Showing posts with label John Locke. Show all posts
Showing posts with label John Locke. Show all posts

Tuesday, 29 August 2017

Dan individualnih prava



U čast Džona Loka, koji se u svojim filozofskim radovima zalagao za prava svakog čoveka pojedinačno, 29. avgusta (Lok je rođen 29.08.1632) se obeležava tzv. Dan individualnih prava. Kako Lok kaže, "Sve što jedan čovek ima, mora ostati u domenu njegovih neotuđivih ljudskih i građanskih prava", mada donosi zaključak da su ljudi ipak neka od svojih prirodnih prava prepustili nekome drugome u zamenu za kolektivnu zaštitu koju im taj "neko" pruža, a taj neko je društvo. Po njemu, u osnovna prirodna ljudska prava spadaju i:
- pravo na život
- pravo na slobodu
- pravo na imovinu
- pravo na slobodu govora
- pravo na slobodu veroispovesti
- pravo na slobodno podnošenje peticija i prigovora vlasti
Obeležavanje Dana individualnih prava je inicirao dr. Tom Stivens, osnivač Objektivističke partije u SAD, koji podržava filozofske ideje Džona Loka po pitanju prava najmanje društvene manjine i njene osnovne jedinice - pojedinca. Ovaj dan možete obeležiti čitanjem Lokovih radova i stavova, a možete se posvetiti i ličnom istraživanju o tome da li je vaša država posvećena poštovanju i zaštiti prava koje je on pobrojao i da li uvažava vrednosti slobode i nepovredive prirode individualnih prava.


***

Želja za sigurnošću, kod podanika utemeljuje neograničenu moć Suverena/Levijatana; međutim, ukoliko njegova naređenja dovode živote podanika u opasnost (dovode opstanak u pitanje), otpor toj situaciji (naređenju) služi da se utemelji ograničenost neograničene moći Suverena/Levijatana. Postavlja se pitanje prioriteta - šta je važnije: princip samoočuvanja kao apsolutni ili apsolutna moralna nezavisnost pojedinca. Prirodno stanje stvari navodi na prvo. Treba ustanoviti vlast koja jedino štiti individualna prava pojedinca, a ne napada ih - to je prirodno stanje po Loku. Po njemu, pojedinci ne ugrožavaju jedni druge (SMRT) već je tu u pitanju GLAD. Odatle dolazi pretnja smrću.
Postoje dve vrste rivaliteta:
1. u odnosu na posedovanje dobra (ekonomski) - DA IMAM
2. zasnovan na želji za vlašću, prvenstvom, ugledom (moralni, politički, duhovni) - DA IMAM VIŠE
Ova dva moraliteta se javljaju kao dve sile koje su u prirodnom stanju sukobljavaju, te dovode do razlikovanja dve vrste ljudi:
1. oni koji više vole prvenstvo od sigurnosti
2. oni koji više vole sigurnost od rizika koji proizvodi težnja za prvenstvom
Čovek je vlasnik sopstvene ličnosti, a time i svog rada. Deo zajedničkih dobara koja "pripadaju svima", koji pojedinac prisvoji zarad sopstvenih potreba, tada pretvara u sopstveno vlasništvo - ona su preobražena njegovim radom i tako se razlikuju od ostalih dobara. Pravo na svojinu nije "društveno" pravo, pripada samom pojedincu i usko je povezano sa njegovom potrebom da se prehrani. Ovo pravo suštinski prethodi instituciji društva, ne zavisi od saglasnosti drugih i političkih zakona koji važe u društvu. Po svojoj suštini, svojina je prirodna, to nije stvar društvenog sporazuma. Svojina nastaje radom čoveka. RAD se definiše kao odnos čoveka i prirode.
Temelj liberalizma se nalazi u pravu pojedinca na svojinu. Pravo na svojinu ograničavaju dve obaveze:
1. da se prisvoji onoliko koliko je potrebno, a ne više
2. da se ostavi "hrane" i drugima - u istim količinama i istog kvaliteta
"HRANA" je samo deo ukupnog pojma svojine - osnovna svojina je svojina nad zemljom. Priroda u svom "prirodnom" stanju znači oskudicu; ljudski rad daje VREDNOST stvarima. Pojedinac ima prirodno pravo na vlasništvo, a to vlasništvo nema prirodne granice - pronalazak novca je omogućio da neograničena količina dobara ("hrane") postane nekvarljiva. Od momenta pojave novca kao sredstva za predstavljanje i čuvanje količine rada (vlasništva), legitimni vlasnik više ne mora da bude i radnik. Slobodna razmena čuva vrednost svojine. Vlasnici nisu više samo radnici, nego i kupci i prodavci (trgovci) - što je apsolutno legitimno. Novac predstavlja, po definiciji, sporazum, veštačku tvorevinu kojom se zadržava "nekvarljivost" dobara. Ovaj sporazum pretpostavlja i komunikaciju, odnos pojedinaca koji ga zaključuju - to je neka vrsta ugovora. Tako nastaje DRUŠTVO, kao skup regulisanih odnosa između pojedinaca. Društvo je skup ekonomskih razmena u koje pojedinci ulaze kao radnici i kao vlasnici. Osnovna prava, poput prava na svojinu, pripadaju usamljenom pojedincu, a on sa ostalim pojedincima gradi društvene odnose.
Izaći iz "prirodnog stanja", tj. ući u "građansko društvo", zapravo znači konstituisati ZAKONODAVNU SKUPŠTINU, koja daje zajedničku definiciju prekršaja, i zakone nameće svima bez izuzetaka da bi oni bili efikasni. "Građanskim društvom" Lok smatra ono političko društvo koje je suprotstavljeno prirodnom stanju, a ne državi (tj. nekoj političkoj instituciji). Razlog postojanja političke institucije leži u očuvanju svojine. Ta institucija (VLAST) ima pravo da zahteva poslušnost ali i obavezu da se sama pokori zakonima koje propisuje. Ovo ZAKONODAVNO TELO ne treba stalno da zaseda, ali postoji potreba da se zakoni stalno donose, i naročito da se stalno primenjuju. Zbog toga postoji potreba da se formira još jedna, IZVRŠNA VLAST koja bi bila podređena prvoj, zakonodavnoj vlasti. Izvršna vlast sprovodi zakone unutar političkog tela. Nastaje potreba i za trećom vrstom vlasti koja bi se bavila spoljašnjim odnosima, ratom i mirom - Lok je to nazvao FEDERATIVNA VLAST. Ona je najčešće u istim rukama kao i izvršna vlast.
U savremenim društvima je vlast ravnopravno podeljena na zakonodavnu i izvršnu. Kod Loka postoji određena hijerarhija, pa je zakonodavna vlast iznad izvršne (tj. ona je vrhovna), koja je samo njen instrument. Zakonodavnu vlast ima svaki pojedinac da bi radio ono što smatra dobrim za svoj i za tuđi opstanak. Izvršnu vlast ima svako u prirodnom stanju da bi kaznio kršenje prirodnih zakona. Izvršna snaga društva nastaje ujedinjenjem izvršnih snaga pojedinaca. Izvršna građanska vlast više od zakonodavne označava razliku između prirodnog i političkog stanja ljudi; ona nije svodljiva na zakone i pokazuje njihovu nedovoljnost. Izvršna vlast je otelotvorenje razlike između države i građanskog društva. Politički liberalizam se i istorijski i suštinski zasniva na ideji predstavljanja - ZASTUPNIŠTVU.


Tuesday, 24 November 2009

Ogledi o liberalizmu - 4. deo



Glava 4: Lok, rad i svojina

Želja za sigurnošću, kod podanika utemeljuje neograničenu moć Suverena/Levijatana; međutim, ukoliko njegova naređenja dovode živote podanika u opasnost (dovode opstanak u pitanje), otpor toj situaciji (naređenju) služi da se utemelji ograničenost neograničene moći Suverena/Levijatana.
Postavlja se pitanje prioriteta - šta je važnije: princip samoočuvanja kao apsolutni ili apsolutna moralna nezavisnost pojedinca. Prirodno stanje stvari navodi na prvo.
Treba ustanoviti vlast koja jedino štiti individualna prava pojedinca, a ne napada ih - to je prirodno stanje po Loku. Po njemu, pojedinci ne ugrožavaju jedni druge (SMRT) već je tu u pitanju GLAD. Odatle dolazi pretnja smrću.
Postoje dve vrste rivaliteta:
  1. u odnosu na posedovanje dobra (ekonomski) - DA IMAM
  2. zasnovan na želji za vlašću, prvenstvom, ugledom, (moralni, politički, duhovni) - DA IMAM VIŠE
Ova dva moraliteta se javljaju kao dve sile koje su u prirodnom stanju sukobljavaju, te dovode do razlikovanja dve vrste ljudi:
  1. oni koji više vole prvenstvo od sigurnosti
  2. oni koji više vole sigurnost od rizika koji proizvodi težnja za prvenstvom
Čovek je vlasnik sopstvene ličnosti, a time i svog rada. Deo zajedničkih dobara koja "pripadaju svima", koji pojedinac prisvoji zarad sopstvenih potreba, tada pretvara u sopstveno vlasništvo - ona su preobražena njegovim radom i tako se razlikuju od ostalih dobara.
Pravo na svojinu nije "društveno" pravo, pripada samom pojedincu i usko je povezano sa njegovom potrebom da se prehrani. Ovo pravo suštinski prethodi instituciji društva, ne zavisi od saglasnosti drugih i političkih zakona koji važe u društvu.
Po svojoj suštini, svojina je prirodna, to nije stvar društvenog sporazuma. Svojina nastaje radom čoveka. RAD se definiše kao odnos čoveka i prirode.
Pravo na svojinu ograničavaju dve obaveze:
  1. da se prisvoji onoliko koliko je potrebno, a ne više
  2. da se ostavi "hrane" i drugima - u istim količinama i istog kvaliteta
"HRANA" je samo deo ukupnog pojma svojine - osnovna svojina je svojina nad zemljom. Priroda u svom "prirodnom" stanju znači oskudicu; ljudski rad daje VREDNOST stvarima. Pojedinac ima prirodno pravo na vlasništvo, a to vlasništvo nema prirodne granice - pronalazak novca je omogućio da neograničena količina dobara ("hrane") postane nekvarljiva.

Od momenta pojave novca kao sredstva za predstavljanje i čuvanje količine rada (vlasništva), legitimni vlasnik više ne mora da bude i radnik. Slobodna razmena čuva vrednost svojine. Vlasnici nisu više samo radnici, nego i kupci i prodavci (trgovci) - što je apsolutno legitimno.
Novac predstavlja, po definiciji, sporazum, veštačku tvorevinu kojom se zadržava "nekvarljivost" dobara. Ovaj sporazum pretpostavlja i komunikaciju, odnos pojedinaca koji ga zaključuju - to je neka vrsta ugovora. Ovako nastaje DRUŠTVO, kao skup regulisanih odnosa između pojedinaca. Društvo je skup ekonomskih razmena u koje pojedinci ulaze kao radnici i kao vlasnici. Osnovna prava, poput prava na svojinu, pripadaju usamljenom pojedincu, a on sa ostalim pojedincima gradi društvene odnose.
Pojedinac je vlasnik sopstvenog rada, sopstvene ličnosti. Ali, rad je samo početak svojine, jer će oni na kraju biti odvojeni - pravo na svojinu se odvaja od prava radnika na plodove svoga rada. Osnovna karakteristika rada je da proizvodi vrednost, a ne da proizvodi pravo na svojinu. Svojina treba da sačuva tu vrednost.
Celokupni razvoj ekonomskog društva počinje od jednog "gladnog pojedinca".
Temelj liberalizma se nalazi u pravu pojedinca na svojinu. Ekonomska aktivnost je postala dominantna aktivnost u liberalnim društvima.

Ljudske aktivnosti usmerene ka prirodi podjednako pokreću i razvoj apsolutne vlasti u okviru države, ali i razvoj nauke i ekonomije u okviru građanskog društva. Svet ekonomije ima potrebu za političkom institucijom, radi sopstvene zaštite.
Izaći iz "prirodnog stanja", tj. ući u "građansko društvo", zapravo znači konstituisati ZAKONODAVNU SKUPŠTINU, koja daje zajedničku definiciju prekršaja, i zakone nameće svima bez izuzetaka da bi oni bili efikasni.
Za "građansko društvo" Lok smatra političko društvo suprotstavljeno prirodnom stanju, a ne državi (tj. nekoj političkoj instituciji). Razlog postojanja političke institucije leži u očuvanju svojine. Ta institucija, "VLAST", ima pravo da zahteva poslušnost ali i obavezu da se sama pokori zakonima koje propisuje.
Ovo ZAKONODAVNO TELO ne treba stalno da zaseda, ali postoji potreba da se zakoni stalno donose, i naročito da se stalno primenjuju. Zbog toga postoji potreba da se formira još jedna, IZVRŠNA VLAST koja bi bila podređena prvoj, zakonodavnoj vlasti. Izvršna vlast sprovodi zakone unutar političkog tela. Nastaje potreba i za trećom vrstom vlasti koja bi se bavila spoljašnjim odnosima, ratom i mirom - Lok je to nazvao FEDERATIVNA VLAST. Ona je najčešće u istim rukama kao i izvršna vlast.
U savremenim društvima je vlast ravnopravno podeljena na zakonodavnu i izvršnu. Kod Loka postoji određena hijerarhija, pa je zakonodavna vlast iznad izvršne (tj. ona je vrhovna), koja je samo njen instrument.
Zakonodavnu vlast ima svaki pojedinac da bi radio ono što smatra dobrim za svoj i za tuđi opstanak. Izvršnu vlast ima svako u prirodnom stanju da bi kaznio kršenje prirodnih zakona. Izvršna snaga društva nastaje ujedinjenjem izvršnih snaga pojedinaca.
Izvršna građanska vlast više od zakonodavne označava razliku između prirodnog i političkog stanja ljudi; ona nije svodljiva na zakone i pokazuje njihovu nedovoljnost. Izvršna vlast je otelotvorenje razlike između države i građanskog društva. Ona predstavlja pojedince u njihovom političkom stanju - tj. "veličinu nacije", u odnosu na zakonodavnu koja predstavlja "interese društva".
Rasprave u zakonodavnom telu pokazuju razlike u društvu, ali se tu (u parlamentu) istovremeno mišljenja pročišćavaju i grupišu u veće pravce, gde se najčešće u obzir uzima zajednički interes. Tako odluka većine, ne samo preko sprazuma nego i stvarno, postaje odluka svih.
Savremena raspodela ingerencija vlasti prouzrokuje situaciju da se većanje zakonodavne vlasti završava jedino donošenjem zakona, ali ne i akcijama. Akcija se prepušta izvršnoj vlasti, pa zato većanje zakonodavne vlasti uvek biva nedorečeno, tj. nedovršeno. Jedinstvo donošenja odluke i akcije ne može se nalaziti u zakonodavnom telu, već se stvara samo saradnjom zakonodavne i izvršne vlasti.
Politički liberalizam se i istorijski i suštinski zasniva na ideji predstavljanja - ZASTUPNIŠTVU.

***
U Srbiji se danas svi ponašaju kao da je i dalje stanje "prirodno" - svi se boje gladi. A elita se baš trudi da ga pokaže kao "političko". Stvarno se trudi, pa su uspeli tako i da spoje dva Lokova rivaliteta u jedan: "DA IMAM, DA IMAM JOŠ VIŠE I VIŠE".
Para se na paru lepi?
Maska moraliteta sigurnosti se i dalje besomučno potura kao glavni povod za zatiranje/satiranje moraliteta prvenstva, progresa, avangarde, prosvetiteljstva. I pojedinaca koji se na to usude. Neprilagođenih, neprilagodljivih sveopštem palanačkom duhu koji vlada već decenijama. Neki bi rekli i vekovima.
U Negotinu su danas, zbog "preteranog zastupništva zastupnika" na snazi privremene mere. Spojeni su zakonodavna (Skupština opštine) i izvršna (Opštinsko veće) vlast u jedno - u Organ. I učinjen dodatni korak unazad - do Suverena, Levijatana Negotinskog. Pitanje je da li to onaj najeksponiraniji ili onaj što to nije. Dvoglava neka aždaha, šta li je već, samo što ona druga glava, rusa, povremeno proviri iza ramena, da šapne nešto.
Ili potpali vatru.
Sreća naša što u rukama nemaju i onu treću, Lokovu vlast - federativnu (vojnu).
Negotinski Domaćini i Domaćice jesu čuli (svako u sopstvenoj varijanti obrazovanja) za Džona Loka. Neko u redovnoj, neko u partijskoj školi. Neko je bežao sa časova.
Uglavnom niko nije ništa naučio.
Vidi se.
Upamtili su samo onaj deo o parama.
A da naša, narodna "VLAST" koristi pravo da zahteva poslušnost, dok sa druge strane na sve načine izvrdava obavezu da poštuje zakone koje sama donosi, to svi odavno znamo. I živimo.
Nije mi jasno zašto u tome još i uživamo.

Linkovi za ovaj čas:

John Locke - Wiki
Џон Лок - Википедија
Free EBooks - John Locke (doc, pdf, engleski)
Project Gutenberg - Two Treatises Of Government (1690) (html, engleski)



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...