Tuesday 31 July 2018

Sendvičjugend


Za kraj jula meseca, jedan fejsbuk status i par komentara:

Na svakom raspalom agitpropovskom štandu stoji mahom mlađa populacija. Tu leži i osnovni razlog našeg posrnuća svake vrste jer bi trebalo da upravo taj mladi, vrli svet bude zamajac promena i pokretačka snaga svakog društva.
Od sredine devedesetih studenti i omladina su masovno bili za promenu, deinstalaciju rogobatnog sistema i jasno je da se bez njihove pomoći ništa desilo ne bi. Mrzli se, kisnuli, odolevali vodenim topovima, tukla ih Slobova milicija, pozivali ih u ratove, vređali, pljuvali, napadao ih Šešelj i slična ratnohuškačka bulumenta... opstali, pobedili, i ne mogu se kriviti za kasnije useravanje onih za koje su marširali.
Danas, hteo to neko da prizna ili ne, većina mladih je na strani vladajućih stranaka, uglavnom SNS-a. Perfidno su namamljeni na mamac zapošljavanja, bacaju im se obećanja koja hvataju u letu, zakoprcaju se i ulete u mrežu iz koje nema beganja. Zveranje sa štanda se plaća, keš a jedino SNS ima dovoljno opljačkanih para da može da ih deli od 1 do 100, bez da osete.
Studenti kao da ne postoje, ne čuju se iako i sigurno ne paše baš sve. Znaju šta hoće i rade na tome. Hoće da pobegnu odavde i da sa svojima ostanu na vezi putem Skajpa. Evakuacija je u toku.
Ovi na slici kao i armija botova, članova i simpatizera više nemaju čime da navuku naivne u kolo. Jednokratno će to za njih odraditi flaša ulja, kilo šećera i paket makarona. Iznad Vučićeve slike stoji neka bezvezna objava o Jeremiću. Svoj program nemaju, utovaren je u supermoderni metro koji je otišao u nepoznatom pravcu. Služe se samo lažima, podmetanjima, pretnjama, kao i njihov neustrašivi predsednik koji opanjkava tog Jeremića čim zine a kad ga ovaj tuži - pozove se na imunitet. O Jeremiću nemam neko visoko mišljenje, najnormalnije bi mi bilo da se učlani u Dveri, ali ova doza nervoze sugeriše da im nije baš svejedno, pa uzimam tu mrvicu sa stola. Sve ostalo sugeriše da je ovde već odavno sve otišlo u nekoliko lepih majčinih i da je evakuacija jedina satisfakcija.



A svi nasmejani, lepo raspoloženi, prosto te energijom privuku...
- Srđan Andrejić

Problem je što još uvek mnogi izjednačavaju poltronisanje sa SNS i ideološko opredeljenje. Najgora moguća situacija i jeste zbog poltronisanja i odsustva karaktera. Oportunizam je maltene deo bića ovog naroda. Problem totalne idiotizacije podmlatka je globalnog karaktera, a to je conditio sine qua non fašizacije čitave planete Zemlje. Načini za uspešno sprovođenje takvog jednog projekta, u današnjim uslovima tehnološkog razvoja, praktično su nebrojeni. Srbiju u tom procesu dodatno opterećuju i njena patološka politička nezrelost i jedan psihološki fenomen koji se u poslednje vreme rapidno ispoljava, a to je glupost. Kako je to Bonhefer lepo rekao: "Glupost je veći neprijatelj dobra nego zlo, jer svako zlo u sebi nosi i klicu sopstvenog uništenja, a glupost ne."
- Gaspar Janos

Ako dozvolite, kategorija mladih koji glasaju uopšte ili za SNS je stvarno relativna. Evo, na primeru moga sina: njih šestoro su u roku diplomirali na fakultetu i sa veoma visokim ocenama. Nijedno od njih nije u Srbiji. Ovi što su na štandu, sigurno su u kategoriji ne mnogo pametnih i ucenjenih. Čim AV padne ispod 50%, odoše oni od njega.
- Milan Jovanov

Još samo da mi najstariji poumiremo, i super svima!!
- Snežana Rupić Amidžič

***
Probajte da se setite kada su vam poslednji put penzosi lupali na vrata i ubeđivali vas (neretko na veoma agresivan način, pa čak i uz pretnje) da glasate za Vučićevu bandu? Ili bilo koga drugog?
Možda u periodu od 1991 do 2000?
E pa ovi sa štanda su tada rođeni.

Monday 30 July 2018

Texas rustyspoon massacre


Najnoviji blokbaster Bolidvudske produkcije strave i užasa:
Teksaški masakr zarđalom kašikom


Predsednik Srbije Aleksandar Vučić obišao je ekipu filma "Puzanje" (Crawl) koja snima scene u Luci Beograd i razgovarao je s producentima filma i predstavnicima kuće Paramount Pictures. To je horor film o devojci koja se tokom razornog uragana našla zarobljena u poplavljenoj kući, i mora da se bori sa aligatorima da bi preživela.
"Izuzetno mi je drago što još jedna od holivudskih produkcija svoje snimanje počinje u Srbiji. Ovakvi projekti su veoma značajni za promociju naše zemlje" izjavio je tom prilikom Predsednik Srbije.

Ovaj horor film se zove "Puzanje", a snimaju ga u horor-zemlji u kojoj je na delu puzajuća megahororizacija društva (čitaj: fašizacija). Borba sa aligatorima? Pa naravno, a šta drugo pa uspeva u našoj sve manjoj bari. Na kraju filma verovatno uleće niko drugi do On, spašava glavnu junakinju tako što pokolje sve aligatore zarđalom kašikom i zatim njih dvoje, svi srećni, otvaraju butik ekskluzivne kožne galanterije u jednoj od beogradnavodskih kula.
Kad već spomenusmo Beograd na vodi, mogli bi ovi već sad da snimaju nastavak - "Puzanje 2", baš na toj lokaciji. Fabula radnje kaže: kao, kroz ona silna creva za drenažu savamahalskog blata, tokom redovnih prolećnih poplava, ustaše i šiptari ubacuju radioaktivne aligatore u marinu, podrume i prve spratove BGH2O kula, ne bi li poljuljali poverenje građana u Predsednika stambenodavne komisije Srbije. Ne znam tačno kako dalje ide vic, ali Naš Čovek ih je na kraju sve nadmudrio.
Može - al' da glumi Vesić.
Aligatora.

Stvarno, strava i užas.

Gloopy


U trenutku punom nadahnuća, Milorad se pretvori u Vjericu pa javno odvali kako otac ubijenog mladića laže da mu je ugašena krsna slava - a nije, jer ima i drugog sina iz prvog braka... Plus kćer.
To reče, pa krene da se vadi.


Lepo kaže ona narodna poslovica iz crtanog filma Snoopy & Charlie Brown:
"Govori glasno, laži i uvek vodi nekrofila sa sobom, da te vadi."

Pogledi sve govore.

Sunday 29 July 2018

Moć postepenih promena


Često se desi da mi u sobu uleti neka muva, koja naprosto iritira svojim zujanjem. To je bilo zaista nepodnošljivo iskustvo - sve dok nisam naučio jedan lukav metod za eliminaciju napasti, koji svaki put savršeno funkcioniše. Zanima vas o čemu se radi? OK, objasniću vam, jer to ionako nije neka velika tajna.
Da biste postali specijalista u istrebljivanju muva, morate razmišljati kao nindža: ne smete im dopustiti da vas vide dok im prilazite. To na prvi pogled izgleda teško, ako uzmemo u obzir priče da muve imaju puno vidno polje od 360 stepeni. Međutim, to uopšte nije tako - u stvari, vrlo je jednostavno. Evo šta treba uraditi:
Uzmete novine - ili neko drugo sredstvo za dejstvo po neprijateljskoj avijaciji - i pomerate se vrlo sporo, korak po korak, ka muvi. Zatim, kada dođete na samo nekoliko centimetara od mete - tras! I gotovo. Čak ni najbrža i najpoganija muva vas nikada neće primetiti na vreme. Garantujem vam, muve nemaju šanse protiv vas ukoliko koristite ovu metodu. Znate li zašto?
Zato što muve ne kapiraju...

Koncept postepenih promena

Mozak muve nije dovoljno složen da bi mogao to da shvati. Muve reaguju samo na iznenadne promene, kao što su brzi pokreti koji prelaze određeni senzorni prag. Insekti imaju samo oko 100.000 ćelija u svom celokupnom nervnom sistemu. Međutim, ljudi imaju samo u mozgu nekoliko milijardi ćelija. Dakle, ukoliko bih poželeo da nekoga od vas ubijem i pritom pokušao da koristim onaj metod za ubijanje muva, to bi verovatno kod vas samo izazvalo napad smeha. Međutim...
Dok insekti (zbog ograničenih moždanih sposobnosti) ne mogu da osete postepene promjene u toku nekoliko sekundi, većina ljudi ne može da oseti te iste promene kada se dešavaju tokom više minuta, sati, dana ili godina. Kako to?!
Da li to znači da su naši mozgovi glupi?
Pa, ne baš.
Naši mozgovi ne moraju nužno da budu glupi u ovoj situaciji. U stvari, oni rade sasvim dobro ako uzmemo u obzir za šta smo ih sve do nedavno upotrebljavali. Mozak radi ono na šta je fino podešen tokom evolucije, shodno darvinističkom procesu prirodne selekcije. Problem je u sledećem - svet se podosta promenio u poslednjih nekoliko hiljada godina, ali naši mozgovi nisu. Kultura i tehnologija evoluiraju daleko brže od naših gena (i mozgova). Jedna stvar je reći ovako nešto, ali nešto sasvim drugo je zaista razumeti implikacije onoga o čemu sada pričamo.
Hajde da stvari postavimo u pravu perspektivu, odvojimo jedan minut da na brzinu pregledamo istoriju ljudskog roda:

  • Čovek postoji (kao takav) oko 4-7 miliona godina.
  • Ljudi su većim delom svog postojanja bili lovci-sakupljači. U tom okruženju se i naš mozak razvijao.
  • Homo sapiens (tj. mi) se prvi put pojavio pre 200 000 godina. Mi smo poslednja preživela ljudska rasa. Hobiti su poslednja ljudska vrsta koja je izumrla.
  • Pre 10.000-12.000 godina smo izmislili poljoprivredu. To je dovelo do opadanja plemeskog života lovaca-sakupljača. Ljudi su počeli da se naseljavaju na stalnim lokacijama, umesto da žive kao nomadi.
  • Od te tačke pa do pre oko 2000 godina, mnogo smo napredovali u uzgajanju hrane, a preživljavanje je postalo lakše. Stvorili smo zajednice koje su vremenom prerasle u sela i varoši, a ponekad i u gradove.
  • U poslednjih 400 godina smo imali brz tehnološki napredak, naročito tokom industrijske revolucije. Gradovi su se izuzetno proširili. Tokio sada ima 13 miliona, a Njujork 8,5 miliona stanovnika.
  • Danas živimo u informacionom društvu, još od 1980. godine. A brzina tehnološkog napretka i dalje ubrzava - svet se menja brže nego ikada ranije.


Da vidimo šta Wikipedia kaže o informacionom društvu:
  • Informaciono (informatičko) društvo je društvo u kome stvaranje, distribucija, upotreba, integracija i manipulacija informacija predstavljaju značajne ekonomske, političke i kulturne aktivnosti. Cilj informacionog društva jeste da se na međunarodnom nivou steknu konkurentske prednosti, koristeći informacione tehnologije (IT) na kreativan i produktivan način. Ekonomija znanja je njen ekonomski partner, pri čemu se bogatstvo stvara kroz ekonomsku eksploataciju razumevanja.
Dakle, ako želite da uspete u informatičkom društvu, morate da se uspešno snalazite se velikim količinama informacija. Morate biti dobri u učenju. Morate razumeti šta informacije znače - i kako možete da ih koristite. Što ekonomista Tajler Koven reče u svojoj knjizi "Prosek je gotov":
  • "Što je više informacija, to se od nas više očekuje da spremno sednete i uložimo sebe i svoje znanje. Danas ne patimo od manjka informacije, već od spremnosti da nešto sa njima uradimo."
To "da uradimo nešto" sa njima zahteva - šta? Snažnu volju. Motivaciju. Cilj.
Ali... postoje i drugi aspekti informacionog društva koje sam "zaboravio" da spomenem; na primer, postoje neke nove vrste ponašanja, kao što su:
  • provođenje puno vremena u zatvorenom prostoru (u radnim boksovima i sl.)
  • sedenje ispred ekrana kompjutera
  • korišćenje pametnih telefona, sa neograničenim pristupom Internetu
  • dobijanje tekstualnih poruka i e-pošte
  • neograničen pristup društvenim mrežama
  • neograničen pristup pornografiji
  • drugi načini za trenutna zadovoljstva
Naravno, vi sve ovo znate - baš kao i ja.
Sledi pitanje: Da li su se  naši mozgovi svemu tome prilagodili?
Živimo u informatičkom društvu skoro četiri decenije; jednostavno, nema šanse da su se naši mozgovi tome prilagodili! Strašno je što većina ljudi o tome uopšte ne razmišlja - čak ni o društvenim mrežama, na koje svi "srećni" protraće po nekoliko sati dnevno. Najmanje. Društveme mreže su svet okrenule naglavačke, usled čega se život većine ljudi u poslednjih desetak godina drastično promenio, kao što se promenio i način na koji funkcionišu biznis i marketing. Promeni se način na koji se ljudi međusobno povezuju i komuniciraju, i još mnogo toga. Ali ljudi i dalje o tome uopšte ne razmišljaju. Zašto?
Odgovor verovatno možete i sami da zamislite: Sav taj tehnološki napredak se postepeno dešavao tokom jednog dužeg vremenskog perioda. Po svojoj suštini, ljudski mozak nije sačinjen da razume te stvari, baš kao što mozak muve nije tako sklepan da ukapira koncept muhomlata koji se sporo približava - sve dok ne bude kasno.

Odmah se nameće sledeće pitanje: Da li smo pametniji od muva?
Nadam se...
Međutim, čak i da su ljudi dovoljno pametni da ne nasednu na tu "muva-terminator" foru, često bivaju prevareni nešto naprednijim metodama koje suštinski funkcionišu na isti način - kao proces postepenih promena.
Primer:
Mađioničar Dejvid Koperfild je izmislio čuveni trik sa nestajanjem Kipa Slobode. Postavio je grupu gledalaca koji su sedeli ispred bine. Pravo pred njima nalazio se Kip Slobode, između dva stuba. Kopperfild je zatim postavio veliki paravan između dva stuba kako bi im na nekoliko minuta blokirao pogled. Kada je uklonio paravan, gedaoci više nisu mogli videti Kip Slobode, koji je odjednom "nestao".

Kako mu je to uspelo?


Koperfild je smestio gledaoce na platformu koja se polako okretala brzinom ispod čulnog praga. Oni nisu osetili da se platforma okreće 45 stepeni u stranu - jer se to dešavalo postepeno. Kada je Koperfild uklonio paravan, Kip Slobode je "nestao". U stvari, pogled na njega bio je blokiran jednim od stubova. Baš kul trik, ha?
Kad smo već kod magije... iluzionist Dejvid Blejn je čovek za koga mislim da je stvarno zabavan i harizmatičan, i da odlično zna kako da koristi koncept postepenih promena. Nedavno je usavršio trik u kome iglom probija šaku ili ruku.


Kako?! U čemu je trik?!
Trik je u tome... da nema trika. On to stvarno radi.
Ali kako oštrim predmetom prolazi kroz šaku ili ruku bez krvarenja, da ne pusti glas ili suzu?
Pa, razlog zbog koga ne krvari krije se u tome da je David otišao na MRI skeniranje pre 12 godina kako bi pronašao savršeno mesto. Potom je godinama vežbao ubadajući te tačke iglama za akupunkturu. Probajte samo da zamislite šta mu je sve tom prilikom prilazilo kroz glavu... Na kraju, kada su igle za akupunkturu postale previše "slabe" za njega, počeo je da upotrebljava oštrije predmete i ubada ih sve dublje - sve dok nije probio ruku. Na željenim mestima je tako sebi napravio ožiljke, tkivo koje je počelo da se ponaša kao neka propustljiva membrana, kroz koje je onda mogao da probija oštre predmete. Dejvid je zaista ponosan na ovaj trik, jer svi misle da je to "magija" - iako nije.
Ljudi ne mogu da lako objasne šta se dešava, pa postavljaju pitanje - "kako je to uradio?" Većina ljudi jednostavno to ne može da shvati i otkrije, iako je odgovor očigledan. Jednostavno, ljudski um ne prihvata mogućnost da neko godinama vežba probijanje ruke oštrim predmetima. Previše je bizarno.
Što je još važnije, ljudi ovo ne mogu da shvate zato što nisu navikli da razmišljaju o procesu postepenih promena. I to je sasvim prirodno. Mozak, suštinski ne razume postepenu promenu, ali može naučiti da razume (i početi da razmišlja na taj način) kroz vežbu. Šta da vežbamp, pitate se?
Dve stvari:
1) Redovno vežbajte razmišljanje i imaginaciju na duge staze.
Na primer, mentalno projektujte sebe u budućnost i:
  • zamislite da imate 70 godina, i sami sebe savetujete
  • zamislite kako će vam život izgledati za 1, 5, 10, 30 godina od sada - ako radite nešto konkretno.
  • zamislite da ste puno stariji, osvrnite se na svoj život i razmislite za čim najviše žalite
2) Vežbajte da stvari stavljate u perspektivu.
Proučavanje istorije je dobar način za to. Razlog zbog koga želite staviti stvari u perspektivu jeste to što vam daje referentnu tačku koju možete koristiti za poređenje. Naši mozgovi jesu napravljeni za upoređivanje, ali bez stavljanja stvari u međusobnu suprotnost (efekat kontrasta) propustićemo da uočimo promene. Zbog toga je beleženje rezultata u pisanoj ili crtanoj formi sasvim dobra ideja.
Uzmimo onaj primer o ljudskoj istoriji i stavimo ga u perspektivu.
Pretpostavljamo da je ljudska vrsta oko 4 miliona godina:
  • To znači da su ljudi proveli više od 99% svoje evolucione istorije kao lovci i sakupljači. Ako sabijemo 4 miliona godina u 24 sata, i ako ljudska istorija počinje u ponoć, onda se poljoprivreda pojavila 23 sata i 55 minuta kasnije. (Piter Bevlin, "Traganje za Mudrošću")
Načinimo još jedan korak dalje, u obzir uzmemo koliko dugo živimo u informacionom društvu. Koliko bi trajale te četiri decenije, u smislu 24-časovne analogije? Tačno 6 sekundi!
Drugim rečima, ovde postoji veliki problem - naš mozak se ne uklapa u moderno društvo. U svakom slučaju, ne po definiciji. Od nas zavisi da li želimo da to prevaziđemo.

Hajde da pogledamo neke oblasti života u kojima se dešavaju postepene promene.
Za početak: politika, moć, sloboda.

Da li ste čuli za čuvenu izreku "ako stavite žabu u lonac i vodu postepeno zagrevate sve više, ona na kraju neće primetiti da je skuvana"? To je, navodno, tako jer žabe ne mogu da osete postepeno povećanje temperature. Pa, ne verujte u sve što čujete, jer to nije istina. Međutim, i dalje je odličan primer za opisivanje jednog aspekta postepenih promena.
Ako pogledamo istoriju, u bilo kojoj kulturi u kojoj je neka grupa ljudi došla na vlast, to se obično dogodilo na postepen način.
Nacistička Nemačka je dobar primer. Kada pričamo o Drugom svetskom ratu, jedno od najčešćih pitanja je: "Kako su ljudi dopustili da se sa Jevrejima tako postupa!?"
Odgovor već znate: Zato što se to desilo postepeno.
Nacisti nisu jednostavno jednog dana ustali iz kreveta i rekli: "Hajde da istrebimo Jevreje." Trebalo im je mnogo godina negativnog uticaja na percepciju javnosti o Jevrejima, pre nego što su krenuli da rade ono što su kasnije Jevrejima uradili.
Redosled događaja je otprlike ovako tekao:
Nacisti su počeli da okrivljuju Jevreje za sve što ne valja, onda su Jevrejima onemogućavali upis na univerzitete, onda su izazvali bojkot Jevreja na nacionalnom nivou, zatim su počeli da im konfiskuju sve stvari; na kraju su ih pretvorili u robove i zatvarali u koncentracione logore.
Ništa od toga se nije desilo iznenada.


Lekcija glasi:
Nečija prava i sloboda se ne ukidaju preko noći. Ali to se može učiniti tokom dužeg vremenskog perioda. Postepeno. Sirnim, neprimetnim koracima.

Svi pametni političari to znaju - znaju da većina ljudi ne razume proces postepenih promena. Pametni političari znaju da većina ljudi ima pamćenje poput mrava, da su slabo sposobni za bilo kakav tip dugoročnog razmišljanja i da ne proučavaju istoriju.

Idemo dalje: brendovi i reklame.

Možda ne možete nabrojati navećih 100 svetskih brendova, ali svakako većinu njih možete prepoznati na osnovu njihovih logotipa. Zašto?
Zato što su velike kompanije potrošile neverovatne sume novca na reklamiranje tokom mnogo godina. Još od malih nogu smo nesvesno izloženi njihovim reklamama - po filmovima. Kompanije to rade jer žele da vam pruže osećaj poznatosti. I ako zaista rade dobro, njihov brend će možda postati deo vašeg Danbarovog broja i identiteta. Zbog toga ima puno ljudi koji sebe vide kao "jabuke".
Ali, šta ako veliki brend reši da promeni svoj logotip?
Pa, ako su pametni, radiće to postepeno, polako, svake godine po neka sitna promena. Ako posao odrade odlično, nećete ni primetiti razliku.
A ako posao ne odrade dobro? Pa, uradiće ga loše. Zaista, ako to urade loše - onda će u potpunosti i iznenada promeniti svoj logo do neprepoznatljivosti. To znači da su mnoge od pozitivnih dugoročnih efekata koje su stekli tokom godina ulaganja u reklamiranje - bačeni u vodu.
Uzmimo Koka Kolu za primer. Oni su shvatili ovaj aspekt postepene promene, kao i mnogi drugi. Tokom dugog niza godina pravili su postepene promene u svom logotipu. To je bilo veoma pametno od njih.


Ali, Koka Kola nije bila dovoljno pametna da shvati još jedan aspekt postepenih promena kada su promenili ukus svog pića u tzv. Novu Kolu (New Coke)!
Veliki proizvođači hrane i pića, kao što je Koka Kola, troše ogromne sume novca na buduće formulama boljih ukusa svojih proizvoda, da bi mogli da ubacuju hemikalije i jake aditive koji daju mnogo bolji ukus od prirodnih sastojaka. Zašto to rade?
Pa, prvo zato što je to jeftinije od kupovine pravih sastojaka. Što je još važnije, oni žele da njihovi proizvodi što je više moguće budu adiktivni i stimulativni, zbog čega uvek u njih trpaju stvari poput kofeina i šećera. Jednom kada se naviknete na bezalkoholno piće kao što je Koka Kola, teško ćete prestati jer, osim činjenice da neki njeni sastojci izazivaju fizičku zavisnost, vaš mozak takođe stvara sve vrste pozitivnih veza sa tim pićem. Te pozitivne asocijacije on povezuje sa brendom Koka Kola i njegovim ukusom.
Dakle, kada ove kompanije izlađu na tržište sa nekim novim i zaista dobrim ukusom svog proizvoda, da li treba zameniti staru aromu? Da?
Tako je kompanija Koka Kola rezonovala 1985. godine kada je odlučili da plasira aromu Nova Kola. Ispostavilo se da je to bila velika greška koja je izazvala omanju nacionalnu katastrofu. Zamislite da imate milione ljudi koji su navučeni na vaš proizvod, koji konzumiraju nekoliko puta dnevno, a zatim - odjednom - bez upozorenja, oduzimite im to!
Loša ideja.
Ljudi ne vole kada prebrzo promenite stvari. Ne dopada im se ni kada im oduzmete ono na šta su navikli - ili su čak s tim odrasli. Dakle, to je bio loš potez Koka Kole i time su napravili još jednu veliku grešku: izgubili su sve pozitivne psihološke asocijacije koje su bile stvorene i povezane se sa starom aromom. Izgubili su teško zarađeni osećaj familijarnosti, na koji su potrošili milijarde dolara stvarajući ga. Uspaničili su se i brzo su vratili stari i dobro poznati ukus Kole. A da su ga umesto toga postepeno menjali, potrošači ne bi ništa primetili.

Namera autora ovog članka je bila da čitaocima pomogne u razumevanju toga koliko je moćan koncept postepenih promena, koliko on ima široku primenu i zašto većina ljudi to uopšte ne razume.

- Ludwig Sunström: How To Understand And Use The Power of Incremental Change (and why most people don’t) (Start Gaining Momentum, 04.08.2014)

***
Upravo ste pročitali kratko objašnjenje taktike koju primenjuju svi Vučići ovog sveta.
I tek će - ne sumnjajte u to.


povezani tekstovi:
Post #652: Fascism begins at home (09.05.2014) 
Post #730: Daleka grmljavina (08.10.2014)
Post #736: Bili su ubeđeni da to samo grmi... (22.10.2014)
Post #777: Posle grmljavine (13.01.2015)

Friday 27 July 2018

Pomrčenje


"Ako baš želiš da vidiš sliku budućnosti, zamisli čizmu kako gazi ljudsko lice - zauvek."
- Džordž Orvel "1984"


Dana 27. jula 2012. formirana je Vlada koju su napravile Nacionalsocijalistička partija Srbije i Srpska kradikalna stranka. Po prvi put u istoriji, kradikali su zvanično došli na vlast u Srbiji, mada je još od njihovog formiranja 2008. širom naše zemlje ponosne bilo raznih varijanti lokalnog kurvarluka sa njima oko vlasti.
Iako je Dačić iz braka sa Tadićem u miraz Vučiću i Nikoliću doneo funkciju premijera, od prvog dana se znalo ko je pravi gazda - ni onaj ko je glumio premijera niti onaj ko je glumio predsednika, već onaj koji je glumio prvog potpredsednika. I do dana današnjeg ostao na sve tri funkcije odjednom.
Ko je za to kriv (ili odgovoran) - demokrate koje su spasile bandu crvenu političke smrti, Tadić koji je skraćenjem predsedničkog mandata zajebao sve redom, (opet) Tadić koji je nakon poraza na predsedničkim izborima od Dačića tražio da ostanu u koaliciji ali da on bude premijer, EU koja je prerano čestitala pobedu Nikoliću, DOS jer nije streljao i vešao "pripadnike bivšeg režima", svi domaći i strani faktori koji su pre deset godina osnovali SNS kako bi ta i takva banda na vlasti danas odradila ono što se oko Kosova odraditi mora? Možda tzv. beli listići koji tako zgodno dođu kao univerzalni izgovor svakoj od do sad navedenih bitangi? Ili svi oni koji bojkotuju, ne žele da izađu na izbore, predali su se ili ih to uopšte ne interesuje jer im je pun kufer svega, i Srbije i Sveta i ovakvog života, i svih onih koji im se non-stop proseravaju da su krivi za sve, pa tako i za Vučića?
Ko je to članovima i simpatizerima DS nakon majskih izbora isprao mozak i napunio uši pričom da ne treba mnogo da se brinu, jer sledi "velika koalicija" DS i SNS u kojoj će žuti biti zaduženi za Svet a maskirno-crni za Kosovo? (Previše je bilo priča i svedoka da bi sada neko rekao kako ovo nije istina. I te kako jeste, još uvek mi se želudac grči kada se setim čega sam se tada sve naslušao, zbog načina na koji su neki članovi DS o tome govorili i naročito zbog nivoa oduševljenja koje čak nisu vešto ni krili, uz obavezno "ma bilo šta, samo da se otarasimo komunjara".)
A ko je po toj podeli trebalo da bude zadužen za Srbiju?
Niko, tačno.
Takva koalicija bi imala više glasova zajedno nego ova danas, i bitangama koje bi je tvorile Srbija bi bila najmanje važna, ako bi to uopšte bila. Danas, kada je Dačićeva banda samo privezak Velike Partije i Velikog Vođe, imamo odgovor i na to poslednje pitanje, i oni se svakoga dana trude da nam ga ugaze u lice što je trajnije moguće.
Nažalost, ovo novo okupljanje "opozicije" previše liči na ekipu koja bi da Vučićevu čizmu zameni kopačkom sa 30 krampona - po istom licu. Takvom smenom - nacionalističke folirante zameniti ekipom folirantskih nacionalista - Srbija dobija jasnu sliku budućnosti.
Zauvek.


Večeras je bilo drugo (i poslednje) ovogodišnje potpuno pomračenje Meseca. Iako se Srbija našla u drugoj zoni iz koje se ova nebeska pojava mogla posmatrati - odmah nakon one prve, u kojoj je pomračenje bilo stoprocentno - za ovu godinu standardna svakodnevna oblačnost je onemogućila amatersko posmatranje golim okom.
U Srbiji, danas, čak ni pomračenje nije moguće videti. Narod nebeski, a ne vidi nebo. Svašta.
Zato što pomrčenje ovde predugo traje (daleko duže od šest godina, kako neki naivno misle i pričaju) i kraj mu se uopšte ne nazire.

Thursday 26 July 2018

Uholaže


Često slušamo priče o raznim insektima koji vole da ulaze u uši, a neke idu toliko daleko da govore kako određene bube čak dopiru do mozga i tu polažu jaja... U tim pričama jedna vrsta prednjači i najčešća je žrtva predrasuda: uholaže (eng. earwigs), kerešice, buba kice, rakljače, buba-ušare, buba kece, konjštrpi, uloši ili ušare. Na zadnjem kraju tela imaju nastavke u obliku klešta; ta klešta imaju ulogu u hvatanju plena, odbrani od predatora i prilikom parenja. Neke podvrste u samoodbrani prskaju i smrdljivu lepljivu tečnost po napadaču.


Uholaža je prilagođena na život u mraku, pa se zavlači u pogodne mračne pukotine. Mračni topli prostor npr. između poklopne daske i krova košnice idealan je za njen smeštaj i ona ga obilno koristi. Skoro redovno tu se nađe po neka uholaža ili više njih, ali nikad u suviše velikom broju. Nastanjuje skoro sve kopnene ekosisteme na planeti, osim polarnih. Hrani se opalim zrelim plodovima voćaka, naročito šljive i kruške, ali i živim biljnim vašima i leševima drugih insekata.
Narodni naziv govori čega da se pribojavamo, iako su uholaže, u stvari, bezopasni insekti pretećeg izgleda koji nemaju sklonost da ulaze u ljudske uši. Naziv se povezuje u srpskom - i mnogim drugim jezicima - sa verovanjem da ove bube ulaze ljudima u uši i tamo se kreću ("laze", narodski rečeno). Iako se smatra sujeverjem i narodnim verovanjem, ova situacija je mogla biti česta u vreme kada su se postelje pravile od slame, koja bi bila stanište za uholaže (baš kao i za krpelje, stenice, smrdibube i buve).
U Japanu postoji verovanje da veći primerci mogu čak kleštima otkinuti muški polni organ čoveku, pa ih tamo zbog toga zovu i "činpo-kiri" (kurosek).


Na Balkanskom poluostrvu postoji jedna posebna podvrsta uholaža, koja je evoluirala nezavisno od ostalih varijeteta (kojih ukupno ima oko 2000), sama za sebe ali ne i sama od sebe, i koja dokazuje da su narodna strahovanja ipak bila opravdana. Dobro, barem ona srpska, jer mi ipak nismo japanci pa da verujemo baš u sve i svašta. Samo u svašta.
Izgmizala iz mračnih rupa i vlažne slame, ova podvrsta odmah gleda kako da se uvuče u uši i prkno (pa naviše), ali tamo ne lazi niti polaže jaja već balega i laže kao razvaljena; i sve tako, skroz do mozga čoveka u čiju se glavu uvuče. A uvlači se pa cepa, i neverovatno je teško izvući je odatle (čak i kleštima), jer tradicionalne metode ispiranja ušnih kanala tu veoma malo pomažu, a mogu dobrano uticati i na dodatno ispiranje mozga osobe opsednute sortom Uholaža serbica pinkformeridiotica.


Shodno svemu ovde rečenom, spomenuta uholažovska pošast ni danas nije sedela mirna, pa je opet navukla sve i svašta u uši & mozgove pučanstva. Ovoga puta, radi se "obaveznom" ubistvu Vučića u petak ali i o nekakvom otrovnom paketu koji su dobili Oberdušebrižnik i kreč-ministarka pod roze šlemom - zajedno?! Ne, nije u pitanju ona što se odaziva na "Mateus", nego ona što se ne odaziva na pamet.
Zemlja porekla otrovnog paketa - Kanada.
...
Vulin i tetka se brane ćutanjem.
Skupštinski nekrofag A.Martinović je, za svaki slučaj, skinuo uši i sakrio ih na jedno mesto.
Izgleda da samo Vrhovna uholaža&paralaža ovdašnja zna i zašto je to tako.

***
Treća zapovest Engsoca glasi: Neznanje je blagostanje
"Ukoliko ljudi ne znaju da postoji drugo i drugačije, da ih lažu ili da je promena moguća, onda njima do toga nije ni stalo. Ako neka vlast uspe da drži svoje građane na nivou neznanja dovoljnom da oni ne dovode u pitanje to što im se servira, onda nikada neće biti otkrivena slaba tačka u tome što vlast govori."
(1984)




"Žurnalizam je objavljivanje onoga što drugi ne žele da objave; sve ostalo je PR."

- Džordž Orvel, pisac "Priručnika za lovce na uholaže"

Wednesday 25 July 2018

Demakljaža


Objavljena paparazzo fotka Vjerice Radete pred spavanje, bez šminke. I ne samo nje.
A (kao) nismo to znali, nego udri sad...

većinska četvrtina Srbije nakon (svakog) brojanja glasova

démaquillage (fr.) - skidanje šminke, demaskiranje

Tuesday 24 July 2018

Šeloba


Što se tiče Saurona, on je znao gde ona vreba. Sviđalo mu se da ona tu obitava, gladna ali nesmanjene zlobe, sigurnija straža na toj drevnoj stazi u njegovu zemlju nego ijedna druga koju je njegova veština mogla zamisliti. Orci su bili korisni robovi, ali on ih je imao u obilju. Ako bi ih tu i tamo Šeloba hvatala da primiri svoju glad - pa lepo, on je mogao da ih se liši. A ponekad, kao što bi kakav čovek mogao baciti poslasticu svojoj mački (svojom mačkom on zove nju, ali ona ga ne priznaje), Sauron joj je slao zatvorenike za koje nije imao nikakve bolje namene. Tako su oboje živeli, uživajući u sopstvenim zamislima, i nisu se plašili nikakvog napada, niti gneva, niti ikakvog kraja njihovom zlu.
Nije jasna njena sudbina nakon što joj je Sem naneo teške rane. 
Šeloba je nestala, a da li je ležala dugo u svojoj jazbini, gajeći svoju zlobu i svoju bedu, i u sporim godinama tmine izlečila samu sebe iznutra, iznova gradeći svoje načičkane oči, dok gladna poput smrti nije isprela još jednom svoje grozne zamke u uvalama Planina Senki - to ova priča ne kazuje. Možda je okončala poput svoje majke, Ungoliant, koja je toliko bila opsednuta proždiranjem svega da se pričalo kako je na kraju pojela samu sebe. Kako, i da li je tako nešto moguće, ja vam zaista na to ne mogu odgovoriti.

- Dž.R.R. Tolkin "Gospodar prstenova: Dve kule"


Radikalska Šeloba će jednoga dana, usled silne gladi i gadosti, pojesti samu sebe - kad tad. I gotova priča. Niko se neće radovati niti žaliti, čak ni njen kradikalski Gazda. Ostaće samo težak smrad, još dugo, dugo vremena, kao jedino sećanje na nju.
Jer za to više nema nazad.
I tačka (koju je odavno na samu sebe zakucala).

p.s. (naknadna pamet)
Piši-briši tvitova i postova na društvenm mrežama ne pomaže nikako, ali kotrljani radikalski i kradikalski to nikako da shvate. Pa tako i Šeloba Radeta, baš kao i onomad Rankić kada je pretio Vučiću na tviteru zbog nekih deset hiljada evra za koje ga je sAVuron zavrnuo.

Monday 23 July 2018

Kotrljani


Friške vesti iz komunalizma:

mesna zajedica

Balegar, kotrljan, prašinar ili govnovalja (u Istočnoj Srbiji) kakvog mi znamo je crna zaobljena buba snažne građe, koja se hrani balegom sisara i u nju polaže jaja. Ima ih više stotina vrsta. Oni su važan deo ekosistema jer ga čiste od otpadaka. Mužjaci i ženke su dugi od 1 do 3 centimetra. Prednje noge su im prilagođene za kopanje. Postoje brojne vrste balegara. Mogu osetiti miris balege iz znatne udaljenosti i tada su u stanju da u jednom letu prelete i nekoliko kilometara. Često ih noću privlače svetla. Stari Egipćani su iskazivali poštovanje prema jednoj vrsti balegara - skarabeju (Scarabaeus sacer). Simbol je Sunca, duše, uskrsnuća i plodnosti. Insekt balegar kotrlja loptu nastalu od komada balege uzbrdo isto kao što se verovalo da bog izlazećeg sunca Kepri kotrlja Sunce preko neba. Ono po čemu se naročito razlikuju od ostalih insekata je sposobnost balegara da podignu teret koji je teži od njih samih.

Crna buba - a nije Vulin. Jok, i nije.
Ima ih više stotina vrsta. U stvari, sve je to jedna ista sorta.
Dugi su 1 do 3 cm. U stvari, ima ih i od dva metra - dugih.
Prednje noge su im prilagođene za kopanje... rupa za kamen-temeljce.
Na daljinu osećaju miris. I ukus.
U stanju su da u jednom letu prelete i nekoliko kilometara. Kao i stranačkih pripadnosti.
Privlače ih svetla. Naročito novogodišnja rasveta.
Obožavaju egipćansku nacionalnu manjinu, naročito u vreme izbora.
Kotrljaju sunce uzbrdo i nizbrdo. Aha, baš kao i Sizif kradikalski (uglavnom ono drugo).
Dižu teret teži od njih samih. Teško da postoji nešto teže od njih, al' neka im bude.

***
Da se razumemo: posao komunalaca - čistača ulica, iznosača smeća, radnika u vodovodu, rukovalaca na postrojenjima za prečišćavanje otpadnih voda, operativaca na "fekalnim" cisternama i ostalih - častan je posao, baš kao i svaki drugi. Međutim, ovi mamlazi sa tim nemaju ama baš nikakve veze. Drugospođa premijerka onomad reče kako je "nije sramota da sakuplja smeće", a to izgovara sa takvim prezirom da još samo neka totalno zatucana naprednjačka krečana može u to da poveruje.
Takve, onda, svakako nije sramota ni da od "puštanja u rad" septičkih jama, šahti, kanalizacionih cevovoda, poljskih i školskih WC-a i ostale komunalne infrastrukture naprave feštu dostojnu vatrometa i proslava Luja XIV. Šta je sledeće - svečano puštanje u rad novih metli u gradskoj ćistoći? Svečani doček novog kontigenta asepsola za održavanje higijene stepeništa po stambenm zgradama? Novi državni praznik - Dan bubnjare i auto-podizača kontejnera za smeće?! Nacionalni dan rešetki na otvorima za kišnu kanalizaciju? Otvaramo hidrante za pranje ulica tehničkom vodom? Živele mašine za peskarenje, skidanje grafita i žvakaćih guma?
Aman bre, više... ludaci.
Problem Srbije je u tome što su najgori - a među njima i najgori iznosači smeća, radnici u vodovodu, rukovaoci na postrojenjima za prečišćavanje otpadnih voda, operativci na "fekalnim" cisternama i ostali - zaseli u fotelje vlasti i krenuli da uništavaju sve oko sebe. Zato što je to jedino što "znaju" (čak i to njihovo znanje ne ide bez apostrofa).
Da prave cirkus i parade jednobezumlja od nečega što se podrazumeva kao svakodnevan i redovan posao svake, pa i ove vlasti.
Pardon - da valjaju Sunce.
Oni "slave" svaki ovakav događaj kao da su otkrili neku fundamentalnu istinu, a ne uradili ono za šta ih građani plaćaju da rade svaki dan; udaraju na sva zvona i dobošare jer su oduševljeni što su bilo šta uspeli da urade.
Što su uopšte (politički) živi.
Što su na vlasti još jedan - ovaj - dan.
Što su uspeli da svog Vođu Sunce još jedared prekotrljaju od svitanja do sumraka.

p.s.
O svetim volovima, telcima i bizonima - neki drugi put.
Biće još prilika, ne sumnjajte u to.

Sunday 22 July 2018

Evo duša, evo telo


Dakle - "Zakon o doniranju"?
'Oćete jetru ili pluća? Pft, nisu neki, radim na tome. A i u bubrezima ima nekog peska i kamenja. Pitate da li imam neki organ zdrav i u funkciji? Imam! Možete da ga sisate!


Nemam ništa protiv spašavanja života! Naprotiv, spasio sam ih nekoliko, sigurno. Vozio sam helikopter u "službi spasa" i dao sam krv do sad pedeset puta. Ali sve je stvar POVERENJA a ja u ovu državu i ovaj sistem i "ove gore" uopšte nemam poverenja! Naročito u donorstvo! Ovo NIJE "Zakon o donorstvu organa", nego "Zakon o otimanju organa", jer donorstvo podrazumeva dobrovoljnost a ne prisilu! Jednostavno, zgrada Skupštine Srbije je požutela!

"Organ mora da bude živ da bi od njega bilo koristi."
Znači, ne uzimaju se organi sa mrtvog tela, nego sa živog tela koje je "neko" proglasio "mrtvim"! 
Opet se ne radi na preventivi, da ljudi žive zdravije i pristojnije i da im organi ne otkazuju zbog nezdravog načina života, nego se ide na "rešavanje" posledica. Neko će da se bahati, kupa u šampanjcu i kokainu i ja da mu spašavam jetru i srce? Ili će država da dovede ljude do očaja i siromaštva, da ih drži pod konstantnim stresom i u strahu i onda - šta? Neka im poslanici na čelu s Velikim Šefom nadoknade gubitak zdravlja!

Interesantno mi je i neoglašavanje SPC.
Iskreno, mene boli dupe (još jedan lep, čvrst i zdrav organ koji posedujem) za tu "najveću jevrejsku zaveru od svih jevrejskih zavera" koju teoretičari zavera uočljivo zaobilaze (umesto da poštujem Peruna, Vesnu, Svevida i ostale, ja ću, kao, da se klanjam jevrejinu koga su razapeli drugi jevreji jer je pričao da je sin jevrejskog boga?). Elem, nikako da "sledbenici Hrista", "sveti oci" objasne gde je čovekova duša! Da li je u mozgu? Da li je u srcu? Jetri, pankreasu, hipofizi...? OK, mnogima je "duša u nosu"! Šta se dešava sa dušom kada se od mozga, koji je "klinički mrtav" ili u komi, hirurški odvoji srce, oči?
I još nešto: bdenje nad pokojnikom je stari srpski običaj. Naši preci su, očigledno, odavno znali za "kliničku smrt", samo je nisu tako zvali. Da li će se odsad pa nadalje bdenje obavljati nad iskasapljenim telom (ili onim što je ostalo od njega) ili će se bdenje ukinuti i zabraniti zakonom? Kako će izgledati opelo nad takvim "moštima"? SPC? Irineju? Neko...?


Uglavnom, nemam poverenja u to koje stanje mozga će ovi "stručnjaci" proglasiti "smrću". Jer je tako reklo "američko lekarsko društvo"? Kao što je i "američko psihijatrijsko društvo" reklo da je čovek koji ne veruje vlastima "ozbiljno psihički poremećen"!? Jednostavno, nemam poverenja i zato: nećete moju kožu na bubanj!
A pitao bih nešto i onog majmuna iz skupštine:
Ako, "kad čovek umre više ne poseduje ništa, pa ni svoje telo", zašto ga onda svaki put stavljate u birački spisak, kad ne poseduje ništa pa ni svoj glas?

Bratislav Rančić

Bracina posla:
- post #606 (11.02.2014): Vox populi, vox non populari
- post #1232 (26.06.2017): Nebitno je jedino bitno
- post #1237 (03.07.2017): Uzrok i posledica stanja



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...