešanja izvan njihove organizacije, one se često ogrću velom iluzije o tome kako su odane drugim grupama ili pojedincima. Svaki njihov korak biva proračunat ka ispunjenju željenog cilja. Kako su njihove moći poželjne baš kao i savezi sa Sestrinstvom, one to koriste da sve dobro naplate i to ne samo u valuti, već i ubacivanjem svojih Posvećenica kao supruga ili konkubina vladara za koje su zainteresovane.


Prečasna Majka ume da kombinuje zavodničko lukavstvo jedne kurtizane i nedodirljivu veličanstvenost jedne devičanske kraljice, držeći ove dve osobine pod konstantnom tenzijom dokle god moći njene mladosti traju - jer kad mladost i lepota usahnu, ona uviđa da prostor između njih, u kome je nekada obitavala tenzija, odjednom postaje ogroman izvor lične lukavosti i sposobnosti.

Frenk Herbert: Dina, peščana planeta

***
Tisuću mi peščanih crva Arakisa, al' se Naša Maja pokidala od persijskog melanža! Malo su nam bili žuti Harkoneni, carski sardaukari i arapski prijatelji, pa sad još i ovo... Ludilo, koje definitivno šije najpoznatija SF dela za nekoliko dužina.

Prečasna Maj(k)a, vaistinu akbar.

Sunday 22 November 2015

Bilo mu je prvi put


Kada neko uporno tvrdi za sve što radi da mu je po prvi put (u istoriji), to definitivno ukazuje na teške frustracije emotivno-seksualne prirode u dobu puberteta, kao i njihove posledice. To je ili osoba koja je tek u kasnom adolescentskom dobu - možda čak i oko 25. godine, ili kasnije - imala prvo seksualno iskustvo, ili se ono dogodilo ranije ali uz jako traumatsko sećanje na to. Možda (čak) i sa osobom istog pola. Telesna visina i težina (debljina) u trenutku nastanka kompleksa igraju takođe bitnu ulogu, dodatno doprinose frustracionom kapacitetu.
Sve to u kasnijem životnom dobu obavezno izaziva poriv za dokazivanjem, takmičenjem, nadgornjavanjem i dominacijom, ne bi li se nekako nadomestila praznina koju stvara grozničava potreba da se uz pomoć zaborava potisne stvarnost. Laganje je jedna od najčešće praktikovanih tehologija forsiranog zaborava.
Takvi ljudi, ukoliko se u starijem dobu dokopaju položaja, vlasti, često pate od lažne amnezije, kompleksa mesijanstva, deluzija, ponašaju se opsesivno-kompulzivno, neretko i agresivno - sve u strahu od gubitka kontrole nad sopstvenim životom (posledično i tuđim), tj. od ponovljenog neprijatnog iskustva, a zapravo i dalje hraneći taj isti strah. Takvog čoveka najčešće do potpunog iscrpljenja iskorišćavaju njegovi najbliži saradnici, potpirujući istovremeno njegov kompleks neutažene veličine poturajući mu strahove, afere i zavere. Što je on luđi, to su oni bogatiji. Istorija nas na bezbroj primera o tome uči.

Čista socijal-frojdovština, potpirivana kvazirealnost jednoga čoveka u kojoj živi ceo narod. Na žalost, braćo Srbi, ni u tome nismo prvi u istoriji, ali nas to i dalje ne sprečava da ovu lekciju nikada ne naučimo. Posebno je strašno što poslednji stadijum, krah takvih društava, predstavlja neumoljiv stereotip, zato što istorija još uvek nije registrovala izuzetke ili odstupanja od njega.


Rahmetli Jovan dr Rašković onomad reče kako su Srbi lud narod i da im jedino psihijatar pristaje za vožda. Promašaj: ovde su ludaci odavno preuzeli komandu u instituciji koja sve više klizi u onu zatvorenog tipa. Dok Napoleon drži govore na krovu, ostali pecaju sa prozora, veslaju na travnjaku ispred ulaza ili nabadaju sladoled na čelo, svi u pokušaju da pred nekim konzilijumom dokažu sopstvenu nevinost.
Ne ide to tako.

Tuesday 17 November 2015

Lazare...


- Lazare... znaš li šta će se dogoditi ako te vide?

- Pustiće čoveka na miru.

- Lazare... poverovaće da si se ponovo vratio. Da te je ponovo oživeo, Lazare.

- Možda me je i oživeo, Nikodime!

- Lazare... Lazare... Lazarrree!!



Kada jedan narod, planski i sistematski biva u potpunosti sluđen i još "misli" da uživa u tome, onda nije za čuditi se što žudno iščekuje Vreme čuda & spasenja upravo od raznih Nikodima u svojim redovima. Jer, povazdan se samo o njima i radilo.
Čuda se ne dešavaju, već samo vremena. Kako uvek i svuda, tako i ovde i sada.

Čudotvorci su sastavni deo miljea bezumlja palanačkog fašizma.
Onog, koji bi i dalje da ubija.

Thursday 12 November 2015

Theaterdämmerung


Elemdaklem... ove godine će međunarodna manifestacija NOĆ POZORIŠTA "al zbog pravoslavnog praznika Aranđelovdan" umesto jedne trajati 3 (slovima: tri) noći. Pa lepo bre piše "od petka 20. novembra do nedelje 22. novembra", šta tu nije jasno? Birajte.
Tišina, neću ništa da čujem! Ako je i al zbog pravoslavnog praznika - jeste da, bi smo... malo li je.
Što kaže ona narodna: svakog pozorišta, tri noći dosta.

e-žicanje za još koju kintu, al zbog...

- Što ja volim pozorište...
- I ja, i ja, ali ne u svojoj kući.

Kulturo, eve nas. Za sad će bude bez vatanje za kundak na pištolj, al zbog... zato.
Sumrak pozorišta, u praksi.

Sunday 8 November 2015

Na slovo, na slovo - F


Vlast, i preko granica sopstvenih mogućnosti, brine jedino o dobrobiti naroda, čini sve da ga zadovolji, uposli, nahrani, podigne standard svima podjednako, ispuni sve želje pre roka. Najviši vrhovnici vlade, po narodnim kuhinjama prvi zahvataju iz čorbaluka ne bi li okupljenom narodu na ličnom primeru pokazali kakav mu kvalitet usluga pružaju, u inat svim nevernim Tomama i hejterima.


Odmah za feudalcima, sledeći njihov svetao primer, kmetovi nagrnu na svoj deo kolača. Kod nas se sa sofre ništa ne baca niti razbija, nismo mi besni kao Grci.


Opozicija se konačno konsoliduje i postaje korektivni faktor vlasti, tačno kako piše u NDI priručnicima. Oko Stožera se okupljaju samo čvrsti momci - kao u jednom vicu - spremni da baš takvi pobede na narednim izborima 2105. godine.


A narod, usled tolikog berićeta, pade u tešku letargiju&dilemu: da li da čita Kurir ili gleda Pink, da li da kupi ruski crep koji se ovde prodaje kao zdrav lebac ili lupa lajkove blogerima, da li da baca drugarice i cveće pod ruske tenkove koji samo što nisu stigli ili da poskida tandžare i džebanu sa tavana i krene u pomoć Milu kontra klerorusofilske anti-NATO bagre u Titogradu, da li da se učlani u SNS ili da se prvo iščlani iz SPS, da li da se odrekne penzija u korist gladnih Crkobabića, da li da ide pešice umesto gradskim prevozom a pare za Bus-Plus karte donira crkvi za ruski (nikako euro!) ekto-benzin samo sa Lukoil pumpi.
Da li da ide ili da ostane.
I ono najteže, što prosečnog stanovnika Srbije ponajviše lomi: da li da se odjavi sa fejsbuka pred ono malo sna što ga snađe, ili da ostane trajno ulogovan. Jer, nikad se ne zna da li je već izbačen neki novi fras oko koga treba udarnički seći vene (da se ne zapuste i zakreče od neaktivnosti).


Svi srećni.
I - kako ćemo sad, kada ovde niko ne ume da živi u dosadna vremena? Ali baš niko.

***
Bezveze, uvek se osećam sjebano kada mi rođendan padne između petka i nedelje, pa još i na dan Oktobarske revolucije. Pojma nemam zašto, mada već godinama unazad imam utisak kao da je svaki dan crna subota. Da crnja ne može biti.

Kusaj bre, manje zbori...


... štbr?!
Sabotaža! Rušenje! Konsternacija! Hrvatska supa! Žuta opozicija!
ŽeljkoOoOoOoOo! Buši! Tresi, lupaj, udaraj, informeriši ako boga znaš! Dragane... Draganeee!!!

Hoće to, kad se previše kusa supa od pilećeg mozga.
U zanimljiva vremena.

Monday 2 November 2015

O ljudima i životinjama


Za zdrav i dug život jednog organizma bitna je konstitucija, pa tek potom okruženje.


Po poimanju naših "modernih" istoričara i sociologa, prošlost tj. istorija je jedna veoma predvidljiva stvar. Umesto da se bave prošlim svršenim događajima i vremenima, nikako da se opamete i na osnovu istorijskih činjenica jasno sagledaju i shvate buduća društvena gibanja, objasne građanima šta ih čeka "ako... onda".
A imali su dovoljno istorijske građe koja je jasno ukazivala gde se zaputilo podivljalo društvo. Dovoljno je bilo samo pratiti (de)evoluciju prvog člana svakog od naših Ustava, koje smo jedva uspevali da preživimo.


Toliko hvaljen Sretenjski Ustav kneževine Srbije iz 1835. godine, na koji se pozivaju današnje državobraniteljske kleronacištetočine, kaže:
čl.1: Srbija je nedeljivo i u upravljanju svom nezavisno kneževstvo koje priznaju sultan Mahmud Drugi i imperator Nikolaj Prvi.
Nota: U čl. #2 je zastava Kneževine Srbije opisana kao "boja narodna Srbska je otvoreno-crvena, bela i čelikasto-ugasita". Dakle, crveno - belo - plava?!



Ustav Kraljevine Srbije iz 1888. godine (tzv. radikalski), donet posle Turskog (1838) i Namesničkog (1869):
čl.1: Kraljevina je Srbija nasledna ustavna monarhija sa Narodnim Predstavništvom.
Iz čl. 2 vidimo da su posle pola veka "narodne boje" evoluirale po nekakvom tetris principu, po kome srpska liči na naglavce okrenutu rusku zastavu (to je, naravno, budalaština jer nema nikakve istorijske osnove za takvu tvrdnju iako se povremeno razvlači po medijima).


U Ustavu Kraljevine Srbije iz 1901. piše:
čl. 1: Kraljevina je Srbija nasledna ustavna monarhija sa Narodnim Predstavništvom.
Opet isti tekst. A narodne boje? Pa, crvena ozgo, plava između a bela ozdo.

Formiranjem Jugoslavija, ustavi Srbije u početku nisu ni postojali, a pred kraj - kao i da nisu.


Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1921. (tzv. Vidovdanski):
čl. 1: Država Srba, Hrvata i Slovenaca je ustavna, parlamentarna i nasledna monarhija.
Narodne boje - opet tetris; ovoga puta Karađorđevići preuzimaju raspored boja iz Ustava Miloša Obrenovića (1835), ali okrenute naglavačke. Elelmdaklem, sada je plava ozgo a crvena ozdo. Sve ostalo je uglavnom bilo i ostalo isto kao i kod rivalske dinastije trgovaca prascima i džebanom.


Preimenovanjem Kraljevine iz SHS u Jugoslaviju donet je novi Ustav (1929) i njegova dorađena verzija (1931), poznatija kao Oktroisani Ustav:
čl. 1: Kraljevina Jugoslavija je nasledna i ustavna monarhija. Službeni jezik Kraljevine je srpsko-hrvatsko-slovenački.
Službeni jezik je takav kakav je, a tek službeno pismo... Bio bi zanimljiv odgovor, na kakvu se to tradiciju predaka poziva današnji "prestolonaslednik sekularne republike", kako zbog sadržine tako i zbog jezika i pisma kojim bi odgovorio. No, bez obzira na tog i njemu slične, iz ovog Ustava je činjenično izbačen pojam parlamentarizma, a neke posledice tog ludila trpimo čak i danas.

Po završetku Drugog svetskog rata i promene vlasti iz feudalno-monarhističke u preskočenokapitalističko-komunističku, uz opstanak jedino Službe koja je oduvek bila dobra svim vlastima, menjaju se prefiksi i skraćenice (DNJ, FNRJ) države kojoj ostaje naziv Jugoslavija. Umesto troplemenske SHS narodne doktrine, u lonac se dodaju i Makedonci i Crnogorci, a sam Ustav FNRJ iz 1947. je u najvećem delu napisan (prepisan?) po ugledu na tzv. Staljinov iz 1936. godine. Neki drugovi su se godinu dana kasnije baš zbog tog prepisivanja debelo ugrizli za jezike pa revidirali (u)stavove zarad opšteg nam dobra, ali tu skasku ionako svi dobro znamo - ko, šta i kako. Inače, u svakoj od potonjih verzija jugoslovenskih Ustava, i Srbija je imala sopstvenu podverziju koja je uglavnom služila za slikanje, ali i pretnju obijanja o tvrdu glavu neposlušnu.
Po pitanju narodnih boja, Jugoslavija se držala onih naopakoobrenovićevsko-karađorđevićevskih a Srbija onih obrenovićevsko-naopakoruskih. Šta god to značilo.


Kada je Jugoslavija (opet) promenila ime u SFRJ - naravno - donet je i novi, prigodan Ustav (1963), kojim smo potvrdili svoje odricanje od staljinizma i okrenuli se u svetlu socsamoupravnu bodočnost:
čl. 1: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je savezna država dobrovoljno ujedinjenih i ravnopravnih naroda i socijalistička demokratska zajednica zasnovana na vlasti radnog naroda i samoupravljanju.
I Srbija, istotakođe.


Ustavom SFRJ iz 1974. godine, počinju prva unutarteritorijalna koškanja izazvana deobom jedne od ćelija:
čl. 1: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije, zasnovana na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.
Iako su skoro svi bili fokusirani na nacionalno-teritorijalnu problematiku vezanu za ovaj Ustav, mnogima je promakla jedna veoma bitna činjenica: po prvi put u istoriji saučestvovanja Srbije u nekakvom državnom obliku na njenim prostorima, u Ustavu stoji kategorija "građani". Ubeđen sam da čak i danas, četrdeset godina kasnije, mnogi - ne samo laici, već i ljudi od struke - ne pridaju dovoljno značaja toj činjenici.
Inače, pored standardnog kukumavčenja o "antisrBskom karakteru ovog Ustava", slično su kukumavčili i po Hrvatskoj jer je u njihovoj podvarijanti člana 1 stajalo da je "Socijalistička Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive".
Prc.
Valjda je svima jasno da posle ustavne mitoze & mejoze... nema kajanja.

Slede nebulozni Ustavi još nebuloznijih državnih zajednica u kojima je Srbija bila glavna i nezaobilazna mirođija, ne baš uvek po ukusu i mirisu mnogih koji su u njoj takvoj bili primorani da žive ili ostanu.


Ustav Savezne Republike Jugoslavije (1992):
čl. 1: Savezna Republika Jugoslavija je suverena savezna država zasnovana na ravnopravnosti građana i ravnopravnosti republika članica.
Što bi rekli, nit' smrdi nit' miriše, ali ono što tek sledi ipak predstavlja dno dna, ritanje mrtvog magarca...


Ustavna povelja državne zajednice Srbija i Crna Gora (2003):
čl. 1: Ime državne zajednice je Srbija i Crna Gora.
Za daljim čitanjem nema nikakve potrebe, jer tu ama baš ništa ne piše na punih 11 stranica teksta.
Tačka.

A onda je Crna Gora dala Srbiji samostalnost. Ne nasedajte na razne priče i laži kojima vas obmanjuju, zato što je baš tako bilo i nikako drugačije. Srbija, u početku, nije shvatila da je konačno ostala sama, takva kakva i kolika je, da će morati da bude i samostalna. Tako je bilo sve dok se drugospodin Drvojislav Koštunjavi nije dosetio da za sobom u amanet pokoljenjima ostavi još jednu od svojih pizdarija, i rešio da napiše čuveni Vampirski Ustav iz 2006. godine, koji su posle dva dana i naročito dve besane noći prebrojavanja (iznova i u nedogled) referendumskih listića, ipak uspeli da uglasaju građanima Srbije uz pomoć partijskih mašinerija DSS, DS, SPS i SRS.
Bojkot ustavnog referenduma u organizaciji LDP, GSS, LSV, SDU i DHSS je zamalo uspeo. U stvari, bojkot jeste uspeo, uz brojne materijalne dokaze falsifikovanja glasačkih listića, višestrukog glasanja ili glasanja za druge (odsutna, pa čak i preminula lica), video i audio snimke sa glasačkih mesta, fotografije, izjave članova biračkih odbora... nažalost, nikome više (za razliku od 1996. ili 2000.) nije bilo stalo do isterivanje istine, ni od domaćih niti od stranih zainteresovanih strana. Tada, kao i danas, jedino je bila bitna stabilnost vlasti koja će biti garant mira u regionu i vraćanja para koje su se svi oni u naše ime od sveta grebali. I još uvek to rade.


čl. 1: Republika Srbija je država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima.
Kako da ne...

Drugog novembra 2006. godine, Republička izborna komisija je objavila konačne rezultate referenduma: na birališta je izašlo 3.645.517 građana ili 54,91%. Za Ustav je glasalo 3.521.724 ili 53,04%. (Wikipedia)
Već smo rekli i kako.

***
Srbija neće moći da bude normalna i pristojna država sve dok ne počne da sluša ono što od nje traže njena deca, a ne nalickani prasci u preskupim odelima i nedoprcani mumificirani mantijaši sa kruciformnim šurikenima i račvastim poganim jezicima.


U budućem Ustavu Srbije na početku mora da stoji:
član 1: Srbija je država u kojoj većinsko stanovništvo čine ljudi, a sa njima žive i životinje.
Ili ovako, ili bolje nikako.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...