Saturday 31 October 2009

Noć veštaca


Ma, jeste danas Sveti Luka, slava negotinske Narodne Biblioteke "Dositej Novaković", one negdašnje "Radmila Novaković". Ali, došla su druga vremena, nema više Radmile. Ni one Novaković, niti one Gerov. Odoše, ko zna gde i da li će da se vrate.
Zato u Negotinu danas imamo nešto sasvim novo, drugo. A opet isto.

Sada imamo demokratsku noć. Noć Veštaca, a ne Veštica.
Eto, mnogo je različitih stvari u Negotinu u odnosu na prošlogodišnju Noć Veštica.
  • Rijeka više ne radi u igraonici Tweety, u stvari ni sama igraonica više ne postoji. Radili manje od godinu dana, naradili se, šta li ih je već spopalo, pa zatvorili. Standarni negotinski bizMismeni.
  • Profesor Žarko Korać je zamaskirao SDU u stranku na još neki mesec, kada će (na moju veliku žalost) morati da prizna i sebi ali i Srbiji da im neće uspeti preregistracija po pravilima igre koju je povela sadašnja Vlast. Tada, krajem januara 2010. godine, u ovoj zemlji više neće postojati ni jedna jedina građanska stranka. Neka nam je laka Srbija.
  • Deki Grujić i dalje maskira RTK u televiziju, samo je sada dodat i strani akcent, da se KO ne seti?! Voarbim Romanešte. Rumunješće. Trick-Or-Treat, kažem ja na to.
  • Sunđermiki je i dalje maskiran svaki dan, a ona budala nikako da se opameti. Niti da skine maskata sa facata. I dalje priča (i piše) okolo kako mu nešto sve više smrdi. Plus grip.
BU!
Ma jok bre, niko da se štrecne, a kamo li da se uplaši.
Njih se ama baš ništa ne dotiče, kakvi crni slatkiši za decu! Mogu samo kuvana jaja ofarbana u crveno, žuto ili plavo. Ili u sva tri odjedared.
I zašto šalju maskiranu decu po slatkiše, neka se odmah sami lično učlane u Četvrtkove stranke. Dobiće na instant lutriji - instant učlanjenje.
Maske - skidaj! Šta će vam, farbara i detelinara ionako rade punom parom.

Dakle, preostalo nam je još samo da konačno dočekamo onaj čuveni demokratski mrak.
Pa da polegamo.

Friday 30 October 2009

KZNPNTK


ON THE RECORD


Ma da, naslov ovog posta baš izgleda kao neka psovka ...
Radi se, inače, o najkraćoj konferenciji za novinare ikada održanoj u Negotinu.
Danas, u petak trideseti, javnosti se obratila Sveta Peenteka, zaštitnica lokalpatriotizma. Prisutni su bili novinari RTKRTZTVS (e ovo je tek psovka!), uz napomenu da imaju dozvoljen termin od 3 minuta u kome će biti emitovan izveštaj.

Za 3 minuta ste mogli da saznate sledeće:
- da je deblokiran račun rodne MZ Samarinovac,
- da je puknuto 1,7 miliona iz budžeta za period 1-22. oktobar na ime organskog izveštavanja na RTV Krajina, i
- da je iz Ministarstva stigla nekakva 'artija na konto smene dojučeranjih nosilaca funkcija u lokalnoj vlasti.
Ako je za tri minuta - dosta je.


OFF THE RECORD

Posle isteka časa, koji je trajao tri minuta, zvonilo je zvono koje kazuje da je došlo vreme da se više ne snima i da se krene u kvaziformalno abrovanje.

Pred svedocima, tu je izrečeno i sledeće:
- neki drugovi će da tuže onog Laleta što ih ismeva na internet(u), zasedali su i doneli zaključak o tome,
- neki drugovi će da mu ruše blog, ako treba i po deset puta dnevno, čim kupe Google co.,
- neki drugovi znaju da on radi za Gerovku, jer je viđen da pre neki dan javno razgovara s nju na ulicu, iako je uveden Organski policijski čas i zabrana okupljanja u grupama većim od 1,
- nekim drugovima, čim pred njima spomeneš blog, Građanski Krug, Mikija, Artterorizam, Skalu ili nedajbože onog Laleta, odmah pada mrak na oči i priviđa im se nekakav organ, ali ne lokalnosamoupravna nego ona anatomska varijanta ...

... ne znam zašto, da li zbog erektilne disfunkcije, ili je nešto drugo u pitanju?
Svakom se priviđa ono što mu fali, kako kaže narod.

Pojma nemam o čemu bre to oni trabunjaju, ali dodajem: itekako umeju da vam uznemiravaju ukućane telefonom, sa tekstom identičnim gornjem ćakulanju.
A, fala Bogu, blogova i naloga ima koliko hoćeš. Ne mogu drugovi da ruše (k'o vila Skadarska) koliko možeš novih da otvoriš.

***
Za ovaj post vam ne treba više od tri minuta da ga pročitate.

Thursday 29 October 2009

ArtTerorizam#25


ONO ŠTO MOŽEŠ

Ako baš ne možeš od svog života da učiniš ono što hoćeš

pokušaj bar da postigneš

ono što možeš: ne unižavaj ga

prečestim druženjem sa svetom,

silnim izlascima i razgovorima.


Ne unižavaj ga razbacivanjem,

čestim razvlačenjem i izlaganjem

svakodnevnoj gluposti

veza i susreta

da ne postane dosadan kao da je tuđ.


Konstantin Kavafi


Može li iko u životu svom koji je nepregledno more mnoštva (more ljubavi, strasti, knjiga, informacija ...) tvrditi da mu je dosadno. To je nemoguće!
Svaki novi susret, upoznavanje i iskustvo početak je i života novog. Nove senke, pratilje koja neće nestati ni u večnom snu. Možemo živeti samo u sećanju ali ne bez želja. Jedan novinarsko-književni tekst na koji sam naleteo ovih dana, pretražujući po netu, ko sve i kada gostuje na Sajmu knjiga, vratio mi je blisko sećanje na jedan susret koji se zbio pre otprilike tri godine.
Naime, na skupu mlađanih poeta u Pančevu, povodom objavljivanjaj zbornika "Rukopisi" autora sa teritorije svih bivših republika (nekad veoma cenjene i poštovane) Jugoslavije (nekako, sve što sam stariji, moj žal i neka čudna nostalgija su veći za tom državom, sastavljenom od šest republika, za tim vremenom ...). U ta tri dana, koliko sam bio gost Doma omladine Pančeva, upoznao sam gomilu interesantnih, zanimljivih ljudi, a među njima i Daria Šareca, pripovedača, novinara RTL-a iz Zagreba, mog potpisnika (rođen je iste godine - 1981 - kad i ja).
Valjda smo se odmah duhovno prepoznali; zbog otpora prema malograđanštini, opsednutosti ka pričanju priča, bradi koju obojica već dugo tako ponosno nosimo (pod miškom, ne?), votki koju smo pili. Elem, on mi je nakon te večeri poklonio knjigu. Bio je to zbornik. "Zbornik Eventualizma". On i njegovi prijatelji, okupljeni oko sličnih ideja i pogleda, više u zbilji no u šali, sastavili su Manifest Eventualizma, napravili kružok i objavili Zbornik.
Jer, šta prosečni srpski čitalac koji imalo drži (ne baš čvrsto) do svog intelekta, zna o novijoj hrvatskoj književnosti, autorima u najboljim godinama za (ne)dela (generacije od 1977 do 1990, od pojave Sex Pistolsa do sloma "Gvozdene zavese", okončanja "hladnog rata", rušenja Berlinskog zida, prvih višestranačkih izbora u SFRJ)? Ništa! Što je totalni bedak, odličan primer neinformisanosti, zatvorenosti i plašljivosti jednog jalovog pogleda, iskrivljene samodopadljivosti, grubo onanisanje opravdanjima i kurcem nemrdanje. Za razliku od, takođe bliskih, suseda Rumuna, Bugara, Arnauta i Mađara - hrvatski jezik (uz par novosmišljenih kroacioniranih reči) može razumeti gotovo svaki prosečan građanin Srbije.
Ovde je reč upravo o tome. O otkrivanju ...

ZBORNIK EVENTUALIZMA
"Nagni se kroz prozor"


izdavač: Celeber, Zagreb (biblioteka "Procvat", knj.9)
godina: 2006


TKO JE TO/ŠTO JE TO?
Zbornik Eventualizma "Nagni se kroz prozor" donosi prozu osmoro mladih autora iz Hrvatske. Da ih ja ne bi posebno predstavljao, najbolje će biti da sami pročitate šta su oni sami o sebi u delu "biografije autora" zapisali, a sve povodom gorepomenutog zbornika.
Pa, krenimo redom. Najpre moj prijatelj:

Dario Šarec: Biografije su nebitne. Zamislite da sam raščupani bezveznjak kojeg je na putu do videoteke pregazio FAP. Svi veliki pisci ionako postaju poznati tek posthumno.

Krešimir Dujmić: Rođen 1978. U najranijoj dobi preživio je strašnu nesreću koja ga je kao zla sudba pratila kroz čitav život, naime rođen je od roditelja koji nisu bili bogati. Ova tragedija se odrazila na njegov cjelokupan stil života i njegovo televizorom obilježeno djetinjstvo. Trauma prolaska kroz formalno obrazovanje, studij računarstva i na kraju svakodnevicu radnoga čovjeka, ostavile su na njemu svoj tužan podsjetnik. Kulminacija tog i takvog života bila je prije nekoliko godina kada je u studentskom domu bio osuđen na sobicu veličine manjeg kupatila, loše vino i društvo nesretnika slične sudbine, koji nisu imali ništa drugo osim samih sebe. Honorarima od knjige planira cijelu tu stvar stubokom izmijeniti.

Andrija Škare: Rođen u srpnju 1981. u Zagrebu. Živi od pisanja. I od pridruživanja pokretnih slika riječima. Prozu objavljivao svuda gdje je mogao i ponegdje gdje nije trebao. Završio fakultet, čak. Luta i o lutanjima izvještava. Nije previše ponosan na činjenicu da si je dobar s djevojkom iz susjedstva koja je poznata po pokazivanju svojih grudi.

Slavica Rojc: Rođena u travnju u Zagrebu, najviše voli mamu, Lelu i Ivicu. I Dedu.

Kruno Čudina: Rođen u Zagrebu, u mjesecu svibnju. Bavio se glazbom dugi niz godina; skladao i pisao stihove. To nije bilo dovoljno. Filozofija mu ne gine. Sa nekolicinom vjernih pristaša, suboraca (ODT – Osloboditelji dušne tamnice ) vježba i prakticira Wing Chun, staru borilačku vještinu, jedan od mnogih Gung – fu stilova, bori se protiv pragmatizma, proučava stare mističke zapise, ide posvuda u konstantnoj, nemirnoj potrazi za svim vrstama senzacija. Rado posjećuje i kavane, tamo pije, uči strane jezike i opušta se.
Piše romane, kratke priče, zapisuje senzacije. Čita ponekad te riječi javno. ’Noć je milost’ – moto je ODT-e i njegov osobni.


Ivan Turković - Krnjak: Rođen 1988. u Zagrebu, ima baku i djeda koji žive u zagrebačkim Utrinama. Nedavno je razmišljao o tome zašto piše. Ima još jednu baku koja dobar dio godine provodi na otoku Murteru. "Pišem zato jer mi se glavom provlače čudne misli. Osim toga, slabo se usmeno izražavam", odgovorio je sam sebi. Njegova baka zadnjih se mjeseci svim silama trudi oko pokvarenog bunara na otoku. "Osim toga, volim ostavljati tragove", mislio je Ivan dalje, "A volim i sebe." Pa iako problem s bunarom još uvijek nije riješila, njegovu se baku bez dvojbe može nazvati energičnom ženom.

Mirna Bačun: Rođena je 1982. godine u Zagrebu. Ne pije kavu, ne nosi sunčane naočale i ne skida se u javnosti. Pjeva pod tušem i dok kuha. Voli kravate, šljokice, školjkice i ribu. Ne zna se dosađivati jer joj je to previše dosadno, ali voli spavati, dremuckati i ubijati oko.

Neven Vulić: Nema biografiju.

Videli smo ko su autori, a sada da pročitamo šta je za njih Eventualizam.

MANIFEST EVENTUALIZMA
  1. Sve točke ovog manifesta su promjenjive u skladu s protjecanjem vremena i mijenjanjem svijeta. Ova nije.
  2. Naša preokupacija je slobodni književni izraz. Ne zamaramo se formom, pretpostavljamo joj sadržaj.
  3. Ovo je vrijeme svedostupnosti, površnosti i nametanja filozofije pragmatičnosti. Protiv njega se možemo boriti samo našim pisanjem.
  4. Držimo se razumljivosti i jednostavnosti. Želimo biti pristupačni svima.
  5. Naše teme su ono što smo čuli, vidjeli, doživjeli, ali dozvoljavamo si pisati i o onome o čemu ne znamo ništa.
  6. Ne vjerujemo u žanrove. Smatramo ih nepotrebnima i ograničavajućima.
  7. Odbijamo biti politički korektni. Politička korektnost je fašizam. Pišemo kao što mislimo, bez uljepšavanja.
  8. Težimo univerzalnosti. Mogućnosti da se naše priče čitaju bez obzira na mjesto i vrijeme.
  9. U vremenu jeftinih senzacija za književnost nema vremena. Onima koji nam posvete svoje vrijeme pružit ćemo sve ono čega su se zbog nas odrekli.

MOŠA/ZANIMLJIVOST
Možete li naslutiti koje su to teme kojima se bave mladi hrvatski Eventualisti?
Naravno da oni nisu sa Saturna pali, te ih kao i mlade ovde u Srbiji iritiraju iste ili barem slične stvari, dok je sam dojam i poimanje istih raznovrsnije samo utoliko, koliko je ko od autora maštovit. Seks, gudra, intima/neintima, melanholija, depresija, virtuelni svet i njegov glavni greh - lenjost, sećanje na tek minuli rat, tranzicija i destabilizacija, tek neke su od pojava sa kojima se susreću njihovi (anti)junaci, neretko autsajderi, totalni marginalci čija zlehuda sudba i duh ne jenjavaju, već u ovakvoj usranoj i često paranoičnoj stvarnosti nađu ili opravdanje ili utehu u onome što ih je i pre okruživalo.
Jer, i sam sam imao prilike milijardu puta u raznim fakultetski i uopšte obrazovno "natucanim" društvima da slušam kako je sve sranje, kako ovu havariju od našeg društva treba baciti na đubrište (istorijske) prošlosti, detaljno lustrirati (što se slažem), isterati matorce sa okupiranih cvetova i razna druga bla bla bla truć truć - a da su samo od silnih reči "isterali kurcu rebro". Pa i to, da sam (uvek pun entuzijazma i dobrog duha) ulazio u projekte, kulturne sekcije, sve sa istim ciljem da otvorim drugima oči, ukažem na loše stanje za mlade, u kulturi, i onda najčešće zbog lenjosti, grešaka ili slepog zaleta, drugih, sam sam morao da vadim "trnje iz pičke". (narodna izreka, op.a.)

Tako Neven Vulić u fantastičnoj priči "Vatikanska policija" govori o mladim opaticama koje bi se pre ševile nego molile i pomagale siromasima, za koje i kažu da strašno smrde, i koje beže, odevene kao sve devojke, na plažu. Sve dok jednu od njih nije navatala Vatikanska Policija, i provalila da je tren pre pušila kitu. Nju je, dapače, izdala koleginica-redovnica, jer je bila ljubomorna, da joj ona nije dovoljna. Na kraju je, kao i na svim inkvizitorskim mučenjima, priznala i ono što nije radila i naravno stradala bizarnom smrću koja je u službenim dokumentima navedena kao dehidratacija. U priči "Sutra provjeravamo jesi li peder" Vulić se sprda sa staromodnim i prečesto surovim i grubim vaspitanjem naših očeva, ovde na Balkanu. Kako je svaki od autora zastupljen sa po četiri priče, pored ove dve tu su još dve priče Nevena Vulića: "Smrt na licu kurve" i "Jebena priča".
Mirna Bačun pak u priči "Status: Dostupna" obrađuje motiv teške adikcije Facebookom, koji je prva paradigma bilo kojoj teškoj gudri, gde njeno olakšanje uslova života i dostupnosti stvarnosti napolju, dovode do toga da ona prestane da izlazi, hoda, sve dok je takvu odviknutu od osnovnih ljudskih radnji ne sprži struja. "Na njenoj nadgrobnoj ploči pisala je samo IP adresa", zaključuje autorica. Priča "Balkanski etno" je pravi sudar svetova, izvanredna poetska priča o susretu lika iz Novog Sada, studenta, aktiviste za zelene površine, i junakinje Zagrepčanke, zaljubljene do ušiju u nešto tako blisko a opet tako daleko, da nešto slično nikada nije videla, sa naravno tužnim i razumljivim krajem. Mirna se predstavila sa još dve priče: "12000 u dahu" i "Brada Deda Mraza".
Ivan Turković-Krnjak se poigrava sa brzinom odlučivanja o životu i smrti, organizovanih država kakva je Švajcarska (priča "Muha, muha, mušica") i nenaviknutost bivših Jugoslovena na taj i takav pristup.
U priči "Preventivne mere", Kruno Čudina opisuje sve češću (kod mladih) anksioznost, visoku toleranciju i rezistentnost prema opijatima, tabletomaniji, cugi. O mamurluku koji ne prolazi. Dok je priča "Kineski zid" prava humoreska o trojici pijanih prijatelja-filosofa usred Šangaja, i njihovim komentarima o tamošnjim curama.
Slavica Rojc se predstavila pričama "Hugo Arion", "Grudnjaci", "Kada bog tako hoće" i "Kao srna".
Andrija Škare i Krešimir Dujmić obrađuju motive ljubavnih inata. Prvi - između cure i lika, koji se završi silovanjem i overdozom prve sa sledećim dečkom (u priči "Tamo me više nikada neće biti"), dok drugi obrađuje motiv bračne zasićenosti, previše posla dvoje supružnika koji ne stižu da "naprave" decu (priča "Krampus").
Tako stižemo i do Daria Šareca koji u izuzetno duhovitoj priči "Moje ime je Shelly" pripoveda o liku koji se zaljubljuje u lutku za seks, koju dobiva od kolega, a kada ona oživi i postane alkos on je cigaretnim žarom ubija. Priča "Jesi li sama večeras" je parodija na usamljene, još uvek jedre i sveže sredovečne žene, koje kupuju vibratore, dildo koji peva. Na njemu je mp3 kompilacija. Priča "Plan" me veoma podseća na Bukovskog i govori o dvojici pljačkaša koji obrađuju gajbu, kada nalete u sobi na spratu na ultradebelu ženu od nekih 200-300 kila koja jednom odgrize kurac a drugog savlada i upuca. "Vrtni patuljak" je priča-simbol o mladoj, seksualno nezajažljivoj ženi, veoma zgodnoj i lepoj, i o njenom debelom, niskom i starom mužu koji veoma hrče, na šta je ona već navikla, a za to vreme hrkanja njoj u postelju dolazi vrtni patuljak koji je jezikom obrađuje.
Ukratko, ovo bi bili opisi priča hrvatskih autora, Eventualista iz zbornika pod nazivom "Nagni se kroz prozor".

Osim ovih, postoji još nekolicina što poznatih, što nepoznatih pesnika i pripovedača tzv. mađe generacije koji dolaze iz Hrvatske, i na koje vredi obratiti pažnju. To su: Robert Perišić, Marko Pogačar, Tatijana Gromača, Delimir Rešicki, Dorta Jagić, Kristina Kegljen, Igor Grbić, Maša Kolanović ...

I, ne zaboravite: "Politička korektnost je fašizam. Pišemo kao što mislimo, bez uljepšavanja."
Kažu Eventualisti, a i Naturalisti.

27 - X - 09

Wednesday 28 October 2009

Reciklaža


Definicija:
Recikliranje je izdvajanje materijala iz otpada i njegovo ponovno korišćenje. Uključuje sakupljanje, izdvajanje, preradu i izradu novih proizvoda iz iskorišćenih stvari ili materijala. Veoma je važno najprije odvojiti otpad prema vrstama otpadaka. Mnoge otpadne materije se mogu ponovo iskoristiti ako su odvojeno sakupljene.

Da li ste znali da je Negotin postao najveći centar za reciklažu u regionu?
Niste?!
Pa vi ništa ne znate ...

1. Reciklaža kadrova
Jahači iz devedesetih, ali i oni iz perioda posle sloma DOS-ovog Veća iz 2001. ponovo su u našem gradu. Zaogrnuti plaštom demokratije i evrosocijalizma. Pakovali se, mnogo se pakovali - pa se prepakovali. I, sad im štrče repovi na sve strane iz kutija sa šarenim ukrasnim omotima. A nekima i rogovi ...
Oni ne bi baš da ih takve vide pa hoće svima da zamažu oči. Pošto nemaju dovoljno crvene farbe koja "otvara" apetit, šta ćeš - hajde da onda spinujemo stvarnost. Udri po informisanju građana. Briši vesti. Te i takve ne puštaj na medije. A Mene da stavite svuda! Feršten?!!!
Onda je bilo Privremeno Veće, a sada je Privremeni Organ. Kakva evolucija!

2. Reciklaža ponašanja
U januaru ove godine su bećari i nazadnjaci napravili budalaštinu, zabrojali se i sebi upropastili skupštinsku većinu, mukom stečenu po kafanama uz bele vešalice od po metra, zamašćene kravate, špricer, luk i prdež. Da im udare garnirung, katalonci su podneli ostavke na članstvo u Opštinskoj izbornoj komisiji, u sadejstvu sa Tomom i Džerijem, pa im iz ruku izbili i poslednju šansu za reciklažu odborničkih mandata koji bi garantovali vlast.
Na žalost, Srbima istorija nikada nije bila učiteljica života. A ni onima koji baš i ne bi da se tako izjasnu ...
Eto, pre sedam dana je Organ imenovao nove direktore po firmama u kojima može da ima politički uticaj. Ništa novo i neuobičajeno u ovim krajevima Divljilenda, ali ...
Ko zna - zna, a ko je pao sa Marsa - pao je.
Prvo su imenovani novi direktori.
"Pa", pitaće se verovatno većina vas, "šta s tim?".
Svaki direktor, pa i onaj v.d. kada dođe u neku državnu firmu, treba da sklopi ugovor o radu. Njemu taj ugovor overava, naravno ne stari direktor, nego predsednik Upravnog odbora u preduzeću.
Kao što rekoh, ko zna - zna.
Pošto Žena-Zmaj to itekako dobro zna, a i opekla se na januarskoj vatri, odmah po imenovanju (n)ovih direktora većina članova UO firmi podnela je ostavke. Mislim na članove koje je postavila dotadašnja vlast, a to su listom bili bećari i nazadnjaci. Dakle, ti Upravni odbori više ne mogu da funkcionišu jer nemaju kvorume za rad, a ni predsednike. One koji treba da potpišu ugovore o radu direktorima.
I šta sad?
Sad - to jesu imenovani direktori, ali bez ugovora nisu radnici ... oni koji bi primali platu.
Meni to više liči na volontere nego na zaposlene.
Prc.
Ne, nije u pitanju Kina (Peoples Republic of China), domaći je ovo proizvod. Ma, patent, pre bi se reklo.
Vratili smo kalendar na januar. I šta ako se posle deset meseci famozni ministar Marković opet doseti da i tu nešto nije u redu, kao što se premišljao oko nelegalnih sednica SO Negotin?
O recikliranoj žudnji da se, ne potru, nego satru svaka disonantna pomisao i reč u ovom gradu, možde će ubuduće tek biti reči. Zavisi od toga da li će "neki" nastaviti da koriste telefone za narušavanje privatnosti onih kojima se više zgadilo sadašnje jer je isto kao prošlo.
Onih koji hoće buduće odmah. Bez odlaganja.

3. Reciklaža ponude
Na žalost, po ko zna koji put, na najbezočniji, nejbezobzirniji i najbezobrazniji način građanima ove opštine se podmeće trulo voće. Opet ćete morati da birate između dva Zla. Onih koji su zajebali stvar u januaru i Onih koji bi da imitiraju ove prve u svemu, ali u oktobru.
Deset meseci pisanja po novinama, blogovima, sajtovima, forumima, mlaćenja prazne slame i paragrafa po okruglim stolovima na polupostojećim lokalnim kvazitelevizijama - i ništa.
Opet isto.
Rikverc.
Ili ovakvi ili onakvi.

A mi?
Zaista, koja je svrha izbora ako se isti likovi recikliraju svaki čas i lažu kako su se promenili, kako to nisu oni nego su ovi, a ovi su sada oni. Kako ovakvi nisu onakvi, a onakvi ovakvi. I svi su - nikakvi.

Bože mili, "sakupljanje materijala iz iskorišćenog otpada da bi se ponovo koristili"...

Meni to sve više liči na Vogralikov lanac zaraze. Onaj najgori, politički.
Neprekinuta ciklična struktura urušavanja ljudskosti i deevolutivno svođenje čoveka na glasačku mašinu, "članstvo", masu gladnih i željnih partijskih funkcija:
1. Izvor zaraze: partije, najsmrtonosniji virus u Srbiji početkom XXI veka
2. Putevi širenja bolesti: abrovi, ucene, podmetanja, preporuke, prijateljski saveti, veze i poznanstva, telefoniranje članovima porodice (deca su posebno omiljena, ali ni roditelji nisu za bacanje), bejzbol palice, cigle, malokalibarski metak i (kao najpodmukliji put) - članska karta
3. Ulazna vrata infekcije: neka lična muka (akceptor), ulazna vrata stranačkih prostorija (donor)
4. Količina i virulencija uzročnika, okoliš: Srbija je jedno od najplodnijih podneblja za razvoj virusa quasipoliticus ultravulgaris, količine su naprosto neograničene, visoka virulentnost do granice bestijalnosti
5. Osetljivost domaćina: srBski Domaćin je, uz Crkvu i Krunu, jelte, jedan od tri stuba SrBstva i Srbovanja, visokoosetljiv na svoje (uvek) i skoro neosetljiv na komšijsko (kada je teško)

Ne radi se ovde, naravno, o pravoj reciklaži. Ima naš narod mnogo boljih naziva za to: idimi-dođimi, okruglo pa na ćoše, smuti pa prospi ... i Kurta i Murta.
Reciklaža otpada je već danas postala unosan biznis, oko koga će se u budućnosti vrteti sve više i više para. I politika je biznis.
Molim vas, ne reciklirajte se, ovde ima i živih ljudi. Nikome više nije potrebna vaša reciklaža kadrova, ponude i ponašanja. Isposnili ste sve svoje resurse, sklonite se za dobro svih. I vas samih.
Potrebno je nešto novo, sveže. Neiskvareno vašim fiks-idejama i frustracijama "ko ima veći".
Narodu više nije do toga.
Potrebno je nešto NOVO, a ne ponovo.

***
Kada vam ovakvi sledeći put ponude nešto, trajno ih deciklirajte. Bacite svaki letak, glasački listić na kome se nalaze njihova imena. Naravno, u kantu za smeće, a ne po ulici da ih svi i dalje gledaju.
Recite im gde im je mesto.

Tuesday 27 October 2009

Sveta Petka, u utorak

Sveta Petka je lik inkorporiran u hrišćanstvo direktno iz paganskih (starogermanskih, staroslovenskih) običaja, vezuje se za dan petak i boginje-zaštitnice poput Freje i Frige.
Sveta Paraskeva (Petka) ima nekoliko personifikacija:
20. mart - Sv.Paraskeva Samarićanka
8. avgust - Sv.Paraskeva Grčka, isceliteljka slepih
28. oktobar - Sv.Paraskeva Ruska, Pjatnica (Petka), zaštitnica trgovaca i čuvar porodične sreće
27. oktobar - Sv.Petka, asketa, slave je u Bugarskoj, Srbiji i Rumuniji jer su njene mošti bile pokopane prvo u Trnovu, potom u Beogradu i na kraju u rumunskom mestu Jaši
Ovu potonju su novopečeni srbijanski politički naprednjaci uzeli kao sveticu-zaštitnicu i slavu svoje stranke.

Imaju i Negotinci svoju, zasebnu Paraskevu. Neki je čak i slave.

Zovu je Sveta Peenteka.
Kažu, ovo je pokretan praznik, slava. Voli da putuje. Jes' Petka, i stoji da je to Petkova zaštitnica. Na ovaj dan Četvrtko se uglavnom duri, i pravi kao da se ništa ne događa.
Ove godine, eto, pade u utorak, ali biće bolje sledeći put.
U poslednje vreme je neki prizivaju u pomoć, iščekuju čudo. Muka ih neka stisla, rad organa, ma neka politikodijareja - šta li je već u pitanju. Kažu, ona prihvata da joj se mole i bez naknade ili priloga, samo neka priđu. U ovo baš nešto i ne verujem.
Voli one koji rade pro bene (u bre, k'o Matić vs Živkov!) za nju.

Naprednjaci su, kao što već rekoh, danas proslavili slavu svoje partije. Pozvali su u goste sve zaraćene strane na negotinskom frontu. Odazvala se uglavnom Petkova ekipa, bez nazadnjaka. Njih je zaboleo stomak od živog krompira.
Četvrtci nisu imali kad, jedni ne poštuju slave (tu produženu ruku opijuma za narod), a drugi bi da se odgulaju - da isprate Turčina. Ponesoše mu i kolac kao znak pažnje, al' ne bi prilike za uručenje. Kaže on "neka hvala imamo mi toga kod nas po muzejima, a i taj vaš izgleda nekako zelen, još nije sazreo za upotrebu. Nekako, nema odgovarajuću patinu." I tako, vratiše se oni pokunjeni i neuručeni, pa zaboraviše da odu na slavu naprednjacima.
A baš lep kolac beše, lep. Ko' nov.
Eto.
Čuvaju ga za neku drugu priliku.

p.s.
Sada znamo ko je negotinska Paraskeva.
Da li sledi otkrovenje, pa saznamo i ko je negotinski Parasćale?
A onda neminovno sledi negotinski Parastos ...

Sunday 25 October 2009

Otisak Nedelje - 25.10.2009.


Kako stoje stvari, prošle nedelje vam se najviše dopao predlog #2.
Dakle - Kerowi.

Predlog #1 - Kantar javnosti

Prethodna nedelja je iznedrila nešto sasvim novo. A možda i nije novo, nego je samo posledica onoga što Negotinci misle o "redovnim" formama informisanja u našem gradu. Mada, ovde se zapravo možete manje informisati a u mnogo većoj meri javno izreći svoj stav, mišljenje o svemu - pa i o tim redovnim formama informisanja.

RTK = TV Bastilja?! Ili totalno cenzurisan opštinski/organski sajt ...
Hm, ako je bilo sumnji ili ustezanja na Negotinskom forumu dok je Radmila Gerov bila na vlasti, ovo sada ispade definitivna smrt tog Foruma. Tamo je sve utihnulo. Video narod primer sa vestima i umetanjem slika "po tamo", pa računa da ni komentari neće bolje da prođu.
Na žalost. Forum je mesto odakle je Građanski Krug počeo svoje aktivnosti. Iskreno rečeno, znali smo da će ovo da se desi. Ali ne sada, već mnogo pre.
Zar je Petko ispao tolerantniji od Četvrtka?!
Užas.
Drugovi, vratite arhive i vesti nazad i tako pokažite da jeste demokrate. Ili je ipak ona unutrašnja, crvena nit isuviše jaka?
Ovako, ni radikali ne mogu da vam prismrde, a kamoli neki (politički) mekši.

Predlog #2 - Organska gramatika

Ma, jesu zabrljali, ali su odmah videli gde je greška pa su ispravili. U ponedeljak, jašta, što da se čeka do iduće nedelje na Otisak. Ono tanjirče ili handžar, kao razmena poklona, manje su bitni. Ali su zato više simbolični.
Tako i treba, šta ću im ja.

Valjda zbog ovog.

Ili ovog.
Nataša Bekvalac. Baklavac. Beklavac ...
Ko izmisli samo takva prezimena, k'o greput, gefljut, grejpfruit, grefut ... grejpfrut, možda?
Ili onaj čuveni "rengen" u Domu zdravlja. Neki cika-doktol papio T.
Nisu oni jedini, ovo je ionako uhvatilo maha.

Ne znam poštarske šifre za boksove u koje trpaju pakete, i pretpostavljam šta je "Z-KARTA", ali nikako ne mogu da provalim šta je to "Z-KAPTA" ili "PEX-KAPTA"? Kako li tek čitaju adrese na pismima pa ih posle isporučuju narodu ...

A oglas k'o oglas: ".87" ili "У СТАНЈУ" ...

Predlog #3 - Stil: novi ili stari?

Organ je održao drugu sednicu i imenovao nove upravitelje firmi, ustanova i slično. Svi su v.d. pa čak i načelnik Opštinske uprave? Bravo majstori, nastavlja se stara pesma iz 2002. godine. Sekretar i načelnik iz tog doba. I neki vdirektori pride.
Pitanje je ko u stvari upravlja Organom i ovim gradom: DS koja ima 2 organele, koja je imala 12 odbornika, aktuelnu republičku Vladu, ili SPS sa 1 organelicom, negdašnjih 8 odbornika i satelite u Vladi (mada, bojne satelite).
Odakle to? Eto, pogledajte spisak novoimenovanih pa će vam sve biti jasno.

Kažu "SPS ima više, jer DS nema svoje članove u tim firmama" ...
Ovo je rečenica tako bedno nalik onoj iz 2002. kada je jedan od DSS mozgova na RTK objašnjavao šta je kome pripalo, opet u koaliciji sa SPS.
Dakle, da su imali makar čistačice-članice, dobili bi direktorska mesta?!
Novi ili Stari Stil?

Jok.
Varikina.
U Negotinu, posle 2000. godine, ono što zatucani likovi nekrofilno zaljubljeni u Crvenog Požarevca zovu "demokratija koja je upropastila ovaj narod", nikada nije zaživelo. Nikada. Samo kolaboracionisti socijalista, do dana današnjeg. U tome leži sva naša nesreća.
Demokratija nije upropastila ovaj narod, jer je nije ni bilo. Nikada, od kako postoji pojam "Srpska Država".

Predlog #4 - Zavijaj, Mujo!

Da, baš kao u vicu kada Mujo pokazuje kako zna da vozi, a sveže je položio ispit. Pa, kada na krivini krene pravo umesto da skrene, Haso poviče "Zavijaj, Mujo, zavijaj! Krivina!". A Mujo "Auuuuuu!!".
Ovde niko nije zavij'o, čini mi se, ali tu jeste krivina. Vozač cisterne sa mazutom za kotlarnicu Banana, iz koje se greje i OŠ "Vuk Karadžić", neki dan je pokušao da uđe u Dobropoljsku ulicu ne bi li nekako izvršio istakanje mazuta u rezervoar. Pošto je gospođa u belom Opelu praktikovala parkiranje na samoj krivini, pored pešačkog prelaza - tu se ne plaća parking, jelte - vozač je pokušao nemoguće: da ne zakači njena kola a da prođe. Naravno, nije mu uspelo - zakucao se, na sreću samo u krošnju drveta. Pa su posle komunalci morali da krešu granje ne bi li mu oslobodili retrovizor. Ko će da plati izgrebanu karoseriju, ne zna se. Gospođa (kažu, poznatoga muža), je ladno ušla u kola i šmugnula sa lica mesta.
Eto, desilo se.

Predlog #5 - System error bX-59cppw

Neko bi rekao da je ovo ko zna šta, neka šifra za provaljivanje NATO servera ili aktiviranje Teslinog štita. Ma nije, to ste mogli da vidite u petak, celo pre podne, sistemska je poruka sa Google Blogger servera - širom sveta oborena je masa blogova, pa je Blogger forum bio zakrčen psovkama kojih se ni mi ne bi postideli. Ko bi rek'o da ameri, englezi, indusi, nemci, turci i ini znaju da psuju!
Plus ona budalaština od reklama koja se pojavi u desnom uglu svaki put (doduše, različito) kada postujete neki novi tekst: "Izračunajte svoj datum smrti". Video sam taj idiotizam i na FaceBooku, Twitteru i sličnim mestima. Kreteni.

Da li ste čuli da je širom Evrope formirana Piratska partija i da Šveđani imaju čak i poslanike u parlamentu EU? Čak i kod nas je ima - Piratska Partija Srbije.

Istupi iz sistema!
Ne pravi kompromis!

I šta sad, ako se udruže Piratska partija, Anarhosindikalci, udruženja građana kojima je više muka od svega što politikopaćenici rade svaki dan? U Švedskoj su izašli na izbore, a ušli u Evropski Parlament, pa vi vidite. U Švedskoj, takođe, sud je ovog proleća osudio ekipu iz torent servisa Pirate Bay na zatvorsku kaznu. Ovo je bila reakcija.

Predlog #6 - Će faće, book?!

Da, stvarno, šta sve ljudi rade na fejsbuku a pojma nemaju da svi vide sve.

Ona gornja jeste plavuša, a šta li su tek ova dvojica ...

Predlog #7 - Igra međed

Za Dan Oslobođenja, koji do danas nismo priznavali al' opet ćemo, dođe nama u pohode jedan od stubova Sunđervukove spoljne politike. I tako, nađosmo se između dve noge - pardon, stuba.

Stvarno, šta mislite, sudeći po slikama, ko je tu Veliki lovac a ko Mali od palube? Ko je #1 (iako ga nema na listi), a ko #26 u svetu lepote i mode? Odelo ne čini čoveka, da vam pomognem.

Svađaju se Srbin i Dalmatinac, pa ovaj drugi opsuje:
- Ma, jeben ti sviću!
- Bre, nemaš pojma da psuješ. Kaže se "svi ću ti jebem"!
Mita je pre Borisa u pesak zabio sveću.

- A bre Mito, jel znaš onu dečju pesmu "Ali, tata ti me voliš"? Imam je na karaoke.
- Я не знаю, товариш Борис, но вы знаете. Ну, давај, пойте, все слышал ...
- Jao, brate, đe me nađe!
Na kraju beše performans sa partizanskim pesmama, u koreografiji Šaper&Krstić i sin.

***
Eto, svašta se izdešavalo ove nedelje. A šta će tek da se desi - već počinje da me boli glava.
- Hajduk Veljko ide da dočeka turskog predsednika bez Čučuk Stane i Kušlje.
- Demokrate ne bi četnicima da daju Biblioteku u koalicioni zalog, naročito odeljenje sa slikovnicama.
- Socijalisti će da nastave da se alošu, žderu nove funkcije i prežderavaju se. Detelina je to, ne da joj se odoleti. Odavno nisu.
- Radmila će i dalje da podjebava sve redom. Navika je to.
- Naprednjaci do daljeg neće da drže štandove po centru. Idu oblačni dani, nema više sunčanja.
- Ostali - k'o ostali.

Propast.
Evo, svima na poklon strip Aleksandra Zografa iz poslednjeg boja Vremena.
...
I posle svega, laka vam građanska noć.

Saturday 24 October 2009

ArtTerorizam#24


1747. godine u londonskoj bolnici "Lok" otvorena je prva klinika u svetu za venerične bolesti!

Ljudi odbacuju svoje proroke i ubijaju ih, ali ljudi vole svoje mučenike i slave one koje su ubili.
Fjodor M. Dostojevski

U danima velikog idolopoklonstva i poltronstva prema probuđenom međedu - Rusiji, bahanalija od svirki i cirki za doček nam dragog i ljubeznog TOVARIŠA Mite Medvedeva, starmalog iz Petersburga, na stranu šta ko mislio o bratsko-slovenskim odnosima, čestog ostavljanja na cedilu, pijanim kozacima, VELIKOM Modestu Musorgskom, Danilu Harmsu, Kazimiru Maljeviču, Dimitriju Šostakoviču, dugorukom Lavu Jašinu, Majakovskom, Tolbuhinu, Ždanovu i dr. ove nedelje neće biti reči o Rusima, Sovjetima, već o jednom, možda ne na rečima ali po duhu, osećajnosti i zbilji, nama možda bližem narodu - Grcima.
Naime, ove godine na beogradskom Sajmu knjiga (koji se, uzgred, održava svake godine, poslednje nedelje listopada ili univerzalno - oktobra) nakon Kanade, Japana, Italije, Francuske, Engleske i SAD, gost je Grčka.
Grčka, prelepa drevna mediteranska zemlja, koja počiva na mitovima, zaljubljenim i surovim bogovima, od kojih potiče većina osećanja, prideva, radnji (dovoljno je pomenuti boginje Afroditu, Psihu, bogove Apolona, Erosa, mitove o Narcisu, Edipu, kralju Midi, Ahilu itd.) bogate, ali ne uvek konformne povesti i suživota sa drugima.
Ona je početak; klasična filosofija, etika i estetika, drama - tragos i humor, sve to kreće od Antičke Grčke. Sokrat, Platon, Diogen, Teokrit, Eshil, Aristotel, Sofokle, Euripid, Pindar, Plotin, Perikle, slikar Zeuksid, vajar Praksitel, sve su to imena, nasleđe tog prehrišćanskog doba. O njima je rečeno sve ili barem sve.

Međutim, takođe klasična ali dosta mlađa, savremenija Grčka Poezija za nas, naročito laike, gotovo da je nepoznata. A tu nas očekuju zaista vrsni pesnici, poete, dostojni sledbenici svojih misaonih predaka, kao što su: Kosta Palama, Niko Kazancaki, Angelo Sikeljano, Kosta Varnali, Kosta Urani, Taki Papaconi, pa još jedan Kosta (očigledno, Grci vole ovo ime) Kariotaki, Jorgo Seferi, Jorgo Temeli, Zoi Kareli, Andrea Embiriko, Jorgo Vafopulo, Nino Papa, Rita Bumi Papa, Aleksandar Bara, Dimitri Andoniu, Jorgo Sarandari, Jani Rico, Niko Kavadija, Melisanti, Niko Engonopulo, Aleksandar Maca, Nikifor Vrstak, Odisej Eliti, Niko Gaco, Taki Varvicioti, Taki Sinopulo, Ari Diktej, Milto Sahturi, Manoli Anagnostaki i naravno jedan od mojih omiljenih Pesnika

Konstantin Kavafi

Ovaj ARTTERORIZAM posvećen je njemu.


KO JE TO?

Iz Carigrada sam poreklom, ali sam rođen u Aleksandriji - u jednoj zgradi u ulici Serif. Napustio sam je jako mali, i dobar deo svog detinjstva proveo sam u Engleskoj. Kasnije, kao odrastao čovek, posetio sam opet ovu zemlju, ali se nisam dugo zadržao. Boravio sam i u Francuskoj. Kao mladić proveo sam dve godine u Carigradu. Već je mnogo godina kako nisam bio u Grčkoj. Moje poslednje zaposlenje bilo je mesto službenika u jednom vladinom birou u sklopu Egipatskog ministarstva javnih radova. Znam engleski, francuski, malo italijanskog, nešto arapskog ...

To su podaci koje je pesnik Konstantin Kavafi napisao za autobiografsku belešku koju je u svečanom broju doneo časopis "Nea Tekhni" (Nova umetnost) 1924. godine. Tada mu je bilo već preko šezdeset godina i bio je u penziji. Devet godina kasnije, tačno na svoj sedamdeseti rođendan 29. aprila 1933. umro je od raka grla.

Konstantin Kavafi (Konstantinos Petrou Kavafis, 1863-1933) rodio se u imućnoj porodici u Aleksandriji, koja je bila poreklom iz Carigrada, i koja je u vreme njegovog detinjstva vodila veoma uspešne trgovačke poslove u Engleskoj. Otac mu je bio oženjen dvadeset godina mlađom ženom koja je od svoje 14. do 27. godine izrodila devetoro dece od koje je samo jedna bila devojčica - koja na žalost nije dočekala ni svoj drugi rođendan, što će biti veoma bitno za odnos majke prema sinovima, posebno prema Pavlu i Konstantinu koji su došli kasnije. Međutim, srećan i luksuzan život obitelji prestao je sa očevom smrću 1870. Zavladala je oskudica za porodicu koja je navikla na bogatstvo, na društveni prestiž, na privatne učitelje ...
Majka je zajedno sa starijim sinovima pokušavala da nastavi sa poslovima u Engleskoj, ali oni ne samo da nisu umeli da vode poslove, već su i nasledstvo izgubili. U to vreme Konstantin ima englesko državljanstvo, koga će se kasnije u životu odreći, verovatno razočaran odnosom britanske Imperije prema Grčkoj, grčkoj umetnosti i čuvenom krađom frizova sa Panteona u doba turske okupacije.
Kavafi nije imao redovno školovanje i obrazovanje ali ga to nije omelo usled urođene edukacije i privatnog obrazovanja da se upusti u politiku i novinarstvo. Što opet dokazuje da suvoparno školovanje - SUCKS! Setite se samo samo(h)ukog Krleže, koji je ozbiljno tipovao zajedno sa cijelim kroacijskim nacionom na Nobela za književnost (sic!). Dosta rano Kavafi je počeo da piše pesme, na engleskom, francuskom i grčkom jeziku, mešavinom oblika i leksike iz dva separatna idioma grčkog jezika - katareluse i dimotike, tada nesvojstvenim grčkim poetama, zbog čega su ga zagriženi narodnjaci (ne ovi Tomini seljaci) odbacivali kao Pesnika. On sam je smatrao da je tek od 1911. godine (nakon pesme "Grad" i "Satrapi") sazreo kao pesnik, odrekavši se većine pesama napisanih pre te godine. Radi se, tačnije, o dvadeset i četiri pesme. Prema tome, svega je bilo sto sedam pesama objavljenih za života, jedna posthumno. Sve ukupno, napisao je 3700 stihova.

Zanimljivo je da za života Kavafi svoje pesme nikada nije objavio u obliku knjige, nego jedino u mnogobrojnim grčkim časopisima, po svetu i u vidu nekakvih tabaka, koje je o svom trošku štampao deleći ih svojim prijateljima.
Veza između Atine i Aleksandrije u to vreme bila je veoma jaka, a on sam nije bio nepoznat u Atini. Kavafi osvaja omladinu koja pri svakoj poseti Egiptu i Aleksandriji ima obavezu da ga vidi.
Nikada se nije ženio, dugo je živeo u istom domaćinstvu sa majkom udovicom, koja se nije preudala. Tu su živela i braća od kojih su se neki oženili i dobili decu, ali su svi poumirali pre njega, koji je pred kraj života bio veoma usamljen. Nad njim je izvršen, nekoliko meseci pred smrt, operacioni zahvat na grlu, u Atini.
U početku svog poetskog života, pisao je pesme o devojačkoj lepoti i ljubavi, ali kasnije i u Poeziji i u Životu ispoljavao je homoseksualnu ljubav. Međutim, sve do svoje četrdesete godine to je (mada ne baš vešto) krio, da bi kasnije bez rezerve iskazivao. Za kritičku i pesničku javnost u Grčkoj, a nakon tako bogate homoseksualne mitologije i povesti, to će biti još jedan (pored drugih) razloga da ga proglase "pesnikom dekadencije", "pesnikom pekstva", "kvariteljem omladine" - nešto poput Sokrata. Pa ipak, kao što to obično biva sa takvim dubioznim stvaraocima, dobiće Orden Feniksa 1926. godine od strane grčkih vlasti. Urani, Agra, Kariotaki i drugi, svojevrsni su namesnici njegove poezije u Atini.

Prva knjiga izaći će posmrtno 1935. i sadrži 154 pesme. Napredni pisci trudiće se da isprave tako površno shematizovanu sliku Velikog Pesnika koji je, po mnogim mišljenjima, imao veoma angažovan stav u životu i književnosti - bio je na strani progresa i humanosti.
Kavafi je za sebe smatrao da je "istorijski pesnik". Njegov odnos prema istoriji, međutim, veoma je složen. Mnogi su smatrali njegovo vraćanje u prošlost (kao stvaranje paralele između sadašnjosti i prošlosti) za bežanje od odvratne stvarnosti. On sam, isticao je da njegove pesme imaju "parcijalnu" vrednost. Razbija uštogljene, kliširane predstave o istorijskim ličnostima u našem znanju i svesti, o njihovom udesu i sudbini, ali ne dopušta ni da reči koje iskaže, ispeva - budu konačne. Takvih je primera mnogo i svaka Kavafijeva zbirka ima mnoga objašnjenja, tumačenja događaja i ličnosti, koja nisu neophodna ali su za prave uživaoce dragocena i veoma korisna za neko dalje i dublje razumevanje kako Poezije tako i samog Života. Engleski pesnik Vistan Hju Odn je rekao da bi njegova lična poezija bila mnogo drugačija, siromašnija da nije čitao Kavafija. Jedan naš kritičar, pripovedač i prevodilac kazao je da oni koji nisu nikada pisali Poeziju nakon upoznavanja sa poetikom Kavafija i sami to čine. Pišu!

Mada uglavnom piše o prošlim vremenima, Kavafi nije zahvaćen tugom za prošlim, nije opčinjen negdašnjim veličinama. On zna i za drugu stranu medalje. Za njega istorija, osim što je povest zabluda, to je i drama živih ljudi, jer je Čovek, ma kog vremena, nacije, religije, položaja - isti: povodljiv, slab, osetljiv na lepotu, strast, uživanje, lagodan život, bogatstvo, položaj ... To je istorija koja se ponavlja, kao na ovim našim prostorima, zbog čega ih mnogi smatraju krvavim i drevnim, nalik na Antičke.
Kavafi peva o strasti putenoj, najčešće degradirajućeg društvenog statusa (kurve, pederi) prema kojoj ostaje samo fizičko zadovoljstvo, prema čemu je njegov podsmeh i prezir očigledan. Njegove ljubavne pesme namerno su lascivne, sladunjave i frivolne. Dok one koje nisu otvorene, dostojne su prave ljubavi koja ostaje na nagoveštajima, slutnji i nadi.


GRAD

Kažeš: "Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog mora.
Naći će se drugi grad bolji od ovog.
Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen;
i srce mi je - kao leš - pokopano.
Dokle će mi um ostati u ovoj tmini.
Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam,
crne ruševine svog života spazim, ovde,
gde sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio."

Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći drugog mora.
Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati
istim. U istom ćeš susedstvu ostariti:
u istim ćeš kućama osedeti.
Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugde odeš
- ne nadaj se,
nema za tebe broda, nema puta.
kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom kutu,
straćio si ga i na celoj kugli zemaljskoj.

Mislim da je svaki komentar ove pesme suvišan.

MOŠA/ZANIMLJIVOST
Muka ličnog identiteta kod kavafija je očigledna. Kao Grk iz Aleksandrije sa engleskim državljanstvom (koga se, istina, odrekao) i manirima samodovoljnosti, imperijalističkog cinizma (koje ista kraljevina tako dobro gaji - U.K.) a carigradskog porekla, Kavafi je postavljao pitanje osnovnog mesta svog bića u vremenu, ali i grčkog bića (koje mu je ipak bilo najbliže) kroz prošlost uopšte. I zbog tog traženja identiteta, etničkog, nacionalnog, seksualnog, religijskog, kulturnog, Kavafi traži u povesti prelomne epohe, koje najčešće ugrožavaju ličnost izazivajući upravo krizu identiteta, epohe, carstva ... U najvećem broju, pesme su o IV veku pre Nove ere, kada se sudaraju vrednosti klasičnog helenskog sveta i novog - helenističkog, orijentalnog. Takođe i o I, II veku p.n.e. kada se u život Grčke, Egipta i Istoka (Orijenta) presudno umešao Rim.


OPASNO

Reče Mirtija (sirijski student
u Aleksandriji, za vreme vladavine
careva Konstanta i Konstantija,
jednim delom pagan, drugim hrišćanin):
"Ojačan principima i učenjem,
svojih se strasti neću bojati kao kukavica.
Prepustiću telo uživanjima,
svim onim zadovoljstvima iz snova,
najsmelijim ljubavnim željama,
neobuzdanim porivima krvi, bez
i najmanjeg straha, jer čim mi se pojavi želja -
a ona će se pojaviti, ojačan,
kao što ću biti principima i učenjem -
u tim presudnim trenucima opet ću naći
da mi je duh, kao i ranije, asketski."

Ova pesma govori o prvoj polovini IV veka Nove ere, Konstant i Konstantije bili su sinovi rimskog cara Konstantina Velikog, rođenog u Naisusu (Niš).


ROK ZA NERONA

Nimalo se nije uznemirio Neron
kada je dobio odgovor Delfiskog proročišta:
"Neka se čuva godine sedamdeset treće."
Još je ostalo vremena za uživanja.
Sad mu je trideset. Sasvim je dovoljan
rok što mu je bog odredio,
da se pripremi za buduće opasnosti.

Sad će se vratiti u Rim malo umoran,
ali prijatno umoran od ovog putovanja
ispunjenog uživanjima do poslednjeg trena:
pozorišta, parkovi, stadioni ...
Noći tih gradova u Ahaji ...
A pre svega - slast onih obnaženih tela ...

Neron tako. A u Španiji tajno
okuplja i priprema svoju vojsku Galba,
starac kome je sedamdeset tri godine.

Galba je izvršio zaveru protiv Nerona, tadašnjeg rimskog namesnika u Španiji, a Neron je 5. juna 68. godine izvršio samoubistvo u vili nedaleko od Rima. Galbu su neisplaćeni pretorijanci ubili već 15. januara 69. godine.
Dramatični IV vek n.e. sa tragičnim raskolom između hrišćana i pagana posebno je blizak Kavafiju. Njegova osetljiva priroda sposobna da otkrije svako licemerje i prevaru i da to verno i duhovito prikaže. Neke vizantijske borbe oko vlasti, posebno u XII i XIV veku, takođe je ispevao. Sujete, taštine, filistarstva, laži - njegovoj sitničavoj, ironičnoj i pronicljivoj prirodi nije bilo teško da prikaže. Kod njega nema patriotizma u običnom smislu reči. On je jedan od onih vrlo retkih pesnika koji mogu da pišu patriotske pesme a da ne budu dosadne i nametljive, smatra Hju Odn, i potpuno je u pravu. Pored toga, u njegovoj poeziji najmanje je zastupljena Antička Grčka, koja je grčkom romantizmu XIX i početkom XX veka bila ideal i uzor.
Sada jedna pesma koja bi mogla da govori o svim opštinskim, lokalnim ali i "uzdignutijim" (republičkim), privremenim ili opuštenim organima, Organu, i kako oni rade ...


KRALJ DEMETRIJE

Ne kao kralj, već kao glumac, uzeo je
sivu hlamidu umesto one tragičke i
krišom otišao
(Plutarh, "Životopis Demetrijev")

Kad su ga Makedonci napustili
i pokazali mu da daju prednost Piru,
kralj Demetrije (bio je široke
duše) uopšte se - kako rekoše -
nije poneo kraljevski.
Poskidao je svoje zlatne haljine,
i odbacio svoju obuću
svu u porfiru. Prostu odeću
navuče brzo i šmugnu.
Postupi tako slično glumcu
koji posle završene predstave
presvlači kostim i odlazi.

Demetrije Poliorket (336-283 p.n.e.9 SIN aleksandrova generala Antigona, bio je helenistički vladar. U ratu protiv epirskog kralja Pira, koji je imao slične ambicije (da objedini celu državu Aleksandra Velikog), makedonska vojska umorna od ratovanja, prišla je protivničkom kralju.


Što se tiče Kavafijevog seksualnog i religijskog identiteta, poznato je da je kršten kao mali u Grčkoj pravoslavnoj crkvi, ali mislim da mu je Antičko paganstvo (kao i muškarci u odnosu na žene) bilo bliže. Možda je toj činjenici kriva preterana ljubav majke, nakon smrti jedine kćerke. Nešto slično imamo kod Oskara Vajlda, koga je majka, žudeći za kćerkom, oblačila kao devojčicu. Isti primer je i moj bivši komšija Jordan, koga je sestra farbala i davala mu da se igra barbikama kao i sve ostale devojčice. Sada je negde u Bg i pravi je Sugar Ray. Čini mi se da je Kavafi više tobdžija no furundžija bio, mada je tu obično uniseks.

Evo primera:

PO TAVERNAMA

Po tavernama i bordelima
Bejruta se vučem. Nisam hteo da ostanem
u Aleksandriji sam. Tamid me je napustio
i otišao sa eparhovim sinom da bi dobio
vilu na Nilu i rezidenciju u gradu.
Nije nikako išlo da ja ostanem u Aleksandriji.
Po tavernama i bordelima
Bejruta se vučem. U bednom razvratu
nedostojno provodim život. Jedino me spasava
(kao trajna lepota, kao miris koji se zadržao
na mojoj puti) to što je pune dve godine
Tamid bio samo moj - taj divni mladić.
Samo moj, i to ne zbog kuće ili zbog vile na Nilu.

I potpuno iskrena pesma, za kraj, u kojoj ćete mnoge današnje POLItičare prepoznati, preletače, mnogi će se (ne žalim ih) prepoznati. Političko mlado meso ...

TREBALO JE DA SE POBRINU

Skoro da postanem skitnica i protuva.
Ovaj kobni grad, Antiohija,
progutala mi je sav novac:
ovaj kobni grad i njegov rasipni život.

Ali ja sam mlad i odličnog zdravlja.
Izvanredno vladam grčkim
(Aristotela i Platona znam od početka do kraja:
kojeg god hoćeš retora, pesnika, što god poželiš).
Pomalo se razumem i u vojne stvari,
a u prijateljstvu sam sa starešinama plaćenika.
Upoznat sam dovoljno i sa pitanjima uprave.
U Aleksandriji sam proveo šest meseci, lane;
nešto znam (i to je korisno) o tamošnjim prilikama;
Kakergetove poglede, lopovluke, i ostalo.

Stoga smatram da sam u potpunosti osposobljen da
služim svojoj zemlji,
mojoj voljenoj otadžbini Siriji.

Kakav god posao da mi odrede trudiću se,
da svojoj zemlji budem koristan. To mi je namera.
Ako me i opet ometu svojim mahinacijama -
znamo mi njih mudrace: čemu sad to pominjati? -
ako me ometu, što bih ja bio kriv?

Najpre ću se obratiti Zabini,
a ako me ta budala ne bude cenila,
poći ću njegovom rivalu Gripi,
a ako me ni taj maloumnik ne angažuje,
idem pravo Hirkanu.

Jedan od ove trojice svakako će me hteti.

A meni je savest mirna
što mi je svejedno kojeg da izaberem.
Jer su ova trojica u istoj meri zlo za Siriju.

Ali propao čovek, što sam ja kriv?
Probam, jadnik, samo da sastavim kraj sa krajem.
Trebalo je moćni bogovi da se pobrinu
i da stvore četvrtog - časnoga.
Sa zadovoljstvom bih prišao njemu.

Ova pesma je istinita, tj. događa se 128-123 godine p.n.e. u Antiohiji, Sirija. Ličnosti su stvarne.

Za promovisanje grčke književnosti, prevođenje grčkih pesnika i pripovedača, neizmernu zahvalnost (kao i za prevode Kavafija) dugujemo mi - čitaoci i celokupna srpska, jugoslovenska kultura uopšte - dr. Kseniji Maricki Gađanski i Ivanu Gađanskom.
A mi se blogeri i ostali artteroristi vidimo sledeće nedelje na Sajmu knjiga u Beogradu. Kome se dopao Kavafi neka ne zaboravi da je ove godine Grčka počasni gost Sajma.

POZDRAV
S.S.Skala
APOSTATA (otpadnik)
NG 21.-X-09.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...