Friday 30 September 2016

Jedan fejstufejsbuk status


Počinje.

izazivač

U sklopu debate koju ćemo voditi mi, budući kandidati na predstojećim preliminarnim izborima za zajedničkog predsedničkog kandidata vlasti i opozicije, sad, odmah, izazivam Dragana (Šutanovca) i to ne na šuplje i prazne razgovore pred kamerama, standardno američko nadgornjavanje em gađanje bulšitima i ostalim ciframa. Ne, Dragane, ja te izazivam na pravi muški srpski dvoboj na tradicionalni način! Izazivam te, Dragane, ne na Rajac, već da me pobediš u tvrdoj disciplini - izazivam te, Dragane, na Kosidbu na vračarskim pašnjacima! Izađi mi, Dragane, na crtu, da te vidim ako si muško, ako si patriota, ako si za Evropu po meri Rusije, ako si služio vojsku, ako si domaćin i demokrata, ako znaš koja ti je stranačka krsna slava - izađi, pokosi, pa da vidimo ko je u pravu! 
Šuntanovcu jedan...

izazivani

Ali Aleksandre, to su pašnjaci prve klase. Tu se trava ne kosi kad tebi dune, Aleksandre. To je bre naša, srpska klasa pašnjaka koja je u ravni sa čuvenim engleskim travnjacima. To i kad se gazi - ili nedajbožepravde da se tu nešto zida - ima da se radi sa stilom. Aleksandre, Aleksandre... gađaću te tako kvalitetnim rešenjem za tu kosidbu da ćete obojica da upamtite kada ste zadnji put poslali ljude sa biroa na privatno imanje da zarade socijalnu pomoć. Razbiću te, ne - pokosiću te tako profesionalno, ima čak i Jovo Bakić da ti liči na Če Gevaru, Fidela Kastra, Staljina, Marksa i Engelsa zajedno u tunelu posred mraka, Aleksandre
Vulino nijedna...

👍 Baba Mira and Đed Mićun like this

Šešeljuga u Diznilendu


Prepodobna ladyspokesman Maya G. je nedavno boravila u inkognito poseti Diznilendu, prilikom koje je bila obučena u prigodan kostim Šešeljuge.
Da ispoštuje domaćine, red je.


Niko od paparaca je nije prepoznao zato što se ponašala isto kao Šešeljugin imenjak u Skupštini Srbije.
Redovno.

Thursday 29 September 2016

Van tunela, usred mraka...


Noćas, u gluvo doba, Cija je preko fašizoidnog Nata na društvene mreže u Srbiji tajno plasirala ukrađene planove po kojima su građeni dupli tuneli na Koridoru 11 - pod uticajem snopa zračenja iz Harpa direkno na glavnog projektanta kroz rupu na šljemu. Ne ma sumlje da se radi o originalnim dokumentima, jer iskusno srBsko oko to odma vidi čak i u mraku tunela koji još uvek ni je probiven. Nemogu oni nas da prevare ni kad, svi smo ji bre prepoznali, kučke agresorske!


- Danice...
- Ilija... miran, bre.

Wednesday 28 September 2016

Pivo


Dan cirkanja piva (28. septembar)


Podignimo čašu omiljenog pića i nazdravimo u čast Dana ispijanja piva! Pivo se pravi od doba Neolita i spada među najstarija pića koja je ljudski rod izmislio. Neke od prvih pivara sagrađene su još 1040. godine. Pravo je malo čudo kako i zašto je druženje uz pivo postalo toliko popularno kod dvonožnih stanovnika Planete. Doduše, popularno je i kad se očetvoronože usled preterivanja u tom istom druženju...
Nećemo cepidlačiti.
Uz stotinak tradicionalnih i novoizmišljenih varijeteta piva, ovaj dan pruža svim pivopijama odličnu priliku da se podjednako oprobaju sa domaćim i internacionalnim varijantama svetlog, tamnog, amber, flaširanog, točenog, voćnog, čokoladnog, sa medom i ko zna još kakvim sve ukusima, mirisima i bojama. Čak i onom nemačkom idiotarijom od svetlog piva fabrički armiranog viskijem.
Sva "uzbuđenja" ovog dana, koji se sada obeležava u mnogim zemljama, nikada nisu bila dostupnija - što važi i za Srbiju, zahvaljujući lancima megamarketa i pabova ali i sve većem broju privatnih malih pivara koje rade po tradicionalnim (domaćim i stranim) receptima za proizvodnju piva. Ništa lakše nego okupiti ekipu, skoknuti do omiljenog lokala, marketa, ispred dragstora ili trafike (šta reći kada čak i tamo možete uloviti po koje stransko & brendirano pivo), pa nazdraviti u čast ovog Dana. Naravno, važi se i za pivske festivale i prezentacione "hepeninge", koji postoje i u Srbistanu.
I sve sa merom, iako je upravo to najteži deo ovog "praznika".

5 zdravstvenih razloga za konzumiranje piva


Pivo optužuju da goji jer je prepuno ugljenih hidrata.
OK, ali u umerenim količinama (u Britaniji postoji standard koji nalaže da se na ambalaži obavezno mora navesti neškodljiva dnevna količina konkretnog piva, posebno za muškarce, žene i trudnice - obratite pažnju na to kada sledeći put uđete u neki od domaćih marketa koji na policama ima pivo uvezeno iz UK) ono može imati pozitivne efekte po naše zdravlje:
1. Pivo je odličan izvor hranljivih mikroelemenata. Pored drugih sastojaka (niacin, riboflavin, folati itd), u njemu je visok sadržaj vitamina B6, kao i pristojne količine dijetetskih vlakana i proteina. Vitamini se na dnevnom nivou, ipak, najbolje unose kroz hranu (voće i povrće), ali ne dozvolite da vas to odvrati od par malih ili barem jednog "zidarskog" piva dnevno. Ne šteti, provereno.
2. Pivo može da ojača kosti. Neke vrste piva sadrže obilne količine dijetetskog silicijuma, koji povećava gustinu kostiju i štiti od osteoporoze. Najviše silicijuma ima u vrstama piva koja sadrže više ječmenog i hmeljnog slada.
3. Pivo sprečava stvaranje krvnih ugrušaka. Jedno pivce dnevno pozitivno utiče na količinu lipida i fibrinogena u krvi (protein povezan sa zgrušavanjem).
4. Pivo smanjuje rizik od srčanih oboljenja. Iako se smatralo da to važi za vino, izgleda da i pivo ima isti, ako ne i veći pozitivan učinak. Umereno konzumiranje piva (pomenute količine 0,3-0,5 litra dnevno) povećava nivo tzv. dobrog (HDL) a smanjuje lošeg (LDL) holesterola. Definitivno, jedno malo pivo dnevno drži kardiologa podalje od nas.
5. Pivo smanjuje rizik od nastanka kamenca u bubrezima. Istraživači smatraju da pivo, u odnosu na druga alkoholna pića, zaista ima jači ovaj efekat zbog većeg sadržaja vode, što ga čini jakim diuretikom. Ovo se naročito odnosi na tamnije vrste piva. Jedinjenja koja se nalaze u hmelju mogu da uspore oslobađanje kalcijuma iz kostiju (koji je glavni uzročnik stvaranja bubrežnog kamenca).
Osim navedenih prednosti, pivo je dobro za vid, brže kreativno razmišljanje, smanjuje rizik od diabetesa 2, pomaže bržu rehidrataciju organizma posle fizičkog napora, podiže samopouzdanje, ojačava imunitet i olakšava borbu protiv infekcija, puno je antioksidanata i smanjuje rizik od kancerogenih oboljenja. Kažu i da pivo produžava život.
Videćemo.

500 godina nemačkog Zakona o pivu


Kada je bavarski herzog Vilhelm IV 24. aprila 1516. godine doneo Ukaz o čistoti (Reinheitsgebot), kojim se decidirano definiše da se "pivo pravi od hmelja, ječma, kvasca i vode, te da se bilo koji proizvod koji sadrži neki drugi sastojak ne sme nazvati pivom", uz propisane sankcije za kršenje istog, teško da je mogao pretpostaviti da će taj ukaz biti osnov jednog od najstarijih i još uvek važećih saveznih zakona u današnjoj Nemačkoj. Takozvani "Zakon o pivu" je ove godine napunio pet vekova od svoje inicijalne varijante. Kroz vekove je bio dopunjivan i popravljan (baš poput nemačke države), ali ono što je bilo zamišljeno kao glavni razlog donošenja pre 500 godina, predstavlja njegovu suštinu i danas.
Da štiti brend proizvođača i zdravlje potrošača.
Pa kako se kome zalomi, ako ga ne ispoštuju. 


U Srbiji ima mnogo onih kojima je 365 puta godišnje Dan šamaranja piva - manje kao praznik, daleko više kao uteha. Možda je to tako i zbog notorne činjenice da nam sa zakonima nikako ne ide od ruke, što očigledno predstavlja trajno trpno stanje, duže nego što je to slučaj sa švapskim zakonom o pivu.
Ako je tačno da pivo poboljšava vid, videćemo onda i to - hteli ili ne.

#

Sunday 25 September 2016

American psycho: Therapy


Svaku knjigu koju sam napisao, posvetio sam svom psihoterapueutu i svojoj ženi. Psihoterapeut je bio pre žene... i pre pisanja.
Upoznao sam ga jednog letnjeg prepodneva, sasvim slučajno, kao 27-godišnjak u sred krize. Nazvao sam socijalno i zatražio da mi daju uput za terapeuta. Jedini kriterijum mi je tada bio da bude što bliže (sad, kad razmislim, to zaista izgleda neverovatno glupo). Nasumice sam probrao 5-6 ponuđenih imena, i par dana kasnije ušao u ordinaciju nepoznatog čoveka koja je bila na 11. spratu neke zgrade, seo kraj prozora sa koga je pucao pogled na Njujork. Sećam se da je bilo veče, i da je terapeut u svojim ranim tridesetim, sa kravatom oko vrata, izgledao sasvim OK. Međutim, nakon što smo se pozdravili i seli, on je samo ćutao i klimao glavom, kao da mi daje znak da počnem  - ali odakle? U ordinaciji nije bilo hladno, a ipak sam se sav tresao.


Moje prvo iskustvo sa terapijom - da budem precizan, sa idejom o tome - desilo se desetak godina ranije, pri kraju srednje škole. Kada je moja majka, uznemirena vešću da njena terapeutkinja ide u penziju i napušta naš kraj, pokušala da izvrši samoubistvo velikom dozom antidepresiva.
Moja majka, opterećena povremenim šepanjem, većim delom svog života je bila pod depresijom (naročito u mom detinjstvu); par godina ranije, nekako je uspela da sakupi dovoljno para i potraži profesionalnu pomoć. Iako nisam bio upoznat sa kliničkom dijagnozom njene depresije, itekako dobro sam poznavao njene izlive besa, paranoje, umor i tugu - svaki od njih se ispoljavao do ekstrema - pa sam ih smatrao za nešto sasvim normalno, baš kao što sam mislio i da je normalno da dođeš iz razorene porodice, živiš u skučenom i prenatrpanom jednosobnom stanu, gde je osnovno pravilo ponašanja pesimizam a svaki, pa i najmanji kućni posao predstavlja neverovatno opterećenje. Spremanje večere je bilo iscrpljujuća i prečesto tužna stvar, kao i pranje veša, baš poput vlati trave (kako mi je majka jednom objasnila, na povratku kući iz vrtića) koja bezuspešno pokušava da se probije kroz pukotinu u betonskom pločniku. Iako sam u svojim tinejdžerskim danima imao neku nejasnu predstavu o tome da moja majka posećuje "nekoga" zbog "nečega", više od toga niti sam znao niti me je zanimalo da znam.


Sve se to promenilo jednog oktobarskog jutra. Pri polasku u školu, primetio sam majku kako leži potrbuške u svom krevetu. U toj istoj pozi je bila još od prethodne večeri, kada sam se vratio iz radnje u kojoj sam radio kao paker namirnica; tada sam pomislio da je jednostavno legla ranije, baš kao što sam sada pomislio da se ne oseća dobro pa je uzela slobodan dan. Međutim, sat kasnije, pozvali su me da dođem u kancelariju pomoćnika direktora škole u koju sam išao, gde je telefonom nazvao neki čovek sa majčinog posla i rekao da ona uopšte nije uzela slobodan dan ni danas niti prethodnog dana, pitao zašto se ne javlja na posao. Odmah sam otrčao kući, užasnut mišlju da bih tamo mogao da nađem svoju majku već dva dana mrtvu a da to nisam ni primetio.
Naravno, kada sam otvorio vrata stana ona je i dalje ležala u istom položaju. Trebalo mi je podosta snage da uzdignem njeno na prvi pogled beživotno i ukrućeno telo; kada se konačno probudila, bila je potpuno grogi, rastrojena i razdražena. Molio sam je da mi kaže šta nije u redu, ali ona je sve vreme uglavnom mrmljala: "Ne bi ti to razumeo". Čini mi se da je u tome bilo neke istine.
Sa 16 godina nisam shvatao da je ona sa svojim terapeutom razvila odnos koji je emocionalno postao najintimniji deo njenog života. Kao posledica toga, vest o odlasku te žene razorila je svest moje majke do te mere da je ona jednostavno izgubila dalju želju za životom. Mene je to zbunilo, ali me je u najvećoj meri bila sramota. Na kraju sam odveo majku taksijem do bolnice, gde je doktorima ponovila kako želi da umre, ali je na jedvite jade obećala da više neće ponoviti to što je uradila. Zaista ne znam da li su joj tada poverovali.
Kasnije te večeri, uradio sam što bi većina ljudi uradila nakon takvog stresa - pokušao da se nekako povratim u normalu, pa sam se tačno na vreme pojavio za svoju smenu u prodavnici. Jedan kolega je primetio da su mi oči još uvek crvene od plakanja, pa me upitao šta nije u redu; odbio sam da mu odgovorim. On je uzvratio otrcanom frazom da "život nije činija trešanja", što me je ipak malo utešilo. Iskreno, osećao sam se kao da sam osuđen da krijem tajnu koju bih mogao da odam čim zinem. Istinu govoreći, majka i ja nikada nismo razgovarali o svemu što se toga dana dogodilo. Preostale godine zajedničkog života proveli smo isto kao i one pre njih, bez razgovora o suštinskim stvarima u našem domu.


I tako, deceniju kasnije, u 27. godini sam počeo da uviđam kako imam problem sa održavanjem smislenih veza sa ženama. Razlozi su sada najednom postali izuzetno jasni, pa sam potražio pomoć terapeuta. Upravo sam raskinuo sa jednom devojkom, koju sam na početku ludo voleo a na kraju prezirao, da bih je zamenio drugom devojkom sa kojom je na početku sve bilo opet isto. Imao sam utisak da sve te veze imaju isti obrazac, i da ću - ukoliko želim nešto trajnije, poput braka - morati nešto bitno da menjam u svom životu.
Bila je to prva devojka koja mi je predložila da potražim profesionalnu pomoć; njen predlog nisam primio sa dobrodošlicom, s obzirom da se moje iskustvo po tom pitanju zasnivalo na zanemarljivom učinku, potpunoj zavisnosti i očajem u ogromnoj meri. Bilo je to nesrećno nasleđe iskustva moje majke: lek, koji je postao otrov.
Usavršio sam sopstveni "argument" da je terapija samo za slabiće koji nisu sposobni da razumeju sopstveni um - npr. mentalno nestabilni, maloumni ili oni "besni" iz viših slojeva srednje klase - niko, sa kime bih voleo da imam ikakve veze. Međutim, kada je moja naredna devojka potvrdila i ponovila reči one pre nje, počeo sam da kapiram kako ipak nešto u dubini mene samog ne valja, nešto čega nisam mogao da se sam oslobodim, i da bih ponovio fatalnu grešku ukoliko bih i dalje za svaki raskid krivio činjenicu da mi ona više nije dovoljno lepa, pametna ili talentovana.


Prva stvar koju sam rekao svom terapeutu, na tom prvom sastanku, bila je da sam kod njega došao jer imam problema da ostanem u vezi. Ukratko sam prepričao događaje iz svog detinjstva koji su možda imali uticaja na to, gde je pokušaj samoubistva moje majke bio samo jedan od njih. Ne sećam se tačno o čemu smo sve na početku pričali, ali od terapeuta sam pošao sa osećajem da je imao saosećanja i razumevanja za mene, čak i da ima dosta smisla za humor. Umeo je vrlo lukavo da razbije napetost ubacivanjem šala koje su se uklapale u situaciju. Na primer, dok sam mu pričao o jednoj zbunjujućoj noći (imao sam 4-5 godina), kada je moja majka dovela u kuću nekog potpuno nepoznatog čoveka, on je dobacio "Pa možda je čovek samo svratio na čaj i keks."
Ipak, tokom prvih meseci terapije, uglavnom je sve išlo teško. Termini mojih seansi su nekako uvek bili zakazani posle jedne slepe žene, koja je dolazila lupkajući naokolo svojim štapom - u meni je to izazivalo snažnu metaforu, poput svih ostalih metafora u mom životu koje nisam mogao da provalim. Kada bih, 45 minuta kasnije, polazio iz njegove ordinacije, napolju je već bio mrak a ja sam imao težak osećaj beznađa za koji sam znao da ga mogu izlečiti samo na jedan način: da opet dođem. Kada je prvi put polazio na godišnji odmor, upitao me kako se osećam zbog toga što odlazi, ali ja nisam mogao da povučem nikakvu paralelu između prošlosti i sadašnjosti, pa sam mu odgovorio da o tome nemam nikakvo posebno mišljenje.
"Šta ćemo da uradimo sa svim ovim?", upitao sam ga jedne večeri, na kraju seanse, misleći pritom da li ću ikada moći da ublažim te nesrećne uspomene koje se nikada ne mogu izbrisati? "Nastavi da dolaziš i razgovaraš sa mnom o njima", reče moj terapeut.
Upravo to i radim.


Saïd Sayrafiezadeh (1968) je američki pisac, rođen u Bruklinu; otac mu je Iranac a majka američka Jevrejka, što je imalo uticaja na njegovo detinjstvo. Autor je kratkih priča "Najbolji grad za život" (2006), "Metafora mačke u padu" (2014), "Poslednji obrok kod Hola" (2014), zbirke "Kratki susreti sa Neprijateljem" (2013) i knjige memoara "Kada će skejtbordi biti slobodni: Moje nevoljno političko detinjstvo" (2009). Takođe, autor je nekoliko scenarija za pozorišne predstave: "Njujork krvari", "Autobiografija jednog teroriste", "Svi popadaše" i "Dugi letnji san". Piše za Njujork Tajms.

#

Neka čudna matematika


Unutarstranački izbori kod demokrata su došli, i prošli. Birali su i izabrali tako kako su birali i izabrali, ostaje im sada samo da to do narednih unutarstranačkih izbora odpate. Jer, teško da će više iko osim njih samih patiti za bilo čim što ima veze sa tom strankom. Naravno, za to oni nisu krivi od sinoć; dvanaest godina urušavanja stranke i prenemaganja pred biračima da bi im samo uvalili još po koju šibicarsku foru pred izbore, nisu od juče. Ali jesu od Tadića, i od ekipe njegovih likova koji nemaju nameru da odustanu od šibicarenja umesto da menjaju ovo društvo i njegovu budućnost.
Nema nikakve svrhe baviti se novoizabranim personalnim rešenjima u DS, pa to nećemo ni raditi.
Međutim, postoje neke stvari, u vezi jučerašnjih "najdemokratskijih izbora među demokratama", koje se mogu svrstati ili 1) u glupost i diletantizam, sveprisutne u domaćoj politici, ili 2) u bezobrazluk, koji je takođe sveprisutan i takođe u politici. Ovo važi za sve stranke u Srbiji, demokrate ne predstavljaju izuzetak.
O čemu se radi?
O načinu na koji "neko", ko prati izbore za predsednika svoje stranke, izveštava članove ali i javnost o tome kako protiče izborni dan. Naročito o trenutnom stanju izbrojanih glasova koje je dobio svako od kandidata ponaosob.
U čemu je problem?
Ukoliko za unutarstranačke izbore važe osnovni principi koji važe i za bilo koje druge izbore, onda se to odnosi i na brojanje glasova, njihovu klasifikaciju, preraspodelu i prezentovanje. Dakle, kada pogledamo kako demokrate izveštavaju o tome, moramo se zapitati da li oni uopšte znaju, ne samo razliku između važećih i nevažećih glasova, već i matematiku uopšte.
Pogledajte samo kako izveštavaju o tome na svojoj zvaničnoj fejsbuk stranici (barem je tako predstavljaju), jer na zvaničnom sajtu ne postoje tabele prezentovane u nastavku ovog teksta. Pored toga, neki drugi portali su periodično od njih preuzimali te izveštaje i dalje delili informacije, a da niko nije obratio pažnju niti komentarisao određene računske nelogičnosti (osim jednog komentara na fejsbuku).


58 - 80

21:30 - Na 58 (od 112) obrađenih biračkih mesta, situacija je bila sledeća:
- Od upisanih 7744 glasalo je 5059, od toga 32 nevažeća i 4942 važeća glasačka listića; razliku od 85 glasača verovatno čine oni koji su uzeli glasački listić ali nisu hteli da ga ubace u glasačku kutiju.
- Ako je glasalo 5059 demokrata na tih 58 mesta, kako je onda ukupan zbir glasova koji su osvojili kandidati 5128? Kako to da je broj osvojenih glasova - podrazumeva se da su to samo važeći listići, kojih je bilo 4942 - veći za 69 od broja onih koji su glasali, tj. za 186 od broja važećih listića?

22:00 - Na 80 (od 112) obrađenih biračkih mesta, situacija je bila sledeća:
- Od upisanih 14290 glasao je 8701, od toga 62 nevažeća i 8556 važećih glasačkih listića; razliku od 89 glasača verovatno čine oni koji su uzeli glasački listić ali nisu hteli da ga ubace u glasačku kutiju.
- Zanimljivo je da se na novoobrađena 22 mesta među 3642 novoizašla glasača pojavljuje 30 novih nevažećih i 20 neubačenih glasačkih listića... baš kao što je zanimljivo i da na ta 22 biračka mesta ima 6546 upisanih članova DS sa pravom glasa. Nekakva relacija se (možda) i može naći kod nevažećih, ali kod nedostajućih...
- Ako je glasao 8701 demokrata na tih 80 mesta, kako je onda ukupan zbir glasova koji su osvojili kandidati 8935? Sada je zbir osvojenih glasova po kandidatima veći za 234 od broja onih koji su glasali, tj. za 379 od broja važećih listića? Razlika je sada još veća.

101

23:00 - Na 101 (od 112) obrađenom biračkom mestu, utvrđen je rezultat kao na slici. Nakon toga, stranački organ zadužen za sprovođenje izbora više se nije oglašavao posle objavljivanja pobede kandidata koji je osvojio najveći broj glasova u prvom krugu. To je ono što je prezentovano medijima, i tačka.
Zaista, neka čudna matematika.
Neko je u DS, očigledno na kraju ukapirao da im račun u onim "sivim" tabelama nikako ne valja, pa je na kraju objavio samo donji grafikon. Ako im je autor softvera za praćenje ovih izbora isti kao i za one čuvene od pre nekoliko godina (kada nisu svi prisutni delegati mogli da glasaju niti su svi glasovi na kraju bili izbrojani, ali se zato znalo da je Đilas pobedio Pajtića) ili još čuveniju skupštinu klana Harkonen (kada je Pajtić obalio Đilasa), šta od njih treba očekivati ukoliko sutra opet dođu na vlast?
Pa isto, kao i kada su bili na vlasti pre pada.

fejsbuk stranica DS (facebook.com/demokrate)

Prosto je neverovatno da u radnom izbornom telu niko ne vodi računa o tačnosti podataka koje objavljuju, koliko god da se više bave sobom a ne time šta će reći javnost. Dokle god budu tako radili, dotle će im se razni bivši i budući "savetnici", "državnici" & slični mangupi u njihovim redovima svaki čas čuditi i bezuspešno truditi da shvate ono što odbijaju da vide:
Ko narodu prodaje priču o tome kako u tržišnoj ekonomiji, kakva treba da bude i domaća koju bi da kreira DS, "nema besplatnog ručka", mora da prihvati važenje tog (svog) principa i za izbore.
Poštovane demokrate, danas više nema besplatnog glasa.
To dobro znaju Vučić i Ljajić, kupujući glasove državnim parama. Ako bi ste i vi da radite poput njih, onda bolje nemojte ni da izlazite na izbore. Nikada više.
Fora sa plašenjem glasača manjim i većim zlom, samo dodaje vetar u jedra tehnologiji straha koju koristi sadašnja kradikalska vlast - i ništa drugo. Njih je moguće pobediti jedino kvalitetom, a ne trulim kompromisima, koketiranjem sa palanačkim nacionalistima i popovima, odmahivanjem rukom i podsmevanjem svakoj kritici - pa čak i onoj da ne znate osnove matematike. Možda je u pitanju greška u softveru, ali sve dok to neko na objavi sa zvaničnog mesta, ostaće izražena sumnja da je "opet nešto muvano oko izbora". Što bi deca rekla, iz aviona se vidi da se tu nešto ne uklapa...


Glasove ćete "kupiti" samo tako što ćete poštovati one kojima se obraćate u želji da glasaju za vas. Kako? Pa prosto: za početak, krenite od poznavanja matematike za prvi razred osnovne škole. Tu se sve nauči - kako treba, ili pogrešno. Ionako će se jednoga dana sve videti, onako kako je naučeno.
Obavezno.
I još nešto: glasovi se ne kupuju (sa i bez apostrofa), već se samo pozajmljuju. Razlika je suštinska. Kada to shvatite i naučite da poštujete, tada će možda i ova zemlja konačno videti prvi tračak nade da ima šanse za bolje od ovog zla.

izvor:

Saturday 24 September 2016

Maratonci u Balvandorfu


"Vlada Republike Srbije je na hitnoj, noćas održanoj sednici, samoj sebi dodelila stotinak redovnih i paraolimpijskih medalja kako bi samoj sebi naplatila obećanih 45 hiljada evra po komadu.
Povod: Dobro Vladanje.
Razlog: Tim parama je, odmah po okončanju noćašnje sednice, po hitnom postupku i pozvavši se na pravo preče kupovine, otkupila sva autorska prava na pozorišnu predstavu i film Maratonci trče počasni krug. Takođe, na sednici je odlučeno da rimejk (ili nastavak filma) uradi zvanični državni reditelj Nemanja Kusturica, koji je u znak zahvalnosti unapred već dostavio kasting i okvirni sinopsis."
...
Vest je izmišljena, naravno, ali bi otprilike ovako izgledala kada bi je objavio tzv. Tanjug.
Baš kao i lista glumaca, sa pripadajućim im opisom uloga.


Topalovići
Posao je u potpunosti krenuo nabolje kada je Mirko (lik u sredini) preuzeo komandu nad porodičnom firmom. Proširili su biznis sa sahrana na sveopšte zatrpavanje, sa posebnim angažmanom na polaganju kamen temeljaca. Krematorijum su proširili i nadogradili, pretvorili ga u energanu iz koje snabdevaju komšiluk toplom vodom, električnom strujom i toplotnom energijom. Takođe, u tom pogonu se spaljuje i droga koja pretekne.


Kristina
Kristina, zapravo, nije zadavljena na obali reke, kako se to činilo u originalnom filmu. Mirko nije završio posao do kraja jer je pojurio gologuzog Đenku, a to je činjenica na koju niko nije godinama obraćao pažnju. Onako razgolićenu i ošamućenu, Kristinu je u život povratio svež vazduh kraj reke (jbg. tu uvek "vuče", ne kažu za džabe stari ljudi da se na pecanje obavezno ide u dugačkim gaćama). Kristina shvata da je Đenka samo hteo da je iskoristi i namagarči naivnog Mirka, ofarbala se u plavo i pokajala, tu kraj reke, za sve svoje grehe i potom otrčala svojoj pravoj ljubavi. Mirko joj je sve oprostio, tu kraj krematorijuma, i uključio u porodični biznis zato što je odmah uočio njene neverovatno kvalitetne menadžerske performanse.


Đenka
Ni Đenka nije stradao, ako ćemo da budemo iskreni: pobegao je kroz dimnjak krematorijuma pre nego što se Mirko vratio. Pobacao je par kumovskih dugmića da zavara trag, u čemu je uspeo. Zarekao se da će se kad-tad osvetiti Kristini zbog soliranja u njihovoj zajedničkoj kampanji snimanja Kupačice. Potajno se i dalje loži na nju, kao i na sve ostale plavuše. Sa Mirkom je zakopao ratnu lopatu tako što mu je pomogao da unapredi porodični biznis. Da bi prevarili poreznike, dogovorili su se da Đenka potom napusti firmu i bavi se humanitarnim radom, s tim da i dalje tajno radi za Topaloviće. Digao ruke od ton-filma. Konzumiraće nacionalnu penziju.


Pantelija
Njegov portret trajno zauzima centralno mesto kako u porodičnom domu Topalovića tako i u centrali njihovog biznisa. Bez njega ne bi bilo ničega od svega što Topalovići danas imaju. U stvari, potpuno je nejasno da li je Pantelija zaista umro ili se samoinicijativno zaključao u ormar (ključ nije imao niko osim njega) iz koga se povremeno čuju zaista čudni zvuci, poput krckanja kostiju i prdeža. Možda je žižak, a možda i nije.


Bili Piton
Prilikom sukoba sa žandarima, Bili nije stradao već je samo pao u nesvest kada ga je po čelu okrznuo kuršum kalibra G17 ispaljen iz trofejnog pištolja koji je nekada davno poklonio svojoj usvojenoj (sic!) kćerci Kristini za G17-ti rođendan. Sve vreme se pravio mrtav, dok žandari nisu otišli sa mesta sukoba. Potom je emigrirao na Kamčatku gde je kopao zlato, gajio kupus, držao kafanu i garažnu produkciju za snimanje kompakt diskova. Obogatio se, oprostio svima sve grehe i rešio da se vrati kući. Na kraju filma se ukazuje Kristini i Mirku sa bogatim darovima i zvaničnom izjavom o oprostu dugova za struju koje su načinili tokom njegovog odsustva. Rešio je da pomogne porodični biznis Topalovića tako što je otvorio automatizovani pogon za oštrenje lopata, najsavremenija tehnologija uvezena iz Severne Koreje.


Ponovo radi bioskop! Ponovo radi bioskop!
Deca-bukači za groš su porasla, osamostalila se. Suzu da pustiš od miline.


Čovek iz bunara
Prestao je da buši gume autobusima koji mu gaze njivu. Prestao je i da kuka na komšiluk koji mu baca mrcine u bunar, shvatio da se od mrtvih svinja itekako može živeti i na njihovoj slavi zaraditi. Setio se upropašćenog i nikad prežaljenog požarevačkog MIP-a... i shvatio koliko je ambalaža bitna da bi se proizvod pametno plasirao na tržište - sve ostalo onda klizi samo, kao po loju.



Advokat Rajković i brat advokata Rajkovića
Glavni negativci i neprjatelji napretka biznisa, u filmu. Onog levo ubiše k'o zeca, baš kako i treba. Mada, moglo bi se reći da je, na neki način, sam skočio pod točkove zahuktale mašine Topalovića. U rimejku filma gledalac saznaje da je upravo advokat Rajković bio pravni zastupnik korporacije Topalovića u nastajanju. Ovaj desno, po zanimanju brat, pokušava da se osveti, potegne Nož - ali ne uspeva da uradi ništa jer je nemoguće držati bilo šta sa tri prsta, osim malo soli i srBovanja. Takođe, ova dvojica se javljaju samo u flešbeku, kao podsećanje kakvi sve ljudi mogu da budu samo da bi bili u vlasti.


Bukva
Ovo je jedan sasvim novi lik, koji ne postoji u prvoj verziji filma, uveden zato što će poslužiti da se razjasne neki elementi karaktera ličnosti brata advokata Rajkovića. Pažljivi gledalac će otkriti tajnu vezu između njih dvojice, samo ako se seti da je brat rekao kako bi ubicu advokata "odveo u planinu, vezao za drvo, i sekao Nožem mesec dana". Dakle: brat + bukva + troprstohvat + Nož = tajna sprega u pokušaju realizacije državnog udara u kompaniji Topalović izvršenjem zajedničkog atentata na Mirkovog oca. Inače, kako se kasnije ispostavilo, sa bukvom nije bio povezan samo brat advokata Rajkovića, već i sam advokat Rajković lično. Kao što smo već rekli, advokat je uzečen a brat je ućutkan, dok je sudbina bukve i dalje neizvesna.


Zbog velikih troškova koje iziskuje vraćanje kaldrme na ulice Palanke iz originalnog filma, danas prekrivene štampanim betonom i mermerom, kompletan filmski set je premešten u Balvandorf koji je - ispostavilo se - idealan za snimanje rimejka (ili nastavka) Maratonaca. Privatni vlasnik Balvandorfa je pristao da državnom režiseru filma na mesec dana ustupi celo mesto i sve njegove stanovnike, po simboličnoj ceni od deset medalja u deviznoj protivvrednosti, na ruke i bez obaveze plaćanja poreza. Naravno, uz obavezu da poslednji nastavak bude sniman u Beogradu na vodi.
Šta ćeš više.
- Pa, u stvari, mogla bi da padnu i prava na snimanje cele franšize, filmskog serijala od barem pet povezanih filmova. Jel' tako, bolan, Mirko... može?

- Može, Nemanja.

***
- Bratte sćuo, Kusta ćda snima novi film?
- Jeeee...

Thursday 22 September 2016

Poštovani viši inspektore Beševiću


Tanjug. Tačno
BEOGRAD - Gradonačelnik Beograda Siniša Mali i glavni gradski urbanista Milutin Folić došli su danas na posao bicklom u okviru akcije takmičarskog karaktera "Samo ne autom". Prema rečima organizatora, udruženja "Bajsologija" i UNDP Srbija, ideja akcije je da se  aktiviraju sugrađani koji svakodnevno idu na posao kolima da pređu na bicikl ili pešačenje.
"Lepše je biti na biciklu i provozati se pogotovo kada je ovako lepo jutro u Beogradu nego u kolima", preneo je svoje utiske gradonačelnik.
Danas se, inače, obeležava i Svetski dan bez automobila.


Gornji skrinšot je, naravno, fejkovan baš kao što je to i deo Tanjugove vesti koji se odnosi na gradonačelnikov dolazak na posao biciklom. Kako?! Zašto?!
Zbog...
Tanjug je ovu vest objavio na svom portalu u 10:05. Svako ko iole zna kako se objavljuju vesti na internetu (poznaje proceduru obrade teksta i fotografije, kako se pravi slajd-šou ili ubacuje video snimak, upoznat je sa redosledom poteza od unosa podataka, preko njihove obrade, kontrole lektora i urednika, pa do konačnog koraka kada sve to postaje vest), zna i da je za ceo ovaj posao potreban najmanje jedan sat kako bi se on valjano uradio; najčešće je to više od sat vremena. Hajde da zažmurimo na notornu činjenicu da se kod nas vesti pišu unapred i po 24h, sve to već složi u internet-stranicu i samo se čekaju fotografije pa da se potom sve objavi. Nije prvi put u istoriji naših "medija" da se stvarni događaj razlikuje od onoga što piše u tekstu - u slučaju kalemegdanskog koncerta Bilija Ajdola se to desilo u najdrastičnijoj varijanti, kada su koncert opisali i objavili tekst a da koncerta uopšte nije bilo jer je otkazan zbog kiše. A tek pad helikoptera...
Međutim, ovde to nije slučaj.
Ovde se svesno obmanjuje javnost iznošenjem neistine kako bi se neki od pripadnika političke elite prikazao u što pozitivnijem svetlu (naročito ako je konstantno obavijen dimnom zavesom nejasnoća iz sopstvenih kontradiktornih izjava i poteza, i to naročito BGH20 isparenjima). Od polupostojećeg i kvaziprivatizovanog Mirkovićevog "Тањуга" se ništa drugo i ne može očekivati, baš kao ni od horde kvazimedija koji njihove vesti plasiraju bez ikakve provere.
Pa kako sad, zašto ta mrziteljsko-ološka tvrdnja da Siniša Mali nije na posao došao biciklom, iako se lepo vidi na slikama?
Uopšte se ne vidi, niti je lepo. Na fotografijama koje je objavio Tanjug (čitajte ovo kako hoćete, ionako je besmisleno) vidi se kako on vozi bicikl po kaldrmisanom prilazu Skupštini grada. Pa? Kako bre 'pa' - pa to ne dokazuje ama baš ništa. Međutim...
Ako je vest objavljena u 10 sati i ako im je trebalo nekih sat vremena da je urede pre objavljivanja, to onda znači da su fotografije načinjene i izjave uzete sigurno pre 9 sati. Odlično, to je taman pre početka radnog vremena. Dakle - mogli su da ga snime kako dolazi na posao biciklom.
Ali nisu, jer on to nije uradio. Barem ne onako kako je želeo da bude prikazano.
Na fotografijama koje su načinile druge agencije, ekipa na biciklima očigledno tek polazi u "vožnju" ispred ulaza u gradsku Skupštinu, vozi par krugova oko travnjaka i leja sa cvećem na prilaznom (kaldrmisanom) putu, pa se onda vraća ka ulazu - pardon, dolazi na posao.
Baš lepo. Međutim, ko to dolazi na posao biciklom obučen samo u košulju? Ako znamo da Siniša Mali živi na Zvezdari, da mu do posla čak i po pustim beogradskim ulicama biciklom treba najmanje dvadeset minuta i to brze vožnje - a da se pritom uopšte nije oznojio, to znači da je na posao morao da krene negde između 8 i pola devet kako bi stigao na vreme i pred kamere Tanjuga. Po strani ćemo ostaviti opciju da su BGradonačelnik & svita imali kolektivni hirurški zahvat ekstrakcije znojnih žlezda, pa su im zbog toga košulje suve. Ali, kako onda uklopiti podatak da je u četvrtak ujutru, u navedeno vreme (između 8 i 9 sati) spoljna temperatura bila +8
˚C (podatak sa interneta)?
Ko normalan vozi bicikl po toj temperaturi samo u košulji, mokar od znoja, jurca da stigne na posao jer ga tamo (kao šlag) čekaju novinari i foto-reporteri koje već hvataju pundravci što ga nema jer su ih urednici pritisli da vest objave što pre?
Ma da nije on došao pre novinara na posao, onako - "premijerski", jer su svi ti novinari ionako poznati kao lenji, bilo mu ih je žao da ne dobiju otkaze pa je rešio da još jednom dođe? Na posao, jelte. A oni da slikaju. Pa da objave. I da svima bude lepo.
Kako da ne.
Akcija "Samo ne autom" je zaista dobra stvar, i dobro je kada tako nešto ima podršku sa najviših državnih i gradskih položaja. Međutim, sve pada u vodu kada ti isti položajnici odluče da ni po koju cenu ne propuste priliku za ličnu promociju, glumatanje "običnosti" i "zabrinutosti" za globalno-lokalne probleme. Tada - obavezno - i najbolju nameru pretvore u najobičniju cirkusku predstavu kojoj ne aplaudira niko osim dežurnih lupača lajkova, bacača kletvi i GBH pretnji.
Ovako sročena i objavljena "vest" nije ni glupa niti smešna. Ovo je čist bezobrazluk, prostačko smatranje idiotom svakoga ko je pročita, zbog čega je nemoguće uz nju postaviti drugačiju i prirodniju ilustraciju od aktuelne.
Tanjug. Netačno

p.s.
Poštovani viši inspektore Beševiću, vaša rečenica iz "Crnog bombardera" još uvek važi. Oživela je svom snagom, u budućnosti u koju ste onomad (za razliku od nas) vi verovali. I dočekali.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...