Friday 31 July 2009

Ćaskanje sa Igorom Marojevićem

Neka ova nedelja ostane bez postova na temu lokalne politike. Svima vama poklanjamo transkript razgovora koji smo vodili sa piscem Igorom Marojevićem, tokom njegove (privatne) posete Negotinu.

 
davitelj: S.S.Skala poligon: klub ENTER, Negotin subota, 18.07.2009. godine

***
Reci nam nešto o samim počecima tvoje zainteresovanosti za pisanje, i uopšte o opredeljenju da postaneš pripovedač.
Na mene su posebno uticale dve knjige: "Putovanje na kraj noći" Luja Ferdinanda Selina i "Gubitnik" Tomasa Bernharda. Kada sam ih pročitao, konačno sam dobio potvrdu da baš i nisam lud čovek, iako su tako na neki način tvrdili vojni psihijatri kad su me oslobađali. Bilo mi je u svakom slučaju bitno što sam otkrio da su značajni pisci zapisali, naravno u dubljem obliku, misli kakve su se meni motale po glavi i potajno me brinule. Jako me utešilo saznanje da postoji nešto znatno drugačije od književnosti u okviru tog nekog fakultetskog programa, pošto sam ja, sticajem okolnosti, studirao Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu. Postoji nešto što je književnost koja udara u centar za tugu, u vitalne funkcije i organe, i prosto sam otkrivši takvu književnost, pročitavši romane Bernharda i Selina, rekao sebi da ću se baviti knjigama, čitati i eventualno pokušati da napišem nešto. I da, ako samo to dobijem od književnosti, biće mi dovoljno. Onda sam pokušao da napišem nešto, taj prvi roman (Obmana Boga) koji nije ispao najbolje moguće, pa sam kasnije za špansko i portugalsko tržište radio njegovu potpuno novu verziju koja je dosta zrelija u odnosu na prvu. U tom trenutku se to tako sklopilo na zadovoljavajući način za mene ali, na svu sreću, i za Stubove kulture.


Reklo bi se da si pripovedač "iz otklona". Šta je uticalo da teme kojima se baviš, vanvremenske i pomalo tabu za srpsku javnost, budu takve kakve jesu - jesu li ti uzori muzika, odrastanje i sam život pre devedesetih?
Pa, nekako rano sam shvatio da tamo gde je većina tu po pravilu nije i istina. Nekako sam išao za manjinom, zastupao negativne stavove, mišljenja. Prosto, to mi je bio nekakav prirodan poriv. Bivajući u manjini bliže si istini, počev od toga što manje ljudi razmišlja i ima formiran ukus - možda pet odsto ljudi koje poznajem ima izgrađen sopstveni ukus, bez obzira koji to bio. Ja sam krenuo tako, možda i mehanički negativno, ali uzgredno sam video da je neka istina koja mene interesuje blizu toga. Počev od toga što sam se, od Biblije, našao znatno bližim Starom Zavetu jer je pun pokolja i osude – nažalost, ljudske suštine – dok je Novi Zavet za mene jedna slatka i gorka laž. Mislim da je u suštini čovek, bez obzira šta mu sve nude razna tehnološka pomagala, i dalje većinom negativan. Samim tim je neophodna neka negativna poetika da bi to rasvetlila. Bez obzira što ljudi vole priče sa srećnim krajem, meni su mnogo bliže one, negativne kakve su na kraju krajeva pisali i moji nekada omiljeni pisci, Bernhard i Selin. E sad, mogu da koketiram sa tom većinom, u smislu da ponudim neki happy end koji nije pravi srećan završetak, nego relativan kao u „Parteru“ ili čak ironičan ili ciničan kao u „Žegi“. Ljudima je dovoljno da prepoznaju bilo kakav happy end pa da pomisle kako je to nešto superpozitivno. Zanimljiva je na primer ta potreba kod ljudi koji su devedesetih živeli više nego loše a sada žive samo loše i u ovoj tranziciji im nije jasno šta se oko njih dešava, ali ne žele koliko-toliko rasvetljujuću priču nego lažne priče sa srećnim krajem kao u latinoameričkim serijama. Ja ne mogu da pređem na stranu "pozitivaca" ali mogu da podrivam, da subverzivno napravim taj neki pseudo happy end. Na taj sam ustupak spreman ali moja će poetika ostati u suštini alternativna. Mi koji slušamo rok muziku, znamo da postoji element subverzije u vidu Depeche Mode, The Cure, The Smiths, grupa koje su imale ogromne hitove, pseudopozitivne pesme koje su ipak u suštini korespondirale sa manjinom. Takav koncept me interesuje, margina je off i inferiorna pozicija ako uopšte postoji, umesto boravka na margini treba podriti ili, čak, oplemeniti mainstream. Naravno da mi to što sam iz manje kuće prešao u „Lagunu“ donekle olakšava tu vrstu angažmana.

Koliko je na tebe uticao Borhes? 
On je dao jedan novi pripovedni model, i omiljena od svih priča na svetu mi je „Uljez“ iz „Brodijevog izveštaja“ ali kao na pisca Borhes nije na mene previše uticao. On je fingiranjem i fragmentiranjem stvarnosti u svojim narativa načinio maltene pripovedačku revoluciju i to je u jednom vremenu bilo maltene zakon. Međutim, preuzimanje tog nekog njegovog pseudodokumentarnog načina nije više u duhu vremena, pred nama je jedna nova paradigma, koju teoretičari ne mogu da formulišu - narativnost se vraća na tu linearnu varijantu, i veće poverenje ponovo ukazuje stvarnosti, možda zato što je ona sa svojim sudarom svetova i informacija postala fantastička sama po sebi. Na primer, kod nas imamo sudare patrijarhalnog, tehnološkog, novog, prozapadnog, prosrpskog... - sve to često samo u jednoj osobi. Vidim ljude koji su svojevremeno krenuli u odlaske u crkvu, u četovanje, u praćenje pornografije - valjda da bi načinili gustu mrežu socijalnih kontakata odustali su od opredelenja i ukusa i pustili da se nespojive stvarnosti sudare u njima.


U jednoj od priča iz zbirke "Mediterani" moto je i Kišovo književno delo. Koji je tvoj stav prema Kišu? Da li misliš da je on pre vešt plagijator i manipulant, nego književnik u rangu najboljih evropskih pripovedača, neko kome se svojevremeno smešila i Nobelova nagrada za književnost? 
Mislim da je i jedno i drugo preterano reći. Kiš je s jedne strane imao herca da uđe u polemiku sa gomilom neprosvećenih književnika, što je platio životom, svojom preranom smrću. Sa druge strane, Kiš je po mom mišljenju, u tim kao svojim najznačajnijim romanima bio pod preteranim uticajem francuskog novog romana. Mada, postoje njegove knjige koje nisu dovoljno cenjene, na primer "Mansarda", jedna divna postmoderna melodrama, napisana pre svog vremena (1963), u kojoj je on poetički potpuno predvideo sve ono što će se potom dešavati u zrelom postmodernizmu. Takođe, „Mansardom“ je u srpskoj književnosti revitalizovao žanr melodrame. Po poetičkoj promeni koju je doneo – a za šta je od svih njegovih proza zaslužniji polemički esej „Čas anatomije“ – Kiš je za srpsku književnost ono što je Borhes za svetsku. Sad, postoji problem onih pisaca koji mehanički oponašaju Kiša, ne shvatajući njegovu poetiku. U svakom slučaju, učinio je mnogo za nas, potonje srpske pisce. Da mi ne bismo danas to morali da radimo, objasnio je kroz polemike razliku između plagijata i parodije te pastiša i tako redom. Moram da kažem da meni mnogo više od Kiša znači na primer Rastko Petrović, koji je poetički otkrio pagansku, prećutkivanu a vrlo bitnu stranu srpskog bića. On je jako bitan u smislu što je razotkrio taj pseudohrišćanski paganizam koji je jako prisutan i danas, ali je jako malo autora imalo snage da se uhvati u koštac sa time. Miodrag Bulatović je pak takođe jedan od najautentičnijih srpskih pripovedača, zahvaljujući načinu na koji je obradio crnogorski ruralni krajolik pojedini Latinoamerikanci i Španci su tvrdili da je bio jedan od preteča hispanskog magijskog realizma. Uopšte, naši krajevi, nebitno da li Negotin i njegova okolina, ili Crna Gora, već kao građa su srazmerno maltene bogatiji od latinoameričkog magijskog realizma. Ali, ovi naši pisci koji su se bavili ruralnim u selu su po pravilu nalazili ne samo građu nego i estetski putokaz, pa ima gomila te naivno-realističke proze, a Miodrag Bulatović i Rastko Petrović su izuzeci. Sa druge strane, neki koji su kao ekstremno urbani uvrede se na sam pomen sela, što je ekstremna glupost. U svakom slučaju, možda nemamo dobru književnost ili dovoljno pisaca koji bi bili ohrabreni da autentično obrade tu stvarnost, ali oduvek na nivou materijala raspolažemo pravom riznicom pomerene stvarnosti. Osim toga, i što se tiče književnosti prisutna je negativna selekcija, kao i u svemu u društvu. Kako smo imali loše političare na čelu države, loše ministre, tako su birani pogrešni pisci, literate koji su bili i jesu iza svog vremena. Bitno bi bilo da mlađi pisci imaju malo više muda, da se ne plaše da će izgubiti infrastrukturne pozicije koje nisu ni stekli. Jadno mi je kada vidim kako se prodaju, i to ni za šta konkretno, nego za puku nadu, a vidim da danas i mladi pisci većinom nerado napadaju. Tu u pozitivnom svetlu moram da pomenem „Beton“ iako ne delim baš sva njihova mišljenja. Treba udariti onoga ko pravi štetu, treba reći loše, negativno o ljudima koji rade loše. Treba, na kraju krajeva, pisati ono što ti se sviđa bez obzira na sve, jer nikada ne znaš ko će te podržati ako ti iskreno ne nastupiš.


Neko vreme si živeo u Španiji, pretežno u Barseloni. Kakvi su tvoji utisci odande? Kakav je njihov odnos prema strancima, prema ljudima sa Balkana? 
To je multikulturalan grad u punom smislu te reči, ne kao ono kao kad čuješ da su Vojvodina, Bosna ili Crna Gora multikulturalne jer imaju toliko i toliko desetina nacija, od kojih je pola praktično samoizolovano. Ovde se radi o tome da ljudi bez obzira na poreklo daju doprinos sredini, budu integrisani i da očuvaju početnu pripadnost ako im je do toga. Dakle, Barselona jeste multikulturalna sredina. Sa druge strane, multikulturalizam je u praksi gotovo nemoguć projekat, ali je dobar kao teorijski okvir, kao što će vernici da uvek nađu u deset Božjih zapovesti dobar okvir koji je nemoguće ispuniti, tako je i sa multikulturalizmom, ali na sekularnom nivou. Barselona mi znači veliko iskustvo koje sam stekao, jer ne samo da sam tamo živeo nego sam se i integrisao u tu književnu sredinu, dramsku i književnu, moj komad „Nomadi“ prvo je igran tamo a tek četiri godine kasnije, u mom prevodu, pod naslovom „Tvrđava Evropa“, prihvatilo ga je neko srpsko pozorište. Ja sam se vratio u Srbiju ali sam sačuvao špansku rezidenciju i kad mi dosadi ova srpska stvarnost, a posle otprilike tri meseca baš se zasitim, mogu da odem tamo. To mi mnogo znači, što ne znači da nema loših strana, raznih gluposti, nacionalizma, predrasuda, nasleđenog provincijalizma - malo šta je Raj i ne treba ga praviti ni od Barselone. 
Upoznao si i Roberta Bolanja, čileanskog imigranta koji je postao gotovo katalonski pisac ... 
On je bio Latinoamerikanac koji nije prihvatio špansku nacionalnost. Kada sam ga upoznao nije bio tako bitan, kao što je to postao pošto je umro, što samo ukazuje na jedan nerazuman princip da pisac samo treba da umre pa da postane mnogo cenjeniji. Ja sam ga odmah prevodio, pošto sam osetio svoju poetiku negde sličnom njegovoj. Eto, takav pisac čiji su narativi praktično svrgnuli magijski realizam s trona latinoameričke književnosti morao je da umre, u 51. godini, da bi bio prihvaćen. Drago mi je što sam pre toga radio na promociji njegovog dela, i što eto nije bilo potrebno da umre da bi se u Srbiji znalo za njega. 
Rekao si da si došao na ideju za svoj roman "Parter" prilikom povratka iz Barselone. Kako vidiš tu hamletovsku nedoumicu, otići ili ostati? Kako, kao slobodan umetnik, gledaš na predstojeću dugo očekivanu viznu liberalizaciju, obzirom da celog života putuješ? 
Da nisam proveo četiri i po godine napolju, bio bih prilično nesrećan jer u ovim godinama ne bih imao jedno relevantno iskustvo. Da se ne bavim jezikom, i to srpskim, nikad se ne bih vratio, ali kad sam u Barseloni počeo da živim i da budem upućeniji na španski nego na maternji jezik, bio sam počeo da gubim sinonime. Da sam ostao, srpski mi ne bi bio dovoljno dobar da bih i dalje pisao prozu na srpskom, a španski mi nikada ne bi bio dovoljno dobar da bih pisao prozu na njemu. Da sam ostao, mogao bih da pišem možda drame, ili nešto u maniru dadaističkog zamuckivanja. Što se tiče vizne liberalizacije, ona se precenjuje i potcenjuje. Hrvati to imaju već sedamnaest godina a mi ćemo tek sada dobiti, kao i Makedonija i Crna Gora. S druge strane, potcenjuje se, jer je to jedino što može da donese neki boljitak ovom društvu. Stranci i dalje neće dolaziti u velikoj meri da žive ovde, što bi nam bilo neophodno, ali kada dođe do vizne liberalizacije u Beogradu će se instaliratii razne jeftine avio-kompanije pa ćete moći za dvadeset evra da putujete u neki evropski grad. Mislim da je to jedino, u situaciji kada je naš podmladak putovao u neku od zemalja EU u stopi od 30%, a da se najkonzervativnji likovi još i hvale time, što može da donese, ma koliko malo, prosvećenje ovoj nažalost strahovito zapuštenoj naciji. To će aktuelnoj garnituri doneti možda još deset godina na vlasti, biće tu raznih zloupotreba, ali Beli šengen je na žalost danas jedina jako pozitivna stvar koja ovde može da se dogodi.


Kiš je rekao da se nama, na ovim prostorima, istorija ponavlja u svom najgorem obliku. Iako postoji određena distanca u odnosu na periode kojima se bave "Žega" (vreme posle I Svetskog rata) i "Šnit" (II Svetski rat), oni su nam se zaista ponovili u ovom našem skorašnjem ludilu. 
Ja uvek pišem o stvarnosti, o problemima koje vidim oko sebe, s tim što ponekad ne mogu da direktno pišem o njima jer mi za njihovu obradu nedostaje vremenska distanca. Konačno, "Limeni doboš" Gintera Grasa je pisan četrnaest godina posle Drugog svetskog rata, a Selinovo „Putovanje“ isto toliko posle Prvog, a u pitanju su možda najubedljiviji romani o Prvom odnosno Drugom svetskom ratu. O ovdašnjim ratovima devedesetih ili o trenutnoj tabloidizaciji u Srbiji ja sam tako odabrao opšti okvir iz prošlosti. Tako se pitanje porekla, kao jedne od najbitnijih koje lokalna poslednja decenija prethodnog veka nameće, pretresa u „Žegi“ čiji najveći deo radnje je smešten u rat zelenih i belih u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca a roman-tabloid je podnaslov romana „Šnit“, koji govori o Zemunu 1941-1944. 
U "Šnitu" postoji i ljubavni trougao, u koji je uvučen i kreator Hugo Bos. Da li smatraš da je svaka prava ljubav istovremeno i nemoguća? Da li je taj ironični happy end samo tako moguć? 
U tom nekom muško-ženskom smislu uvek vreba neko aktivno zasićenje, neki splin, što jako otežava ljubavi u toj nekoj klasičnoj formi. Jeste ona moguća, ali sve teže s obzirom na sve opcije koje se nude, takođe, te mi se ljubavni trougao ne čini kao nešto što je potrebno ili nepotrebno već kao toliko realno da o tome treba pisati izvan ikakvih tabua. Posebno što ljubavni trougao postoji u raznim oblicima, i na nivou aluzije. Toliko ima ljudi koji rade posao koji ne vole, koji imaju hobije koje vole – već tu nalazimo primer za svojevrsni ljubavni trougao u koji takav čovek stupa.


Ubacio si u svoj roman "Šnit" lik Huga Bosa, modnog kreatora. Teoretičari mode kažu da je SS uniforma, koja je njegovo delo, najerotičnija uniforma ikad sašivena. Ali, ne da izazove erotske primisli, već erotizovani strah od smrti, takozvanu "krematorijumsku jezu". Šta možeš da kažeš o tome? 
SS uniforma je građena po maketi, po skandinavskom ženskom modelu: široka ramena, podignut struk. I kada je puštena u pogon takva odeća, natalitet u Nemačkoj je strahovito porastao. Bitan je taj erotski momenat, kod crnih uniformi. Hugo Bos je svakako znao šta radi. Uopšte, sa modne i ikonografske strane nacizam je bio složen projekat. Međutim, ideološki je, naravno, bio nakaradan i poguban.


Da li se u tvom novom romanu "Parter", u kome se baviš muško-ženskim odnosima, obračunavaš i sa otuđenošću koja je prisutna i u našoj stvarnosti? 
Ja generalno gledam da se ne obračunavam, nego da skeniram i podrivam. Imam ja kao građansko lice negativan odnos, nije to problem, ali se trudim da on u prozi bude prisutan kao samo jedna od mogućnosti tumačenja. Prosto, ako se nekom ne sviđa, ili ako neko ne želi da prepozna taj problem, taj impliciran negativni odnos prema nečemu, jednostavno rečeno – i to mi je super. Pretpostavljam da će takav čitalac u „Parteru“ prepoznati neku vrstu melodrame. U svakom slučaju gledam da ne nudim konačna rešenja. A što se konkretno tiče otuđenosti, to je svakako bitan problem. Još su marksisti kritikovali alijenaciju, ali je ona osamdesetih godina prošlog veka definitivno postala mejnstrim. Konačno, devedesetih će humanizam ispasti iz političkog govora. Ali meni nije, kad se o pisanju „Partera“ radi glavni problem ta otuđenost već nespremnost ljudi da budu iskreni prema sebi i da priznaju sebi sopstveno otuđenje i, na kraju krajeva, sopstvene traume. Govorim kao pisac o onom što sociologija i antropologija teško da danas u Srbiji mogu da skeniraju, o uglovima koje može da adekvatno zahvati jedino proza. Kada sam došao iz Barselone u Beograd prvi put posle godinu i po dana odsustva da sredim neke papire pa da se vratim, meni je tada Beograd delovao stravično - došao sam u jedan mračan grad koji nisam prepoznao. Kao što to verovatno danas ja ne primećujem, niko nije primećivao da je malo ko u Beogradu iskuliran nego da je većina otuđena i mrgodna. „Parter“ hoće da progovori o takvim problemima, u kakvima takođe nalazimo tragove otuđenja. 
Koliko su frustracije iz devedesetih uticale na današnje jalove odnose, impotenciju koja je kod muškaraca sve prisutnija, i na voajersko-pornografski stav kod mladih i uopšte kod naše javnosti? 
Pročitao sam jednu anketu i ona mi se mnogo dopala, gde 33% Srba kaže da je impotentno u nekoj varijanti. Iskren da budem, imao sam i ja kao sasvim mlad takvih problema, i svi moji prijatelji su ih imali, kao nešto sasvim normalno, dešava se... Ali da u jednoj mačo sedini, herojskoj ili pseudoherojskoj, u svakom slučaju epskoj, jedan nezanemarljiv procenat junaka prizna tako nešto... I šta li je tek onda prava istina? Zainteresovala me je ta disproporcija između projektovane muške moći i realne nemoći tvrđeg pola. Naravno da uzrpoci za polnu i svaku drugu impotenciju sežu u ovdašnje devedesete. Tada smo izgubili ratove, hteo to da prizna neko ili ne. Prosto, isterani smo kao nacija sa nekih teritorija, da li svetskom zaverom što mnogi vole da kažu, ili našom glupošću... Ja sam uvek sklon da nama i sebi pripišem krivicu pre nego drugima... U svakom slučaju, izgubili smo ratove - momci, muškarci, kao lovci, oni su odjednom time postali osujećeni. Plus što je zbog teških ekonomskih prilika lovcima postala otežana nabavka hrane. I sad kako mačista da ostane mačista u okolnostima u kojima je poražen kao lovac i ratnik. Gotovo svuda po Srbiji video sam samo to: s jedne strane je kolektivni poraz, a sa druge strane nespremnost konkretnih mužjaka da priznaju poraz zajednice i sebe lično. I šta onda ostaje? Prazna bahatost s jedne i polna impotencija s druge strane.


Da li si kao pisac, obzirom da ti je poslednji roman ljubavni, ikada voleo i koliko puta? 
Svakako se ni iskustvom ni stavom ne držim one "voli se samo jednom". To je čuvena glupost.  
Da li je tvoj junak Luka Razić, povratnik iz inostranstva, i njegova nesposobnost da se uklopi u milje koji je do nedavno bio njegov, problem svih nas zdravomislećih u ovoj našoj prilično bolesnoj stvarnosti, ili - ne leži li problem u samoj stvarnosti, a ne u nama? 
Sigurno je da leži u nama. Naša je stvarnost onakva kakvom smo je stvorili. Ako smo bili nesposobni da je popravimo, trebalo bi to sebi da priznamo. Meni je bitno da se suočim s time i da pokušam nešto da uradim, ne na neki revolucionaran način, nego bez ikakvih pouka, ali sa jednom minimalnom svešću o tome da bi ljudi malo trebalo da preuzmu odgovornost. Ja preuzimam odgovornost i tako što pišem „Parter“, skeniram kako kažeš bolesnu stvarnost, ali ne kao aktivistički pisac, literata angažovan u tom smislu reči. Ja ne zastupam nikakav proorijentir. Ne zastupam nikakve dobrote. Ne zastupam religioznost. Ne zastupam ni anarhizam. Ne zastupam ni humanizam, niti ikakvu renesansu. Ako nešto zastupam, to je individualizam, eventualno ohrabrujem čitaoca da ostane sa sobom dobro. Tek individua može da na zdrav način uđe u vezu i jedino ako je veza spoj dveju individua, može da se nada nekakvom opstanku.


Kako gledaš na to da pojedini intelektualni krugovi, pogotovu književni, nisu lustrirani i da osim vas par mlađih pripovedača, imamo poprilično jadnu književnu scenu sa jalovim idejama, bez rešenosti da se pogleda istini u oči i uhvati se u koštac sa temama koje nas okružuju? 
Pa, ja mislim da iza svega stoji jedan strahoviti, veliki, pre svega ljubak - kukavičluk, koji je razvijan sistematski u društvu (o bilo kom sistemu da se radilo). Prosto, mnogo je smejurije na javnoj sceni u tom smislu, mnogo smo imali lažnih disidenata, potom su došli lažni kritički i misleći umovi skloni nepotizmu. I sad dolazimo do te nemogućnosti lustracije, u jednom društvu koje je jalovo, ne može da hoda, koristi štake ili štap (kao ja sada). Ovo društvo nema kapaciteta gotovo ni za šta, pa ni za lustraciju. Jedino što mi se sviđa, u kulturi i književnosti sad govorim, to je činjenica da postoje neki ljudi koji bi objektivno mogli da deluju nenormalno, u smislu da ne traže podršku društva da bi radili onako kako treba, u duhu svog vremena i individualistički, iako to nije nešto što ovde ikome treba. Takvi su održali ovu kulturu. Ja ne moram biti u toj grupi, bitno je da vidim da ima nekoliko takvih ljudi. Pokušaću da učinim da takvih ljudi bude više, to jest da dam podršku tim ljudima na različite načine, da nas bude što više, nas koji barem mislimo u duhu vremena. Kolliko se sviđamo jedni drugima, to je manje bitno, važno bi bilo da zastupamo neku legitimnu poetiku i tako da se spontano stvori neko paralelno tržište. Tako šta bi bilo potrebno jer ovde se sistematski gaji ta anahronost, i prosto kao što imamo mlade koji glasaju za kandidate koji zastupaju politiku po devetnaestovekovnim principima, mlade koji ne govore jezike, koji ne putuju, tako imamo i mlade kritičare koji razmišljaju isključivo impresionistički, i mnogo više savremenih srpskih pisaca XIX i XX veka nego savremenih srpskih pisaca XXI veka.


Spominjao si nastavak svog petoknjižja tzv. etnofikcije, koje si započeo "Žegom" i nastavio "Šnitom". Ako se ne varam, sledeća tema koja te okupira je progon vojvođanskih Nemaca posle II Svetskog rata. Kada se ta knjiga očekuje? 
U narednih nekoliko godina, još uvek pripremam građu. Znam samo da će knjiga biti napisana u maniru omladinskog bildungsromana o genocidu. 
Kako ti se sviđa ovde u Negotinu? 
Ovo je nova sredina za mene, sa dosta nekih magijskih, ako hoćeš i magijskorealističkih elemenata, i pošto pišem etnofikciju u kojoj parodiram magijski realizam, ja sam odlučio da kada budem došao ponovo, pogledam neke filmove Ivice Ramovića koga sam upoznao, vidim neke stvari i lokalitete, Rajac i Vratnu. Svakako će se u nekom obliku u okviru Etnofikcije naći i nešto od vlaške magije. Inače ljudi pričaju da je Negotin pasivan grad, ali video sam da ima dosta ljudi, stvara se neki metež, gužva, „roljo“ kako kažu Španci, žene su dobre, to je OK. Kažu da je ovako malo živahno zato što je leto. Meni se to što sam video svidelo, mada kažu da se u januaru vidi koliko je sve propalo - to nisam video. Kao pisac imam potrebu da ovde dođem ponovo, i nadam se da ćemo, kada Zvonko Karanović i ja krenemo na turneju Laguninih pisaca, doći ovde jer hoćemo da manjim gradovima posvetimo pažnju. Meni nije ispravno da Beograd drži pola punktova u kulturi. Na turneju ćemo krenuti iz Kruševca, tu je i Niš, a ja sam trenutno na predturneji na kojoj promovišem „Parter“ po manjim gradovima. Moj privatni boravak u Negotinu iskoristio sam da se upoznam sa lokalnim piscima, ići ću 27. u Sremsku Mitrovicu, 29. u Niš da vidim šta se dešava (doći će neki moji fanovi, ljudi koji su zainteresovani) - to je sve moja predturneja. I u slučaju samostalne predturneje, i kolektivne turneje, hoću da idem ljudima na noge, da vidim kako žive, kako stvaraju, da vidim da li tu ima nekih mojih poetičkih saveznika, da li postoje ljudi koji misle slično, i, naravno, gde ima građe za Etnofikciju. Prosto, treba imati vremena za takve stvari.


Kako si rekao, svi nacionalisti su se povezali ... 
To je problem nas individualaca, što se ostavljamo bilo kakve unije. Ne mora ni da bude nikakve formalne unije, ostanimo individualci ali razmenjujmo tekstove, čitajmo se, ne moraju svi da imaju isto mišljenje, dovoljno je da zastupamo duh vremena, dvadesetprvovekovne vrednosti. To nije nikakvo grupisanje, već nešto najnormalnije, kao kao kada napraviš neko strukovno umetničko udruženje, predviđeno za rešavanje socijalnog i zdravstvenog – zajedništvo na tom nekom nivou. Prosto, verujem da će ovaj boravak u Negotinu meni poslužiti za tako nešto, a nadam se i vama. Nešto ćemo valjda uraditi. 


Thursday 30 July 2009

365


Danas nam je divan dan ...


Prošlo je tačno 300+60+5 dana kako sam napisao prvi post bloga GRAĐANSKI KRUG. Beše to 30. jula 2008. godine ovozemaljske. Asteroidne.

Više puta mi je, u vezi bloga, postavljano pitanje

Pa dobro - ZAŠTO?

Hajde da malo svedemo cifre:
- Više od 31000 hitova po stranicama bloga, od kojih su neki bili i iščitavanja.
- Preko 8700 vas koji ste makar jednom bacili oko na blog, i to iz 62 zemlje širom kugle Zemaljske.
- Postoje stalne rubrike: Otisak nedelje, Artterorizam i Odbrana Artterorizma.
- Ekskluzivni intervju koji je za blog dao gospodin Mirko Đorđević, autoritet na polju sociologije religije, objavljen je u 2 dela.
- Dva teksta sa bloga objavljena su u petom broju e-časopisa "Zapad" koji kreira niška DIFFERENTIA. Pozdrav Aleksandru.
- Urađene 3 net-ankete.
- Blogosfera09, susret borskih i negotinskih blogera. Bitno!, drugovi i drugarice.
- Učešće i izveštavanje o tribinama na temu decentralizacije.
- Broj ukupno objavljenih postova, uključujući i ovaj = 190.
- Ponovo je objavljeno 7 od ukupno 10 brojeva nekadašnjeg Negotinskog Fokusa. Preostala 3 čekaju na pravi trenutak.
- Raste broj saradnika, ljudi zainteresovanih da pomognu oko kreiranja tekstova.
- Blog "Građanski Krug" je u određenim situacijama bio najbrže i najaktuelnije sredstvo informisanja Negotinaca, što zbog ograničenja koje suštinski imaju štampani mediji (vreme), što zbog ograničenosti onih u TV "Krajina" kojima su osnovni vidovi informisanja građana autocenzura i ШШШШШШШШШШ ... sneg, šum na mozgu.
- Filozofija palanke u sadejstvu sa Gonzo novinarstvom? Može biti.
- Blog je omiljeno štivo uz jutarnju kaficu, po nekim kancelarijama u Opštini ...
- Zahvaljujući Skalinim artpropagandnim borbenim dejstvima povećao se broj onih koji prate blog, a žive izvan koordinata Istočne Srbije.
- Blog je prijavljen na sve ozbiljne domaće blog-agregatore, američki BlogCatalog, slovenačku Blogorolu, Bloggers Unite koji promoviše građanski blogaktivizam, pa (eto) i na Facebook, gde ima i dvadesetak stalnih followera. Još se nismo utwittovali.
- Blicova duplerica od 9. januara ove godine definitivno je podigla rejting bloga. Pozdrav Smilji Jurasović, hrabroj novinarki iz Negotina.
- Pisac Igor Marojević nas je spomenuo u emisiji na TV Avala.
- Prateći statistiku u vezi sa blogom, primetio sam da su tekstovi povremeno preko Google translatora prevođeni na engleski, nemački, slovenački i hrvatski (...) jezik. Svaka čast na hrabrosti onima koji su pokušali da ukapiraju smisao prevedenih tekstova, obzirom na rezultat prevoda (proveravao sam i pukoh od smeja).
- Ne baš mali broj ljudi je ipak ukapirao da naš cilj nije da kantamo druge, već da im pomognemo da prekinu da kantaju sami sebe. Jer to njihovo samoukantavanje najviše boli nas, građane ove opštine. Pa i šire. Po pitanju pljuvanja, postoji jedan tekst na Negotinskom forumu u vezi ljudske anatomije, "sistem organa za varenje / usna duplja".
- Vremenska prognoza na blogu je definitivno poštenija od one na opštinskom sajtu.

Za one koji se pitaju čemu postoji taj GRAĐANSKI KRUG, evo izvoda iz Statuta:


Još nešto moram da napomenem.
Nastala je postojana ekipa likova koji misle kako sebi smeju da dopuste pretnje zbog tekstova sa bloga (na poslu, ulici, u komentarima, u svojim šupljim usijanim glavama). Ovo moram da naglasim: Svi, do jednog, tvrdim (osim onih koji su pisali bljuvotine u komentarima), nisu pročitali niti jedan od postova, već im je to "neko" prepričao, pa su se onda prepoznali (...) i našli za shodno da se drve. Smatram da je samo jedna jedina osoba zaista čitala tekstove, prišla mi na ulici i rekla to što je rekla. Ko? Jedina stvarno inteligentna među njima - Radmila Gerov. Ona, kojoj je jedino Građanski Krug dostojan protivnik. Daleko bilo da je hvalim (iš!), činjenice su neumoljive - mi ne možemo pomoći nikome ko to ne želi. A što tek ima onih koji hoće da neće, čudo jedno ...

Na kraju, da se vratim na početak.
RainDog je definitivno bio primalna varnica koja me je inicirala da krenem u blogeraj. Kiza - ta Reč Blogonebeska!
Čitaćemo se na postu pod naslovom "730", garant.
...
I još nešto.

Samo dan ranije, 29. jula 2008. godine, Građanski Savez Srbije definitivno je bio obrisan iz registra stranaka u ovoj zemlji. Svaka čast svima onima kojima je to konačno "uspelo", kada već Miloševiću, Šešelju, Miri, Legiji, Vučeliću, Dačiću ili Koštunici - nije.

Eto ZAŠTO.

Wednesday 29 July 2009

ArtTerorizam#14


Gle, zvezda repatica!
(Faust)

Još jedna devica koju siluju, siluju ...
(Vagner)

Faust.
(Žil Laforg)

Ja nisam sentimentalan nego melanholičan,
iz moje nostalgije izbija teskoba.
(Mirko Kovač)

Oduvek me je fascinirala ženska senzibilnost. Bilo je tu neke drevne emotivnosti, koja se sa sve većom ulogom žena u javnom i društvenom životu samo još više izoštrila.
Obrađujući temu po temu, knjigu po knjigu, ovde u ArtTerorizmu, danas sam hteo, dragi čitaoci, da vas uputim na potpuno drugi kolosek.
Verovatno ste čuli za tzv. "žensko pismo", i zapitali se šta je to. Prosto rečeno, to su žene, koje iz svog ugla, bez imalo milosti (prema ikome) pišu vrlo, vrlo zanimljivo. Bilo da je reč o erotici, seksu, smrti, otuđenju, groznom materijalnom svetu, novcu. Što mi reče jedna od njih, pesnikinja Ana Ristović u privatnom razgovoru, druženju za šankom uz božanstveno Traminer vino, u gradu Pančevu: "Jedino što me opseda kao umetnika, pesnika, jesu seks i smrt". Briljantno.
Znajući da postoji izvestan broj ženskinja i žena, gospođica (gospodični) i gospođa, koje čitaju ovaj blog, a i sam imam vrlo visoko mišljenje o ženama kao stvaraocima i seksualnim objektima - sve ostalo je manje važno, što reče Niče: "Ideš ženama u pohode, ponesi bič!" (njega su nervirale sestre, majka i tetka), i danas stoje visoko na skali kreativnosti. Pomenuću tek neke (ostale - ne ljutite se, doći ću i do vas): Anica Savić-Rebac, Milena Pavlović-Barili, Anais Nin, Patriša Hajdersmit, Lidija Lanč, Kim Gordon, Björk, Peti Smit, Sjuzi Sju, Pi Džej Harvi, Izabel Iper, ali i prevodilac Aleksandra Mančić, Biljana Đorović (urednik i voditelj radio emisije "Atlantis" - duhovnog i spiritualnog leksikona civilizacije), Ljiljana Pekić, Ljiljana Bogojevna-Sedlar, Radmila Lazić, Sanja Domazet, Gordana Ćirjanić, Vladislava Gordić-Petković, Ljubica Arsić ...
Jedna od njih je svakako i

En Biti
ONO ŠTO BEŠE MOJE
(izabrane priče)

izdavač: Rad, Beograd
edicija: Reč i misao, knjiga 445
godina: 1994


WHO IS IT?
En Biti (Ann Beattie, 1947) spada u najplodnije, najzanimljivije stvaraoce novog eksperimentalnog realizma, koji bi se mogao nazvati drugim talasom postmodernizma (mi smo u trećem). Napisala je zbirke priča: Izobličenja (1976), Tajne i iznenađenja (1978), Kuća u plamenu (1979), Tamo gde me budeš našao (1986), Ono što beše moje (1991); romane: Studeni zimski prizori (1976), Uklapanje (1980), S ljubavlju (1986), Slikajući Vila (1989). Najpre je krenula da objavljuje u časopisu Njujorker.

Smelo eksperimentisanje sa formom i temama, fantastični realizam koji nastavlja najbolju tradiciju Evrope gurnuo ju je u društvo najboljih pripovedača američke književnosti zajedno sa Rejmondom Karverom, Džonom Bartom, Tomasom Pinčonom, Vilijamom Gesom, Džonom Apdajkom, Keti Aker, Vilijamom Barouzom ... Ista atmosfera zbunjenosti i nesnalaženja u svetu koji ovi autori doživljavaju kao nešto nestabilno i nepredvidljivo, lični stav kao odbrambeni sistem pojedinca, intelektualnog tipa. Ali, za razliku od Hjuberta Selbija, Ginzberga ili Barouza, ova spisateljica se obraća građaninu, a ne marginalcima, autsajderima, ovisnicima o psihoaktivnim supstancama, koji su neretko i sami akteri dela već pomenutih pisaca. Njeni junaci iz generacije koja stasava u vreme ubistva Dž.F.Kenedija (22.11.1963) na kraju optimizma i naivnosti, potrošenog kredita velike pobede nad Japanom i nacističkom Nemačkom, što će se u umetnosti/književnosti odraziti traumatičnim pomacima i dezorijentacijom. Snažna intelektualna previranja, aktivizam (koji se tek danas kod nas budi) usled masovnog pokreta za građanska prava, seksualne manjine, reakcije na početak rata u Vijetnamu, rezultirali su begom u umetnost od haotične stvarnosti. Takvi su i njeni junaci, takva je i stvarnost u povestima En Biti, siva anksiozna svakodnevica sa škrtim svedočanstvima minimalističke proze. Cinični pogled na svet sa temama svakodnevnog životnog miljea svoje generacije, glavna je odlika njene proze.

Bitijeva se, zasluženo, predstavlja kao glasnogovornik tzv. baby boom generacije, emotivno osiromašene, otuđene i nesređene, u potpunosti nesposobne da se suoči sa životom i prilagodi svojoj (danas) užasnoj sredini (kao i kod nas - zato me i tako fascinira). Mnoge momente i situacije njene proze pronaći ćete u našoj današnjoj, bolesnoj stvarnosti.
Nju još nazivaju i "ženski Čehov", onaj koji piše za tužne da se nasmeju i za vesele da zaplaču. Njen izraz je veoma jezgrovit, iako na izgled lišen slikovitosti, ali vrlo ukusan, gde se više računa na čitaočevu intuiciju nego na imaginaciju, više daju znaci, naznake, nego što se dočaravaju slike.

MOŠA/ZANIMLJIVOST
Knjiga "Ono što beše moje" predstavlja izabrane priče koje daju jasnu sliku Bitinog pripovedanja. Njena suptilna proza odiše setom, "mirisom terpentina", svih mirisa koje osećamo dok smo mladi, dok nam još uvek neke stvari izgledaju nemoguće. Njeni junaci su intelektualci, tzv. srednja klasa (koja je kod nas na žalost nestala početkom devedesetih i još uvek ne postoji - nedam se ne zauvek), žene i muškarci, blazirani njujorčani o čijim tugama, zadovoljstvima ali i strahovima govori sa puno ironičnog uživanja. Svi oni, naoko smireno, poput njenog minimalizma pripovedanja, i razumno pokušavaju da se suoče sa svim tajnama i iznenađenjima koja im život donosi, ali se na koncu pokazuju potpuno nespremni za promene, rizike i žrtve koji se moraju (tu nema pogovora) podneti zarad unutrašnjeg mira.
Ali, avaj!

Dekadentni, svi njihovi napori su jalovi, bilo da se radi o slobodnim ženskinjama, zrelim za svaku vrstu spolnog življenja i odnosa, muškarcima, nesretno udatim ženama koje pokušavaju da zanemare neverstvo ili uzajamnu netrpeljivost preispitujući uspomene iz mladosti ili detinjstva, uvek biraju sopstveni već poznati Pakao, beže od sudbine, kismeta, od sreće i od sebe, birajući na izgled rajsku sigurnost i toplinu - ali, zbog tih sebičnih motiva, bivaju potpuno suprotno, osuđeni na bolnu i zbunjujuću samoću. Kao što reče Holi, jedna od junakinja (pripovest "Plejbek") njenih priča:

U muškarcima nikada nećemo naći spas.

Verovale su da hoće, ali lošim izborom, tvrdoglavošću, svojom (često) nespremnošću, verujući da će taj neko pored, zauvek biti tu, izgubile su ono najbolje, ono što su imale i za čim će celog života patiti. Ali, u prvom trenutku u to nisu htele da veruju.
I sama svesna razarajućeg egoizma u delanju i ponašanju svojih junaka, En Biti se trudi da se ne ogreši o liniju njihovog bola, ni o objektivnost pripovedanja. I zaista, kod Bitijeve patetike nema. Iako je njen ton uvek negde između sentimentalnosti i ironije, tragedije i groteske, skandala na pomolu, a ritmičnost njenog fragmentarnog, na parčiće, iskaza otkriva istrzanost njihovih misli, radnji kao i pritajenu histeriju. Spisateljica pribegava efektu "cake" ili nedorečenosti, govoru fragmenata i tu je ona opet bliska Karveru. Takođe, u prozi Bitijeve gotovo uvek nedostaje centralna tema (zbog toga je vrlo nezahvalna za prepričavanje, a tako podesna i fina za čitanje), karakterizacija likova (izum koji je u anglosaksonskoj, ali i u književnosti uopšte patentirao veliki i grobljima drag Edgar Alan Po) i vremenska perspektiva (sve njene povesti su toliko univerzalne da se mogu dešavati bilo kada), dakle bitna obeležja tradicionalnog kanona (koje naravno, kao u životu, treba rušiti i rušiti), premda su njen jezik i tematika naoko striktno realistički. Posebno opisi i delanje junaka. Atmosfera je ta koja narušava često na prvi pogled spokoj i bezbrižnost njenih junaka. Kao kajanje nakon neverstva ili lošeg seksa (ako je to zaista moguće).

Tu je element koji svakako ne smemo zanemariti, a to je ALKOHOL. Svi njeni junaci uglavnom piju, oni se ne opijaju niti im je to cilj, ali kao u svakoj živoj svakodnevici intelektualno-građanskog tipa, žene pri susretu sa prijateljicama piju džin, votku, martini, vino ili pak pivo (sve je više danas žena koje uživaju u pivu - verujte mi) dok muškarci standardno konzumiraju viski, pivčugu, ređe vino, i ono je tu tek sredstvo koje će stvarnost učiniti manje stresnom, manje dosadnijom, kao da će ih ono ohrabriti, dati smer da učine pravu stvar. Pa zašto i danas veliki deo građanskog društva konzumira alkoholne proizvode? Možda je za to odgovoran osećaj kajanja? Iako je nauka dokazala da pijanstvo podstiče depresiju.
Ali, i "klin se klinom izbija" (alkoholičarska poslovica).
Ono što je takođe draž Enine proze, njenih protagonista krhotina tuge, prikrivenog očaja, jeste i to što zaista kao i u samom životu, nikad nismo u prilici da njene junake vidimo u objektivnom svetlu, onakve kakvi su nasamo, već se izvor naše spoznaje o njima svodi na ispovest njih samih (kao na fejsbuku), svedočenju drugih (sve u zavisnosti od simpatija) a i jedno i drugo je izvitopereno i nepouzdano, svedeno na subjektivno obojene opaske ili ilrelevantne detalje. Tako, u povesti "Kao staklo", junakinja nakon par popijenih pića (viski), ohrabrena, na dan Sv. Valentina, odlazi ispod prozora svog bivšeg dečka/muža, usput slučajno na ulici kupi "Hamleta" i recituje Ofelijinu pesmu, njišući se tamo-amo. Ali, pre nego što će on izaći, ščepati je snažno za ruku, izvesti je iz dvorišta i jako zalupiti vrata za sobom, psujući sebi u bradu, ona zna da nije to trebala da uradi, da on neće želeti da ona bude njegova Valentina, jer je pijana i opasno zaudara na viski. Ali, ipak, to je jače od nje.
Postoji niz takvih i sličnih momenata, potpuno iskrenih, gde će gotovo svaki čitalac pronaći sebe i neku svoju anegdotu. Naročito što se tiče nekih muško-ženskih momenata. Naravno da knjiga nije "Sex&City" - bolja je, ili slične limunade postanalnoseksualne ere, gde intelektualizmu van modnih časopisa nema mesta, iako se najveći broj povesti odigrava u New Yorku, više je Ass&Pitty, kako bih ja to nazvao. Jer, što se tiče umetnosti i teorija društva kroz stvaralački akt, po meni ceo XX vek je bio "Vek oralnog doba". Tome u prilog govori celokupna naša stvarnost, tehnologije, industrija, kulminacija fetišizma - ali, to su već teme za neku drugu knjigu.


OVA KNJIGA
se čita kao što se pije ambasadorski, ekstra kvalitetan viski sa ledom, pomalo, gutljaj po gutljaj, čekate da se led otopi i sam postane deo viskija.
A osećaj je kao seks sa partnerom koga znate, ali koga dugo, dugo niste imali, a hteli ste, želeli.
Uživajte.

Pozdrav od Skale,
koji je od iduće nedelje
na (ne)zasluženom odmoru
25. VII 2009.

Sunday 26 July 2009

Otisak Nedelje - 26.07.2009.


Ove nedelje malo menjamo formu.

Evo predloga:

1. Vaskrsnuće RTV Krajina, sa novim gazdom za koga "niko" ne zna ko je. Otkrovenje programske šeme i nepoznatog im tatka sledi u ponedeljak.

2. Reinkarnacija julovca u radikalnom telu, sa komunalnim oreolom. Čovek nije mogao da veruje koliko je loše stanje u firmi, prozvao prethodno rukovodstvo (kaže se poslovodstvo) što nije radilo projekte i poslovalo sa gubicima. A onda su mu oči otvorili oni koji kumuju već godinama. Oni što će da se bave operativnim poslovima. Oni što nemaju nikakve veze sa prethodnim rukovodstvima. Nije bio obavešten koliko je loše? Pa što nije čitao blog ...

3. Operativno prefarbavanje drveća polikolorom širom Negotina. Do visine nosa. Po tome se onda i vidi ko je farbao - tj. gde mu je nos. Ova ofanziva nosi prozaičan naziv "Estetsko uređivanje gradskih drvoreda". Hajde drvo, ali red ...

4. Iako je opštinskom odlukom predviđeno da se turistički autobusi parkiraju "na severnom delu parkinga preko puta Hale sportova", niko to ne poštuje - autobusi se i dalje parkiraju na trotoaru ispred hotela INEX. Pešaci, naravno idu kolovozom, kako i treba. Saobraćajci ne idu nigde.

5. Na stranu gramatika, ali uprkos pozivu vatrogasaca i opštinara polja oko Negotina bukte kao kad su se rusi povlačili ispred nemaca u leto 1941. - kakva simbolika. Poseban slučaj je gradska deponija, koju sada održava nov poverljiv nestranački kadar komunalaca. Odma' se to vidi. A bogami i - nanjuši. Šta to spaljuju u Timogradnji, i to obavezno predveče ili noću - ko zna ...

6. Slika sve govori: T.R. "TIM SISTEM", prodaja toalet papira sa tezge na Zelenoj pijaci. Bez interpunkcije ispada "trtim sistem tariguz". Koja firma!

7. U Ministarstvu zdravlja rekoše da su tri velika skupa iskušenje za one koji se bore i tek će se boriti sa novom vrstom gripa. Univerzijadu i EXIT najavljivali su kao mesta mogućeg rizika, ali bez neke preterane opasnosti po širenje zaraze. Ispade da zaraze jeste bilo, ali stranci su za to krivi. Ide Guča. Da li će stranci da budu krivi i za trubački grip?

8. Ovaj lik definitivno dokazuje da smo pali s Marsa.

9. Počela je preregistracija političkih stranaka u Srbiji. Kako se dalo očekivati, prve su startovale demokrate i - završile. Ostali? Videćemo, videćemo ... Mile.

10. Igor Marojević, pisac i urednik "Lagune", boravio je ovog vikenda u Negotinu. Privatno. To mu nije pomoglo da pobegne od Skale. Pričali smo sa njim o njegovim knjigama. Fasciniran je našim krajem i ima nameru da na jesen dođe i zvanično, u promociju svojih knjiga. Želja mu je da poseti Rajac i Majdanpek, hoće da napiše knjigu u kojoj će biti i vlaške magije. Kao pripadnik nove izgubljene generacije, instinktivno oseća potrebu da bude kontra mejnstrima koji uništava ovo društvo decenijama unazad. U nedelju, u jutarnjem programu TV Avala, spomenu naš grad i (poimence) neke sa kojima se ovde upoznao, i opet će. Uskoro.
Hvala mu za fantastično veče.

***
Hajde Grofe, dosta je bilo više.
Na spavanje.

Friday 24 July 2009

O'Petak


Šta je bre ovo, sve nešto
kao neki irci - O'Pet, O-5, O'Petak, O'Šestak ... OOOOOOOOO!
O'pet O'Blic
O'petak, O'24.07.2009. O'godine

Pa, da li vam je sada makar nešto malo jasnije?
Kažu da se računaju presude tek od 23. aprila (treća presuda), jer su one prve dve imale formulaciju "ukidanje odluka OIK", a tek od treće se volšebno javlja reč "poništavanje". Eto - zbog zato. Sudija nešto zahteva, svi izvode besne gliste.
Strašni Sud.
Okružni.
U međuvremenu, press-clipping radi pa cepa.

Thursday 23 July 2009

Odbrana Artterorizma (po drugi put)



ODBRANA ARTTERORIZMA
brani: Skala
tema: Književni konkursi


KUGA

Svejedno rodiš li Sina ili Kćer
U slavu pokolenja
Ukus se menja, ukus se menja:
Ne menja se čovek i ker.

I nama je dosadno zar ne,
I Kosovo i jauk itd. Sve?
Pa to je bila samo šala,
Treba već nešto novo
Ko bi još spominjo ovo,
Krv i sram i rat.
Večna su samo tamnica i vešala,
Njih će ti rado nuditi i brat.

Što ti je žao našeg pokolenja?
Zar to nije vesela maskarada:
Danas je ukus car a sutra barikada,
Hristos, pa Neron, pa - Lenjin.
Ukus se menja, ukus se menja.
Samo su hulje sve isti:
Hiljadu godina vuku nas za nos
Pesnici, mesije, carevi i komunisti.

Što ti je žao našeg pokolenja
Ukus se menja, ukus se menja
Svejedno rodiš li Sina ili Kćer
Večno su isti čovek i ker.

Miloš Crnjanski

Desilo se to potpuno slučajno; naime, baviti se književnim radom i biti na (nazovi) književnoj sceni (a evo ima tome već više od decenije) nailazio sam bukvalno na svašta.
Na razne skribomane, prevarante, lažove, bednike, sujetne i male pesnike, frustrirane i gabor-babadevojke urednice i antologičarke, ali i na normalne, fine, velike kao Nebo pripovedače, esejiste i uređivače časopisa, antologija itd.
Već svikao i navikao (kao što čitate) na razne tipuse i zlurade pojave u umetnosti i životu (a tu gotovo da nema razlike) ništa me posebno ne dotiče što dolazi sa polja GLUPOSTI, ali ...
KNJIŽEVNI KLUB u kome ordiniram (ne samo za šankom) na mestu el Presidentea i sam ima svoj tradicionalni (od skora) međunarodni festival Poezije "Pesničke Rukoveti" (na kome ste mogli da učestvujete, posetite i budete, ali i da čitate ovde, na ovom blogu - post XVIII Pesničke Rukoveti) za koji se svake godine raspisuje konkurs za učesnike pod šifrom, i gde sam i sam bio član tročlanog žirija. Takođe, učestvujem (što toplo preporučujem svima koji pišu ili tek nameravaju da pišu bilo prozu, poeziju ili esej, onima koji su mladi, vole uzbuđenja, da putuju ...) na konkursima koji se raspisuju tokom godine, gotovo od Triglava do Đevđelije, što bi bio neki "naš" prostor gde se (valjda) još razumemo. Posebno kod nas u Srbiji. Pa kako nađeš sve te silne konkurse, verovatno se pita neko? Pa lepo: na netu, ukucate "književni konkursi" i izaći će vam čitava plejada sajtova, što aktuelnih konkursa, što prošlih ...
Ali ...
Pored stvarno dobrih i vrednih, kao što su oni u Pančevu, Kragujevcu, Bačkoj Palanci, Kikindi, Vrbasu, Čačku, Zaječaru, Jagodini, Subotici (pa i naš, naravno, u Negotinu), postoje i mali, sitni i svakako neknjiževni konkursi. Kakvi?! UŽASNI - ali, evo kako sam i to saznao.

Ne znajući o kakvom se konkursu radi, ja (verovatno kao i mnogi drugi) pošaljem, kako je navedeno, tri svoja rada u tri primerka, uredno otkucana, potpisana šifrom sa rešenjem šifre u posebnoj koverti, na adresu: "Rade M. Obradović" - Biblioteka Mlava, za konkurs poezije "Ćirilica - slovo srpskog pisma", Veliki Popovac, 12315 Rašanac. Još preporučim svom kolegi, pjesniku, antologičaru i uredniku časopisa za književnost, umetnost i kulturu "Buktinja", Goranu Vučkoviću - Vučku da to isto, kao i ja, učini. Nakon izvesnog vremena, nama dvojici (nezavisno jedan od drugog) stigne pozivnica sa programom na adresu i telefonski poziv od tog istog (neću reći gospodina jer on to svakako nije) Radeta M. Obradovića, koji kaže:

- Znate, mi putne troškove vašeg dolaska nismo u stanju da platimo.
- Pa dobro, nije problem, neću ni doći - odgovaram ja.
- A znate, ako hoćete Zbornik u koji su ušle vaše pesme i pesme vašeg kolege i sugrađanina (misleći na Vučka) morate da mi pošaljete 250,00 dinara plus još 100,00 dinara za poštarinu.
- Ja vama da plaćam svoje pesme? - već ne mogu da poverujem.
- Da, takva je praksa, kasnije ga neće biti. Rasprodaće se - uverava me potpuno hladnokrvno, bez imalo stida, on.
- Pa vi niste normalni. Ovo je nečuveno. Kako vas nije sramota - vidno iznerviran vičem u slušalicu.
- Pa tako - ostaje bez reči.
- Vi ste ološ, secikesa ... Stidite se - završavam razgovor.

Pozivam Vučka, obojica zaključujemo da je dotični budala. Oduvek je praksa svih časopisa, zbornika i antologija bila da svaki autor koga uvrste u već pomenute kategorije knjiga, i to se odštampa pa izađe na videlo, taj autor dobija najmanje jedan besplatan primerak tog istog časopisa, zbornika ili antologije. Nikakav novac, pare se ne traže, ne uzimaju za tobož troškove štampanja, jer pobogu svako umetničko delo je zaštićen autorski rad i samo tipično lopovski um može da smisli da uzme novac od autora čije se delo nalazi u pomenutim knjigama.
Elem, verujući da je to tek sporadičan, izolovan i redak "slučaj", reših da zaboravim taj poziv.
Ali, ne lezi vraže - prošlog meseca još jedan poziv. Književni konkurs "Rudnička Vrela", iz Gornjeg Milanovca, na koji sam poslao svoja dela ne znajući šta će biti. Vrlo naivno.
Poziv izvesne gospođe, preko telefona, organizatora čije ime nisam hteo da zapamtim, koja mi je nakon čestitki što uđoh među probrane autore koje će štampati u zborniku, zahtevala i 500,00 dinara plus još 100,00 za poštarinu, ukoliko želim zbornik. Odmah sam joj odgovorio da mene ni ne moraju da štampaju. Da ja ne želim.
Bedno. Zaista bedno.
Shvatate da se ovde ne radi o novcu. Radi se o ponosu. O zdravom razumu.
Ti ljudi, lažni književni radnici, knjigobrižnici, su samo jedna banda koja se dosetila kako da samareći naivne (uglavnom) mlade poete dođe do nekih para, sve "brunući" o njima. Ulože npr. 50.000,00 dinara za štampanje časopisa, zbornika ili antologije, a dobijaju 100.000,00 dinara od onih čije se pesme, priče ili eseji tu nalaze.

Još samo ovo bih želeo da vam kažem:
Ne pristajte na ovu pljačku., užasnu rabotu. Kada vam neko ovako ili na sličan način zatraži novac za vaše sopstvene pesme, pripovetke - glatko ga odbijte. Jer to nisu ljudi. Ne dozvolite da vas vuku za nos.
Mi iz Krajinskog Književnog Kluba to nikada nećemo raditi. Naplaćivati. Svaki autor čije se delo nalazi u časopisu, dobiće besplatan najmanje jedan primerak. Tako smo radili do sada, tako ćemo raditi do kraja. Zauvek.
Sve ostalo nema nikakve veze sa književnošću, a još manje sa Poezijom.
Pozdrav.

Skala

Wednesday 22 July 2009

O-5


Blic
sreda 22.07.2009. godine


Da, opet isto. Okruglo pa na ćoše.
O-5.
Sutra je O-5 četvrtak. Naravno, prekosutra je opetak. Ali, nema sednice Skupštine opštine Negotin, ne bojte se. Kao što neće biti ni reakcije vlade u četvrtak, naravno.
Nastavlja se mrcvarenje ovog grada do iznemoglosti. Po zgradi opštine Negotin jedni igraju žmurke, drugi šuge, neki teraju točak i svi, baš svi jašu trule kobile po leđima biračke volje građana. Svrha i jeste do u beskraj ponavljati isto, opet i opet, do čuvene rečenice "ma baš me više briga za sve". Tako se u Srbiji vlada, i Negotin nije izuzetak.
Sve je baš kako i treba da bude.
Na-Opako.

Tuesday 21 July 2009

Majstori zanata


Dok se iščekuje rasplet u vezi poslednje sednice lokalnog parlamenta u Negotinu, onaj beogradski Parlament, Veliki, doneo je Zakon o udruženjima. Tiče se i Građanskog Kruga, jer je tim zakonom propisana obavezna preregistracija svih udruženja građana, a posao je poveren republičkoj Agenciji za privredne registre (APR). Baš lepo, neprofitne organizacije evidentiraće služba zadužena za preduzeća i preduzetnike. Profitna za neprofitne. Sve pod pokroviteljstvom Ministarstva za lokalnu samoupravu i državnu upravu, koje vodi - ko bi reko?! - prepodobni Milan.
Samo, nije to tema ovog posta.

Kada sam uzeo da pročitam pomenuti zakon, imao sam šta da vidim. Pošto sam sa sajta Narodne Skupštine Srbije prvo skinuo ćiriličnu verziju teksta, ispalo je da sam direktno naleteo na nešto potpuno nenormalno i sumanuto:
U histeričnoj žudnji da sve mora da bude po Ustavu ćirilično, pa tako i zakoni koje Skupština donosi, napravili su ovo čudovište od teksta koje je bruka i sramota za ovu (ovakvu?) državu i njene službenike koje svi plaćamo. Ja ih ne plaćam da budu nepismeni. A vi?

U naslovima pojedinačnih oblasti (glava) koje pokriva Zakon, numeracija rimskim brojevima je kompletno poćiriličena. Ko uzme da čita Zakon napisan ćirilicom, uočiće uzdahe (ИХ), kikotanja (ХИ, ХИИ), pa čak i persiranja (ВИ, ВИИ) na šаtrovačkom (ИВ) ... Pa još iza svakog "ćirilirimskog broja" - tačka.
U latiničnoj varijanti se takođe javlja ta, inkriminisana tačka.
Tačka. I još jednom, tačka.
Kao da je onaj ko je kucao tekst Zakona dobio zečititis, samo mu igraju tačke pored očima pa je morao nekako da ih rasporedi. Tekst je u originalu kucan latinično, pa su potom koristili (najverovatnije) Microsoftov modul za preslovljavanje iz latinice u ćirilicu. To je onaj modul, poznat po performansama tako uobičajenim za MS aplikacije - narod to zove i "brljotine". U njemu postoji opcija kontrole da li su neka latinična slova u stvari rimske brojke. Ali, skupštinski kucači nisu bili na času kada se to učilo. Ili im niko nije ni kazao da i to postoji. Kako god bilo, nema opravdanja za to što je nekoga, posle preslovljavanja, mrzelo da čitavih 14 (XIV, četrnaest - ali nikako i ХИВ!!!) stavki koriguje, 24 stranice Zakona nisu šala za proveriti!
Da li u Skupštini Srbije uopšte postoji lektor koji proverava šta sve iz te zgrade izlazi u Svet? Radi se o "najmodernijem zakonu, po svetskim i evropskim standardima".
Kako da ne!
Proveravao sam sve zakone donete u poslednjih mesec dana, jedino je u ovom pomenuta brljotina. U ostalim zakonima su u ćiriličnoj verziji teksta rimski brojevi i dalje latinični, ali - ostala je i ona tačka iza.
Šta o tome kaže srpski pravopis?
Tačka se u srpskom jeziku (ćirilično ili latinično pisanije) ne stavlja iza rimskih brojeva jer se oni po definiciji koriste kao redni, dok se to čini iza arapskih cifara. Rimske cifre ostaju latinične u ćiriličnom tekstu, zato što to nisu slova nego - brojevi.
Interpunkcija:
NS Caffe (interpunkcija/tačka/10)
Laćarak.net (interpunkcija/tačka)
Čuvam noć od budnih (pravopisni znaci i njihova upotreba)
Vokabular.org (transliterator i rimski brojevi)
Wikipedia (redni broj, titula i rimski brojevi)
Svi kažu da iza rimskih brojeva tačka - ne ide.
Lingvista Vlado Đukanović smatra suprotno, da treba utvrditi jedinstveno pravilo koje bi važilo za oba pisma ili tipove cifara, i ukoliko su redni brojevi, onda tačka iza njih - ide. Tako će biti uprošćena gramatička pravila i jezik lakši za korektnu upotrebu ... Inače, potvrđuje pravilo da tačke nema kod rimskih brojeva, nego eto, malo da i on nešto predloži.
Pitam se kako bi se u Engleskoj proveo mozak koji bi, na primer, predložio da se u cilju uprošćavanja radi korektne upotrebe tog jezika ukine oko 200 nepravilnih glagola (irregular verbs), da se u nemačkom zabrane one predugačke imenice (kovanice) ili da Francuzi moraju jedino da pišu kako govore, bez gomile samoglasnika?
Kakva je to strast za uprošćavanjem, zapravo za upropašćavanjem jednog jezika?
Da li je dopismenost posledica ili uzrok ovakvih budalaština?
Srpski narod je bogat narod, jer ima jezik koji ima dva pisma, trideset slova i puno pravopisnih pravila.
Kome to odgovara da nam se jezik svede na ahm, hmm, ohmm, ih, hi, ohoho, aha, uh, c-c-c, uuujaeooteee, na dahtanje, mumlanje, grimase i gestikulaciju rukama, znači, sine, brate, sestro, kevo, vrh, dno, jbte, mojne i tvojne, na nečitak rukopis ili još gore ukucane tekstove na kompjuteru? Stvarno, prostije od toga ne može da bude.
Čija je to koncepcija da nas primora da prihvatimo kako nam je malo ili ništa dovoljno?

***
I kako posle svega da kritikuješ ove naše domaće, negotinske, što imaju greške na opštinskom sajtu ili greše u kucanju štampanih saopštenja - kada vidiš šta rade oni "gore", urbani, za razliku od nas "dole", seljačina?
Grdnog li izgovora da pustiš bilo koga da radi šta hoće ...

Monday 20 July 2009

Killing time ...


- А бре куме јел ономад умрао Ђексон, па избушише и Кинконга, данас је помана на Бруклија ... шта ћбуде ако рикне и Гоцигла?! Ког ћгледамо ондак за влашар у биjoскоп Крајну????

- Од сви ти силни филмски чудовишти че виш д има остане само Памела, нема ги више кој други ... Једино то че буде у нашем користу куме.

***
Ma, samo ubijam vreme dok čekam da dođu na red one "ozbiljne" vesti ... i ova domaća čudovišta.
Plus, nema frke dok je Ћак Нолис živ.

Sunday 19 July 2009

Otisak Nedelje - 19.07.2009.


Nije ovo otisak nedelje.


Ovo je otisak generacije. Najdublji.

Predlog #1 - d'vizzze, d'vizzze ...

Pretpostavljam da se retko kome od vas desilo da prođe kraj Zelenog venca ili Autobuske stanice u Beogradu, a da ga nisu prepali neki čovekoliki insekti koji nešto dvzzzzzuju i saleću vas. Nekada više a danas manje, ali - i dalje.
Njihov medijski prostor su danas zauzeli visoki državni funkcioneri koji ko mutavi danima saleću građane pričom o ukidanju viza za EU i Beloj Šengenskoj listi. Do sada smo imali obavezne vize za putovanje u Evropu, a od sada (tj. od 1. januara 2010. godine) imaćemo de-vize, one ukinute.
Jedino nećemo imati devize, bez kojih su vize - džaba. Kada nema para, ostaje magla.
U stvari, ko kaže da će nam biti ukinute vize? Vuk Veverac Jeremić i ostala žuta japijevska elita?! Pa ko to još uzima za ozbiljno. Bolje bi im bilo da se uozbilje i krenu u pravcu na koji ukazuje Dušan Janjić, u nekoliko poslednjih intervjua (B92, Danas - april, jul). Bolje bi bilo za njih, jer će jedino tako nama biti bolje.

Nema ništa od tih de-viza za sve nas, dok se ne pojavi pasoš za jednog sa vizom kao na slici. Da se ne zjbavamo.

Predlog #2 - Misirac iscelitelj

Danas je po pravoslavnom kalendaru čuveni svetac Prepodobni Sisoje Veliki. Pojma nemam kako se njegovo ime izgovara na nekom stranom jeziku, ali nije ni bitno jer su srboslavci utuvili sebi u glave kako je njihov izgovor jedino ispravan, ortodoksan. Kakav aramejski, starogrčki, egipatski, vavilonski ili (pu!) latinski ...
Na stranu zavitlavanje oko imena, ali interesantno mi je bilo to što sam na internetu o ovom svecu mogao da nađem podatke jedino na sajtu hrama SPC u Malmeu (Švedska). Kud bre tamo! Baš me kopka da li je neko od srboslavnih domaćina uzeo Misirca za kućnu slavu ...
Inače, postojao je još jedan, nebiblijski, svetac Sisoje, i to domaći - Sisoje Sinait, iguman Hilandarski i duhovnik Lazarov. Eto, da se zna da i mi Sisoja imamo. Ne za brdske trke, bre ...

Predlog #3 - Mutanti

Kada bi kojim slučajem Marsovci sleteli u Negotin (pali s Marsa), u gluvo doba noći kada kao nema nikoga na ulicama, pa još da zalutaju u pasaž između Robne kuće i Marketa, pogledaju u sveže aranžiran izlog i - imaju šta da vide! Kakav bi utisak stekli o bićima koja tu žive, ako prave lutke za izlog sebi nalik?

Dve leve ruke. Mutanti.
Levaci. Ultraboljševici.
Ne bi promašili.
Baš kao u narodnoj poslovici: Leve ruke - i desni i levi džep.
Zaista, aranžeri nisu mogli da nađu bolji simbol aktuelne vlasti u Negotinu.

Predlog #4 - Čorbakluk

U istom izlogu bi Marsovci našli dokaz o srodstvu sa stanovnicima asteroida Negotin. Kazanče za kuvanje čuvene NTK čorbe, tog pretka i naslednika svih borščova ovoga sveta. Postoji još jedno, nedavno objavljeno naučno otkriće: Čorba i pasulj koje su na Marsu kuvali bili su jaki i ljuti. Ne, nije Mars crven od tucane cigle, u pitanju je aleva paprika.
Zato i danas, u rasejanju, potomci palih sa Marsa na vlasti još uvek kuvaju ljutu Negotinsku i Timočku Krajinsku čorbu, i iz ruku ni za živu glavu ne ispuštaju SO.

Predlog #5 - Motorhead

Ma nema nikakve veze to što Boban Bemwejac liči na Lemija, i što ima servis u kome krpi kola i motore. Nego, neko je smatrao da se bajkerski klub ne može da zove drugačije nego "Motorhe(a)d". Baš se pitam zašto. Verovatno se savez elektromontera-banderaša zove "AC/DC" (Ејсидиси). Ali koga bi okupljao klub "Iron Maiden"? Ljubitelje vlašarskih majica ili obožavaoce neprobušivih lutki za odrasle?
Bajkerski vikend-skup je prošao. Prodavci benzina i piva zadovoljno trljaju ruke. Naravno, i prodavci magle. Kako pravdaju tošenje para iz budžeta na uvezenu redneck (љаксе) zabavu iz američkih filmova, nemam pojma. Valjda im i ovo spada pod kulturnu i turističku ponudu grada.
Naravno da su se po završetku moto-(pre)skupa učesnici pred polazak okrepili po kafićima u centru. U pešačkoj zoni, gde je zabranjen saobraćaj osim za dostavna vozila - naravno. Besne mašine, na dohvat ruke. Mogu samo da zamislim šta se dostavljalo ...
Zato nikako ne mogu da zamislim da saobraćajna policija, umesto što predvodi bajkerske karavane, te iste zaustavlja po ulicama Negotina i dere ih od kazni. Zbog čega? Zbog vožnje od 200 na sat usred dana ili noći, sve jedno. To već mesecima na prestaje.
Dok neko konačno ne slomi vrat.

Predlog #6 - 030000

Опа куме, трибанкеиљаде! Ће се почастимо, ред је ...
Hvala svima koji su učestvovali u tih tričavih par desetina hiljada hitova ovih stranica.
Baš okrugla cifra. Idemo dalje.

***
Danas je žuta omladina negotinska imala svoje izbore. Nisu nosili žute marame i plave dokolenice, prošla su ta (naša) vremena. Ne poznajem dečka koga su izabrali da im bude predsednik, ali sve se nekako nadam da bi po defaultu morao da bude bolji od onih matorih drtina.
Dok ga ne pokvare.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...