Thursday 29 January 2015

Izuvanje


Od raznošenja bakterija do ostavljanja tragova toksina, evo nekoliko razloga zašto bi obuću trebalo ostaviti na ulazu u kuću.


Gilje su super. Nosimo ih više od 40 hiljada godina i nepotrebno je reći da su nas do sada zaista dobro služile. Prvi vidovi zaštite nogu nastali su usled prirodne potrebe da zaštitimo stopala od snega i hladnoće - s obzirom da ne živimo na planeti pokrivenoj tepihom od meke trave i sličnih materijala, cipele predstavljaju svakome od nas osnovni "luksuz".
Međutim, da li je potrebno da ih nosimo i unutar svojih domova? U USA i nekoliko drugih zemalja misle da jeste, za razliku od mnogih kultura u kojima se obuća unutra ne nosi. Neki ljudi naglašavaju na ulazu svog doma da se unutra ne ulazi obuven, što može da naiđe na negodovanje onih koji pate od stidljivosti ukoliko na nogama nemaju svoje omiljene potkovice. Postoji obilje razloga zašto se treba izuvati kada se negde uđe.
Porazmislite o sledećim razlozima:

1. Bakterije


Idemo odmah na "bljak" faktor: vašim cipelama pokupite razne pogane bakterije, koje potpm raznosite po kući ukoliko se ne izujete. Istraživači sa Univerziteta u Arizoni su sakupljali razne bacile i mikrobe sa obuće, i otkrili da ih na spoljašnjoj strani cipela ima preko 421000 - uključujući eširihiju koli i izazivače meningitisa i dijareje; klebsielu pneumonia koja je uobičajeni izazivač infekcija povreda i krvotoka, ali i upale pluća; tu je bila i seratia fikalia, vrlo retka bakterija koja izaziva infekcije rana i disajnih puteva.
Ukapirali ste poentu?

2. Otrovi


Nedavna studija američke Nacionalne agencije za zaštitu životne sredine (EPA) pruža dokaze da se štetni herbicidi u tragovima mogu naći na našoj obući. Herbicid pod nazivom 2,4-Dihlorofenoksisirćetna kiselina (2,4-D) unet je preko obuće nedelju dana posle njegove primene na travnjaku ispred kuće. I ne samo to, tragovi ovih hemikalija koje su unete mogu se naći čak posle dužeg vremena u odnosu na hemikalije koje unosimo kroz voće i povrće koje nije uzgajano na tzv. organski način. Iako se istraživači nisu bavili uticajem tih hemikalija na ljudsko zdravlje, ipak kažu da potencijalna opasnost postoji. Izloženost herbicidu 2,4-D može imati neposredne i relativno male posledice, poput osipa na koži ili gastrointestinalnih problema; dugotrajne posledice izlaganja ovoj hemikaliji za sada još uvek nisu poznate, tvrde oni.
Drugo istraživanje je pokazalo da 98% olovne prašine pronađene u domovima biva uneto spolja, na obući. Olovo... fujto!

3. Štroka


Da ostavimo po strani bakterije i otrove, ali cipelama takođe unosimo mnogo dobre stare prljavštine i čađi. To podrazumeva više čišćenja, što zapravo znači:
a) još čišćenja!
b) još sredstava za čišćenje
Zbog čega biste gubili vreme na dodatno čišćenje i bacali pare na kupovinu sredstava za održavanje čistoće, kada jednostavno možete da izujete obuću i prekratite muke?

4. Habanje poda


Što je više prljavštine i sitnog peska na podu, to će se pre njegova površina pohabati i oštetiti, a tepihe ćete morati više da čistite i ribate. Sve te mehaničke "aktivnosti" podrazumevaju oštećenja na podu, pa ćete pre ili kasnije morati da zamenite neke od ploća ili dasaka po kojima gazite. Izuvanje podrazumeva manje bačenog novca na održavanje poda u vašem domu, tj. u krajnjoj liniji manje para za zamenu oštećenih podloga i manje bačenog materijala po deponijama. Takođe, iako su habanje i oštećenja koja nastaju obućom uglavnom minimalni, ipak su to i dalje - habanje i oštećenja.

5. Komšiluk


Urođenici po stambenim zgradama u urbanim sredinama napakovani su jedni drugima povrh glava. Bez obzira na tu činjenicu, zašto bismo morali da maltretiramo komšije na spratu ispod nas konstantnim kloparanjem svojih potkovica za dvonošce? Lepo se izujete u svojoj kući, i imate bonus dobrosusedske odnose gratis.

6. Udobno i zdravo


Osim ukoliko nemate nekih zdravstvenih problema zbog kojih vam nošenje obuće umanjuje bol, bez obzira na to koliko su vam cipele udobne, stopala će vam verovatno biti srećnija van njih. Oslobađanje vaših šapa stega obuće omogućava lakše mrduckanje prstima, što vraća život u stopala. Takođe, tu je i emotivna strana priče: skidanje obuće predstavlja simboličan prelaz iz velikog spoljašnjeg Sveta u relaksirajuće utočište vašeg Doma.
Plus, ići bosonog je zaista zdravo za stopala. Istraživanja su pokazala da deca koja po navici idu bez obuće imaju daleko manje problema sa ravnim stopalima, imaju jača stopala i fleksibilnost, i manje ortopedskih deformiteta. Dopustite mišićima vaših stopala da rade svoj posao, pomozite im da ostanu jaki i fleksibilni.

Jasno je da će uvek biti ljudi koji ne žele da gledaju tuđa stopala, baš kao i onih koji će uvek više voleti hod bez obuće. Kojoj grupi vi pripadate?

Treehugger, 19.01.2015.

***
Zamislite samo šta bi se desilo kada bi na ulazu u Narodnu skupštinu Republike Srbije bilo obavezno izuvanje i pranje nogu pre početka sednica?


Onda ne bi morali da svaki čas potežu ona 4asa, čuveno napredno sredstvo za glancanje parketa i ribanje obraza Parlamenta. Više se ne bi unosili raznih mikrobi, otrovi i štroka, činila šteta, maltretirao komšiluk. I, kao krajnji rezultat svega toga, živelo bi se udobno i zdravo.
Samo ih treba sve izuti, i to odmah - na početku.

Wednesday 28 January 2015

Lajmet


Šta nam to ovih dana poručuju neki mali ljudi koji žive u ćoravoj kutiji?

#1. Zona B

Drug Sekretar lovačkog društva, za b92 kaže:
"Lovna površina je smanjena za deo koji je oko predsednikove kuće i jedan određeni pojas oko njega, ali lovačkom udruženju "Vladan Milošević" iz Knića to ne pravi nikakvu štetu iz razloga što nam je tu divljač mirna, bezbedna, nemamo nikakvog krivolova i to nam je jedan, sad, otprilike kao prirodan rezervat za divljač."


Da li je ovaj svestan koliku je istinu rekao?

#2. Reče mu jedan čo'ek (i jedna žena)

Čuvenu Jelenu Vusirajot Trivan postaviše za v.d. direktora JP "Službeni glasnik". Njen prethodnik Radoš Ljušić imao je tim povodom da kaže samo sledeće:
"Od danas više nisam na čelu JP Službeni glasnik. O razlozima neću da govorim jer sam dao reč čoveku koji me je na to mesto i postavio. Zamoljen sam da se povučem i da ćutim."


Reče mu jedan čo'ek da bude direktor jednog javnog preduzeća. I bi tako: Fiat director! Konkursi, uslovi, komisije i zakoni - to ne postoji ovde. Odavno.
p.s.
Molili su ga i mnogi drugi da ćuti, pa ništa.

#3. Znamo se

Na pitanje novinara kako to da VBA obezbeđuje Vučića, ministar unutrašnjih dela (MUD) odgovara:
"Premijer je bio ministar odbrane, on poznaje te ljude."


Ako je to način za odabir obezbeđenja najviših državnih funkcionera, onda nema razlike u odnosu na izbor iskusnog i poznatog obijača trafika za jednog od prethodnih MUD; možda je i aktuelni ministar vojni tako isto sredio neku kupaonu u nekoj kasarni, pa stekao kvalifikacije? Dakle, i njemu reče jedan čo'ek. Po toj logici sledeći premijer biće opet sadašnji ministar ONO&DSZ? Btw, to beše onaj isti ministar koji obožava da ponavlja frazu "mi, u vojsci", kao da je tamo zaposlen a ne u Vladi. Šta onda sprečava Tasovca da govori "mi, u zaječarskom Pozorištu", Ukorički da ponavlja "mi, Komunalci Beograda", Dačića da mantra "mi, u OEBS-u" ili Velju Ilića da kaže "mi, u vanrednim situacijama"?
OK - ovo poslednje jedino ima smisla.

4. Shoku Tito

Ivica Dačić:
"U teškom trenutku vodim OEBS, koji je osnivao Tito."


I, šta sad - da pevamo danju, pevamo noću "MIljacku" umesto jauka?


Ili da grupno navučemo tesne gaće i kožne zvoncare?
Hm... Ja b'tu ne b'ništa dir'o. Zbog rogatog piva, ne zbog onih iz Zone B pod #1.

5. Zec beli sreću deli

Jorgovanka Tabaković, novinarki: 
"A šta bi vi savetovali da ste na mom mestu?"


Da pomazi zeca, za sreću? Ili možda...
Bljak.

6. Etaloni

Vučićeva poslanica Ciprasu: "Ne verujem u politiku lako ćemo."
Vulin savetuje Grke: "Ugledajte se na nas."


Srce i završetak debelog creva su na levoj strani, što bi rekli drugovi Etaloni sa slike. Ni tu nema lako ćemo tek tako. A kad je tvrdo - Čović je uvek tu, da uskoči.

7. Vila

Aleksandar Vučić preko Ciprasa poručuje ovdašnjim ljubiteljima grčke levice&girosa:
"Da... obećavam kule i gradove koje je nemoguće izvesti a da to niste zaradili - sebe doživljavam kao ozbiljnog i odgovornog čoveka i to u Srbiji da čujete nećete."


Vila zidala, vila rušila. Nego, šta bi sa čuvenim ekspozeom i još čuvenijim VOT?
A to da je ozbiljan i odgovoran - zaista, u Srbiji da čujete nećete.

***
Ovo nisu "vesti" skinute sa Njuz.net. Ovo je LajmetB92 za poslednjih nekoliko dana, stvaran život. Tu ni fotošopiranje ne pomaže.

Tuesday 27 January 2015

70 godina kasnije, još uvek grmi


Smrt fašizmu

Facebook: Ateisti Srbije

27. januar je Međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta, dan kada je 1945. godine oslobođen nacistički logor Aušvic-Birkenau. Dan kada je istina svom snagom pokuljala iz tog pakla u lice celog Sveta, koji je dotad u neverici okretao glavu od priča o Zlu. Svaka slika i najmanji predmet iz Aušvica još uvek odišu užasom koji je osetila svaka od preko milion žrtava ludila koje je obuzelo Nemačku tog doba, i to samo u tom jednom Pogonu Smrti (a kojih je ukupno bilo stotinak). 
Posledice su ostale neizbrisive, i još uvek na njih nailazimo.

David Seymour / Magnum Photos

Ova fotografija je snimljena 1947. godine u Poljskoj, u jednoj instituciji za zbrinjavanje dece sa psihičkim problemima. Devojčica se zvala Tereza (na tabli piše Tereska, što bi na poljskom otprilike značilo Terezica). Odrasla je u nacističkom koncentracionom logoru, i nekim čudom preživela Pogrom. Kada su joj rekli da nacrta svoj dom, ovo je bio rezultat. Poslovica kaže "dom je tamo gde ti je srce". Pitajte se doveka, nacidioti, šta su to vaši "ideolozi" uradili tom detetu da ovako vidi svoj dom, svoje srce.
Tako izgleda život kada vam ga kroje fašisti, kako neskriveni tako i oni prikriveni, daleko podmukliji od uličnih bandi ćelavaca. Zlo se ne može nikada sakriti, pojaviće se kad tad na površini. Crno na belo ili kredom na tabli, svejedno.
Da, smrt fašizmu.

***
Pitate se, zašto se stalno kroz ove tekstove o fašizmu ponavlja grmljavina kao motiv? Razmislite malo: da li su SS-ovci kao najekstremniji deo SA (sturmabteilung - jurišnici; takođe, može i "olujnosni", u slobodnom prevodu sa Nemačkog) slučajno odabrali za svoj simbol dva slova S stilizovana kao dve munje (blitz), naknadno tumačene i kao sig-rune? Ili da je sasvim slučajno za muzičku pozadinu njihovih noćnih akcija eksterminacije za Rajh nepodobnih, izabrana Vagnerova olujna tema juriša Valkira? Oluja, grmljavina, munje, juriš... asocijacija na prirodne elemente je namerna i planska, odabrana da ukaže i stalno podseća na silu i neminovnost Vođe, Partije, Rajha.
Što se tiče elementarnih nepogoda, tu smo već na domaćem terenu. Ne morate da budete premijer neke kilave države, da biste umeli da saberete 2+2 ili S+S.

Swastika - sreća, povoljan ishod, četiri elementa (sunce, vetar, voda, zemlja)
Odal  - porodica, krvno srodstvo, rasna čistota
kada su zajedno, onda su tu obavezno i čast, tlo, krv, čelik... nema šanse da bez toga prođe

Jedan sveže ofarban lift u ulici dr. Ivana Ribara, na Novom Beogradu. Uslikano 24. decembra 2014., oslikano neposredno pre toga - nešto svakoga dana po malo, a nešto na juriš. Baš, onako, u stilu kojim su natenane i na prepad (po potrebi) bili trovani Nemci tridesetih godina prošlog veka. Poruka je jasna svakome ko hoće da je vidi.
Da - smrt fašizmu, sedamdeset godina kasnije.
I dalje se oseća nepodnošljiv miris spaljene ljudske kose.

Sunday 25 January 2015

Brojalice-bajalice


Deset malih crnaca pošlo je u krevet, 
jedan se ugušio i osta ih devet.
Devet malih crnaca bi do kasno tamo, 
jedan zaspa duže i osta ih osam samo.
Osam malih crnaca putovaše u Devon, 
jedan ne htede dalje i osta ih sedam.
Sedam malih crnaca poseklo je čitav brest, 
jednog lupi sekira i osta ih šest.
Šest malih crnaca gledalo je pčelin let, 
pčela ubode jednog i osta ih pet.
Pet malih crnaca u pravne knjige zaviri, 
jednog pravda preuzme i osta ih četiri.
Četiri mala crnca pođoše na more svi, 
jednog proguta crvena haringa i osta ih tri.
Tri mala crnca po zoološkom vrtu se šetala, 
medved zdrobi jednog i osta ih dva.
Dva mala crnca sunčaše se čitav dan, 
jednog sprži sunce i osta samo jedan.
Jedan mali crnac osta sam i bedan, 
ode i obesi se i ne osta nijedan.

Agata Kristi, 1939.


Siromah: radi.
Bogataš: iskorišćava prvog.
Vojnik: brani obojicu.
Poreski platiša: plaća svu trojicu.
Lutalica: odmara za prethodnu četvoricu.
Pijanac: pije za svu petoricu.
Bankar: potkrada svu šestoricu.
Advokat: zavadi svu sedmoricu.
Lekar: ubije svu osmoricu.
Grobar: pokopa svu devetoricu.
Političar: živi na račun sve desetorice.

Marko Tulije Ciceron, 68. pne
(2007 godina pre Agate Kristi)



Kolariću-paniću, pletemo se samiću. 
Sami sebe zaplićemo, sami sebe rasplićemo.

Kurt Vonegat je ovu dečju igru svakako imao na umu dok je 1963. pisao "Kolevku za macu" (uostalom, naše 'kolariću-paniću' se na engleskom zove 'cat's cradle'). Standardni palančanin srBski, dok se plete u kučine, na umu nema ništa drugo osim toga koji broj na glasačkom listiću da zaokruži kako bi istom takvom preko plota obavezno riknulo nešto od stočnog fonda. Uporno plete, umesto da oplete.
Političari će uvek naći od čega da žive, čak i kada ne preostane više nijedan mali crnac.
Ili krava.

Friday 23 January 2015

Dosadan


Užasi personalne adolescencije:
- Ujedi insekata ti samo ojačaju karakter, sinak.
- To isto si prošle godine rekao za dijareju, ćale.

Calvin and Hobbes

A može i ovako, pubertet na nacionalnom nivou:
- Već krajem 2016. godine građani će osetiti bolji život zahvaljujući uspešnim reformama Vlade Srbije na čelu sa premijerom Aleksandrom Vučićem.
- Srbija će hrabro nastaviti svoj reformski kurs bez obzira na političku cenu. Ukoliko sprovede sve predviđene reformske mere, za dve godine ćemo biti ekonomski lider u regionu.


Strašno je kada dijareja i logoreja bivaju pobrkane pa tretirane pogrešnim, permutovanim terapijama. Bez obzira na sve priče i palanačke legende, sa pogrešne strane je zaista teško konzumirati supozitorije, naročito one humanoidnog oblika. Najgori su oni pacijenti koji svakodnevno konzumiraju sami sebe, ubeđeni da im na taj način ništa ne može ugroziti zdravlje & veselje. Problem nastaje kada je neko istovremeno bolest, lek, indikacija, mera opreza, neželjena reakcija, pacijent, lekar i farmaceut. Takvi su najuspešniji promoteri farmaceutskih i "farmaceutskih" lobija.
Protiv njih drugog leka nema, osim tradicionalne narodne medicine.

Monday 19 January 2015

Kilavi Ponedeljak


Čuli ste za Blue Monday?
OK, jeste to jedan od najvećih hitova New Order (iz 1983), ali ovoga puta nije to u pitanju već jutrošnji tekst koji je objavljen na sajtu londonskog Telegrafa: današnji dan, 19. januar 2015. je ovogodišnji 'Blue Monday' - najdepresivniji dan u godini. Što bi se, po naški i u slobodnom prevodu, reklo - Kilavi Ponedeljak.
Prvi put se ovaj pojam javlja 2005. po britanskim tabloidima, kojima je "I don't like Mondays" omiljena fora svaki put kada ponestane pametnijih tema i taze tračeva. U stvari, tu foru su tada izmislili PR magovi sa TV kanala Sky Travel, u sklopu promocije aranžmana velikih turističkih agencija (ništa čudno, oni od toga žive). Navodno, odlazak na egzotična mesta garantovano leči depresiju, a svakome makar jedared u godini dođe Kilavi Ponedeljak. Ako baš ne možete da prošetate guzičice do Tajlanda, Švajcarske, Maldiva, Tahitija, Makarske, Kanarskih ili Kajmanskih ostrva - tu je, naravno, Sky Travel da vam na malim ekranima vaših TV prijemnika makar zamaže oči šarenim slikama, kad već nisu uspeli da vam počiste novčanik.
Kilavi Ponedeljak je pokretan praznik Kilavih Radovana koji pada u ponedeljak poslednje pune sedmice u januaru i, poput njemu sličnih crkvenjačkih, njegovo "padanje" se izračunava po sledećoj formuli:


Elementi formule su sledeći:
W = vremenski uslovi
D = nagomilani dugovi, obaveze
d = zarada, sposobnost plaćanja dugova
T = vreme koje je proteklo od božićnih i novogodišnjih praznika
Q = vreme koje je proteklo od dana kada smo ukapirali da nema ništa od ispunjenja najavljenih prelomnih & krucijalnih odluka u novoj godini
M = nizak motivacioni nivo
NA = osećaj potrebe da se ipak preduzme 'nešto'

Neki ozbiljni naučnici su se ozbiljno pozabavili ovom neozbiljnom formulom i utvrdili da je ona u matematičkom smislu potpuno apsurdna (čak i u sopstvenim okvirima), farsična, da čak nema ni merne jedinice kojima bi se iskazali parametri tj. sam rezultat proračuna. Toliko o ozbiljnosti ozbiljnih.
Oni neozbiljni tvrde kako, ukoliko dovoljno dugo blenete u ovu formulu pokušavajući da je prokljuvite, imate 100% šansi da vam Kilavi Ponedeljak dođe čak i u petak (a ne samo ostalim danima).
Doduše, neki od neozbiljno ozbiljnih smatraju da u ovo doba godine šolja tople čokolade sa malo mleka leči sve depresije i finansijske krize, ali i "bol u dušu".


Postoje i oni preozbiljno neozbiljnii, koji imaju još nešto da dodaju na ovu temu. Oni poručuju kilavim i depresivnim Englezima da, ne samo ponedeljkom već svakodnevno, gledaju samo Srbistanske televizije; ni 100 Sky Travela im neće pomoći. Ili, makar na današnji dan, 19. januara 2015. godine, neka bace oko na bilo koji od naših TV programa, da vide buljuke nekakvih vodozemaca (rod Amphibiae crux serbica) koji se bacaju u ladno&mutno MoravoSavoDunavo + ostale neplovne puteve i delove irigacionih sistema, batrgajući se od ledene vode i međusobnog gušanja oko para ukrštenih letvica, kao da im život od toga zavisi. Posle ih isti takvi al' obučeni povade na obalu, da ih redom pop dodatno poprska izmantranom bosiljak-vodom iz nekog bureta (oko koga su se pre toga neki grdni treći takvi isti gurali i gušali, ne bi li natočili po koju litricu pop-antidepresiva), dok onako ušajkačeni, u gaćama i skroz pomodreli kleče glumeći antifriz-vernike&četnike, držeći troBrstohvat ukočenih prstiju u znak prkosa Svetu i Svemu:
"Možda su nam se muda smrzla na ovol'ko (k'o onom plivaču dugoprugašu iz Felinijevog filma), možda i mozgovi, ali barem ih imamo. A i da nemamo, neka, jer stara srBska mudrost vazda važi: more, odoše jajca, al' kad nema mozga - nema ni depresije!"
horski unisono, triput vaskliknuvši.


Eto, na kapitalfašističkom Zapadu danas je Kilavi Ponedeljak zato što su depresivno potrošački besni. Kod nas je to samo još jedan uobičajeni ponedeljak, još jednog uobičajenog januara, još jedne od Kilavih Godina bez kraja. Oni sednu u kafić, popiju šolju čokolade da im bude lakše; kod nas se pobiju u crkvenim dvorištima za svetu vodicu, da nikome ne bude lakše. Plus, beskonačno in vivo dokazivanje aksioma srBskog:
"Voda ledna, antidepresiv je stoput jači od čokolade vruće i gaća vunenih."

Nekome je današnji ponedeljak bio plav, tužan ili turoban, nekome kilav, nekome pomodreo.

***
U Negotinu danas nije bilo trke amfibija-krstolovaca: voda iz pena-party SPS fontane ispuštena je još pre par meseci (čista preventiva, da ne padne neko bogojavljensko tepanje poput onog u Bugarskoj); nije bilo ni milenijumske kiše koja bi napunila akumulaciono jezero na parkingu ispred Intesa banke. Pade samo osveštana česmovača iz plastičnog bureta, na šte srca pre kuvane rakije i kiselog kupusa. A što da ne, crkva ionako ne plaća vodu & ostale komunalije. Rashodi nula, prihodi nemerljivi, jer za njih ne postoji merna jedinica ovozemaljska, baš kao ni za onu formulu sa početka teksta.
Kada bi Sky Travel i slični TV kanali emitovali emisije o nama i besomučno ih reklamirali, garant bi u Engleskoj došlo do kolektivnog samoizlečenja, čudesnog pada broja slučajeva depresije i smanjene potrošnje čokolade. Ništa ne leči tako dobro kao tuđa muka na ljutu ranu palanačku.
Blue Monday bi ostao samo muzički hit, i ništa više.

Saturday 17 January 2015

Kleptomnezija


Postoji ne baš mala verovatnoća da ste nekada, tokom svoje karijere, iskoristili nečiju ideju kao svoju. Odakle takva tvrdnja, zašto to radimo? Postoji trag koji nas vodi ka odgovoru na ovo pitanje, i nalazi se u priči o jednom od najpoznatijih bendova našeg doba.


Kao što svaka dobra stvar ima svoj kraj, tako su sedamdesetih godina Bitlsi rešili da svaki od njih krene svojim putem. Posle samo godinu dana solo karijere, Džorž Herison je uspeo da dosegne #1 na top listama sa svojom pesmom "My sweet Lord". Međutim, te slatke muke bile su kratkog veka, jer je posle samo mesec dana protiv njega bila podneta tužba - pesma je imala originalne stihove, ali melodija i harmonija su bile poput onih u hitu Šifonsa "He's so fine" iz 1963. godine.
Da li je gitarista Bitlsa bio plagijator?
Sudija Ričard Oven, koji je inače bio veiki ljubitelj slušanja muzike, doneo je presudu da je Herison kriv - ali ne namerno, već slučajno i podsvesno. Posle svega, Herison je izjavio da je sudija bio u pravu. "Zaista nisam bio svestan sličnosti između te dve pesme", napisao je u svojoj autobiografiji. "Ne znam zašto to tada nisam uvideo."
Psiholog Den Gilbert ovu pojavu naziva kleptomnezija: radi se o mentalnoj iluziji kada imate ideju za koju ste ubeđeni da je sasvim nova i vaša, a zapravo je njen autor neko drugi. Tu se radi o slučajnom plagiranju, koje je veoma često u kreativnom radu.


Psiholozi Alen Braun i Dejna Marfi pozvali su dobrovoljce da učestvuju u jednom eksperimentu, u grupama po četvoro. Naizmenično su grupno pravili liste sportova, muzičkih instrumenata, odeće i četvoronožnih životinja. Svaki od učesnika napravio je spisak sa po četiri pojma iz svake kategorije. Potom su bili pojedinačno zamoljeni da napišu četiri pojma koja su lično smislili za svaku od kategorija. Ispalo je da je 75% njih nenamerno plagiralo, tvrdeći kako su neki pojmovi njihovi iako su ih zapravo predložili drugi članovi grupe. Potom su ponovo bili zamoljeni da pojedinačno napišu četiri nove ideje za svaku od pomenutih kategorija pojmova; većina njih je napisala najmanje jednu ideju koju je već predložio neki drugi član grupe - najčešće je to bio onaj koji je predlagao ideje neposredno pre njih. Ukoliko nisu na to obraćali pažnju, verovatno bi u drugom krugu plagirali neku od sopstvenih ideja, što nije bio slučaj - 71% njih je smatralo da je tuđa ideja zapravo njihov original, dok je samo 8% njih ponovilo sopstvene ideje.
Do kleptomnezije dolazi usled jedne čudne ali vrlo pragmatične karakteristike funkcionisanja ljudskog mozga. Kada kodiramo neku informaciju, skloni smo tome da više pažnje posvetimo sadržaju u odnosu na njen izvor; ako neku informaciju prihvatimo kao istinitu, više ne vodimo računa odakle smo je pokupili. Naročito je teško zapamtiti izvor informacije kada smo zauzeti, rastrojeni ili rešavamo neki složen zadatak. Zvuči poznato, podseća vas na radno mesto? Što nam je više pažnja podeljena, to manje primećujemo ko je odgovoran ili zaslužan za ideje koje nam se plasiraju. Ovo objašnjava zašto će ljudi pre preuzeti ideje onih koji su ih plasirali neposredno pre njih. Kada dođu na red, maksimalno će se angažovati da predlože neku dobru ideju, tako da će jednostavno zanemariti izvor ideja koje su bile prethodno iznete.


Kako se izboriti sa kleptomnezijom?
Psiholozi preporučuju izbegavanje faktora koji remete koncentraciju ali i izbegavanje rada na više zadataka odjednom. Korisno je i smanjenje rada na više sličnih poslova. Na primer, pisac scenarija Džordž Mejer, izbegavao je da gleda seriju "Sajnfeld" dok je pisao epizode "Simpsonovih" (tokom 16 sezona). "Bojao sam se da ću možda podsvesno da maznem neki vic" kako je rekao.
Da je Džordž Herison preduzeo neke od ovih mera, možda bi uspeo da izbegne gubitak zarade i osećaj tuge. U najmanju ruku, kada stvaramo neke ideje, bilo bi mudro da prvo identifikujemo nekoliko postojećih sličnih ideja, definišemo u čemu se one poklapaju sa našim, priznamo autorstvo tamo gde treba. U suprotnom, kako bi to Herison rekao, "skloni smo da jedni drugima slamamo srca, da samo uzimamo a ne uzvraćamo".
U svakodnevnom životu, najbolje je naučiti se ne samo da slušamo šta je rečeno, već i ko je to rekao. Kako bi to psiholozi Nil Mekrej, Gejlen Bodenhauzen i Đulielmo Calvini, džedajski rekli: "Neka izvor bude s tobom."

Adam Grant: "The biggest reason we steal other people's ideas"
LinkedIn, 26.12.2014.

***
Sledeći put kada vam neko od ovdašnjih Vođa-politikopaćenika spomene reforme, bolji život, standard, radna mesta, strane investicije, prethodnu vlast, evrointegracije, Druga Tita, Đinđića, patrijarhe, arapske/američke/ruske prijatelje, hiljadugodišnje kiše, nikad zabeležene megauspehe vlasti, Kosovo i kardiovaskularno-teritorijalne probleme, Vebera, Budu ili Brusa Lija, setite se ovog teksta. Ako ništa drugo, red je da se zna šta je čije i odakle je, za koju sliku i priliku.
Možda narednog puta razbijanje deluzija ipak bude nešto uspešnije?

Tuesday 13 January 2015

Posle grmljavine

Pre 76 godina, i tačno 66 kristalnih noći posle, Rajh je spavao mirnim snom pravednika. Tako se tada mislilo, ali i godinama potom, sve dok Milton Majer deset godina posle završetka rata nije objavio svoju knjigu o Nemcima, nastalu iz priča njegovih prijatelja o onome što se dešavalo deset godina pre završetka tog istog rata.
Zaista, kako je tako nešto bilo moguće i kako se niko nije protiv toga pobunio, koliko god trovanje naroda bilo sitno, malim koracima i prikriveno, ali uporno?
Pa, nije baš da se niko nije pobunio, na ovaj ili onaj način. 


Bilo je Nemaca und... nemaca.

Aktivan otpor: Nimeler - ratnik, pop, kukavica, heroj ili pesnik?

Pastor Martin Nimeler (Martin Niemöller), autor čuvenih stihova "Prvo su došli...", 1938. godine biva uhapšen od strane Gehajmštatpolicaja i ekspresno deportovan u samicu posebnog odeljenja konclogora Zahsenhauzen; odatle je 1941. prebačen u Dahau, u kome je jedva preživeo do oslobođenja 1945. godine. Kako je bilo moguće da se tako nešto desi čoveku, koji je po svim kriterijumima koji su tada važili, za Nemce bio oličenje ratnog i nacionalnog heroja?
Čovek, koga su nazvali "Hitlerovim ličnim zatvorenikom"?



Nimeler je nekadašnji mladi oficir Kajzerove ratne mornarice, koji je tokom Prvog svetskog rata uspeo da napreduje do mesta zapovednika jednog od sumarena koji su predstavljali užas savezničkih mornara. Posle rata, učestvuje u Rurskom ustanku (1920) kao oficir Frajkorpsa, razoružanih ali ne i raspuštenih bivših vojnih jedinica (pardon, "studentskih"), zapravo antikomunističkih paravojnih formacija kojima je daleko od stranog bilo prebijanje pa čak i likvidacija nepodobnih demokrata, socijalista, socijaldemokrata, komunista - Nemaca. U tom istom Frajkorpsu, zanat su pekli i Hitler, Rem, Himler i Hes, budući komandant Aušvica. Neki od istaknutih članova su, međutim, uvideli koliku opasnost po Nemačku predstavlja pomenuta ekipa, pokušali da spreče Hitlerov minhenski puč u pivnicama, i posle "noći dugih noževa", tokom čistke unutar NSDAP, završili pred streljačkim strojem kao "patološki neprijatelji (nacističke) države" (1934).
Po sopstvenim tvrdnjama, iako antikomunista i nacional-konzervativac, Nimeler uviđa kakvo zlo rat i nasilje predstavljaju za ljudski rod, pronalazi boga u sebi i već 1919. se okreće crkvi, studijama teologije. Naravno, baš kao i u armiji, tokom te decenije uspešno napreduje u kirhdinst karijeri do mesta protestantskog pastora jedne od berlinskih prigradskih opština (1931).



Malo je poznato da je Nimeler u početku podržavao politiku NSDAP, baš kao i veliki broj crkvenih službenika, jer su im se Hitler & Co. prikazali kao jedina brana od komunista-antihrista, vajmarskih boljševika, internacionalističkih izdajnika nacije. Ta ista crkva je (i on sam, kao "njen čovek") Jevrejima preporučivala da ne provociraju naciste i više "sede u svoja četiri zida" nego da izlaze na ulicu. Nimeler, kasnije, priznaje kako je u sopstvenim propovedima nalazio crkveno opravdanje za antisemitizam i nacistički progon Jevreja ponavljajući otrcanu mantru "to je jedan visoko nadaren narod koji je proizveo mnoge ideje za dobro čovečanstva; ali, šta god oni radili, to se na kraju uvek pretvori u otrov, proizvede stradanja i mržnju - oni su ubili Hrista, predali ga rimljanima da ga razapnu".
Prvo žuljanje mozga doživljava kada Rajh uvodi rasne zakone koji se dotiču direktno njegove pastve - bez obzira na pokrštavanje i prelazak iz judaizma u hrišćanstvo (što uopšte nije bilo retko u to vreme), pod udar zakona i progone potpadaju svi jevrejskog porekla kao i oni koji sa njima sklapaju brakove. Drugi žulj, daleko bolniji po ovog "božjeg čoveka", predstavlja otvoreni pokušaj nacističkog preotimanja nemačkih protestantskih crkava, pa čak i formiranja tzv. Nazikirche. Nimeler postaje jedan od najaktivnijih lidera Nemačke Konfesionalne crkve, otvoreno se suprotstavljajući nacističkim nasrtajima na luterane ali i, konačno, na sve nepodobne i neupodobive građane Nemačke.



Tek kada su proradile fabrike smrti za Jevreje, započele oružane provokacije susednih država, Hitler se otvoreno umešao u organizaciju i poslove lokalnog SIZ-a Nebeskog, tek tada su se popovi osetili ugroženima, pobunili, bivali hapšeni. I opet - ne svi. Nimeler je bio jedan od onih koji jesu; sam je do kraja života izjavljivao da se gorko kaje zbog svojih stavova tokom dvadesetih i tridesetih godina XX veka.

Martin Nimeler je najviše poznat po svojim stihovima koji glase:
Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio komunista.
Zatim su došli po Jevreje, a ja se nisam pobunio, jer nisam bio Jevrejin.
Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio, jer ja sam bio protestant.
Kada su došli po mene, više nikoga nije bilo da se pobuni.

Međutim, u prvoj verziji stihova, za koju je Nimeler tvrdio da je originalna, napisana u logoru, redosled je sledeći: 
1. komunisti 2. neizlečivo bolesni 3. jevreji 4. ja, poslušni i nemi Nemac
Tačno onim redom kojim su nacisti na početku punili konclogore.
- Politički i socijalni "elementi" ometaju stvaranje željenog sistema koji predstavlja preduslov svih potonjih koraka. Ovde slobodno možemo smestiti i verski nepodobne pojedince.
- Bolesni (u koje su svrstani i Romi, kao društvena bolest) nisu samo nesposobni za rat već i za rad, tj. stvaranje profita pravih gazda naci-partije. Prisilna eutanazija (i prethodno izvođeni in vivo medicinski eksperimenti) nad psihijatijskim bolesnicima, bogaljima, epileptičarima, senilnima, deci sa Daunovim sindromom, neizlečivim bolesnicima (tu su svrstali Rome) i teško povređenima, kriminalcima... sprovođena je sistematski, po "zakonu" kasnije nazvanom T4. Ubijeno je najmanje 70 hiljada ljudi (registrovan broj), mada se procenjuje da ih je bilo preko 200 hiljada.
- Jevreji, podjednako kao kohezivni faktor zgrušavanja rovitog društva ali i eliminacija konkurencije, bogatih pripadnika i industrijalaca nepodobnih obrva, boje kose i dužine nosa. 
- Ja? Neželjeni svedok, koji odbija da ćuti čak i kada je saučesnik, koliko god sitan bio.
Iz ovih stihova se jasno vidi kako je bilo moguće da jedan ceo narod, i naročito njegova inteligencija, bude atomiziran do nivoa pojedinca, takav bude polako i temeljito sluđen usled puzajućeg i sveprisutnog straha, erotske jeze od smrti i crnih uniformi, pa onda ponovo oblikovan u kolektvno nehospitalizovanog bolesnika koji se domogao ogromne količine savremenog i sveže proizvedenog oružja. Nemačko društvo je natenane, korak po korak, dan za danom, bilo "oslobađano" od nepoželjnih sopstvenih elemenata, koji su kvarili sliku o njemu: prvo političkih, pa zdravstvenih, socijalnih, potom 'rasnih', i na kraju svakoga ko je imao oči da vidi, ruku da upre, hrabrosti da napiše. Da, prvo istrebiti svoje pa krenuti na ostale - na taj način zaista je bilo moguće uraditi sve što su nacisti uradili ljudskom rodu.
A neko je na svemu tome, bogami, i podebelo zaradio.
Stihove do danas svaki čas menjaju mnogi, kako je kome zgodna slika i prilika. A prilika i dalje ima koliko hoćete, čak i kada nećete. Mnogi su se pitali kako je bilo moguće da jedan narod, poput Nemačkog, toliko kolektivno izgubi samokontrolu i potone u podršku nacistima? 
Nimeler je pokušao da ponudi jedan od mogućih odgovora, zasnovan na ličnom iskustvu, greškama i patnji.

Lični otpor: Landmeser ili Vegert?

Da li ima iole obaveštenog korisnika interneta, a da ne zna za ovu fotografiju?



Kada je 1936. godine u hamburškom brodogradilištu "Blom i Fos" porinut vojni školski brod "Horst Vesel", Adolf Hitler je bio prisutan. Među okupljenim radnicima (moguće dobrovoljno okupljenim ali i pod prinudom tzv. radne obaveze koju Balkanci obožavaju), histerično ushićenim prisustvom Vođe, bio je jedan koji nije pao pod uticaj te hipnoze. Onaj, na slici, koji odbija da nacipozdravi Hitlera, za razliku od ostalih oko njega. Iskreno bi, ipak, bilo reći da nije bio jedini, ali ostali nisu tako uočljivi na fotografiji.
Ko je taj čovek?

Zvao se August Landmeser (August Landmesser), kako to tvrdi 99% pogodaka kada izguglate ovu sliku. Ko je on, odakle mu tolika hrabrost, kakva je bila njegova sudbina?
Landmeser se prvi put povezuje sa ovom fotografijom 1991. godine, kada je bila objavljena u nemačkim novinama. Ne može se u potpunosti utvrditi da li je to on na slici, osim činjenice da jeste bio radnik tog brodogradilišta i da liči na čoveka sa slike.
Landmeser se 1931. godine učlanio u NSDAP u nameri da lakše dođe do posla, što mu je potom i uspelo kada je Partija preuzela vlast. Pa, u čemu je onda problem? U samom Augustu, koji se bio oženio Irmom Ekler. Jevrejkom. Počinio je "rasni zločin", prekršio Nirnberški zakon o čistoti rase, s njom imao i dve kćeri. To je i za običnu nacibirokratiju, lokalne mastiljare, bilo previše, pa mu 1936. Rajh poništava brak, i zabranjuje da se u javnosti pojavljuje zajedno sa Irmom. Prethodno izbacivanje iz nacionalsocijalističke partije i ova zabrana postaju dovoljan razlog Augustu Landmeseru da svakoga trenutka javno krši zabranu i pokazuje svoj odnos sa suprugom. Kada su 1937. godine pokušali da pobegnu u Dansku, bivaju uhapšeni. Na sudu su se branili izjavom kako niko od njih dvoje nije znao da je Irma poreklom Jevrejka, tako da nakratko bivaju oslobođeni usled nedostatka "dokaza". Zbog ponovljenog nepoštovanja zakona i "uvredljivog ponašanja", opet bivaju uhapšeni 1938. godine - Irmu odvode u konclogor Ravensbrik, gde rađa drugu kćer, a zatim 1942. godine u ženski Centar za eutanaziju Bernburg, gde su je nacisti ubili zajedno sa desetinama hiljada drugih žena nepodobne genetike. Deca su im dodeljena starateljskim porodicama, i dugo godina posle rata nisu znala pravu sudbinu svojih roditelja.
A nesrećni August? On je posle hapšenja bio odvojen od supruge i poslat u koncogor Bergemor, odakle ga puštaju 1941. godine i šalju na rad u jednu špeditersku firmu. Odatle je bio mobilisan i poslat na Balkan, gde je, po arhivima Vermahta,
sredinom oktobra 1944. godine poginuo u sukobu sa jugoslovenskim partizanima negde u Slavoniji.
Tek 1951. godine gradske vlasti Hamburga poništavaju sve presude protiv Augusta i Irme Landmeser, proglašavajući posthumno njihov brak legalnim.

Landmeser ili Vegert?

Problem sa ovom fotografijom nastaje 1996. godine kada se lokalnim novinama u Hamburgu, videvši ovu sliku, obraćaju deca izvesnog Gustava Vegerta (Gustav Wegert) koji je baš te godine radio kao metalski radnik u tom istom brodogradilištu. I bio tog dana prisutan. Naslednici su čak imali i dokaz (radnu knjižicu) da im je otac bio zaposlen u brodogradilištu "Blom i Fos", što baca novo svetlo na prethodnu tvrdnju kako je na slici August Landmeser - čiji identitet zapravo nikada nije bio dokazan, jer je njegova kćerka izjavila da je on u tom brodogradilištu radio tek 1939. i to kao zatvorenik.
U ovoj priči je bitan Vegertov problem sa samim propagandnim porinućima brodova, koja su se po pravilu odvijala nedeljom prepodne, u vreme crkvenih misa. Vegertova omiljena rečenica je, kao verniku, bila "slušaj Boga a ne čoveka", i verovatno je uticala da se ne priključi kolektivnom otpozdravljanju Hitleru koji je te godine već ušao u otvoreni sukob sa nemačkim luteranima čiji je jedan od najglasnijih eksponenata bio Martin Nimeler. To nije bio jedini put da se Vegert ovako ponašao, zbog čega je trpio česte ukore ali i pretnje na poslu. Srećom, zbog nedostatka dobrih radnika, sam poslodavac ga je, osim blagih ukora, štitio od kazni i mobilizacije.
Gustav Vegert je preživeo Drugi svetski rat, i doživeo objavljivanje knjige Miltona Majera.

I dalje ostaje otvorenim pitanje ko je zaista čovek koji odbija da pozdravi Hitlera nacističkim pozdravom. I Landmeser i Vegert liče na onoga sa slike; mada su podaci iz Vegertove biografije autentičniji, opšteprihvaćena teza je da se radi o Landmeseru. A možda je to ipak samo proizvod nemačke štampe posle pada Berlinskog zida, željne neke romansirane priče iz neslavnih vremena nacionalne istorijske sramote koju je trebalo ublažiti i osnažiti ponovno nacionalno ujedinjenje. Ko bi to mogao znati?
Manje je za ovu priču bitno ko je zaista čovek sa ove fotografije, koliko ono što te dve ličnosti simbolično predstavljaju: duboko lično razočaranog i pogođenog člana Partije ili duboko religioznog dobrog metalskog radnika. Da li je Landmeser očigledan primer trećeg Nimelerovog stiha, tj. da li je Vegert primer Nemca koji je uspeo da preživi četvrti stih - procenite sami.
Sam čin otpora (a ne sedenja) prekrštenih ruku, u luda vremena, ipak jeste herojski.


***
Majer je prilikom pisanja knjige o Nemcima svojim sagovornicima postavio pitanje 'zašto se nisu usprotivili, uradili nešto protiv diktatora'. Jedan od njih mu je dao sledeći odgovor:
"Pastor Nimeler je govorio u ime hiljada ljudi poput mene, rekavši: kada su nacisti napali komuniste, bilo mu je malo neugodno, ali ipak, on nije bio komunista pa nije preduzeo ništa; i tako, kada su napali socijaliste, bilo mu je još malo neugodnije, ali on nije bio ni socijalista pa ni tu nije preduzeo ništa; onda su na red došle škole, štampa, Jevreji i tako dalje, njemu je bivalo sve neugodnije, ali i dalje nije uradio ništa. A onda, kada su napali Crkvu, a on jeste bio njen čovek, konačno je nešto uradio - ali tada je već bilo kasno."
Zaista, a šta bi svako od nas učinio u toj situaciji - pitanje je kojim biva zaključena knjiga o Nemcima.
Ovaj tekst nije pokušaj da se opravdaju konvertiti i pokajnici, niti (nasuprot tome) da se dezavuišu ljudi koji činjenično, rečju i delom, u jednom istorijskom momentu jesu pokušali da se odupru kolektivnom ludilu sopstvenog dodeljenog trenutka Vremena. Radi se o nečemu drugom: Truth be told.
Istinu treba reći. 
Istinu, da je iskreno pokajanje zaista moguće, dokazano pravim delima i to ponajviše na uklanjanju posledica svojih nedela i nedelanja, baš kao i činjenju dobra, umesto ljigavog prenemaganja pred stranim moćnicima i prskanja testosteronom po domaćem terenu. Istinu, da je moguć stvarni otpor, čak i u vremenu najvećeg očaja i počinjenog zla, i da je otpor sve jači što je manje onih koji okreću glavu ili dižu ruku umesto pesnice.
U suprotnom, posle grmljavine uvek sledi gromoglasan bat čizama u noći, jeka kundaka i polupanih izloga, miris spaljenih knjiga i ljudske kose.



Povezani tekstovi:

Post #652: Fascism begins at home (09.05.2014)
Post #730: Daleka grmljavina (08.10.2014)
Post #736: Bili su ubeđeni da to samo grmi... (22.10.2014)

Monday 12 January 2015

Kuku


"Tomislav NIkolić ukida letove iznad Bajčetine?
Zahtev da opština Knić, kojoj pripada Nikolićevo selo, bude zabranjena zona za prelete, u ime predsednika države potpisao je direktor policije Veljović. Direktorat za civilno vazduhoplovstvo je 9. decembra 2014. godine primio dopis od Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture u kojem se prenosi zahtev Veljovića da se pokrene postupak za određivanje uslovno zabranjene zone za prelet preko određenog područja u opštini Knić (zona Gledić)."

Ili je opet pio one čajeve, ili jeo onu tortu; ne znam šta bi treće moglo da bude u pitanju.
Za ovo nije potreban nikakav analitički tekst, dovoljna je bezuslovna dijagnoza: F22.


Na nebu:
F-22 Raptor je borbeni avion američke avijacije koji po silueti neodoljivo liči na ruski MiG-31, tu nikad dosanjanu dnevnu poluciju atamana Bajčetinskog, paradnih generala i srBopatriotskih staljinista što grčevito stežu daljinski TV upravljač po jorgan-rovovima, čekajući vesti o nuklearnom napadu na fašističku Ameriku pa da i oni krenu u poslednji juriš naoružani zarđalim kašikama.


Na zemlji:
MKB-10 međunarodna klasifikacija bolesti
F22 - Stalna sumanuta stanja (psychoses paranoides persistentes)

Svaka blesa gleda u nebesa, svaki slon gleda u beton.
Slon iz kukavičjeg gnezda.

Saturday 10 January 2015

Ali-Kaida


Ali-Kaida je teroristička organizacija, starija od bratske joj (ili znači sestrinske, kako se to ono znači sad kaže) al-Qaede. Svoje delovanje realizuje na prostoru Balkana, po fejsbuk profilima, tviteru, forumima, portalima i štampanim novinama - u rubrikama inspirativnih naslova poput 'Odjeci i reagovanja', 'Pisma čitalaca', 'Komentari' i sličnih firmi za istu stvar: naručeno blaćenje, pretnje i ućutkivanje onih koji nikako da se smire.


Članovi srBskog ogranka Ali-Kaide (naravno da postoje i po ostalim plemenima, bez izuzetka) budnim okom danonoćno prate svako patriotski nepodobno pisanje, lajanje protiv stubova "svete države": kruna, domaćin, crkva, krst, vlast, opozicija, premijer, predsednik, partija, ministri, plastifukse sa mikrofonima ugrađenim u sise kako bi im ruke bile slobodne za druge srBoljubive aktivnosti, vojska, policija, službe, arapski prijatelji, ruska braća, četnici, direktori, kriminalci, gazde, pink, dužina leta srBske patke u erekciji...
Sam naziv ove opake organizacije, na srBskom se ispravno piše i izgovara kao: "да, али..."


Pešadija Ali-Kaide biva regrutovana od malih nogu: na dečijim karnevalima, maskiranjem u četnike-gusare sa maramom na kojoj piše "živ je draža, umro nije"; u dečijim kampovima, gde klince obučene u maskirne uniforme popovi i lopovi uče da pucaju iz kalašnjikova; po društvenim mrežama, gde devojčice od 13 godina masovno potpisuju zahtev za smrtnu kaznu nekom ludaku ubici (uz roditeljski blagoslov koji glasi 'ako si, i dobro što si me o tome obavestila'... obavestila, a ne prvo pitala); po stadionima, gde se poziva na klanje i silovanje svih koji se ne uklapaju na tribinu nazvanu po odgovarajućoj strani sveta; na jutjubu, gde se kače snimci batinanja nastavnika koji zahtevaju znanje a ne daju zahtevane ocene; kada pubertetlije pišu po zidovima "smrt pederima, šiptarima, hrvatima, izdajnicima, ženama u crnom, biljanama, brankicama, vesnama...", "kinezi, mrš u japan" ili nacrtaju hakenkrojc sa četiri ocila. U školskim udžbenicima istorije, u kojima se neskriveno objavljuju laži i propagira kleronacionalističko kolektivno bezumlje.
Ali-Kaida deluje sveobuhvatno, ne dopušta ni trunku mogućnosti da joj nepoželjno ponašanje i pojedinci promaknu. Najveći broj njenih jurišnika posao nadzora i kontrole obavlja za džabe - neki iz ubeđenja, vere ili čiste palanačke pakosti, a neki iz straha; plaćeni bivaju samo Odabrani - njih nekoliko stotina, za čiju pripadnost se svi ostali međusobno utrkuju, napadajući kako targetirane tako i jedni druge.
Jurišnik Ali-Kaide će na svaku vašu izjavljenu rečenicu, komentar, stav, odgovoriti kontranapadom koji u sebi obavezno sadrži ALI. Odvagaće vas, lično, a ne ono što kažete; ponekad će napad započeti lažnim slaganjem sa vama, da zavara one koji komentare ne čitaju u celosti već samo njihove početke. Ali, ova posebna sorta domaćih talibana, te svoje "komentare" ne piše kako bi sa vama vodili polemiku - ne, nikako, jer njih argumentovana diskusija uopšte ne zanima, zapravo ih plaši - oni to rade sa samo jednim ciljem: da umuknete, povučete izrečeno, obrišete napisano. To postižu koristeći dve taktike: ad hominem (napadajući vas lično, bez ikakve veze sa stvarnom temom diskusije) ili ad personam (napadajući vas, napadaju vaš argument).


Ukoliko i dalje ne budete mirni, Ali-Kaida će preći na opipljive, tzv. terenske oblike komunikacije, njima primerenijim sredstvima argumentacije: maltretiranje na poslu (vas ili članova porodice); naglo zaletanje nepoznatog automobila na vas, iako uredno prelazite ulicu na pešačkom prelazu, poštujući semafor; ponavljano obijanje stana ili auta bez krađe stvari; cigla ili saksija na glavu ili auto; produkti lošeg varenja upakovani u vaše uredno zaključano poštansko sanduče; neprekinut niz naprasno negativnih ocena ili nepoloženih ispita vašeg naslednika, koji je do juče bio uzoran učenik; konstantno nestajanje stvari ili dokumentacije iz fijoka vašeg radnog stola na poslu (koje, takođe, uredno zaključavate); anonimni noćni telefonski pozivi; objavljivanje lažnih vaših fotografija ili video snimaka sa osobama koje uopšte ne poznajete, u situacijama u kojima nikada niste bili; palanačko megaabrovanje začinjeno pikanterijom iz vašeg privatnog života, stvarima za koje ni sami niste znali da su vam se u životu desile ili ste ih uradili; vaši novinski članci ili tekstovi knjiga koji naprasno više ne zadovoljavaju kriterijume urednika ili izdavača; serveri medija koji nikako da zaćute bivaju hakovani i obarani; vaš softver više ne ispunjava zahteve dosadašnjih korisnika, biva obrisan i kupljen novi skuplji i provereno manje funkcionalan, na dokazano nameštenom tenderu - a vi se kao programer snalazite za nove prihode na drugom mestu, Srbija je raj za preduzetništvo.
Ako vam još uvek nije dosta, autocenzura i dalje nije profunkcionisala, tu su Ali-Kaidine komite, da poguraju mašinu: zabrađeni momci u crnom, koji vam prebroje rebra bejzbol palicama i čizmama, počupaju kosu ili bradu dok čekate gradski prevoz; ručna bomba ubačena u redakciju, prostorije udruženja ili stranke; prebijanje protivkandidata; prebijanje i konstantno pljačkanje deteta ispred škole; fizički nasrtaji i pokušaji seksualnog zlostavljanja supruge, sestre, majke, kćeri; privođenje, hapšenje i osuđivanje po hitnom postupku tviteraša; šamaranje od strane nepoznatih lica, nasred ulice u po bela dana, na očigled prolaznika ili studenata; iznenadni nasrtaji rasnih (borbenih) pasa bez brnjice i vlasnika na vidiku, u parku kojim ste uredno šetali svako veče godinama bez ikakvih problema. Zaplena tiraža, zabrana novina.
Obavezno je i razbijanje izloga, spaljivanje knjiga, krađa patika.


Bitno je da vam sve vreme, negde u malom mozgu čuči strah od toga kako je posle svega možda preostalo još samo da vam neko uđe u stan ili na radno mesto, držeći kalašnjikov u rukama i opasan bombama, sa kamikaze-trakom oko čela na kojoj je banzai-poruka svetih ratnika velikomučenika Ali-Kaide ispisana Miroslavljevom ćirilicom.
Sve gore pomenuto kod nas se praktikuje decenijama, pa i duže. Obavezno počinje rečenicom koja u sebi sadrži suprotni veznik ali, i završava na isti način: od konclogora, preko pasaža u Svetogorskoj, do službenog ulaza u Nemanjinoj.
Članovi Ali-Kaide vam nikada nisu bili, niti će vam biti prijatelji. Brišite ih nemilosrdno sa svojih profila na društvenim mrežama, ignorišite ih i ne dopustite da vas truju uživo, na ulici. Ili će oni vas, kad-tad.


Za razliku od al-Qaede koja zvanično nema svoju državu i institucije, Ali-Kaida je ima.
Zove se Srbija.

***
"Probaj da razumeš, strah nije realan, on je proizvod tvojih misli. Da me pogrešno ne shvatiš, jer opasnost jeste vrlo stvarna, ali strah je samo izbor."
- Vil Smit, After Earth

Zoran Radmilović, Pismo jačem

Borba protiv ovog zla počinje onog trena kada pobedite taj strah, prvo u sebi pa potom oko sebe. Strah od istine - vaš, da je izgovorite, i drugih, da je čuju.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...