Thursday 31 December 2009

In the year 2010 ...

Još samo par sati i stiže nam dvadesetdeseta godina.
Nova.
Teško da će biti ispunjena želja Artura Klarka, da u 2010. godini brod sa ljudskom posadom dospe u orbitu oko Jupitera.
Teško da će Srbija postati uređenija država.
Teško da će u Negotinu opozicija doći na vlast, a vlast sići sa sebe.
Teško da će nas do marta mimoići nova epidemija; ovog puta sledi nam volovski grip.
Teško da će običnom čoveku biti makar malo manje - obično.
Ko li me samo prošle godine vukao za jezik da kažem "Jedva čekam da počne ta, još luđa 2009. godina."? Trebalo je još tada da kažem:

Jedva čekam da prođe ta, još luđa 2009. godina.

Američke punk drtine Bad Religion imaju pesmu "Ten in 2010", o deset milijardi zombija, o sivoj rasi koja će živeti na Plavoj Planeti, i koja neće stići do Jupitera. Za zombije su na pragu da pogode, za cifru - kako se uzme.
Poklanjam vam svima taj video za Novu 2010. Godinu.



Građanski Krug vam želi sve najbolje u narednoj godini.
Naravno.

Wednesday 30 December 2009

ArtTerorizam#34


teroriše i piše S.S.Skala



Da je pravde, niko ne bi ostao neišiban.
Vilijam Šekspir


SVI PROTIV SVIH

Govorili smo o vatri
Rečima što ujedaju
Tada je bilo lako
Samo mi i oni
Mi sa jedne strane
I oni sa druge
Klasičan odnos crno-belo

Lomača je izgorela
Vešala su pala
Brave su se zaključale

Sada smo svi protiv svih

S.S.Skala (iz zbirke "Moja Aleksandrija
... sa jave, košmara, sna")


Simulirajući ili ne nezainteresovanost za političku lakrdiju, društveni bezobrazluk femtonikogovića, bačenih u vrtlog neizvesnosti "anonimne" sutrašnjice, korak po korak ušli smo u nadoknadu vremena pre poslednjeg zvižduka, pre kraja.
Ne mog kraja, naravno (na opštu radost pripadnica nežnijeg pola, kao i svih vlasnika knjižara na svetu), ne do kraja teorije & terora ArtTerorizma, već do kraja godine. Godine koja možda nije bila baš sjajna u svojoj interpretaciji stvarnosti, ovde u Srbiji (ali i dalje, u Svetu), često surova, naga i nagla ...
To se danas (30. XII), naravno bolje vidi. Zato, bez obzira gde, sa kim i kako osvanete u 2010. pogledajte se u ogledalo i priznajte sebi, priznajte razloge, događaje, loše navike (ukoliko ih imate) koje možda u drugačijim okolnostima ne bi smeli. Priznajte ako ste grešili (a ko nije?!), priznajte da bi ste mogli bolje, lepše, drugačije ... Priznajte sve i to zadržite za sebe. Obećajte jedino da ćete biti bolji, prema drugima, prema sebi. Prema onima koje volite i koji su vam dragi. Mi, sa svojim tekstovima, barem ovde na GRAĐANSKOM KRUGU, podsetićemo vas da to obećanje i ispunite. Svako suočavanje sa istinom jeste tragično, ponekad i traumatsko oskustvo, ali i neizbežno.
Iza nas nije samo godina već decenija. Decenija svega i svačega, u koju smo ušli ponosno i sa nekom nadom "da će i nama da svane". Decenija u kojoj smo na početku "stegli zube" nakon svih potresa, lomova, i najzad srušili monstruozni aparat, machinu, režim (i režiju) Slobodana Miloševića.
A onda, već nakon 12. marta 2003. godine, ponovo smo poklekli. Dopustili da nas zavedu, rastresu i rastave. Da sami pomislimo da smo gori nego što jesmo. Možda je sada trenutak da se otreznimo, zamislimo i "hladne glave" uđemo u 2010. Možda je to dobar početak.
Ovo je poslednji ArtTerorizam u ovoj godini, i on pripada (pa kome bi drugom) onome ko zaista zaslužuje da se nađe kao most između kraja i nekog novog početka


TOMASU BERNHARDU

Delo koje je odabrano naziva se Ludilo i to nije slučajno. Ništa nije slučajno, a mi se vidimo sledeće godine.


OBJASNI?
Tomas Bernhard (Nicolaas Thomas Bernhard) rođen je kao vanbračno dete kućne pomoćnice (huh, ko ne voli pomoćnice) u Herlenu, u Holandiji, 9. II 1931. godine. Odgajio ga je, nakon "secanja" u više internata nacionalsocijalističkog Rajha za napuštenu decu deda, pisac Johanes Frojmbaher koji ga je vaspitao da idealizuje ulogu individualiste. Bolest koja se javila vrlo rano, odredila njegov životni put. Sarkoidoza (Morbus Boeck), vrsta tuberkuloze (?) sprečila ga je da postane pevač. Kao novinar provincijskog lista izveštavao je iz sudnice i pisao pesme, da bi nakon svoje 30. godine počeo da piše romane, drame, eseje, priče.
Čim bi počeo novi red, nov pasus, bila bi to već nova knjiga, novi roman. Iz godine u godinu, pisao je i objavljivao po roman godišnje, sve do svoje smrti u Gmundenu, Gornja Austrija, 12. II 1989. godine, tri dana nakon svog 58. rođendana. U tih nešto više od pet decenija najpoznatiji pisac i dramaturg svoje zemlje Austrije, i najomraženija, skandalozna ličnost svoje zemlje Austrije. Danas, potpuno sa pravom, Tomasa Bernharda smatraju jednim od najznačajnijih svetskih pisaca XX veka. Zašto najznačajniji, to ćete provaliti čim pročitate neko njegovo delo, i zapamtite, njegove knjige se čitaju kao što ih je i pisao - u jednom dahu.

Njegov uspeh išao je uporedo sa njegovim životom. 1968. odbio je da primi Bihnerovu nagradu, proglasivši sve Austrijance maloumnima, a Austriju da je država-govno. Njegove sledeće i sledeće knjige (Mraz, Smutnje, Beton, Dete) zauvek su ga udaljile od otadžbine. Omražen, osporavan, rezigniran što ga smatraju za komunistu, fašistu, anarhistu, zauzeo je mesto državnog neprijatelja No.1, razotkrivajući političare i medije kao potpuno bezvredne i lažne, upravo onakve kakvim ih je opisivao u svojim delima. Postao je ogledalo Austrije, "gledaju u njega da bi videli svoju pravu sliku". Odbijao je novinare koji su ga proganjali, često pišući neistine, lažne intervjue. Sebi je uzeo za pravo da uvek bude u pravu. Za njega ne postoje svetinje, ništa nije zaštićeno, tabu, on je pisac koji desakralizuje. Kako god sa Bernhardom, zaista nikada nije dosadno. On, kao bolesnik, osuđen na smrt, suočio se sa svim apsurdima života, razotkrivajući i dajući nam preko svojih dela da osetimo svu lažnost, licemerje vrednosti koje nam svet nameće. Njegova provokativna, ogoljena, razorna ironija, nikom i ničim ne prašta a ni on sam nije izuzetak u tom pogledu, te svoj stvaralački podsmeh, crni smeh, upućuje podjednako i sebi. On kao prava opsesivna zver, nakot, grize sve oko sebe i grize sebe. Prava priroda jednog ljudskog bića. Okomljuje se na sve mračne strane ovog sveta, demaskira naše predrasude, gluposti, obrušava se na idole i idolatrije, religiju, a posebno mu je na meti njegova domovina/otadžbina Austrija. Za nju i kaže:

U Beču, gde su bezobzirnost i bezobrazluk prema misliocima i prema umetnicima uvek bili najveći, i koji sasvim sigurno može da bude označen kao najveće groblje sanjara i ideja, i u kojem je hiljadu puta više genija propalo i zakržljalo i uništeno nego li što je u Beču stvarno otkriveno i pročulo se i postalo svetski poznato ...
(odlomak iz priče "Genije")

Tomas Bernhard polazi od sebe kao čovek i autor, umetnik, pojedinac, koji nikome ništa ne duguje i kome niko ne može da naudi jer je on jedini zaslužan za svoj uspeh, za svoju omraženost, za svoju bolest.
Uspeh mu je omogućio da promeni milje (smešna reč za NG), otvorio mu je vrata viših građanskih slojeva koja je on, za razliku od mnogih drugih, sam zatvarao treskom, a njihov životni stil (imao je vilu u najotmenijem delu Beča, posed, imanje na selu u Alpima) karikirao, ne imitirao, proučavajući svu ograničenost, pakost, koju je kasnije beskrupulozno otkrivao.
Njegov književni oblik donekle jeste tirada, tirada mržnje (po Nikoli B.Cvetkoviću, prevodiocu dela T.Bernharda "Ludilo", kratke priče), ali Bernhard veruje u čoveka, ne u društvo; veruje u pojedinca koji može da utiče na to društvo, u to on veruje. Iako se svemu posmeva, sidonskim osmehom, i kaže "Mrzim ljude, ali oni su istovremeno i jedini razlog što živim", to nije njegov kredo, on je pre svest društva, onaj koji ćuška, lupa po prstima društvo kada napravi neku psinu. A šta kada je psina više?

Osamdesete godine, kao i danas po EUropu, za Austriju su posebno bile zanimljive. Iako je II Svetski Rat odavno bio završen, u Austriji, možda više nego u samom Deutschlandu, to je bila tabu tema. Kurt Valdhajm je bio austrijski predsednik i generalni sekretar UN, sa izuzetno visokom ulogom s početka četrdesetih godina u Grčkoj, sa jedinim ciljem da search & destroy jevreje. Bivši nacistički poručnik, postao je ugledni političar jedne bivše/sadašnje nacističke države. Naravno da je to trpano ispod tepiha, kao i tobož aneksija Austrije, tzv. Anschluss, dobrovoljno sjedinjavanje sa Hitlerovom Nemačkom. Zato je Bernhard napisao dramu "Trg Heroja" (Heldenplatz) koja je imala premijeru godinu dana pre njegove smrti, a koja govori o liku sudije, koji je u javnosti moralan, pravedan i sve što javnost zahteva, a kod kuće, sa svojom sestrom koja ga ohrabruje, slavi Himlerov rođendan oblačeći svoje staro nacističko ruho (pre par godina je ta drama igrana i kod nas, Branislav lečić je glumio lika ...)

Kao što sam rekao, Tomas Bernhard nije bio ni moralista, ni narcis, ni solipsist. Pokretao ga je gnev, bes prema užasima, bezobrazluku društva, nepravdi, koji je ispoljavao kroz napade pisanja i javnim upiranjem prsta. Kod njega nema wussy prenemaganja, samo ga ćiftinski duhovi ne podnose.
Za kraj je ostavio remek-delo svog života. Naime, testamentom je zabranio da se njegove knjige objavljuju, a drame izvode u njegovoj Austriji. Sve dok važe autorska prava pokojnika, a to je pedeset godina - što znači da ističu tek 2039. godine. Zato, iako svi danas možemo odavde u Austriju ići, tamo nećete naći "komade" Tomasa Bernharda, koji se za razliku od njih, kod nas poodavno i neometano izvode.
Jedan je Tomas Bernhard.

MOŠA/ZAMISLI!!!

LUDILO
kratke priče

izdavač: Prosveta Beograd
godina: 1997

Površnom pogledu se može učiniti kao da Tomas Bernhard svojim činom, delima kažnjava Austriju, to što se svemu podsmevao, omalovažavao, svemu nalazio zamerke; sve je to radi bolje budućnosti, vere da se društvo, država mogu promeniti, da mogu biti bolji.
Političari su bez vrednosti, mediji bez istine i sadržaja (uglavnom), društvo malograđana, poltrona i bezobraznika, to je slika i prilika našeg društva, i to ne valja, to treba popraviti. I zaista, čitajući Bernharda, često imate osećaj da čitate o sebi i svom okruženju, naročito današnjem. To je univerzalnost u lokalnom, višeslojnost u naizgled jednoznačnom.

A čovek?

"Čovek nikad ne zna ko je. Ko je i šta je, to kažu drugi, zar ne? A pošto, ukoliko živi dovoljno dugo, to kažu milionima puta, on na kraju uopšte ne zna ko je. Svako kaže nešto drugo."

Znate li vi ko ste? Ili su vam to odredili drugi?


NEISPUNJENA ŽELJA

Neki čovek je u Acbahu ubio svoju ženu, jer je ova, po njegovom mišljenju, iz zapaljene kuće spasla pogrešno dete. Nije spasila osmogodišnjeg sina, od kojeg je njen muž želeo da stvori nešto posebno, već kćerku, koju on nije mnogo voleo. Kada su ga pred okružnim sudom u Valzeru pitali šta je nameravao sa svojim sinom, koji je potpuno izgoreo u požaru, čovek je odgovorio da je od njega želeo da napravi anarhistu, masovnog ubicu i rušioca diktature države.

MOSPRUGEROVA GREŠKA

Profesor Mospruger rekao je da mora na železničku stanicu, po nekog svog kolegu koga je poznavao samo preko pisama, i koga nije lično sreo.
Očekivao je sasvim drugačiju osobu od one koja je stvarno doputovala. Kada sam Mosprugeru skrenuo pažnju na činjenicu da uvek dolazi neko drugi umesto osobe koju očekujemo, ustao je i otišao s namerom da prekine i raskine sve kontakte koje je tokom svog života stvorio.

DVOJNIK

Neki čovek iz Trebinja, koji je stvarno bio neverovatno sličan jugoslovenskom predsedniku, ponudio je predsedničkoj kancelariji u Beogradu da pri posebno napornim zadacima zameni predsednika Jugoslavije, priloživši i listu precizno navedenih zadataka koje bi, kako je on mislio, bez problema mogao da obavi umesto tadašnjeg predsednika koji je, kako se njemu činilo, telesno već delovao suviše slabo. Čast mu je da umesto predsednika takozvane Jugoslovenske Narodne Republike obavlja zadatke koje predsednik ne mora uvek lično da obavlja, a za svoje ponuđene usluge ne traži ništa. Pošto je čovek, koji je u Beograd poslao svoju ponudu još pre tri godine, nestao, mnogi, ne samo u Trebinju i okolini nego i u celoj Jugoslaviji veruju, da je odavno stupio u službu u jugoslovenskom glavnom gradu. Svi koji takva nagađanja javno iznose, okvalifikovani su kao klevetnici. Oni koji misle da znaju kako je čovek uhapšen ili zatvoren u ludnicu ili odavno likvidiran, takođe su okvalifikovani kao klevetnici. Sudeći po tome, svi Jugosloveni su klevetnici.

Ovo su bile tek tri kratke priče iz zbirke "Ludilo", a kojih inače ima ukupno 48.

Drago mi je da sam ovu godinu okončao sa Tomasom Bernhardom i njegovim jezikom jer je on zaista jedan od mojih omiljenih pisaca i svest koja stalno opominje.
Pozdravljam sve prijatelje koji dišu u Bernhardovoj Austriji, Jingerovoj Nemačkoj. Da Tomas Bernhard ima duhovne naslednike i u samoj toj Austriji, primer je književnica Elfrida Jelinek koja je 2004. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost, i koja takođe obožava dela Tomasa Bernharda, za koga kaže da je trebalo da dobije Nobela, a koju je, sada već pokojni Jerg Hajder svojevremeno prozivao da je nemoralna, dekadentna i da njene knjige treba zabraniti.
Budala.

Artterorista, iliti lucidni, sposobni, nezajažljivi tiranin, Kangrande de la Skala Vas sve pozdravlja i želi sve najbolje sledeće godine u inat svima i uprkos svemu.
30. XII 2009.

Tuesday 29 December 2009

Ogledi o liberalizmu - 9. deo



Glava 10: Liberalizam ispred vladanja

Za Konstana i Gizoa problem predstavlja kako otkriti i političkoj vlasti priključiti "prirodne nadmoćne umove" koje ima društvo. Za Tokvila, problem predstavlja samo DRUŠTVO - tj. "ono što se predstavlja". JEDNAKOST u novom društvu za njega nije više samo hipoteza, već je to aktivan princip koji preokreće sve oblike ljudskog života - društvenog i političkog. Tokvil, za razliku od Konstana i Gizoa, ne prihvata da je ovaj proces okončan, da se istorija konačno ponovo sjedinila sa prirodom - da je došao "kraj istorije".
Demokratija se može manifestovati u različitim vidovima zato što to nije prost skup političkih institucija, već je to "društveno stanje definisano jednakošću uslova". Suština demokratije postaje razumljiva ukoliko se shvati i prihvati da svi oblici (društvenog) života zavise od tzv. "dogme suvereniteta naroda". Pojedinac ima neophodan stepen razuma da bi mogao sam da upravlja stvarima koje ga isključivo interesuju.
Ne postoji protivrečnost između društvene i političke definicije demokratije - one govore istu stvar na dva različita načina. Ukoliko je "društveno stanje" demokratsko, to znači da nijedan građanin ne zavisi od drugog, da sluša samo sebe ili svog predstavnika (koji je u službi suvereniteta naroda).
Otkad ljudi žive u društvu (zajednici), ono ih drži na okupu samo UTICAJEM, delovanjem koji oni vrše jedni na druge. Što su taj uticaj i delovanje življi i različitiji, čovek više razvija svoje sposobnosti i društvo je više CIVILIZOVANO.
Postoje dva tipa razvoja demokratskog društva:
  1. pojedinac prepušta državi odgovornost upravljanja dokle god ona štiti građanski poredak, što je uslov za privatno zadovoljstvo,
  2. centralna država ne postoji i jednaki pojedinci sami vode zajedničke poslove, građani izgrađuju i koriste slobodne institucije, primorani su da nauče veštinu udruživanja dragocenu za demokratsko društvo (navika "SAMO-UPRAVE").
SLOBODA je manje potrebna čoveku-pojedincu, za njegovu bezbednost i zadovoljstva, ona je mnogo više neophodna kada on postane građanin kada neminovnost društvenih odnosa primorava pojedinca da izađe iz svog ličnog kruga da bi se susreo sa drugima, i tako oni pravili zajednička dela.
Odsustvo odnosa stvara novi oblik odnosa, nezavisnost stvara novu zavisnost, nezainteresovanost stvara nove interese i strasti, a samoća sasvim nov vid života u masi - "otuđenost".
Zakoni pružaju idiličnu sliku jednakosti, realnost je sasvim drugačija i sastoji se od različitosti. Zapravo, zakoni ne garantuju jednakost, oni garantuju JEDNAKOST MOGUĆNOSTI i USLOVA za sve podjednako. Demokratski čovek ne želi samo da bude jednak sa drugim čovekom, on treba da se OSEĆA takvim.
Demokratija menja suštisnki odnos "gospodara" i "sluge"; ovaj drugi tu i dalje "sluša" gospodara, ali ne zato što je to tako "dato" i što "mora", već zbog "ugovora" koji njih dvojica sklapaju iz obostranog interesa. UGOVOR je jedini mogući legitimni vid poslušnosti u demokratiji.
Razlike među ljudima su "slučajne" a ne sudbinske, te se čovek sa njima više ne identifikuje, čak se mogu posmatrati i kao uloge koje se u budućnosti mogu promeniti ili uzeti i neke druge. Posebnost pojedinaca se iskazuje kroz njihove razlike. Prihvatanje konkurencije počiva na istovremenom prihvatanju i odbacivanju nejednakosti.
CENTRALNA VLAST predstavlja onaj "treći" entitet kao reper koji simboliše, garantuje i ostvaruje jednakost i sličnost između različitih pojedinaca. Vlast može da steriliše javno mnenje - pojedinca, tako što se on prepušta "sudu javnosti" jednakih pojedinaca i "zapušta" svoj lični stav, tj. SEBE, pa se smanjuje intelektualna razmena ("sudar duhova").
Vlast će instinktivno izbegavati brutalne akcije ali i spontano postaviti sebi za cilj da građanima otkloni svaku priliku za vidljivu patnju (fizičku ili moralnu). To ne može otkloniti "muku" koju stvara razmišljanje ili sam život.
Liberalizam ne počiva na razvoju jednakosti i slobode već u borbi za slobodu; ne protiv jednakosti već protiv strasti za jednakošću.


Zaključak

Treba odustati od promišljanja ljudskog života prema onome što je njegovo dobro ili cilj - zacrtano institucijom koja polaže prava na to (crkva). Čovek treba sam sebe da "stvara"; moderan čovek je "sin" svojih dela. Čovek ne može uvek sebe da stvara, ali može svoj suverenitet - tom prilikom on jeste i stvaralac i predmet tog suvereniteta. On živi istovremeno u svojoj prirodi i u svom suverenitetu koji su međusobno povezani i upućeni jedno na drugo. Oni zajedno stvaraju oblast "LJUDSKOG", koju "nadljudski" zahtevi religije više ne mogu da poremete.
Religija više ne može da se poziva na ljudsku prirodu (koja traži "dozvolu" od suvereniteta), na suverenitet (koji ništa ne može da odluči sam od sebe, jer mora da traži "dozvolu" od svog tvorca - ljudske prirode).
Proglasivši sopstveni suverenitet, suverenitet države, čovek izdaje naređenja (zakone) svojoj prirodi i tako nastavlja da se neprekidno stvara i obnavlja. Čovek postoji tamo gde je sam svoj autor, tu gde zamišlja ili pretpostavlja da jeste. Takođe, on prirodno želi da tu dvostranost ujedini - da živi tu gde zamišlja. Želi zakone, ali da mu što manje naređuju - da bude što slobodniji pojedinac.

***
Srpski narod još uvek nije doživeo svoju građansku, buržoasku (u najboljem smislu tog pojma) revoluciju. Uskočili smo direktno iz polufeudalne monarhije u socijalizam (kao "viši" korak komunizma, kako da ne). Nismo sledili prirodan tok razvoja društva koji podrazumeva industrijalizaciju i razvoj kapitalizma. Zato nam sada ovaj naš "tranzicioni kapitalizam" ne liči ni na šta.
O liberalizmu se ne sanja čak ni u glavama onih koji to kače na svoje političke programe. Nikako da shvatimo da liberalizam ne može zajedno sa liderstvom pojedinca, nego POJEDINACA. Jedno slovo, a tako bitno suštinski.

Bolji ili završni komentar, od zaključka samog autora, zaista nije potreban.
Bio je ovo poslednji deo Ogleda o liberalizmu, po knjizi Pjera Manona. Dovoljno, za kraj ove 2009. godine.

Linkovi za praznik:

Grandeur et misère du libéralisme - Sjaj i beda liberalizma, predavanje Pjera Manona u Pragu 02.03.2009
Wikiberal - internet enciklopedija (francuski)
Catallaxia - alternativni liberalizam (francuski)
Pierre Manent articles - članci Pjera Manona na sajtu Catallaxia (francuski)
Rediscovering Liberalism - The Boston Book Review, komentar knjige Pjera Manona "Intelektualna istorija liberalizma" (engleski)
www.samizdata.net - UK sajt koji promoviše individualizam i građanske slobode

Šta je sledeće? Konstantinović, Bastija, Frankfurt, Volter ...
Videćemo.

Monday 28 December 2009

Još jednom o atmosferi

Pisao sam na ovom blogu već o atmosferi, sećate se - pretpostavljam. O vetrovima. Pa, i ovo ima neke veze sa time, nije da nema ...
Hajde malo i o atmosferi linča, beznađa, očaja, progona, nagona. Na početku XXI veka.

 
1. Spiskovi sudija
O sudijama, može? Ovo što su naše vajne demokrate današnje "priredile" sopstvenom narodu, iščitavajući javno imena hiljada građana, koji su za baksuza imali sreću (ili nesreću) da se bave sudijskim pozivom, zaista prelazi sve granice normalnog ponašanja u modernom svetu. Čista gebelsovština, staljinizam ili orvelijanizam. Od tridesetih do sedamdesetih godina, ali XX veka. Prošlog.
 
Javno prozivati ljude, ma šta god da rade i kakvi god da su, bez iole ozbiljnijeg obrazloženja osim parolašenja u stilu "reizbor sudija". Floskula, zabava za mase. Bacite ih zverima. Daleko bilo da branim sudije, a posebno one među njima koji su još od 2000. bili ne zreli, već prezreli za zatvor, zbog svega što su radili u vreme Miloševića, ali ovde se radi o principu, a ne pojedincima čiji primer treba da posluži za dokazivanje pravila. Kroz beskrajan niz komentara u medijima pojavilo se i mišljenje da je u pitanju ipak tiha, delimična lustracija. Svakako, posekli smo šumu zbog jedne bube koja liči na gubara. Ili ona stara, o kilu čvaraka. Ponuđeni su i primamljivi mamci tipa šest meseci sudijske plate bez posla, možda radno mesto savetnika umesto sudije (manja plata, ali daj šta daš), otpremnine ... Koje, kakve, kada? Odakle bre pare državi za sve to, kada se zna da sudije i nisu imale mala primanja u odnosu na "prosečnog" stanovnika Srbije? Plus, zbog "eventualnog sukoba interesa u zaostalim predmetima" prekobrojne sudije ne bi mogle da se bave naredne dve godine advokaturom? Dakle, moći će sa šestomesečnom platom "eventualno" da žive naredne cele dve godine, da školuju decu, plaćaju račune? Ili da okušaju sreću u nekoj drugoj delatnosti, prekvalifikuju se na radničkim univerzitetima? Da idu na prevaspitanje u gulage, poput ruskih akademika? Ma više ne znam da li je sve pomenuto konačno, proverite; mučno mi je što živim u zemlji u kojoj postoje kreteni na vlasti koji ovako nešto uopšte mogu da smisle i još izbljuju u javnost, puni razularene zaljubljenosti u sopstvenu "pamet" - a narod da gleda i oduševljava se takvima.
 
U ta pominjana vremena, u prošlom veku, javno čitanje spiskova na Reichsrundwelle, Krugovalnim postajama, Радио Москва ili BBC-ju, ma i na Radio Bucuresti, Tirana, Buenos Aires ili TV Bastilji RTB, imalo je drugačiju formu nego ovo danas, ali iste posledice. Isti stil, suštinu. U ta vremena su ljudi strahovali od toga da im imena, brojevi, adrese, BUDU javno pročitani, jer se znalo šta onda sledi. Nestajanje. U ova vremena, danas, ljudi čekaju, strahuju od toga da im ime NE BUDE javno pročitano, jer to znači gubitak posla, prihoda, svakodnevice i perspektive. U oba vremena, ljudi su klasirani, sortirani, izolovani - po veri, naciji, boji kože, političkom ili seksualnom ubeđenju, profesiji. Da li postoji suštinska razlika između SMRTI i BEZNAĐA? Da li zaista postoji, ako vas svedu samo na nepoželjan serijski broj? Šifra društvene bolesti: prekobrojan. Ma, ovaj prikriveni zločin prema pojedincu, građaninu, u režiji evrodemokrata (i neizbežnih socijalista u bekgraundu) nemaju ama nikakve veze sa svetskom ekonomskom krizom, tranzicijom, EU standardima, svim gripovima. Ne sumnjam u (možda) dobru nameru u početku, ali konačni opor ukus u ustima se ipak na kraju jedino računa. Postoktobarske vlasti su ispale apsolutno nesposobne da sprovedu lustraciju, zakon zakona poststaljinističkih režima. Pa zašto, zar je to sve samo radi šminke prolaznih, oni koji sebe zovu vlast? Neke je ova priča sa reizborom sudija u Srbiji podsetila na situaciju sedam dana pred pad Čaušeskuove vlasti u Rumuniji 1989. godine. Tada je svaki Rumun, usled besomučne histerične propagande Sekuritatee bio apsolutno ubeđen da se nalazi na najmanje tri ili četiri nekakva, nečija spiska. Koja, kakva? Nisu imali pojma, ali su znali da jesu na njima.
 

2. Spiskovi državnih činovnika
Šta će se desiti sa zaposlenima u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi, sada kada "Evropa traži" (...) smanjenje njihovog broja? Početkom 2010. godine sledi novo veliko iščitavanje. Isterajte prvo Dačića i njegove koji su započeli besomučno zapošljavanje podobnih, pa Koštunjare, a onda i ove žute Narcise koji su nastavili multiutovar sebi podobnih. I tu se očekuje apsolutno pošten postupak, kao što je bio i sa sudijama... Ne radi se o tome da li je taj sudija, ili onaj činovnik dobio otkaz, anonimus, kada je sa druge strane šut kartu dobio neki crveni kapitalac lopovčuga i bruka za svaku profesiju. Nije bilo tu nikakve lustracije, da prestanemo da se foliramo. Niti sme da bude znaka jednakosti. Jedan pošten, a prekobrojan, vredniji je od stotina bitangi. Otkaz treba da dobije prvo onaj ko ih je tu i zaposlio, kao i da državi plati za nanetu štetu. A ne da lično kreira spiskove.
 
3. Spiskovi građana koji odbijaju da prime vakcinu
Nećete da primite vakcinu kao Tomica Doživotni? Potpišite ličnu izjavu, da bi vas sutra država skinula sa vrata, ako se razbolite. Ma nemojte! Ja plaćam zdravstveno osiguranje da bih imao pristup zdravstvenim ustanovama i lečenju, a ne da tamo peru ruke od mene ili me šalju u privatne klinike, gde rade oni isti iz državnih. Tomica Milosavljević je zdravstvo u Srbiji pretvorio od instituta zdravlja u čistu birokratiju. To je njegov najveći i jedini domet. I doživotna ministarska fotelja. Uklapa se u svaku vlast bolje nego figura u tetrisu i virus AIDS-a zajedno. Ja neću, ni da primim niti da im išta potpišem. Ionako nisu preterano jeftiniji od privatnika, a ni ozbiljniji. Indeed.
 

4. Spiskovi narko-dilera
Žao mi je, užasavam se toga u šta se Negotin pretvorio. Još 2003. je Nebojša Čović, tadašnji potpredsednik Vlade, grupi Negotinaca rekao da se u Beogradu sve zna, šta rade pravosuđe, tužilaštva, policija, ustanove, kao i sa druge strane organizovane grupe za šverc droge, oružja, deviza, human trafficking. Nisu u pitanju samo oni koji narkotike ovde poturaju, šta ćemo sa onima koji su mlade ljude naveli, doveli u situaciju (ne i potrebu) da za tim posegnu? I čime, to ... Po Negotinu kruži letak sa imenima i geografskim koordinatama narko-dilera. Letak-lokator za srpsku, negotinsku verziju "tomahawka". Za sve što piše u letku, a mnogo, isuviše od toga stoji, odgovornost snosi prvenstveno država, ona koju "glasamo" svake četiri godine. Ona je jedino odgovorna i ovlašćena da se bavi tim problemom, tim imenima. Umesto da se izvrši jasan i javan pritisak na institucije koje od građana za svoj posao primaju platu, dospeli smo u atmosferu linča. Zasluženog ili ne, ali - linča. Zakon Divljeg Zapada. U našem slučaju - Divljeg Istoka. Postoje u Negotinu usijane glave koje su u početku bile ubeđene da se kreatori ovog letka nalaze među članovima NVO Građanski Krug. Ta nebulozna ideja je vremenom izgubila na snazi, ali ostaje gorak ukus kako se to neko uopšte prvo setio baš nas?! I zašto? U pomenutom letku je najavljen i sledeći, sa novim spiskom, novim imenima. I ko može da garantuje bilo kom Negotincu da mu sutra ime neće osvanuti na nekom novom letku, koji je u stotinak komada napravio neko ko vas lično mrzi, zavidi vam, bolestan je zbog toga, pa ga još potpiše kao autor onog prvog letka. Bilo kom Negotincu, ni krivom ni dužnom za ono što na nekom papiru piše. Gledajući pojedine kvazianonimne komentatore po blogovima, ovakva sumanuta zamisao mi uopšte ne izgleda nemoguća. Zar ćemo i mi ovde, sada, u sred predizbornog ludila pomahnitalih frustracija prestrašenih gubitnika političke trke "u najavi", početi u našem gradu da strahujemo na kom, ili čak na koliko spiskova nam se nalaze imena, adrese, članovi porodica, slike. Sa crnim X preko? Ovde nikada nije bila Rumunija, Albanija, Rajh, Gulazi i Polja Smrti. Ne treba nam ni povampireni Čaušesku.
 

5. Spiskovi članova sindikata "Nezavisnost" JKP Badnjevo
(ovaj deo dodajem naknadno, kako sam samo mogao TO da zaboravim)
Dakle, u julu 2009. godine, tadašnji veoma sporno imenovani v.d. direktora JKP sebi je dopustio manifestovanje najgoreg vida staljinizma - pred okupljenim radnicima u garaži Komunala, javno je čitao imena zaposlenih koji su članovi sindikalne organizacije "Nezavisnost" u preduzeću. Uz propratni šlag, ili biber (kako za koga), objašnjenje šta će im se desiti ukoliko ne napuste taj sindikat. Na njegovu ogromnu žalost, ali i još nekih večitih supozitorija, postoje o tome pisane izjave prozvanih ljudi, koje su predate advokatu, novinarima i pravnoj službi sindikata "Nezavisnost" u Beogradu. Do dana današnjeg nikome nije zafalila dlaka sa glave zato što su pravnici sindikata oštro reagovali, a pomenuti glavonja Organski otperjan iz firme. O ukusu u ustima ne vredi pričati, ostaje trajno.
...
Zaista, ovde se naprosto i jedino radi o degradaciji ne toliko profesija (to svakako), koliko o degradaciji pojedinca, građanina, čoveka. Usled bedaste nesposobnosti da sprovedu tu pustu lustraciju. Usled kukavičluka i pošasti ukorenjene u našem mentalitetu - alavosti, žudnji za vlašću. Zavisti, anomiji, čistoj mržnji. Kao da ne postoje drugi načini, svetliji i svetiji, za beg od zaborava.

***

Ova priča nije lična, radi nekog konkretnog imena koje se nije našlo na spiskovima. Ova priča jeste lična, jer nikada i nikome ne dopuštam da mi ime stavi ni na koji spisak.

Neće moći.

p.s.
Ovo je post broj 300 na blogu GRAĐANSKI KRUG.
Spartanski ...

Sunday 27 December 2009

Otisak Nedelje - 27.12.2009.





Interesantno, ali predlog za Otisak prethodne sedmice, bila je baš sedmica. Za dlaku ispred predloga broj 6 o pasošima. Interesantno je i još ovo - niko nije komentarisao naslov predloga #7 ...
Doduše, neko je hteo da glasa i za nešto što nije predlog, ali to je već neka druga priča.

Predlog #1 - Dosta

Da, baš tako - dosta je bilo nečoveštva. Sa gadostima se po političkim i parapolitičkim blogovima u Negotinu toliko daleko otišlo, da su neki "javni radnici" zapretili tužbom administratorima blogova. U suštini, nije to baš nešto tako lako dokazivo, ali ono što je sve bilo napisano u pretežno anonimnim komentarima definitivno prelazi granicu ljudskosti, pa i bolesti. Opačija. Jedno je prozivati, kritikovati pa i zafrkavati neku javnu ličnost, ali članovi porodica su svetinja. Nedodirljivi. Osim za bezumnike koji zaista više nemaju gde da istresaju sopstvenu agresivnost i frustracije, sudovi ih dobrano znaju, pa eto - besplatna pljuvaonica znana i kao "komentari po blogovima".
G17 najavljuje blokadu anonimnih komentara od Nove Godine, PNTK je prvi potpao pod udar onih koji bi da tuže zbog vređanja, pa ni na blogu Građanski Krug situacija nije nešto bolja. Dakle, kontrola komentara je jednostavno bila neminovna. Žao mi je što su se uzburkali neki duhovi, pretežno onih poštenih ljudi koji ne bi da im se zna ime a pišu korektne, zanimljive i konstruktivne komentare.
Zaista, zapitajte se, da li iskreno želite da čitate najniže uvrede na račun Tiće, Radmile, Ljubiše Đorđevića, Džigija, Čede Bankovića, Nocina, Daneta Surudžića, Puljeca, pa i onog baksuza Laleta? Naročito pikanterije o njihovim porodicama? Da li iko normalan to želi?
Sumnjam.
Samo zbog njih se mora naći neko rešenje za ovu mučnu situaciju. Zapravo, stvar se svodi na par manijaka, koji su pomahnitali jer osećaju da takvi nikome ne trebaju. Zamislite samo na šta bi ličili njihovi blogovi ...
Kada bi imali petlju da ih naprave.
Ovako, kao poslednje kukavice podmeću sopstvene mućkove pod tuđ prozor da smrde.
Smradovi.
btw Pozdravljam odluku da se na kvaziblog DS Negotin vrate komentari, samo nisam siguran da oni shvataju o čemu se tu zaista radi.

O pomenutima više neće biti reči, barem ne na ovom blogu.

Predlog #2 - Kultursocijalizam

SPS vraća kulturu narodu.

Znamo (nažalost) isuviše dobro kako izgleda kada crveni u istu rečenicu stavljaju reči "kultura" i "narod". Skoro da nije bilo razlike u odnosu na onaj Kulturbundt, ili Teatar Mržnje. Teror, crveni ili crni, izađe mu na isto. Bioskope i magacine - u crkve. Razvaljuj, Nikodime!
Strašno mi je indikativno to, što već po drugi put od 2000. do danas, SPS ulazi u vlast sa nekom strankom koja u svojoj skraćenici ima slova D i S. A ponaša se po istoj matrici i navlači ih. 2001. godine su ušli u koaliciju sa DSS, gde je njima pripala (da citiram Magistrovu izjavu iz tog vremena) kultura, sport, omladina, ustanove a koalicionom DSS-u kvaziprivreda. Danas je situacijia slična, osim što koalicionom partneru (DS) nedostaje jedno S, a SPS-u je konačno pripalo JP za građevinsko zemljište.
"Kultura potiče iz naroda...", kako da ne. Ako su trubači Nebojše Sejdića kultura, onda je i Mokranjac turbofolker. Sve ovo spada pod kulturu, po definiciji "drugova". Koliko TO ništa ne razume, stravota jedna.
Dakle, ko je to narodu oduzeo kulturu pa da bi je ovi sada vraćali? Ne znamo odgovor? Ma, kako da ne. Šezdeset i kusur godina nije toliko veliki vremenski period da bi se zaboravilo šta se sve radilo i šta se sve ovde, u Srbiji, nazivalo i prozivalo kulturom. A šta šundom. Sumnjam da je griža savesti u pitanju. Šta "A Gerovka?", imate opet neki problem sa njom? Pa ona i nije imala od koga da nauči da radi drugačije, nego od ovih reformatora, posle nje. A i pre, isto nam se hvata.
U suštini, osim ove folirantske i pozerske, po njima pompezne a u suštini najobičnije parolaško-kontramitingaške rečenice sa početka, navedene aktivnosti Doma kulture spadaju u njihov redovni posao. Na žalost, u takvim vremenima živimo da je čak i to vredno hvale. A jeste, da ne preterujem.
Da se razumemo:
Luča i Strahinja sa (drug)ovima nemaju nikakve veze, osim što ovaj drugi nikako da uvidi koliko ga crveni zloupotrebljavaju i iskorišćavaju za svoj cilj. Da prežive još jednu izbornu zimu, pa makar i u Jakobsfeldu.

Predlog #3 - Trofazna žutica

Okružni se posvađao sa opštinskim, Opštinski je u svađi sa svojim Zamenikom, Zamenik ne podnosi Okružnog ... Kakav kružni tok, a saobraćajni menadžment je u pripremi. Trofazna demokratska struja. Imaju li oni uopšte uzemljenje, da se spuste na zemlju vec jedared. Ili su svi pod naponom?
Ko će uopšte da formira njihovu izbornu listu, da bude njen nosilac, da izađe pred narod - na izbore? Ko? Pa ne mogu baš svi odjednom, nema mesta na papiru za tolike ... vedete.
Kružni tok je i u JKP direktorskoj fotelji; SPS i sindikalni sateliti ne daju da direktor bude ko nije njima po volji. Pitam se zašto, šta ih to toliko tišti ko će biti direktor, kada su svakog dosad pretnjom štrajkovima ucenjivali da ih pusti da mu se uvuku?
Opstinski je u maloj zavadi i sa crvenperkama. Valjda zato.

Četiri v.d. direktora i tri tehnička direktora za nepunih godinu dana, a samo jedno JKP. Marković, Lazić, Radojević pa sad još i Banković. E pa majkumu, ovaj zadnji mi baš jeste prijatelj, za razliku od prethodnika mu tolikih za dugi niz godina. Što će tek sad da divljaju Talibani, kada konačno nemaju više direktora kome će da ulaze u kancelariju otvarajući nogom vrata (a baš im se osladilo). Znaju neki, za onu narodnu "Kako došlo tako i otišlo", čak i u praksi. Životnoj.

Predlog #4 - Negotinsko jezero

Strašno je velika stvar koju uradi jedna (bivša) vlast, njom se kiti, kao što je kišna kanalizacija (iz donacije ili ne, nije ni bitno). Bitno je da ulice izgledaju isto kao i pre nego što je to urađeno. I to tačno na istim mestima - JNA, Bulevar, Obilićeva, Karapandžina. Da li je to bilo samo bacanje para?
Nije, urađena je kišna kanalizacija. Problem je što je povezana na postojeću fekalnu kanalizaciju (komunalsku) koja ne može da primi povećan dotok vode zbog neodgovarajućeg prečnika cevi. Pa to svi znamo, i opet se čudimo: Odakle bre tolika voda?!
Sa neba, kao i većina donacija koje se očekuju u našoj Opštini.

Predlog #5 - Živi pesak

Dok trenutno u Opštini traju pregovori koliko će koštati klizalište, a po blogovima ko će da ga plati (komunalci, opet?) ili šta će tu uopšte ne kraju biti, da se vratimo još jednom na onu priču o tome kako beton u centru nije "pod libelu, bate".
Po tvrdnjama Prethodnih, pad postoji zbog kišne kanalizacije. Po željama Sadašnjih je to nepotrebno jer ne mogu da postave led. Šta Negotinci stvarno treba da pomisle i o jednima i o drugima, kada čuju ovako nešto?
Strma ravan se od davnina koristila za podizanje teških tereta na visinu, sve do izuma točka ili čekrka (to se uči iz fizike, još u osnovnoj školi). Tako su pravljene i piramide u Egiptu. Strma ravan se podrazumevala za podizanje, a strmen za tociljanje. I stvarno, na šta će ličiti ovaj naš štampanobetonski centar na proleće, kada prođe sezona izbora i klizanja? Ta strmen počinje neposredno ispred ulaza u zgradu Opštine, nastavlja se ka Parku i niz ulicu Kraljevića Marka. Završava negde baš pred pragom Demokratske Stranke, odnosno kod onog boksa za kontejnere preko puta škole Vuk Karadžić.
Gde počinje, a gde se završava klizište.
Skoro pa proročanski.
Ko zna koga će sve da pruguta ovaj živi pesak ispred Opštine ...

Predlog #6 - Prečice

Narod kaže "Prekom preče, naokolo bliže".
To je onaj isti narod koji obožava da pravi prečice, staze i prolaze posred zelenih i drugih površina. Voli to da utre u zemlju, pastorala jedna. Svi znamo kako izgledaju uglovi (oivičenih) staza po parkovima, tj. koliko su trava i cveće ugaženi baš na tim mestima. Ovaj narod se ponaša baš kao da nije pod vinklu, kao da mrzi prave uglove. Jeste staza, ali nas baš tu nekako mrzi da idemo njom, levo od bandere, nego nam je lakše desno - kroz travnjak.
Tako je i sa ovim placem na uglu JNA i Karapandžine. Srušili ljudi kuću i deo ograde, a već su se našli pametnjakovići koji će da naprave bogazu posred tuđeg vlasništva. Što i ne bi, Srbi smo, naši smo, tuđe dvorište nam je u krvi.
I za sve, tako isto, u životu.
Neverovatno.
Propast.

***
Da li ste primetili da, otkako je Tomica Doživotni primio vakcinu protiv gripa, sve je manje priče u javnosti o tome? Ne da se manje piše ili komentariše na TV-u, nego da narod o tome ne misli ili priča. Naravno, pa šta narod tu ima da misli, nije mu to posao. Zar ne?
H1N1
Ovakvo hemijsko jedinjenje ne postoji u prirodi, pitajte Miću Hemičara. Čim nije prirodno, naš narod ga i ne vidi. O tome se radi.
Naravno, što zapravo i znači "prirodno" u nekim slovenskim jezicima.

Saturday 26 December 2009

Ogledi o liberalizmu - 8. deo


Glava 9: Fransoa Gizo - liberalizam vladanja

Svoje tvrdnje o "opozicionom" i "kritičkom" karakteru liberalizma, tj. uloge pojedinca u njemu, Konstan zasniva na tumačenju istorije i prirode. Tu pojedinac stoji nasuprot poretku.
Za razliku od dotadašnjeg stava da je liberalizam bio uvek u opoziciji, Gizo želi da ga učini vladajućim, želi da razvija "liberalizam vlasti".
Razvoj moderne politike vodi uzajamnom povećanju delovanja vlasti na društvo i uticaja društva na vlast. Predstavnička vlast mora da bude institucionalizovana, ali mora i da traži u društvu sredstva kojima će da vlada.

Ako želite da iskoristite sva sredstva vladavine koja sadrži nadmoćne umove i pojedinačne uticaje - dajte im deo vlasti. Ne gomilajte vlast jer će ostati sterilna. Veština vladanja nije u pokazivanju celokupne prisvojene sile, već u korišćenju svih sila koje postoje.

Vlada ne treba da smatra društvo neprijateljem, već saradnikom. Ni liberalni opozicionari ne treba da vlast kao takvu smatraju neprijateljem niti teretom.

Vlast treba da malo čini i da bude skromna.

Sredstva koja vlast koristi za vladanje nalaze se pre svega u društvu - to su tzv. društveni "nadmoćni" umovi ("prirodna aristokratija", "sposobnost", "uticaji") - njih vlast treba da otkrije kako bi ih učinila javnim i postavila na njihovo pravo mesto, i dala funkciju na koju kao nadmoćni imaju pravo; oni se u društvu spontano formiraju.

Ljudi su prepušteni sebi i zakonima prirode, a vlast prati i otkriva nadmoćne umove. Kada nadmoćnog prepoznaju, ljudi ga slušaju. Komanduje hrabar, vlada sposoban. Ovde leži poreklo vlasti - u nejednakosti i (prirodnoj) nadmoći jednih u odnosu na druge. Vlast se ne bi nikada rodila među jednakima. To je istinski prirodan i jedini društveni ugovor.

Gizo daje izmirenje i sklad između istorijskog kretanja i osobina ljudske prirode. On veruje u nesporni autoritet istorijskog kretanja Evrope ka režimu utemeljenom na građanskoj jednakosti i političkom predstavljanju. Za njega su autoritet istorije i autoritet prirode isto - tj. jedno. On afirmiše na visokom nivou pojedinca i njegove principe.
U okviru institucija i zakona, treba se osigurati protiv vladavine lažnih i slabih nadmoćnih umova, ali i protiv korupcije istinski nadmoćnih.
Gizoova istorija filozofije je podređena političkoj filozofiji. On odbacuje tezu da je čovek apsolutni gospodar samog sebe i da je njegova volja njegov legitimni vladar. Izdvojen, pojedinac uopšte ne raspolaže sobom po svojoj volji - ona nije uopšte njegov legitimni vladar.

***
Pominjane umove je sistem "ništio" decenijama, da bi konačno Miloševićevcima uspelo i da ih proteraju iz ove zemlje. Pa i iz ovog grada. Kako one sposobne, već dokazane na poslu, tako i one tek stasale, sveže školovane. Ma šta pričam - čak i one čija se nadmoć osetila još od malih nogu.
Negotin katastrofalno loše stoji po pitanju "nadmoćnih umova"; zovite to "kadrovima" (mada je to pogrešan termin za tu priliku), ili pre sposobnim ljudima da ovde nešto urade i promene loše stanje. Na žalost, ono malo preostalih "nadmoćnih" jeste ogrezlo u "korupciju i opijenost moći".
Zbog sistema koji i dalje ovde vlada bez obzira na stranačke boje koje se menjaju kao na traci već dve decenije.
Daleko smo mi, predaleko, od liberalizma vlasti.

Čitalište:

François Pierre Guillaume Guizot - Wikipedia
Guizot, M. (François), 1787-1874 - Project Gutenberg (html, francuski, engleski)
François Guizot - Library Thing (bibliografija)
Konzervacija i vrednovanje baštine - Ambasada Francuske u Srbiji
Obituary: Francois Perre Guillaume Guizot - čitulja, New York Times 09.09.1874. (pdf, engleski)
Da li su francuski liberali bili liberalni? - Katalaksija.com, Internet magazin za liberalnu Srbiju

p.s.
Ove nedelje su išla dva Ogleda o liberalizmu, jer je do kraja teme ostao još samo jedan nastavak. Da završimo tu priču u 2009. godini, iduće nedelje, poslednjim Ogledom.
Pa da konačno pređemo na tu Psihologiju stada i Filosofiju Palanke.
Na neke nove Oglede.

Thursday 24 December 2009

Vamos a la plaja



Sećate se ovog smešnog disko-hita leta '83? Mislim, makar vi malo stariji.
Idemo na plažu.

Već dva dana se ta pesma vrti po opštinskom razglasu, da razgali promrzle prste komunalaca koji valjaju jedno osrednje brdo peska po štampanom betonu. Prave "posteljicu" za Bata Duletovo šabačko predizborno klizalište. Kao, Radmilini dunđeri nisu centar napravili pod libelu, javlja se zazor od skoro trijes santima na krajevima (ko li samo to izmeri) prostora predviđenog za klizanje. Boje se da im ne iscuri led pre nego se stvrdne ...
Dakle - plaža.
Voda na sve strane, koliko vam duša ište. Eto stiže i pesak. Samo fale još tri palme, i eto nama Otoka Sreće.
Da ne snimaju možda nastavak filma "Čuvar plaže u zimskom periodu"?
Boškovo klizalište, Popova plaža ... šta li je sledeće? Postizborna koalicija?

Šta ćemo ako prave predizborno klizalište, predizbornu plažu, a na kraju ipak ispadne samo postizborno klizište?
Da li znate kako se kaže "klizište" na engleskom jeziku?


Pa vi sad vidite, ko se sve u Negotinu posle gerometrije, algerovbre, olimpijade, safarija, numerologije, horoskopa, dunđerskih društava - bavi još i kabalom.

***
Šta god da se desi na tim martovskim izborima, znam pouzdano barem jednu stvar. U centru Negotina će, baš na ovom mestu, na proleće ostati blato.
To sigurno, za ostalo ne znam.

p.s.
Kako bre nikome, od tolikih silnih mozgova, ne pade na pamet da prvo preko štampanog betona prostre neku foliju, pa tek onda da naspu pesak. Lakše je za potonje sakupljanje i čišćenje, provereno. Kada prođe sezona pirueta i dvostrukih akslova.

Wednesday 23 December 2009

Ogledi o liberalizmu - 7. deo



Glava 7: Liberalizam posle Francuske revolucije

Revolucija je bila politički prevrat koji nije bilo moguće fiksirati - nije mu se mogao sagledati kraj niti se mogao predvideti dalji tok.
Naglo se počelo u XIX veku sa tumačenjem politike u "religioznim terminima" (METAPOLITIKA). Hrišćanstvo je počelo da se "ostvaruje". U ovakvom obraćanju se religiji ne postavlja pitanje spasa duše već se radi o razumevanju društva - religija se prilagođava savremenom trenutku, od hrišćanstva se pravi "svetovna religija".


Glava 8: Benžamen Konstan i liberalizam opozicije

Konstanov postrevolucionarni "istoricizam" služi da jasno ograniči legitimno polje političkog delovanja. Autoritet istorijskog delovanja u građanskom društvu stavlja politiku u podređen položaj. Postavlja se pitanje da li ona može da posluži kao opravdanje despotizma (pa makar i revolucionarnog)?
Konstan traži prirodno merilo, tj. ono što vlast ni u kom slučaju nema pravo da radi. Liberalizam postrevolucionarnog perioda ulazi između dva nejednaka autoriteta: autoriteta prirode i autoriteta istorije, i poziva se na jedan ili drugi zavisno od situacija u kojima želi da ograniči ovlašćenja političke vlasti.
Francuska revolucije je pokrenula ideju suvereniteta naroda, u smislu prevlasti opšte volje nad svim oblicima pojedinačne volje. Ovaj princip ne može da se ospori iako su pokušaji očigledni i evidentni, tj. postoje opasnosti njegovog sprovođenja u delo.
Postoje granice koje se ne smeju preći primenom principa suvereniteta naroda, jer se može izgubiti sloboda pojedinca.
Nijedan pojedinac, ili grupa pojedinaca, nema pravo da svojoj pojedinačnoj volji podredi sve građane - svaka legitimna vlast uvek zastupa većinu građana. Pritom, ta vlast ne može da radi šta hoće. Nadležnost vlasti prestaje tamo gde počinje nezavisnost i pojedinačna egzistencija. Društvo ne sme da pređe tu granicu svoje nadležnosti, inače postaje uzurpatorsko.
Društvo može da predstavlja čitavu naciju, ali je dovoljno da ugnjetava samo jednog građanina pa da izgubi legitimitet; zato je ideja o neograničenoj nadležnosti suvereniteta naroda opasna i pogrešna.

Konstan razlikuje slobodu starih (u antičkoj Grčkoj) i slobodu modernih (u savremeno doba).
  1. U antičkim gradovima-republikama njihova mala teritorija čini značaj svakog pojedinca većim. Svi učestvuju neposredno u odlučivanju o sudbini zajednice - lična volja je imala realan uticaj. Da bi sačuvali svoj politički značaj i ulogu u upravljanju državom, moralo se odustati od lične nezavisnosti u korist institucija; to ograničava slobodu i dovodi u pitanje sigurnost pojedinca. Ovde je u pitanju zadovoljstvo delovanja. Daju manje (ličnog) a dobijaju više (opšteg).
  2. Sloboda modernih se ogleda u predstavništvu u upravljanju, a da je volja, sloboda izbora dopuštena. Ovde je u pitanju zadovoljstvo mišljenja, a ne delovanja. Razvoj umnogostručuje načine da pojedinac bude srećan - dovoljno je da bude nezavisan u ličnoj oblasti delovanja. Veći je naglasak na ličnom zadovoljstvu. Žrtvuje se više (opšte) da bi se dobilo manje (lično).
Moderan čovek je suštinski podeljen između sopstvene zavisnosti i nezavisnosti, između SEBE (kako ga drugi vide) i SEBE SAMOG (kako sam sebe posmatra). Moguće je da je glavni izvor te podeljenosti, zapravo podeljenost između društva i političke instance koja ga predstavlja. Predstavljanje je izraz skepticizma pojedinaca, koji je pretvoren u instituciju kroz "predstavničku vladu". Pitanje je da li institucionalizovan skepticizam sadrži u sebi i dogmatizam ogromnih razmera - ovim pitanjem se bavi Tokvil, a ne Konstan.

Konstan tvrdi:
  • OPOZICIJA - osnovna politička pozicija
  • KRITIKA - intelektualni stav
  • IRONIJA - oružje
Konstan liberalizmu namenjuje ulogu govornika koji u parlamentu sedi u opoziciji.

***
Slažem se da je opozicioni stav kvaitetniji, i upražnjavam ga.
Sa našom, savremenom srbijanskom opozicijom stvari stoje daleko drugačije - danas je skoro nemoguće razlikovati poziciju od opozicije, vinere od luzera, kritiku od kritiz(v)erstva, ironiju od gvožđa.
Današnji moderni su kudikamo gori od onih antičkih. Tor je sve tešnji a broj zastupnika, predstavnika sve je veći. Srbija nam se polako pretvara u posredničko, predstavničko društvo. Gde predstavnici zaista predstavljaju narod - pojedinačno, tj. sami sebe.
Da podsetim, baš zbog "suvereniteta naroda" vođen je Treći Balkanski Rat krajem XX veka.

Preporučeni tekstovi:

Francuska revolucija - glavna dokumenta i arhive pisaca tog vremena, html, engleski
Vremenski niz i glavni datumi Francuske revolucije - html, engleski
Benjamin Constant - Wiki

* posebno zahvaljujem Spider Jerusalemu za dodatni link u komentaru ka tekstu iz Republike, a koji ovde ponavljam:
O slobodi starih u poređenju sa slobodom modernih naroda - Republika br.262 2001.

... individualna nezavisnost je prva medju savremenim potrebama; kao posledica toga, ne treba nikada zahtevati njeno žrtvovanje u cilju uspostavljanja političke slobode ...

Tuesday 22 December 2009

Vrana


Još jedna vrana koja je ove zime završila svoju karijeru u snegu.
Našao sam je danas ispred zgrade.
Mitološka vrana prevodi duše sa ovog na onaj svet, ali ume i da ih vrati osvete radi.
I zbog ljubavi.
Pojam u engleskom jeziku MURDER OF CROWS je inače jedan od najvećih neprijatelja onih koji sebe nazivaju još i "srpski prevodioci", posebno za prevode stranih filmova.
Ovaj pojam ni su snu ne znači "ubistvo vrana", kako se kreteni konstantno navlače.
Ne verujete?
Pa pogledajte onda istoimeni film, ali sa našim prevodom.
Radnja filma vrti se oko knjige u kojoj su opisana ubistva petorice advokata koja se potom i zaista dese, dok pisca optuže za zločin.
Kaže "vrane", a misli se na advokate.
Pa dobro, reći će neko, šta to onda znači?
MURDER OF CROWS je engleska zbirna imenica i prevodi se sa JATO VRANA.

A vrane, te ptice, šta je sa njima?
Postoje crne obične i bele neprilagođene.
Vrane.
Šta je to došlo glave ovoj jednoj sasvim običnoj, anonimnoj, crnoj vrani?


I ko zna koliko ih ima belih, takođe okončalih, ali se ne vide u snegu.
Ubijenih?

Videćemo.
Na proleće.
Kolika će biti cena demokratije.

***
Bele vrane nisu na prodaju.
Zato i jesu bele, a ne crne.
Neko ih je pomešao sa ovcama.
Ovce pasu dok su vrane na nebu.
Možda neko to ne vidi jer neće da podigne glavu?

Ja još ne videh leteću ovcu.

Sunday 20 December 2009

Otisak Nedelje - 20.12.2009.


Definitivno, prošlonedeljni predlog #1 ostavio je najveći Otisak na sve vas.
A ove?

Predlog #! - Deda Mrazova slava

Sveti Nikola tj. Sent Nikolas, dve su hristijanske slave istoga sveca, od koga vuče poreklo Deda Mraz. Ona prva dvojica su verski, ovaj treći Svetski. Nekako mi dođe miliji, verovali u njega ili ne.

U Negotinu se sprema novogodišnji spektakl "sto deda mrazovi s pola tone bombone". Još nisu uspeli da nahvataju navedeni broj dobrovoljaca koji ispunjavaju navedene performanse. Sa bombonama ide lakše. Da jesu u tome uspeli, mogli su onda juče da lepo organizuju i slavu za Deda Mraza, pardon - za Deda Mrazovi.
Bez veze. Bezveznjakovići.
Nekako mi je lepše i lakše da verujem u pravog Deda Mraza. Ne zato što donosi poklone ili ispunjava želje. Nego eto, tako.
Ko veruje, zna da Deda Mraz živi u njemu. I zato sam sebi uvek ispunjava želje.
I niko mu ništa ne može.

Predlog #2 - Daje se na znanje

Opštinski dobošar, poznatiji i kao website Opštine Negotin, konačno je objavio da su raspisani vanredni lokalni izbori u Negotinu. Konačno. Poslednji, a trebalo je prvi to da urade.
Ovaj sajt definitivno jeste ogledalo aktuelne vlasti.
Nisu se žurili, pretrgli da objave ovu odluku, a kukali su mesecima pre toga da hoće izbore i to što pre. Sada, kad su ih dobili - ćorak. Prpa neka? Ma neeee, samo su čekali 8 dana da objave iako piše u Službenom Glasniku da se objavljuje odmah. I beše objavljeno - odmah.
A da im se ipak oduzme informatika? Nekako im onaj doboš više pristaje ...

Predlog #3 - mRAket18

Citiram komentar Miloša S.
"Ajd da kazem i u vezi impresija oko marketa 18, cene i nisu bas popularne, enterijer je OK, osoblje za sad ljubazno, kupci smesni, tipicno negotinski, pravi krkljanac oko senzorskih vrata, ulazi se na izlazu, izlazi na ulazu, ma nije za nas Maxi, Intereks, Idea, mali smo mi jos za to! I gde ce u letnjim mesecima naslednici Zorza, Cuboka i Boksera da popiju po jedno ladno ispred ovakvog marketa?"
Tačno. Gde će?
Ovaj grad je izgubio dušu.

Predlog #4 - Braćevački kadrovi

Braćevac je selo u opštini Negotin. To znaju svi osim samih Braćevčana, čim njihovi najistaknutiji kadrovi svaki čas potežu da su iz Zaječara. A ima ih ... tih kadrova.

Da vidimo šta nam danas rade ti kadrovi?
1. Mirko je i dalje Premijer Vlade u kojoj mu je zamenik Dačić, a doživotni ministar zdravlja dr. Placebo Milosavljević. Naslediće tog i naredni premijer, u miraz, sad kad je javno primio vakcinu protiv smene.
2. Boško je to što jeste. Kaže da mu ne pada na pamet da bude predsednik opštine Negotin. Ni meni ne pada na pamet da budem predsednik Amerike, pa to ne pričam okolo. Već je gradonačelnik Zaječara, a i da hoće u Negotin - ne može. Ima da čeka 6 meseci na biračko pravo kao svaki drugi građanin. Taman dok prođu izbori.

O tome kako izgleda zaječarska vlast koja ispunjava obaveze i obećanja mogao bi mnogo više da vam kaže negotinski Artbajter koji je dobio nagradu na konkursu za grb Grada Zaječara, a koja mu ni dan danas još nije isplaćena. Pisaće se i o tome, bogumi.

3. Nocin je poseban slučaj domaćeg izdajnika. Izdade brata Cvetka. Tvrdio je da mu ni na kraj pameti ne pada da ga zakolje. Bili su cimeri. I prodade ga u Bačku, kao za priplod.
Ode Cvetko u kobaje kafanske.

Opasni su to kadrovi, opasni. Pazite šta vam kažem.

Predlog #5 - Gripovi

Postoje razne vrste gripova: svinjski, ptičji, pileći, mačji, kozji ... A i boleštije poput svinjske kuge, mačjeg kašlja, kokošijeg slepila i pilećeg mozga. I lude krave, da ne zaboravim.
Ludilo, što se kaže.
I majmuni piju vino kao prevenciju protiv gripa. Taj stari srpski lek za svaku boljku.

Predlog #6 - BezvEzni režim

Evropa ukida vize građanima Srbije. Ostaje sada na nama da obezbedimo i pare koje bi tamo trošili. Stvarno smo zaboravan narod.

Kada nam nisu trebali ni pasoši, da ne spominjem vize - nije nam valjalo. Pa smo sve srušili da bi čekali skoro dvadeset godina da nam opet ne trebaju vize. U Ujedinjenoj Evropi pasoši skoro da nisu ni potrebni, kao nekada za građane SFRJ širom sveta. Šta ti je kolo sreće.

E, ali ovima jedno vreme nisu bili potrebni ni pasoši niti vize. Imali su Waffen, luft und boden. Panzer Blizkrieg prelazak preko granica. Kakva bre carina ...
Shvatili su gde su pogrešili, pokajali se i izvinili svima. Zato danas Oni ukidaju vize Nama, a ne obrnuto.
Bez vIze ili bez vEze, odlučite sami.

Predlog #7 - ne seri

00
Ovaj predlog ima naslov baš onakav kakav je bio i odgovor na jedan anoniman komentar na blogu. Isti.
Dakle, kako je već rečeno, na negotinskim blogovima je primećena sledeća stvar:
Sve je veći broj anonimnih, kvaziuplašenih komentatora. Kao, boje se nečega na početku, da bi se to posle pretvorilo u provalu bljuvotina na lični račun autora blogova, političara, javnih ličnosti i njihovih članova porodica. Niko ne čita tekstove postova i komentariše ih, nego udri po guslama. Od pre neki dan, i administrator bloga negotinskog G17 uveo je kontrolu komentara. Prešla se granica dobrog ukusa. Izbori su raspisani i počela je kampanja.
Priznajem, nerado sam uveo kontrolu, ali ono što do sada nisam dopustio da dođe u javnost nadaleko prevazilazi sitne zajebancije i bezobrazluke koje možete pročitati.
Zaista, anonimni se sve više pale kako pada temperatura spolja a raste u usijanim šupljim glavama. Nazeb debelog creva ili zanoktice od neopranih čarapa? Sedimentacija je čudo ...
... prokleta CRVENA krvna zrnca, ama baš svuda ih ima.

***
Znate kako to izgleda kada se Tasmanijski đavo zaljubi do ušiju? Ne znate.
Preporučujem za laku noć da pročitate knjigu Srđana Krstića "Mefisto i Zlatokosa", izdavača Moć Knjige iz 2003. godine.
O zaljubljenom Mefistu, Čupaču duša i Sudiji na vratima Pakla, negativu Svetoga Petra na nekim drugim vratnicama. Neću vam reći ko je u ovoj knjizi crn a ko beo.
I o jednoj plavojki, zbog koje Matori šutira u dupe anđele i čupa im krila, dok ga špijuniraju i cinkare "višoj instanci" šta to radi sa Smrtnicom.
E vala, neka, kad guraju nos u tuđu guzicu, bitange malograđanske anonimne.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...