Showing posts with label mućke. Show all posts
Showing posts with label mućke. Show all posts

Monday, 27 September 2021

Should I stay or should I go



Pregovori za izborne uslove su propali. Od početka su grbo rođeni. I kao u misli Valtazara Bogišića vreme, a u ovom slučaju ni evroparlamentarci ih nisu mogli ispraviti. Borba za izborne uslove svela se na bitku za sekunde na TV ekranima sa nacionalnim frekvencijama. Sloboda nikad ne dolazi pod stranim zastavama bilo da se one vijore za pregovoračkim stolovima ili na tenkovima! Sloboda se osvaja. U svakoj zemlji, a najpre u duši običnog malog čoveka.
Onog običnog malog čoveka koji je zanemaren i izdan! Danas prepušten ucenama i malteretiranju, umoran od prekornog pogleda sopstvene dece kojima ne može da kupi nove patike ili ne može da obezbedi posao, jer ne skuplja kapilarne glasove, ne maše stranačkim zastavama na skupovima predsedniku i ne želi da se prihvati posla vikara “Aco Srbine”. Sa poslednjim ostacima ponosa isuviše čvrstog da bi ga do kraja progutao i priznao da su u pravu oni koji su govorili da je bitno samo snaći se i da su svi isti, a sa osećajem samoće i usamljenosti koja ga tera u parališuću depresivnu apatiju i bolno gledanje sopstvene dece koji besom raspaljenim nepravdom jedini izlaz vide u izlazu iz zemlje.

Da li ste razmišljali da odete iz zemlje?

Na sve taj mali običan čovek je čini se najveći krivac i onima koji pozivaju na pobunu. Kriv je što kada ga jednom prevare da imaju plan i da uzme odmor, iscedi poslednju ušteđevinu, zapuca u Beograd, gde će mu saopštiti plan, umesto koga mu kažu da se vrati kući pa dođe opet kada ga pozovu, on odbija da ponovo ispadne budala, i ne odaziva se više na akcije bez plana. Kriv je što nakon što je više puta prevaren, sada traži neke garancije da neće biti prevaren. Kriv je što mu je muka da gleda preletače u različitim partijskim dresovima.
A duša tog običnog malog čoveka nije ni za šta kriva. Naprotiv, duh malog običnog čoveka raspirivao je plamičke slobode u najmračnijim vremenima. To je duh bageriste Džoa koji sopstveni život izlaže opasnosti bivajući inicijalna kapisla petooktobarske revolucije u koju su stotine hiljada malih običnih ljudi položili nadu koju su prodali oni koji su danas uglavnom opet na vlasti sa istim privilegijama, ali novom partijskom knjižicom.


Centralno pitanje borbe za izborne uslove, nije položaj političkih stranaka, već sloboda običnog čoveka. Garancija da neće postojati sistem u kome se skupljaju kapilarni glasovi. Zašto nije traženo da se pre ulaska na glasanje u specijalnim kasetama ostavljaju mobilni telefoni, kojima bi morali da slikaju za koga su glasali.
Treba nam poruka koja govori ljudima: Nema potrebe da se plašite države, jer vi ste država! Neko je rekao: “Tiranija je kada se građani plaše vlasti, a demokratija kada se vlast plaši građana!”
I bez obzira što se povremeno kao oslobodioci pojavljuju pojedinci, sve male građanske pobede, zeleni parkići, planinske reke prepune ribe u poslednjem času iščupane iz čeljusti minihidroelektrana, zapravo počivaju na malom običnom čoveku. Iza tih pobeda stajale su neprespavane noći i straže Andreja, Saše, Sunčice, Milene, Marije, Milice, Tanje, Caje… batine i pretnje, sudski procesi… Stajao je isti onaj duh malog običnog čoveka koji nam govori da ljudi jesu moć!


Sistem koji počiva na malom običnom čoveku, tog istog čoveka odbacuje. Istina je želimo demokratije. Ali demokratija neće postojati ako se prvo ne izborimo za malog običnog čoveka!  Ako se stalno pravite da ne vidite malog običnog čoveka, na kraju ga nećete ni moći videti, jer će poslednji mali običan čovek otići. I uprkos tome što mnogi odlaze, i što se nalazimo u situaciji da ne postoji mlad čovek koji nije razmišljao o odlasku i ne postoji nijedna osoba koja nema nekog bliskog da je otišao iz zemlje ili da razmišlja da ode, ne smemo zaboraviti na sve te ljude. Prema proceni preko 4 milijarde dolara (skoro 8% čuvenog BDP-a, a znatno više od još poznatijih, uvaženih i slavljenih direktnijih stranih investicija) pošalju naši ljudi iz inostranstva. Ti isti ljudi nemaju omogućeno pravo glasa, već da bi se osećali delom ove zemlje moraju putovati stotine, pa i hiljade kilometara do najbliže ambasade ili konzulata. Iz Srbije godišnje odlazi 50.000 ljudi, za jednu deceniju to je pola miliona ljudi, a za četrdeset godina to je kao da je ceo Beograd nestao.
Mali običan čovek je neophodan, jer na njemu počiva demokratija. Upravo zato naredne nedelje pokrećemo peticiju koju smo najavili ove godine da se građanima Srbije koji se nalaze u inostranstvu omogući direktno pojednostavljeno glasanje po ugledu na savremene demokratije, na način koji onemogućava zloupotrebe. Biće to jasna poruka  od malih običnih ljudi za sve male obične ljude koji su otišli ili razmišljaju da odu - Računamo na vas!
Pre pokretanje ove peticije, jako nam je stalo da čujemo Vaše mišljenje o odlasku ljudi iz zemlje.

Kliknite na link i popunite anketu

Savo Manojlović i Tim “Kreni - Promeni
26.09.2021.


Thursday, 23 July 2009

Odbrana Artterorizma (po drugi put)



ODBRANA ARTTERORIZMA
brani: Skala
tema: Književni konkursi


KUGA

Svejedno rodiš li Sina ili Kćer
U slavu pokolenja
Ukus se menja, ukus se menja:
Ne menja se čovek i ker.

I nama je dosadno zar ne,
I Kosovo i jauk itd. Sve?
Pa to je bila samo šala,
Treba već nešto novo
Ko bi još spominjo ovo,
Krv i sram i rat.
Večna su samo tamnica i vešala,
Njih će ti rado nuditi i brat.

Što ti je žao našeg pokolenja?
Zar to nije vesela maskarada:
Danas je ukus car a sutra barikada,
Hristos, pa Neron, pa - Lenjin.
Ukus se menja, ukus se menja.
Samo su hulje sve isti:
Hiljadu godina vuku nas za nos
Pesnici, mesije, carevi i komunisti.

Što ti je žao našeg pokolenja
Ukus se menja, ukus se menja
Svejedno rodiš li Sina ili Kćer
Večno su isti čovek i ker.

Miloš Crnjanski

Desilo se to potpuno slučajno; naime, baviti se književnim radom i biti na (nazovi) književnoj sceni (a evo ima tome već više od decenije) nailazio sam bukvalno na svašta.
Na razne skribomane, prevarante, lažove, bednike, sujetne i male pesnike, frustrirane i gabor-babadevojke urednice i antologičarke, ali i na normalne, fine, velike kao Nebo pripovedače, esejiste i uređivače časopisa, antologija itd.
Već svikao i navikao (kao što čitate) na razne tipuse i zlurade pojave u umetnosti i životu (a tu gotovo da nema razlike) ništa me posebno ne dotiče što dolazi sa polja GLUPOSTI, ali ...
KNJIŽEVNI KLUB u kome ordiniram (ne samo za šankom) na mestu el Presidentea i sam ima svoj tradicionalni (od skora) međunarodni festival Poezije "Pesničke Rukoveti" (na kome ste mogli da učestvujete, posetite i budete, ali i da čitate ovde, na ovom blogu - post XVIII Pesničke Rukoveti) za koji se svake godine raspisuje konkurs za učesnike pod šifrom, i gde sam i sam bio član tročlanog žirija. Takođe, učestvujem (što toplo preporučujem svima koji pišu ili tek nameravaju da pišu bilo prozu, poeziju ili esej, onima koji su mladi, vole uzbuđenja, da putuju ...) na konkursima koji se raspisuju tokom godine, gotovo od Triglava do Đevđelije, što bi bio neki "naš" prostor gde se (valjda) još razumemo. Posebno kod nas u Srbiji. Pa kako nađeš sve te silne konkurse, verovatno se pita neko? Pa lepo: na netu, ukucate "književni konkursi" i izaći će vam čitava plejada sajtova, što aktuelnih konkursa, što prošlih ...
Ali ...
Pored stvarno dobrih i vrednih, kao što su oni u Pančevu, Kragujevcu, Bačkoj Palanci, Kikindi, Vrbasu, Čačku, Zaječaru, Jagodini, Subotici (pa i naš, naravno, u Negotinu), postoje i mali, sitni i svakako neknjiževni konkursi. Kakvi?! UŽASNI - ali, evo kako sam i to saznao.

Ne znajući o kakvom se konkursu radi, ja (verovatno kao i mnogi drugi) pošaljem, kako je navedeno, tri svoja rada u tri primerka, uredno otkucana, potpisana šifrom sa rešenjem šifre u posebnoj koverti, na adresu: "Rade M. Obradović" - Biblioteka Mlava, za konkurs poezije "Ćirilica - slovo srpskog pisma", Veliki Popovac, 12315 Rašanac. Još preporučim svom kolegi, pjesniku, antologičaru i uredniku časopisa za književnost, umetnost i kulturu "Buktinja", Goranu Vučkoviću - Vučku da to isto, kao i ja, učini. Nakon izvesnog vremena, nama dvojici (nezavisno jedan od drugog) stigne pozivnica sa programom na adresu i telefonski poziv od tog istog (neću reći gospodina jer on to svakako nije) Radeta M. Obradovića, koji kaže:

- Znate, mi putne troškove vašeg dolaska nismo u stanju da platimo.
- Pa dobro, nije problem, neću ni doći - odgovaram ja.
- A znate, ako hoćete Zbornik u koji su ušle vaše pesme i pesme vašeg kolege i sugrađanina (misleći na Vučka) morate da mi pošaljete 250,00 dinara plus još 100,00 dinara za poštarinu.
- Ja vama da plaćam svoje pesme? - već ne mogu da poverujem.
- Da, takva je praksa, kasnije ga neće biti. Rasprodaće se - uverava me potpuno hladnokrvno, bez imalo stida, on.
- Pa vi niste normalni. Ovo je nečuveno. Kako vas nije sramota - vidno iznerviran vičem u slušalicu.
- Pa tako - ostaje bez reči.
- Vi ste ološ, secikesa ... Stidite se - završavam razgovor.

Pozivam Vučka, obojica zaključujemo da je dotični budala. Oduvek je praksa svih časopisa, zbornika i antologija bila da svaki autor koga uvrste u već pomenute kategorije knjiga, i to se odštampa pa izađe na videlo, taj autor dobija najmanje jedan besplatan primerak tog istog časopisa, zbornika ili antologije. Nikakav novac, pare se ne traže, ne uzimaju za tobož troškove štampanja, jer pobogu svako umetničko delo je zaštićen autorski rad i samo tipično lopovski um može da smisli da uzme novac od autora čije se delo nalazi u pomenutim knjigama.
Elem, verujući da je to tek sporadičan, izolovan i redak "slučaj", reših da zaboravim taj poziv.
Ali, ne lezi vraže - prošlog meseca još jedan poziv. Književni konkurs "Rudnička Vrela", iz Gornjeg Milanovca, na koji sam poslao svoja dela ne znajući šta će biti. Vrlo naivno.
Poziv izvesne gospođe, preko telefona, organizatora čije ime nisam hteo da zapamtim, koja mi je nakon čestitki što uđoh među probrane autore koje će štampati u zborniku, zahtevala i 500,00 dinara plus još 100,00 za poštarinu, ukoliko želim zbornik. Odmah sam joj odgovorio da mene ni ne moraju da štampaju. Da ja ne želim.
Bedno. Zaista bedno.
Shvatate da se ovde ne radi o novcu. Radi se o ponosu. O zdravom razumu.
Ti ljudi, lažni književni radnici, knjigobrižnici, su samo jedna banda koja se dosetila kako da samareći naivne (uglavnom) mlade poete dođe do nekih para, sve "brunući" o njima. Ulože npr. 50.000,00 dinara za štampanje časopisa, zbornika ili antologije, a dobijaju 100.000,00 dinara od onih čije se pesme, priče ili eseji tu nalaze.

Još samo ovo bih želeo da vam kažem:
Ne pristajte na ovu pljačku., užasnu rabotu. Kada vam neko ovako ili na sličan način zatraži novac za vaše sopstvene pesme, pripovetke - glatko ga odbijte. Jer to nisu ljudi. Ne dozvolite da vas vuku za nos.
Mi iz Krajinskog Književnog Kluba to nikada nećemo raditi. Naplaćivati. Svaki autor čije se delo nalazi u časopisu, dobiće besplatan najmanje jedan primerak. Tako smo radili do sada, tako ćemo raditi do kraja. Zauvek.
Sve ostalo nema nikakve veze sa književnošću, a još manje sa Poezijom.
Pozdrav.

Skala



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...