Sunday 28 June 2015

Ne okreći se, sine


Drapetomanija (imenica):
- neutaživa potreba/nagon da se pobegne (od kuće, loše situacije, odgovornosti...)


Pojam je 1851. godine (od grčkog drapetos - odbegli rob + mania - ludilo, pomama) definisao Samuel A. Cartwright, lekar sa američkog Juga, i to kao mentalnu bolest crnih robova koji uporno pokušavaju da pobegnu od svojih bogomdanih gospodara iako znaju da je to nemoguće. U svom naučnom radu "Bolesti i posebnosti crnačke rase" on drapetomaniju opisuje kao zaraznu bolest koja se ispoljava samo kod crnih robova i to kao iracionalna želja da se beži. Po njemu, razlog nije bežanje u slobodu, već bežanje samo po sebi. Kao razlog tome, on smatra da "sva krivica za tu boleštiju leži na onim vlasnicima poseda koji su se previše zbližili sa robovima i počeli da ih tretiraju kao sebi ravne". 
U svom (ne)delu je opisao još jednu "crnačku bolest": dysaesthesia aethiopica (disestezija etiopika) - mentalna bolest lenjosti, po njemu daleko izraženija kod slobodnih crnaca u odnosu na one koji su bili robovi. Uzrok ove bolesti je nepostojanje belca koji bi naređivao i vodio brigu o njima. Kao najefikasniji lek protiv drapetomanije, ovaj konfederacijski Mengele je predlagao preventivu: isterivanje đavola bičevanjem i odsecanje oba palca na stopalima. Protiv disestezije etiopike je kao lek predlagao potapanje "subjekta" u ulje, utrljavanje tog ulja u kožu bičem i slanje na težak fizički rad, naročito pod suncem.
Drapetomanija po Kartrajtu danas je svrstana pod odrednicu "pseudonaučni rasizam", rame uz rame sa disestezijom, socijaldarvinizmom i fašizmom.


Drapetomania progressiva Serbica:
"Yes Massa" reče rab ovdašnji, izbeljen i nesposoban da se otrgne i pobegne, jer mu nisu okovali noge i ruke već otupeli razum. Lenj da beži, jer je već pobegao od sebe. Drapetomanija ovdašnja pretvorila se u negaciju osnovne, čime samo potvrđuje njeno značenje. Ko se prepozna, neka ne čeka više na prevenciju - ovde ljudi sami sebi seku prste i jedu ih, miropomazanije je sveopšti trend, narod i političari su se toliko zbližili da više ne mogu jedni druge da gledaju, ljudi su toliko oguglali da više ne mogu ni lenji da budu čak i da im se naredi. Sve dijagnoze su poodavno pale, zastava konfederacijskog Juga se nikada nije više vijorila nad Srbijom nego danas.
Ne vidim, ne čujem, ne pričam, ne osećam - ergo sum. 
Dakle - baš takvi kakvi smo - ipak postojimo, zato što negacija ne predstavlja odsustvo, već čisto palanačko poricanje i odricanje od Sebe i Sveta.
Ova i ovakva zemlja predugo odlaže da abolira ili ropstvo ili samu sebe.


No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...