Wednesday 26 February 2014

Sorry, democracy is changing


Demokratija se menja.
Žao vam je.

- obavezno pogledati spot do kraja -

Izbor je jasan: mi smo vaš glas - crven, plav ili žut. Razbićemo, ismejati one zelene petom brzinom. E sad, što se tiče slobodnog izjašnjavanja - možete slobodno da ga sanjate, od toga nema ništa. Rukovaćemo se uz kez, sklopićemo insajderske dilove sa Pikovom Damom lično - jer Smrt šeta čak i Arkadijom - podmitićemo svakoga, poput daždevnjaka spavaćemo u vatri, jer moral stanuje tamo gde i moć.
Korupcija, moralni raspad... Mehula!
Žao nam je, demokratija se menja.

Ja nisam vaš slogan ili bedž, još jedan krstić u glasačkoj kutiji, niti deo vašeg sistema vrednosti ili vaš cilj - jer vi ne predstavljate moje najdublje misli i potrebe. Uvaljujete nam obrazovanje koje nas uči beskorisnim veštinama, stereotipe, medijske projekcije, dok za to vreme psiholozi industrije planiraju nove kampanje samo za velike biznise. 
Isto nam se hvata, bez obzira na boje partija.
Žao mi je, ali demokratija se zaista menja.

Killing Joke
Democracy (1996)

***
Dakle, možemo da glasamo kako hoćemo, biramo boje... isto nam se hvata, jer vi brojite listiće, prekrajate glasove po sopstvenoj volji i potrebi. Vremenom ćemo se na to navići, oguglati; zastrašeni izborom, poput ovaca ćemo se pomiriti sa sudbinom. Manje ili veće zlo - to ćete u naše ime vi odlučiti. Ionako je sve samo biznis, i to veliki.


Gadan vic, crnjak. Samo, da li je baš tako? 
Demokratija se menja, tek ćemo videti kome će na kraju biti žao.

Tuesday 25 February 2014

Pećina zaboravljenih senki


Pojmove ne povezujem.

Električni Orgazam

Otkazana je izložba političkih karikatura "Do izbora par putića" autora Jovana Prokopijevića, karikaturiste lista Politika. Organizatori iz zemunske galerije "Ikar", kao obrazloženje za telefonsko otkazivanje izložbe navode "da je reč o političkoj karikaturi". Autor pretpostavlja da je u pitanju karikatura sa pozivnice, na kojoj se nalaze Aleksandar Vučić i Ivica Dačić.

Politika, 26.02.2014.


A sada, rekoh, uporedi našu prirodu sa ovim stanjem. Zamisli da ljudi žive u nekoj podzemnoj pećini, i da se duž cele pećine provlači jedan širok otvor koji vodi gore, prema svetlosti. U toj pećini žive oni od detinjstva i imaju okove oko bedara i vratova tako da se ne mogu maći s mesta, a gledaju samo napred, jer zbog okova ne mogu okretati glave. Svetlost im, međutim, dolazi od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njihovih leđa.
Između vatre i okovanih vodi gore put, a pored njega zamisli da je podignut zid kao ograda kakvu podižu mađioničari da iznad nje pokazuju svoju veštinu.
Zamišljam, reče on.
Zamisli uz to još da pored tog zida ljudi pronose razne sprave, i to kipove ljudi i drugih životinja od kamena i drveta, kao i sve moguće tvorevine ljudske umetnosti, ali tako da one iznad zida štrče, i da pri tom, kao što to obično biva, pojedini od njih u prolazu razgovaraju a drugi ni reči ne govore.
Tvoje je poređenje neobično, reče on, a neobični su i tvoji zatvorenici.
Slični su nama, rekoh. Zar misliš da oni vide nešto drugo osim svojih senki i senki drugih ljudi, koje svetlost vatre baca na suprotan zid pećine?

Platon
Alegorija pećine, iz sedme knjige Države


U selu Brestovac, kraj Negotina, vukovi su prošle noći načinili pokolj u toru domaćina D.S. On je stado sinoć, kako to inače radi svaki dan, zatvorio u štalu u svom dvorištu koje je ograđeno zidom, zaključao vrata štale, ostavio čak upaljenu jednu lampu i otišao na spavanje. Vukovi su se iz obližnje šume kroz rupu u zidu uvukli u dvorište, ušli u štalu kroz jedini i vrlo uzan prozor bez stakla, napali usnule ovce. Nekoliko su čak izvukli kroz taj prozor napolje, u dvorište. Za sve to vreme niko u domaćinstvu D.S. nije ništa čuo. Kada su ujutru ustali imali su šta da vide - dvadesetak mrtvih ovaca, što u dvorištu što u štali, ostale su bile sve izujedane i izranjavljene. Interesantno je da vukovi nisu dirali kravu i tele koji su takođe bili u štali, ali ni svinje u oboru. Neke komšije sumnjaju da je u pitanju bio samo jedan vuk, koji je to već radio u još nekoliko domaćinstava tokom prethodnih mesec dana. D.S. kaže da u dvorištu nije imao psa čuvara jer su mu prošle godine jednog pojeli vukovi; sada je nabavio štene šarplaninca, ali žali što će proći vreme dok ne odraste da može da mu čuva kuću i imanje. 
Očajni domaćin se jutros obratio za pomoć nadležnima u opštini Negotin, poput ostalih oštećenih meštana, ali do ovog trenutka nije dobio nikakav odgovor, iako je predsednik Skupštine opštine Puljecović (DSS) istaknuti član lovačkog društva "Hajduk Veljko".[1]

TV Krajina Negotin, STV Negotin, Kurir, Glas
avgust 2003. godine


Ideja je potekla od članka Džudit Turman u Njujorkeru, o pećini na jugu Francuske, otkrivenoj 1994.godine, koja krije najstarije pećinske crteže ikada pronađene. Verner Hercog je odlučio da dokumentuje ovo otkriće od izuzetnog kulturnog značaja. Prilikom prve posete pećini, primetio je da su crteži naslikani na neravnim i izbočenim površinama tako da pri treperavoj svetlosti vatre deluje kao da se kreću. U tome je prepoznao duboke korene filma i prve pokušaje čoveka da stvori pokretne slike. Stoga je odlučio da svoj film snimi u 3D tehnici, da bi što vernije gledaocima dočarao utisak koji je imao praistorijski čovek.
Ova pećina je zabranjena za posetioce zbog rizika od oštećenja crteža, te je Hercogov film verovatno jedina prilika da ljudi širom sveta na jedinstven način dožive fantastičnu atmosferu podzemne riznice. Kritičari ističu da "Pećina zaboravjenih snova" nije samo film o praistorijskim crtežima, već i film koji poziva na promišljanje veza između umetnosti i svakodnevnih rituala i uticaja koji naši davno zaboravljeni preci i dalje imaju na nas.

RTS 24.04.2012.
iz najave premijere filma Vernera Hercoga "Pećina zaboravljenih snova"


Radije ću umreti na nogama nego provesti život na kolenima.

Emiliano Zapata
krilatica

***
Emiliano Zapata, običan meksički seljak i filozof agrarne revolucije, ubijen je u aprilu 1919. godine iz zasede. Proveo je život u skladu sa svojom krilaticom.
Ovce (uglavnom) ne lete, valjda je to razlog što nemaju krilatice.
Šta će uraditi ovdašnje pećinske ovce, okovane lenjošću, strahovima i autocenzurom, kada im se ugasi vatra (dok blenu u ružičasti ili fejsbuk zid), jer niko nije našao za shodno da se bakće njenim održavanjem? Kada ostanu u mraku samospoznaje, da li će i tada nastaviti da žmure? 
I ćute?
Vatra je simbol znanja - o tome se podosta da naučiti iz sudbina Prometeusa i Lučonoše. Bez nje će pećinske ovce zauvek ostati u mraku, čkiljeći prestrašeno u sve ređe tračke svetlosti preko zida, nadajući se kako je to i dalje samo statična igra senki, moleći se da i ovoga puta preko zida ne dolazi zli vuk baš po njih. Ovce ne žele da čitaju Nimelera ili de Boatjea, jer je čitanje ionako besmisleno u mraku za koji su same odgovorne.
Država Srbija se ponaša kao da je na sedmom nebu platonske ljubavi građana prema kasti politikanata-silovatelja. Do sedme knjige još nije stigla, jer nije uspela da završi ni prvu kako treba. Dobrim delom je to tako zahvaljujući nezainteresovanim ovcama da bilo šta čitaju. 
I urade.

_______________
[1] Naknadno je bila organizovana hajka u kojoj je učestvovalo sedamdeset lovaca, ali bez ikakvog rezultata - vukovi kao da su u zemlju propali.
Ili pećinu.

Thursday 20 February 2014

Izbori kao ogledalo budućnosti


Naši su sociolozi, ekonomisti i politikolozi već u velikom broju osvrta i komentara analizirali razloge raspisivanja izbora, očekivanja učesnika i moguće posledice po društvo, ako se očekivani rezultati ostvare. Verovatno će nadmoć jedne stranke biti ubedljiva, politikantski  će pragmatizam opet biti prisutan u postizbornim kombinatorikama, a frustriranost i apstinencija velikog broja birača biće osnovna karakteristika izbora.
Ali, nije suština u tome. Sve i da rezultati budu potpuno neočekivani i obrnuti, efekat za građane Srbije biće sličan.


Osnovni je problem što ne postoji suštinska razlika  u ekonomskom programu koji se nudi kao spasilački, a u viđenju društvenih odnosa, razlike su skoro zanemarive. Zato ovoga puta suštinski izbor između različitih opcija i ne postoji. Biraju se samo ličnosti koje će sprovoditi isti program, a u tom izboru odlučujuću ulogu igraju populizam, velikom i dugotrajnom krizom stvorena potreba za vođom-izbaviteljem i izuzetno visok stepen neobaveštenosti o stvarnim uzrocima krize.
Kakve god parole i fraze nudili čelnici političkih stranaka (posao za sve, socijalna briga, vreme za promene itd.), iza njih stoji tvrd neoliberalni model daljeg stezanja kaiša – na teret najvećeg broja građana, zaposlenih, nezaposlenih, studenata i penzionera, privatizacije javnog sektora i rasta zaduženosti. Siromašenje i beznađe i posledično sve veća okrenutost desnim, fašističkim opcijama, biće nezaobilazne posledice izabranog puta. Čak i oni koji tvrde da je dosta stezanja kaiša, da je vreme za ulaganja u nova radna mesta, ne kažu kako će to da izvedu, a da ne dođu u sukob sa  najvećim kreditorima, koji su ujedno i najžešeći promoteri neoliberalnog puta.

Šta možemo da tražimo od političara, a da izbori dobiju bar neki smisao, osim puke borbe za zahvatanjem što većeg učešća u vlasti?

Vrlo precizne programe ekonomskog oporavka, jer su i vlast i opozicija imali dovoljno vremena da sagledaju situaciju i osmisle rešenja. Ako to nisu učinili, čemu izbori koje pravdaju upravo potrebom da dobiju podršku građana za sprovođenje programa. Kojih programa? Do sada ih nismo videli. Ili da priznaju da programe nemaju, da će prihvatiti direktive MMF-a, Svetske banke i evropskih institucija I da  potpuno veruju da će to dovesti do boljitka baš ovde, iako nigde nije.
Možemo da tražimo transparentnost i postupanje po procedurama, čak iako su usporavajuće i zaostale. Ta sklonost ka zaključivanju poslova iza zatvorenih vrata i daleko od očiju javnosti, pod velom državne tajne i viših interesa u ime države i naroda, širom otvara vrata korupciji i ogromnim promašajima sa dugoročnim posledicama. Pravdanja koja smo do sada čuli, direktno vređaju zdrav razum i više nisu uverljiva ni za osnovce.
Da nam pokažu jasnu dugoročnu ekonomsku računicu i posledice po prihode države i po građane koje će nastati prodajom javnih dobara i usluga, a da izgovor za to ne bude sprečavanje krađe u javnom sektoru, jer se zbog toga ne sme prodavati opšte dobro (“ne kolje se vo zbog kile mesa “), nego se sprovedu načini zaštite društvene imovine.

Da li će političari odgovoriti na takve zahteve?

Sasvim sigurno neće. Da imaju odgovore i da su zaista spremni da rade u interesu države i građana, a ne u svom ličnom i stranačkom, ne bi im trebali izbori.
Do izbora je ostalo manje od mesec dana. Nije slučajno odabran tako kratak rok, “da se Vlasi ne sete”. Svakodnevno smo bombardovani potpuno beznačajnim, čak bizarnim podacima o ličnostima koje su glavni učesnici stranačkih kampanja, ali ni u tragovima nema pravih informacija o njihovim stvarnim budućim potezima, a cenu ćemo (kao i do sada) mi plaćati.
Svi oni imaju svoje web prezentacije i svoje i javne medije. Zašto im ne oročimo da nam u sledeće dve nedelje vrlo jasno, bez fraza i magle, predstave svoje pisane programe, sa taksativno navedenim koracima, izračunatim efektima, izvorima sredstava i rokovima ostvarenja. Pa to se traži čak i od malih privrednika kada se upuštaju u privatni biznis, a mi to ne tražimo od onih koji se upuštaju da vode državu i odlučuju o sudbini miliona ljudi.
Ako to nisu u stanju da nam pokažu, neka se povuku iz izborne trke. Ako stvarno imaju tako precizne programe sa rokovima, treba da budu svesni da ćemo im za svako probijanje rokova i za svako neostvarivanje ciljeva tražiti opravdanje ili ćemo ih menjati. Novim izborima ili na ulicama i trgovima.
Na ovom nivou ekonomske bede i socijalnog beznađa koje smo dostigli upravo zahvaljujući svim tim istim političarima koji učestvuju u ovim izborima, nema više tolerancije prema njihovim apetitima i motivima.

Mi se pitamo, ne oni.


Ljiljana Latinović

(autorka je ekonomista i članica Građanskog saveza)


GrađanskiSavez.rs

Wednesday 19 February 2014

Poslanica čaušima


Kako se izborna kampanja zahuktava, tako po društvenim mrežama raste broj priča o sve agresivnijim nastupima aktivista stranaka sa posebnim potrebama, o njihovim nasrtajima na izloge, zidove ili vrata domova. I na pokojeg domaćina...


Vlasniku jednog lokala u centru Negotina, kome bašibozuk godinama uništava izloge lepeći svoje propagandno đubre na njih do debljine od nekoliko santimetara, ili kontraški ih cepajući i žvrljajući po istima, pukao je film pa je okačio gornje upozorenje na svoje izloge. Da se kojim slučajem ne bi ponovilo ono što mu rade već godinama:


Možda mu gramatika i nije jača strana, ali čak i kilavi zakoni ove kilave zemlje jesu na njegovoj strani. Sudovi i inspekcije - e, to je već nešto drugo.


Kao u slučaju privatnih lokala, sve ovo važi i za one koji bezobzirno maltretiraju stanare po stambenim zgradama i kućama, lupajući i zvoneći im na vrata bez ikakvog reda i smisla. Poštanski sandučići su zatrpani njihovim reklamama za bofl politiku, što dodatno izaziva nervozu stanara koji mahnito iste cepaju i bacaju po stepeništu - nešto frekventnije nego što to uobičajeno rade sa pikavcima ili korišćenim ulošcima, ali to je ionako stvar domaćeg folklora... zar ne.


Kućni red važi za sve, kako za stanare tako i one koji tumaraju stepeništima i hodnicima, ulaze u dvorišta, plaše kerove i kokoške. Poput privatnih kuća, i većina stanova je prešla u privatno vlasništvo, tako da svako ko mlati praznu slamu u sitne popodnevne časove, jehovnjački obigrava od vrata do vrata i valja laži svojih gazda iz centralnih komiteta i kabineta, mora na umu da ima i sledeće: ulazi i stepeništa zgrada su zajedničke prostorije u privatnom vlasništvu, za njihovo korišćenje odgovorni su sami stanari, tj. vlasnici. Ukoliko na ulaznim vratima stambene zgrade stoji upozorenje da bacači letaka i popisivači glasova (podobnih i nepodobnih, podjednako) nisu dobrodošli, to znači samo jedno - da nisu dobrodošli i da ne treba da ulaze u tu zgradu i ometaju privatni posed. Parteijugend nisu službena lica poput poštara, policajaca, hitne pomoći, vatrogasaca, komunalaca ili radnika elektrodistribucije, kojima se pravo ulaska ne može ograničiti zbog prirode posla kojima se bave. Koliko god se ovi "nepoželjni" primali, radili sve to sanjajući kako će se postizborno ogrebati za posao pa i sami postati službena lica, to im ne daje za pravo da bilo koga uznemiravaju na njegovom pragu.
Osvanula su prva upozorenja stanara, namenjena partijskoj pešadiji u jurišu na radna mesta:


Aleksandar Vučić zna danas da kaže kako je zakon jednak za sve, ali se pravi blesav kada to treba podjednako da važi i za njegove magarce koji u poslednje vreme sebi daju za pravo da ljudima smeju čak i da prete "postizbornim posledicama", jer im je vrlo plastično objašnjeno za koga i zašto nećete glasati. U priručnicima NDI koji su im usvrdlani u usijane glave jasno piše da ne smeju da budu neuljudni i agresivni, u slučaju negativog kontakta moraju da odu dalje i u svoje spiskove "sigurnih glasova" upišu da se na ta vrata više ne kuca jer je to gubljenje dragocenog partijskog vremena. O uznemiravanju i prosleđivanju vašeg imena direktoru ili vlasniku firme u kojoj (nekom srećom) radite - ne piše ništa.
Naravno, druga je stvar ukoliko ste lično pozvali nekoga od njih, što i dalje ne znači da smeju da treskaju na svaka vrata dok ne stignu do vaših. 
Ili da siluju poštanske sandučiće.


Zakon o stanovanju, komunalne i druge lokalne uredbe propisuju prava i obaveze građana po pitanju održavanja i čistoće njihovih zajedničkih prostorija u koje spadaju ulazi, stepeništa, podrumi, tavani, vešernice, kotlarnice, termopodstanice, neposredni prostor oko samih zgrada, njihove fasade i krovovi. Važi za sve ono čemu nije mesto u navedenim prostorijama. Ponavljam - sve, i svakoga.
Ukoliko ste na ulaznim vratima zgrade ili kapiji svog dvorišta jasno istakli upozorenje da je partijaška propaganda nepoželjna u vašem životnom prostoru, ostaje još samo da ih ne pozivate i puštate na vaše vlasništvo. Jedino tako ćete imati pravo da ga branite.
Veliku potporu neradu nadležnih inspekcija i sudova pruža ćutanje građana. Standardni bezobrazluk sa jedne, i fatalistička filozofija u praksi sa druge strane, zaista odlično funkcionišu i predstavljaju stubove ovog podivljalog društva.

Kako god ko od vas hteo, predlažem onima koji se sa ovim divljacima i njihovim ponašanjem ne mire, da na svoje ulaze postave ovaj saobraćajni znak:

Vratite se odakle ste došli.

Ovo je saobraćajni znak iz grupe znakova obaveštenja. Za one koji se na njega ogluše, sledi znak iz grupe znakova izričitih naredbi, pa ako je i to nekima nerazumljivo, onda zna se - grupa znakova opasnosti, kao ultimativna mera. Da ne bude posle "nismo znali".

Sami neka izaberu tehnologiju, da li će se okrenuti ili otići u rikverc.
Ionako su iz rikverca i došli.

***
Drugovi po partijama sa posebnim potrebama, smatrajte ovo za najozbiljnije i zvanično upozorenje da ste nepoželjni u mojoj kući. Upozorenje je, shodno domaćim uzusima, uredno okačeno pribijanjem na javnom mestu - blogovima, fejsbuku i tviteru. Pošto znam čak i imena nekih od vas, zaduženih da ovo pratite i čitate, prenesite svojim gazdama poruku u originalnoj verziji, bez ulepšavanja. Neće se dobro provesti niko od onih koji pokušaju da mi siluju poštansko sanduče ili zvono na vratima.

Da ne bude posle kako niste znali da ionako ništa ne znate.

Sunday 16 February 2014

Ludaci su preuzeli ludnicu


U Srbiji je sve na kupoprodaju. Jeftinoća jedna - da presviseš. Evo nekoliko primera najnovijih oglasa na domaćem tržištu preokretnina.

1. odbornici


Čuveni Nicolae Tulimirescu iz "Stranke nijednog od ponuđenih odgovora na vlaškom", pred voždovačke lokalne izbore u decembru prošle godine, okačio je na sajt "Lako do posla", u rubrici "vrući poslovi" (hotjobs), oglas u kome vabi kandidate za odbornike u skupštini te beogradske opštine. Posebno obratite pažnju na struku neophodnu za kvalitetno predstavljanje sugrađana kojima ćete izbunariti glas.
Oglas nije kriv za konačan nulti skor; mora da je nešto drugo bilo u pitanju. Možda domnu Tulimir nije potrefio jezik ciljane grupe? Draku bi ga znao.

2. kontrolori


Famozni stečajni ministar Radulović se setio jedne davno zaboravljene fore, da pozove narod na kontrolu glasanja (u formi članova biračkih odbora) - u njegovo ime. Ali ne i za njegove pare, iako u pozivu piše "dežurstvo na izborima se plaća". Naravno da se plaća, ali ne iz kase onoga za koga dežuraš, već na račun svih - iz budžeta države. Privilegija je da te država plaća za ovu zajebanciju, a ne rad. Rad bi bio 'izvadi bre pare iz svog džepa pa plati, stipso grebatorska', i tako učini pravu reformu u ponašanju političara. Neko će reći 'pa šta, što se drugi nisu toga setili?'. Pa ništa, ukoliko vam je pa šta. Oni ne mogu da se sete, zato što imaju gladnih posedovalaca članskih knjižica, barem za po pet kompletna sastava biračkih odbora na svakom biračkom mestu u Srbiji - i to u redovnom i proširenom sastavu, podjednako. Očigledno da ih drug Saša48 nema, pa se dovija i izvodi besne gliste. Nije mi samo jasno šta će mu sve to, pored silnih konsultantskih apanaža po domaćim ofisima NALED, GIZ, US Embassy Belgrade, OEBS, European Council...
Znao sam da je Radul-beg nadasve duhovit čovek, čim toliko podseća na Martija Feldmana.

3. glasovi


Na portalu KupujemProdajem osvanuo je oglas koji smo svi toliko dugo čekali: prodavac po imenu "Kristijan" nudi svoj, plus glasove članova porodice i prijatelja - po povoljnoj ceni koju će, naravno, po kontaktu dogovoriti sa Bingom. Pardon - partijom koja ponudi keš u zamenu za glasove. Navedena je početna cena licitacije od 1 dinar, a do sada je oglas pogledan 15 puta.
Boj ne bije svijetlo oružje, ali da jedini komad koji imaš prodaješ, pa još za dinar... U srbiji su glas i obraz, jeftina i lako kvarljiva roba. Rekoh ti ja, Bing - prava sitnica.

Posle svega već viđenog, neizbežno sledi pitanje: 
- Da li su ludaci uspeli da preuzmu ludnicu?

Jedan od odgovora na to pitanje nalazi se u starom hitu Fun Boy Three "The lunatics (have taken over the asylum" iz 1981. godine.


Prevedeno na Srpski, to izgleda ovako:

Živim na klinici punoj cinika
Koji bi ljudima da zavrću ruke
Oni posmatraju svaki naš pokret
Jer smo svi na njihovom spisku

Ludaci su preuzeli ludnicu

Bez nuklearki, reče kauboj
Ko sam pa ja da se s tim ne složim
Jer kad tom ludaku kvrcne u mozgu
Eto njegovih nuklearki po mojoj glavi

Ludaci su preuzeli ludnicu

Video sam mnogo gladnih lica
Ali nikako ne mogu to da shvatim
Jer oko nas je toliko mnogo hrane
Koju niko neće da im odnese

Ludaci su preuzeli ludnicu
Oduzeli mi pravo na izbor
Oduzeli mi stav
Oduzeli mi ponos
Sve su mi to oduzeli
Ti ludaci su preuzeli ovu ludnicu
Oduzeli mi porodicu
Oduzeli mi pravo na govor
Oduzeli mi stav
Oduzeli mi pravo da izaberem

Možda vam je naziv benda neozbiljan (Tri Lakrdijaša), ali njihovi stihovi su daleko od neozbiljnosti. Terry Hall, Neville Staple i Lynval Golding su muzičari odrasli u Engleskoj šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka, u vreme očajne ekonomske i opšte društvene krize koja je iznedrila dva faktora od ključnog uticaja na potonju istoriju Ujedinjenog Kraljevstva: punk & Maggie T. (koja je sanjala o tome da će 1984. na njenoj farmi večno da traje).


- Ima li kod nas ludaka, i da li je Srbija ludnica?

Kvazirepublika Srbija već godinama podseća na Ujedinjeno Kraljevstvo sedamdesetih, ali nema ničega nalik na punk, socijalni bunt, pobune ofarbanih i imigranata kojima se pridružuje bela sirotinja, štrajkove, barikade, sukobe s policijom koja štiti lopove...
Ima kod nas i nekih stvari koje postoje, a da su postojale i kod njih: propale firme koje se masovno gase, pad zarada, inflacija, astronomske kamatne i poreske obaveze građana, porast belog đubreta organizovanog u tajne i javne profašističke bande, enormno raslojavanje stanovništva na sve siromašnije i sve bogatije, sumanuti i beskrupulozni političari, njihov cinizam kome ni nebo ne predstavlja limit, divljanje raznih "službi" i zadiranje u živote građana, američko (i drugo) uplitanje u unutrašnje stvari, fantazije filovane arapskim kapitalom, podivljali članovi kraljevske porodice (o da, Srbija jeste monarhija, jedino što je u toku tihi rat između nekoliko skorojevićkih dinastija za prevlast - Englezi su s tim završili još 1587. godine). Imamo čak i jednu paćenicu, napumpanu energetskim ministrovanjem, ubeđenu kako bi i sama jednoga dana mogla da postane gvozdena, poput njenog Gospodara.
Imamo mi svašta, i nemamo skoro više ništa.

Svi ste isti...

Odatle i tri sumanuta oglasa sa početka teksta, sva tri ponukana politikantstvom koje je najunosnija i skoro pa jedina vrsta biznisa koji cveta u ovoj zemlji. Zapravo, navedeni primeri predstavljaju klasičan oglas za posao u privatnoj firmi, u kojoj se plate dele iz državne kase: redovna novčana primanja odbornika/poslanika, naknade za članove biračkih odbora, kupovina glasova/glasača novcem koji stranke arče iz državnog budžeta. Tu se nalaze svi elementi vulgarkapitalističkog poimanja sveta u glavama balkanskih oborknezova - farsično tržište roba (partije, odbornici i poslanici) i usluga (glasovi), državna regulativa koja ih štiti kao bele medvede, kvazipolitizovan i banalizovan javni sektor (u koji spadaju stranke jer nisu samofinansirajuće, pa shodno tome ni podložne bankrotu usled lošeg poslovanja), forsiranje najvećih kompanija (stranaka) na račun zajedničke kase, neformalna i nelegalna privatizacija političkih organizacija i njihovo pretvaranje u privatna preduzeća za ucenjivanje i zapošljavanje u vlasništvu Malih Bogova. Čist real-ideološki neoliberalizam, kako bi to neki nazvali.

Srbija odavno podseća na ludnicu, u kojoj se svi ponašaju kao da su ludi. U njoj su ljudi toliko sluđeni, da više i ne obraćaju pažnju na to šta im rade stvarni ludaci. U Srbiji, izgleda nema dovoljno ludih da se pobune i pobrinu (makar) za sopstvene živote.
Svima nam uporno navlače ludačko-glasačke košulje, ubeđeni u to da nam čuvari nisu uopšte potrebni, jer će svakog ko bude dovoljno lud da se usprotivi, sami ućutkati ostali ludaci. Funkcionalna autocenzura, kao savršena terapija za pacijente poplašene visokim računima za struju, utrošenu na svetleće reklame za elektrošokove.
Sluđeni građani/glasovi su zatvoreni u ludnice/glasačke kutije, koje čuvaju članovi biračkih odbora u ime kandidata za odbornike, poslanike, predsednike... ludake.

... nismo, nismo svi isti

Zaista, pita li se još neko u ovom burdelju od države:
- Da li su ti ludaci konačno preuzeli ovu ludnicu?

Saturday 15 February 2014

Papirus u rukama


U negotinski ogranak Penzionerske interesne zajednice demokrata (PIZD) - onaj od nekoliko njih, koji u svojim rukama trenutno drži partijski pečat - konačno je stigao papirus iz Beograda (u dva primerka), u kome im zvanično dopuštaju da 16. marta izađu na lokalne izbore u koaliciji sa demokratama.
Našim pouzdanim i proverenim tajnim kanalima uspeli smo da se dokopamo kopije tog dokumenta koji su potpisala oba faraona vladajuće penzodinastije: Tut-Ankrkh-Jovan Drevni i Tut-Ankrkh-Milan Prezreli. Dokument pružamo konzumentima bloga na uvid & dalje detaljno proučavanje, čisto da ne bi promakla neka kvačica koja bi mogla da poremeti sreću prilikom podnošenja liste izbornom organu.


I tako, konačno je verifikovan savez DS i PIZD povodom lokalnih izbora u Negotinu. Sada samo ostaje da tu listu predaju OIK posle provere potpisa i eliminacije duplikata koje im je u nekoliko desetina slučajeva podmetnuo SPS čisto da ih nerviraju.
Do sada su za lokalne izbore podnete i prihvaćene dve liste (SPS i SNS). Utisak je da niko ne želi da bude treći, iako još nekoliko partija ima gotove liste i potpise. Nekako, svi se plaše tog rednog broja 3 koji je na republičkom glasačkom listiću već zauzela koštunjava mumija. Eto, tako se i u DS pribojavaju da ne postanu DSS, da ih glasači ne pobrkaju dok zaokružuju preporučeni redni broj na dva glasačka listića - lokalnom i republičkom.
Ako će ih pobrkati samo zbog rednog broja, onda nema zime. Samo da ne bude zbog nečega drugog, i to onog istog zbog čega se te baksuzne treće sreće pribojavaju i u LDP.
URSuljice su, što se toga tiče, brigu prebrinule: bez obzira na redni broj ispred imena kandidata, oni će uvek biti #1 na listi SPS, baš kao i oni drugi na listi SNS pod #2.
Nešto mi nije jasno: Zašto se svi oni silno boje tog rednog broja svoje nekadašnje partije?!
Ako im ništa drugo ne pomaže da se okuraže, neka Opštinska izborna komisija danas proglasi nevažećim redni broj 3 na glasačkom listiću, i odmah proglasi sve ostale pod rednim brojem 4. Pa da onda konačno malo odahnu za vikend.
Mada, ništa im ne bi falilo da su svi kolektivno stavljeni pod lokalni #3, baš kao i na republičkoj listi. Da se okupe pod tom čuvenom Trulom šljivom broj 3, što zrela je već 20 godina i prkosi zakonima prirode & društva podjednako kao i oni faraoni s početka.
Bilo bi lakše, al' stvarno.

***
popodnevna ispravka:

Koalicija DS-PUPS danas je ipak stisla petlju, progutala koštunicu i predala svoju izbornu listu pod rednim brojem 3. Svaka čast, junaci, svaka vam se šljiva pozlatila!
E sad, što su ovim potezom spasili belaja i raznih asocijacija neke četvrte - nema veze.
Ionako je sve to samo još jedna tombola, u kojoj se treba nekako odbraniti od navale silnih koštica koje stalno preskaču iz jednog u drugi bubanj, i ne daju se smiriti.

Friday 14 February 2014

Zvoni, kucanje ne radi


Odluka vladajuće Srpske napredne stranke da raspiše vanredne izbore prestavlja logičan potez. Višemesečno razvlačenje po medijima na temu "dileme" raspisati vanredne izbore ili ne, konačno je završeno. Svi smo znali da će izbora biti. Koja to stranka ne bi raspisala izbore, u trenutku kada se njen lider tako uspešno predstavlja kao spasilac nacije, pritom ima i visok rejting? Aleksandar Vučić živi svojih 15 minuta slave, i trenutak je da osigura svoju političku poziciju za godine koje dolaze. Njegov budući položaj neće biti ni nalik prethodnim; on će verovatno voditi Vladu u naredna dva mandata, a svi znamo šta to znači - potpuna kontrola svih političkih i ekonomskih procesa u zemlji.
Zvuči poznato?


Boris Tadić, bivši predsednik Srbije i bivši lider Demokratske stranke, imao je svoj trenutak slave 2004. i ponovo 2008. godine - i bio ubeđen kako će taj trenutak trajati večno. Iako Tadić nikada zvanično nije bio premijer, on jeste vladao iz senke, tj. iz Predsedništva. U međuvremenu su se Zli Radikali, protiv kojih smo tokom devedesetih navikli da glasamo, transformisali u Naprednjake pod budnim Tadićevim okom, i uz njegovu podršku. Sada, kada su uloge postale obrnute, Demokratska stranka se "predstavlja" kao manje zlo - po definiciji. Srpska napredna stranka, naravno, sebe nikako ne predstavlja kao zlo - oni su raspoloženi, kako tvrde, da spasu naciju i njenu budućnost. Međutim, ono što naprednjaci ne razumeju, baš kao i mnogi pre njih, jeste činjenica da bez demokratskih institucija koje ne zavise od odnosa političkih snaga, nema prave demokratije.
To što nismo u ratnom stanju, koje je jedan deo srbijanske javnosti svojevremeno proglasio za svoj glavni cilj, zapravo nije dovoljno za normalan, civilizovan život. Ljudi ne umiru samo u ratu, već i zbog siromaštva i depresije izazvanih nehumanim uslovima života.


Kada smo poslednji put imali izbore, jedna mala ali glasna, neformalna grupa pojedinaca razumela je da prešaltovanje od demokrata ka naprednjacima, i obrnuto, ne donosi nikakvu vitalnu promenu. I tako, odvažili smo se na beli glas - da izađemo na izbore, ali da nikome ne damo svoje poslednje sredstvo borbe, svoj glas.
Atmosfera u kojoj je jedino preostalo pravo u političkom životu da branimo svoj glasački listić, govori dovoljno o sebi. Samo zatvorenici imaju pasivno pravo u donošenju političkih odluka - da biraju, ali ne mogu da budu birani.
Lično sam bio zadovoljan kada sam video toliki broj belih glasačkih listića na dan izbora u maju 2012. godine. Naivno sam poverovao kako će to zazvoniti na uzbunu, i da će politička klasa odreagovati. Poverovao sam kako će to biti slučaj makar sa demokratskim i liberalnom krilom političke sfere.
Nažalost, od 2012. smo svedoci autodestruktivnog ponašanja opozicionih stranaka, koje su se trudile da postanu "dopadljive" ili "konstruktivne", kako su one to nazvale, u odnosu na vladajuću stranku Aleksandra Vučića, da bi tako opstale u novom političkom okruženju. Imali su obilje prilika da učine pravi korak i ubede nas kako su razumeli sopstvene greške iz prošlosti, što bi bio signal za nas da možda ponovo porazmislimo i pružimo im podršku. Međutim, kako je vreme prolazilo, oni su pružali samo dalja razočarenja.
U međuvremenu, naši politički protivnici, Vučić i Ivica Dačić, započeli su pregovore sa EU i potpisali Briselski sporazum, manje-više priznajući nezavisnost Republike Kosovo. Bili smo svi iznenađeni ovim rezultatom, koji smo zapravo godinama očekivali od Tadićevih demokrata. Umesto toga, rezultat je došao sa najmanje očekivane strane. Međutim, odgovornost socijalista i naprednjaka za ratove i genocid na prostorima bivše Jugoslavije, ostala je netaknuta. Pored toga, oni nisu uradili skoro ništa na uspostavljanju institucija koje bi bile nezavisne od volje najmoćnijih pojedinaca i grupa u zemlji. Javni poslovi su i dalje predstava za jednog glumca, tako da jaka veza politike i svakog dela javnog života ostaje netaknuta. U stvari, osim Briselskog sporazuma i početka pregovora sa EU, koji zaista predstavljaju značajan uspeh, Vlada Dačića i Vučića je u svemu ostalom bila bezuspešna.


Koje su stvarne razlike u društvu ili načinu života posle 2012. godine? Da li je bilo nekih značajnih reformi? Rekao bih da je sve uglavnom isto kao pre 2012. Kako se malo toga promenilo, ubeđen sam da bi trebalo ponovo poništiti glasački listić. Pokazali smo moć da jednu stranku ili predsednika zamenimo drugim, međutim državni mehanizmi i dalje funkcionišu isključivo u zavisnosti od volje političkih partija i nekolicine moćnih pojedinaca. Da li ćemo učestvovati u daljem jačanju takvog sistema vlasti, i partijama koje se otvoreno predstavljaju kao vlasnici naših života dati legitimitet i podršku?
Uloga, značaj i uticaj ovdašnjeg onemoćalog civilnog društva biće ponovo na probi tokom predstojećeg perioda kampanje. Uticajni pojedinci, intelektualci, opozicioni lideri i ostali kreatori javnog mnjenja će morati da odaberu na čijoj su strani i u to ime voditi kampanju - ili neće pristati da nasednu na to i pozvaće ljude da ponovo glasaju belo.
Za sada, izgleda da će beli glasovi ove godine predstavljati lični čin, bez podrške pripadnika javne sfere, iako stav političkih elita prema nama, pa i njihova moć, i dalje ostaju nepromenjeni. Oni nas i dalje smatraju svojim zatvorenicima koje pozivaju samo kada im zatrebaju - kada se otvore biračka mesta. U međuvremenu, naš glas će ostati ućutkan ili prigušen u kakofoniji srbijanskog javnog života, jer nemamo stvarnu moć da utičemo na postupke koji bitno utiču na naše živote. Nakon pretpostavljene Vučićeve pobede na proleće, ništa više neće biti isto, ali sve to isto važi i ako budemo podržali Đilasa. Naši politički lideri su listom proizvod loše političke kulture i opštih okolnosti za koje su oni sami lično odgovorni.


Međutim, treba uvek imati na umu da i mi takođe snosimo određenu odgovornost, prilikom donošenja odluke koju stranu podržati, ukoliko ih uopšte ima. Svrstavanje uz bilo koju od političkih partija, u ubeđenju da će izbor između većih i manjih "zala" prouzrokovati značajne društvene i političke promene - a to je proces koji nam je očajnički neophodan - neće rešiti naše probleme. To će samo odložiti početak procesa emancipacije nas samih, kao odgovornih građana.
Pre dve godine, neposredno posle održanih izbora, poverovao sam da će se pojaviti neka nova, moderna i liberalna politička snaga, ili da će se makar naši nekadašnji politički ljubimci dozvati pameti i sebe predstaviti u novom svetlu, više vrednom poverenja. Umesto toga, gledali smo ih kako se dve godine međusobno bore oko raspodele moći, uticaja i bogatstva. Zbog toga verujem da se ne treba svrstati na njihovu stranu niti im pružiti bilo kakav razlog da poveruju kako su baš oni naša jedina nada.
Možda će moj stav biti usamljen tokom kampanje i na sam dan izbora. Pa ipak, važnost belih glasova u 2014. godini je značajnija nego što je to ikada bila. To je jedini način da pokažemo jesmo li prihvatili da i dalje ostanemo zatvorenici u sopstvenoj zemlji - ili ne.

Miloš Ćirić

***



appendix

"Mislim da će mnogo zavisiti od održive i energične opozicije, medija, itd. Isto tako verujem da je važno da postoje alternative. Demokratija pruža stvarne alternative menjanjem pozicija onih koji su na vlasti. ... Medjutim, imam daleko više poverenja u demokratske institucije, nego u demokratske ličnosti."

Danijel Server: Opozicija je problem u Srbiji
Voice of America, 15.02.2014.

Tuesday 11 February 2014

Vox populi, vox non populari


Zašto precrtavam glasački listić
(ako to uopšte ikog zanima)

Prvo bih da razjasnimo terminološki problem: precrtani listići nisu beli (blanko, nepopunjeni), oni su nevažeći (poništeni, užvrljani…)!

A sada bih i objasnio zašto ja precrtavam, crtam, poništavam glasački listić, jer… već mi je pomalo muka od raznih "tumača belih listića".
Moja lična odluka je da li ću uopšte da izađem na biralište, jer ne postoji "obaveza glasanja", i ako izađem da li ću i za koga da glasam ili ću namerno ili slučajno (jer sam trapav, na primer) da listić učinim nevažećim i niko nema pravo da "me tumači" ili da pokušava da mi nabaci osećaj krivice zbog izbornog rezultata.
Već desetak godina precrtavam kandidate i crtam svašta po glasačkim listićima. Moj lični stav je da nema većeg i manjeg zla, zlo je zlo! Ako nemam poverenja ni u jednog kandidata, precrtaću. Neću glasati za "manje zlo". To nije neodgovorno. To je vrlo odgovorno i jedino iskreno i ispravno. DS, LDP i njihovi partneri pokušavaju da prebace krivicu na "nevažeće listiće" za dolazak SNS na vlast? Preporučio bih im da se pogledaju u ogledalo i razmisle koliko je njihovo delovanje doprinelo, prvo, pojavi "nevažećih", a zatim i povećavanju njihovog broja na svakim sledećim izborima. Mislim da nam je svima već dosta arogancije i bahatosti političara.
Gospođu Vesnu Rakić-Vodinelić izuzetno poštujem, ali se ne bih složio sa njenom tvrdnjom da "akcija koja je bila započeta sa belim listićima, nije bila uspela… jer beli listići nisu uspeli da prebace čak ni 5%."
Prvo, bilo je i ranije poništavanja glasačkih listića, ali u mnogo manjem broju jer se "nije čulo za njih". Na prošlim izborima se prvi put desilo da se sem "bojkota" pojavila još jedna opcija. Mnogima je tada prvi put palo na pamet da mogu i na taj način da izraze svoje nezadovoljstvo. I umesto da sede kući i ne rade ništa, izašli su i precrtali listić. Prvi put se, zahvaljujući akcijama na društvenim mrežama ta ideja proširila i ubrzo ušla i u štampane i elektronske medije. Kako su se bližili izbori, počeo je da se pojavljuje i strah za rezultate kod pojedinih stranaka. Za ove izbore "nevažećim listićima" više nije potrebna reklama – svi su čuli za nas. I već je počelo da se priča o nama i da se pitaju koliko će nevažećih da bude ovog puta. Predviđam prelazak cenzusa.
Drugo, već su počeli napadi na "nevažeće", što je pokazatelj da nije beznačajno koliko će nas biti. Naime, matematika je "surovo istinita". Stranke uglavnom imaju stabilno biračko telo. Recimo da stranka X ima 100 glasača. Ako na glasanje izađe 1.000 ljudi, stranka X će osvojiti 10%, što znači da će preći cenzus. Ako izađe 2.000 ljudi, sa 100 glasača stranka X će osvojiti 5% glasova… Zbog povećane izlaznosti i puno nevažećih, na prošlim izborima na mnogim mestima nisu prošli Dveri i LDP. Ako zaustavljanje Dverjana i "šamar" LDP-u nije uspeh, onda ne znam šta je.


Pretpostavljam da je u političkim i pravnim naukama izlaznost direktno povezana sa "legitimnošću vlasti". Ja kao laik, ne vidim to tako. Argument mi je moje lično (naravno, ne i nužno ispravno) viđenje "antirezultata izbora". Kao primer uzeću poslednje izbore na Voždovcu i "istorijsku pobedu SNS-a".
Prema podacima do kojih sam došao, u opštini Voždovac ima 156.962 građana s pravom glasa. 104.410 građana sa pravom glasa ili 66,5 % ukupnog broja građana sa pravom glasa bojkotovalo je izbore na Voždovcu ne želeći da svoj glas da bilo kome ili precrtavši glasački listić. Glasalo je 52.552 odnosno 33,5% birača. SNS je "osvojio" 53,3% glasova izašlih, SPS – 8,23% i tako dalje.
A to može da se gleda i ovako:
– Za SNS je glasalo 27.777 ljudi ili 17,6% ukupnog broja građana sa pravom glasa
– DS: 6.169 ljudi ili 3,93% građana Voždovca
– Koalicija SPS-PUPS-JS: 4.309 glasova ili 2,74% glasova
– DSS: 3.210 glas ili 2,04% glasova
– SDP: 3.091 građanin ili 1,96%
– LDP: 2.289 ili 1,45%
– Dveri: 1.881 glas ili 1,19%
– SNP 1389: 943 birača ili 0.6% građana sa pravom glasa
– Srpska radikalna stranka: 905 glasova ili 0.57%. Itd.
A sada bih upotrebio svoj način analize, kao i kod svih dosadašnjih izbora.
Ako je neko protiv neke opcije na glasaćkom listiću, taj je ili bojkotovao ili precrtavao ili glasao za nekog drugog. Prateći tu logiku, evo procenta glasača koji su protiv određene opcije:
SNS protiv sebe ima 82,4% ukupnog broja građana s pravom glasa.
DS – 96,074%
SPS – 97,26%
DSS – 97,96%
SDP – 98,04%
LDP – 98,55%. Itd.
Ja ovo ne bih nazivao "istorijskom pobedom". Vlast je, očigledno nelegitimna, ali da li neko može da učini nešto protiv toga?
Osnovna razlika između onih koji bojkotuju i onih koji precrtavaju je u tome što neaktivne, "bojkotaše", svi, pa i vlast, doživljavaju kao ljude koje nije briga šta će biti s državom. Ova vlast bi, zbog ovakvog izbornog zakona, volela da je bojkotaša što više. Baš njih briga za legitimitet. Oni samo žele da nastave sa svojim mutnim poslovima kao i do sad. Nevažeći su pak "aktivni učesnici izbornog procesa". Ljudi koji se brinu za budućnost i spremni su da nešto konkretno i učine. I da izađu na ulice, ako više nema drugog rešenja i vlast nastavi da ignoriše sva moguća upozorenja. Mislim da je kod političara "strah od nevažećih" izazvan upravo podsvesnom slikom "aktivnijeg učešća u skidanju sa vlasti", što trenutno gledamo u BiH.
Na kraju bih naglasio da nisam ni pravnik ni politikolog ni analitičar. Sve što sam izneo je moje lično mišljenje kao laika. I bez obzira što neki tvrde da "ponekad mora da se začepi nos" ili da "ovog puta SNS ne sme proći", ja ću da izađem i da svoj glasački listić učinim neprepoznatljivim, precrtanim, užvrljanim – nevažećim!
Jer su trenutno svi političari na srpskoj sceni – nevažeći.


Bratislav Rančić
Peščanik.net, 11.02.2014.

***

Braca je prošle godine bio napisao jedan post za Građanski Krug, zato objavljujemo i ovaj njegov sa Peščanika. Jedino što je u tekstu ispustio (po sopstvenom "priznanju", hteo je da napiše pa na brzinu poslao tekst bez tog dodatka), to je činjenica da je 6,998% nevažećih listića na voždovačkim izborima jednostavno prećutano u zvaničnim izveštajima koji su prosleđeni medijima.

Monday 10 February 2014

Lokalna anestezija


Lekari daju lokalnu anesteziju pacijentima prilikom sitnih medicinskih intervencija (poput ekstrakcije pokvarenog zuba, ispiranja ušiju, vađenja potkožnih ateroma te drugih disciplina dispanzersko-ambulantne atletike), shodno sopstvenoj stručnoj proceni. Ta "sitnoća" ne mora neminovno da znači i izostanak potonjih komplikacija, pa čak i sopstvenu besmislenost, ukoliko je trauma iziskivala stručniji i ozbiljniji tretman, a kraj sebe pacijent nije imao nikoga drugog osim... Pa ne očekujete valjda od mesara da vas izleči, za to je ipak potreban pravi lekar.
Naučnici kažu da stalna konzumacija crvenog mesa stvara kancerogenu podlogu u organizmu, i to prvenstveno preko crevne flore.
Što nas dovodi do teme ovog teksta.


I šta sad: shodno zvaničnom glasilu Socijalističke opštine (SO) Negotin, na lokalne izbore izlaze samo Ivica Dačić i Aleksandar Vučić, praćeni nekakvom političkom izmaglicom u vidu lastinog repa i gasova izduvanih usled unutrašnjeg sagorevanja, poznatih i pod nazivom "liste kandidata za odbornike na lokalnim izborima"?
Ko su ta dvojica?
Otkad to oni žive u Negotinu, kada ih ovde niko nije video na ulici, pijaci, dućanu ili po kafanama?
Gde im je prebivalište, boravište, konačište u kome borave duže od šest meseci (inače ne bi imali pravo glasa i kandidovanja)?
Na kom biračkom mestu glasaju?
Ko su im kandidati na listama na kojima nema te dvojice, iako su imenovani u zaglavlju?
Gde su to volšebno nestali između naslova i razrade?
Da li ta dvojica ovde žive samo na slikama okačenim u stranačkim prostorijama, poput ikona po crkvama? 
Da li oni uopšte postoje, ili nas njima samo plaše, zato što nećemo na spavanje kad nam se lepo kaže?
Oni su nosioci... (ne)čega?!

Ovo su lokalni izbori, i ukoliko lokalni šalteri tih partija nemaju ozbiljne kandidate čije bi ime nabutali u naslove svojih lista, onda je najbolje da lokalnu trku uopšte ne trče. Vučić i Dačić nikada neće biti odbornici ili predsednici opštine Negotin (videti "slučaj Zaječar"); zabole ih za ovu palanku isto kao i za bilo koju drugu koja se ne zove Beograd (videti "slučaj Žitorađa"). Red bi bio da prekinu da obmanjuju sebe i oko sebe, shvate da je ta igra providna i otrcana, da Negotinu ne donosi ništa drugo osim nastavka parazitiranja i uhlebljenja nekoliko ionako premasnih guzica - i ništa više.
Možda nemaju svog istaknutog prvaka, domaćina, lidera, ili ne smeju da ga isture jer više izgleda kao humanoidni primerak pobegao iz udžbenika botanike za VI razred, tek - to je njihov problem koji će im se obiti o glavu već prilikom prvog pokušaja formiranja vlasti i kadriranja koje neminovno sledi. I potonjih preleta, umalo da zaboravim.
Inače, ako sa liste SPS odbijete silesiju učiteljica, nastavnika i par doktora, šta preostaje: nekoliko likova iz devedesetih, ekipa ursuljica i buljuče bivših demokrata i eldepeovaca (ako su to ikad uopšte i bili)? Posebno bode oči izostanak sa ove liste jednog broja imena iz samog vrha ekipe sa sprata Komiteta. Sa druge strane, na listi SNS ima nekoliko koštunjarica i jedan agrodžiberal upao sa proputovanja kroz demokratsku; ono što ostaje, ispada najmanje jako poput socijalista, ako ne i jače. Kako god, trend preokretača i nomadskog strančarenja i dalje preovladava u glavama negotinskih politikanata i to se neće izmeniti sve dok se izmenom izbornog zakona ne uvede većinsko glasanje za predsednike opština i lokalne odbornike.

Krajnje je vreme da im neko skrene pažnju na to da redosled na glasačkom listiću nikada nije bio identičan onom posle prebrojavanja glasova, osim u vreme njihovog idola Slobodana Miloševića. Sumanuta đurđevdanska trka održana prvog februarskog vikenda, ko će prvi predati listu bez sopstvenog imena u naslovu, pokazuje koliko današnje partije sa posebnim potrebama potcenjuju građane sa pravom glasa - podjednako one koji su "njihovi" i one koji to nisu.
Niti će biti.

Pretpostavljam da će svoje "liste" uskoro predati i PPP koje će u svojim naslovima imati imena lokalnih šefova, onih koji ovde zaista žive ili makar imaju izdvojen život van skupštinske matice (bez naknade). Da li zbog toga što znaju da su njihovi poglavnici veći "odnosioci" nego donosioci glasova, ili zato što shvataju suštinu lokalnih izbora, oni će podmetnuti sopstvenu grbaču i krkaču ne bi li se nekako dočepali slice of life vlasti. Neki se od njih zaista bave anestezijama, neki žive od tuđe amnezije, ali i jedne i druge ćete sresti na ulici pa čak i štipnuti ukoliko želite da se uverite jesu li zaista stvarni, živi. 
Živi bili pa videli - još se ništa ne zna, iako se sve zna. Jer tako treba, a tako će i biti.
U Negotinu ne postoje nepoznati politikopaćenici; postoje samo oni koji su sebe ubedili da su birači zaboravili ko su i kakvi su.


U Negotinu postoji i lokalna TV Trans.
Trans, pojam koji tako precizno opisuje nosioce i kamarilu njihovih funkcionerski funkcionišućiih ali politički disfunkcionalnih supozitorija, što u gazdino ime sumanuto ovih dana (i noći) zuje od fejsbuka do poštanskih sandučića, silujući ono malo preostale privatnosti Negotinaca.
Ne zna se šta je strašnije - nišči duhom ili telom.

p.s.
Gde se dede deda, tj. gde nestade PUPS sa lokalne liste SPS? Da nisu požuteli, uvenuli... biće?
Gde je nestala latinična verzija opštinskog sajta - pored postojeće kirilične, germanske i angliške? Da je nije papila ona čuvena nacipalanačka maca...

Friday 7 February 2014

Dobrodošli u Soči


Zbog čega je neko natovario ogroman drveni apparatus na automobil kritičara putinovštine?

Prošlog ponedeljka ujutru, kada je Katja Romanovskaja izašla iz svoje zgrade kako bi krenula na posao, otkrila je na svojim kolima ogroman drveni falus, dodatno za njih privezan lancem. Iskusno novinarsko oko je odmah uočilo da je centralni deo ove instalacije izrađen od jednog komada balvana, sa verno izdeljanim venama i ostalim neophodnim detaljima. Druga dva drvena komada bila su pričvršćena sa svake strane, kako bi poruka bila kompletirana & jasna. 
Celu skalameriju nije bilo nimalo lako ukloniti: težila je skoro 100 kilograma.


Romanovskoj je bilo savršeno jasno zašto se balvan našao baš tu. Ovu sliku je objavila na svom fejsbuk profilu, i ispod nje napisala: "Konačno je došao dan kada su obratili pažnju na ono što radim, i počeli da to cene." Zajedno sa svojim kolegom Arsenijem Bobrovskim, ona administrira jedan u Rusiji veoma popularan tviter nalog, pod nazivom "Kermlin Russia", na kome svakodnevno ismevaju putinovštinu.
Njih dvoje su i akteri teksta o neuspehu demokratskih promena u Rusiji, objavljenog u GQ magazinu pod naslovom "Rusija Vladimira Putina je slomila nezadovoljnike, ali i dalje se raspada".

- Kada sam ih prvi put intervjuisao u decembru 2010. godine, odbili su da mi kažu svoja prava imena i otkriju lica, čak ni nezvanično. Tada su tek počeli da dižu tenziju objavama na tviter nalogu "Kermlin Russia", čiji se vlasnik predstavljao kao "Persident of Ruissia", u kojima su otvoreno ismevali vlast zbog njenih laži, krađa i apsurdnih poteza. "Država Rusija uopšte ne mora da vas mlati motkom po leđima", pisalo je u jednom tvitu, blagim tonom kojim se Vladar obraća zastrašenim podanicima. "Možemo sve da vas sjebemo i šargarepom."
Kermlini su započeli svoj pohod u junu 2010. godine, kada je tadašnji predsednik Medvedev (poznat po sumanutoj strasti ka haj-tek zvrčkama) u upravi Tvitera u Silikonskoj dolini otvorio tviter-nalog pod nazivom "KremlinRussia". Do januara ih je već pratilo preko 50 hiljada tviteraša, što je primoralo Medvedeva da preimenuje nalog u "MedvedevRussia" kako bi izbegao dalju konfuziju. U naredne tri godine baza fanova Kermlina je narasla na 700 hiljada pratilaca. Kermlini tako uleću među najpoznatije "Internet hrčke", stanovnike ruskog web-geta od koga je potom nastalo jezgro protesta protiv putinovštine. -

Konačno, obelodanili su svoja lica i prava imena u prošlogodišnjem prolećnom izdanju magazina GQ za Rusiju.


Kermlini (ime pod kojim su danas poznati) praktikuju opušten humor i političku satiru, koji su tako potrebni na medijskoj sceni koja je opustošena Putinovim "pravilima službe". U Rusiji danas ne postoji nijedan pravi komičar koji sme da tresne istinu u lice vlastodršcima; jedini koji to smeju su Kermlini.
Zato je Sila uzvratila udarac, i to masivnim, drvenim pajserom.
Ovaj potez asocira na standardno kurčenje koje praktikuju "Naši", prokremaljski omladinski pokret nastao posle Ukrajinske narandžaste revolucije 2005. godine. Na taj način vlasti u Kremlju uvlače mlade u politiku, potplaćuju ih i ispiraju im mozgove, od njih prave zatupljene instrumente sopstvene sirove osvete. Tu decu, pretežno iz siromašnijih porodica, navlače na uvrnute fiksacije, najčešće skataloške i seksualne. Svojevremeno su čak imali i jednu državnu prostitutku, umetničkog imena "Mumu", koju su podmetali istaknutim opozicionarima, navlačili ih u neku ozvučenu sobu i potom kompromitovali snimcima. U te svrhe su uvek koristili državni novac.
Eto, na primer, postavljanje ogromnog drvenog penisa na auto nekog opozicionara, neminovno iziskuje odgovore na neka pitanja: kako su znali gde žive i koji je auto njihov? Kermlini su do prethodne večeri bili na konferenciji u Francuskoj, a kola su bila sve vreme na aerodromskom parkingu. Vratili su se kasno uveče, dovezli kući i otišli na spavanje. I - tras! Drvena patka. Očigledno da su sve vreme bili pod nečijom prismotrom.
Ova pitanja su im, u stvari, tek naknadno pala na pamet. Katja i Arsenij su ceo taj dan proveli u potrazi za nekim policajcem koji bi hteo da dođe na lice mesta i sačini zapisnik. Sve vreme su nailazili na podsmeh i "zauzetost". Isto je bilo i sa svedocima koji bi potpisali izjavu. Celog dana su se prolaznici slikali kraj njihovog "okićenog" auta, solo ili grupno. Katja je snimila i jedno vozilo sa diplomatskim tablicama koje je zastalo u prolazu; neki su se čak vraćali da se uvere u to što vide. U neko doba su Katja i Arsenij otišli sa prijateljima na večeru u neki restoran, i sve vreme su samo pričali o... privesku za retrovizor, koji su toga jutra našli.
Na kraju su morali da pozovu šlep-službu. Naravno, ne da bi im odvukli vozilo, već zato što su imali dizalicu. Pojavilo se i nekoliko prijatelja, pomogli da odnesu panj u stan. Kada im je to konačno uspelo, svi su se zapitali šta dalje sa ovim iznenadnim poklonom: dati ga na humanitarnu aukciju, pretvoriti u cepanice za loženje?? 
Konačno, kontaktirao ih je neki čovek, ponudio da otkupi drveni penis i odnese ga o svom trošku.
"Izjavio je da ima kolekciju drvenih falusa", rekao je Arsenij. "Ovo će mu biti dragulj kolekcije."


***
Soči...
... suši, susta, snos. 


Eto ideje domaćim krstašima šta sledeće da okače na retrovizore u kolima (mogu i oko vratova, što se mene tiče), a da budu u duhu aktuelnih rusocrkvofilskih vlasti. Mogu i da ga vade za Bogojavljenje, biće ga dovoljno za svakog od mrazom nateklih natjecatelja.
Kod nas olimpijada stalno traje, a Stvarni Kvarnići uvek pobeđuju.
Welcome to Serbia.


p.s.
Pade mi još nešto na pamet: 
A šta ako je onaj, koji je otkupio balvan od Kermlina, zapravo samo došao po svoje? Da ga vrati u soške do sledećeg puta. Pardon: u kolekciju drvenih penisa. Naravno, o istom trošku - a kako bi pa drugačije bilo...
Sve su to ipak naši, zar ne?



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...