Wednesday 31 October 2012

Scary Jeremić (repost: e-novine)


Napomena: strepnja preneta u celini celosti sa portala e-novine.




Fuck man, bilo je scary da se usereš: Jeremić o uzrocima i posledicama
(Photo: Beta)

Tokom besane noći dok je uraganka Sendi besnela nad Njujorkom, mi, ljudi sa kolodvora e-novina, satima živi bili nismo iščekujući vesti sa Nju Džersi šora, razume se, ne zbog saosećanja sa Amerikancima, već zbog teške brige za strancem u olujnoj noći koji se kliče Vuk Jeremić, a odaziva na Predsednik Generalne Skupštine Ujedinjenih Nacija. Mirno jutro dočekali smo pomešanih osećanja, srećni što je Naša ekselencija preživela, i tužni što je propao nadahnuti tekst “Otišao je jedan od njih”

Posredstvom agencije Facebook imali smo čast da dobre vesti čujemo direktno od “aktera sa terena”, lično i personalno od Jeremića, koji je iz ušuškanog stana na Menhetnu Gornjem opisivao nevreme na tečnom srpskom, ali sa već uočljivim njujorškim naglaskom

Dragi prijatelji”, počinje samouvereno Jeremić iskreno verujući da takvi postoje, “Sandy je protutanjao Njujorkom, ulice su i dalje zakrčene, ali život se polako vraća u normalu. UN su i danas zatvorene, pa sam odlučio da malo razgovaramo. Imamo sat-dva na raspolaganju, spreman sam da odgovorim na skoro svako pitanje”.

Žardinjere su letele, Nataša je plakala, ja sam je nežno ljubio: Jeremić, Marvelov junak
(Scrn: e-novine)

Iz kratkog ali živopisnog svedočenja, bilo je jasno da se omaleni Jeremić jako preplašio od Sandy, toliko da je zaboravio sopstveni jezik, za nepuna dva patriotska meseca: “Iskren da budem, u trenucima je bilo scary (da se usrereš – prevod e-n), naročito kada se polomio kran na 57-oj i 6-oj. Da se otkačio sa tih 200 metara, verovatno bi došlo do eksplozije...”, skoro u bunilu je kuckao Jeremić, ne zaboravljajući blagodeti luksuznog apartmana na Gornjem Menhetnu, “Takav vetar do sada jos nisam video, letele su žardinjere u našem kraju. Ali, mi smo dobro prošli, Donji Menhetn nije bio te sreće, oni su žešće poplavljeni...

Odgovorio sam je muževnim UN argumentima: Jeremić, Natašin junak
(Scrn: e-novine)

Osobito je bilo dramatično kada je Jeremićeva supruga Nataša bezrazložno poželela da posredstvom TV Dnevnika RTS upozna Srbe sa uragankom Sandy: “Nataša je u jednom trenutku sinoć htela da izlazi da bi se sa ulice uključila u RTS. Jedva sam je odgovorio, tako da se na kraju javila iz stana. Profesionalna deformacija...”, svršio je Jeremić ostavljajući dilemu da li se uragan dogodio i u njihovom stanu, kako se to uključuje u RTS sa ulica Njujorka, te napokon, da li profesionalna deformacija ostavlja trajne posledice?

Vuk se obraća Danici: Scary, a naše
(Scrn: e-novine)

Na naručeno Facebook pitanje o njegovim nadnaravnim sposobnostima, Jeremić je pustio estradnoj mašti na volju: “Svestan sam da predstavljam Srbiju pod svetlima svih svetskih reflektora. Mislim da se mišljenje o nama zaista menja na bolje. Sada smo na tako visokoj pozornici da nas svako gleda, i imamo sjajnu priliku da pokažemo da mnogo toga što su o nama slušali po svetskim medijima prethodnih godina u najmanju ruku više nema dodira sa realnošću. Juče mi je jedan ambasador (zemlje koja nije glasala za nas) rekao: kada bi glasanje bilo danas, imali bi ste skoro 3/4 glasova! shvatio sam dao kao kompliment i ohrabrenje...

starstarstar

Eto, po drugi put (posle priče Igora Marojevića) na blog kačim tekst koji nije napisan originalno za Građanski Krug, ili je delo nekog od autora ovog bloga. Posle posta Sendi i Hilari, ovaj tekst Pere Lukovića & Co. izgleda kao logičan nastavak rastvaranja lika em dela jednog od domaćih bezobraznika koji se spletom nesrećnih istorijsko-geografskih okolnosti, boljšojsadejstvujušči sa standardnim nepoznavanjem prirode i društva, našao u fotelji koju može da sanja čak i njegov Suludi Mentor.
SpužvaWolf ponovo pokazuje znake sumanutosti, uvaljuje velikoj srBčadi Helloweenska scary trabunjanja o oluji veka - ali ne pred spavanje, već da se ista ne bi probudila i videla kakva je tek pustoš ostala po Srbiji posle ovdašnjeg uragana poznatog pod imenom Boris Tadić & koalicija ekvidistance bolova, u kome je gorespomenuti i predmetni V.J. pozamašno saučestvovao postojanjem i opstajanjem.

Monday 29 October 2012

Sendi i Hilari


Malo o b92, pred spavanje.

Danas je, oko podneva, konačno počela sipuća kiša, taj toliko voljeni i megarabljeni neologizam, nastao u kovačnicama meteovesti Verana Matića. To je ona kiša, znate, koju običan narod oduvek komentariše sa "ne pada, nego zajebava".

U sklopu aktuelnog predhelouvinskog ludila, začinjenog olujom veka, rešio je i prepodobni Vuk Jeremić da se danas javi direktno u dnevnik b92 i podnese ekskluzivan izveštaj sa stormfronta. Ne mislim na nazi stoku, već na prvi udarni talas oluje nad olujama.
Btw, kad sam kod srbofašizma palanačkog, pojavila se na Fejsbuku stranica "Сенди, Срби су уз тебе" koja u najmračnijem stilu i tradiciji huškanja iz devedesetih, priziva sile nebeske da se američkim imperijalistima osvete za sve patnje i bombardovanje Srbije. Kako rekoh - stoka, plus masovno prijavljeno administratorima FB da tu pornografiju eliminišu.
Elem, drug Vuk Predsedavajući se iz nekog stana (enterijer u pozadini ne izgleda baš nešto preterano rezidencijalno), sav naceren javlja u program b92. Čini mi se da koristi Skype, ali drži nekakvu slušalicu kraj levog uha, kao - telefonira. Moguće je da se folira (što liči na njega i njemu slične, uvek drže telefon "u pozi" kada žele da izgledaju pametno), ili možda koristi VoIP, onaj isti servis na koji domaći telekomunikacioni monopolisti gledaju ne samo neblagonaklono, već i krivično.
No, može mu se.


Gledam večeras tu zamlatu kako se cereka u webcam dok priča o oluji koja se približava Njujorku, gradu koji je već u stanju kontrolisane panike. Važno da je sebi dao za pravo da misli kako je duhovit, pa lupeta kako su mediji njegovo (on kaže "srpsko", ali svi znamo na šta, tj. koga misli) predsedavanje Generalnom Skupštinom UN najavljivali kao "burno", a eto, ispade tako i bukvalno...
Čovek, koga u Srbiji nazivaju i SunđerBobom, nije mogao a da ne iskoristi priliku da (opet) ispadne idiot. U crtaću, spužvina najbolja drugarica je veverica u ronilačkom skafanderu i zove se - gle čuda - Sendi. Smešno, možda budalama poput njega. Kao da to nije dovoljno, u pomenutom crtaću postoji jedna kratka epizoda koja se zove "Sandy's vacation in ruins" (Sendin odmor u ruševinama). 
Smešno, ehm... aha.
Da podsetim, crtać SpongeBob Squarepants prikazuju redovno na TV b92. Deci za laku noć.


Ne znam da li je u pitanju glad, nevreme, aljkavost, nepismenost ili sipući mozak, ali ovakve idiotarije su sve češće na b92. Oluja Sendi stiže u Ameriku i uzrokuje saobraćajni (i svaki drugi) kolaps. Američka državnosekretarska oluja Hilari, stiže u Srbiju. Haos i kolaps su ionako prirodni ambijent i stanište nas domorodaca, tako da nema nikakve brige oko toga.
  1. "Sedište Ujedinjenih nacija u Njujorku biće zatvoreno zbog dolaska uragana, a svi planirani sastanci su otkazani", rekao je zamenik portparola UN Eduardo del Bej. 
  2. Državna sekretarka SAD Hilari Klinton i visoka predstavnica EU Ketrin Ešton stižu danas u Beograd, gde će razgovarati sa predsednikom i premijerom Srbije. Ova poseta će, zbog visokih mera bezbednosti, izazvati saobraćajni kolaps.
  3. Evropski parlamentarci koji su danas razgovarali s premijerom Dačićem i ministrom Vučićem impresionirani su njihovom pripremljenošću za pregovore, kaže Jelko Kacin.
Eto nama tri udarne vesti za ponedeljak 29. oktobar svetopropasne 2012. godine. Prva je oluja veka, druga oluja je politička, a poslednja, treća - oluja mozga.

Pučanstvu za laku noć, i puste snove.

Tuesday 23 October 2012

Hronika Palanačkog Uma - VII deo


Jednostavno, palanački um izgleda neuništiv. A nije.
Palanački um, takođe, ne izgleda nešto naročito opasan. Jeste, jeste...
Zbog toga, nastavljam sa Hronikom Palanačkog Uma.

Ovih dana domaće dahije se utrkuju u obilaženju istorijskih stratišta naroda, koji žele iz srpskog da prekomponuju u srBski. Nepodobna prezimena po direktorskim kancelarijama se zamenjuju podobnijim, ustašolatinična signalizacija zamenjuje srBokiriličnom, žuti japiji ustupaju pozicije naprednjačkijoj varijanti tih parazita. Vrhovni jahači magle svakodnevno brkaju početak i kraj digestivnog trakta.
Pojam kolonizacije u Srbiji danas, dobija sasvim drugačije značenje: masovno uvlačenje drugima i sebi u debelo crevo (lat. colon). Nego, da pređemo sa anatomije za 1. semestar I godine Medicinskog fakulteta, na sociopatoplošku kategoriju poznatu kao "politika u Srbiji". Na njoj će mnogi mentori i konsultanti budućih doktorata tek zarađivati.
Elem, Vojvoda Republike Srbije i Premijer Unutrašnjih Poslova iste nam, poslednjih dana ispolagaše silne vence po Beogradu i Kragujevcu, troprsto se krstivši uz bruj pop-muzike u pozadini, sve začinjeno dimnom zavesom od tamjana. To što ortodoksni dušebrižnici tvrde da u njihovoj tradiciji tj. kodeksu ponašanja, polaganje venaca na grobove ima šizmokatoličku etiketu, očigledno da tradinaciosvešćene glavešine mnogo ne brine. Dogovoriće se, kao i oko svega drugog. 


Oči bode šumarički tronožac, na kome je bio postavljen venac sa lentom, na kojoj je miroslavljevim fontom bilo zlatopisanije "predsednik republike". Odmah do njega, na zemlji, venac sa crno-crveno-zlatnožutom lentom, tj. bojama postnacističke, nove Nemačke. Države Vilija Branta, koji se nije uzdizao, iako je bio antifašista, već kleknuo u Aušvicu i u ime svog naroda zatražio oprost od svih žrtava stradalih od ruke i čelika najgoreg taloga koji je izrodio nemački narod. Čak i Tadićeva semihipokritna izvinjenja po Bosni i Hrvatskoj imaju nekakvu, makar malu dozu ozbiljnije namere i naznaka svesti o tome šta smo to radili devedesetih po komšiluku. Međutim, kao i svaki narcisoidan i polusumanut vladar, koji vlast i državu piše velikim V i D, i vidi ih samo kao oficijelne zgrade, diplomatska fotografisanja, molitvene fruštuke i granično kamenje, Boris je apsolutno zaboravio da u toj državi postoje i živi ljudi, građani, oni koji nisu članovi samo njegove stranke.
Sa druge strane, Vojvoda Tomislav Nikolić nema čak ni to, i ne čudi me. Predsednik bez osećaja za diplomatski takt, trenutak i mesto kada i šta treba reći, mrzovoljno-paćeničke grimase koju nosi u radno vreme i domaćinski pecarski čučanj u slobodno - da, takav lik ne razume kako mali potezi mogu da odaju veličinu nekoga čoveka. Milošević je obožavao da se drvi pred strancima (sve dok ne dobijemo po nosu zbog njega), ovaj bi najradije da ne promoli nos. Ili, makar da se nasmeje.
Ne radi se ovde o stupidno-prostačkoj logici: oni su nas streljali u (mojim rodnim) Šumaricama i zato će njihov venac da bude na zemlji, a naš/moj na tronošcu, jer smo svojim žrtvama dokazali da smo narod nebeski kome zulum vazda čine sile belosvetske, koje za Boga, Čoveka i Svete Teritorije ne mare, no za profitom besomučno trče. Da se razumemo, ovo nije rekao Ivica Dačić - ali kao da jeste. Jer mu je baš to sve vreme na umu. Zato su Dačić i NIkolić (a ne Tadić) idealan par. Njima kao treći prst ne odgovara ni sumanuti Koštunica, zato je tu uvek dežurni Dinkić da pripomogne - uz odgovarajuću kompenzaciju, naravno.
Hoćete još neki dokaz? Eto vam najnovijeg Nikolićevog gafa oko Bosne - sada ni njega nisu dobro razumeli, kao Dačića onomad.
Spomen pobijenom narodu u Šumaricama i dalje služi prvenstveno kao estradna manifestacija (sve teže prikrivane) rusofilije, te teške bolesti nervnog sistema nacije. Umesto da to bude mesto pokajanja i pomirenja srpsko-nemačkog, i nikoga više, naši foteljaši se i dalje drže logike nadgornjavanja sa Svetom. Jednostavno, trebalo je odavno da oba venca (neka budu simbol sekularnosti dvaju država, a ne religijašenja) budu na zemlji, u podnožju spomenika. Tako se ne vređa ni ruska mečka niti srBstvo, već iskazuje poštovanje državi koja je priznala svoj greh. Tako se otvara staza sopstvenom otrežnjenju.
Tako se staje za vrat fašizmu u sopstvenim redovima, makar simbolično, za početak.
Pored ovoga, nikako mi nije jasno šta tu traži bilo koji predstavnik Rusije. Rusi nisu oslobodili Kragujevac (štagod to da znači) kao što jesu Beograd. Ako predstavljaju pobedničke sile iz WW2, gde su onda Amerikanci, Englezi, Francuzi? I koga bi onda tu, zapravo, predstavljala Nemačka?!
Sramota. Sreća da je prag tolerancije stranaca daleko veći od našeg infantilizma.

Domaći političari-kvaziantifašisti nikako da se ugledaju na jednog pravog antifašistu. 
Zašto, jer je bio Nemac?!


Jozef Šulc jeste bio vojnik Vermahta, učesnik vojnih operacija 1941. godine u okolini Smederevske Palanke. Kada su 20. jula te godine dobili naređenje da streljaju 16 zarobljenih partizana, odbio je da puca, bacio šlem, pušku i uprtače. Streljan je zajedno sa zarobljenicima. Oficir koji je izdao naredbu za streljanje, pedantno je sve zabeležio i slikao, što je potom olakšalo identifikaciju mesta i učesnika. Uteha, pa makar i takva.
Porodici da je javljeno kako je Šulc stradao u borbi.


Priča je bila namerno zataškana kako ne bi pokvarila arhetipsku sliku Nemaca kao vekovnih srpskih neprijatelja i fašista. U SFRJ se nije tačno znalo ime ovog nemačkog vojnika (posle rata se čak tvrdilo da je to neki Hrvat u nemačkoj uniformi), sve dok početkom sedamdesetih godina brat Jozefa Šulca nije došao u Smederevsku Palanku i potvrdio identitet. U to vreme je Šulcu spomenik podigla jedna žena, kraj puta ispred svog dvorišta, koji je tadašnja vlast oborila i zabranila. Kasnije je spomenik ponovo uzdignut a jednoj ulici u Palanci dodeljen naziv po njemu. Zbog protesta "boračkih" organizacija, Šulcovo ime nije stajalo na prvobitno postavljenom spomeniku streljanim partizanima, na mestu događaja. Dodato je tek 1981. godine, kada komemoraciji po prvi put prisustvuje i ambasador Nemačke. 
Po ovom događaju je Zastava Film 1973. godine snimila kratkometražni poludokumentarac "Joseph Schultz", koji je potom prihvaćen kao pomoćno učilo američke Asocijacije filmskih arhiva, kao i deo školskog priručnika "Teaching the Holocaust" izraelske Torah Aura produkcije.
Neonacisti i dan danas tvrde da je cela priča izmišljena i negiraju učešće Jozefa Šulca u njoj. Naravno, stoka i ne zna za drugačije.


Jozef Šulc stoji rame uz rame sa Martinom Nimelerom, Tomasom Manom i Vilijem Brantom.
Srđan Aleksić stoji rame uz rame, kao srpski (nažalost, ne i srbijanski) Jozef Šulc.
A ove naše sitne duše? Oni ne stoje nigde, niti će ih se sutra iko sećati.

***
I šta sad, sa ovakvim osvrtom na prethodni vikend - kakve bre ovo ima veze sa Filosofijom Palanke, hronikama palanačkog uma?!
Ima.


Neki mediji prenose ovih dana izjave domaćih javnih ličnosti na temu prekomponovanja novosadske gradske vlasti, ali i tumbanja po upravama javnih preduzeća i ustanova u nadležnosti tog grada. Najčešće citirani pojmovi su "palanački" i "puzajući fašizam", i vežu ih za neoljotićevštinu oličenu u organizaciji "Dveri", kao i potezima koje povlači naprednjačko-socijalistička gradska vlast, sa sve pripadajućim im poznatim i proverenim političkim supozitorijama, koje konstantno kolonijalno orbitiraju oko velikih.
Lamentira se i kuka nad funkcijama, prvenstveno u sferi kulture, na to lepi fašistička markica sa poštanskim žigom iz Centralne Srbije. Zaboravlja se, pritom, da je Novi Sad u poslednje vreme leglo fašističkih organizacija - srBskih i mađaronskih ponajviše. Takvi su prizivali i konačno dobili ovakvu gradsku vlast. Oni, koji su ranije dobili glasove građana da to zlo iskorene, svoje mandate protraćili su u besomučnoj pljački i foliranju po Grandovima i sličnim leglima prostakluka, tog prirodnog staništa fašizma srpske palanke.

Ne znam da li je Mirko Ðordevic na umu imao baš 'Hitlera iz mog sokaka', kada je spomenuo "palanački fašizam", ali...

novosadski nastavnik fizičkog, u kameradenšaftraum stroju

Fašizam/nacizam palanke predstavlja pojam koji je definisao Radomir Konstantinović u "Filosofiji palanke", i nema veze sa zločinačkom ideologijom idiota koji su izazvali II Svetski Rat. Međutim, ima veze sa duhom i stilom koji preovlađuju u srpskom puku već nekoliko vekova, gde taj isti narod uopšte ne pokazuje nameru da ga se otarasi, ali (nasuprot tome) itekako ima običaj da eliminiše pojedince - poput Dositeja Obradovića, Kneza Mihajla Obrenovića, Zorana Ðinđića, Dimitrija Tucovića - koji se trude da ga razotkriju i razveju. Puka je slučajnost da Konstantinović nije skončao na isti način; povukao se u samoizolaciju, što ga je uklonilo sa nišana tih i takvih. Mada, imali su oni i druga posla u poslednjih par decenija - po pitanju tih nišana, jelte.
Moguće je, palanačkim poimanjem antifašizma, Šešelja i Nikolića pogrešno videti i tumačiti kao ne-fašiste. Radi se o ljudima čiji se profil lika i dela najviše poklapa sa onim Josifa Visarionoviča Džugašvilija Čeličnog (nadimak mu potiče od nemačke reči stahl - čelik). SRS je svoj duboko ukorenjeni boljševizam sve vreme krila iza navodnog četništva, okupljajući prvenstveno one kojima SPS nije bio dovoljno - radikalan, naravno. Šešelj i Nikolić su najobičniji (nimalo originalni) rusofilski foliranti, neopašićevske zamlate, i takvima ih treba (po)smatrati.



Problem Srbije, pored strahovite inertnosti u glavama, leži i u palanačkom nepoimanju fašizma; za fašizam postoje jasno definisani kriterijumi identifikacije, koji se kod nas (naravno, kao i sve ostalo) kreativno tumače. Moguće je tu negde uklopiti i to palanačko nepoimanje antifašizma, za čije perjanice jasno markiram Dačićevu pseudolevičarsku udrugu, politički posve neutralno aromatičnu i obezglavljenu DS (niti smrde, nit' mirišu), agroliberalne kameleone kardinalskih kolorita, te sumanutog Vuka Draškovića sa šačicom simpatizera fotografija obrijanog kraljevskog pukovnika Mihailovića. Oni su utkani u podlogu na kojoj buja crkvenjačko-kokardaški duh navodnog antikomunizma, a zapravo se radi o onom istom hajdučko-šićardžijskom geačini koga su redovno podmetali svaki čas Austrijancima, Rusima, Turcima, Karađorđevićima ili Svetosavlju, puneći mu glavu slamom, začepljujući uši vunom, sa pravom od njega očekujući da bez ičije pomoći sam žmuri pred Svetom i Vremenom - jer tako treba.
Srbijom i danas vlada ovčarsko-svinjarski mentalitet: grebatorski, sebičan i sumanut.
Proširimo tezu i na palanačko anti i ehteseuropejstvo, na sam život i njegov smisao.



razglednica iz Negotina, avgust 2005. 

Takav narod ne može da iznedri prosvetiteljsku elitu.
Takav narod samonikle niše razuma obavezno proglašava izrodom, izoluje ih, ukoliko je to moguće i istrebljuje.
Odatle potiče tolika agresivnost prema slobodnim intelektualcima, nezavisnim medijima, savremenom obrazovanju, internetu, Nevažećima, Belim listićima, bojkotašima, REKOMu, Ženama u crnom, ateistima, Prajdu. Pojedincima. Svemu što se ne uklapa u palanački "sistem". Homofobija jeste jedan od kriterijuma za dobijanje značke na kojoj piše "fašizam", radilo se o palanci ili ne.
U palanci su promene nedopustive, jer obavezno dovode do provale tora i ulaska svetla u burdelj.



Napomena:
Burdelj je poluukopan objekt/stanište, u kome borave čobani zajedno sa stokom; sastoji se od jedne zajedničke prostorije sa ognjištem. Izraz se koristio u brdsko-planinskom, pretežno stočarskom delu Istočne Srbije. (Glasnik Etnografskog Muzeja 31-32, Negotinska Krajina, 1968-1969 Beograd, str. 243)
Nije povezan sa francuskom reči koja se odnosi na javne zgrade za relaksaciju gospode.
 
Nema preciznijeg opisa Srbije, već dugo vremena.

Sunday 21 October 2012

Troprstohvat soli u glavi


Danas je u Beogradu otvoren 57. Međunarodni sajam knjiga.
Naš drugar Igor Marojević na svom FaceBook profilu objavljuje da ovoga puta neće biti u mogućnosti da potpisuje svoje knjige posetiocima i kupcima, jer nema novu knjigu u izdanju "Lagune", a "Dosije" (izdavač zbirke eseja "Kroz glavu") do sada nije imao zabeležen običaj da pisci overavaju svoja dela na Sajmu. Nebitno.
Igor je, kao poklon svojim čitaocima, u javnost pustio jedan tekst iz knjige "koju inače nije lako nabaviti" (kako sam to kaže). Objavljujem ga i ja ovde, na blogu - prepun je srBosimbolike. Ubeđen sam da autor neće zameriti na tome.
Indeed.


PRSTI
Dizanje tri prsta uvis jeste sport koji na najupečatljiviji način upražnjavaju domaći navijači. S druge je strane, tim gestom, vrhunski istaknuta pojedinka poput srpske pobednice Pesme Evrovizije 2007. godine Marije Šerifović, nehotično prizvala i prozvala pre svega razne bosanske i hrvatske blogere (na www.superbosna.com, www.forum.hr itd.). Ljude s dovoljno vremena i znanja o novim podvrstama komunikacije internetom dugo su mogle da razonode ili rasrde brojne polemike nastale tim povodom (a često i bez povoda) na rečenim vebstranicama ali i na srpskoj vikipediji, na rb.blogger.ba, www.eurosong.hr... U jednom njihovom delu, troprstašenje Marije Šerifović pominjano je samo kao uvod u pitanje: čiji su tri prsta zapravo simbol?
Ispod bistrih veb-jelovnika najraznolikijih blogova nizale su se fotografije na kojima su palac, kažiprst i srednji prst odeljeni od malića i domalog prsta na rukama simpatizera Srpskog pokreta obnove ali i pripadnika nemačkih nacističkih, kao i ustaških formacija iz Drugog svetskog rata. (Što se tiče Hitlerovog doba, taj pozdrav, Künengruß – inače u međuvremenu zabranjen u Nemačkoj – značio je simbol "otpora", u kojem tri prsta podražavaju početno slovo W reči otpor na nemačkom – Widerstand.) Čak su se i neki anglosaksonski dokonjaci čudili takvoj koincidenciji, koja je pak na balkanskim veb-stranicama postala vrelo istorijskih iskopavanja, opštih argumentacija i ličnih uvreda. Poteklo je mnogo buke i besa iz čega se malo šta razlučilo, mada su obrazloženjima, direktno ili u aluzijama, zahvatani tradicionalni katolički i pravoslavni, ali i arijanski i arijevski simboli; sveti Sava, Njegoš i Karađorđe; sveto trojstvo ali i trojstvo predmeta kakvi su pištolj, bomba i kama. Jedini konsenzus srpskih i nesrpskih blogera, mada je to malo koji od njih primetio, bio je da su Srbi kao simbol tradicionalno koristili sljubljena tri prsta, te da su ih tek devedesetih godina 20. veka raširili.
"Prvo razdvajanje prstiju, ‘razdvajanje Svete Trojice’ kod Srba desilo se početkom devedesetih godina prošloga veka, i za to je najodgovorniji tadašnji vođ opozicije (...) Vuk Drašković. Od vremena uspona nesrećnoga Draškovića Srbi zaboravljaju stari hrišćanski pozdrav sa spojena tri prsta i uzimaju antihrišćanski sa razdvojena tri prsta. Na to su upozoravali i različiti četnički listovi u emigraciji, ali i razne omladinske nacionalne organizacije u otadžbini. Ostaje nam nada da će budući naraštaji imati uši da čuju upozorenja koja im danas upućujemo, te da ćemo odbaciti ovakav način salutiranja i obnoviti pravoslavni pozdrav koji koristimo već duže od hiljadu godina", piše pak na sajtu "Centra za istraživanje pravoslavnoga monarhizma" (www.czipm.org).
Od onih koji ih bez obzira na upozorenja pravovernih eksperata i danas šire, verovatno je malo ko svestan svih pomenutih konotacija. Ali, to ne znači da ih sve ne pušta u pogon čim raskrili i podigne tri prsta. Sve to se samo uklapa u šaroliki kontekst gotovo svih pojava u Srbiji 21. veka. Kao i činjenica da je kontekst, u kojem su podizana tri prsta devedesetih godina prošlog veka, bio čak maksimalno šarolik. Od početka je simbolički overavao najrazličitije aspiracije: od slobodarskih i revolucionarnih do krvoločnih. Problem jeste u tome što su nam potonje bolje upamćene i što su više odredile dalja domaća zbivanja i spoljnopolitičke reakcije.
Pozdrav sa uzdignuta tri prsta je u međuvremenu postao srpska konvencija. Da će biti tako, još 1996. godine je nagoveštavala izjava čuvenog košarkaškog beka Aleksandra Đorđevića, idola mnogih navijača ali i običnih ljudi kojem se baš i nisu mogle pripisati neuravnotežene izjave. Iako se možda očekivalo da će on reći da palac, kažiprst i srednjak javno i inače diže da bi se intimno podsetio trojki koje je davao na terenu, radije je tada, za američki magazin Sports Illustrated, kazao da je dizao tri prsta "ne da bih provocirao. Naprosto: to je Srbija, to smo mi, to sam ja – ništa drugo. To je moj ponos." Nešto slično, ono da nije učinjeno zbog provociranja, izgovarali su fanovi pobednice Pesme Evrovizije 2007. ne bi li je odbranili od pripadnika drugih nacija koji su se osetili ugroženo dok je ona tokom glasanja pred TV kamerama Starog kontinenta bodrila sebe i, uzgred, celu naciju dižući tri prsta (tačnije šest, jer je pritom koristila obe ruke) i skandirajući: "Pomozi Bože!" Rečeni slogan je inače pušten u puni pogon upravo na košarkaškim utakmicama, kad, koju sekundu pre kraja, srpski igrači tesno gube pa bi publika da im se nađe zahtevajući od Gospoda da im ubaci loptu u protivnički koš.
Dizanje tri prsta dobar deo Srba verovatno shvata kao poslednji način da ispolji nešto svoje, kao benigno inatan gest očuvanja identiteta sred zahuktalih globalističkih integracija u kojima jedan nacion oseća da se odriče nečeg posebnog. Naravno da treba imati nešto svoje. Makar pritom uzeli atest na znak koji i nije naš i makar asocirao na to kako je nacistička vojska organizovano prolivala krv Srba, te na novije srpske i izvorne ustaške (para)vojne formacije. Ali, to je kanda gotovo jedina mogućnost koja beše preostala ako se govori o drugim ručnim simbolima koji su došli sa Zapada: dva prsta kao znak pobede, cela ruka pa čak ni uzdignut palac ovde se nisu nikad čestito primili. Viktoriju (dva prsta u obliku latiničnog slova V) devedesetih godina prigrabili su predstavnici drugih zaraćenih strana – pre svega Hrvati i Albanci; čitava ruka u zraku kao pozdrav deluje ili mlako (ako su prsti rašireni) ili kao preterana kopča s nacizmom (ako su sljubljeni), a uzdignut palac je ionako manje pogodan za zdravljenje nego za autostopiranje.
A ako je posredi već inat, jedini znak iz dotične vrste koji je potekao sa Zapada a koji je Srbijom slobodnije pronošen, osim tri prsta jeste uzdignut srednji prst.
Igor Marojević, 21.10.2012.
***
Da se ne zanosimo kako je ovo besplatna reklama Marojevićeve knjige - jer nije. Ali jeste odličan foršpan današnjem danu i svemu što se dešavalo tog datuma.
Kao što već rekoh, otvoren je ovogodišnji Sajam knjiga. Na današnji dan, ali pre četiri godine - u vreme 53. Sajma, održana je osnivačka skupština radikala prefarbanih u naprednjake. Tom i Džeri su ispunili sva proročanstva koja su sebi i Srbiji tada obećali. Pisano je tada i o tome na ovom blogu (Sajam Knjiga). Danas oni gazduju svim srbijanskim prstima. U poslednje vreme biju po žutim ali i crvenim prstićima, podjednako neimunim na to pusto prstašenje.
Čini mi se, ipak, da zaboravljaju kako se prstima može načiniti još jedna digiforma:


Tog utorka, 21.10.2008. godine, na svoj sajam knjiga krenuo je i buljučić negotinskih naprednjaka. Onih, koji su prvo od 1991. do 1997. dizali tri prsta Vuku pod bradom, potom na Otadžbinskoj upravi dizali dva prsta ZA isključenje Tome Nikolića iz SRS, pa potom i Nikoliću pokazali jedan prst 2010. i pobegli u DS. OK, i žutima su pokazali isto, hteli da po ko zna koji put preprodaju mandate, pa kada ih niko više neće sada opet jure lokalne "đilasovce" i uvlače im se.
Pojma nemam šta su to "lokalni đilasovci", secite me gde sam najtanji.

Nažalost, mnogo dobro znam ko je ko i šta.
Znate i vi, takođe. Ne pravite se nevešti.

p.s.
Iako je Igorovu knjigu relativno teško naći u prodaji, ja sam je ipak nabavio sa ovogodišnjeg Sajma. Ko ne bude mogao i dalje da je se dočepa, a želi da pročita, evo linka za čitanje ili download sa mog Google drajva.
Igor Marojević "Kroz glavu" .pdf

Monday 8 October 2012

oktoMbarski salOOn


U Beogradu je 1. oktobra otvorena tradicionalna manifestacija "oktoMbarski salOOn" na kojoj svoje instalacije izlažu eminentni nacionalni radnici i stručnjaci u oblasti menadžmenta krvi i tla. Ova svojevrsna parada nacionalnog ponosa za budale traje dragstorski, non-stop, do narednog prvog oktobra.
Sa i bez M, svejedno.

Evo ovogodišnjih laureata.

Ne okreći se, brate


Aca i Žaca (burleska)

Pobesneli Pahomaks, drumski ratnik duge

Žuta štampa, dnevne novine "Juče"

PUPS i more

Bio jednom jedan gladan mišić

Crni, beli, prazi i mamur look

Pre i posle 5. oktobra 2000.

Krkobabići trče pobednički krug

Jagodinka Mraković - Balvan, ponositi aktivizam

Q: Predrag Marković, publicista i državnik? 
A: Jokbre.

Pera i Vladika

Stilski nameštenik, Boki XIV

Boyz in da hood
(Nazgûl, KKK, Hamas, Ninjas, Afghan Burkas)

Ko će kome podržati - sve nijanse žutila

 Svi smo mi pomalo socijalisti!
Srbija se saginjati neće!!
Idemo dalje!!!

Pored najnovijih radova, prezentovani su i nagrađeni radovi sa ranijih i uvek aktuelnih salona, pod naslovom "Oprem tradicionalno dobro: Retrospektiva besmisla".





***
OK, ima li ovaj blogpost ikakvu poruku ili smisao, uopšte?
Ima.


"Onoga trenutka, kada određeni skup ideja proglasite imunim na kritiku, satiru, podsmeh i prezir, (vaša) sloboda mišljenja postaje nemoguća."

(Salman Rušdi)

p.s.
Ako organizatori Prajda ne budu tražili zabranu ove izložbe, onda su stvarno Dveri.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...