Thursday 31 October 2019

Odlučite sami



Počinje lov na veštice, vrišti iznova rođen
Počinje krstaški rat, vatra Pakla opet hoda Zemljom
Svetlost im u očima sjaji, reči k'o mačevi seku
Hrišćanska milicija maršira sad

Počinje lov na veštice, iznedriše ga američki strahovi
Počinje novo pročišćenje, inkvizicija za svakoga od nas
Drž' se razuma najbolje što znaš dok neki Hitler u ime Sina Čovečijeg zbori
Jer hrišćanska milicija maršira sad

Mržnja čini da adrenalin buja
Potpaljuj vatru, gledaj je dok raste
Svak' voli pravedničku stvar
U svetom ratu zaturen život stari
U svetom ratu nestale sve stvari

Počinje noćna mora, zatvarajte vrata i glave
Počinje noćna mora - Ponovorođeni je rođen slep
Devojke nam pokazuju put, pokazuju nam i svoju put
Sve je to samo američko šoubiz sranje
Sa seksom u jednoj i pištoljem u drugoj ruci,
Hrist se vraća

Iako je ugledni član desničarskog klana
Sveti čovek je samo lutka na njihovom čelu
Eto nama hrišćana, te histerične rulje
Što obožava Đavla u ime Božije


New Model Army "Christian militia"
(Vengeance, 1984)
Iskustvo nam je palanačko. Ponekad, opasno je (i kažnjivo) reći to na uho palanačkoj oholosti; ponekada, međutim, ova reč ide do pojma sudbinskog: palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Nema niti može da bude promene. Nema sveta izvan duha palanke. U svetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Palanka nije u svetu, ona je u duhu, svud moguća. 
- Radomir Konstantinović (Filosofija palanke)
Prvo izdanje "Filosofije palanke" objavljeno je u oktobru 1969.
Prođe, tako, i pedeseti oktobar - pa ništa.

I dalje je sve isto, zatucano i slepački; to samo menja povez a drugima kopa oči na sam spomen vida.


Ne jede, već ždere i opija se zajedno sa sveprisutnim popom, plus (čak i tu) baljezga o politici i bezbroj drugih idiotarija a pokojnika jedva da ko spomene. Tak'i smo ti mi, stranče, i ne može nam niki ništa, smo jači od sudbinu. 
I od pameti.

Sv. Luka ili Noć Veštica?
Odlučite sami.



31.10.2008. Noć veštica
31.10.2009. Noć veštaca
31.10.2013. H2O13
31.10.2014. Lov na veštice
31.10.2015. Noć veštice
31.10.2016. Lučinoć veštica
31.10.2017. Protestujem!

Tuesday 29 October 2019

Nepravda


I gle! Duh Sveti siđe na apostole napredne
I osvetli krstove, i zvona Barzilovačka
I orden Velikomučenika Kragujevačkih
Na grudi položi Malome
Od Prvoga stepena
Jer beogradonačelnik Mali, onomad
Dukate beogradske hramu darivaše
Jer ministar Mali, sad
Kandilo predoltarsko crkvi isporuči


I ukrivo baš orden pade taj
Radu, sinu Tome Nevernoga
I reče on, da zboriti neće
Dok pravica naopako postavljena
Njemu, i svom rodu njegovome
Ispravljena ne bude, ispunjena
Jer upravo on, Rade, prvenac Tomin
Jedan od Velikomučenika Kragujevačkih beše
A orden za otvaranje garaže ne dobi
Za kapelu Bajčetinsku, još i manje
O silo, o pokoro, o Nepravdo počinjena
Usta moja biće salivena!
To reče, to kaza - a mi deco čuč.

♱♱♱

Stvarno, nepravda.
Doktorati, ordenje i crkva nikada u istoriji Srbije nisu imali nižu cenu.
Samo su obraz i pravda ostali jeftiniji.
U bescenje.

Zašto kažu ognjišta a misle na zgarišta?



Celokupna politička istorija Šešeljevog nakota (plus koaliciono potentnih Miloševićevih nacionalsocijalista i pridruženih im demokratsko-preletačkih supozitorija), počev od Vukovara 1991. pa sve do Stare Planine i Vinče 2019. staje u jednu jedinu rečenicu:

Zašto kažeš ognjišta a misliš na zgarišta?

Gde su (spaljene) srpske zemlje tu su (opaljeni) srpski kradikali.
Jadan je i bez budućnosti onaj narod koga takvi oslobađaju ili brane, jer to ume da gasi požar samo benzinom.
Kod njih je zabranjeno postojanje uzbunjivača, dozvoljeni su samo potpaljivači.
I potpaljivačice, umalo da zaboravim.
Izgleda kao da im je Stiven King pisao partijski Statut i Program. Za svaki slučaj, treba ih držati što dalje i od Groblja kućnih ljubimaca, tek to je njihov omiljeni teren i prirodno stanište. Dovoljno je što se Tadić jedared zajebao na tu foru, pa ih vaskrsao.
Previše je, za jedan - bilo čiji - život.

Monday 28 October 2019

Sv. Petko


Za kućnu slavu, običaj koji je striktno vezan za Srbadiju i koji je upisan u UNESKO listu svetske nematerijalne kulturne baštine, domaćin iste ima samo dve obaveze. Tradicionalno. Kao prvo, da na najbolji mogući način ugosti sve koji toga dana (kao slučajno) naiđu i, kao drugo, da se ušljema za stolom kao stoka pa sve te iste, najboljemogućeugošćene goste, redom udavi baljezganjem o politici - koja, red bi bio, zaslužuje da je prijavimo nadležnim organima spomenute svetske organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu kao još jedan od samo naših izuma transmaterijalne nekulturne baštine.
Tako je i naš Vođa, u nedelju bio domaćin kućne slave svoje Velike Partije, te nejake posestrime grandiozne Komunističke partije Narodne republike Kine. Kao što rekosmo da je red, on ugosti sve zvane i nezvane goste koji (kao slučajno) naiđoše sa svih strana naše zemlje ponosne, nahrani ih i napoji - pa odmah krenu na stavku br. 2. Pope se za sto, govornicu, propovedaonicu, i još do kraja nedokađen krenu da davi baljazganjem o politici. Pozdravi sve prisutne - i sebe - pa opiči šlag pokušajem da kaže kojoj partiji svi oni - uključujući i njega - pripadaju: "Meni je najvažnije da svi ljudi razumeju da ni ja, ni vi, koji ste u Srpskoj radikalsšptbrljhe... šta ćete..."
Frenetičan aplauz - pod obavezno.


Tu se Domaćin spotače o sopstveni jezik brži od pameti, posrnu, pade, pa u najboljem duhu balkanskog čojstva urliknu "Nije mi ništa! Ne prilazite, ne treba mi pomoć, mogu ja sam da ustanem čak i kad mi ne lupaju šamare umesto Vesiću!"
Puče, k'o zvečka... i to šuplja.
Razumeli smo te majstore, odavno.
Mnogo pre nego što se domaćin slave sapleo o svoju senku koja viri iz ormara.

Ovi (k)radikali pod hitno&urgentno da promene naziv svoje slave iz Sveta Petka Paraskeva u Sveti Petko Parasćale. I da porazmisle o Šešelju kao Vučićevom nasledniku na čelu Partije, jer su svojim pokušajem da frenetičnim aplauzom zataškaju Vučićev lapsus mozga, zapravo pozdravili Jednog i Jedinog, neponovljivog Oca Partije i sveopšteg kradikalizma, koji ovde vlada predugo da bi ovo bila normalna zemlja.


Iako (uslovno rečeno) stare, ove dve karikature - Koraksova i Petričićeva - govore sve.
Mnogo, mnogo više od jedne brljive budale.

Sunday 27 October 2019

Thanks, but no thanks


Sloboda govora ne sme da ima ograničenja, jer u suprotnom tu više nema slobode. Međutim, suprotstavljati se statusu quo, učiniti besmislenim konfliktno ponašanje, čistiti otrove svetlom i rečima - sve to ipak ima svojih granica. Kada svi vaši pokušaji ne uspeju, uporno i bezumno kontriranje vas je doteralo do granice iscrpljenosti, a glas razuma ne dopire do ušiju koje ne žele da ga čuju - šta onda?


Menjati način na koji razmišljaju drugi nikada se nije ubrajalo u najlakše zadatke postavljene pred ljudski rod, i čini se da postaje sve veći izazov kako vreme teče (a istorija pokazuje). Po jednoj studiji sa univerziteta Jejl (SAD), sve je više ljudi koji nemaju nikakvo iskustvo u korišćenju reči radi uticaja na druge ljude koji se od njih razlikuju. To je veština koja lako može biti izgubljena. To zavisi od obima tzv. "slučajne komunikacije" koje ima sve manje u savremenom životu organizovanih kontakata među ljudima. Još uvek se možemo naći u poprilično plodnim debatama sa prijateljima, poznanicima ili potpunim strancima na internetu koji suštinski slično misle poput nas; ali, da li možemo ubediti ili biti ubeđeni od strane nekoga ko se zaista razlikuje od nas i naših stavova?
Bertrand Rasel je sumnjao da je tako nešto moguće. 1962. godine, mnogo pre nego što nam je internet omogućio da sebi izgradimo gluve sobe odjeka, zaptivenije nego ikada pre, ovaj filozof i nobelovac je primio niz pisama od nekoga od koga je bilo najmanje verovatno da će ih poslati - niko drugi do ser Osvald Mozli: aristokrata, nekadašnji poslanik u Parlamentu, prvo torijevaca pa potom laburista, 1931. osnivač Nove Stranke koja se otcepila od Laburista i zaživela nešto više od godinu i po dana da bi potom 1932. bila preimenovana u Britansku Uniju Fašista. Osvald Mozli, gorljivi zastupnik Hitlerovih "ideja" i fašizacije Britanije, koji se tih budalaština nije okanuo do samog kraja svog života 1980. godine.
Mozli je pozvao - bolje reći, provocirao - Rasela da se uključi u debatu u kojoj bi poznatog filozofa pokušao da ubedi u ispravnost fašističkih stavova. Iako je tada imao već 89 godina, i malo preostalog vremena da se pozabavi mnoštvom "nedovršenih" tema i poslova, Rasel je veoma snažno i jasno odbio poziv u pismu kojim je odgovorio Mozliju, gde kaže sledeće:


Dragi ser Osvalde,

Zahvaljujem na pismu i prilozima koje ste uz njega dostavili. Razmišljao sam malo o ovoj našoj prepisci. Uvek je bilo teško odlučiti kakav odgovor pružiti nekome čija je etika toliko strana i, zapravo, odbojna u odnosu na vlastitu. Ne radi se ni o kakvom izuzeću od opštih stavova koje iznosite, već o tome da sam u životu svaki trun svoje energije posvetio aktivnoj borbi protiv surove netrpeljivosti, kompulzivnog nasilja i sadističkog progona koji zajedno karakterišu filozofiju i praksu fašizma.
Osećam obavezu da kažem i to da su emocionalni univerzumi u kojima živimo nas dvojica toliko daleki i različiti, na najdublji način suprotstavljeni, da ništa plodno ili iskreno ne bi moglo da se izrodi iz naše međusobne povezanosti.
Voleo bih da razumete jačinu ovog mog uverenja. Ne radi se ni o kakvom pokušaju da budem grub govoreći ovo što sam Vam napisao, već zbog svega onoga što smatram vrednim u celokupnom iskustvu i dostignućima ljudskog roda.

Srdačno Vaš,
Bertrand Rasel
22. januara 1962. godine

Rasel je preminuo osam godina kasnije (1970) a Mozli deceniju potom (1980). Svoju poslednju poruku Britancima, objavljenu u časopisu Nju Stejtsmen, Rasel je napisao samo nedelju dana pred smrt povodom pisma koje se ticalo članka "Olimpijski miting" o debaklu koji je Mozlijeva BUF doživela 1934. godine, izgubivši veći deo podrške koju je imala u javnosti. Bio je to do tad "najveći auditorijum koji se ikada okupio u dvorani Olimpija u Londonu da sasluša nečiji govor" insistirao je Mozli od novinara da napišu. "Samo se beznačajna grupica nameračila da sve vreme urla kako bi druge sprečila da slušaju moj govor. Nakon primerenog upozorenja, naši redari su bili primorani da golim rukama odstrane iz dvorane tu grupicu, u kojoj je bilo pojedinaca naoružanih žiletima i noževima. Nakon toga, publika je konačno mogla da sasluša govor koji je trajao bezmalo dva sata."
Nju Stejtsmen je objavio Mozlijevo pismo posthumno, uz sledeći uvodnik: "Celog svog života trudio se da ljude ubedi kako je njihov pogled na istoriju pogrešan." Uprkos neprestanim naporima, uspeo je da u to ubedi samo nekolicinu njih. Za to nisu bili zaslužni samo oštri kritičari poput Rasela, jer je svakome iole razumnom bilo jasno da je ljude poput Mozlija bilo nemoguće ubediti u drugačije stavove. I urazumiti ih.
Na takve se ne gube vreme i snaga.



Dakle, kada vam Vučićevi svedoci narednih meseci, po komandi koju im je krajem avgusta On izdao, zazvone ili zalupaju na vrata, samo ih uljudno udaljite sa "Vučić? SNS? Ne, hvala.", isto onako kao što bi ste odbili jehovnjake, popa sa vodicom i pričom o "carevom Caru", veterinara koji vam dođe u štalu ili obor sa špricem punim semena koje je omogućio lično Vođa, prodavce servisa za ručavanje, anketare raznih budalaština i slične narušitelje kućnog reda i mira vašeg doma. A i šire.
Nikako im ne nasedajte na pokušaje ubeđivanja, jer imaju direktivu da jednom pokušaju i, u slučaju otpora, odmah krenu dalje ubeleživši vas kao "nepodobne" ili "otpisane". Ne brinite se, u većini slučajeva oni to već znaju, ko ste i "za koga" ste - naročito u palankama širom naše zemlje ponosne - tako da nema razloga za neku ekstra zabrinutost oko "minusa" koji će upisati kraj vašeg imena. Potrudite se samo da im date do znanja da ste videli šta su upisali i da čak i za njih postoji Dan posle.
I da, barem što se vas tiče, toga dana neće važiti ono "morali smo" koje su već počeli da uvežbavaju.
Samo pristojno, jer iako ne možete biti gori od njih, to ne znači da treba biti isti.
Slobodno koristite i Raselove reči, iz pisma Mozliju. Što uljudnije, to ih više ubija u pojam, navikle da se u njihovom oboru stalno neko na njih izdire i preti im.
Jer mi nismo iz njihovog obora, ne pristajemo da živimo po "pravilima" koja važe na njihovoj Životinjskoj farmi. Niti imamo nameru da ćutimo, pognemo glavu, trpimo.
To je naša ljudska obaveza, ispod koje se ne ide. Ne odstupa.
I tačka - njima.

Friday 25 October 2019

Prva Zapovest


Neka svima bude jasno - biračke jedinice koje budu glasale za Sotonine sluge teže će dobiti pomoć od Boga.


Neka svima bude jasno - okruzi, gradovi, opštine, izborne jedinice, biračka mesta, mesne i odeljenske zajednice, školski odbori, lovačka i pčelarska udruženja, navijači i timovi, izviđači, kućni saveti i poštanski sandučići koji ne budu na proleće glasali za SNS, neće dobiti nikakvu pomoć od Mene. Ništa, ološu nijedan.
- Aleksandar Vučić, 2008-2019 svakodnevno a od 2012. naročito bržeboljejače

Thursday 24 October 2019

Vreme čudovišta



Pogledajte, vrlo poštovani Pontije (govorio je Valerije Grat, rijući noktom Sveti grad) - Gornja varoš, koja gleda na dolinu Hinom i Akra prema kidronskoj dolini. Ove geografske neznalice kojima ćete od sada upravljati zamišljaju da je tu negde ulaz u pakao, što i nije rđavo ako se uzme u ubzir da ga na taj način uvak imaju pred očima (on pomeri prst malo ulevo), one oveštale kućerine, koje su se pribile jedna uz drugu kao ovce preplašene od rimske vučice, to je Morija, neka vrsta starog jerusalimskog centra, ili neuspela kopija našeg Foruma. Tamo je nekad bila kuća premudrog Solomona i kuća njegovog oca Davida, onog što je, mada preispoljna hulja i prevarant, sastavljao tužbalice tužeći za Bogom kao naš Katul za Klodijom. Uostalom, njegov mu je narod verovao, pa zašto mu i Bog ne bi naseo. Ja očekujem da Bog ne može biti pametniji od naroda koji je uzeo u zaštitu, i da inteligencija takvog naroda samo ponavlja promućurnost božju u onom stepenu u kojem je ima on sam. Mislim da narodi imaju onakve bogove kakve zaslužuju, i da bogovi biraju one narode koji najviše odgovaraju njihovoj sopstvenoj prirodi. Šta vi mislite?
Pilat nije ništa mislio. Držao je maramicu na nosu, iz koga kao da su još uvek isparavali judejski zaseoci svoja đubrišta. Odsustvo i najobičnije misli beše na njegovom zamišljenom čelu tako očigledno.

- Borislav Pekić: "Vreme čuda" (Čudo u Jerusalimu, str. 95)


Nikakav Bog, Svetac niti Mesija ne vode sluđeni narod ovdašnji u ovo - ne Vreme čuda, već Čudovišno vreme. Vreme čudovišta. Kroz zlatno doba Propasti vodi ga jedan uobičajeno sumanut, lukav i pokvaren džeparoš tuđih para i kradljivac tuđih života, smrdljivi farisej starozavetne radikalske partije ogrnut plaštom napredne vere u Boga Pljačke. Na magarcu koji više ne ugleda anđela, da ne bi opet dobio batine.
A narod ga sledi, jer ga mrzi.
Jer mrzi sve svoje Bogove, Svece i Mesije, baš koliko mrzi i Sebe.
Jer ga mrzi da mrdne Dupe kao prvi korak ka razmrdavanju Mozga.
Jer ga je On uzeo u zaštitu, izabrao narod koji mu baš leži na prirodu i dao mu tačno onakvog boga kakvog je zaslužio.
Zato što sam pametan, reče On.
Zato što nisi pametniji od onih koje si uzeo u zaštitu, odgovori mu Pisac.
Nema veze, uvaliću ti trg sa tvojim imenom pa ćeš i ti biti Isti, reče On.
Pisac ne reče na to ništa, vrati maramicu na nos, mahnu Ludi rukom, pljunu, okrete se i ode svojim poslom.
A On, taj Luda sadukejski, to Zlatno tele naših čudesnih dana, otvori usta i sazva još jednu konferenciju za medije. Jer ništa drugo, do toga da 'ladi usta, niti je znao niti će ikada znati - da radi.



Wednesday 23 October 2019

Nedruštvene mreže


Društvene mreže nas dresiraju da međusobno upoređujemo naše živote, umesto da cenimo sve ono što nas čini ovakvima kakvi smo. Ne čudi me što su svi depresivni.
- Bil Marej, glumac


Čini se da su su u JKP "Vodovod" iz Herceg Novog ukapirali poruku Bila Mareja, pa na bilbord, na kome reklamiraju svoju firmu, ukačili poruku "Kanalizacija je naša najvažnija društvena mreža".
Vaistinu najvažnija, ali i daleko iskrenija od svojih virtulenih sestara - poput Fejsbuka i sličnih.

Svake godine, 28. januara, obeležavamo Dan privatnosti (digitalnih) podataka kao upozorenje na suštinsku važnost zaštite naših ličnih podataka koje delimo po društvenim (i nedruštvenim) mrežama što - naravno - ima uticaj i na nivo naše privatnosti koji možemo narušiti zloupotrebom ili deljenjem tih podataka na načine koju su daleko od bezbednih. Po istraživanju kompanije McAfee (koja se bavi izradom softvera za zaštitu) iz 2017. godine, izgleda da smo se previše zaglibili u tom blatu neodgovornosti prema sebi. Od 6400 ispitanika širom sveta, koji su bili anketirani da li žele da poboljšaju znanja i sposobnosti na polju zaštite ličnih podataka, oko 80% njih je sprovelo "ozbiljan" razgovor sa svojom decom na tu temu. Međutim...
Evo liste pet najvećih problema, otkrivenih tokom ovog istraživanja:

1. 52% ispitanika zapravo nije sigurno u to kako obezbediti povezane uređaje i aplikacije
Zaista je teško zaštititi sopstvene podatke i privatnost ako čak i ne znate kako da proverite da li su zaštićeni. Računar više nije jedina stvar oko koje ćete morati da vodite brigu - pametni telefoni, tableti, pametni satovi, virtuelni asistenti (poput Amazon Echo i Google Home), umreženi termostati i zvona na vratima, robot-usisivači i ko zna šte sve još - sve je to međusobno povezano preko interneta. Možda kod svih i nema vaših ličnih ili osetljivih podataka, ali preko svakog od tih uređaja potencijalni napadači mogu imati pristup važoj mreži i svim ostalim uređajima koji su na nju povezani.

2. Više od 40% korisnika ne promeni svoju "fabričku" pristupnu šifru odmah nakon otvaranja naloga
Ovo nije nikakva mozgalica. Ako vaš uređaj može biti umrežen, onda postoji veoma velika verovatnoća da se u njega može ulogovati i neko drugi osim vas. To znači da taj uređaj ima korisničko ime i lozinku - koje je postavio proizvođač ili prodavac, a to znači da one mogu biti lako provaljene i zloupotrebljene od strane potencijalnih napadača na vašu privatnost. Kada nabavite neki uređaj (ili aktivirate aplikaciju), prvo što treba da uradite je da se ulogujete na korisnički interfejs i odmah promenite pristupnu šifru koju ste dobili od prodavca ili proizvođača. Ukoliko vam je to omogućeno, promenite i korisničko ime - neka to bude dodatna briga zbog koje će napadač morati da lupa glavu.



3. Jedna trećina smatra da nema kontrolu nad prikupljanjem podataka od strane kompanija 
Ne možemo te ljudi kriviti zbog ovakvog stava, jer situacija zaista deluje zastrašujuće. U brojnim slučajevima je zaista teško otkriti da li neka kompanija prikuplja vaše informacije i na koji način ih potom koristi. Mnoge od njih vam uopšte ne daju načina da kontrolišete taj pristup, a i one koje daju to često rade na veoma zbunjujuć način. Fejsbuk, na primer, pruža gotovo sveobuhvatan nivo detaljne kontrole bezbednosti i privatnosti vaših podataka. Međutim, problem je u tome što ćete protraćiti pola dana lutajući kroz konfiguraciju tih usluga, da bi nakon dva meseca Fejsbuk dodao ili promenio neke od funkcija, zbog čega ćete sve to morati da uradite ponovo, iz početka - a da to čak i ne shvatite. Veoma je važno da redovno proveravate vebsajtove koje posećujete, kako bi ste bili sugurni da su vaši podaci bezbedni.

4. 33% roditelja priznaje da ne razume dovoljno rizike kako bi mogli da ih objasne svojoj deci
Ovo je donekle razumljivo - ukoliko sami ne razumete u potpunosti rizike i kako ih izbeći, onda nećete biti u stanju ni da to objasnite svojoj deci. Sve je češći slučaj da deca o tehnologiji i rizicima na mreži znaju više od roditelja. Možda bi trebalo da deca budu ta koja će podučavati? Međutim, roditeljstvo je i dalje neophodno. Da li, na primer, svojoj deci dajete određene lekove a da se pri tom niste prethodno potrudili da se upoznate sa rizicima prilikom upotrebe tih lekova? Da li bi ste dopustili detetu da gleda film o čijem se sadržaju i kategoriji prethodno niste raspitali?

5. Samo 37% koristi servise za nadzor korišćenja kreditnih kartica
Recimo da je gornja brojka pod određenom dozom sumnje. Samo u poslednjih nekoliko godina, milijarde korisnika su bile pogođene provalama podataka, a prilikom svake od tih provala, jedna od standardnih reakcija odgovornog provajdera bilo je nuđenje besplatnih servisa za nadzor korisnicima čiji su podaci bili "provaljeni". S obzirom na nivo učestalosti provala podataka u poslednje vreme, ispada da bi svako od nas već imao pravo na doživotni besplatni servis za nadzor.
Međutim, postavlja se pitanje u kolikoj meri smo sami - bez besplatnih servisa - sprovodili nadzor nad onim što naša deca rade sa našim kreditnim karticama kada su na internetu. O, da... Deca nemaju svoje bankovne račune i kreditne kartice, stoga nemaju ni šta da nadziru. Upravo to ih čini idealnim metama za krađu identiteta - napadači znaju da na to retko ko od nas obraća pažnju. Kada ukradu lične informacije nekog deteta, oni ih mogu iskoristiti za lažno predstavljanje i finansijske prevare - što može potrajati čak i godinama, a da uopšte ne budu otkriveni, sve dok dete ne odraste i pokuša da uzme zajam za kupovinu automobila ili kreditnu karticu.


Privatnost podataka je zaista dobra stvar, i o tome ne treba voditi brigu samo na Dan bezbednosti privatnih podataka (28. januara) već tokom cele godine. To vam je kao da ste rešili da jednom godišnje radite sklekove, ili se pokidate od posla na radnom mestu. Ako se time aktivno ne bavite svakodnevno, tokom cele godine, zaista nećete moći mnogo toga da uradite tog jednog dana.
OK, niste tehnički potkovani, profesionalac u IT-zaštiti. Samo bi ste da se nakačite na internet, čeprkate po Guglu u potrazi za informacijama, pazarite na Amazonu, elektronski plaćate ili kačite fotke na Instagram. Pošteno. Međutim, na našu sveopštu muku, neophodan je stalan napor koji moramo činiti da sačuvamo privatnost i zaštitimo svoje podatke.


Treba se zaštititi od zaglupljenosti gomilama budalaština, kojima smo zatrpani svakodnevno na društvenim mrežama - uključujući i lančane privatne poruke i "obavezne savete kako sačuvati privatnost", koji vam (garant) povremeno stižu.
Samo, šta ćemo sa provalama podataka kojima nas povremeno počaste isti oni koji nam potom nutkaju besplatne servise za nadzor i zaštitu? Isti oni, koji nas prvo namame na svoje platforme, servise, stranice, društvene mreže?
Provale, poput zatrpavanja porukama "glasaj za" i "kupi to" iako savršeno dobro znate da takvima nikada niste dali svoj broj mobilnog telefona jer vas, jednostavno, njihova ponuda apsolutno ne zanima.
Ili, možda ipak ne znate da su vam se deca nedavno igrala baš sa vašim mobilnim telefonom, tim istim na koji stiže gomila ponuda; svakako ne dolazi u obzir da nemate pojma o tome da su vam preko raznih "pomoćnih" i "nadzornih" (svakako besplatnih) programčića, kompjuter kod kuće ili na poslu i mobilni telefon odavno sinhronizovani (ili podešeni da to automatski periodično rade) i da se sav cirkus sa jednog obavezno preliva i na drugi.
Ali, ono što ne znamo to i ne postoji, daleko od očiju daleko od srca, zažmurimo da nas ne vide?

Ma samo neka društveno & umreženo, nemoj slučajno da je privatno.
E pa ne ide to baš tako.
Tako mi Ilije Čvorovića & Luke Labana, zajedno, na današnji Dan Službe.

Tuesday 22 October 2019

Izdrži, do krjaja!



Dakle, nalazimo se u Vranjskoj banji, za one koji ne znaju to je [... dramska pauza tokom koje kao nešto računa ...] desetak kilometara i manje od Vranja, jednom veličanstvenom i prelepom mestu u Srbiji, ovde na Jugu, koje je poznato po svojim [... eee ...] termalnim vodama. Dakle, ovde na 50 metara od nas možete da odete, imate vodu koja iz česme izlazi na temperaturi od 98 stepeni, 100 stepeni, dakle. Čak iznad toga možete u ruci da držite jaje i videćete da će posle izvesnog vremena da se skuva, ako vi uspete da izdržite do kraja.
- Aleksandar Vučić (Pink, 21.10.2019)


Evo zašto gosn Jajara toliko mrzi tviter - reakcija je bila gotovo trenutna po objavljivanju snimka na Pinku:


I za kr(j)aj:

PREDSEDNIK ODUŠEVLJEN: Tokom posete Vranjskoj banji, Vučića pozvali u goste, a onda je usledilo iznenađenje! Svaka čast na ideji.
Predsednik Vučić je tokom posete Vranjskoj banji, bio gost lokalnog istoimenog fudbalskog kluba. Od predstavnika kluba na poklon je dobio dres FK "Vranjska banja". Taj fubalski klub igra u četvrtom rangu takmičenja, u Zoni "Jug".
- Alo!, 21.10.2019.

To je taj rang, četvrta liga južne zone, tu pripada Onaj Kome Je Poklonjen Dres - u bilo kom smislu. 
Izdrži, bate - stisni gu i ne pustaj do kraj!
Udružene Jajare Srbije su uz tebe!

Monday 21 October 2019

Drvo, sekira, prut... snop


Šume je bilo sve manje, ali Drveće je i dalje glasalo za Sekiru koja je bila dovoljno lukava da ih sve ubedi kako je jedna od njih samo zato što joj je držalja bila - od drveta.
- moderna verzija stare turske izreke

Sekira ide u šumu kad joj zatreba nova držalja.
- jevrejska izreka

Hrastovi se na ponašanje Drvoseče prema njima požališe Zevsu, a ovaj im odgovori da su sami krivi što mu obezbeđuju drvo za držalju sekire.
- Ezop: "Basne" (VI vek p.n.e.)

Neki drvoseča dođe u šumu i zamoli drveće da mu podari držalje za sekiru od najčvršćeg među njima, ne bi li imao od čega da zaradi i prehrani porodicu. Odlučiše da to mora biti divlja maslina. On načini držalju i namesti sekiru, i - ne čekajući ni časa - odmah krene da seče grane i obara moćna stabla redom, kako mu se prohte i po celoj šumi. Hrast tada reče Jasenu: "Dobili smo šta smo zaslužili, jer dušmaninu svome podarismo tačno ono što je hteo."
- Ademar iz Šabana, francuski monah (XI vek n.e.)

Drvosečina sekira zamoli drvo da mu podari držalju. Drvo pristade.
- Rabindrat Tagore: "Politika" (1899)


Umesto basni, alegorija i drevnih mudrosti, sve se ovo može reći jasnije, na konkretnom primeru:

Ono, što izgleda niko nije primetio, bio je sve širi jaz (nakon 1933.) između vlasti i naroda. Zamislite samo koliko je taj prostor bio širok na početku, ovde u Nemačkoj, a vremenom je postajao sve veći. Znate, narod nije blizak sa svojom vlašću samo zato što je neko rekao kako je to narodna vlast, istinska demokratija, ili zato što se ljudi prijavljuju u civilnu odbranu, ili izlaze na izbore. Sve to ima veoma malo veze, skoro nikakve, sa spoznajom ko je zaista na vlasti.
To što se ovde desilo, zapravo je postepeno navikavanje ljudi, korak po korak, na vladavinu raznim iznenađujućim potezima, na prihvatanje odluka koje se donose u tajnosti; da poveruju kako je situacija veoma komplikovana pa je vlast morala da deluje shodno informacijama koje su za mnoge nerazumljive, ili su toliko opasne - čak i da ima onih koji ih razumeju - da ne bi smele da budu puštene u javnost zbog pitanja nacionalne bezbednosti. I njihov osećaj identifikacije sa Hitlerom, njihova vera u njega, samo su olakšali širenje tog jaza i razuverili one koji bi se inače zbog toga zabrinuli.
To razdvajanje vlasti od naroda, širenje tog jaza, održavano je postepeno i veoma neprimetno, koracima prikrivenim (čak možda i ne uvek sa namerom) kao neka hitna mera, kao istinska patriotska obaveza, ili u neku realnu društvenu svrhu. Sve krize i reforme (i one istinske, takođe) toliko su okupirale pažnju naroda da niko nije obraćao pažnju na spor i prikriven proces ispod svega toga, kojim je vlast bivala sve dalja i dalja.
Diktatura, i ceo proces njenog nastanka, iznad svega se sastoje od odvraćanja. To je obezbedilo izgovor onima koji ne razmišljaju da tako i dalje čine. Većina nas nije želela da razmišlja o osnovnim stvarima jer to nikada nismo ni radili. Nije bilo potrebe za tim. 
Živeti u takvom procesu podrazumeva da ste apsolutno nesposobni da to primetite. Svaki njihov korak je bio tako mali, tako naizgled nevažan, tako dobro obrazložen i ponekad "pokajnički", da - osim ako niste bili izuzeti iz celog procesa od samog početka, ili ste shvatili o čemu se tu u principu radi - sve te "sitne mere" nijedan "nemački patriota" ne bi mogao prozreti i uvideti gde će ih sve to jednog dana dovesti. Niste mogli da vidite kako to raste iz dana u dan.
Kako se to moglo izbeći među običnim ljudima, čak i onima visokoobrazovanim? Iskreno, ne znam, ne vidim - čak ni sada. Morate predvideti kraj da bi ste se odupreli, ili makar videli sam taj početak. Čovek mora jasno i sigurno predvideti kraj i kako da to uopšte uradi, bio on običan ili poseban. Možda su stvari mogle da se promene pre nego što je sve otišlo predaleko; nisu, a možda su mogle. Danas se svi pozivaju na to možda.
Ti mali ljudi, Vaši prijatelji nacisti, u principu nisu bili protiv nacionalsocijalizma. Ljudi koji poput mene jesu, činili su veliki prestup, ne zato što smo više znali već zato što smo bolje naslutili šta se sprema.
Čovek zapravo ne vidi tačno šta i kako treba da uradi. To je istina, verujte mi. Svaki čin, svaka prilika, gori su od prethodne, ali samo malo gori. I vi čekate sledeću, pa sledeću... Čekate na jedan veliki šokantan događaj, misleći kako će vam se u trenutku tog velikog šoka ostali nekako pridružiti u otporu. Vi ne želite sami da delate, ni da govorite; ne želite ni da se odreknete svoga načina života niti da pravite probleme. Zašto ne? Pa, zato što niste navikli da to radite. To što vas sputava, to nije samo strah da ostanete sami, već i osećaj potpune nesigurnosti.
U vašoj ličnoj sredini, vodite privatne razgovore sa svojim kolegama od kojih neki svakako osećaju isto što i vi. I, šta od njih možete da čujete? Kažu vam "pa i nije tako loše" ili "priviđaju ti se stvari" ili "ti si paničar". Zapravo, ispada da zaista paničarite. Govorite im dokle će sve to logično i neizostavno dovesti, ali za to nemate dokaza. O da, tu zaista ima tih sitnih početaka; ali kako u to možete biti sigurni kada ne znate kako će se završiti, i kako da uopšte znate ili makar pretpostavite kakav je kraj? Na jednoj strani su vaši neprijatelji koji vas zastrašuju - zakon, režim, Partija. Sa druge strane su vaše kolege koje vas proglašavaju pesimistom, pa čak i neurotičarem. Preostali su vam samo najbliži prijatelji, ljudi koji su, prirodno, uvek mislili poput vas.
Tih prijatelja je sve manje. Neki su otišli ili se "udubili" u svoje radove. Više ih nema onoliko koliko ih je nekada bilo na sastancima i okupljanjima. Neformalne grupe postaju sve malobrojnije, brojnost se smanjuje na male organizacije koje i same sve više venu. Danas, po malim okupljanjima najbližih prijatelja, imate utisak kao da pričate samo sa sobom, da ste potpuno izolovani od realnosti. To vam još više oslabljuje samopouzdanje i dodatno zastrašuje... čime? Postalo je jasno da, ukoliko nameravate nešto da preduzmete, moraćete da stvorite priliku za to a tada ćete očigledno postati problematični. I zato sedite, i čekate.

Fruška Gora, Beograd, Srbija...

Naravoučenije:
Sekira zamoli za držalju i drveće pristade. Onda poseče čitavu šumu, od nje napravi gomile štapova i prutova kojima reče: "Sada ćete biti bezbedni od loma, takvi kakvi ste, samo ako vas sve zajedno uvežem u snoplje. Tada vas niko više neće moći da polomi jer zajedno ste jači, a ko ostane sam, da štrči ili ne htede da bude uvezan - slomiće se: sam ili od sile koja uvek takve vreba."
Ne reče ništa o nekad moćnim stablima. A ne reče ništa ni o tome da je snop lakše poseći i polomiti sekirom (ili mu, makar, samo pretiti lomom) kada je uvezan, nego svaki prut ponaosob. Lakše - za onog ko bi da lomi, a da se pritom što manje oznoji.

Da li vam je sada jasnije zašto humanoidni Šešeljev nakot, oličen u Vučićevim kradikalima, toliko mrzi drveće? Da, tolikom mržnjom prema drveću, zapravo iskazuju svoju duboku mržnju prema ljudima? Takvi, kada se obračunaju sa drvećem, bez izuzetka krenu da to isto rade ljudima. Poseku, razbiju, uviju u snopove strahova uvezane lažima. Patriotski opljačkaju.
Ko i dalje - nakon svega ovoga - ne shvata kako funkcioniše puzajući fašizam, neka onda...
Da, tamo.

Saturday 19 October 2019

eSNSpumisan



Muče vas radikalni gasovi, grčevi, nadutost, nadurenost, nabreknutost, nelagoda, logoreja, crevni paraziti... 
Savest?
Nema problema - tu je nova napredna formula za otklanjanje svih tegoba!
Esenespumisan, najnapredniji lek za sve crevne probleme.
Provereno efikasan!
Broj 1 u Srbiji!
Ima ga u formi kapsula i kapi. Kada se jedared s njima krene, moraju se uzimati svaki dan do kraja života, jer će već nakon sat vremena od preskakanja redovnog termina početi da se vraćaju stari radikalni problemi.
Uzimaju se oralno, kroz usta (da ne bude neke zabune), pre i posle obroka u skupštinskom restoranu.
Za informacije o indikacijama, merama opreza i neželjenim dejstvima, obratite se svom Lončaru, apotekaru ili veterinaru.
Lek je namenjen za humanoidnu upotrebu, i u druge svrhe se ne može koristiti.
Niti vam vredi da pokušate.

Thursday 17 October 2019

Prolupao


Ovaj mali, što je... kako se zove, što je vezan za... [... poduža dramska pauza uz uzdahe ...] marihuanu i za ne znam ni ja šta sve ima snimke, a neću da prićam o kakvim klanovima još... [... opet pauza ...kaže "lupiću Vesiću vaspitnu". Dođi meni lupi vaspitnu. Što Vesiću, što si njega našo. Dođi mene lupi. Dođi, pustiću te, nemoj... Sad se vrati gde si pošao tamo, u Dubai u provod, vrati se u Srbiju dođi meni lupi šamar. Nađi nekog jačeg od sebe da to uradiš. Dođi, ne treba mi obezbeđenje, ne treba mi niko, samo dođi pa to uradi... kad si već toliki mangup. Nego ste našli, nego ste našli [muca, konačno je prošlajfovao], mislite da možete da se iživljavate zato što smo mi trpeljivi, strpljivi...

Evo i video snimka ove izjave:


Aman, gde se ovo isključuje?!
Plaši bre decu, zapostaviće redovne radne i higijenske navike glede čistoće & uklanjanja raznog smeća.
Deli-Iskander veli - lupi šamar meni, udri na jačeg od sebe a ne na Vesića.
Pa što onda, druže Jači, na basketu udari bananu onom klincu? Jači je od tebe?
Verujemo da jeste.

Greh grehova



Sedam smrtnih grehova jedne nacije:
1. Ne razmišljam.
2. Ne znam.
3. Nije me briga.
4. Nemam vremena, prezauzet sam...
5. Dobro je meni i samom.
6. Nemam vremena da čitam i shvatim.
7. Ne interesuje me.
Čuvajte se neznanja koje je u pokretu, obratite pažnju na neiskustvo kada krene u akciju i pazite se većine koja je mentalno zatrovana dezinformacijama, jer kolektivna neukost nikada ne prerasta u mudrost.

***
Svesno lično neznanje, kao uvod u organizovanu kolektivnu neukost, predstavlja greh nad grehovima - kako prema sebi tako i prema drugima. Teško da će se tu naći mesta za oprost, baš zbog onog "Morao sam - da ne razmišljam, da ne znam, da me nije briga, da nemam vremena, da mi je i ovako dobro, da ne čitam i ne razumem, da me ne interesuje".
Nacija takvih idiota, bez izuzetka, samu sebe ekspresno briše iz genetske banke ljudskog roda.

Wednesday 16 October 2019

Pali, brate


Takozvani predsednik Srbije ili laže ili ima pamćenje kao kokoška - unazad, samo do prethodno iskljucane gliste na bunjištu; jer, bivajući ovoliko preobavešteno-sveobavešten, teško da bi mogao biti svrstan među neobaveštene prethodnike.
Čemu ovakav uvod?


Juče je izjavio da "u Srbiji političke stranke nisu nikada organizovano palile knjige, pritom najavljujući isto u medijima, kao što je to sada uradila Đilasova stranka spaljivanjem jedne lepe (Vesićeve) knjige o Beogradu, koja nikoga ne vređa i koja je namenjena prikupljanju novca za bolesno dete". Reče on i da bi #lično došao na promociju, samo da je znao kada i gde se održava", ali... eto.
Neće biti da je baš sve tako, kako tzv. predsednik Srbije kaže.
Podsetimo se nekih istorijskih činjenica, starijih od Vučićevog postanka sveta 2012. godine, nakon Smaka istog.
U SFR Jugoslaviji je bilo spaljivanja štampanih izdanja (stripova, magazina i ostale lake literaure, ali i novina i knjiga), i to upravo na teritoriji tadašnje SR Srbije. Zakon o šundu, potom donet, nije važio u ostalim socijalističkim republikama, pa su tako npr. ovdašnja izdanja bila jeftinija u Zagrebu nego u Beogradu.


Kragujevac, 28.-30. oktobar 1971.
Kongres kulturne akcije održan u Kragujevcu 1971. gde su sve kategorije popularne kulture osuđene kao kič i šund. Zatraženo je uvođenje tzv. Zakona protiv šunda (zvanično nazvanog "Zakon o izmenama i dopunama o republičkom porezu na promet robe na malo"). Ovaj "omladinski" kongres održan je pod budnim okom tadašneg sekretara SK Srbije, prepodobne drugarice Latinke Perović. U znak podrške borbi protiv kvarenja dobrog ukusa socsamoupravnog pučanstva, ispred zgrade u kojoj je održan Kongres, na lomači su spaljivani primerci "lake" i nepodobne literature - stripovi (izdanja Tarzan, Lale, Krimi, Klinci iz moje ulice itdisl), "pisani" roto-romani (krimići, ljubići), magazini s "namigušama u sredini" (Start, Čik), ploče sve popularnijih pevaljki, knjige... opet.

Stranka nije, al' Partija jeste.

- Zdravko Zupan (prir. Nebojša Grujičić): Strip u Srbiji (
Vreme br.769, 29.09.2005)


Beograd, 26. septembar 1983.
Sudija Zoran Stojković (potonji ministar pravde u Koštuničinoj vladi) u Okružnom sudu u Beogradu, na kraju tzv. Suđenja šestorici, donosi Rešenje kojim se u celosti zabranjuje rasturanje knjige - doktorske teze "Društveni sukobi izazov sociologiji - SUKOBI", autora Nebojše Popova iz Beograda, čiji je izdavač Institut društvenih nauka Univerziteta u Beogradu: 
"Oduzimaju se svi primerci knjige i po pravnosnažnosti rešenja isti će biti uništeni", naređuje u rešenju sudija Stojković. Svi štampani primerci knjige su bili zaplenjeni, deponovani i potom uništeni. I to ne spaljeni, već poliveni kiselinom.
Partija, a ne stranka... narafski.

- Helsinška Povelja: Sudija za vešanje (Katalaksija, jun 2004)
- Delikt mišljenja i sloboda govora (B92, 30.03.2005)
- Nebojša Popov: Stepenovanje stradanja (Republika #187, 1998)
- Omladina GSS-a poklanja ministru Stojkoviću knjigu Nebojše Popova (B92, 07.04.2004)

U tzv. državnoj zajednici sa još takozvanijim nazivom Srbija i Crna Gora, takođe je bilo spaljivanja knjiga - naravno, na teritoriji Srbije. Naravno, u organizaciji partija koje su se krile iza navijača i nezadovoljne omladine.
Naravno, tj. prirodno.


Beograd, 17. mart 2004.
Deset policajaca je povređeno, od kojih tri teže, u sukobima policije i demonstranata ispred Bajrakli-džamije u Beogradu. Pošto se policija povukla, demonstranti su polupali prozore i inventar u džamiji, a zatim je zapalili. Te noći do temelja je izgorela i biblioteka sa više od 7.000 vrednih knjiga.

Partije bre, nisu stranke.

- Zapaljena džamija u centru Niša (B92, 17.03.2004)

Pa dobro, reći će neko, sve su ovo zlonamerne insinuacije jer to nije bila Srbija (pa šta ako jeste bilo u Srbiji, to se ne računa!), jer u Srbiji je tako nešto nemoguće. OK, neka im bude.
U stvari nije nemoguće, a za dokazni materijal iz koga se vidi da samo nacisti i srpski izrodi poput Đilasa mogu da spaljuju knjige pobrinuo se autor spaljenog štiva - ni(t)ko drugi do Goran Vesić in persona et situ. Uzeo čovek, lepo, pa na svoj fejsbuk profil okačio video snimak spaljivanja knjige o Beogradu. Ono, jes' da se ne vidi ni ko ni gde spaljuje knjigu, ni zvuk nije nešto preterano "materijalno dokazujući", al' se baš lepo vidi da na koricama piše Goran Vesić. Dobro bre, dosadni ste, ne vidi se zapravo ni to baš jasno, ali zato se Vesić sam potrudio da nam sve pojasni propratnim komentarom uz svoj FB status, u kome (između ostalog) veli: "Dragan Đilas je večeras u Beogradu po ugledu na Adolfa Hitlera spaljivao moju knjigu", "Knjiga koju je večeras Đilas spaljivao je..." i "Na kraju, razumem frustraciju polupismenog Đilasa jer sam ja napisao knjigu, a on to nije bio u stanju".
Nećemo sad, valjda, cepidlačiti oko toga da Vesić zapravo i nije napisao knjigu (u pravom smislu tog pojma), već se to ukoričeno gorivo za roštiljanje srpskog opozicionog nacizma pre može nazvati kompilacijom Vesićevih članaka o preoravanju Beograda u drugoj deceniji XXI veka, koje su objavljivali državni dnevni toaletoidi. Ko nam je bre kriv što ne razumemo konceptualnu umetnost, shodno tome ni Vesićev konceptualni literarni ispad na temu konceptualne dekonstrukcione rekonstrukcije Beograda (a i šire).
Lepo.


Ali... Đitlera nema nigde na Vesićevom snimku, niti mu se čuje glas. Ili, da ga makar neko spomene? Na snimku nema ni ukletog Bastaća, pa čak ni onog "narkomana što glumi studenta". Jokmore, sve nešto krči, šušti, ne vide se face već samo ruke, noge i patike...
Aha! Tu smo vas čekali - svi mi ovde dobro znamo da samo opozicija nosi patike. Znamo to još otkad smo im onomad 96/97 lupali glave i grbine pendrecima i štanglama, jer svi znamo da naši striktno nose neku drugu obuću, a ne Soroševe jeftine patike po kojima ih odmah prepoznamo! Pa ih bijemo.
To znamo.
Eto, sada sve znamo i ostaje samo da policija odreaguje i pohapsi sve koji neće da glasaju za SNS na proleće (a to se barem ovde vrlo dobro zna, ko su ti i takvi, da prostite, elementi), pa da ih onda kolektivno privedemo na glasačka mesta da glasaju, naravno - za SNS. To bi im bila najteža kazna, teža od one koju neki zovu "život u naprednoj Srbiji prvih 20 godina Aleksandra Vučića, pa onda još 100 godina Gorana Vesića".

***
Aman, dokle više to konstantno optuživanje vlasti da ne valja, ruši, spaljuje, upropaštava brže, jače, bolje? Zašto ta neverica u naprednu budućnost, i (opet) dokle? Pa svi znamo da je ona komunjarska budala Marinus van der Lube uhvaćen u Rajhstagu sa šibicama u ruci. Opet onomad. To što su esesovcima kožne rukavice smrdele na benzin, to je neka druga priča. Šta vam još tu nije jasno?!
Marinus.
Marina...
Stop. Zautavite se ovde, i odmah zaboravite gde ste stali.
Inače, odosmo u konceptualnu materi... krajnost.
Bez kraja i konca, sa magarcem koji beskonačno zuri u nas
I ceri nam se u lice.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...