Friday 30 November 2012

Ljubljana zove



Kada su se u rahmetli SFRJ pojavili prvi punkeri, logično je bilo da se to desi prvo u Ljubljani i Rijeci.  Ko ne zna zašto - ne vredi objašnjavati. Tada smo slušali The Clash "London's burning" i "London calling", potom Pankrte "Lublana je bulana" i Paraf "Narodna pjesma". Danas, 35 godina kasnije, sve mi se nešto čini da Slovenci i dalje znaju znanje.


Dok je u Srbiji policija izvodila razne vrste uličnih javnih radova, Slovenci su pravili državu. Danas, Slovenija jeste država a Srbija čudo. Sada tamo policioti tepaju pučanstvo koje se buni protiv lopova u vlasti i politici, dok ovdašnji maltretiraju (srećom, još uvek ne organizovano kao nekad - kordonski) putnike po GSB-u, zavrću ruke majkama pred decom, deci pokazuju "plastično" kako se prenose zauške, kerovi po igralištima pucaju na pse lutalice (opet) pred decom, vozikaju se besnim kolima i sudaraju službenim od slave do slave...  a lopovi?
Srbija nije lopovska država, to je osnovna greška onih koji potežu ovu karakteristiku. U Srbiji ima lopova koliko ti ište duša, koja je ionako većini građana u nosu, od uličnih džeparoša preko sposobnih bizMismena pa sve do finansijskih magova u ministarstvima.
Srbija nije ni prava država, tako da ni prava policija nema šta da štiti. Ako bude imala koga da štiti, onda bogumi dolazimo na teren privatizacije i te komunalne delatnosti, što bi zaista bilo u stilu sveopšte rasprodaje koju praktikuje svaka domaća vlast, od Kosova Polja '89. do danas.
U Srbiji se trenutno policija najviše bavi psihoanalizom svojih pozornika, ophrvanih SAO-sindromima, unesrećenih ekonomskom krizom zbog koje su im mesečni troškovi limitirani pa moraju da patroliraju pešice kada je "visok datum", Premijer Unutrašnjih Delatnosti lovi japanske bicikle po Beogradu dok mu službe prisluškuju koalicione partnere (što se ne sme doznati) i obične građane (što se ne sme obustaviti).
Nego, šta me bre zabole za policiote?!
Panduri su panduri.
Slovenci su Slovenci.
A Srbi?
Ima li ko u Srbiji, neuniformisan - garderobno i mentalno - da se pošteno zapitao i zainteresovao za dešavanja širom Slovenije, ne samo u Ljubljani? Koji je razlog protesta, masovnijih nego što se to očekivalo i u samoj Deželi? U zemlji koja je članica EU, sa nacionalnim dohotkom većim od nekih koji su se svojevremeno pitali o prijemu iste u Uniju.
Kada bi bilo takvih u Srbalja, verovatno bi seli i porazmislili zašto toga nema u našem vilajetu. Zašto u Srbiji 2012, u kojoj je situacija već godinama debelo slična onoj iz Engleske 1977, nema organizovane pobune, revolta, glasa razuma; i dokle bre više nasedati na foliranja "buntovnika" koji su se odavno prodali, preprodali i rasprodali? 
Potom bi seli, debelo porazmislili i našli nekog preživelog rokera koji još uvek ne smrdi na Koštunicu, Dinkića ili Pink, predložili mu da napiše pesmu "Ljubljana Calling".
Ne mogu da verujem kako ovde nema nikoga ko bi je slušao.


Protesti građana u Sloveniji su organizovani ne zbog drugog kruga predsedničkih izbora, već radi odbrane društva i države od lopova i politikanstva. Čisto kao pokazna vežba ostalim podivljalim plemenima u regionu
Opet.
Baš da vidim ko će ovog puta da se pravi gluv, i pored magarećih ušiju koje su još više narasle.

Wednesday 28 November 2012

Hiljadu mu dabrova!


"Hiljadu mi dabrova" reče Rodi, "pa ovaj je sam poobarao sve platane oko Ontarija i po Bulevaru! I nije mu dosta, sada je rešio da oglođe i celu stranku kojoj postade preDSednik!!"


Ukoliko ste pomislili da sam prekršio obećanje dato na temu nespominjanja Demokratske Stranke, varate se grdno. U pitanju je nešto drugo. Isto, al' upakovano na različit način.

Elem, ukoliko ste se baš nameračili da u svom lokalu postanete novoizabranopreDSednikovo ljubimče, moraćete da naučite i neke od finalnih destinacija, kao i rute kretanja po Beogradu - što je obavezujuće za članove partije koji će ubuduće finansirati preDSednika ali i Počasnika iste.
Evo primera kako se najlakše snaći u lavirintu jednosmernih i inih beogradskih uličica.

Krenuli ste iz Negotina na priklonjenje u preDSedničku vilu, pa vas iz autobusa istovare u Bulevaru, negde blizu Vukovog spomenika - baš kao u stara dobra vremena kontramitinga, kada ste dolazili da volite Slobu i bijete ondašnje članove sadašnje partije za koju tvrdite da je vaša. Kako ćete najbrže i najbezbednije po kičmu stići iz Bulevara do Krunske 69?

Postoje dva putića:

Prvi, da Golsvortijevom (Galsworthy - ne čudite se, ovo je ispravno ime ulice, za razliku od standardnih budalaština sa raznih mapa; prokleto nesrBsko prezime ko ga izmisli, kao i onaj grejpfrut) krenete ka Krunskoj. Ulica je široka, pregledna i bliža broju 69, ali je takođe i vrlo zaguljena - može da vam se desi da vas sa okolnih balkona počaste jajima (daće bog da je samo to u pitanju), kao u pomenuta dobra vremena (napomena: Beograđani baš i ne vole masovna i kolektivna istrčavanja iz autobusa koji nisu GSP a imaju ne-BG registraciju, proradi im memorija pa bi da zaliju kontramitingaše, počaste ih onako domaćinski). Dakle, ukoliko više pažnje posvetite samoodbrani od vazdušne opasnosti, a manje vodite računa o pravcu kretanja i orijentirima, lako ćete zalutati u Baba Višnjinu. Odatle, bogumi, nije daleko ni Vračarski plato i Hram SrBske zaludnosti, a tamo se još uvek niste zaputili.
Za one koji bi ipak dodatno finansirali partiju, predlažem da u Bulevaru uđu u gradski autobus na liniji 26, i provozaju se Golsvortijevom do naredne stanice kod opštine Vračar. BusPlus je legalno sredstvo plaćanja partijske članarine, kontrola obavezna. Karte za kolektivne posete mogu se nabaviti i preko predsednika opštinskih odbora ili poverenika (u slučaju da je kolektiv raspušten).

Dakle, preostaje vam alternativna opcija.

Drugi putić jeste nešto duži i zaobilazniji, ali pruža i niz određenih pogodnosti onima koji se kreću pod baražnom paljbom i pogledima neodobravanja. Prvo, u toj ulici je manje višespratnica a više nižih kuća, tako da ćete biti u otprilike sličnom nivou sa domaćim nišandžijama. Dalje, kada i dođete do dela sa višespratnicama, gde prestaje kolovoz ove jednosmerne uličice (a kakva bi pa drugačija bila, kada se uzmu u obzir povod i destinacija dolaska u Prestonicu), tu počinje park sa krošnjama još uvek neposečenog drveća, koje služe kao odlična zaštita od bombardovanja - čak mnogo bolja od pokazivanja partijskih knjižica okolnim domorocima. Kada istrčite iz parkića i dođete do semafora, ulećete pravo u atmosferu Kalenića pijace gde se možete slobodno kamuflirati u sami sebe. Potom, trk udesno, kroz još jednu zaštitnu šumicu, pa pravo u Krunsku. Kada pred sobom ugledate voljenu parcelu 69 kao konačno odredište, sve je mnogo lakše. Čak i hiperventilacija, giht, ravna stopala i ostale karakteristike članstva.
Pozor! 
Voditi računa da se ni po koju cenu ne zaluta u Trnsku ulicu; zajebana situacija - vodi u suprotnom smeru od željenog. Pravo u Golsvortijevu.

Nego, kako se zove ta, po buduće funkcionere postdemokrata mnogo bezbednija uličica?


Od Drvosekovog Bulevara do Dabrove preDSedničke jazbine, stiže se sokačetom koje ima jedino logično i moguće ime.
Mlatišumina ulica.

Eto. 
A sad, na spremanje za put.

p.s.
Kvaku na ulazu u rezidenciju striktno otvarati laktom, inače ne morate da bijete put iz svojih palanki. Da ne bude posle kako ni to niste znali.

Monday 26 November 2012

A u ponedeljak - magla


BREAKING NEWS! BREAKING NEWS!! BREAKING NEWS!!!


Ponedeljak, 26.11.2012. godine
TV 2PTC/b92


U Skupštini Srbije je danas, tokom ekspozea Mlađana Dinkića na temu "Kako sam sprečio cepanje DS laganjem o akcijama od 1000 evra", u njegovom zaleđu uočen poznati amerikanski glumac Mickey Rourke prerušen u Cher. Ova holivudska vedeta je inkognito ušla u parlament u želji da se (još uvek) sopstvenim očima uveri kako ima grđih likova od njega. Kako 2PTC/b92 saznaje, ovaj prekookeanski glumac voluntaristički radi za švedsku Nacionalnu agenciju za energetsku efikasnost koja, usled nedovoljnih količina sopstvenog smeća, vrši otkup i uvoz otpada iz stranskih zemalja. Agent Rourke je poslat na tajnu misiju u Skupštinu Srbije, shodno informaciji da se tu nalaze enormne količine neiskorišćenih naslaga plastike, kao i ostalih podvrsta đubreta.
Istraživanje nalazišta je u toku, što se da videti na priloženom snimku.




Intervencija redakcije:

U međuvremenu, tokom narednih vekova, došlo je do više prekida emitovanja programa usled nekoliko nuklearnih katastrofa, Ledenog doba i Smaka sveta, te izbora koji su bili sve ređe održavani u Srbiji jer je izgubljen njihov smisao po pitanju uticaja na imenovanje i smenu direktora Javne kuće informisanja. Plus, Darvinovo učenje o evoluciji je u školama apsolutno zabranjeno, pod pretnjom eventualnim počiniocima da će biti terminalno zasićeni GMO hranom i hemtrejlsima - direkt u venu.


Ponedeljak, 26.11.3010. godine
Moloch HOLO4DTV



Posle mukotrpnog hiljadugodišnjeg istraživanja, na lokalitetu Žuta Piramida u Krunskoj Dolini (parcela 69), otkrivene su savršeno očuvane lubanje Dragoljuba Mićunovića (1), Borisa Tadića (2) i Dragana Đilasa (3). Na taj način je konačno potvrđena drevna naučna teza o postojanju mitske rase žutih Pekmena koji su nekada naseljavali sociopatološku nišu na pomenutoj lokaciji. Kao mecena istraživanja, svih ovih vekova, epitet najzaslužnijeg za ovo vanvremensko i vanprostorno otkriće poneo je moloh-poglavar Jovan Krkobabić I, slavljenhvaljenvavjekbio!
Neka mu je drevna slava i večno hvala za sve što je učinio za naš narod Duhova, još od postanka Sveta&Veka.



ШШШШШШШШШШШШШШШ


Sunday 25 November 2012

U nedelju, na Duhove


U nedelju 25. novembra (na Sv. Duhove demokratske). 1. Godine Naprednjačke, održan je u Sava Centru parastos miloj, dragoj em nikad prežaljenoj nam rahmetli DS, u prisustvu 3200 članova uže porodice.
Ožalošćeni: 
Vojvoda Republike Srbije karanli-Toma, Premijer Unutrašnjih Poslova Srbije Fetmen, Ministar ONO&DSZ Džeri Čvorović, ruske balerine Marković-Milošević, Predsednik Sveta Sunđertviter, drug Lipovkolac iz Požarevca, Njegova Ekselencija Ministar Džada&Koridora drug Lakosta sa crvenom španskom kragnom, glavni rendžer Republike Šumske, Zvezdin Sever, Partizanov Jug, navijači FK "Rad" iz Novog Pazara, navijači FK "Rasim i Suljo Aški" sa Banjice, narodni pokret "Naše Dveri na kućnom broju 1389 u bulevaru Dimitrija Ljotića", Drkoštunica Vuksanović, KK "Čoki", Vukovi, Zmije i ostala Besna Pseta.
Plus Mlađan Dinkić, ni približno ucveljen koliko zacenjen, do suza.
Stigao je i bradati muzički telegram saučešća, sa brašnom pokrivenih belih vrhova od Akonkagve do Ravne Gore. Vaistinu, baš na sam početak opela.
U znak počasti, na rezidencijalnom balkonu spaljeno je tačno 2386 grama sumpornog praha, boje radi. Da svet vidi i omiriše ko je nasledio tron i pozu u Krunskoj 69.
Neka im je večna ederlezi slava i - neka, hvala.


Istinu govoreći nije ih bilo 3200, već oko 400 manje, kada saberemo glasove dva kandidata i nevažeće.
Da, pomalo neverovatno zvuči, ali bilo je i nevažećih glasačkih listića - njih 70 od oko 2800. Tačno 4%, poput zbira nevažećih na majskim izborima, koji su zvanično (ali jedva) priznali oni koji su te izbore trčali. Meni je ta brojka ipak neverovatna, jer znamo kako su pakovani ti "delegati" u lokalu, da se Tadić povukao iz trke i da osim Beograđana teško da je ko još glasao za zeca Kuzmanovića. Ili za njega čuo do pre par meseci.
Svi oni "Tadićevci" koji su kukali kako je Đilas propast te njihove nekada stranke, danas su listom glasali za tu istu propast. A nisu morali. Poslušali su gosn Počasnog, da između dva zla (opet) - cepanja ili uništenja stranke (u njihovom nemuštom jeziku se to kaže "jedinstvo") - izaberu ovo drugo. Ko to ne vidi, šta da mu radim. Ta stranka je ionako svih ovih godina unazad, sa Tadićem na čelu, uvek birala put koji je vodio i njih, a bogami i Srbiju, naniže. To, što su neko vreme imali sinusoidni privid uspona, samo je garantovalo teži tresak, pad sa veće visine.
Fantomska "Plava frakcija", Živkovićeva "New Folder" stranka, najavljeno talasanje na samoj skupštini od strane neke nove frakcije, naivna očekivanja da bi možda Kuzmanović mogao da zatalasa to žuto mrtvo more (došao da govori o dogovorima a ne sukobima, zadovoljan sa osvojenih 13% glasova i 50% ličnih ideja ponuđenih odavno poznatom pobedniku), nada da među delegatima ima i onih koji vide o kakvoj se farsi danas radilo... sve je to za naivne ovisnike o domaće politikante, ni deca ih čak ne uzimaju za ozbiljno. 
Gojko Tešić, onako leptirski, zamaha slabašnim krilcima - međutim, pitanje je na kojoj će se strani sveta to pretvoriti u uragan. Ovde sigurno neće.


Na današnji dan je (nekada) Demokratska Stranka konačno uspela samu sebe da otera u rupu, u kojoj je već neko vreme čekaju ostali saučesnici u svim koalicionim farsama i projekcijama rikverc-budućnosti ove sjebane zemlje, koja se u inat svima njima i dalje zove Srbija. Združenim snagama u proteklih osam godina, to je uspelo dvojcu bez kormilara i samokontrole, dvojici državljana Srbije koji se odazivaju na "Tadić" i "Đilas". Naravno, uz debelo sadejstvo silesije hiljada preletača i prevrtača, parazita koji su toj stranci doneli toliko potrebnu masovnost - koja joj je na kraju polomila obe noge.
Sada slede čistke širom Stradije, politička asanacija palanačkih torića nekada poznatih pod imenom "opštinski odbori Demokratske Stranke". Pootvaraće se silni prozori i dosijei; narod kaže da su zimski mraz i svež vazduh odlično prirodno sredstvo za ubijanje patogenih bakterija, kao i gašeni kreč. U Srbiji nije problem u patogenim bakterijama već u patogenoj politici šupljih i usijanih glava, kroz koje fijuče promaja devedesetih godina i pre nego što otvore usta da nam "nešto važno" saopšte.
O (nekada) Demokratskoj Stranci na ovom blogu više neće biti reči, iz poštovanja prema Zoranu Đinđiću i zbog onoga što su bili do njegovog ubistva. A bili su Nada ovog nesrećnog društva. Od Zorana nisu ništa naučili, zato što to nisu ni hteli; Mićunović može da se batrga do mile volje na tu temu, kasno je. Između dva đavola ne sade se tikve, niti ima normalnog života.

O ovima potonjim, kleptodemokratama, biće reči taman koliko i o ostalim klonovima i izdancima Miloševićevog ganga. Kako slučajno ne bi pomislili da im je oprošteno ili zaboravljeno.

Demokratska revolucija je konačno uspela da pojede samu sebe.
Vreme je za novu, građansku.
Za evoluciju, jer ovako dalje ne ide.


Da ne bude posle kako niste bili na vreme obavešteni.

Friday 23 November 2012

Dvadesettri, dvadesettreće, dvadesettrećeg


Da li postoji još neko, na kugli Zemaljskoj, ko ima kompjuter a da nikada nije konzumirao tri najpoznatije video igrice ikada smišljene: Soliter pasijans (Solitaire), Tetris (Tetris) i Pekmen (Pac-Man)? Čisto sumnjam. Radi se o video-igricama na kojima se zasnivaju skoro sve ostale, ponajviše one koje su sa kompjutera emigrirale u mobilne telefone i ostala džepna sokoćala.
Pomenute igrice su se debelo primile i u srBskih, a bogumi i negotinskih političara, tako da je potrebno dodatno pojašnjenje, tj. infomisanje pučanstva kako i da li i ono može (i sme) da učestvuje u ovoj zabavi.


Soliter: Najomiljenija zabava poslanika u Narodnoj Skupštini Republike Srbije. Međutim, igrica je izmeštena iz lokalnih okvira jer je omiljeni SPS dunđer otišao na veće geografske širine, gde diže više višespratnice. Da je to radio ovde - kao takve, mnogo bi štrčale. Inače, ovaj pasijans se otvara sve dok igrača ne zatvore.

Tetris: Ovo je padajuća logička igrica koja se igra odozgo. Različiti profili padaju naniže, klize, a igrač mora da ih uklopi pravilno kako ne bi ostale šupljine. Igrica je vrlo zanimljiva kao pomoćno učilo onima koji bi da se bave kako građevinarstvom, tako i pravljenjem političkih koalicija bez šupljina i pukotina. Igrač pukne kada dođe do plafona jer mu više ne ostaje mesta za prekomponovanje. Trenutno, opšti utisak je da je ovo omiljena zabava naprednjaka, pored trčanja uz pokretne stepenice, u suprotnom smeru. Međutim, prvi utisak ume da vara, naročito iz palanačke, tj. žablje perspektive.

Pekmen: U izvornoj varijanti ove igrice, alava žuta loptica kreće se kroz lavirint i usput ždere sve tačkice i voćkice na koje naiđe. Pritom vodi računa da je raznorazni duhovi svih boja ne zaskoče s leđa. Alava žuta loptica može da proguta i duhove, pod uslovom da ona njih zaskoči otpozadi ili obezbedi dovoljan broj poena da ih nestane. U lokalnoj varijanti, koliko god naprezali žutu mrlju, alavu lopticu uvek vidimo kao crvenu. Ovo je najomiljenija igrica socijalista - svih vremena, nivoa, generacija i maski.

Pa?
Pa ništa.


***
Danas, u petak, čista petica za broj 23.


Petak, 23. novembar.
Održana je 23. sednica Skupštine opštine Negotin, u ovom i ovakvom sazivu.

Za održavanje sednice bilo je potrebno prisustvo 23 kvorumska odbornika. Obezbeđeno.
Za smene jednih a postavljenja drugih direktora, potrebna su 23 glasa odbornika. Isto važi i za predsednika opštine ili skupštine. Nije obezbeđeno, a nije da nije pokušavano poslednih par nedelja.  
Na dnevnom redu su bile 23 tačke, koje su protrčane za rekordnih 160 minuta. Dakle, 7 minuta po svakoj od tačaka. U izveštaju piše da je bilo dosta primedbi opozicije i rasprave, ali da je na kraju sve usvojeno glasovima vladajuće većine. Naravno da ovo prosečno vreme po tački dnevnog reda nije nemoguće, svi u Negotinu znaju da ovde ne postoji opozicija, kako god da im se zovu "izborne liste" i "odborničke grupe", i kako sve to funkcioniše u stvarnosti, van opštinskog sajta. Agrosocijalizam, agroliberalizam, agroradikalizam, agronaprednjaštvo, agroregionalizam, agrodemokratija - agroparlamentarizam. Agrodemagogija.
Elem, kakva je sad to igra koja se praktikuje u negotinskoj skupštini, šta se to dešava? Ništa naročito, što već nismo viđali, kako devedesetih godina, tako i ovih potonjih.


Do toliko najavljivane smene direktora JKP, pa potom redom i još nekih (u najavi) - listom članova DS - ni ovoga puta nije došlo. Ne usled slabog pritiska, nedostatka kvoruma ili nedostižne kvote 23, već, naravno - zbog straha da se ne bude sledeći. U Negotinu se na agropolitičkoj sceni odvija svojevrstan boršč, igrica koja predstavlja mešavinu tri gorepomenute: 

- malo se dunđeriše (solitariše) jer je neko odozgor javio da će uskoro opet vanredni lokalni izbori (red je, već su protekle dve godine od poslednjih), pa hajde da prekopamo parkove i ugrađujemo podzemno navodnjavanje usred novembra (kada mu je vreme), mada ni krpljenje lokalnih puteva i istorijsko pravljenje mauzoleja znanog i kao "Zelena pijaca" nisu za bacanje

- ima tu i tetričenja, jer se na svakoj sednici nekako sve uklopi, ispeglaju razlike, profili i boje, niko ne stigne do plafona i sve bude ravno; za prekomponovanjem nema potrebe niti je trenutno moguće, zato je aktuelnije koaliciono rotiranje po funkcijama, baš kao u tetrisu - ko se ne uklapa, ti ga zaokreni, preokreni, pa na funkciju udeni

- alavi crveni pekmen ganja po opštinskom lavirintu preostale žute duhove, i spreda i otpozadi, mimo svih pravila koja su propisali kreatori igre; glasačke kuglice su već sve progutane a voćkice oglodane, eventualne koštice popljuvane, tako da su (posle "rotacionog preokreta" na mestu predsednika opštine) preostali još samo duhovi direktora; mada, nije baš sasvim sigurno koje se još avetinje mogu kriti u onoj kućici za rezerve, te da li je njihova alavost veća od dosad postignutog rekorda

Kako god nam ovde bilo i na kraju ispalo, činjenice su neumoljive - lokalnom politikom u Negotinu definitivno caruju sujeverje, teška sujeta, licemerje i ogroman strah usled koga se očne zenice toliko šire da se svima priviđa kako je pred nama svetla budućnost. Zapravo, radi se o čistoj zaslepljenosti i očima alavim preko svih granica. 
Agroskotimizacija, koekude!

23
2 + 3 = 5
Nema šta, stvarno čista petica. Ona sa čuvenog predizbornog letka SPS, na kome su tri puta napisali reč obdusman.


p.s.
Danas u bioskopu "Krajina" prikazuju film "Diktator". Evo kako ga najavljuju na opštinskom sajtu:

"Aladina, bogatog, surovog i nemilosrdnog diktatora kidnapuju i zamene zatucanim čobaninom koji izgleda isto kao on. Uz pomoć Zoi, lepe i darežljive vlasnice zen radnje, naš heroj će se boriti svim silama da se vrati na presto i postara da demokratija nikad ne dođe u zemlju koju on tako surovo ugnjetava."

Naglasak stavljam na ono "NAŠ HEROJ"... diktator.
Užas. Neće se to opametiti, nikada.
"Return of the Red Pac-Man" (2012), to je film koji gledamo svakodnevno, bez bioskopa.


Sunday 18 November 2012

Iskaz tjedna


Prethodnu sedmicu nije obeležio nikakav događaj, koji bi mogao da zaseni sledeću sentencu iz dva razdela:


1.
"Ja, kao mi građani Srbije, КОНСТЕРНИРАН smo/smi/su-sam ovim primitivnim, divljačkim i antisrpskim ponašanjem radikala, jer Srbija ispunjava i ispunjavaće sve svoje obaveze posvećene ekonomskom napretku i budućnosti, a takođe i zato što međunarodno pravo i pravda u unutrašnjim reformama i regionalnoj saradnji moraju da važe za sve, a ne samo za jednu stranku."

2.
"ПРАВДА (mora/ima/će da važi) za sve!"

Aleksandar-Maja Vučić
dopredsednik opštenarodne odbrane i društvene samozaštite
vlade Srbije do Zemuna

Za one koji se već nekoliko dana ošamućeno i dalje samoispituju šta bi to kvragu trebalo da znače fraze "konsternacija" i "pravda", potrebno je dodatno pojasniti, daprostite uputiti vas na kontemporarno rječikazalo srBskoga jezika, koje zbori:

KONSTERNACIJA (poljski - Konsternacja)
Igrani film iz 2012. godine; zemlja podrijetla: Poljska; žanr: psihotriler; fabula radnje: aktuelnu prednovogodišnju frku glavne vedete filma remeti zločinački nameran neznanac dok joj momak ide u karpatske šume, u igri je i bolesna sestra.

PRAVDA (drevna srBska reč, ne piše se nikako malim početnim slovom niti se za njeno poreklo pita bez konsekvenci)
Elektronski medij, internetska sestra po oružju štampanog Informera, najnaprednijih novina u istoriji radikalnog informisanja građana. Još nije uočena jasna razlika među ove dve novine, od starina.

Aleksandar Vučić, srBski konsternacionalista. Tako se valjda na strane (zle) jezike prevodi naša reč patridiot?

Eto.
A sad svi kod logopeda, hitro! Zbog otvorenog preloma jezika.

Friday 16 November 2012

Kupuj što više, domaćine!


Poslednjih dana, na domaćim nitima svetske mreže besni rat pristalica i kritičara (na granici kritizerstva) ponašanja Novaka Đokovića, trenutno svetskog tenisera broj 1, koji je na to mesto zaseo prvenstveno porazima konkurenata - što nikako, naravno, ne umanjuje njegov vrhunski profesionalizam i kvalitet igre. Jednostavno, današnji top-tenis je takav, ujednačen, i tu se nema šta mnogo dodati. Pa, u čemu je problem?
U samoj teniskoj igri za bogate zapadnjake i patriotski opsednute Srbe - nije. Sećate se plivačkih uspeha Milorada Čavića, identičnog ponašanja i identičnih opaski na njegov račun, baš kao u slučaju "Đoković"? Definitivno, sport sam po sebi nije sporan, shodno tome - ni sportisti.

To što Đokovićev najveći sportski rival Federer, ume itekako prepotentno i ignorantski da adresira žaoke na račun porekla i mentaliteta "naše gore Lista" (što najvećma i jeste istina), a da pritom prećutkujući zapravo odaje sopstvene frustracije i razmaženost, ne može da predstavlja opravdanje za jedan sve manje prikriven a sve više zloupotrebljavan nivo oreola koji oko sebe širi srpski teniser. Za sad, pišem "srpski" iako cela stvar sve više klizi ka onom čuvenom Б gde mu mesto nije.
Elem, kritičarima i kritizerima Novaka Đokovića ponajviše se spočitava otrcana fraza "u Srbiji se uspeh ne prašta". Zaboravlja se pritom, u taboru obožavatelja lika i aure, da tu foru ponajviše podmeću oni koji su svoj "uspeh" realizovali koristeći stil pijavica, krpelja, korova i raznih gljivičnih oboljenja endemski raširenih u srpskom društvu.
Da,
srBski političari i bizMismeni, sa jedne strane. Oni, koji ulažu jedino u sebe i sopstveni biznis (što politika i jeste), i koji takođe žive od zloupotrebe drugih sopstvenog profita radi (što procenat glasova na izborima, opet, jeste). 
Sa druge strane, podjednako je rabe i oni koji nemaju nikakvih sopstvenih uspeha u životu, svojataju tuđe i pacerski pljuckaju na prolaznike koji im povremeno dobronamerno kažu da, ukoliko su baš za to zapeli, Srbija nije jedini tor u kome mogu da žive jer ima i većih i uređenijih. To su standardni obožavaoci i podražavaoci onih prvih, drugovi članovi biblioteka, partija, upravnih odbora i kasti.
Manje uspešnim i sasvim neuspešnim sportistima, niko ništa ne spočitava. Niti ih koristi, čak ni za patriotske prilike - naravno, patriotski je biti uspešan, dragi naši domaći luzeri.


Pored neoprosta uspeha, novakobranitelji potežu i srednjekalibarski argument kako njemu niko ne može da zabrani da snima reklame. Ne radi se o tome da nešto ne sme - niko Đokoviću ne brani da to radi za pare, za šta pa drugo postoje reklame, i niko iole "pod vinklu" to ne može da ospori.
Radi se o duboko ukorenjenom stilu zloupotrebe sportskih uspeha u svrhe koje imaju najmanje veze sa sportom i u čemu prednjače političari kao da su oni tu za nešto zaslužni. Po bezbroj puta praktikovanom šablonu vežbanom u Rajhu, Sovjetskom Savezu, Kini, Severnoj Koreji. S tim što je tamo nekada država finansirala i forsirala sport kao jedini konkurentan brend nasuprot Zapadnom potrošačkom društvu. Zato su njihovi sportisti bili vrlo često daleko uspešniji od Zapadnih. Pa onda bežali preko zidova, žica i minskih polja na taj isti Zapad.
Elem, Novak je čovek koji i potencijalno ali i praktično ima veliki uticaj na javnost; on ne mora da "agituje" ni za koga, dovoljno je da mu podmetnu slikanja sa kim i gde to treba, spinuju kontekst i eto poruke. Sluđena populacija, kakva jeste srbijanska, odmah reaguje na taj lepak ponajviše afirmativno, ne razmišljajući o kontekstu toga što se servira.
U reklami su svi elementi hipnoze praktikovane od devedesetih pa do danas:

sportski uspeh + patriotizam + reklama = profit

Bojim se da je kod nas stvar otišla u sasvim suprotnom smeru - ne samo da navijači, fanovi, deca imitiraju poznate, već se dešava obrnuto: toliko nasilje na sportskim terenima smo nekada mogli da vidimo samo na tribinama (prvo u inostranstvu pa onda i kod nas). Poput političara, koji umesto da menjaju društvo samo podilaze biračima zarad pukih procenata. Danas ni ona ograda oko stadiona ne znači više ništa, jer nema razlike između publike i igrača. Novak naravno ne promoviše nasilje, za razliku od fudbalera (prvenstveno, ali i drugih), ali strahovito zrači pasivnom agresivnošću (to se pravda mentalitetom - aha, kao da ne) koja prevazilazi granice onoga što zovu "u žaru borbe", i to se zaista reflektuje na posmatrače. Pogledajte samo komentare po internetu koji idu tokom prenosa mečeva: tu vrca od krivičnih dela pozivanja na rasnu, versku, nacionalnu netrpeljivost, linč, nasilje, seksualno zlostavljanje...
Da li Novak to promoviše?
Ne, jer ne poziva na to.
Da, jer im služi kao opravdanje.
Đoković jeste deo ovog (palanačkog) stila i mentalnog sklopa naroda, koji trenutno životare na ovim prostorima. Kao takav, pati poput ostalih nas i od manjka samokontrole u javnosti, iako je kao sportista fantastično skoncentrisan na posao koji radi, što pokazuje neverovatnim obrtima u situacijama kada ga svi otpisuju; međutim, to puca čim baci reket u publiku. Kao javna ličnost, jednostavno morao bi da se ogradi od promocije nasilja u čiju se svrhu rabi njegovo ime. Ovako, u očima jednog dela građana on polako, makar i nesvesno, postaje promoter taloga koji u Srbiji pliva na površini, prkoseći zakonima fizike.
Problem leži u tome, da li on (i ostale javne ličnosti) zaista vidi tu vrstu manipulacije. Bojim se da je odgovor negativan.


Lično, ne zameram Đokoviću promociju nekog domaćeg dućana ili proizvoda. Zašto da ne, sve je biznis i to treba otvoreno reći. 
Po meni je, takođe, problem Tanasije Uzunović, poznati i priznati glumac koji je sada ufuran u lik "mudrog srBskog seljaka, koji ZNA (...) i ne da se prevariti belosveCkim podvalama te gospode iz grada". On jeste jedan od naših najboljih glumaca, kao i Novak među teniserima, ali - kakvu to poruku šalje čovek koji se pre tačno godinu dana u Narodnom Pozorištu na koktelu potuče sa Ivanom Bekjarevim, pa je morala policija da reaguje?
I potom, ovu dvojicu spojite - u istoj reklami?
U ovoj zemlji ima i onih koji znaju više od pukog blejanja u reklame i nasedanja pozivima poznatih da kupujemo domaće "nešto". A zašto neko ne pozove na "kupujmo kvalitetno"? Zašto bih kupovao u nemačkom LIDL-u ili domaćem DIS-u (to je otprilike sličan profil marketa), ako ima daleko kvalitetnijih prodavnica, i zašto bih kupovao u radnji koju reklamiraju poznati teniser i glumac, koji btw treba tamo i stvarno da kupuju, van reklama. Stvarno, da li ih je neko video u DIS-u da pazare nešto, i to domaće? I da li se u toj radnji prodaje i uvozna roba?
Briga me, jer ne kupujem "u preporučenoj prodavnici", već ono što želim da kupim i što mi zaista treba. Gde vraćaju kusur na kasi, a ne turske žvake. Gledam datum proizvodnje i rok trajanja, ne tražim Novaka u kesici kafe ili Tanasija u pakovanju viršli. Ko tako radi, well - možda mu zatreba Loperamid, još ga ima po apotekama.


Zaista, u toj reklami nedostaje samo još prepodobni Koštunjavi Kovačević, da im gura kolica, kune cene ispisane latinicom i arapskim brojkama i baca se busenjem domaće anti-GMO trave put NATOzverskih samaljota koji nas truju sa nebesa. Sa sve pripadajućom blond-perikom povrh sede i proređene glave, shodno hiperaktuelnoj temi koja mu sada zaokuplja patriotske misli. I on kao poznata ličnost, poput prve dvojice, šalje itekako lepu sliku sumanutom auditorijumu u Srbalja:

Imitirajte nas, i bićete nam nalik - možda ne baš uspešni sportisti, pisci, glumci, poslanici, ali konzumenti lanaca hiperdućana svakako. Domaćih, jašta&vaistinu!

A tu smo, bogami, iskoračili iz patriotizma, i ugazili u... znate već šta.
U astalprevrtača Vuka Jeremića, predsednika Sveta.


A šta bi to pomenuti, prepodobni K.Kovačević, imao da kaže na temu ovih plavuša? Ako uopšte sme, da mu ne bi posle stigla čestitka iz Матрјошке, sa kratkim tekstom "Čekaj nas, samo dok ti dođemo."
Bemulebac, i Hitlerov ker-ljubimac se zvao Blondi...

***
Sve su to samo reklame, "commercials" rekli bi ameri. Problem je što mi živimo u njima.



p.s.

Reklama za DIS neodoljivo podseća na poster za Gospodara Prstenova. Tu je Mali, tu je Mudrac, tu je i Prsten. 
Kupujmo domaće, i to što više. Na naslovnoj web strani ove trgovine lepo stoji: DIS market - Kupićeš više. Vala domaćine, kupićeš - hoćeš, hoćeš. Više, a ne domaće.
O tome se sve vreme ovde radi.

Tarabića proročantvo je čista izmišljotina, kao i čuvena 'taraba, starija od Amerike' Rajka Đurđevića - pa vi vidite na čemu ste, domaćini mordorski.

Tuesday 13 November 2012

Petak, trinaesti


IN MEMORIAM


Nisam sujeverna.
Nisam nikad ni bila.
Ali, taj Petak Trinaesti je promenio moj život.
Podelio ga je na Pre i Posle.
Danas, 13. novembra 2012. godine, navršava se tačno tri godine od kako smo dobili Dijagnozu. Moje sestre Anđelke nema zbog nemara, bahatosti i nestručnosti lekara ginekologa Zdravstvenog centra u Negotinu. Napustila nas je sa 33 godine. Preminula je od posledica karcinoma grlića materice otkrivenog  U POSLEDNJEM STADIJUMU, 3,5 meseca nakon porođaja sa trećim detetom. 
Tuženi lekari, dr. Nada Mihajlović, dr. Miroslav Ivić i dr. Živadin Zdravković  još uvek rade u pomenutoj ustanovi, svakodnevno oblače bele mantile i odlaze na posao, zaboravljajući Hipokratovu zakletvu.


Tzv. “Sud časti” Lekarske komore Srbije svesrdno se potrudio da razvlačenjem postupka na skoro dve godine od datuma podnošenja naše prijave dođe do apsolutne zastarelosti, po njihovom važećem statutu. 
Krivična prijava pred Osnovnim sudom u Negotinu i nakon dve i po godine od datuma podnošenja stoji u mestu, tačnije u nekoj fioci istražnog sudije. Trenutni bilans naše borbe za pravdu i istinu je poražavajuć za celu ovu jadnu državu i za sve nas, njene građane. Dve i po godine i nijedno ročište, nijedno suočavanje, nijedan odgovor za našu porodicu. Iako u sudskoj dokumentaciji postoji zvaničan izveštaj veštačenja Sudsko-medicinskog odbora Medicinskog fakulteta u Beogradu, od 31.05.2011.god., potpisan od strane 9 eminentnih lekara profesora univerziteta i priznatih stručnih veštaka u čijem se zaključku NEDVOSMISLENO navodi da je utvrđeno DA JE BILO OZBILJNIH PROPUSTA U LEČENJU sada pokojne pacijentkinje Anđelke Tasić, organi pravosuđa i dalje se ne oglašavaju.


Sve informacije i dokumentaciju o napretku sudske istrage naša porodica je dobijala isključivo pismenim zahtevima Sudu, a najviše preko kabineta Poverenika za informacije od Javnog značaja. U toku naše borbe obraćali smo se svim nadležnim institucijama – Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo pravde, Odbor za zdravlje i porodicu Narodne Skupštine Republike Srbije, Zaštitnik građana… Ne postoje vrata na koja nismo pokucali, ali zvaničnog odgovora i dalje nema. Moja porodica i ja nastavljamo borbu za pravdu, makar morali da se obratimo i međunarodnim sudovima.
Zauvek su naši životi podeljeni na Pre i Posle. Našu Đeku ništa ne može da nam vrati, ali možemo da pokušamo da sprečimo buduća dalja stradanja nekih drugih porodica. Cilj nam je da opomenemo javnost da ovakvi kvazi-lekari prolaze nekažnjeno svakodnevno.


Ovo se ne dešava drugima.
Ovo se može desiti svakome od nas.
Zarad Anđelkine troje dece koji je se neće ni sećati, PODELITE SA SVIMA OVE LINKOVE:

Tek nakon Anđelkine smrti, u negotinskom zdravstvenom centru na odeljenju ginekologije uvedena je praksa obaveznog Papa-Nikolau testa kod trudnica.

Takođe, pružite nam podršku u sledećim FB grupama:
Sa željom da se nikada više nigde nikome životi ne dele na Pre i Posle zbog nemara lekara, u ime moje porodice molim vas da ovo podelite sa svima.

Hvala.

Negotin, 13.11.2012. godine

***
Anđelka je bila nastavnik likovne kulture, radila u osnovnoj školi u Salašu, đaci su je voleli. Bila je majka, pedagog, umetnik, stvaralac, bavila se pisanjem poezije, kreativac i dobra duša. Nije se radilo o nekoj neukoj ženi, koja godinama (ili nikada) nije bila na ginekološkom pregledu, pa da joj nađu odjednom "tako nešto strašno". U ovom provizorijumu od države, u kome je zdravstvo totalno birokratizovano i umalo dehumanizovano, izgleda je za očekivati da pacijenti znaju sve i sami traže dijagnostičke procedure.
Priča Katarine Mitić, tj. sudbina njene sestre Anđelke, nije izolovana i jedina. Kako u Negotinu, tako i u Srbiji. Ovo je zemlja u kojoj bez izabranog lekara nećete moći da overite zdravstvenu knjižicu, iako vam se redovno od plate odbija "doprinos za zdravstveno osiguranje". Nećete moći i zato što ćete u tzv. medicini rada obići pet lekara i svaki će vam od njih reći da "ne može da vas prihvati jer je ispunio kvotu". 
Lično poznajem veterinara koji ovako nešto nikada u životu ne bi izgovorio.

Zbog uspomene na one kojima lekari nisu pružili pomoć, već uskratili pravo na život.
U ime porodica, kojima je neko amputirao sreću.
Zarad lekara koji časno rade svoj posao, i srame se svojih "kolega".

Dosta.

Monday 12 November 2012

Ovo je Srbija 12.11.2012.


Na db92 u nedelju nije bilo Utiska nedelje - zbog reketiranja.
Kod nas, danas, reket - to je ono što spaja Vuka i Vučića: privatizovani Teniski Savez Srbije i antikorupcijsko licemerje.

U subotu uveče na sajtu Blica osvane internet izdanje nedeljnog broja, i gle čuda - 10. dana 11. meseca 12. godine - Miloševićev Potemkin bi da gradi novi koridor 019, nisu mu dosta oni 10, 11, 12...preskočiće baksuzni 13 pa ide direktno na 019. Povezuje K4 i K10, dograđuje Veljin K11, čisti dunavski K7... Sve neki K do K-a?! Da li taj buzdovan zna da Peć danas više nije u Srbiji?! Da neće možda to isto da priredi i Negotinu, kao što su on i njegov skot od gazde iz Požarevca uspeli sa Kosovom? Ovde ima koliko hoćeš idiota koji bi tako nešto jedva dočekali... Možda neko namerava da spoji ovim koridorom dva velika prekogranična šverc biznisa u jedan?
Naravno da zna sve ovo. Ne bi ni rekao da ne zna, a vi sami izvucite zaključak o čemu se radi. Ministar dunđeraja šalje jasnu poruku: Šalili smo se, sve je ionako samo biznis. Amin.
Ne dao ti bog da te SPS uzme u razmatranje, najebo si ga.
Nego, šta bi sa čuvenim auto-putem od Paraćina do Kladova, gromoglasno najavljivanim 2010. godine; tom "žutom transverzalom" još čuvenijeg Buljiše Novostilca? 

Umesto komentara, evo zgodnog rebusa na pomenutu temu:

rešenje: E, u K... 

Kakav rebus, mozak da polomiš.

Kad smo već kod rebusa i ostalih glavolomki, u proteklih sedam dana razrešeno je još nekoliko komada istih.


Kao prvo, Premijer Unutrašnjih Poslova Srbije Ivica Dačić (skraćeno PUPS ID), posle dugotrajne i nadasve mukotrpne istrage volšebno otkriva kako ministar pendrečenja nema nadležnost i ovlašćenja da naredi prisluškivanje javnih ličnosti. Za građane je već druga priča, tu ne treba nalog, jer se podrazumeva. Plus, ako njegovi mogu da prisluškuju Toma i Džerija, evalasigamajci, ima da prisluškuju i njega, i tačka! Šta je on gori od Vojvode Republike Srbije i Ministra za Čvoroviće?! Alo bre, prisluškuj, moja komanda je izvršna!
Paralelno sa ovom mukom, dok Tom peče rakiju po komšiluku, Džeri najavljuje epohalna i senzacionalna otkrića o prisluškivanju, tek će raja gledati i (pri)slušati ko sve gura uvo u tuđe impulse, a nos u... znate već šta. Ne samo da Orao neće pasti, nego ni perika neće pomoći nekima!
Problem, u ovoj priči, predstavlja jedna sitnica: Vučića je ovaj blesavi narod izglasao za Ministra, a on je zaboravio da više nije glodur Paparazza i sličnih bulšit-magazina. Naravno, i druga strana, ona koja je trenutno ispušila za vlast, ima svoju verziju priče i svoje bulšit-magazine. Čisto da ne ispadnu iz kondiKcije i zapuste se. Prisluškuju oni jedni druge jer tu niko nikome ne veruje, u Vladi vlada ravnoteža straha zato što je formirana tako kako je formirana. Niko nikoga ne sluša, niti šta čuje.
Kako u Beogradu, tako je i u Negotinu - iako su (i dalje) ovde zajedno na vlasti, niko nikome ne sme leđa da okrene. Komunjare bi da smenjuju žute direktore, žuti bi da o(p)stanu do izbora u foteljama i odatle grade narednu kampanju, naprednjaci huškaju jedne na druge, agroliberali i ursuljice glasaju za izbor Miloševićeve ekipe na opštinske funkcije pa se onda pravdaju kako su to uradili jer je tako lakše da ih posle maknu... Posle čega bre, budale nijedne? Posle smaka sveta?
Za to vreme ni oni u Vlaškoj stranci ne sede mirni - biraju se, smenjuju, razbijaju prozore na stranačkim prostorijama, prave savez sa URS pa ga rasturaju; sve više klize nizbrdo, niz ulicu nekih pedesetak metara, do lokaliteta na kome naprednjaci slave Petkovice i izborne pobede, povremeno naplaćuju i partijsku članarinu. Dobro bre, primaju i sve češće delegacije golubova prevrtača i ptica serica.



Kao drugo, definitivno je jasno da je oluja Sendi malji deca za ovdašnje turbulencije i oluje mozga koje besne u takozvanoj opoziciji Srbije. To što je Burek Obama po drugi put izabran za predsednika USofA, u Srbiji ama baš nikome ništa ne znači. Jedino se Ludi Džordž Tadić možda malo setno meškolji - jbg, a baš je tako lepo izvežbao grimase i stav da što više bude nalik Obami. Ni nalik - Tadić više liči na Obamin negativ nego na bilo šta drugo. Doduše, ni aktuelna kompenzacija, kojoj je na jedvite jade Obamin negativ podlegao, nije za bacanje. Priča se, ma - prisluškuje se - da četir'iljade evra demokratske apanaže nije sve, ima nešto i u kancelariji Srbije u Briselu, onoj za pridrEUživanje. Kao, njemu je tamo (opravdano) mesto, znaju ga ljudi. More, svi ga ovde znamo. Kad može Vuk, može i Razredni.
Sada, kada je Tadić na'ranjen a Živković oteran iz dvorišta, Dragan Harkonen komotno može da odahne i zadovoljno podrigne. Red je, posle kvalitetnog obroka. Mada, izgleda da se malo prejeo, masnoća udarila u mozak, pa se zaneo i umesto u odbornički klub DS u Skupštini Beograda, upade u to isto ali naprednjačko, uz dreku i ribanje ušiju sve dok nije ukapirao šta i gde radi. Hm, mislim se, da li je to baš stvarno bilo slučajno, ili...




Kao treće, sve je bliži 25. novembar - dan D za DS. Što je do tog datuma manje dana, to je sve više akontacionih novih stranaka, u najavi. Aktuelno bežanje iz DS i LDP poprima epske obrise, sve više podseća na Seobu Srbalja. Pa gde to? Pa, u te, nove stranke. Zoran Živković namerava da okupi sve iskrene demokrate oko sebe, možda i nišku ekipu eldepejaca, neke od nezavisnih intelektualaca. Kaže, u prvom planu biće mladi, nekompromitovani i javnosti uglavnom nepoznati ljudi. Živković ima nameru da budi evropsku Srbiju, tj. zemlju u kojoj svakodnevno raste procenat onih koji se protive ulasku u EU. Iskreno, Zoran kod mene ima plus, za ono postoktobarsko "Dosta bre više, silazi sa govornice!" upućeno Šešelju, par dana po svrgavanju Miloševića, posle čega je hercegbilmez zamagljenih naočara i podvijenog repa odgmizao u svoju poslaničku rupu. Elem, videćemo.

Paralelno sa neodemokratijom, buja i neoliberalizam. Osnivanje novih klonova LDP najavljuju istovremeno Beba Popović, Nikola Samardžić (tj. on ima LPS - jošte neregistrovan), pomenuti niški liberalci se premišljaju jal' kod Zokita dal' kod Bebu, samoizgnanik Nenad Prokić razmišlja (što to nije radio 2005. kada je napao Peščanik, ili potom blatio Pešićku i Srbljanovićku), odnekude se pojavio pa, onako demohrišćanski, prozborio i Branislav Lečić - to pršti od novozavetnih i inih pozorišnih citata - kako i priliči predsedniku Jr. Batićke. Vlado Pavićević je pokušao sa Građanskim Blokom (ni to nije išlo), Milan Kamponeski je postao Amitz Dulniker. Kada na ovo dodate i negdašnjeg agroliberalnog menadžera negotinskog, koji se utefterio u SPS prodavši odbornički mandat i zauzvrat dobivši direktorsku funkciju, kao i dobro znanu ekipu koja je tamo preostala (za koju sam apsolutno siguran da već kalkuliše gde će kolektivno da se presadi - i to vrlo brzo, videćete) - zaključak se, valjda je to jasno, sam nameće.


Pokrenuta je i inicijativa za (re)formisanje Građanskog Saveza, o čemu sam ovde već pisao. Trebalo bi da to bude stranka socijaldemokratskog profila. Tek nedavno su krenuli sa objavljivanjem kakvih takvih stavova te grupe, i to na FaceBooku, posle skoro šest meseci od objavljivanja ove ideje. Premalo, i previše deklarativno za mesto na kome se objavljuje. Građanski Savez Srbije je, pored ostalog, patio od podebele doze inertnosti i stava "mi znamo da smo u pravu" - što uglavnom i jeste bilo istinito, pa? - koji su mu se na kraju obili o stranačku glavu. U zemlji velike političke turbulencije posred Mrtvog mora, puko inertno reagovanje na političke nadražaje, najblaže rečeno dovodi do samohibernacije, padanja u zimski san - da ne spominjem neke daleko ekstremnije opcije za život jedne stranke.
Pribojavam se da svi oni samo žele da se opet do besvesti dele i spajaju, svađaju pa mire, presipaju iz šupljeg u prazno. Iz starih stranaka prvo prave frakcije, zatim nove stranke, pa na kraju koalicije s onima sa početka. Rafalno izbacivanje fraza, saopštenja, stavova i "stavova" - nešto što, u najvećem delu, Malom Čoveku ne znači ama baš ništa.
Dakle, nove stranke + novi/stari ljudi. A nove ideje, molićufino, sasvim drugačije i normalne, za razliku od svega dosad serviranog građanima Srbije? Realne, primerene svetu u kome svi živimo, koliko god procenata anketiranih se ritalo da nije tako.



Možda je jedan od izlaza iz trenutne političke žabokrečine & truleži i taj, da se na određeno vreme odreknemo stranaka i strančarenja, okrenemo jednom sasvim drugačijem načinu političkog delovanja. Onom, koji je prevejani lupež Dinkić već provalio, preregistrujući G17krst kao udruženje građana URS, tako se provukao ispod predizbornih radara "analitičara" i finansijskih kontrolora, pa opet zajahao budžet Srbije. Formiranjem udruženja bi se izbegle sve birokratske peripetije; udruženja se ionako formiraju sa ciljem da iniciraju rešavanje problema građana u sredini gde žive, da nateraju državu i njene činovnike da rade ono za šta ih svojim novcem plaćaju. Inače, građani preko budžeta finansiraju i političke organizacije, ali niko ne poteže pitanje odgovornosti i kontrole tih i takvih "javnih servisa" (ovde zaista podrazumevam sve stranke, bez izuzetaka).
Elem, ako građani-članovi udruženja nameravaju da se bave i izlaskom na nekakve (npr. lokalne) izbore, okupe se oko minimuma zajedničkih interesa u svojoj opštini i naprave listu kandidata. Ako se pametno organizuju, izborni cenzus ne treba da predstavlja ozbiljniju prepreku. Ako nameravaju da budu neozbiljni poput partija, zna se šta sledi - ionako postoje daleko iskusniji na tom polju. Ista formula može da važi i za okupljanje oko republičkih ili pokrajinskih izbora. Pod uslovom da za cilj zacrtaju osvajanje mandata preko kojih bi se njihov stav prezentovao po skupštinama. U ovom trenutku, u kome je Srbija danas, to je najverovatnije jalov posao iz više razloga. Zato je (privremeno), po građane daleko korisnija ispala akcija "Nevažeći listići" ili "Beli glas". Korisno, po one koji su uspeli da vide šta se zaista krije iza partijaških maski i fraza, jedno sveopšte sivilo ništavila ispušenih likova bez dela. Poslata je poruka koja je pogodila slušni nerv u svim strankama, pitanje je samo kakva je bila potonja veza sa centrom za sluh - čisto dalje interpretacije nadražaja radi. Ljudi okupljeni oko te kampanje osnovali su udruženje građana "Moj glas", na njihovoj stranici možete pročitati osnovne stavove i motive osnivanja i daljeg delovanja. Naravno da to nije jedina "opcija", i u tome leži suština osnivanja udruženja građana. Dovoljno su mali da pojedinačno ne mogu da nanesu skoro nikakvu štetu, dok daljim okupljanjem i grupisanjem u veće saveze udruženja, okupljene oko pomenutog minimuma zajedničkih interesa u korist svih, mogu da postanu realna snaga koja bi prisilila državnu mašineriju da konačno nešto uradi u korist svojih građana.
Ovo je tema o kojoj se zaista može mnogo, i daleko detaljnije govoriti i pisati.
Mislite da je ovo nemoguće? Šta onda reći na vest da su građani jednog okruga u Džordžiji (USA), njih 4000 pre neki dan, na glasačke listiće sami dopisali i zaokružili ime Čarlsa Darvina, revoltirani izjavom republikanskog kongresmena da je nauka o evoluciji "laž iz pakla". Nemoguće u koštunjavo-komunjarskoj Srbiji, ali ne i u Americi - toj "najvećoj fašističkoj zemlji na svetu", kako će vam odmah stereotipno prosiktati u lice ama baš svaki JNA penzos.

Stranke u Srbiji su danas izgubile svaki smisao i vezu sa osnovnim razlozima svog osnivanja i postojanja. Dok se to ne shvati, i politika ne vrati u partije gde joj je mesto, od domaćeg političkog sistema neće biti nikakve koristi, dok višestruku štetu ionako svi već predugo preživljavamo. Novi ljudi svakako, ali prvenstveno nove ideje, politike i obavezno dela. Pa da jednoga dana opet porazmislimo i o strankama - novim, naravno. Ovako, ostaje nam da korelaciju stranaka i udruženja posmatramo slično ponašanju velikih trgovinskih hipermarketa prema malim dućanima i trafikama na ćošku, u kraju. Možda iz tog razloga, provereni (sub)sistemski batinaši periodično kukuriču i bljuju vatru na NVO sektor i udruženja građana, prave spiskove za odstrel. Neko je tu video opasnost po svoju guzicu, uzviknuo proverenim pitbulima drž'!, pa malo otpustio lanac čisto kondicije radi. Milošević je za to imao Šešelja, a ovi danas razne Obraze, Dveri, Naške Buve i ostale kriptofašističke gangove. Jbg, i to se računa u udruženja građana...


Kao četvrto, ova vlast je ukapirala da dalje na ovaj način neće moći. Ej bre, alo, da u drugih šest meseci godine ne postoji niti jedan jedini državni i neradan praznik, pa gde to ima! Zato su se dosetili, pa umesto 29. udenuli 11. novembar kao praznik. Primirje, kojim je te 1918. godine utrt put konačnom završetku Velikog Rata, nekoliko meseci kasnije. Rečeno - učinjeno! Praznik ima biti neradan i pokretan, skoro kao Uskrs. Vlast je obznanila da se svi državni nameštenici moraju okititi lila cvetom Natalijine Ramonde, te endemske i autohtone srBske blumenvrste. Voditelji svih nacionalnih i nacionalističkih televizija za rever udenuše boje db92 Verana Matića, mada se tu može prepoznati i boja Čedomirova: preokreni-preobrni pa u rever udeni! More, i Pink mi nešto vuče na tu stranu...
Naravno, kako i priliči obeležavanju državnih praznika u šibadžijskoj naciji poput naše, međunarodni dan okončanja jednog rata proslavljen je artiljerijski, topovskom kanonadom sa bedema kalehmegdanske tvrđave u Beogradu. Ispaljeno je 6 x 10 prangija u počast Miru. Pitam se samo da li je Dačiću srce na to preskočilo, po drugi put u samo nekoliko dana? Da li je uopšte trepnuo, kada je pre neki dan na TV odvalio 'Arlaukao sam u Sarajevu po kahvanama, šta bi vi - da pucam iz topa? To smo radili, pa zajebali stvar!', da parafraziram tog PUPS ID insana. U čast Mira, sa Kalehmegdana 60 ćoraka, onomad po Sarajevu preko 60 hiljada granata. Treba imati srce, da bi imalo šta i da preskoči.
Dakle, ono po komšilucima nisu bili ratovi i bombardovanja, već mirovne proslave.

Eto, sada je sve jasno.

***
Šta vam je, od predloženog, najviše podiglo pritisak u prethodnoj nedelji?
Deder da čujem, ogluveh od silne kanonade tišine.

Saturday 10 November 2012

Voda u Buktinji


U sledećem tekstu se ne radi o nekom alkoholnom piću, epohalnom otkriću nove vrste energenata, ili epskom sukobu elemenata - kako bi neko mogao da pomisli kada pročita naslov.


KULT VODE

Voda zauzima više od dve trećine Zemljine površine; jedan je od osnovnih elemenata u prirodi, bez kojeg je život na Zemlji nezamisliv. U mnogim kosmogonijama i mitologijama zauzima ključno mesto. Grčki filozofi je uz vazduh, vatru i zemlju svrstavaju među četiri osnovna elementa.
Vezujući se za izvore i vodene tokove, čovek pravi trajna staništa, ponavlja čin stvaranja, koristeći vodu i zemlju pravi predmete za svakodnevnu upotrebu, ali i idole, žrtvenike. Prapostojbina starih Slovena i Balkansko poluostrvo bogati su vodom, pa je religija u osnovi animistička: voda je sedište duša predaka, stecište raznih demona i viših sila.
Prema vodi se ophodimo kao da je živo biće: ona se pozdravlja, daruje, prinose joj se žrtve, ona se "odmara", "spava", može biti "nenačeta", bistra, čista, zla, mrtvaja (voda koja ne otiče). Simbolička svojstva mogu da predstave vodu kao izvor života, kao sredstvo čišćenja, kao središte obnavljanja.
Voda prati čoveka od rođenja pa do smrti: rođenje, krštenje, venčanje, lečenje, pogrebni rituali. U tradicionalnoj kulturi uloga vode je višefunkcionalna. Nije svaka voda moćna, niti svaka ima magijsku snagu; obredna praksa je odredila načine, mesto i vreme upotrebe vode.
Negotinska Krajina je takođe bogata izvorima i vodenim tokovima. U narodnom običajnom životu, voda je neophodan element u obredima i ritualima vezanim za životni ciklus. Dete se kupa osvećenom vodicom odmah po rođenju, zatim na krštenju, svatovi se umivaju, preskaču korito sa vodom u koje bacaju novac. Po povratku sa sahrane ili sa groblja, obavezan je ritual pranja ruku. Po iznošenju pokojnika iz kuće, baca se "zatečena" voda, za koju se veruje da je nečista; pokojniku se za dušu namenjuje voda (pored hrane i svetlosti).
Ritualno pranje, umivanje, prskanje, kupanje - radnje su koje treba da obezbede čoveku zaštitu od raznih zlih uticaja.
Voda kao preventivno i čistilačko sredstvo, ima posebnu primenu u običajnom kalendaru tokom čitave godine. Koristi se "nenačeta" voda sa bunara ili izvora (ona koja je zahvaćena pre izlaska Sunca). Takva voda ima magijsku moć. Osvećena vodica koristi se za praznike poput Krstovdana, Varice, Božića, Bogojavljenja, Uskrsa, Đurđevdana. Za Božić se "nenačetom" vodom pričešćuje i mesi česnica.
Sveta vodica, naročito ona Bogojavljenska (koju narod uglavnom i nosi svojim domovima), može se čuvati neograničeno vreme. Ma koliko je dugo čuvali, ona ne gubi svoju osvećujuću blagodat niti postaje podložna kvarenju. Ukoliko se sva količina Bogojavljenske vodice ne utroši u toku godine, onda se taj ostatak, kada stigne nova vodica, sipa u bunar, u reku ili u cveće, tamo gde se neće izložiti gaženju i obesvećenju.
Osvećena vodica za krsnu slavu upotrebljava se za spravljanje slavskog kolača i koljiva, a može i da se ostavi malo za piće, da svi članovi doma popiju po gutljaj za osvećenje duše i tela. Bogojavljenskom vodom vrši se čišćenje, veruje se da ta voda ima izuzetnu magijsku snagu.
U lečenju bajanjem koristila se voda koja se uzimala sa određenih mesta, ili je imala dodira sa nekim drugim kultnim predmetom (bajalo se bolesnima, detetu koje mnogo plače, protiv uroka i slično). Takođe, pazilo se gde se takva voda prosipa posle bajanja.
Voda ima lustrativnu ulogu, shvata se kao živo biće.
Za lečenje su se koristile vode sa kultnih mesta, tzv. "kultne vodice".


Pojam vodica

Pojam vodice ima različito i široko značenje. Pod njom se podrazumevaju izvori sa lekovitom i isceliteljskom vodom. Na tim mestima podizani su objekti različitih veličina (česma, krst, crkva, manastir).
Termin  vodica koristi se i za naziv potesa koji obično ima lekovite izvore. Najčešće ih prate mitske priče o izlečenjima (npr. za vodu iz manastira Bukovo, povrh Negotina, veruje se da leči bolesti oka). Pri tome je vrlo važan psihosugestivni element i verovanje da će korišćenje takve "svete vodice" dovesti sigurno do izlečenja. Takva mesta daruju se novcem, slatkišima, cvećem, peškirima. Ti predmeti su tabuisani (ne valja ih uzimati sa vodica ili iz crkve). Samo izvorište smatra se svetim; veliki je greh ako se skrnavi ili prlja. Vodice se poštuju, pozdravljaju se, posećuju se najčešće o prazničnim danima.
Izvor može biti zaštićen ogradom, nadstrešnicom, pored izvora može biti postavljena kamena ploča, krst, okačena ikona, mesto za paljenje sveća; tu je obično čaša za zahvatanje vode.

Obožavanje vode prisutno je kod mnogih kultura; uzdižu je na nivo kulta. Počeci obožavanja kriju se u čovekovoj fizičkoj i duhovnoj nemoći, u strahopoštovanju koje ljudi imaju prema vodi, jer veruju da je voda živa i da raspolaže velikom snagom.

A zemlje beše bez obličja i pusta,
I beše tama nad bezdanom,
I Duh Božji dizaše se nad vodom.

Nasuprot vatri, voda svojom čistilačkom moći spira bolesti i rasteruje opasne sile:

Neka bude svod posred vode,
da rastavi vodu od vode...
... I stvori Bog svod i rastavi vodu pod svodom...
Od vode nad svodom: i bi tako.

Izvori su čest predmet obožavanja. Voda je simbol telesne i duhovne čistote. U njoj se krije vodeni duh, koji treba da se umilostivi (nikako ne sme da se naljuti). Vodeni duh može prema čoveku biti dobronameran ili zao.



Verovanje u vodenog duha opšteslovenska je baština. Vodeni demon je biće koje boravi u vodi i koje je različito zamišljano i opisivano. Za sve uspehe u ribolovu, poljoprivredi, stočarstvu treba zahvaliti pozitivnoj naklonosti vodenog demona. Takođe su za propast i nespokoj odgovorni zli demoni.
Postoje razne tabuisane radnje vezane za vodu: npr. voda je stanište duhova i treba je malo prosuti pre upotrebe; noću izbegavati odlazak na bunare i izvore. Veliko strahopoštovanje prema vodi gajili su ribari i vodeničari.
Poštujući vodu i prinoseći žrtve vodenim demonima, čovek je nastojao da posrednim putem stekne zahvalnost i tako obezbedi zaštitu za sebe i svoju porodicu. Veruje se da je vodeni demon najopasniji u periodu od Đurđevdana do letnjeg solsticija (kada dan traje najduže). Utopljenici su pozivani da zaštite letinu od tuče jer su u neposrednoj vezi sa vodenim demonima. Onome ko spasi utopljenika, oprošteni su svi gresi, jer se smatralo da je smrt u vodi najstrašnija.


Rusalke

U mitologiji istočnih Slovena to su demonska bića zamišljana u liku dugokosih lepih mladih devojaka, koje u noćima mladog Meseca igraju na proplancima, ovenčane zelenim vencima. Neprijateljski su raspoložene prema ljudima. Često mame prolaznike, zadaju im različite zagonetke ili ih ubijaju glasnim smehom. To su, u stvari, duše umrlih devojaka, prvenstveno utopljenica ili onih koje su umrle nasilnom smrću. U nedelju posle Duhova one izlaze iz vode, hodaju po polju ili se penju na drveće. Opasno je da se te nedelje bilo ko kupa u reci ili jezeru, jer ga rusalke mogu odvući u dubinu. Razni običaji pokazuju da su rusalke tesno povezane sa vodom i rastinjem, kao i sa svetom mrtvih.

Vile

U južnoslovenskoj mitologiji, vile su ženska natprirodna bića, naklonjena ljudima. Zamišljane su kao izuzetno lepe devojke zlatnih kosa i sa krilima, odevene u duge, prozračne haljine i naoružane strelama. One žive daleko od ljudi, po planinama (planinkinje, zagorkinje), pokraj voda (vodarkinje, brodarkinje) ili u oblacima (oblakinje). Verovalo se da se rađaju iz rose, nekog cveća, kada pada kiša i greje Sunce i kada se na nebu pojavljuje duga. Svoje dvorce, izuzetne lepote i raskoši, grade na oblacima.


Nekada su putnici poštovali tabue vezane za izvore i izbegavali ih, naročito noću. Društvo je u ranim fazama razvoja prihvatalo tabu kao glavni način zaštite od nepoznatog i nerealnog. U našoj sredini, npr. prosipa se voda za članom porodice kada krene na put, na ispit, "saliva" se strah sa nenačetom vodom. Da bi se oterala bolest, umiva se vodom sa vodeničarskog točka. Ukoliko je leto sušno, organizovale su se obredne povorke - dodole (to su devojčice koje pevaju dodolske pesme, prizivajući kišu).
Ljubavna magija, takođe podrazumeva radnje oko vode: bacanje novčića, bombona, končića, šećera i sl. kako bi se demoni odobrovoljili i ispunili ljubavnu zamisao. O vodi su ispevane najlepše pesme. Pored izvora i šedrvana dogodile su se mnoge ljubavi.
Voda je integralni deo ljudske kulture i čovekova večna potreba. Iz nje je nastao svet, mnogi učeni ljudi davali su joj veliki značaj, a običan čovek uzdigao je na nivo božanstva. Pored upotrebne strane, voda ima i svoju duhovnost, i zato kažemo da voda ima kultni karakter.
Simbolika vode nalazi poseban izraz u mitovima, a moć vode opisuju mnogi magijski i religiozni tekstovi u različitim tradicijama, sa različitim značenjem. Voda simbolizuje genezu svakog postojanja, smatra se osnovom sveta, materijom koja oživljuje vegetaciju, eliksirom koji osigurava stvaralačku moć, dug život i besmrtnost.
Kult vode je duboko ukorenjen u narodnoj religiji. U strukturalnom pogledu, mitovi i obredi povezani s vodom međusobno su slični. U svim tim verovanjima i kultnim radnjama ispoljava se isto uverenje u sakralnu moć vode.


Emila Petrović
etnolog-kustos Muzeja Krajine

***

U četvrtak 8. novembra, u negotinskoj Biblioteci upriličena je promocija brojeva 31-34 "Buktinje" - časopisa za književnost, umetnost i kulturu, u izdanju Krajinskog Književnog Kluba iz Negotina. Temati brojeva su satira (#31), voda (#32), Sveti Sava (#33) i muzika (#34). Emin gornji tekst je objavljen u broju 32 posvećenom vodi, i predstavlja pokušaj da se pored silesije priča i pesama na temu vode i njenih derivata, ovom izdanju doda i kratka naučno-istraživačka nota, bez pretenzija da to bude još jedan visokoparan stručni tekst, već naprotiv - da naprosto čitaocu ukaže kako i u našim krajevima postoji itekako utemeljen predhrišćanski kult vode, njegovi obredi, običaji, verovanja, mitovi - sa sve pripadajućim im bićima. Vodenim, naravno.
Potonja pseudohrišćanska kvazitradicija dovela je do estradizacije svega pa, naravno, i drevnog kulta vode, starijeg od svih crkava i politika. Zato se danas srBski ponovovernici bukvalno biju za pakovanja osveštane vodice ispred crkava širom SFR Srbije, poput čuvenog kalemegdanskog stampeda iz 2011. godine (video).
Da li će se u budućnosti ratovi širom sveta voditi zbog vode, a ne nafte, i da li će se za onu običnu, pitku (ne krštenu), tući svi a ne samo Srbi - videćemo.



Kako god bilo, promocija je prošla zapaženo. Pored organizatora i autora, bilo je dovoljno Negotinaca koje su ponuđene teme zainteresovale i pored činjenice da se u šest sati popodne na Mitrovdan najverovatnije vare slavske sarme i krmetina, kao i pokoji špricer pride - čisto suvih usta radi.


video: 1. deo + 2. deo + 3. deo

Pored Eme, govorili su i urednik "Buktinje" Goran Vučković, naš rumunski akademik Adam Puslojić, domaćini iz Biblioteke Milorad Grbović i Vlasta Mladenović, te Dragoljub Firulović, autor pesme "Luisu" objavljenog u "Buktinji" broj 34.
Ako uzmemo u obzir da su lokalni mediji u Negotinu apsolutno upokojeni, i da za to odgovorne ni voda ne može da opere (džaba vinjaci i ostale vatrene tekućine), o ovom događaju ćete moći nešto da pročitate i pogledate najverovatnije jedino na blogu Građanski Krug.
Još jedan podatak žulja mozak: radi se o gromoglasnoj tišini onih koji u opštinskoj upravi primaju platu, a nadležni su za informisanje građana koji ih finansiraju. U godišnjem budžetu opštine Negotin postoje stavke namenjene
aktivnostima udruženja i projektima u oblasti kulture, iz kojih se finansira i izdavanje časopisa "Buktinja". Na zvaničnom sajtu Opštine - ni slova o događaju. Ne treba se ovome čuditi, u hajdučkoj opštini uvek je preči hajdučki rastanak od kulture.
Doduše, jeste bio prisutan jedan član Opštinskog veća, mada nisam suguran da li se zaista radilo o službenoj dužnosti, ili je ipak u pitanju činjenica da se radi o članu redakcije "Buktinje". Sklon sam ovoj drugoj tvrdnji.

Malo filozofije za kraj, umesto zaključka? 
Može.

Budi,
kao voda.
Prijatelju moj.
(Bruce Lee)


Kao voda.
(Sun Tzu)



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...