Monday 1 June 2015

Farhud


1. juna 1941. godine u Bagdadu se desio, po ugledu na nacističku Kristalnu noć, pogrom lokalnih Jevreja koji su tu mirno živeli više od dva milenijuma. Neka jevrejska deca su preživela to krvoproliće, bili očevici koji su decenijama potom svedočili o tom zločinu.

Nacisti su potpirivali antibritansko i antijevrejsko raspoloženje u Bagdadu

Heskel Hadad je tada imao 11 godina. Dok je privodio kraju večeru u vreme jevrejskog praznika Šavuot, nije ni bio svestan pobesnele rulje koja je počela da divlja po gradu: hiljade razularenih iračkih muslimana krenulo je u svoj "pohod", naoružano mačevima, noževima i puškama. Nasilje koje je trajalo naredna dva dana postalo je poznato pod nazivom Farhud (na arapskom "nasilno preuzimanje"); to je zapečatilo sudbinu lokalne jevrejske zajednice koja je tu postojala još od vavilonskog doba. Zvanični izveštaji o događaju beleže oko 180 poginulih, mada drugi izvori navode daleko veći broj stradalih. Arhiv Vavilonskog zavičajnog muzeja u Izraelu navodi još 600 neidentifikovanih žrtava u jednoj masovnoj grobnici.
"Prve večeri Šavuota, obično smo išli u sinagogu i tamo ostajali cele noći, proučavajući Toru", kaže Hadad koji danas živi u Njujorku. "Iznenada smo čuli krike Alah! Alah! i pucnje. Istrčali smo na krov kuće da vidimo šta se to dešava, i ugledali kuće u getu kako gore, ljude na krovovima koji su vrištali ili molili se Bogu da im pomogne."
Nasilje je potrajalo tokom cele noći. Jevrejske kuće su bile obeležene simbolom crvene šake (hamsa), kako bi ih rulja prepoznala. Ukućani su bili primorani da se brane onako kako su znali i mogli. Hadad se priseća razbojnika koji su išli ulicom u cik zore, i kako ih je sa krova posmatrao dok su pljačkali susednu kuću. "Moj otac je u rukama držao nož i neku cev, spreman da nas brani ako neko pokuša da nas napadne na krovu. Palo mi je na pamet da uzmem neke cigle i zajedno sa ostalom decom njima gađam te ljude dole. Kako nam je uspelo da neke od njih pogodimo i raskrvarimo, tako su oni počeli da vrište Alah! i da beže, ostavljajući za sobom stvari koje su otimali." Neke porodice su podmićivale policajce da čuvaju stražu ispred njihovih kuća, plaćali ih po pola dinara za svaki metak koji ispale. Neki drugi, pak, svoje živote duguju muslimanima koji su preuzeli veliki rizik na sebe štiteći ih.


Steve Acre

Stiv Akri je zajedno sa svojom majkom i osmoro braće i sestara živeo u obližnjoj ulici, u mešovitom jerejsko-muslimanskom kvartu. Živeli su kao podstanari u kući jednog muslimana. Stiv je tada imao 9 godina. Kada je nasilje otpočelo, on se sakrio u krošnji palme u dvorištu kuće. Danas živi u Montrealu, i još uvek se seća povika "kutal al jehud" - poklaćemo Jevreje! Sa drveta je posmatrao vlasnika kuće koji je sedeo ispred: "Kada mu je rulja prišla, on im se obratio. Rekao je da smo mi siročad kojima je on pružio utočište u svojoj kući, i da ne smeju da nas diraju. Ukoliko žele nas, moraće prvo njega da ubiju. Na našu sreću, oni su produžili dalje, ka drugim kućama." 
Prešli su na drugu stranu ulice, ka kući najbolje prijateljice njegove majke, iz koje su se potom začuli krici. "Iz te kuće je na ulicu izašlo puno ljudi, koji su potom zapalili kuću. Izgledalo je kao da nešto uzvikuju u veselju i u rukama radosno drže nešto što je ličilo na komad mesa. A onda sam shvatio šta je to - u rukama su imali žensku dojku, koju su odsekli maminoj najboljoj prijateljici Sabiši dok su je mučili, pre nego što su je ubili."

Do Farhuda, Bagdad je bio uzor miroljubivog suživota Jevreja i Arapa. Do 1941. godine, Jevreji su činili trećinu ukupnog stanovništva grada; mnogi od njih su sebe na prvom mestu videli kao Iračane, pa tek onda kao Jevreje.
Šta je izazvalo ovako užasan preokret?

Adolf Hitler i Muhamed Amin al-Huseini*, glavni ideolog Rašida Ali al-Gilanija

Mesec dana pre "Bagdadskog pogroma", pronacistički političar Rašid Ali al-Gilani organizovao je prevrat u kome sa vlasti zbačena iračka kraljevska porodica. Odmah po prevratu, državni radio je otpočeo nacističku propagandu. U to doba, poput većeg dela Srednjeg Istoka, Irak je bio pod britanskim protektoratom. Međutim, posle poraza prilikom neuspelog napada na britansku avio-bazu, al-Gilani je bio primoran da pobegne iz zemlje. Farhud se dogodio u interregnumu, periodu bezvlašća koje je potom usledilo. 
Posle niza tragičnih događaja koji su se nizali, ispostavilo se da je britanska vojska mogla da interveniše i spreči nasilje - a nije. Na dan 1. juna, britanska konjica je bila na samo 8 milja od grada, gde je stigla posle forsiranog marša dugog 600 milja čak iz Palestine i Egipta, sa naređenjem da po svaku cenu spreči da irački naftni izvori padnu nacistima u ruke. "Na sramotu Britanaca, vojska je samo stajala i nemo posmatrala šta se događa", tvrdi istoričar Toni Roka koji je zajedno sa Violetom Samaš napisao "Sećanje na Raj", knjigu o Farhudu.
"Ser Kinan Kornvolis je bio tadašnji britanski ambasador u Bagdadu. Iz razloga samo njemu znanih, on je zahtevao da britanske trupe ostanu u svom kampu i ne ulaze u grad. To je predstavljalo direktno kršenje Čerčilovih naredbi da grad bude zauzet i obezbeđen red i mir u njemu. Umesto toga, ser Kinan se vratio da dovrši večeru pod svećama i odigra svoju partiju bridža."
Gradonačelnik Bagdada konačno povlači potez koji je sprečio dalji pogrom, poslavši na ulice policajce lojalne kraljevskoj porodici. Tek 2. juna u 5 izjutra, zaveden je policijski čas.


Heskel Haddad

Posle Farhuda, život se drastično promenio za bagdadske Jevreje. Do tih događaja, Hadad je imao puno prijatelja među muslimanima. "Odjednom, sve je postalo drugačije. Ja se više nisam osećao Iračaninom. Osećao sam se samo kao Jevrejin, koji je u sebi ponavljao da samo želi da ubija Arape", kaže on. Međutim, jednog dana, dok se kupao u Tigru, ugledao je čoveka koji se davio u reci i instinktivno reagovao, pomogavši mu da dođe do obale. "Kada sam došao kući, bio sam sav potresen. Ne zato što sam spasao tog tipa, već zato što nisam popustio svom porivu da ubijem tog Arapina. Kada sam otišao svom rabinu, on mi je rekao da se ne smeš zavetovati da ubiješ nekoga, već samo da pomažeš drugima. To me je podstaklo da se kasnije posvetim medicini. Znao sam da želim da spašavam ljudske živote, a ne da ubijam."

Antisemitizam u Iraku je Hitlerov najveći izvozni uspeh u toj zemlji, što je tamošnjoj jevrejskoj zajednici učinilo život nepodnošljivim i posle Drugog svetskog rata. Hapšenja pod lažnim optužbama za špijunažu bila su česta, pa čak i javna vešanja uglednih Jevreja.
Moris Zebaida je još jedan od svedoka. Danas živi u Londonu. "Naučili smo da živimo krijući se poput miševa. Da nismo, na ulicama bi nas pljuvali ili hapsili.
Tek 1950. godine Jevrejima je konačno bilo dopušteno da napuste Bagdad, pod uslovom da se odreknu kompletne imovine, uključujući i bankovne račune. Do 1952.godine, od nekadašnjih 150 hiljada ostalo ih je još samo 2000.
Akri i Hadad su i danas, još uvek nepoverljivi prema Britancima, zbog toga što nisu uspeli da zaustave nasilje. Za Hadada, kontradiktoran stav prema iračkim muslimanima predstavlja još jedan deo spomena na Bagdadski pogrom. On je besplatno operisao mnoge Iračane, neko vreme radio kao savetnik njihove Vlade; irački ambasador u Vašingtonu za njega je izjavio da je on "najbolji Iračanin koga poznaje". Međutim, iako ima dosta iračkih muslimana među svojim prijateljima, u prisustvu drugih ljudi on i dalje zadržava stari gard. "I dalje imam taj osećaj, nekakvo nepoverenje, kao posledicu Farhuda. To su emocije koje se ne daju tako lako izbrisati", rekao je on.

original:
Sarah Erlich (BBC, 01.06.2011) - Farhud memories: Baghdad's 1941 slaughter of the Jews


Hadži Amin al-Huseini u smotri XIII SS "Handžar" divizije

* Hadži Muhamed Amin al-Huseini, tzv. Veliki jerusalimski muftija, posle sloma Fatve protiv Britanaca, zajedno sa al-Gilanijem beži u Evropu, gde se u novembru 1941. godine u Berlinu sastao sa Hitlerom, Himlerom, fon Ribentropom i ostalim nacističkim glavešinama. Namera mu je bila da ih ubedi da svoj antijevrejski "program" prošire na arapske zemlje, "u borbi protiv Jevreja, tih zajedničkih neprijatelja Nemaca i Arapa, što ih čini prirodnim saveznicima i prijateljima". Po završetku rata, 1945. godine, jugoslovenske vlasti su zahtevale da Muftija bude proglašen ratnim zločincem zbog učešća u regrutovanju preko 20 hiljada balkanskih muslimana u SS jedinice, koje su učestvovale u likvidaciji Jevreja i pripadnika drugih naroda u Bosni, Hrvatskoj i Mađarskoj. 1946. je jedva izbegao da ga Francuska izruči Izraelu, pobegao iz zatvora u Kairo i kasnije Bejrut, odakle je nastavio da propagira "ideje" Farhuda sve do svoje smrti 1974. godine.


***
Kao i obično, balkanski palanački um - važi za sva ovdašnja plemena, bez izuzetaka - i pripadajući mu palanački fašizam, nikada i ništa neće naučiti iz istorijskih grešaka ljudskog roda. Duboko zariveni u glib neumlja, oduševljeni istorijom koju revidiraju i falsifikuju svaki čas shodno dnevnim i lokalnim politikantskim posebnim potrebama, palanački fašisti će već iznaći neki razlog da opravdaju sopstveno zlo tuđim. Tako će i antijevrejsko raspoloženje, neuko, nazvati "antisemitizmom" (pravdajući se kako to svi govore) iako u suštini taj pojam znači "mržnja prema semitskim narodima" - Jevrejima i Arapima. Arapi ne mogu da budu antisemite, jer bi onda mrzeli i sebe, ali to nikako ne možete objasniti usijanim tintarama. A, možda, svi takvi to zaista i rade jer mrze sebe? Zato povazdan iznalaze "neprijatelje i kukolj", po staroj dobroj proverenoj formuli palanačkog bezumlja.



Zbog toga u ovoj i ovakvoj Srbiji, danas, nećete videti nijednog političara iz vlasti i opozicije, nijednog državnog zvaničnika, da 31. maja nosi belu traku oko ruke u znak sećanja na obeležene i ubijene "nesrBske" građane Prijedora. U znak nacionalne sramote, sa obe strane Drine, umesto u inat takvima istima usijanih glava, sa one strane te iste reke koja je u istoriji daleko češće razdvajala nego spajala ljude, neke i nosila.
Niti ćete te iste, koji sada ponovo tumbaju i pakuju lokalnu kladovsku postpoplavnu vlast, videti da u tom istom Kladovu nose 19.septembra žute trake oko ruke, u znak sramote što 1940. godine tadašnje opštinske i sreske vlasti Jevrejima koji su brodovima bežali iz Srednje Evrope (koje je Himler preko svojih poverljivih ljudi žestoko olakšao za novac i zlato u zamenu za propusnice da napuste Rajh), iz "administrativno-sanitarnih razloga, jer možda imaju tifus" nisu dozvolile da tokom zime napuste hladne šlepove na koje su bili iskrcani sa brodova. Pristup obali im je bio ograničen, kao i nabavka uglja i drva za ogrev, ono malo hrane što su imali najčešće su dobijali kao pomoć Saveza jevrejskih opština ili iz romskog naselja koje je u to vreme postojalo kraj obale Dunava. Smeli su jednom dnevno da pod budnim okom naših žandara nakratko siđu na obalu, "da se promrdaju", pa onda nazad u konzervu na zaleđenom Dunavu (šlep prepravljen za njihov smeštaj, sa po 4-5 kreveta "na sprat"). Tu smo ih držali do jeseni 1940. kada smo ih prebacili u Šabac, odakle su ih nacisti i njihovi domaći poltroni odveli u logore i likvidirali godinu dana kasnije. Uglavnom su maloletna deca, kao i u Bagdadu, preživela jer su ih - ponovo za debele pare - pred sam napad na Jugoslaviju, vozom prebacivali do Dubrovnika i Soluna, a odatle brodovima do Palestine. Mi, vajni Srbi, krivi smo što svi ti ljudi nisu stigli do Suline na Crnom moru, gde ih je čekao takođe debelo plaćen brod za Obećanu zemlju.


Muslimanka velom krije žutu zvezdu na reveru svoje prijateljice

Ovu fotografiju, načinjenu 1941. godine u okupiranom Sarajevu, teško da ćete (podjednako) videti tamo gde se još uvek štuje lik i delo "velikog muftije jerusalimskog" i tamo gde su svi ti "ne-naši" isti, tj. dostupni za slobodni odstrel; naći ćete je uglavnom po blogovima i internet sajtovima koji su najviše puta bili obarani u poslednjih par godina.
Ignorisanjem razloga, falsifikovanjem ili "revizijom" istorijskih činjenica zbog čega bi to trebalo okačiti belu ili žutu traku na rukav, podsmehom i nepriznavanjem tuđih žrtava vređaju se i naše žrtve tuđih i sopstvenih ludila, postradale baš na dan 1. juna 1992. godine u Istočnoj Bosni; srpske ili srBske, sasvim je nebitno, osim kada ih treba iznova prebrojavati i poturati svaki put kada balkanske poglavice krenu da mere čiji je veći. One iste poglavice koje su potpaljivale lepa sela onomad, da bi potom na njihovim lepim zgarištima zajedno pekli volove i kleli se u još lepšu evrobudućnost, zasnovanu na principima antifašističke Evrope koji su sušta suprotnost dosadašnjem životnom i radnom iskustvu tih istih, lepih potpaljivača.

Bojim se da ovde više nema nevinih. I decu smo zatrovali lažima, akontativno. Od Vardara do Triglava, od Đerdapa do Jadrana, a i šire. Pitanje je samo, ne kako, već kada ćemo konačno prestati da lažemo. Jedino tako počinje iskrena promena.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...