Sunday 31 August 2014

rat nije Veliki, magarci


Rusija je u stanju rata sa Ukrajinom, što posledično znači da je i u ratnom stanju sa Evropom.
(predsednik Litvanije, EuroNews 31.8.2014.)

Bellum onium contra omnes: Rat svakog protiv svakog predstavlja prirodno stanje čovečanstva.
(Tomas Hobs, O građanima 1642.)

Rat je urođeno stanje čoveka.
(Gotfrid Vilhelm Lajbnic)

Rat je prirodno stanje duha.
(Platon)

Rat je prirodan način sticanja imovine.
(Aristotel)

Rat nije ništa drugo do nastavak politike drugim sredstvima.
(Karl fon Klauzevic, O ratu 1832.)


Onaj ko uz muziku radosno maršira u koloni i stroju, već je zaslužio moj prezir. Taj je greškom dobio veliki mozak, jer je njemu takvom kičmena moždina sasvim dovoljna. Tu sramotu civilizacije treba odmah udaljiti. Heroizam po komandi, besmislena brutalnost, jadan domoljubački stav - koliko žestoko mrzim svo to silno podlo i neplemenito ratovanje; radije bih bio pokidan na komadiće nego da učestvujem u delu na tome zasnovanom. Uveren sam da je ubijanje pod plaštom rata ništa drugo do - ubistvo.


- Zašto ljudi ratuju?
- Zato što nas vode elite psihopata koji poseduju banke koje kontrolišu vlade i medije. Oni finansiraju sve strane u ratu zbog sopstvene zarade i fabrikuju saglasnost javnosti medijskom propagandom.

***
A možda je Hogar sve vreme ipak bio...


... u pravu?

Friday 29 August 2014

Berlinski kongresi


Onaj Berlinski kongres održan je od 13. juna do 13. jula 1878. godine (naravno) u Berlinu, pod pokroviteljstvom tadašnjeg dojčkanclera Ota Eduarda Leopolda fon Bizmark-Šenhauzena. U Berlinu su tadašnje Evropske velike sile (uključivši Rusiju i Tursku - zbog kojih je Kongres i sazvan, jer su preterale sa međusobnom šutkom u čemu su ostali videli šansu za sopstveni ćar) krojile sudbinu Balkanskih plemena. Nemačka je izabrana za organizatora krojačnice a her Bizmark za oštrača makaza, jer u tom istorijskom trenutku nisu imali nikakvih sopstvenih (nemačkih) interesa na Balkanu koje bi trebalo zastupati ili braniti (ehm), pa su kao "relativno neutralni" preuzeli dirigentsku palicu.
Srbiju je predstavljao liberal Jovan Ristić, tadašnji 2-u-1 predsednik vlade (po treći put od ukupno četiri) i ministar inostranih dela (po četvrti od ukupno pet puta).


Rezultati I Berlinskog Kongresa: 
Turska dobija po nosu na Balkanu i biva primorana da prizna suverenost Rumuniji, Srbiji i Crnoj Gori, Bugarska je ispušila za prefiks "Velika" na koji je računala pod pokroviteljstvom Rusije i ostaje kao kneževina u okviru Turske imperije, zbog bugarašenja Srbija odustaje od daljeg rusofiličarenja i okreće se Miteleuropi, čime Rusija gubi tradicionalnu monetu za potkusurivanje sa Turskom (sve do majskog prevrata 1904.) a Austrija nastavlja svoju "kartografsku" misiju u regionu, Kipar je uskočio u engleske a Bosna u austrougarske gaće. Jovan Ristić je uspeo da ne uvredi nijednu od sila, i da istovremeno za Srbiju izboksuje maksimum onoga što se tada moglo postići.

...

Čitavih 136 godina kasnije, 28. avgusta 2014. godine, ponovo Kongres i ponovo u Berlinu. Ovoga puta je nazvan "Konferencija o Zapadnom Balkanu" a dirigent parade je fraukancler Angela fon Merkel - jer u ovom istorijskom trenutku nemaju nikakvih sopstvenih (nemačkih) interesa na Balkanu koje bi trebalo zastupati ili braniti (ehmehm), mada niko nije smeo da ih ovoga puta nazove "relativno neutralnim" - verovatno pod uticajem Ajnštajnove teorije, za koju onomad nisu mogli da znaju, inače bi... garant. Ponovo su prisutne sve EU sile od prošli put, ali bez prisustva Rusije i Turske (čije su balkanske posebne potrebe u sve težem povlačenju i pored periodičnih ritanja bez nekog većeg efekta osim nerviranja). Balkanska plemena su ponovo privedena šnajderu na šnit, s tim da će ovoga puta posao biti daleko efikasniji jer im je mera poodavno uzeta.
Srbiju predstavlja tim domaćih vedeta: aktuelni sve-u-1 predsednik vlade Aleksandar Vučić, ministar inostranih unutrašnjih poslova Ivica Dačić, ministar domaće rahmetli privrede Dušan Vujović & plejada neznanih satelita čija imena i devizne dnevnice nikada nećete saznati.


Rezultati II Berlinskog Kongresa:
Nemačka konačno preuzima sve poslove na završetku mapiranja Balkana, ovoga puta bez austrijske terenske filijale; osim što danas Bugarska punim gasom beži od Rusije kao đavo od krsta a srbijanska "spoljna politika na četiri stuba" više liči na zadriglu stonogu nego na diplomatiju, Tursku su zamenili arapski prijatelji a Obrenoviće Karađorđevići, skoro sve ostalo je na Balkanu ostalo isto kao pre 136 godina.
Trenutno, zabeležene su sledeće izjave naših, iz kojih se daju naslutiti makar neki od rezultata učešća Srbije na II Berlinskom kongresu:


"Susret sa Ramom biće razgovor odgovornih ljudi."


"Ovo prvi sastanak lidera dve zemlje posle 68 godina, i ni nemačka kancelarka Angela Merkel, kada sam joj to rekao, nije mogla da veruje da su se Tito i Enver Hodža poslednji put sreli 1946. godine, kao i da posle toga nikada nije bilo susreta na vrhu."


"Očekujem i mnoge druge investitore iz Nemačke, ekonomsku sliku bi najviše promenio dolazak najvećeg nemačkog proizvođača mesa koji ima sedam i po miliona svinja. Poređenja radi, u celoj Srbiji ima tri miliona svinja."


Nemačka kompanija "Treklajt" odlučila je da početkom septembra u Ćupriji otvori fabriku i zaposli oko 1.500 ljudi. Fabrika će se baviti proizvodnjom delova za "Mercedes".


"Mi moramo da radimo u interesu Srbije, a tražićemo podršku i pomoć Nemačke u tome. Ne plašim se da će se Srbija naći između čekića i nakovnja. Mi smo na evropskom putu, ali ne možemo da rušimo neka tradiconalna prijateljstva i ono što su ekonomski interesi Srbije."


"Činjenica da su danas svih osam premijera, ministri spoljnih poslova i privrede sedeli zajedno jeste dokaz toga da se poslednjih godina u regionu mnogo napredovalo, a Evropska komisija i članice Evropske unije žele dalje da pomažu. Dirljivo je kada se vidi da svi zajedno sede za jednim stolom, da se ne svađaju, već razgovaraju konstruktivno o zajedničkoj budućnosti", rekla je nemačka kancelarka.


Po završetku konferencije Vučić će prisustvovati radnoj večeri sa kancelarom Angelom Merkel i ostalim učesnicima konferencije.

(izvor citata: Tanjug, Beta, B92, Politika, Kurir, RTS)

***
Vučić & Co. su takođe uspeli da ne uvrede nikoga od Silnika. Naravno, zato što im to i nije posao. Vređanje zdravog razuma građana Srbije je neka druga, unutrašnja i samo naša stvar, folklorna sportska disciplina neuvređenim Silama apsolutno nezanimljiva.
Čini mi se da je to razlog zašto je Nemačka bila ponovo domaćin novog Berlinskog kongresa. Striktno u duhu one Bizmarkove: "Balkan nije vredan ni malog prsta ili kostiju jednog pomeranskog pancir-grenadira". Za evre tada nije znao.
Interesantno, zakazan je i III Berlinski kongres za iduću godinu, čiji će domaćin biti... pogađate - Austrija. Jbg, iskustvo je iskustvo. Ono kartografsko, naravno.

p.s.
Ako ćemo o našoj "unutrašnjoj politici" i četiri stuba na kojima ona počiva...


... ona počiva. Makar je ta stvar je sasvim jasna.

Thursday 28 August 2014

Četvrtak, veseli


Džek Kirbi (Jacob Kurtzberg, 1917-1994) je bio američki umetnik, tekstopisac i urednik. Biografi i fanovi ga smatraju jednim od najvećih kreatora i najuticajnijih inovatora na polju devete umetnosti. Bio je autor i scenarista nekoliko najpoznatijih strip-favorita velike & male dece (Captain America, Hulk, Fantastic4, X-Men).
Zvali su ga i Vilijem Blejk stripa.


U znak sećanja na Kirbija, na dan njegovog rođenja (28. avgusta) počev od 2010. godine, obeležava se Svetski dan čitanja stripova u javnosti - po peti put u svetu ali i treći u Srbiji, zahvaljujući izdavačkoj kući Veseli četvrtak.
Poklopilo se ove godine, da ne može biti bolje.


Evo nekoliko predloga za danas:







Četvrtak je.
Samo napred, i obavezno veselo.

Tuesday 26 August 2014

Ku-ku


Let iznad kukavičjeg gnezda

Film pod ovim naslovom napravio je sedamdesetih godina u Americi veoma hrabar prodor u prikazivanju psihijatrijske bolnice kao metafore bolesnog društva. Obračun uprave bolnice (vlasti i moćnika) sa buntovnim Mekmarfijem (neistomišljenicima koji bi da promene sistem), krajnje nemoralan, surov, ali efikasan, urezao se svakom gledaocu trajno u sećanje. 
Da li smo došli do faze kada nas još samo lobotomijom mogu sprečiti da razmišljamo i razumemo politička uža i šira dešavanja?


Dvadesetpet godina slušamo nebuloze političara na vlasti i onih u “opoziciji”, koji su nam objašnjavali, hronološki  popisano:
  • Da je Jugoslavija bila bolesna tvorevina u kojoj je srpski narod iskorišćen i da je iz te nakazne države trebalo pokupiti srpske teritorije (po osnovu stanovništva i po osnovu istorije i geografije) i, po cenu sankcija, ratnih zločina i potrošnje sopstvenih i tuđih građana, napraviti Veliku Srbiju.
  • Da je socijalistički sistem bio užasan totalitarni režim  u kome je narod živeo ne radeći ništa i to je plaćao potpunom individualnom neslobodom, naviknut na samoupravljanje u jednoj neefikasnoj ekonomiji tako što se država sve više zaduživala kako bi finansirala socijalni mir.
  • Da je ceo svet protiv pravedničkog srpskog naroda i da su sankcije, a kasnije i bombardovanje posledica svetske zavere, pre svega po osnovu pokušaja da se zatre pravoslavna vera.
  • Da su jugoslovenski komunisti nepotrebno žrtvovali svoje narode, naročito srpski, da su partizani vodili građanski rat i borbu za vlast sa četnicima koji su bili svetski priznati antifašisti i borci za slobodu.
  • Da je privatizacija privrednih preduzeća uz potpunu liberalizaciju tržišta recept kojim se od jedne zaostale ekonomije u ničijoj svojini pravi savremena, efikasna i konkurentna privreda.
  • Da se potpunom degradacijom prava radnika prave konkurentni uslovi za privlačenje stranih investitora.
  • Da je prodaja i privatizacija javnog sektora jedini način da se zaustave korupcija, krađe i nesposobno upravljanje države nad njima i da se pribave toliko neophodna novčana sredstva za dalje isplate penzija i plata.
 Građani nad kojima još uvek nije izvršena lobotomija istovremeno:
  • Znaju da su u Jugoslaviji - socijalističkoj, samoupravnoj i prilično komunističkoj,  živeli od svojih plata, da se droga nije prodavala po školskim dvorištima, da su se posle školovanja zapošljavali ili odlazili na rad u inostranstvo, da su po celom svetu putovali bez viza.
  • Da je bila razvijena snažna industrija i bazna i prerađivačka, da su velike multinacionalne, a jugoslovenske, spoljnotrgovinske firme tu industriju snabdevale repromaterijalom i da su plasirale njihove proizvode na svetsko tržište.
  • Ekonomisti znaju da su stope rasta DBP bile pozitivne u bivšoj državi i negativne posle njenog raspada.
  • Da su korupcija i krađa bile prisutne u mikro dozama u odnosu na današnje.
  • Da se kroz rad moglo napredovati, da su nam akademski stručnjaci bili priznati i kod nas i u svetu, da se od zarada moglo živeti i letovati, da marka automobila nije bila jedino merilo sposobnosti i uspeha u životu.
  • Da su partizani predvođeni komunistima i Titom, bili jedini borci protiv okupatora, da je kralj sa svitom pobegao iz zemlje posle narodnog ustanka protiv sramnog pakta sa Hitlerom i da pri tome nije zaboravio u zemlji kovčege sa zlatom. Da su partizani i njihovi simpatizeri trpeli neviđen teror četnika, ustaša, balija i okupatora. Da je sovjetska Crvena armija zajedno sa partizanima oslobodila Beograd i deo okupiranih teritorija.
  • Da su osnovna infrastruktura i najveće fabrike izgrađene omladinskim akcijama. Da su decenije velikih odricanja generacija dovele do pretvaranja jedne zemlje iz zaostale agrarne provincije u skoro modernu, industrijsku.
  • Da su privatizacije izvedene tako da se formalno prikrije potpuna pljačka društvene imovine i da više nemamo industriju. Da su radnici ostali na ulici, a kupci i politička elita koja im je pljačku omogućila ostvarili enormne zarade i sve vreme u potpunosti vladaju ekonomijom i državom.
  • Da će privatizacija javnog sektora biti samo pokriće za dalju pljačku onoga što je preostalo u državnoj svojini.
  • Da su prihodi sve manji, troškovi sve veći, da zaduženost pojedinaca, porodica i države raste po eksponencijalnoj stopi.
Ova potpuna suprotnost ideja koje nam se plasiraju i naših sećanja i svesti o stanju u ovom trenutku, neodrživo je šizofrena.
Pri tome, ista galerija likova na političkoj i burazersko-privredničkoj sceni, defiluje na pozornici. Povremeno promene kostime i šminku, ali to su oni isti sa početka predstave. Glume razne likove, ali iza scene kada maske padnu, svi se klanjaju istim božanstvima krupnog kapitala.
Njihova borba za vlast je borba za deo kolača u tekućoj fazi pljačke, a cela retorika borbe za interese naroda pada u vodu pred poražavajućim stanjem privrede, društva, perspektiva.
Proces lobotomije se odvija polako već dve decenije - menja se tumačenje istorije, ekonomija se tumači jednoznačno i nudi se kao jedino rešenje scenario koji vodi samo u još veću propast i praktično u kolonijalni status. Nove generacije nemaju lično sećanje na drugačiju zemlju i život, a kolektivno sećanje kroz školsko gradivo i medije je već promenjeno.
Zato je OBAVEZA nas koji se još sećamo, nas koji razumemo svetske procese i globalizaciju, nas koji znamo da postojeća rešenja nisu jedino moguća, nas koji imamo ličnog poštenja i kojima je stalo da se najveći mogući broj ljudi vrati normalnom životu, da okupimo levičarske snage u Srbiji u jednu političku organizaciju, da se povežemo sa levicom u regionu i Evropi i da zajedničkim snagama ponudimo alternative ovom beznađu i populizmu.
Podsećanja radi, samo je indijanski poglavica skoro nadljudskom snagom iščupao mermernu česmu kojom je uspeo da razbije rešetke i izađe u slobodu. Mekmarfi tu slobodu nije dočekao, ni kao svestan čovek, ni kao čovek sveden na stanje biljke. Ali je uspeo da ideju prenese onom ko je imao snage da je sprovede.
Možda ovoga časa nećemo stići do česme, ili nećemo imati snage da razbijemo rešetke, ali nije malo ni da prenesemo ideju.

Ljiljana Latinović


Društveni mozak: Izolacija kao lobotomija

Portugalski neurolog Antoniu Egaš Moniz je 1935. godine patentirao neurohirurški zahvat poznat kao leukotomija, dajući zamajac psihohirurgiji – ideji švajcarskog psihijatra Gotliba Burkharta da se mentalni poremećaji mogu lečiti hirurškim metodama.
Početak 20. veka između ostalog je obeležen vrtoglavim porastom broja psihijatrijskih pacijenata. S obzirom na tadašnji nivo razvoja psihijatrije, sve što su lekari mogli da učine za njih svodilo se na hospitalizaciju, posmatranje i bezuspešne, nestandardizovane intervencije u slučaju akutnih stanja. Usled prenatrpanosti psihijatrijskih odeljenja, nasilje među pacijentima i neposlušnost u odnosu na osoblje ubrzo su postali primarni problemi psihijatrijske struke. Leukotomija (procedura koja se sastojala u bušenju rupa u pacijentovoj lobanji i ubrizgavanju čistog alkohola direktno u tkivo čeonog režnja) činila se kao efikasno rešenje. Nakon intervencije kojom je praktično uništavano neuralno tkivo frontalnog korteksa, pacijenti su postajali smireni i poslušni.
Dvojica neurohirurga, Volter Friman i Džejms Vots, izveli su 1936. bezmalo isti zahvat, prvi te vrste u Americi. Monizov metod izmenili su utoliko što su umesto injekcija alkohola, nakon što naprave otvore u lobanji pacijenta, za razaranje tkiva iza čeone kosti koristili standardni hirurški instrument nalik šilu. Ovaj metod, ozloglašena lobotomija, kasnije je dodatno modifikovan, tako da se hirurškim šilom do prefrontalnog korteksa pacijenta dolazi direktno kroz očne duplje, bez prosecanja lobanje. Decenijama je izvođen nad pacijentima koji pate od šizofrenije, današnje kliničke depresije i bipolarnog poremećaja. Bezmalo preko noći, dojučerašnji autodestruktivni, nasilni i prkosni pacijenti, nakon namernih lezija prefrontalnog korteksa, postajali su" laki za održavanje".
Socijalna izolacija = socijalna lobotomija
Tek sredinom 20. veka, postalo je jasno da psihohirurgija praktično predstavlja neetičnu intervenciju u karakteru pacijenta, a da su smirenost i uravnoteženost zapravo eufemizmi za emocionalnu otupelost, bazičnu demotivisanost, nezainteresovanost i/ili nepismenost u socijalnoj interakciji i komunikaciji. Krajem prošlog veka, međutim, postalo je jasno i da emocionalna i socijalna deprivacija u kritičnim fazama razvoja deteta dovode do posledica nalik onima kojima rezultira prefrontalna lobotomija.
Usamljeni mozak = nerazvijeni mozak

Sonja Pavlović


Otkrivena tajna kukavičjeg jajeta

Kukavica ima neverovatnu sposobnost da zadrži jaje u sebi dodatnih 24 sata pre nego ga izlegne u tuđe gnezdo - pokazuju najnovija istraživanja. Po svemu sudeći, ova "unutrašnja inkubacija" omogućava da se mladunče kukavice izlegne pre ostalih u gnezdu, da ih izbaci i da mu njegovi novi roditelji donose svu hranu. 
Mnoge vrste kukavica pripadaju ovoj posebnoj vrsti parazita, ptica koje polažu jaja u gnezda drugih ptica, oslanjajući se na druge vrste da podižu njihove mlade. Ukoliko novi roditelji ne izbace uljeza pre nego se izlegne, njihovo rođeno mladunče će verovatno završiti na zemlji, izbačeno od strane nezvanog gosta.
Kukavice krišom podmeću svoje jaje u tuđe gnezdo u nadi da ono neće biti izbačeno napolje.
"Da bi bili u mogućnosti da preživite u novoj familiji, morate se izleći pre drugih, što je od suštinske važnosti pošto vam daje prednost u startu", kaže za BBC News Tim Birkhead sa Šefildskog univerziteta. "Ukoliko kukavice ne bi koristile ovu unutrašnju, dodatnu inkubaciju, i kada bi se njihovo pile izleglo u isto vreme ili posle ostalih, ono bi tada bilo daleko manje uspešno u izbacivanju ostalih iz gnezda, a samim tim bi imali manje šanse da svu hranu koju roditelji donose uzmu sa sebe." dodaje on.
"Sada smatramo da je činjenica da kukavice polažu jaja čiji su embrioni u naprednijem stadijumu na neki način predodoredila kukavice da postanu parazitska vrsta ptica."


***
Društvena lobotomija indukovana u domaćim paraeugeničkim inkubatorima, građanima biva servirana kao kukavičje jaje, čuvarkuća što obećava vaskrs nacije i 367 dana godišnje - ako treba. A treba, i neću više ništa da čujem, jel' jasno?!
Pitate se kako?
Ovdašnje potrebe su prerasle puko ukucavanje eksera u mozak kroz oko, poput onog u romanu "Opijum, dnevnik jednog Morfiniste" Geze Čata (i istoimenom filmu). Ili nabijanja na kolac.

transorbitalna lobotomija ili medicinski egzorcizam?

Danas se to postiže daleko prostije i jeftinije nego bilo koji od gorepobrojanih načina: direktnim ubrizgavanjem hektolitara alkoholnih čepova za rupe u memoriji - kroz usta, začepljenog nosa; u pitanju su rupe nastale zakucavanjem falsifikovane prošlosti, sadašnjosti i budućnosti - kroz uši. U pitanju je višedecenijski opštedruštveni projekat "Neznanje za Zaborav" (lokalna varijanta orvelovskog 'ignorance iz strength'), koji svaka vlast štafetno sprovodi bez posustajanja. Ukoliko postoji i neko ko na to ne pristaje, zna se: sledi pribijanje na palanački stub srama, razvlačenje po tzv. medijima u sitna crevca, doživotni mobing rulje željne anomičnosti usled sopstvene nesposobnosti za bolje. Pa vi onda birajte šta i kako ćete dalje sa sobom, mimo slobodnog pada.
Ukoliko vas priča o podmetanju kukuptića u tuđa gnezda, u cilju potonjeg okupiranja istih, podseća na razne Vesiće, Jeremiće, Seniće, Čučkoviće, Đuriće, Tadiće, Mirkoviće, Spaskovske, Puljecoviće, Iliće i sve ostale Male širom pustoline zvane Srbija - znajte da uopšte niste u krivu. To su baš ti, deca inkubatora prošlosti koja su čučala u guzicama svojih majki-službi i čekala pravi, svoj trenutak. Priroda je neumoljiva: takvi nikada ne legu svoja jaja, samo ih uvaljuju naokolo i tako održavaju sortu.
Zaborav ili politički spavači-paraziti-preletači - tek, rezultat je uvek isti. Ovo što svi živimo.
Let, gnezdo, jaje... ne, nisu to ključne reči naše priče. Ključna reč je kukavica. Onaj ko žmuri čak i kada zabija glavu u pesak, u nadi da ga stvarnost neće videti. To je taj korak bez povratka preko granice slepila, jer, šta god da je ušlo na ORL portove pilećih (kukavičjih i kukavičkih) mozgova - iz njih nikada i ništa neće izaći.

Možda i ne vidite crnu rupu, ali ona svakako vidi vas - onako, po ničeanski. Naročito ako je podmetnuta. A vi i dalje nastavite da oduševljeno letite iznad kukavičkih gnezda, kao muve bez glave - onako, po ikarovski. Naročito dok prelećete i padate.
Jedini uspeh Ikara nije bio taj što je poleteo, već što je pao. Mi smo dokaz toga. Iako su podjednako privlačni, let u visine iziskuje volju i trud; za pad u dubine, dovoljno je prepuštanje.

Ako smo pali, bili smo padu skloni.
Ili naučeni?

Wednesday 13 August 2014

Talk to the hand


Današnji Peščanik prenosi tekst Tomasa Breja, originalno objavljen 8. avgusta u nemačkom Špiglu, na temu falsifikovanih akademskih zvanja koja poseduju neki od najviših srbijanskih funkcionera, u kome između ostalog kaže i sledeće: 
"Svemoćni premijer Aleksandar Vućić je odlučio da prekine špekulacije. Akademske optužbe protiv njegove desne ruke, ministra unutrašnjih poslova Stefanovića, su nešto najgluplje što je ikada čuo."

Da ostavimo sada po strani raspravu o plagijatima, koja i dalje traje iako je sve jasno, i osvrnemo se na jednu asocijaciju koja se sama nametnula prilikom čitanja ovog citata teksta sa Peščanika. Da li ste čuli za frazu iz Engleskog jezika, često ponavljanu u akcionim filmovima, koja glasi: "Talk to the hand"?


Fraza 'talk to the hand' se može prevesti kao 'pričaj sa rukom' ili 'obrati se ruci'; međutim, njen smisao se mnogo bolje odslikava u domaćim frazama 'pričaj u vetar' ili 'pričaj sa zidovima'.
Koristi se kada neko na sarkastičan ili prezriv način želi da sagovorniku stavi do znanja kako ga uopšte ne zanima to što ovaj priča. Frazu često prati i gest rukom: šaka postavljena dlanom prema licu sagovornika, kao da se time o nju odbijaju njegove reči, poriče prisutvo - pa čak i samo njegovo postojanje. Upereno, pa zatim lučno unazad uz okretanje glave, kao kod plivanja kraul stilom (videti uputstvo za upotrebu, na gornjoj slici).
Smatra se da korišćenje pomenute izjave i pratećeg gesta za cilj ima svesnu uvredu onoga kome je namenjena. U ovim krajevima to najčešće počinje sa 'nemoj ti meni', 'ne zanima me', 'okači ti to mačku o rep' i sličnim verbalizmima kvaziimperativnog tonaliteta, začinjenim obaveznim žustrim rukomlatom širokog otkosa nalik Kejtovim karate udarcima.
Ova fraza, propraćena odgovarajućim pomenutim gestom, sagovorniku šalje jasnu poruku:
Umukni!


Da ne bi morao svaki čas da razdvaja teškom mukom slepljene prste, cepa čakru & remeti nirvanu, plus ponavlja 'talk to the hand' odbivaljku, Gospodar V. kraj sebe uvek drži odanoga drmr Vnutrašnjeg (negdašnjeg ladyspokesmana Parlamenta, iz prohujalih vremena PPV-ovanja), čiji je jedini zadatak baš to - da bude Gospodareva (desna) ruka kojoj ćete se obratiti, na koju ćete adresirati svoje gluposti.
Cilj je toliko jasan, da sredstvo samo po sebi prestavlja opravdanje.

Doduše, bogat jezik (poput Srpskog), ima mnoštvo sličnih fraza i još sličnijih hiperasocirajućih reči na račun gorepomenutog & jošgorepomenutijih. Evo, na primer, probajte - zec.
Klizi kao voda, uklapa kao tetris.

***
Doduše, ni Gospodar V. nije mogao da izbegne da i sam ne popije jednu ruku.
Tek da se zna kako i mi frazu za trku imamo, čuvenog Sv. Rukoljuba Karića.


Mada, ovo je ipak neka druga ruka, za neke druge najgluplje stvari i prilike. Sve je to ionako prohujalo mnogo pre nego što je vihor pomislio da duva.

What comes up, must go down.
Što bi gore, biće dole.

Monday 11 August 2014

Ništa između


Sanja i Bojan Jovanović, roditelji Luke koga je u noći 26. jula neka zver pregazila kolima kao da je pseto, traže da im ova država kaže kako je konačno uhvatila i uhapsila ubicu njihovog sina, umesto da im policijski funkcioneri "pružaju podršku kao građani i nadaju se da će taj vozač biti uhvaćen, iako ih je možda neko navodio na pogrešan trag". Tako je već 17 dana.
U stilu poznate radikalske tradicije, danas se u ministarskim glavama pojavio i "strani faktor". Naravno, kada istraga poturica krene naopako i okrene se kao bumerang, najbolje je za sve okriviti vanzemaljce i strance. Samo, šta ako su tablice na kantrimenu* iz neke od zemalja-stubova napredne spoljne politike?


Neki su se ljudi ipak otrgli sveopšte letargije, ludila pod punom Lunom, palanačke histerije i krvožeđi, pa pozvali i druge da se Jovanovićima pridruže na mostu svaki dan, sve dok se pod punim imenom i prezimenom ne objavi da je Lukin ubica uhapšen. Pozivi su osvanuli na Fejsbuku, Tviteru, blogovima, pa i sajtu Telegrafa...


I zamislite, neki su se odazvali i došli da podrže Lukine roditelje u njihovom nemom bolu i protestu. Nadam se da će nekih svakoga dana biti sve više, bez obira što tzv. novine već drugi dan licitiraju brojem okupljenih građana (kao da je to nekome bitno).
Pre petnaest godina, današnji vlastodršci su se sakupljali na Brankovom mostu u Beogradu, noseći onaj idiotski target na grudima i pokojem čelu. Danas, na tom istom mostu, okupljaju se građani koji od svoje (kako god) izabrane vlasti zahtevaju da im konačno sa života skine taj nišan. Ne prethodna, niti preprethodna, ili ona iz 2001. godine, već baš ova vlast: ista ona od pre petnaest godina.

&

Kao da Supermesečarskog ludila nije bilo dovoljno, "nadležni" danas objavljuju nekakav snimak na kome se navodno vidi 'auto kojim je pregažen Luka Jovanović'. Snimila ga je kamera "na Tramvajskom mostu"... Nije baš sasvim jasno koja strana mosta, verovatno novobeogradska, jer ovakva raskrsnica ne postoji sa druge strane (kod Autobuske stanice). Ukoliko jeste, koja je to logika ubice da se sjuri Brankovim mostom, napravi belaj kod Parka Nesvrstanih, pređe most i skrene u ulicu Milentija Popovića, pa onda nazad prema priključku na stari Savski most (Tramvajski), projuri ispred kamere koja se tu nalazi i produži dalje - kraj Starog sajmišta ponovo prema priključku na Brankov most?! I sve to u "vreme događaja". Ne morate biti stanovnik Prestonice da bi shvatili, pogledajte mapu tog dela Beograda i biće vam jasno da tu baš i nema neke logike.
Osim "vraćanja na mesto zločina"...

countryman vs clubman

Na snimku se ne vidi da li vozilu nedostaje desni retrovizor, koji je nađen na mestu nesreće. Ne vidi se ni prednji desni "migavac", koji se na kantrimenu nalazi odmah ispred retrovizora (veći je nego kod klubmena). Da li je na snimku BMW-ov Mini Cooper Countryman black ili Mini Cooper Clubman SE graphite black, ili možda običan Roverov Mini Cooper graphite grey? Da li su utvrdili model na osnovu pronađenog retrovizora, i kako - kada je kod svih BMW Mini Cooper modela isti dizajn? Pronađena 'narandžasta plastika od migavca' je možda jači dokaz?
Zašto su 31. jula, preko svog neformalnog cink-glasila, objavili kako rade na otkrivanju toga da li je Mini vozio vlasnik ili neko drugi, da je vlasnik identifikovan i da je privođenje u toku? Kako su sve to tada mogli da znaju, a sada više ne? Da li na isti način, kao što je sada drmr Unutrašnji 'skoro siguran da su tablice strane'? I ko bre tu, od svih njih u policiji, ne zna svoj posao ili čak - laže?
Ukoliko vam je ovde, i pored silne šume upitnika, ipak nešto jasno, pomozite onima koji su snimak plasirali u javnost zajedno sa pratećim "informacijama". Njima, izgleda - nije.

&

Život nije film pa da traje kratko.
Stati u kadar i biti kadar nije isto.


U američkoj palanci (ali i svakoj drugoj na kugli Zemaljskoj) individualno, lično, umire natenane, polako i na rate, pretvara se u (još jednu) kukuruznu strnjiku i šaš kraj prašnjavog puta kojim jurcaju traktori i porodične limuzine. Svako dobija svoju palanačku ulogu, koju je dužan da odradi svakoga dana. Možda i celog života, ako im se posreći. Pa naredne godine opet iz početka, u beskraj. Tako i Salman, standardni working-class luzer, za nadnicu od 6 USD na sat, dobija plavi kostim nećega što je negde između Čiča Gliše i depresivnog robota Marvina, u kome besmisleno stoji kraj nekog seoskog puta posred beskrajnih teksaških polja kukuruza, gde farmerima koji prolaze pokušava da udeli flajere svoje firme koja iznajmljuje poslovni prostor.
U tom besmislu naš Gubitnik nije usamljen: tu je i gazda marketa koji kasirku dugačkog jezika (kupcima govori da su kase neispravne i ne registruju svu robu) za kaznu tera da ispred radnje stoji obučena u gauda-kostim radi promotivne prodaje sireva (kojima je istekao rok); Salmanova snaja, koja se švaleriše sa direktorom Salmanove firme kako bi dobila povišicu i deci obezbedila bolji život; razmažene seljančure pune para i botoksa, koje više ne znaju šta će od besa pa se utrkuju u abrovanju i bacanju novca na gluposti; lokalne pijandure, bajkeri, seljačine i ostali (gu)bitnici.
Tu je i nezaobilazna Debela Žena, otelotvorenje zatucane US-palanke, koja svakoga dana bezuspešno pokušava da kolima udari kostomiranog Salmana, ubeđena kako se radi o nekakvom čudovištu. Kada Salman na kraju filma konačno sa sebe svuče plavu ljušturu životne farse i baci je u smeće, ona je pronalazi i, ubeđena da se konačno otarasila napasti, odlazi sva srećna i zahvalna, pogleda uprtog u Nebesa.
Baš kao i svaka druga blesa.


Za razliku od američke, kod nas se pomenuto (čega ovde imamo na megatone) sve češće i trajnije prekida tragedijama koje čak ni srpska palanka ne ume tako lako da proguta. Ono što je nekada bilo nezamislivo, incident, danas sve više postaje stereotip. Letalna doza svakodnevice, našte srca. Na prazan stomak, ili glavu - razlika je sve teže uočljiva.
Ovde je plava zamenjena crnim nijansama sive.
Blue je na engleskom plavo. Blue is the color.
Blue je na engleskom i tužno. Blue is the feeling.

Dokle više, to ćutanje i gutanje. Dokle, to nemo stajanje kraj puta tužnih, utučenih, dok prolaznici nemo okreću glave od njih da ne bi videli sebe. Zašto bre, krajputaši života nijedni mutavi palanački? Zar stvarno mislite da se vama tako nešto ne može da desi?
Aman.

***
"Trgni se bre ćale. Otišo si u pičku materinu. Bori se, nisi dete."

Trgnite se, sve jeste otišlo u pičku materinu i to poodavno.
Ovde više ne postoji nešto između.


Možda će vam ovako biti lakše da razumete ovaj tekst.

__________
*countryman (eng.) - čovek sa sela; takođe, model vozila koje je usmrtilo Luku Jovanovića
Još jedna od nesrećnih asocijacija koja spaja američke selendre iz filmova i ovaj naš noir od života, taj palanački teatar u kome smo svi prinuđeni da glumatamo - hteli mi to ili ne.

Saturday 9 August 2014

Ebole


Svetska zdravstvena organizacija upozorava zbog ebole
Proglašena međunarodna vanredna situacija zbog epidemije te smrtonosne bolesti.  
Ebole nema u Srbiji.
Pojačan inspekcijski nadzor, klinike spremne za svaki slučaj.

Tako kažu domaći mediji.


Ti isti mediji (možda je bolje reći medijumi) kažu još i ovo: počinje kao glavobolja, završava se agonijom. Donose je i prenose stranci iz zaraženih zemalja, ali i domaći koji se sa njima druže.
Ajdebre...

ebola1


ebola2

ebola3

Sednice Vlade u hodu, na točkovima, leteće, po šumama i gorama; čak ni vikanje ne pomaže kod kasnog paljenja. Plus, telefonske sednice vlade su do daljeg zabranjene - jasno bre?! Tasovac, tebi govorim. Vlada vlada u tesnoj koži, okačenoj mačku o rep, koja i dalje žulja pa cepa.
 

***
U poslednje (zadnje?) vreme svedoci smo dva nova talasa epidemije: ksenofobične ebole glede stranaca-azilanata iz Afričkih zemalja, i pomahnitale fejsbuk e-bole selektivno željne krvi domaćih monstruma umesto razuma i civilizovanosti. Onaj prvi, najstariji nalet ebole opšte manitosti i divljaštva, odavno šenluči ovim krajevima.
I nikako da popusti.
Ebole su sve to redom; očajni šefovi kuhinja, koji običnim ljudima život sole do bljutavosti, silom im namećući repete. Zvezde Granda i Pakla palanačkog teatra apsurda i mržnje, tog zabrana besnila u kome je čak i obična bolest (ebola) nepoželjna, čisto da nekom od palančana ne bi pala na pamet kao mogući izlaz iz ludila.
Stoli njih bojko za Maloga Čoveka.

Pa opet, Gospodine nemoj vikati. Budi ti sit gladnog i razorenog društva koliko hoćeš, ali Srbija nije tvoj obor, kneže od ebole.

Friday 8 August 2014

Čekajući Beka (zvanog Želja)


Ključne reči iz nemačkog jezika:
zug (cug) - voz
zugsführer (cugsfirer) - mašinovođa
eisenbahn (ajzenban) - železnica, put od gvožđa/železa

Četvrtak 7. avgust 2014. godine

Tanjug 14:50
Odbor direktora "Železnica Srbije a.d." imenovao je na današnjoj sednici za generalnog direktora tog preduzeća Svetozara Ćapina, dosadašnjeg izvršnog direktora. Istovremeno je doneta odluka da Đapin bude imenovan za predsednika Obora direktora, navodi se u saopštenju "Železnica".
Odluka o imenovanju generalnog direktora doneta je u skladu sa Statutom "Železnica Srbije a.d.", do konačne odluke Vlade Srbije. Na istoj sednici, Odbor je za izvršnog direktora kooptirao Momčila Tunića, diplomiranog saobraćajnog inženjera iz srpskih železnica. Odluke su donete u skladu sa Statutom Društva i na osnovu preporuke resornog Ministarstva, navodi se u saopštenju.

Obor direktora...

Tanjug 15:34
Srpski biznismen Milan Beko zakazao je za sutra konferenciju za novinare na kojoj će, kako kaže, pokašati da zatvori temu o izboru direktora JP Železnice Srbije.
"Želim da odgovorim na brojne kontroverze koje su ovim povodom otvorene: da li mi imenovanjem u Železnici premijer Vučić prijateljski pomaže da popravim svoj javni ugled ili sam ucenjen pa moram... da li je Železnica dogovorena, sa kim i kada ili je to propalo...?", navodi se u pozivu za konferenciju na temu "Izbor za direktora JP Železnice Srbije i ostale povezane teme".
Ranije danas Odbor direktora Železnica Srbije a.d imenovao je na današnoj sednici za generalnog direktora tog preduzeća Svetozara Ćapina, dosadašnjeg izvršnog direktora.
Istovremeno je doneta odluka da Ćapin bude imenovan za predsednika Obora direktora, saopštile su Želenice Srbije.

... oj, Resavo

Inače, Beko je proteklih nedelja pominjan kao budući prvi čovek Železnica Srbije, a nakon što je premijer Aleksandar Vučić izjavio da je nekolicini članova kluba Privrednik ponudio da vode neka od javnih preduzeća koja su u ogromnim gubicima.
Beko je tada potvrdio Blicu da je nije mogao da odbije ponudu premijera da preuzme Železnice, a i izvestan broj biznismena je potvrdio je za medije da je spreman da prihvati takav angažman.

Bekole

Tanjug 17:23
Na preporuku Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, odbor direktora Železnica Srbije stavio je danas van snage svoju odluku o imenovanju Svetozara Ćapina za generalnog direktora tog javnog preduzeća.
"Na preporuku resornog Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, dva izvršna direktora će biti potpisnici do imenovanja novog direktora, kojeg će Skupštini Železnica Srbije predložiti Vlada Republike Srbije", navodi se u saopštenju tog preduzeća.
Železnice su nekoliko sati ranije saopstile da su izabrale Ćapina za generalnog direktora i da je odluka o njegovom imenovanju doneta u skladu sa Statutom Železnica Srbije a.d, do konačne odluke Vlade Srbije, a na preporuku resornog ministarstva.
Na istoj sednici, Odbor je za izvršnog direktora kooptirao Momčila Tunića, diplomiranog saobraćajnog inženjera iz srpskih železnica.

duribaba

Petak 8. avgust 2014. godine

Politika
Svetozar Ćapin, izvršni direktor "Železnica Srbije" juče je imenovan za predsednika Odbora direktora i generalnog direktora tog preduzeća, ali je posle nekoliko sati smenjen, odnosno povučena je odluka Odbora direktora o njegovom postavljenju. On će ostati izvršni direktor i zajedno sa sadašnjim izvršnim direktorom Predragom Jankovićem, vodiće preduzeće do imenovanja novog generalnog direktora, prema preporuci resornog Ministarstva građevine, saobraćaja i infrastrukture.
Inače generalnog direktora bira Odbor direktora. U tom odboru sede tri izvršna direktora. Trenutno su to Svetozar Ćapin i Predrag Janković, a Momčilo Tunić, koji je juče najpre postavljen kao zamena Dragoljubu Simonoviću, posle intervencije ministarke Mihailović, njegovo imenovanje je povučeno. Prema statutu preduzeća tri izvršna direktora na preporuku vlade odlučuju ko će od njih sesti u fotelju generalnog direktora. Njih, takođe na predlog vlade imenuje Skupština preduzeća na čijem čelu se nalazi Zoran Anđelković, iz SPS-a.
"Železnice" su najpre saopštile da je odluka o imenovanju Ćapina doneta u skladu sa Statutom "Železnica Srbije a.d.", do konačne odluke Vlade Srbije, a na preporuku resornog ministarstva.


Trenutno, Srbija i njene železnice čekaju na Beka, potencijalnog Obercugsfirera, da se oglasi.
Da bekne.

***
Gde se dede čuvena radikalska odbojnost prema železnici (ona, od pre tačno 130 godina), silna kuknjava gvozdenih magaraca kako im gvozdeni konj plaši stoku pa krave ne daju mleko (za aflatoksin tada nisu znali)?
Još 2001. godine bilo je pokušaja prvog javno-privatnog partnerstva u ŽS, uključivanjem privatnih lokomotiva u eksploataciju. Nije im padalo na pamet da probaju japansku varijantu (naravno, to je ionako "neuporedivo") gde država ne da svojinu nad infrastrukturom (pruge, zemljište, elektroinstalacije, komunikacija, signalizacija, obezbeđenje, stanice i drugi objekti) već privatizuje linije, rad dopušta privatnim kompozicijama samo ako ispunjavaju visoke standarde kvaliteta (nešto češće u teretnom, u odnosu na putnički saobraćaj). Naravno, pošto je to ionako "neuporedivo", zato ćemo sada pokloniti to JP na upravljanje bitangama koje se od dosadašnjih stranačkih razlikuju po tome što umesto partijskih knjižica kod kuće imaju izložbu skalpova firmi koje su unakazili pod zaštitom države. I partije, da ne zaboravim.


Od oborknezova, cugsfirera... do oborsfirera. Ovo je neosrBska kovanica koja najbolje opisuje stvarnost ovdašnju. Svo to silno cimanje kao na lastišu, idimi-dođimi, jo-jo, oćekakinećekaki oko izbora direktora i drugih funkcionera u "Železnicama Srbije" a.d. (kako se ispravno piše), jasno govori da u Zerbišeajzenbanakciengezelšaft lokomotive uopšte nisu potrebne, možda čak ni vagoni. Njima trebaju samo manevarke, da se do mila igraju i vozaju napred-nazad i u krug, narodu prodaju paru i maglu, smrad sumpora i sopstvenu ću-ću politiku.
Pogledajte samo linkove koje Gugl izbacuje kada otkucate "Obor direktora ŽS": da li postoji domaći medij koji se potrudio da ispravi Tanjugovu inicijalnu grešku i doda to prokleto jedno slovo koje toliko jasno razotkriva suštinu magaraca koji nas beskonačno vozaju u krug. Dobar deo tih linkova je mrtav, jednostavno su brisali vest umesto da je isprave. Podrazumeva se da to nije zbog obora ili odbora, već zbog onog vremenskog pomeraja od dva sata - između imenovanja i smene Ćapina. Ćapnuše ga, ladno.

Da ne zaboravim još nešto - ono Bekovo "sutra" je danas.


Što reče Bora Koštunjara:
Hej šinoma, stipu rupa čeja.




appendix 12:05


Blic
"Uslovi Vučića su bili da ti bude pun angažman, dakle sedenje u preduzeću puno radno vreme, a ne neka savetodavna uloga. Što se tiče mog rada i plate, u jednom periodu ću raditi pro bono*. Posle ćemo napraviti presek i videti da li treba neko drugi da dođe" - rekao je Beko na konferenciji za štampu, koju je sazvao povodom spekulacija da će on biti novi direktor Železnica Srbije.


* Kada je Veran Matić izbacio "Retrovizor" iz programske šeme b92, izjavio je da će Ljubomir Živkov na toj televiziji raditi "pro bono, dok se ne prevaziđe ekonomska kriza". Dakle, za džabe ili džaba - videćemo. Na ono "sedenje" svaki komentar biće besmislen.

Thursday 7 August 2014

Ju tokin tu mi


Ni najmanje nije kontradiktorno to što upravo jedan autokrata putinovskog, orbanovskog ili pinočeovskog profila Srbiju gura baš u kapitalizam. Jer putinizam (i orbanizam, dođe mu na isto) nije nikakva zaštita „naroda“ od surovosti kapitalizma, a još manje mu je alternativa: do nas dolazi veoma malo slika iz Rusije i njene surove stvarnosti gotovo da nismo malo svesni. Kao što je običaj u marketizovanoj stvarnosti, do nas dopire reklama: preskupa Moskva sa svojim bogatim bonvivanima u ferarijima, beskompromisni vođa koji zna da puca i koji doesnt take no shit ni od koga, Soči (naravno, prvo milijardama gasnih dolara našminkan za kamere, pa tek onda pušten u etar). Ali to je tek lice putinovskog vladanja – naličje i rupetine ostaju da se otkriju u nekim zabačenijim delovima gde kamera ređe zalazi. A putinovski kapitalizam je jedini kapitalizam koji je danas moguć: autoritarni, neslobodni, surovi, normativni i dosadni*.
__________
*Reč-dve o dosadi: Premijer nam je jedna strahovito dosadna osoba. Samo kuka, pravi se nevešt, besan i teatralan. Smatram da će građanima on jednostavno dosaditi sa svojim kičastim teatralnim nastupom (kao što im je dosadio i njegov prethodnik Tadić).



"Da, baš tebi. Ne tupi više o tom prljavom žutom taksiju, nego vozi pravo do kupleraja. Jeste, tog iznad Železničke prema Slaviji. Imam tamo neka preča posla" reče glas u glavi obeućenog taksiste, autoritativnim tonom.

Wednesday 6 August 2014

Japan, Srbistan...


U avgustu 1945. je nekim manijacima pala na pamet fantastična ideja kako da konačno upotrebe Ajnštajnovo otkriće čiju su pravu prirodu uporno odbijali da razumeju. Dan-danas, mnogi još uvek nisu ukapirali šta su tada stvarno uradili, hteli bi opet i još. Hirošima 6. i Nagasaki 9. avgusta 1945. godine predstavljaju krajnju granicu bezumlja, koju, na sreću, do danas niko ponovo nije prešao.
Nije da nije bilo trudbenika...


A može i ovako:


Kažu komentatori, "malo strpljenja, ipak je ovo neuporedivo" i slično.

Jedan urbani mit kaže kako su prvih godina posle II svetskog rata Japan i Jugoslavija bili itekako uporedivi, kretali se (navodno) podjednakom brzinom razvoja.
Jedan drugi urbani mit kaže glede onog prvog da je u pitanju bila teška budalaština i propaganda, čisto grebanje o Zapadnu kesu na konto plašidbe okretanjem ruskoj mečki, na šta nas donekle navodi i današnje stanje u kome se nalazimo. Nas nisu snašle ni atomske bombe, ni zemljotresi niti cunami. Nama se stalno dešavao narod, kao najbolji izgovor za nerad.
Dešavali smo se sami sebi, i to još uvek veoma uspešno radimo.
Ogromna moć samorazaranja koju poseduju ovdašnja divlja plemena, višestruko prevazlazi onu koju su imali Little boy & Fat man pre 69 godina. Pa šta je bre tričavih 20 kilotona za balkanoidiote!
Kod nas su najmanje mere kolektivnog ludila mega i giga. Ništa manje od toga ne priznajemo..



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...