Showing posts with label nacionalizam. Show all posts
Showing posts with label nacionalizam. Show all posts

Tuesday, 12 November 2019

bbolesnik & брат


Horst Vesel (Horst Wessel, 1907-1930) je bio berlinska bitanga, jedan od vođa nacističkih jurišnih odreda batinaša, pljačkaša i ubica (SA - Sturmabteilung), poznatih i kao "braonkošuljaši". Na komandnoj lestvici se uspeo do čina šturmfirera koji je rukovodio SA bandama u nekoliko berlinskih kvartova. Pored partijskog "terenskog" rada, zanosio se studijama prava, a bavio se i podvođenjem prostitutki kojima je redovno uzimao reket od para koje su im davale mušterije. Sa jednom od njih je živeo u stanu sve dok se nije posvađao sa gazdaricom zbog neplaćanja kirije. Gazdarica ga je ocinkarila bandi ološa iz komšiluka, u nadi da će batinama izvući pare iz njega. Ispostavilo se da su to bili članovi Komunističke partije koja je raspisala ucenu za Veselovu glavu, zbog "zasluga" za teška prebijanja sa smrtnim slučajevima nekih od njihovih članova. Umesto uterivanja duga za kiriju, Horst Vesel je 1930. dobio metak u čelo na pragu stana oko koga se sporečkao sa gazdaricom.
Vesel se još nije ni ohladio u mrtvačnici, a Gebels je već objavio da je tog nacističkog velemučenika ubila "banda komunističkih degenerika". "Bio je hrišćanski socijalista! Svojim delima je pozivao druge da se okupljaju oko njega. Kroz njega je delovao božanski element, čineći ga takvim kakav je bio i terajući ga da deluje kako je delao i nikako drugačije. Neko je morao da pruži svetao primer i ponudi sebe kao žrtvu! I eto njega, spremnog!" euforično je napisao Gebels u novinskom nekrologu, koji je istovremeno bio poziv za masovno okupljanje nacista na Veselovoj sahrani. Proglasivši ga za vrhovnog mučenika nacističke partije, Hitler je tri godine kasnije održao masovnu paradu nacista kraj Veselovog groba, ponavljajući Gebelsove fantazije o Veselu koji "nije umro, već se sa ostalim SA jurišnicima i dalje bori na Nebesima, u nacističkoj Valhali, protiv neprijatelja Rajha i nemačkog naroda", objasnivši da to nije bilo ubistvo već da se "heroj braon revolucije" Vesel sam žrtvovao za Partiju, Rajh i Narod.
Nakon Drugog svetskog rata, grob Horsta Vesela je bio u potpunosti uništen a 2013. uklonjen na zahtev lokalne crkve koja nije želela da tu bude mesto okupljanja neonacista.


Da li Srbija danas ima nekog svog Horsta Vesela - makar u najavi, ako ne i već reinkarniranog? Pa, kandidata ima više ali jedan se posebno ističe po medijima u poslednje vreme.
Prepodobni Miša Vacić - rođen 1389. u voždovačkoj nacionalističkoj teretani pod otvorenim nebom, ortak beogradskih trandži sa lokalnih pižama-partija u gaćama, skočopizdeni januarski lovac na ukrštene daske po zaleđenim rekama, privremena desna ruka Marka Đurića u državnoj kancelariji za KiM, bušač karata i putnik u Vučićevom freska-vozu za Nedođiju, hauptfirer nečega što se zove Srbska Desnica (SD) koja okuplja striktno mitska bića u džemperima od soBstvene dlake, ljubitelj lika&dela&majice Vladimira Putina, konzument odborničkih mandata bez izlaska na bilo kakve izbore, rukoljub mantijaški, trenutno najaktivniji progonitelj nepodobnih pripadnika srBske nacije. Medijska žvaka za naivne i budale.

Miša Vacić, portparol desničarskog pokreta 1389, osuđivan zbog različitih krivičnih dela, od pre dva meseca zaposlen je u Kancelariji za Kosovo i Metohiju, potvrđeno je nezvanično. "Jeste, Vacić je odnedavno angažovan kod nas, u Kancelariji. Na savetničkom je mestu", kaže izvor našeg lista iz Kancelarije za KiM, na čijem je čelu Marko Đurić. Naš sagovornik nije želeo da otkrije kako je došlo do toga da Vacić bude zaposlen. Sam Vacić je za naš list potvrdio informaciju, ali nije želeo da kaže ništa više.

Nekadašnji portparol desničarskog pokreta 1389 Miša Vacić objavio je na društvenim mrežama da radi kao savetnik direktora Kancelarije za KiM Vlade Srbije.. Miša Vacić je bivši predsednik Srpskog narodnog pokreta 1389, poznat po svojim ekstremno desničarskim idejama, ali i učestvovanju na mitingu Kosovo je Srbija, posle koga je zapaljena američka ambasada, kao i na mitinzima podrške Radovanu Karadžiću, kada su se huligani sukobili s policijom. Vacić je osuđivan zbog diskriminacije LGBT populacije, držanja oružja i ometanja službenog lica u obavljanju dužnosti.

Najveći problem u Bujanovcu izdajnici koji šuruju sa Šiptarima i oni će biti raseljeni zato što drugima uništavaju živote, ali i ako budu sputavali Srpsku desnicu. Doći će ljudi, ako treba blokiraćemo ceo grad protiv onih koji korupcijom uništavaju vaše mesto. Dolaziću ovde dok ih ne oteramo. Ako treba iz svih gradova gde postoji Srpska desnica dovešćemo najzajebanije ljude da raselimo ove koji vam uništavaju živote, ali prvo pokušajmo demokratski.

Ne, neće niko biti raseljen, nisam upotrebio tu reč. Biće govor pušten, pa ćeš moći da vidiš, nisam upotrebio glagol raseljavati ni u jednom obliku. Ja sam govorio da ćemo ih proterati u formi iz institucija, rekao sam: 'Mi ćemo ih proterati i doći na njihovo mesto'.

Jedna od klasičnih uloga, kad imate takve ljude, jeste da pokažu da ima gorih od nas koji smo na vlasti, za to je Vojislav Šešelj služio Slobodanu Miloševiću, pokazujući Zapadu, evo pogledajte koja je alternativa ako ja nisam na vlasti, s tim što mislim da je Miša Vacić konkretno suviše mala, sitna osoba, da bi mogla tako neku ulogu da odigra ali ima ulogu zastrašivača. Ima ljudi koji se plaše, ima ljudi koji kada pročitaju ovaj tekst koji će zaista da se uplaše.

E, pa Zelenoviću evo me u Šapcu, tvome Šapcu. Srušili smo Austrougarsko carstvo. Ovde u Šapcu su se skoncentrisale snage da im zadamo završni udarac, da ih gurnemo niz Cer u srpsku Drinu i podavimo. E tako ćemo i sa Zelenovićem i njegovim kriminalcima. Zelenoviću, pakuj se, došao sam da te proteram sa Šapčanima u zatvor u Sremsku Mitrovicu... Ma, napravićemo u Šapcu zatvor jedan, da ga izložimo, da ga gledamo, da ga pljunemo svaki dan za dan koji su proveli pljačkajući nas. Iz svih gradova u kojima postoji Srpska desnica doći će najzajebaniji ljudi da stanu iza nas, a vidim i vi ste zajebani, i da mu kažemo: Dosta Zelenoviću, Šabac će da bude slobodan.

Predsednik Srpske desnice Miša Vacić sinoć je u Pančevu uputio nove poreteće poruke, ovoga puta potpredsednici Stranke slobode i pravde Mariniki Tepić. I dok Vacić za N1 kaže da nikome nije pretio pa ni gradonačelniku Šapca Nebojši Zelenoviću, u Savezu za Srbiju čekaju reakciju tužilaštva i poručuju da Miša Vacić izgovara sve što lider SNS-a i predsednik Aleksandar Vučić misli, a ne sme da kaže.

Najvažnije je to da se ova šizofrenija u kojoj živimo zahuktava i baca u novu brzinu. Cela ova gungula poslednjih dana služi da se afera Krušik zatrpa. Država je poslala Vacića da nas potpuno sludi, da ne bismo govorili da je Aleksandar Obradović još uvek u zatvoru - to je zatvor, jer ne može da izađe iz svoje kuće, zato što je objavio kriminalne radnje oca ministra policije.

U nekom drugačijem svetu, na nekom drugom mestu, građanin, ili šta je već, Vacić Miša, bio bi sasvim nevažan stvor, nedostojan bilo čije pažnje. Takvim je do nedavno smatran i ovde. Skoro je sigurno da on, kao zatupasti graditelj nasilnog jednoglasja u građenju sasvim nove, ali odnekud poznate vrste rodoljublja, smatra sebe mustrom za idealnog Srbina. Ali, jebi ga, to ne bi valjalo, niko ne želi da izgleda kao mutant nastao ukrštanjem Šešelja i Rističevića. Moguće je da je Vacić neželjeni proizvod, ili kreativni pobačaj laboratorije pravovernih teoretičara patriotizma, koji sebe drže za nekakve prvosrbijance, i koji su u eskalirajućem ratu sa nečim što ne postoji: sa autošovinizmom. Naravno da je operativac Miša Vacić misaono daleko ispod ideje, ma koliko ona u svojoj razornosti bila uprošćena do trivijalnosti. Ali je uspeo da razume smisao svoga postojanja, jer u svakom sistemu on je neprijatni incident; jedino u Vučićevoj državi postaje deo sistema. Samo tako besmislen on je mogao da bude deo freske u Đurićevom vozu-crkvi, zaposlen u državnoj službi kao savetnik za kosovsku utopiju. On ne zna šta je levica a šta desnica, to je što mu kažu da bude, i bude ono gde ga stave. Mislite li da se neko ovde šali? Naravno ne! Ljudi poput Vacića i Vučića nemaju duha, niti smisla za humor. Kao ni njihovi ideolozi mržnje i samomržnje. Ta osobina nije potrebna za posao koji rade.

Na osnovu nekoliko poslednjih skandala u kojima je učestvovao, sami procenite da li se građanin M.V. opravdano kandidovao za naprednog obermučenika kradikalske Srbije i "heroja pink revolucije" tj. ima li šanse da to i postane - ako/kada to Vođi bude bilo potrebno. A biće, kad tad. Možda već za naredno Bogojavljenje, kada ovaj zadrigli rutavi ortak Dženi Pinter bude skočio po kruciformu časnu, ne znajući da je izdajnik jevrejski Đilas u reku ubacio 1244 tone leda ne bi li ga eliminisao iz trke.
Ma nema frke, spasiće ga Kačavenda - kao i sve ostale od te fele; što taj ume da reanimira mrtvake... čudo jedno.



p.s.
Nacisti i njihove ideje nisu se iznenada ponovo pojavili. Oni nikada nisu ni nestali. Ko zaboravi poslednji rat, već priprema sledeći. Nije zlo u nama i to je dobra vest. Kada bismo bili hrabri, i kada se ne bismo plašili za svoj život, mogli bismo da mu se suprotstavimo i pobedimo ga. No, za to je potrebno da ljudi nešto nauče iz istorije. Ali čovek zaboravlja, pogotovu najvažnije lekcije. Tako sam ja, na primer, zaboravio da denacifikacije nije bilo. Nacionalsocijalistička elita je posle 1945. nastavila da postoji i funkcioniše. Zaboravio sam da je maja 1945. NSDAP imala 7,5 miliona članova i da je do 2006. u Nemačkoj osuđeno samo njih 6500. To znači da se od 1000 članova NSDAP-a njih 999 izvuklo bez ikakvih posledica. I ne samo to: bili su korisni u vojsci, umetnosti, politici, i ništa ih nije sprečavalo da budu i na najvišim funkcijama.

Wednesday, 9 October 2019

Miljomir Mariqi



Miljomir Marići, u nekim krugovima poznat i kao "sumljivo ljice", očigljedno nije moraljni sudija i apsoljutno se ne pljaši da će ga Haradinaj streljati. Dobro, možda nešto drugo, alji opet nije streljanje pljus vazeljin čuda čini. A što tek Ramuš ima meku ruku... skoro ko Aljek Vučići.
Evribadi Hepi.

Studio?

Saturday, 7 July 2018

Orovi


Kolariću-paniću, pletemo se samiću...
- himna

Balkanska heraldika:
1. srБski oro
- slepljeni palčevi
- slepljeni vrhovi prstiju, kao sklopljena orlova krila
2. šip...vajcarski oro
- prepleteni palčevi
- razdvojeni vrsti, kao raširena orlova krila


3. šveЦski oro
- prepleteni palčevi
- prsti zgrčeni, osim
- ispružen srednji prst obe ruke, kao omiljeno oružje u švedskim ratnim filmovima

Bre, ovo poslednje mi nekako najviše liči na univerzalni grb svih ovdašnjih kvazidržava - i najprikladniji. Od Triglava do Soluna, a i šire. Plus, nešto mi mnogo deluje poznato & naški...
Da nije zbog šveЦkog standarda?

Monday, 23 April 2018

Frauen Warte


Davanje jednakih prava ženama, kako to marksizam propoveda, njima zapravo ne donosi nikakvu jednakost. U stvari, žene se tako zapravo lišavaju prava, zato što ih to uvlači u društvene poslove u kojima su one inferiorne. Žene imaju svoje bojno polje - svakim detetom koje donesu na svet, one biju sopstvenu bitku za naciju.

Stav nacista prema ženama odražavao je tradicionalističko patrijarhalno gledište Hitlera i ekipe ludaka oko njega, po kome su žene prirodno najbolje "opremljene" da budu supruge, majke i domaćice. Sprovođenjem takve politike i žestokom propagandom, nacisti su uspeli da odstrane žene-profesionalce iz mnogih oblasti istovremeno ih odvraćajući od plaćenih radnih mesta, žestoko marginalizujući i satanizujući one malobrojne preostale neudate i zaposlene.
Pored toga, jedna od omiljenih "tehnologija" nacista bila je promotivna propaganda za povećanje nataliteta, obećavanje posebnih povlastica i nagrada za trudnice, poput državnih kredita i medalja ("Zlatni krst nemačke Majke" za osmo dete) za one sa četvoro i više dece. Paralelno sa tim, išla je besomučna partijska propaganda podržana državnim merama zabrane abortusa i upotrebe kontraceptivnih sredstava - s tim da se sve to odnosilo samo na Arijevke, Nemice. Za sve ostale pripadnike "nižih" naroda, depopulacija je bila preporučena - svim sredstvima.
Nacisti su, takođe, rešili da "refeminizuju" žene donošenjem niza uredbi i propisa o tome kako žene treba da izgledaju i ponašaju se. Angažovali su brojne modne kreatore čiji je zadatak bio stvaranje ženske garderobe koja odražava nacionalsocijalističku rodnu percepciju.
Pored raznih ženskih naci-organizacija, postojali su i brojni časopisi kroz koje je nacionalsocijalistička propaganda trovala nemačke žene, "učeći" ih poslušnosti prema muškarcima, spremajući ih za brak i materinstvo. Jedan od takvih časopisa bio je "Frauen Warte" (Žene čekaju), ilustrovani magazin za žene koji je uzlazio svake druge nedelje. Naslovna strana broja 20 (1938) neodoljivo podseća ne nešto ovdašnje... podjednako smrdljivo:

1938 - 2018

Problem svih nas leži u tome da ove desno u Srbiji danas podržavaju skoro svi - i isti - koji su onomad u Nemačkoj podržavali ove levo. Kao da se ama baš ništa nije dogodilo i naučilo u proteklih osamdeset godina. Jedino je onaj seljak sa Hitlerovih plakata nestao kod srBskih Hitlera po sokacima bezumlja, učlanio se u Partiju i zaposlio u državnoj firmi. Mora da su i za to krive žene, čim je država preko svojih zvaničnih glasila (Politika, Novosti) krenula u kampanju "borbe za povećanje broja trudnica među ženama sa srednjom i osnovnom školom" (...) i u "vangradskim, ruralnim sredinama". Zato što su one fakultetski obrazovane "sebične i neće da rađaju"?
Opravdana je sumnja da čak ni sam autor teksta u Novostima ne zna šta tačno znači sve što je u njemu napisao. Ili je možda samo prepisao iz nekog od brojeva "Frauen Warte"?
Kako se zove društvo u kome država vodi licemernu favorizovano-populacionu propagandu, dok u svim oblastima života sprovodi maksimalno depopulacionu politiku?
Ne, u srpskom društvu uopšte nije na delu tiha, puzajuća fašizacija. Lorens Brit i Umberto Eko su sve to izmislili.

Sunday, 30 April 2017

Kleronacionalizam kao ideologija



Čudno partnerstvo u krevetu

Kada pričamo o ideologiji, to se najčešće odnosi na religiju i filozofiju. Međutim, prečesto zaboravljamo na ostale "izme" koji obitavaju u carstvu ideologije. Jedan od najagresivnijih i najupornijih od te sorte je nacionalizam. Da ne bude neke zabune - nacionalizam jeste ideološki princip. Mnogi previđaju notornu činjenicu da su religija i nacionalizam u velikoj meri povezani. Te dve ideologije, koje bi inače trebalo da se međusobno nadmeću, tokom vekova su se poput sijamskih blizanaca prilepile jedna za drugu tako da danas teško možemo pobrojati više od nekoliko primera gde religija nije imala nikakvu ulogu u nekoj nacionalističkoj eksploziji.
Konstantin je učinio hrišćanstvo zvaničnom religijom Rimskog carstva u vreme velikih iskušenja pred kojima se našla vlast u imperiji. Mnoštvo različitih religija - uključujuči paganske, judaizam, hrišćanstvo i zoroasterizam - bilo je veoma rasprostranjeno širom Carstva. Svaka od tih religija imala je sopstveni skup pravila i verskih "zakona". Zbog toga su sledbenici tih religija u jednom trenutku došli u sukob sa zakonima Rimskog carstva, naročito kada se uzme u obzir da je Imperija praktikovala u popriličnoj meri sekularan način upravljanja državom. I tako, sa određenom merom sigurnosti se može reći da je Konstantinovo prihvatanje hrišćanstva bilo, makar jednim delom, čin usmeren ka objedinjavanju i jačanju Rimskog carstva pod jednim verskim "redom".
To svakako nije bio prvi takav slučaj u istoriji; čini se da je to tradicija koja vuče korene još iz najranijih civilizacija. Čak i ona prva, plemenska društva, bila su podjednako izgrađena oko plemenskog vođe i "svetog čoveka" - a ponekad je taj "sveti čovek" istovremeno bio i plemenski vođa. Moguće je da ovaj odnos religije i vlasti predstavlja jedan od najjačih temelja civilizacije - ali, kako ćemo videti u nastavku teksta, to je temelj sazdan od živog peska.

Nebesa se rone

Istorija je puna lekcija koje treba naučiti. Jedna od najvećih je da teokratije uvek dožive neuspeh. Naravno, one mogu potrajati neko vreme, ali na kraju se uvek uruše. Glavni razlog leži u tome što one ne nude fer i ravnopravan nivo upravljanja celokupnom stanovništvu. Surova je istina da, kada religijska mašina radi, uvek će neko biti ostavljen na cedilu.
Religija je prihvatila neke veoma agresivne ideje koje, kada se crkva dokopa vlasti ili krene da se bavi politikom, dovode to dugotrajne nepravde i nejednakosti. Jedna od glavnih među tim idejama jeste ona o muškoj superiornosti. Takve religije su sačinili muškarci za muškarce i cilj im je da služe muškarcima. Kada takva "pro-muška" religijska ubeđenja utrče u vlast razumno je zaključiti da pravda i jednakost za žene tu neće imati svoje mesto. U neka davna vremena, žene su mirno sedele i to trpile, ali ti dani su davno prošli. Danas žene imaju svoja prava koja koriste i brane ih, i svet je to u globalu prihvatio.
Ukoliko je nekome potreban primer koji pokazuje koliko je pogrešno petljanje religije u vlast, neka onda pogleda šta se dešava sa onim narodima čije su vlasti prihvatile šerijatski zakon. Te nacije su duže vremena u previranju i građanskim nemirima, "pate" od građanskih ratova i čestih smena režima. Međutim, ono što najviše govori o karakteru vlada u tim zemljama je da one moraju da koriste silu ili pretnju nasiljem kako bi ostale na vlasti. Iako se neuspesi takvih režima stalno iznova ponavljaju, oni se i dalje vraćaju istom u uzaludnoj nadi da će narednog puta bolje odraditi posao.
Kako ono beše glasi definicija ludila: Ponavljati jedno te isto sranje bezbroj puta u iščekivanju drugačijeg ishoda? Doduše, ovo bi u potpunosti takođe mogla da bude i definicija gluposti.

I bog i vlast su podjednako veoma zainteresovani za vaše genitalije

I tako, došli smo do onoga što ste svi napeto iščekivali - seks.
Pročitao sam doktrine gotovo svih glavnih religija, i u samo nekoliko izuzetaka nisam otkrio koliko je izgleda bog puno zabrinut za to šta ljudi rade sa svojim genitalijama. Ono što je dodatno uznemirujuće, jeste činjenica da je bog mnogo više okupiran time šta žene rade sa svojim genitalijama nego šta muškarci rade sa svojim. Čitajući te doktrine, postaje očigledno sledeće: ili je bog jedna seksistička svinja, ili su priče o bogovima napisali muškarci koji su u to ugradili sopstveni seksistički i mizogini pogled na svet. Jedna od tih ideja danas ima nekog smisla, ali ostale deluju poprilično idiotske. Pošteno rečeno, ukoliko verujete da je svemoguće vandimenzionalno biće jedan seksistički muški voajer, koji izgleda voli da kibicuje samo "zdravu" pornografiju - onda je sasvim moguće da u vašoj glavi nije baš sve kako treba.
Stvaran problem po ovom pitanju je pokušaj vernika da ove neverovatno glupe ideje ubace u sferu politike i iskoriste ih kako bi diktirali seksualni život većini ljudi. Čak i u SAD, čija je nacija navodno izgrađena na principima sekularne vladavine, ima vernika koji smatraju da njihova ideologija treba da uređuje šta će ostali raditi sa svojim telima. Od homoseksualnosti pa do kontracepcije i abortusa, religiozne mase imaju potrebu da zabadaju svoje noseve u stvari drugih, tamo gde im uopšte nije mesto. Da budemo iskreni, mnogo je onih kojima je dosta tih besmislica i žele da religija bude izbačena iz vlasti. Na kraju krajeva, religija je imala svoje šanse da vrši vlast i one su sve na kraju neslavno prošle.


Uvek će biti nasilno ono društvo u kome vladaju praznoverice, verska zatucanost, nedostatak obrazovanja i nacionalizam. 

Velika Zadužbina

Ukoliko ste zapeli da proživite život zasnovan na nekoj religijskoj doktrini, uradite to u svakom slučaju. Nemam nameru da bilo koga u tome sprečavam, a mislim da ni većina ostalih ljudi nema nameru da vam to brani. Međutim, kada mi kažete da ja svoj život moram da provedem po pravilima doktrine koju ste vi izabrali, onda smo svi u velikom problemu. Kada pozovete izabrane zvaničnike da na osnovu vaših religijskih ubeđenja pogaze slobode ostalih građana, onda ste stvarno napravili problem. Stvar je jasna: ukoliko pokušate da svoju religiju uglavite u vlast - loše vam se piše.
Samo sekularna vlada može ponuditi stabilne i ravnopravne osnove svim ljudima. To je jedini sistem vladavine koji nudi pravednost i jednakost svim građanima. Razlog je jednostavan: "Ne možeš da služiš dva gospodara", kao bi to vernici kazali. Onaj ko boga i odanost njemu stavi iznad svega, teško da može služiti u najboljem interesu čovečanstva ili društva u celini. Takvi su sebi izabrali gospodara kome će služiti i sve ostalo je marginalno i sporedno. Oni neće služiti u najboljem interesu celog naroda, već će pre služiti samo sopstvenom interesu koji se - gle čuda! - poklapa baš sa interesima koje navodno ima i njihov bog.
Ako ne možete da stavite dobrobit celog čovečanstva iznad sopstvenih verskih ubeđenja, onda nemate šta da tražite u politici. Sve dok se ceo svet ne pokrene ka tom cilju, previranja i sukobi između nacija i unutar njih samih će se nastaviti. Religija je imala i propustila svoju šansu - vreme je za drugačije temelje nove zadužbine sveta.


***
Srbija: Vlada odlazećeg premijera Aleksandra Vučića odobrila više od pola miliona evra za izgradnju crkve SPC u Crnoj Gori, uz blagoslov dolazećeg predsednika Aleksandra Vučića. 
BiH: Federalna vlada rebalansom, umjesto 200 izdvojila 315 tisuća konvertibilnih maraka za crkvu u Rodoču.
Hrvatska: Od 2003. do 2014. godine Kaptol je od države dobio 6 milijardi kuna. Sve ostale vjerske zajednice poput srpske pravoslavne, židovske i islamske, dobile su ukupno 202,8 milijuna u istom periodu.


Znamo, nažalost, kako to izgleda kada nacionalizam i religija krenu da se bave politikom: nekada rade zajedno, nekada nacionalizam izmisli svoju crkvu a nekada crkva izmisli svoj nacionalizam. U svakom od tih slučajeva stradaju oni koji se u to ne uklapaju; ponekad u manjoj, ponekad u daleko većoj meri - ali svakako stradaju.
Neko će se možda naljutiti, naravno, ali spojem ove dve ideologije se na kraju ovek ugazi u govno fašizma.
Bez izuzetka.


Thursday, 27 April 2017

Apologetika zla


Nemačka privreda je nakon Prvog svetskog rata bila u mukama. Za razliku od podjednako teške ekonomske depresije koja je u to vreme vladala u SAD, ova u Nemačkoj je pretila da u potpunosti razori ekonomiju. Nemci su bili razočarani i slomljenog duha nakon pustošenja koje je izazvao Veliki rat. Hitler je bio skrhan onim u šta se njegova domovina pretvorila nakon rata pa je odlučio da osnuje i predvodi partiju koja će povratiti nekadašnju slavu Nemačke. Njegova socijalistička partija je veoma brzo uspela da ovlada nemačkom političkom arenom obećavajući narodu prosperitet.
Od 1938. pa do 1945. godine, Hitler i njegova socijalistička partija (danas poznata kao Nacistička) su ponovo izgradili Nemačku. U tu svrhu su koristili imperijalizam, koji je podrazumevao okupaciju drugih naroda i eksploataciju njihovih resursa. Na taj način, Hitler je obnovio nemačku infrastrukturu, uključujući i izgradnju Autobana (državnog auto-puta), jednog od najvećih na svetu. Takođe, on je ulagao ogromne svote novca u razvoj tehnologije nadajući se njenom napretku. Sve ovo je doprinelo poboljšanju kvaliteta života, patriotizam Nemaca je obnovljen u rekordno kratkom roku a za sve to je bila zaslužna velika Hitlerova ljubav prema svom narodu.



Presipanje iz šupljeg u prazno
Obnova jedne nacije uopšte nije lak posao. To je kao kada pokušavate da od slame napravite zlato, pa presipate iz šupljeg u prazno. Ubistvo nadvojvode Ferdinanda je uvuklo Nemačku u rat što je za posledicu imalo vrtoglavu propast njene ekonomije. Nakon ratnog poraza, stvari su bile dodatno pogoršane time što je nemačka Vlada bila primorana da plaća ratne reparacije državama koej su bile razorene ratom. Nemački narod su mučili nezaposlenost, siromaštvo i očaj.
Međutim, na tragu tih događanja, pojavio se jedan agilan i harizmatičan mladić koji se obratio nemačkom narodu. Držao im je govore o njihovoj veličini i ponudio nadu da bi oni ponovo mogli da je povrate. Pozvao ih je da se nadaju kako će Nemačka ponovo napredovati i govorio kako je u to apsolutno ubeđen. Početkom tridesetih godina dvadesetog veka, kada je Hitler javno poslao ove svoje poruke, narod ga je veoma pažljivo slušao. Već krajem tridesetih godina, Nemačka je bila na putu da postane svetska supersila a njen narod je bio ubeđen kako se na vidiku ne može nazreti kraj njihovom prosperitetu.
Najkraće rečeno, bila su to dobra vremena za nemački narod.
U stvari - za njegov veći deo.

A zato su ti tako velike oči...
Hitler je bio vizionar, video je put kojim Nemačka treba da ide kako bi dominirala celim svetom. Nameravao je da narode ujedini pod vlašću Nacističke partije, pa je video put kojim će i to ostvariti. Naravno, svaki veliki poduhvat zahteva neizbežne žrtve, a bilo je mnogo onih koji su (na svoju nesreću) stajali na sred puta za ostvarenje Hitlerove vizije budućnosti. Da bi uspostavio stabilnost, morao je da upotrebi vojnu silu i neke sumnjive taktike za postizanje željenog uspeha.
Za Hitlera se priča da je bio veoma inteligentan čovek, okružen podjednako inteligentnim saradnicima. Zajedno sa njima, Hitler je pokrenu kampanju da razgali srca Nemaca i sve ih ujedini zarad ostvarenja zajedničkog cilja. Bila je to veoma uspešna kampanja usled koje je nemački nacionalizam dostigao svoj istorijski vrhunac tokom rata. Međutim, na kraju su Saveznici ipak ispali prejak protivnik za Rajh, pa se 1945. godine kraj rata Nemačka ponovo dočekala razorena i u ruševinama, a Hitler je time osramoćen na kraju izvršio samoubistvo.


napredni spartanac iz Požege

Razbijena staklena cipelica
Autor teksta želi jasno da naglasi kako ne podržava predstavu Hitlera kao nekakvog "heroja", niti podržava Hitlera i nacizam.
Sve što ste do ovog mesta u tekstu pročitali, naziva se apologetika.
Taj pojam je poznat svakome ko se zanima za vođenje debata ili ga interesuju istorijske knjige. Jednostavno rečeno, apologetika je kao da na diznijevski način oslikavate bajke braće Grim, a jedna od najčešćih upotreba apologetike je po pitanju religije. Postoji bezbroj apologetskih knjiga i novinskih članaka u kojima se iznalazi opravdanje za zverstva poput Španske inkvizicije, Krstaške ratove (hrišćanske i muslimanske, podjednako), spaljivanja veštica, u popriličnoj meri i za mračno doba Srednjeg veka u celosti. Postoje čak i branitelji navodnih dela raznih božanstava koja navode u svojim raznoraznim verskim doktrinama, ali na kraju se njihova argumentacija nekako uvek svede na "Jednostavno, ne razumeš ti to. Moraš o tome da porazmisliš na sledeći način..."
Ono što posebno zapanjuje je činjenica da apologete selektivno koriste komadiće činjenica da bi potkrepili svoj "slučaj". Ono što je gore napisano o tome kako je Hitler obnovio nemačku ekonomiju i povratio blagostanje nemačkom narodu, jeste tačno - ali odnosi se samo na jedan deo te priče. Kada sagledamo sve činjenice, onda vidimo da je Hitler doneo privremeni boljitak samo nekim nemačkim građanima, dok je sveukupno zapravo bio despot i tiranin koji je u svoju zaveru uvukao nemački narod da počini genocid. On je bio propast za čovečanstvo i ne postoji nikakva apologetika (odbranaštvo, izgovor ili opravdanje) za njegove postupke, baš kao ni za one koji su ga sledili. Procenjeno je da je oko šest miliona ljudi bilo hladnokrvno pogubljeno po naredbi Adolfa Hitlera - a to je mrlja koju je nemoguće isprati ili izbrisati.

Ko plaća - njegova muzika
Kristofer Hičens je jednom rekao:
"Mnoge religije nam se danas udvorički obraćaju sa zlobnim osmehom na licu i raširenih ruku, poput nekog ljigavog pijačnog trgovca. Nude nam utehu, solidarnost i boljitak, međusobno se nadmećući kao da su na berzi ili pijaci. Međutim, naše je pravo da se prisetimo sa koliko su se varvarizma ponašali njihovi predstavnici kada su bili moćni i ljudima nudili ponude koje se nikako ne odbijaju."
Hičens briljira u ovoj izjavi. Takve apologete su uljudni i nasmejani prevaranti koji dolaze iz sveta religija. Oni veoma naporno rade na tome da ljude ubede kako su istoričari i sekularna društva zapeli da ukaljaju dobar imidž religija kojima su se priklonili. Oni od nas očekuju da, kada pogledamo sve te užase počinjene u ime njihovih religija, obavezno pomislimo "Pa to možda i nije tako loše, kao što su me naveli da pomislim", iako je u stvarnosti zapravo često mnogo gore.



Baš kao što još uvek postoje određene grupe koje i dalje od Hitlera prave idola, tako postoje i oni koji veruju da su krstaši bili heroji koji su samo pretvarali božju volju u delo. Postoje i oni koji veruju da je Inkvizicija jednostavno samo oslobađala svet od jeretičke pošasti. Ima onih koji još uvek veruju u veštičarenje i moć pročišćenja vatrom. Postoje, tako, i oni koji veruju da je Holokaust bio blagosloven i inspirisan od strane njihovog boga.
Treba podozrevati od ljudi koji veruju u tako nešto, i protiv takvih treba javno govoriti. Ne postoji nikakva količina dobra kojom se može opravdati tolika količina počinjenih užasavajućih zločina. Oni koji danas žive nisu odgovorni za postupke onih u prošlosti, ali ako neko smišlja izgovore i to pokuša da opravda, onda taj obeščašćuje i sramoti nevine žrtve ali i umanjuje težinu nekih od najužasnijih zločina u istoriji čovečanstva.
Konačno, verske apologete se ni po čemu ne razlikuju od onih koji poriču Holokaust, niti su od njih bolji, zato što je svaka poluistina podjednako bezvredna kao i svaka bezočna laž.

Casper Rigsby: Two sides to every coin (Atheist Republic, 19.12.2013)

Postoje, tako, i celi narodi koji uvek traže izgovor ili opravdanje za sve što sami sebi prirede.
Pitam se, pitam se, znamo li neki od tih... naroda?
Tu, u našem sokaku.


Sunday, 27 November 2016

Uređivačka politika se neće menjati


O, o, o, tko će shvatiti to
Ljevica, desnica, centralno...
(Darko Rundek)


Sami su krivi za ovu Coraxovu karikaturu.
Ne mislim na Informer, naravno.

Otkako je ministar istine Aleksandar Vučić uništio Našu Borbu krajem oktobra 1998. uz svesrdnu pomoć tadašnjeg "vlasnika" tog lista, u Srbiji više nema normalnih dnevnih novina. Beše palo neko sitno glumatanje posle 5. oktobra 2000. godine, ali i to je vrlo brzo bilo razvejano.
Danas se polako, kroz tekstove svojih "kolumnista" i prenošenjem "vesti" koje se prave u vremenskoj zoni dva sata pre naše, pretvara u još jedno populističko glasilo pravdajući to uređivačkom politikom i krijući se iza nekolicine preostalih poznatih pera. Nema ništa od toga, pa ni povećanja tiraža i prihoda; oni koje takve "vesti" zanimaju, kupuju jefitniji cirkusantski Informer čiji otrov zaborava i besmisla deluje daleko brže i efikasnije od umivene gospodske varijante skoro-pa-istog koju nude Danas, Novosti i Politika. Corax je komotno na levu stranu karikature mogao da stavi logo bilo koje od tri pomenute novine, i ne bi pogrešio. Miloševićeva Politika do 2000. godine, Koštuničine Novosti posle 2000. i Tadićev Danas od 2005. prodaju istu kvazidemokratsku maglu umotanu u naoko različite naslovne strane. Siledžijsko otimanje (ili gašenje) novina, koje je Milošević sprovodio preko Šešelja i Vučića, stiglo je do poslednje stranice.


Šta, tj. bolje reći - ko je sledeći na levoj strani ove karikature? Tipujem na Vuka Jeremića - Miloševićevog mladosocijalistu, osobu koju sve više zovu "Mali Koštunica", omiljenog učenika nekadašnjeg omiljenog razrednog starešine Tadića. Svi su tu, na okupu. Kampanja može da počne.
Nekada sam redovno kupovao (do gašenja) Našu Borbu, (od osnivanja) Danas i Vreme. Od njih, danas, više ne kupujem ništa.


Javno dezinformisanje iz 1998. je ove godine postalo punoletno, osamostalilo se u formi D.J.Vučićevića i sličnih, a niko da pustu suzu. Ove godine, takođe, definitivno je prestao da postoji i časopis Republika. Tiho i u sebi.
Sve suze srpskog nezavisnog novinarstva su isplakane.

"Uređivačka politika se neće menjati" reče novoizabrani glodur, onomad.
Neće ni uvređivačka, kod onih desno. Mada, sve je teže shvatiti ko je levo, desno, centralno...

Monday, 22 August 2016

Logika nacionalne klase


Najprostije rečeno (i nacrtano), logika nacionalizma izgleda ovako:

MI (naša Blagoslovena Otadžbina)
  1. naš Slavni Vođa
  2. naša Velika Religija
  3. naš Plemeniti Narod
  4. naši Herojski Avanturisti
ONI (njihova varvarska pustinja)
  1. njihov zli tiranin
  2. njihovo primitivno sujeverje
  3. njihovi zaostali divljaci
  4. njihove osvajačke životinje

"Patriotizam je živi osećaj kolektivne odgovornosti. Nacionalizam je poput glupog pevca koji kukuriče povrh gomile koju je prethodno posrao, pritom se pozivajući na veće mamuze i sjajniji kljun."

Isto važi i za sport, koji je u nacionalističkoj varijanti zamenio brodiće pod #4. Navijači su pod #3, svi se nešto krste i kada pobeđuju i kada gube (#2) a pod #1 je i dalje još uvek Onaj Isti. Dok plemenito divljaju, slaveći još jednu herojsku avanturu, bacajući petarde po hodnicima zgrada, topovske udare po dečijim igralištima i kletve na divljake s druge strane reke (tribina), izmislili su stavku koje nema na slici: domaći izdajnici, oni koji sa nama i na naš način ne navijaju (u nacionalističkoj verziji se to izgovara "naBijaju") niti slave veličanstvene pobede nad varvarima.
Naši Plemeniti Navijači najviše vole da se kolektivno kite tuđim perjem, predstavljajući jurcanje za loptom po terenu (između 5, 6 ili 11 Avanturista sa naše i isto toliko životinja sa njihove strane) kao da se po njemu kotrljaju glave i sukobljavaju kompletni narodi, a ne sportske ekipe sastavljene od uvežbanih pojedinaca koji su ceo svoj život posvetili vrednom treniranju (prečesto o svom trošku). Lične uspehe sportista i kolektivne timova, takvi obavezno predstavljaju kao uspeh celog naroda, iako narod s tim ima najmanje veze niti ga ko šta pita. Kao što je religija nekada bila opijum utehe za opelješenu (radničku) masu stvorenu od kmetova, tako je danas sport postao sredstvo kolektivne ekstaze nacionalno osvešćene (i osveštane) klase koja bi rado da se vrati u kmetovsko doba. Kada vas ostave bez posla, u Plemenite prazne ruke vam odmah ubace vruć krompir nacionalizma i kažu da će vam ga varvari ukrasti ako ne budete svi kao jedan. Šta, zašto? Mnogo pitaš.
Ko u tome ne saučestvuje, izdajnik je, hejter, licemer, autošovinista, treba mu ekspresno oduzeti državljanstvo i proterati iz naše Blagoslovene Otadžbine u varvarske pustoši (ako ga i tamo hoće), odmah ga napasti da "ovom napaćenom narodu brani da se makar raduje i slavi pobede sportista, i to mu smeta jer je MI-mrzac" (jeste - takvim namćorima se uvek spava u 3 po ponoći, smetaju im buka i arlaukanje, stalno vide nacionalizam i divljaštvo u slavljenju naših pobeda, smeta im Ceca, sve izvrću na politiku i mrze Slavnog Vođu a ni da zucnu na račun zlih tirana, zatucanih divljačina i njihovih životinja na terenu - jesteda).
Pa dobro bre, naBijači, kakvo vam je to praćenje sportskih događaja (da prostite - navijanje) kada na svakih 30 sekundi po društvenim mrežama besomučno kačite svakojaka podvriskivanja, bezbroj "bravoOoOo", ratne i osvetničke pokliče, MI/oni gluposti i gadosti (samonabeđeni kako su to Velike Misli u 140 karaktera, koje obavezno treba ubaciti u školske programe)? Kako uopšte uspete da pratite prenos, gledate utakmice i druga takmičenja, dok sve vreme urličete - čas po internetu, čas sa terase? Da li uopšte pratite sport, ili samo čekate sirenu za kraj utakmice kako bi ste mogli da neobuzdano eksplodirate ili krenete u hajku na izdajnike (ovisno od konačnog rezultata)? Kako ste svi odjednom postali vrhunski stručnjaci za sportove čije nazive i dalje ne umete ispravno da izgovorite, za koje ste čuli samo par dana pre nego što ste ih apsolvirali?
Kolektivna odgovornost se sigurno ne ogleda u robovanju anomičnim konstruktima kolektivizma - nacionalizam je jedan od takvih, pa shodno tome ne postoji ni nacionalna odgovornost bez lične. U nacionalizmom opsednutim društvima sve vreme biva podmetnuta priča da lične odgovornosti nema bez kolektivne; lični uspesi su lični samo ako su vezani za Slavnog Vođu i pripadnike orbitirajuće kaste, inače predstavljaju uspeh kolektiviteta koji je uspešnom pojedincu od svega najviše pomogao da bude deo "kolektiva", kako bi se potom taj isti kolektiv kitio svakim od uspeha nacionalno obeućenih pojedinaca.
U bogatijem delu sveta, sport je zabava za srednju i višu klasu, oruđe krupnog kapitala u procesu daljeg umnožavanja istog. U Blagoslovenim varvarskim pustinjama širom Otadžbina, sport je oduvek bio oružje nacionalizma, sa tendencijom da ne jenjava niti popušta. Iako to uopšte ne shvataju, upravo su usijani naBijači glavno gorivo te "parne" mašine. Kvaka je u tome da i ta, druga mašina, takođe služi za umnožavanje para - Slavnih Vođa, žreca Veličanstvenog sujeverja i šačica Avanturista i osvajača.
Plemeniti narodi i zaostali divljaci od toga nikada nisu imali koristi, niti će imati. Baš kao ni radničke mase i nacionalne klase. Pa čemu se onda raduju? Bojim se da se radi o uslovnom kolektivnom refleksu na onaj zvuk sirene za kraj, jer je sve ostalo (radovanje/plakanje) već unapred pripremljeno i upakovano u krep papir u nacionalnim bojama. Za kukurikanje na sred Blagoslovenog Bunjišta, spremni!
Sport sa tim nema ama baš nikakve veze. I još jednom: NIKAKVE.
Nacionalizam ima sve; otuda toliko ritanje na svaku kritiku, disonantnu izjavu ili status na fejsbuku ili tviteru. Zbog toga takvi nemaju odgovor na ovako nešto (osim da prepišu od onih koje prozivaju):


Junak Aldingtonovog romana u nastavku citirane rečenice kaže "Bojim se da je nacionalizam jedan od brojnih sporednih poklona koje je Engleska podarila svetu." U ovdašnjim Blagoslovenim Pustolinama, mnogo je patridiota koji vole da se kolektivno prave Englezi svaki put kada im to odgovara. Najgori među njima su oni koji bi voleli da za to "odgovaranje" nikada ne odgovaraju.
Konačno ste, nadam se, shvatili da su cugsfireri nacionalističke mašine za pravljenje para najbolji poslovni ortaci svetskih bogataša koje najviše prozivaju. Radnička masa i nacionalna klasa su jedno te isto, bez obzira koji od pomenutih poslovnih partnera (Slavni Vođa ili Mister Profit) trenutno gazduje njima. Zadatak modernih kmetova ostaje i dalje isti: da i dalje budu glupi i poslušni, kao i da dodatno "oglupe" i "naglupaju" svakog među njima ko bi da ne ostane takav.
Prosto, k'o navijanje.

Monday, 2 November 2015

O ljudima i životinjama


Za zdrav i dug život jednog organizma bitna je konstitucija, pa tek potom okruženje.


Po poimanju naših "modernih" istoričara i sociologa, prošlost tj. istorija je jedna veoma predvidljiva stvar. Umesto da se bave prošlim svršenim događajima i vremenima, nikako da se opamete i na osnovu istorijskih činjenica jasno sagledaju i shvate buduća društvena gibanja, objasne građanima šta ih čeka "ako... onda".
A imali su dovoljno istorijske građe koja je jasno ukazivala gde se zaputilo podivljalo društvo. Dovoljno je bilo samo pratiti (de)evoluciju prvog člana svakog od naših Ustava, koje smo jedva uspevali da preživimo.


Toliko hvaljen Sretenjski Ustav kneževine Srbije iz 1835. godine, na koji se pozivaju današnje državobraniteljske kleronacištetočine, kaže:
čl.1: Srbija je nedeljivo i u upravljanju svom nezavisno kneževstvo koje priznaju sultan Mahmud Drugi i imperator Nikolaj Prvi.
Nota: U čl. #2 je zastava Kneževine Srbije opisana kao "boja narodna Srbska je otvoreno-crvena, bela i čelikasto-ugasita". Dakle, crveno - belo - plava?!



Ustav Kraljevine Srbije iz 1888. godine (tzv. radikalski), donet posle Turskog (1838) i Namesničkog (1869):
čl.1: Kraljevina je Srbija nasledna ustavna monarhija sa Narodnim Predstavništvom.
Iz čl. 2 vidimo da su posle pola veka "narodne boje" evoluirale po nekakvom tetris principu, po kome srpska liči na naglavce okrenutu rusku zastavu (to je, naravno, budalaština jer nema nikakve istorijske osnove za takvu tvrdnju iako se povremeno razvlači po medijima).


U Ustavu Kraljevine Srbije iz 1901. piše:
čl. 1: Kraljevina je Srbija nasledna ustavna monarhija sa Narodnim Predstavništvom.
Opet isti tekst. A narodne boje? Pa, crvena ozgo, plava između a bela ozdo.

Formiranjem Jugoslavija, ustavi Srbije u početku nisu ni postojali, a pred kraj - kao i da nisu.


Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1921. (tzv. Vidovdanski):
čl. 1: Država Srba, Hrvata i Slovenaca je ustavna, parlamentarna i nasledna monarhija.
Narodne boje - opet tetris; ovoga puta Karađorđevići preuzimaju raspored boja iz Ustava Miloša Obrenovića (1835), ali okrenute naglavačke. Elelmdaklem, sada je plava ozgo a crvena ozdo. Sve ostalo je uglavnom bilo i ostalo isto kao i kod rivalske dinastije trgovaca prascima i džebanom.


Preimenovanjem Kraljevine iz SHS u Jugoslaviju donet je novi Ustav (1929) i njegova dorađena verzija (1931), poznatija kao Oktroisani Ustav:
čl. 1: Kraljevina Jugoslavija je nasledna i ustavna monarhija. Službeni jezik Kraljevine je srpsko-hrvatsko-slovenački.
Službeni jezik je takav kakav je, a tek službeno pismo... Bio bi zanimljiv odgovor, na kakvu se to tradiciju predaka poziva današnji "prestolonaslednik sekularne republike", kako zbog sadržine tako i zbog jezika i pisma kojim bi odgovorio. No, bez obzira na tog i njemu slične, iz ovog Ustava je činjenično izbačen pojam parlamentarizma, a neke posledice tog ludila trpimo čak i danas.

Po završetku Drugog svetskog rata i promene vlasti iz feudalno-monarhističke u preskočenokapitalističko-komunističku, uz opstanak jedino Službe koja je oduvek bila dobra svim vlastima, menjaju se prefiksi i skraćenice (DNJ, FNRJ) države kojoj ostaje naziv Jugoslavija. Umesto troplemenske SHS narodne doktrine, u lonac se dodaju i Makedonci i Crnogorci, a sam Ustav FNRJ iz 1947. je u najvećem delu napisan (prepisan?) po ugledu na tzv. Staljinov iz 1936. godine. Neki drugovi su se godinu dana kasnije baš zbog tog prepisivanja debelo ugrizli za jezike pa revidirali (u)stavove zarad opšteg nam dobra, ali tu skasku ionako svi dobro znamo - ko, šta i kako. Inače, u svakoj od potonjih verzija jugoslovenskih Ustava, i Srbija je imala sopstvenu podverziju koja je uglavnom služila za slikanje, ali i pretnju obijanja o tvrdu glavu neposlušnu.
Po pitanju narodnih boja, Jugoslavija se držala onih naopakoobrenovićevsko-karađorđevićevskih a Srbija onih obrenovićevsko-naopakoruskih. Šta god to značilo.


Kada je Jugoslavija (opet) promenila ime u SFRJ - naravno - donet je i novi, prigodan Ustav (1963), kojim smo potvrdili svoje odricanje od staljinizma i okrenuli se u svetlu socsamoupravnu bodočnost:
čl. 1: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je savezna država dobrovoljno ujedinjenih i ravnopravnih naroda i socijalistička demokratska zajednica zasnovana na vlasti radnog naroda i samoupravljanju.
I Srbija, istotakođe.


Ustavom SFRJ iz 1974. godine, počinju prva unutarteritorijalna koškanja izazvana deobom jedne od ćelija:
čl. 1: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije, zasnovana na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.
Iako su skoro svi bili fokusirani na nacionalno-teritorijalnu problematiku vezanu za ovaj Ustav, mnogima je promakla jedna veoma bitna činjenica: po prvi put u istoriji saučestvovanja Srbije u nekakvom državnom obliku na njenim prostorima, u Ustavu stoji kategorija "građani". Ubeđen sam da čak i danas, četrdeset godina kasnije, mnogi - ne samo laici, već i ljudi od struke - ne pridaju dovoljno značaja toj činjenici.
Inače, pored standardnog kukumavčenja o "antisrBskom karakteru ovog Ustava", slično su kukumavčili i po Hrvatskoj jer je u njihovoj podvarijanti člana 1 stajalo da je "Socijalistička Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koje u njoj žive".
Prc.
Valjda je svima jasno da posle ustavne mitoze & mejoze... nema kajanja.

Slede nebulozni Ustavi još nebuloznijih državnih zajednica u kojima je Srbija bila glavna i nezaobilazna mirođija, ne baš uvek po ukusu i mirisu mnogih koji su u njoj takvoj bili primorani da žive ili ostanu.


Ustav Savezne Republike Jugoslavije (1992):
čl. 1: Savezna Republika Jugoslavija je suverena savezna država zasnovana na ravnopravnosti građana i ravnopravnosti republika članica.
Što bi rekli, nit' smrdi nit' miriše, ali ono što tek sledi ipak predstavlja dno dna, ritanje mrtvog magarca...


Ustavna povelja državne zajednice Srbija i Crna Gora (2003):
čl. 1: Ime državne zajednice je Srbija i Crna Gora.
Za daljim čitanjem nema nikakve potrebe, jer tu ama baš ništa ne piše na punih 11 stranica teksta.
Tačka.

A onda je Crna Gora dala Srbiji samostalnost. Ne nasedajte na razne priče i laži kojima vas obmanjuju, zato što je baš tako bilo i nikako drugačije. Srbija, u početku, nije shvatila da je konačno ostala sama, takva kakva i kolika je, da će morati da bude i samostalna. Tako je bilo sve dok se drugospodin Drvojislav Koštunjavi nije dosetio da za sobom u amanet pokoljenjima ostavi još jednu od svojih pizdarija, i rešio da napiše čuveni Vampirski Ustav iz 2006. godine, koji su posle dva dana i naročito dve besane noći prebrojavanja (iznova i u nedogled) referendumskih listića, ipak uspeli da uglasaju građanima Srbije uz pomoć partijskih mašinerija DSS, DS, SPS i SRS.
Bojkot ustavnog referenduma u organizaciji LDP, GSS, LSV, SDU i DHSS je zamalo uspeo. U stvari, bojkot jeste uspeo, uz brojne materijalne dokaze falsifikovanja glasačkih listića, višestrukog glasanja ili glasanja za druge (odsutna, pa čak i preminula lica), video i audio snimke sa glasačkih mesta, fotografije, izjave članova biračkih odbora... nažalost, nikome više (za razliku od 1996. ili 2000.) nije bilo stalo do isterivanje istine, ni od domaćih niti od stranih zainteresovanih strana. Tada, kao i danas, jedino je bila bitna stabilnost vlasti koja će biti garant mira u regionu i vraćanja para koje su se svi oni u naše ime od sveta grebali. I još uvek to rade.


čl. 1: Republika Srbija je država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima.
Kako da ne...

Drugog novembra 2006. godine, Republička izborna komisija je objavila konačne rezultate referenduma: na birališta je izašlo 3.645.517 građana ili 54,91%. Za Ustav je glasalo 3.521.724 ili 53,04%. (Wikipedia)
Već smo rekli i kako.

***
Srbija neće moći da bude normalna i pristojna država sve dok ne počne da sluša ono što od nje traže njena deca, a ne nalickani prasci u preskupim odelima i nedoprcani mumificirani mantijaši sa kruciformnim šurikenima i račvastim poganim jezicima.


U budućem Ustavu Srbije na početku mora da stoji:
član 1: Srbija je država u kojoj većinsko stanovništvo čine ljudi, a sa njima žive i životinje.
Ili ovako, ili bolje nikako.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...