Monday 30 November 2009

Ogledi o liberalizmu - 5. deo



Glava 5: Monteskje i podela vlasti

Politička institucija ima za svoj cilj da osigura bezbednost lica i dobara.
Narod je poslednji izvor sveukupne legitimnosti, pa odatle i ima pravo da se pobuni protiv skupštine (vlasti) koja se okrenula od svog osnovnog zadatka i postala represivna.
Liberalnom projektu nisu neophodni ni apsolutna vlast niti pobuna, da bi se izbeglo bezvlašće. Liberalni projekt zahteva odbacivanje ideje kraljevske vlasti, i daje ravnopravnu preraspodelu vlasti između zakonodavne i izvršne (ranije je to, po Loku, bilo spojeno u jednom liku - kralju - pa je zato on tu i potencirao hijerarhijsku podelu vlasti). Apsolutnoj kraljevskoj vlasti se može suprotstaviti samo apsolutna vlast naroda.
I apsolutna vlast naroda nije ništa više naklonjena podeli vlasti od kraljevske, ali narod ne može da vlada direktno (poput monarha), a to ne može ni skupština narodnih predstavnika direktno, pa je režimu sa narodnim suverenitetom neophodna još jedna vlast - IZVRŠNA.
Monteskje posmatra suprotnost između vlasti i slobode kao centar političkog problema. On ne polazi od prava koje utemeljuje slobodu, već od vlasti koja tu slobodu ugrožava - ne pita o poreklu vlasti već o njenim posledicama.
Želja za vlašću nije suštinski element ljudske prirode (to tvrdi Hobs) - ona se rađa u svom ekstremnom obliku kada je pojedinac u (političkom i društvenom) položaju koji mu daje izvesnu vlast, tj. rađa se samo ako postoji institucija. Samo mudar institucionalni sporazum omogućava da se izbegne zloupotreba vlasti. Kako? Tako da "vlast ograniči vlast", tj. mudrom podelom koja jednu vlast suprotstavlja drugoj (tj. vidovi vlasti).
On prvi vrši podelu vlasti na 3:
  1. zakonodavnu
  2. izvršnu i
  3. sudsku (kojoj ne pridaje stvaran politički značaj)
"U slobodnoj državi narod treba da dobije zakonodavnu moć, što je u velikim državama nemoguće a u malim veoma teško - stoga, narod treba preko svojih predstavnika da učini sve što ne može sam."

Narod je sposoban da izabere svoje predstavnike, ali je nesposoban da odlučuje, pa tu brigu mora da prepusti svojim predstavnicima. Težište se sa izvora vlasti pomera ka njenom sprovođenju u delo ili njenom funkcionisanju uopšte.
Najvažniji je odnos zakonodavne i izvršne vlasti. Pošto se izvršna vlast sprovodi samo u trenutnim stvarima, ona mora da bude faktor koji će ograničavati potencijanu despotsku karakteristiku zakonodavne vlasti (koja može sama sebi da dodeli željeni nivo izvršne moći, bez kontrole).
Cilj je da se ove dve vlasti učine približno jednakim, mada izvršna vlast mora biti striktno podređena zakonodavnoj. Jednu odluku moraju da donesu dve vlasti, koje su u dogovoru a ne u sukobu. One će se i složiti baš zato što ODLUKA TREBA DA SE DONESE! U takvom režimu vladar nije ni jedna od vlasti, već NEOPHODNOST.
Zato što je vlast - VLAST, ona privlači pristalice ali i stvara protivnike. Usled podele na dve vlasti, tako se i društvo deli na pristalice jedne ili druge. Tu dolazimo do ključnog pojma za funkcionisanje slobodnih režima - do pojma STRANKE/PARTIJE.
Režim gde postoji dvostruka igra građana i vlasti, proizvodi dvostruku slabost:
  1. građani su uglavnom nesposobni da deluju jedni na druge
  2. građani koji često menjaju stranu (stranku) - u smislu podrške (pa i članstva) - lako čine vlast nemoćnom.
Nemoć građana i nemoć vlasti se međusobno uslovljavaju. Monteskje baš to naziva SLOBODOM.

Ovako podeljena vlast ne može biti apsolutno ne protiv a ni za građanina. Ova dvostruka nemoć i građanina i vlasti stvara dve velike oblasti: EKONOMIJU i KULTURU.

Monteskje izražava dve naizgled protivrečne tvrdnje:
  1. u slobodnom režimu građani su nezavisni
  2. politička sloboda ne znači nezavisnost, već moć da svako čini ono što zakoni dozvoljavaju (zakoni su obavezno usmereni da građanima "dozvole" veliki broj stvari i tako prošire polje njegove nezavisnosti).
ZAKON je kompromis između dve vlasti, između dve strane. On ispunjava povlastice i jednoj i drugoj strani, ali i svakome daje manje od onoga koliko želi.
Zakon nastoji da zabrani svakom pojedincu da nametne svoju volju drugima, ali time zabranjuje i svima ostalima da pojedincu nametnu svoju volju.

PRIMER:
Sloboda veronauke u školama ili ne, gde se jedan ili drugi stav teško mogu da nametnu, pa je jedini normalan izlaz u slobodnom izboru bez nametanja tuđe volje kroz obavezu.

U situaciji kada je prvi čovek "kabineta", tj. izvršne vlasti, istovremeno i prvi čovek, tj. vođa parlamentarne većine u zakonodavnoj vlasti, onda više i nema dvaju vlasti (izvršne i zakonodavne).
Suština postojanja opozicije i vlasti nije da dele vlast, već da samim postojanjem opozicija primorava vlast na umereno ponašanje.

Po Monteskjeu, biti SLOBODAN znači sledeće:
  1. to ne znači da radim šta hoću, već da vlast ne radi ono što ti hoćeš da ja radim
  2. ja radim ono što hoću u onoj meri u kojoj to ne podrazumeva prisilu nad tobom
Monteskjeov liberalizam se temelji na dve ideje: predstavništvu i podeli vlasti.

***
Da li neko od vas vidi kako to danas u Srbiji "vlast ograničava vlast" podelom na izvršnu (vlada) i zakonodavnu (skupština)? I ko kome tu stvarno komanduje? I da li njima zapravo neko "iznad" komanduje? I da li su oni tako "slabašni" kao i građani ove nesrećne zemlje, pa su zato svi srećni i slobodni?
Onaj predsednik, iz devedesetih, postavljao je i izvršnu i zakonodavnu vlast kako mu se bilo ćefnulo. Ovaj predsednik, iz "dvehiljaditih", mnogo, sve više ... liči.
Monteskje je sve rekao, ima li uopšte smisla da još nešto dodajemo?
O slabljenju vlasti čestim menjanjem stranačke podrške ili članstva od strane građana znamo sve. Naročito onih građana poznatijih i kao političari. Njihova "menjaža" uopšte ne slabi vlast, učvršćuje je, i to njihovu.
A tek što opozicija primorava vlast u Negotinu da se umereno ponaša - sada, isto kao i do skora ...
Ubilo se.

Čitaonica:

Charles-Louis de Secondat, baron de La Brède et de Montesquieu - Wiki
Monteskje - Wikipedija
Charles de Montesquieu - Project Gutenberg (html, francuski)

Saturday 28 November 2009

ArtTerorizam#31


- n a s t a v a k -


ANTOLOGIJA FRANCUSKE EROTSKE POEZIJE
pod nazivom
BORDEL MUZA

odabrao i prepevao Danilo Kiš

Ovu antologiju Kiš je sastavio na osnovu sledećih zbornika:
"L'oeuvre Libertine des Poetes du XIX siecle", Pariz 1910 u kolekciji "Majstori ljubavi" koju je uređivao Gijom Apoliner kao i na osnovu zbornika Žorža Pijmena (Georges Pillement) "Poesie Erotique" Pariz 1970 i Marsela Bealija (Marcel Bealu) "La Poesie Erotique", Pariz 1971, koje su istovremeno i dešifrovale mnoge pseudonime iz navedene Apolinerove zbirke.
Takođe, ova antologija je jedna od retkih koja je obrađivala ovu temu na jedan detaljan, sistematski, stručan način. Od autora trubadura, bezbožnika, pagana razuzdanih, stihova rušilačkih, preko humanista i filosofa, etičara, sve do utemeljivača modernog evropskog pesništva. Od jednog Žan Marine, Pjer Motena preko Lafontena, poznatog satiričara koji je slavu stekao svojim basnama, Voltera, filosofa, enciklopediste, romansijera, istoričara i pesnika koji je svoj golemi književni ugled koristio u borbi protiv verske netrpeljivosti i za odbranu humanističkih ideala, posvećen odbrani lične slobode i s verom u progres, sve do Bodlera čija zbirka "Cveće Zla" slovi za najveći poetski događaj XIX stoleća.
Nakon ove antologije gotovo da nije bilo, u godinama koje su dolazile nakon krvavog raspada Jugoslavije, autora i dela koji su na ovaj nepretenciozan ali izuzetno vrednovan način prilazili i obrađivali ovu i slične teme. Stručna kritika je takođe visoko ocenila Kišove prepeve.
Pisanje, vođenje ljubavi, erotika i seks, književnost - imaju neke sličnosti, što nam i peva Alfred Devo (1825-1867) u pesmi "Pesnikova jebačina":

Muda ti se prazne brže nego tvoja
Prepuna crne sperme mastionica,

Tvoja je kara bedan kalauz, nedostojan

Da ga primi moja lakomica


A sad, najbitnije. Poezija.
Reči koje ostaju.


Kleman Maro
- LEPIM SISAMA -


Jedne sise od jajeta belje,
Sise od belog satena želje,
Sise da postide ružu u cvetu,
Sise lepše od svega na svetu,
Tvrde sise, ne sise: okrugle
Belokosne male kugle
Na čija je središta sela
Jagoda ili višnja zrela.
I kunem se da je tako:
Niko ih ne vide, niko tak'o.
Sise što s rujnim vrškom niču,
Sise što se nikad ne miču,
Ni da dođu ni da odu,
Ni u trku nit u hodu;
Leva sisa slatke žmarke
Uvek je daleko od svoje drugarke,
A obe sise svedoče, bele,
O lepoti osobe cele.
Kad vas vidi, čoveka povuku
Želje potekle iz ruku
Da vas pipa, da vas valja
Al se uzdržati valja
I lepoti toj ne prići,
Jer će druge želje stići!
Divne sise, ni krupne ni male,
Zrele sise, za ljubav stasale,
Sise što danju i noću kliču:
"Dajte nas što pre nekom mladiću!"
Sise što ti jelek odmiču, od tela
Barem za dva palca cela!
S pravom će onog srećnikom zvati
Koji će vas mlekom napuniti znati,
Kad devičanske sise prene
I stvori grudi zrele žene.


Fransoa de Menar
- MLADOJ GOSPI -


Lepotice, što bez strasti
Uživate jeba slasti
Trljajući plast svoj prstom,
Man'te taj nepotpun način,
Dajte da vas ja potkačim
Karom dugom i čvrstom.

Ja sam veštak dobrog prca
Koji radim čista srca
Kad lepojku neku imam,
A kad je ružna, gruba,
Više volim pokraj stuba
Natenane da ga klimam
Kakva je to slast, o dete!
Zašto se vi ne jebete?

Jebačina i vas sazda
Ja jebaću sve do groba,
Pa po cenu oka oba,
Imam šiljak spreman vazda.

I u paklu - čuvam veru -
Jebaću, uz nos Luciferu,
Uz nos Plutona i Prozerpina
I đavola svih veličina,
Da utolim one bludi
Što mi razbijaše grudi.


Teofil de Vio
- EPIGRAM -


Moja muda ispod nadignutog kurca
Velikoga poput uda kakvog mulca,
Gode prstima moje ljubavnice
Više no dva zrna s neke brojanice.


Žan de Lafonten
- EPIGRAM -


Volimo, jebimo, to dvoje
Ne treba nikad da se razdvaja;
Naslada i žud, pa to je
Ono što duša najređe spaja.
Kurac, pica i dva srca mlada
Rađaju slogu punu sklada,
Koju licemer zaludu napada.
Amarilis, zapamtite sada:
Voleti bez jeba ako vredi išta,
Jebati bez ljubavi - to je ništa.


Klod le Peti
- BORDEL MUZA -


Dvorjani Prijapa, Bahusa, i svih bogova,
Krepki oružnici stražarenja noćnih,
Prečasni jebači nepresušnih muda moćnih,
Stručnjaci razdevičenja, majstori rogova:

I vi, pseće droce, nepobedivi trtači
Što pravite preslice od mača nam u ruci
Gospe kurvarenja, prijatni oluci,
Vi guzova podli kaljugari i nabijači,
Dođite svi u ovaj bordel muza bluda.
Svaki će ljubitelj podrugljivog zbora
Svršiti bez sumnje uz zvuke ovog hora.
Ova će knjiga cvasti bez straha od strasti:
Zbog naslada tela biće patnje svuda,
Al biće i patnje rad duševnih slasti.


Teofil Gotje

O KAKO SU srećni psi!
Razdragano svi kidišu,
Jedno drugom kite sišu,
Jedno drugog trte svi!
O kako su srećni psi!


Šarl Bodler
- UVEK -


"Koliko će naša ljubav trajati?"
Pita devica na mesečini
Zaljubljeni kaže: "Meni se čini
Uvek, uvek".

Naokolo kad san svakog svlada,
Hortenzija počne da zadnjicom suče.
"Želim da me jebeš", nežno mi guguće,
"Uvek, uvek".

A ja kažem da začaram dane
I da zatreperi mojih patnji struna:
Muda moja, zašto niste puna,
Uvek, uvek.

Al ljubav makar najčednija bila
I jebač makar i najveća droca,
Troše se i prazne kao boca,
Uvek, uvek.


Pol Verlen
- UVERTIRA -


Hoću da se udubim u vaša stegna, u vaše guzice,
Kurve, jedine božije sveštenice međ nama.
Zrele lepote il ne, iskusne il početnice,
O, ne živeti više osim u vašim pukotinama i brazdama.

Divne su vaše noge koje idu samo k ljubavnicama
I ne vraćaju se osim s ljubavnikom, i počinka nemaju,
Osim u krevetu za vreme ljubavi, i dok miluju noge onima
Koji kraj vas, zadihani i umorni, dremaju.

Ćuškane, njuškane, jebane, lizane od tabana
Do prstiju, sisane jedna za drugom do bola,
Od gležnjeva sve do plavih vena vidljivih izvana,
Noge lepše od stopala heroja i apostola!

Silno volim vaša usta i divne te igre, o drolje,
Što ih izvode usne, zubi i jezik što se kreće,
Usta što grickaju naš jezik i kadkad nešto bolje:
Stvar skoro isto toliko ljupka kao kad se meće.

I vaše grudi dvostruki breg razvrata i ponosa,
Međ kojima se kadkad drči moja gordost muška,
Da bi se tu do mile volje nadula i da tu njuška
Ko kakav divlji vepar u dolinama Parnasa i Pindosa.

Vaše miške! Obožavam i vaše miške, bele i besramne,
Nežne i drusle, nervozne kad treba, bele sred mraka,
Bele i debele, ko vaše guzice, i skoro toliko zamamne.
Tople u ljubavi, a posle ledene ko raka.

A vaše ruke, produžetak mišice, gutam pun lakomosti!
Njih su blagoslovila milovanja i lenstvovanja
Ukrotiteljice splasnutog glavića koji se sklanja,
Brižne drkačice beskrajne strpljivosti!

Ali šta! Sve to, o kurve, nije ništa
Prema vašim guzovima i picama, čiji izgled, ukus miomiris
I dodiri, stvaraju poklonike vaših svetilišta:
Tabernakuli i Svisveti gde se bestidnost širi.

Pa stoga, sestre moje, vašim guzicama i butinama
Hoću da se sav posvetim, jedine prave drugarice,
Zrele lepote ili ne, iskusne ili početnice,
I da živim jedino u vašim pukotinama i polutinama.

I ja to želim, fantastična pesma, za sve devojke, žene, koje vole i znaju da uživaju. (Skala)


Pjer Luis
- U SPOMEN INSTITUTKINJI -

(odlomak)


Ne volim da vidim u crkvi Svetog Srka
Devicu s očima što se od zanosa koče
Gde ispovedajući užase pod suknjom se drka
I šapće: "Oh pardon - ja svršavam oče".

Ne volim kad mi na balu devojčica u bluzi
Od tila prizna, pijuć učtivo sok od višnje:
"Kad mnogo plešem, volim da me neko naguzi".
Pa se izvini: "Pardon! Rekoh reč odviše".

Ne volim da vidim muža u opštinskoj kući
Koji, čim mu želje potvrdiše pravno,
Svojoj dragoj ženi zvizne kurac vrući
Da bi svoju dužnost ispunio javno.

Ne volim da vidim usta bludna i mršava,
Kad u parku kenjca sisa Milena
"Da dozna jel lepo kad magarac svršava".
Pa nađe da mu sperma na kajsije ima miris.

Treba li reći da je ovo tek delić onoga što vas čeka u ovoj božanstvenoj antologiji za koju treba zahvaliti čarobnom Danilu Kišu što nam je otkrio ove dragulje, bisere francuske erotske lepote rime i reči. Ja sam knjigu dobio još kao srednjoškolac, od književnog udruženja koje je tih devedesetih bilo na negotinskoj sceni i kojeg sam ja danas najmlađi predsednik.
Ova skupina libertina ostavila je veliko delo kao i uticaj u nasleđe. Kod nas možete naći slične katrene i rime kod Vuka St. Karadžića u zbirci pesama pod nazivom "Crven Ban" ili u "Graždenskom Erotikonu", zbirci erotskih pesama i poslovica u srpskoj književnosti XVIII i početka XIX veka, koji je priredio dr. Sava Damjanov.
Pošto i sam jesam nastavljač tradicije evropskih libertina, erotomana i dekadenata, nisam mogao da odolim da u ovom tekstu ne stavim i dva svoja dela, jedan epigram i jedan sonet. Vrlo skromna, naravno za domete franscuskih libertina ali svakako od istog semena. Napisane su još pre jednu deceniju.


S.S.Skala
(1981 - još uvek živ i živeće još dugo, dugo)

- EPIGRAM -

ISUS MI JE STEGAO
Ruku
Ali mi je Deva Marija
Stegla nešto
Drugo.

- LIBERTINOV ZOV -

Podajte se sada odmah,
Tako mi na glavi roga,
Podajte se svi, žene, muškarci
Ostavite vi na Nebu svemoćnog Boga.

Šta je to što Vas još,
u gluposti nalik na teške okove drži,
Šta je to i gde Vas vodi,
Jer ljudima živim dobro ne služi.

Zar vi još ne znate, priznajete,
Najlepše čari jeba skupa,
Zar vi još ne znate, priznajete,
Divne čari kada je u tami, mraku,
Više vlažnih rupa.

Jednom libertin - uvek libertin!

S.S.Skala
(tzv. kvaritelj dobrih običaja i lažnog morala)
25. XI 09.

p.s.
U sledećoj godini jedan od brojeva časopisa za književnost, umetnost i kulturu "Buktinja" imaće za temu upravo Erotiku u Prozi i Poeziji, tako da nas ova tema tek očekuje u budućnosti, kao i mnogobrojne lepote u životu.

Thursday 26 November 2009

ArtTerorizam#30


piše
SSSkala


Nepristojnost je isto kao i uglađenost - samo romantična fikcija.
Hojzing

... ona, tanana, oštra, tvrdoglavo gipka kao bič, I-330 (sada vidiš njen broj) ...
Jevgenij Zamjatin
("
Mi")


Stado, iliti ljudska masa, oduvek veruje pojedincu. Njima treba pojedinac, bio on Mesija, prorok, vođ(a), onaj koji će obaviti prljave poslove za njih, žrtveno jagnje ili Pesnik. Narodna luda, showman, zabavljač, šarlatan. Ono uživa u njegovom ekspozeu, ciljevima koji su zadati a možda se nikad neće ispuniti (kao, na primer, trenutno trabunjanje naše Vlade o ekonomiji, prosperitetu i čuvenoj Slobinoj kovanici SUVERENITETU, koja, vidimo, nije mrska današnjim demokratskim naraštajima, odnosno kokošarima) o teorijama zavere izmišljene i smišljene protivu "naroda najstarijeg", "izabranog (pre Jevreja)", i samo tuđom greškom (ili namerom - što je za neke isto) satanizovanog. Deo tog stada, obično bedno, nedovoljno obrazovano (što nije bitna stvar) ali nedovoljno informisano (ili poluinformisano), nepoznato, plašljivo za sopstvenu egzistenciju, nemušto za moderne tekovine civilizacije, sklono tračevima, rekla-kazala, prepušteno malograđanskoj sredini i njenim običajima, sklono je osudi i odbacivanju činjenica koje ne razume.

Da vam objasnim na primeru, plastično, što bi rekao pokojni Zoki Đinđić, neka mu je laka zemlja i slava večna, znajući ko sedi sa druge strane ekrana. Kao kada Naš Čovek ode na neku predstavu koja se daje u okviru BITEFa i sedne pored Jovana Ćirilova koji se sve vreme smeje, jer je dotična predstava komedija, je li, a on sam ćuti, snebiva se, ništa ne razume. Kada dođe kući i supruga ga pita šta je gledao, on odgovara u stilu "neko sranje, neću više nikad da idem u teatar, taj hram, sveto mesto umetnosti". E, to je odlika Stada. On ne pokušava da razume, već odmah osuđuje ono što mu je nepoznato. A, zapamtite, umetnost je teška, to nije zabava.
Američki ratni i drugi profiteri su od filma, preko Holivuda, napravili lakrdiju - on je bio, a u Evropi je i danas Sedma Umetnost. Vidite samo filmove nezavisne produkcije, bilo nemačke, španske, izraelske ili francuske. Vidite dela autora koji su stekli kultni status, još uvek živi ili mrtvi: Linč, Haneke, Kronenberg, Fon Trir, Pazolini, Felini, Antonjoni, Almodavar, Tarkovski, Žodorovski, Hercog, Solondz, Radivojević i drugi.
Osude i komentari tipa bolesno, umobolno, provokativno, užas, propast u umetnosti nemaju nikakvu težinu, prosto ne piju vodu. Još kada se pojavi pravi autoritet, pojedinac od reči i dela iza koga stoje mnogobrojna priznanja, što domaća, što svetska, svaki i ovako jalovi pokušaj nemuštog prebacivanja, komentarisanja, postaje uzaludan. Možda su za nekog slike Jeronimusa Van Akena, poznatijeg kao Boš, užasne ali on je jedan od najvećih slikara ikada. Kao i mnogi stari majstori flamanske škole. Kada se, ponavljam, takav istaknuti pojedinac pojavi i predstavi nam neko umetničko delo, onda to nije samo puko nabijanje prsta u oko ili pesnice u dupe (FISTFUCK), nego prava vrednost.
ART.

To je uradio i veliki pripovedač, pesnik i prevodilac Danilo Kiš o kome je ovde već bilo reči. Osim što je dosta prevodio sa mađarskog i francuskog, i pisao na istim, sastavio je i nemali broj antologija. I danas se priča, da nije umro 1989. sledeće godine bi dobio Nobelovu Nagradu za književnost, time bi jugoslovenska a i srpska javnost, nacija, pored Andrića dobila još jednog nobelovca; ali, baksuzi kakvi jesmo, ni to nam se nije dalo. Kao i druge stvari, uostalom.
Antologija koju je Kiš priredio i objavio, a koju vam ja predstavljam je


ANTOLOGIJA FRANCUSKE EROTSKE POEZIJE
pod nazivom
BORDEL MUZA

odabrao i prepevao Danilo Kiš

izdala: Prosveta u tiražu od 20.000 primeraka (ehej!)
godine: 1985
uživao: S.S.Skala i mnogobrojni čitaoci, ljubitelji ovakve i slične literature, pravi erotomani, sladokusci Poezije, za one sa slabim srcem i mrenom preko mozga - ne preporučujem!


OBJASNI?!
Erotska literatura, Poezija u današnjem značenju te reči, proizvod je kasnog srednjeg veka ili rane renesanse. Njena naučna veza sa grčko-rimskom tradicijom je spona sa svedbenim i raskalašno-karnevalskim obredima i običajima. To je i most između nove erotičnosti renesansnog tipa i starih a tako obožavanih paganskih mitova, oblika kulture i ponašanja. Slavljenje razdevičenja, defloracije, hvalospevi falusu, tom najjačem živom simbolu, bludnim božanstvima kao što su Prijap (Bog Plodnosti), Dionis, Bakh, Bahus (od koga i potiču reči "bahanalije", "bahanatkinje"), Pan (kod slovena identično božanstvo je Jarilo), Set, Eros, Afrodita, negde krajem XII i početkom XIII veka, preraslo je svoj prvobitni karakter i razvilo se kao samostalna pesnička tema koju su opevali pesnici nadahnuti novim duhom, duhom reforme. A kako se on izdvojio u Francuskoj, na to je najviše uticala jeretička sekta katara (bogumili); pokret koji se bežeći sa Istoka i Balkana, gde ih je naš Car Dušan Silni proganjao i uništavao kao jeretike, nastanio i našao utočište u Francuskoj. Njihovo učenje predstavljalo je reviziju crkvenog i klasičnog hrišćanskog učenja. Propovedali su čistunstvo i odricanje od čulnosti (nešto slično kao franjevci, samo ranije), uškopljenički moral koji se opirao svakoj vrsti telesnosti čak i u braku(!). Osuda te telesnosti, putenog uživanja u hrišćanskoj crkvi i Zapada i Istoka ostala je do dana današnjeg iako je to u početku bilo samo učenje jednog jeretičkog učenja ili sekte, kako se to danas naziva.
Eh, sad, ko može zadržati mačora u pantalonama kada pored vas pravog, zdravog, mlađanog (ili ne), u punoj snazi, prođe jedra, zgodna i jebozovna cura, gospođica ili gospođa, dama. Tako i francuski pesnici, počev od XV veka do dana današnjeg nisu se dali sputavati. Uistinu, zar to nije natprirodno i ogavno, gotovo bolesno, kada vi svoje želje tela morate obuzdavati, sebe proklinjati. zar je greh uživati u lepoti žene, u njoj i ona u vama. Zar je to nenormalno. Zbog toga, prezirem hrišćanstvo, jer je neprirodno. A svima koji propovedaju isto učenje, poručujem da odseku sebi prvo kitu pa onda neka mi se jave. Moj falus za mene je BOG! A svaka žena svetica koja bez ikakvih kočnica, lažnog morala, uživa u bludu, razvratu, podavanju i primanju - Amin. Tako se i pravi duh renesanse, posebno u Francuskoj, pojavio u onoj Poeziji koja je potekla iz bogatih vrela pravog paganstva, pravog dionizijskog zanosa.
Naravno, pored takvih bezmudaša kao što je ta ogavna hrišćanska struja, ceo proces paganizacije je išao sporo, a crkva je po običaju delovala žestoko. Ali džaba, dok su oni provalili šta ljudi pišu, hoće i u čemu uživaju, bilo je kasno. Vijon, Rable, de Sad stajaće na početku tog velikog paganskog preobražaja u literaturi, i ostaće do dana današnjeg kao neprevaziđeni Pesnici paganskih zanosa modernog čoveka.

Crkva će pojam greha i grešnosti proširiti do preziranja putenog, tabua reči i pojmova, za šta se kako vidimo zalažu i danas. Nesrećni Klod le Peti, kome će zbog zbirke "Bordel Muza" (naziv koji je preuzet i za antologiju) najpre odseći šake, iščupati jezik a zatim ga javno spaliti na trgu Greve, zbog bogohulnosti i pogrdnosti protivu Boga, Device i Države. Njegovo delo je uništeno, a jedini primerak sačuvani ukraden je iz Nacionalne biblioteke 1850. godine, gde je čuvan u odeljku pod nazivom "Pakao".
To vam je ta ista hrišćanska crkva koja propoveda ljubav i mir među ljudima. Setimo se samo krstaša; inkviziciju, taj stožer kočenja svakog progresa, tehnološkog napretka, neću ni da spominjem ovog puta. Koliko je čulnost normalna, putenost, uživanje, seks zdrav, govori nam da se i sam Volter bunio u svoje vreme protivu ovakvih gluposti, pišući erotske rime. Hipokrizija će zavladati tek sa romantičarima, dosadnim Viktorom Igoom u Francuskoj, jer se tu opet vraćamo uškopljeničkoj tradiciji, iako naprotiv stvarnost je bila itekako drugačija, jer je to vreme najvećih seksualnih zastranjivanja, društvenih skandala, razvrata, preljuba, prostitucije, krvavih ljubavnih afera, što je OK ali su im pesme njesra. Mislim na romantičare Francuske.
Svi pesnici koji su zastupljeni u ovoj antologiji, prikazani su sa dve, tri ili četiri pesme (sve u zavisnosti od dužine) a period koji obuhvata ide od kasnog XV veka do ranog XX, završava se Apolinerom, što je svakako blago, ono najbolje što je u erotskoj poeziji Francuske do tada dato. kasnije će se javiti pomalo dadaisti i nadrealisti koji će imati to erotsko lepljivo seme u sebi, ali zaposednuti politikom, levičarskim ideologijama nikada dovoljno snažno kao Pesnici pre njih. U prozi je stvar nešto drugačija, tu su pravi erotomani francuskog jezika, kao što su Žorž Bataj, Alfred Žari, Fužre de Monbron, Mišel Fuko, Andre Pjer de Mandijarg, ali o njima neki drugi put.


MOŠA/ZAMISLI?!
Svi autori su predstavljeni i biografijom i bibliografijom. A imena njihova su:

Žan Moline (Jean Molinet, 1435-1507)
Kleman Maro (Clement Marot, 1496-1544)
Pjer de Ronsar (Pierre de Ronsard, 1524-1585)
Remi Belo (Remy Belleau, 1528-1577)
Etjen Žodel (Etienne Jodelle, 1532-1573)
Fransoa de Malerb (Francois de Malherbe, 1555-1628)
Fransoa de Menar (Francois de Maynard, 1582-1646)
Matiren Rejnije (Mathurin Regnier, 1573-1613)
Pjer Moten (Pierre Mottin, oko 1566-1610)
gospar Bertelo (le seigneur Berthelot, ? - 1623)
Teofil de Vio (Theophile de Viau, 1590-1626)
Žan de Lafonten (Jean de la Fontaine, 1621-1695)
Klod le Peti (Claude le Petit, oko 1638-1662)
Kanonik Makroa (le Chanoine Maucroix, 1619-1708)
Volter (Voltaire, 1694-1778)
Šarl Kole (Charles Colle, 1709-1783)
Senak de Melan (Senac de Meilhan, 1736-1803)
Teofil Gotje (Theophile Gautier, 1811-1872)
Alfred Delvo (Alfred Delvau, 1825-1867)
Šarl Bodler (Charles Baudelaire, 1821-1867)
Alber Glatinji (Albert Glatigny, 1839-1873)
Pol Verlen (Paul Verlaine, 1844-1896)
Stefan Molarme (Stephane Mallarme, 1842-1898)
Pjer Luis (Pierre Louys, 1870-1925)
Gijom Apoliner (Guillaume Apollinaire de Kostrowicki, 1880-1918)

Ova antologija ima još jedan sedefski sjaj, a to su ilustracije Obri Vinsenta Berdslija, ekscentričnoga talentovanog engleskog crtača i ilustratora, koji je i sam oduševljavao i šokirao umetničke krugove u svoje vreme, na pragu XX veka. Bio je prijatelj Oskara Vajlda i zbog toga otpušten iz redakcije časopisa "The Yellow Book". Ilustrovao je za života (naime, umro je u svojoj 25. godini) "Salomu" O.Vajlda, "The Rape Of The Lock" A.Popa, "Volpone" B.Džonsona i Aristofanovu "Lysistrata". Uticao je na Kandinskog i Klea.

Treba li reći da je ova antologija jedna od najobuhvatnijih, vrlo visoko vrednovanih prepeva.
Pravo blago.


NASTAVIĆE SE ...

Tuesday 24 November 2009

Ogledi o liberalizmu - 4. deo



Glava 4: Lok, rad i svojina

Želja za sigurnošću, kod podanika utemeljuje neograničenu moć Suverena/Levijatana; međutim, ukoliko njegova naređenja dovode živote podanika u opasnost (dovode opstanak u pitanje), otpor toj situaciji (naređenju) služi da se utemelji ograničenost neograničene moći Suverena/Levijatana.
Postavlja se pitanje prioriteta - šta je važnije: princip samoočuvanja kao apsolutni ili apsolutna moralna nezavisnost pojedinca. Prirodno stanje stvari navodi na prvo.
Treba ustanoviti vlast koja jedino štiti individualna prava pojedinca, a ne napada ih - to je prirodno stanje po Loku. Po njemu, pojedinci ne ugrožavaju jedni druge (SMRT) već je tu u pitanju GLAD. Odatle dolazi pretnja smrću.
Postoje dve vrste rivaliteta:
  1. u odnosu na posedovanje dobra (ekonomski) - DA IMAM
  2. zasnovan na želji za vlašću, prvenstvom, ugledom, (moralni, politički, duhovni) - DA IMAM VIŠE
Ova dva moraliteta se javljaju kao dve sile koje su u prirodnom stanju sukobljavaju, te dovode do razlikovanja dve vrste ljudi:
  1. oni koji više vole prvenstvo od sigurnosti
  2. oni koji više vole sigurnost od rizika koji proizvodi težnja za prvenstvom
Čovek je vlasnik sopstvene ličnosti, a time i svog rada. Deo zajedničkih dobara koja "pripadaju svima", koji pojedinac prisvoji zarad sopstvenih potreba, tada pretvara u sopstveno vlasništvo - ona su preobražena njegovim radom i tako se razlikuju od ostalih dobara.
Pravo na svojinu nije "društveno" pravo, pripada samom pojedincu i usko je povezano sa njegovom potrebom da se prehrani. Ovo pravo suštinski prethodi instituciji društva, ne zavisi od saglasnosti drugih i političkih zakona koji važe u društvu.
Po svojoj suštini, svojina je prirodna, to nije stvar društvenog sporazuma. Svojina nastaje radom čoveka. RAD se definiše kao odnos čoveka i prirode.
Pravo na svojinu ograničavaju dve obaveze:
  1. da se prisvoji onoliko koliko je potrebno, a ne više
  2. da se ostavi "hrane" i drugima - u istim količinama i istog kvaliteta
"HRANA" je samo deo ukupnog pojma svojine - osnovna svojina je svojina nad zemljom. Priroda u svom "prirodnom" stanju znači oskudicu; ljudski rad daje VREDNOST stvarima. Pojedinac ima prirodno pravo na vlasništvo, a to vlasništvo nema prirodne granice - pronalazak novca je omogućio da neograničena količina dobara ("hrane") postane nekvarljiva.

Od momenta pojave novca kao sredstva za predstavljanje i čuvanje količine rada (vlasništva), legitimni vlasnik više ne mora da bude i radnik. Slobodna razmena čuva vrednost svojine. Vlasnici nisu više samo radnici, nego i kupci i prodavci (trgovci) - što je apsolutno legitimno.
Novac predstavlja, po definiciji, sporazum, veštačku tvorevinu kojom se zadržava "nekvarljivost" dobara. Ovaj sporazum pretpostavlja i komunikaciju, odnos pojedinaca koji ga zaključuju - to je neka vrsta ugovora. Ovako nastaje DRUŠTVO, kao skup regulisanih odnosa između pojedinaca. Društvo je skup ekonomskih razmena u koje pojedinci ulaze kao radnici i kao vlasnici. Osnovna prava, poput prava na svojinu, pripadaju usamljenom pojedincu, a on sa ostalim pojedincima gradi društvene odnose.
Pojedinac je vlasnik sopstvenog rada, sopstvene ličnosti. Ali, rad je samo početak svojine, jer će oni na kraju biti odvojeni - pravo na svojinu se odvaja od prava radnika na plodove svoga rada. Osnovna karakteristika rada je da proizvodi vrednost, a ne da proizvodi pravo na svojinu. Svojina treba da sačuva tu vrednost.
Celokupni razvoj ekonomskog društva počinje od jednog "gladnog pojedinca".
Temelj liberalizma se nalazi u pravu pojedinca na svojinu. Ekonomska aktivnost je postala dominantna aktivnost u liberalnim društvima.

Ljudske aktivnosti usmerene ka prirodi podjednako pokreću i razvoj apsolutne vlasti u okviru države, ali i razvoj nauke i ekonomije u okviru građanskog društva. Svet ekonomije ima potrebu za političkom institucijom, radi sopstvene zaštite.
Izaći iz "prirodnog stanja", tj. ući u "građansko društvo", zapravo znači konstituisati ZAKONODAVNU SKUPŠTINU, koja daje zajedničku definiciju prekršaja, i zakone nameće svima bez izuzetaka da bi oni bili efikasni.
Za "građansko društvo" Lok smatra političko društvo suprotstavljeno prirodnom stanju, a ne državi (tj. nekoj političkoj instituciji). Razlog postojanja političke institucije leži u očuvanju svojine. Ta institucija, "VLAST", ima pravo da zahteva poslušnost ali i obavezu da se sama pokori zakonima koje propisuje.
Ovo ZAKONODAVNO TELO ne treba stalno da zaseda, ali postoji potreba da se zakoni stalno donose, i naročito da se stalno primenjuju. Zbog toga postoji potreba da se formira još jedna, IZVRŠNA VLAST koja bi bila podređena prvoj, zakonodavnoj vlasti. Izvršna vlast sprovodi zakone unutar političkog tela. Nastaje potreba i za trećom vrstom vlasti koja bi se bavila spoljašnjim odnosima, ratom i mirom - Lok je to nazvao FEDERATIVNA VLAST. Ona je najčešće u istim rukama kao i izvršna vlast.
U savremenim društvima je vlast ravnopravno podeljena na zakonodavnu i izvršnu. Kod Loka postoji određena hijerarhija, pa je zakonodavna vlast iznad izvršne (tj. ona je vrhovna), koja je samo njen instrument.
Zakonodavnu vlast ima svaki pojedinac da bi radio ono što smatra dobrim za svoj i za tuđi opstanak. Izvršnu vlast ima svako u prirodnom stanju da bi kaznio kršenje prirodnih zakona. Izvršna snaga društva nastaje ujedinjenjem izvršnih snaga pojedinaca.
Izvršna građanska vlast više od zakonodavne označava razliku između prirodnog i političkog stanja ljudi; ona nije svodljiva na zakone i pokazuje njihovu nedovoljnost. Izvršna vlast je otelotvorenje razlike između države i građanskog društva. Ona predstavlja pojedince u njihovom političkom stanju - tj. "veličinu nacije", u odnosu na zakonodavnu koja predstavlja "interese društva".
Rasprave u zakonodavnom telu pokazuju razlike u društvu, ali se tu (u parlamentu) istovremeno mišljenja pročišćavaju i grupišu u veće pravce, gde se najčešće u obzir uzima zajednički interes. Tako odluka većine, ne samo preko sprazuma nego i stvarno, postaje odluka svih.
Savremena raspodela ingerencija vlasti prouzrokuje situaciju da se većanje zakonodavne vlasti završava jedino donošenjem zakona, ali ne i akcijama. Akcija se prepušta izvršnoj vlasti, pa zato većanje zakonodavne vlasti uvek biva nedorečeno, tj. nedovršeno. Jedinstvo donošenja odluke i akcije ne može se nalaziti u zakonodavnom telu, već se stvara samo saradnjom zakonodavne i izvršne vlasti.
Politički liberalizam se i istorijski i suštinski zasniva na ideji predstavljanja - ZASTUPNIŠTVU.

***
U Srbiji se danas svi ponašaju kao da je i dalje stanje "prirodno" - svi se boje gladi. A elita se baš trudi da ga pokaže kao "političko". Stvarno se trudi, pa su uspeli tako i da spoje dva Lokova rivaliteta u jedan: "DA IMAM, DA IMAM JOŠ VIŠE I VIŠE".
Para se na paru lepi?
Maska moraliteta sigurnosti se i dalje besomučno potura kao glavni povod za zatiranje/satiranje moraliteta prvenstva, progresa, avangarde, prosvetiteljstva. I pojedinaca koji se na to usude. Neprilagođenih, neprilagodljivih sveopštem palanačkom duhu koji vlada već decenijama. Neki bi rekli i vekovima.
U Negotinu su danas, zbog "preteranog zastupništva zastupnika" na snazi privremene mere. Spojeni su zakonodavna (Skupština opštine) i izvršna (Opštinsko veće) vlast u jedno - u Organ. I učinjen dodatni korak unazad - do Suverena, Levijatana Negotinskog. Pitanje je da li to onaj najeksponiraniji ili onaj što to nije. Dvoglava neka aždaha, šta li je već, samo što ona druga glava, rusa, povremeno proviri iza ramena, da šapne nešto.
Ili potpali vatru.
Sreća naša što u rukama nemaju i onu treću, Lokovu vlast - federativnu (vojnu).
Negotinski Domaćini i Domaćice jesu čuli (svako u sopstvenoj varijanti obrazovanja) za Džona Loka. Neko u redovnoj, neko u partijskoj školi. Neko je bežao sa časova.
Uglavnom niko nije ništa naučio.
Vidi se.
Upamtili su samo onaj deo o parama.
A da naša, narodna "VLAST" koristi pravo da zahteva poslušnost, dok sa druge strane na sve načine izvrdava obavezu da poštuje zakone koje sama donosi, to svi odavno znamo. I živimo.
Nije mi jasno zašto u tome još i uživamo.

Linkovi za ovaj čas:

John Locke - Wiki
Џон Лок - Википедија
Free EBooks - John Locke (doc, pdf, engleski)
Project Gutenberg - Two Treatises Of Government (1690) (html, engleski)

Monday 23 November 2009

ArtTerorizam#29


- n a s t a v e k -


for Ines


... Zbog toga što bol i strah od smrti pamtimo življe nego zadovoljstvo, i zato što su naša osećanja vezana za blagotvorne vidove nepoznatog bila oduvek podložna konvencionalnim religioznim ritualima, ona mračnija i zlotvornija strana kosmičke misterije upadljivo je istaknuta u našem folkloru prožetom natprirodnim.
Hauard F. Lavkraft


"Nama Amerikancima dopala je sreća da to rasvetljavanje (misleći na povest neobične priče i kratke proze u celini) nastane kod nas, u ličnosti našeg najslavnijeg i nesrećnog sunarodnika - Edgara Alana Poa", reći će još Lavkraft. I zaista, Po je jedan od najslavnijih, najznačajnijih pripovedača i kao što smo imali priliku da saznamo iz biografije, vrlo nesretan bio. Pa ipak, može se, dakle, slobodno reći da je Po izmislio kratku priču u njenom sadašnjem obliku.
Dok tragične okolnosti njegovog ličnog života polsedica su i uzrok urođene žudnje za ponorom i ništavilom, za tzv. "lunarnim" znanjem, koje stvarno postoji u nekim osobama.
Njegov uticaj ne samo na način pripovedanja, odabir tema i forme, biće duboko snažan i veliki na čitavu plejadu potonjih stvaralaca u umetnosti.

Činjenica da je bolest, izopačenost i raspadanje uzdigao na ravan tema koje se mogu izraziti na pravi umetnički način, što je bilo i beskonačno dalekosežno i po posledičnom dejstvu, jer kada ju je žudno ščepao, prigrlio i ojačao Poov slavni obožavalac, prevodilac, izuzetni kritičar, esejista, estetičar, pravi dandy, Pesnik Šarl Bodler, postale su srž glavnih estetičkih pokreta u Francuskoj, tako da se Po u izvesnom smislu može posmatrati i kao preteča dekadenata i simbolista XIX veka. U XX veku, uz tehnološki progres, pojavu filma, popularnost zabavne muzike, Po je postao i inspiracija, nadahnuće pa i utočište za mnoge. Od Rahmanjinova koji je komponovao "Zvona", istoimenu pesmu Edgara Poa, preko nekih ekspresionističkih slikara, filmova iz '50, '60, '70, fenomenalnog Vinsenta Prajsa, do današnjih raznih rimejkova ali i odličnih muzičkih skupina kao što su Sopor Aeternus, Ildfrost i mnogi, mnogi drugi u ekstremnijim varijantama moderne-zabavne muzike, i njihovim nijansama.

Poove priče (o kojima će najviše biti reči) dele se naravno na više vrsta, neke sadrže čistiju bit natčulne strave nego druge. Takođe, tu su i one u kojima preovladava logika i zaključivanje, prethodnice moderne detektivske priče, koju će i više razviti ser Artur Konan Dojl i Agata Kristi. Poov Arsen Dipen, francuski dendi, amater-detektiv koji se kao glavni junak javlja u više priča ("Ubistvo u ulici Morg", "Ukradeno pismo" itd.) preteča je (preslikanog) Šerloka Holmsa.
Pripovetke koje se bave abnormalnom psihologijom, ludilom, paranojom, monomanijom, možemo smatrati za njegova najbolja dela. One izražavaju stravu, užas, ali ne i neobičnost. Najverovatnije pod Hofmanovim uticajem (Ernest Teodor Vilhelm Hofman 1776-1822), te pripovetke nose u sebi zastranjenost koja se uzdiže na ivici groteske. A setimo se da je Po još za života izdao zbirku pripovedaka "Groteske i arabeske". U njoj užas je u pojedincu, to dolazi iz njega, iznutra, pretvarajući stvarnost, javu u groznu noćnu moru. Takve su priče "Đavo perverznosti", "Izdajničko srce", "Čovek gomile", "U škripcu", "Crna mačka", "Ovalni portret", "Bačva amontiljada", "Prevremeni pokop", "Vilijem Vilson" i druge.
Poova svest nikada nije udaljena od strave, truleži i raspadanja, i mi se u svakoj njegovoj priči, pesmi, filosofskom dijalogu srećemo sa stvaraočevom napetom žudnjom da pronikne u neispitane, nemerljive tamne ponore duše, da razgrne veo smrti i u mašti zavlada kao gospodar stravičnih tajni vremena i prostora, onostranog. Ne smemo smetnuti sa uma, da je gubitak starateljevog doma i udobnosti, gubitak voljene osobe, smrt i ukletost koje su se kao senka vukle za njim, i same otvarale, pisale neke teme i priče. Bizarne ideje, delirijum, strah od prevremenog pokopa, živog sahranjivanja, bekstvo su iz svakodnevnog očaja. Kao i njegov alkoholizam, opijanje, konzumiranje opijuma, apsinta i nekih otrova.

Takođe, gotovo svi njegovi junaci su zanesenjaci, melanholični i umni, beskrajno osetljivi, ćudljivi, samotni i katkad pomalo ludi, turobni i asocijalni, što (čini se) proističe iz psihologije samoga Poa, koji je svakako nosio u sebi potištenost, osetljivost, ludu težnju, samotnost i nastranu čudnost, ona svojstva koja se pripisuju svim ponesenim i samotnim žrtvama Sudbine. Bez obzira što taj termin potiče iz Francuske i najčešće se i odnosi na tamošnje pesnike, umetnike, i Po je poéte maudit i pripada toj grupi istinskih "ukletih pesnika", kao ih je nazvao jedan od samih, takođe predstavnika tog kulta Pol Verlen.
Što se tiče poezije Edgara A. Poa, i ona prodire u svekoliku gnojnu, truležnu stravu, odslikanu opsenu koju nazivamo postojanjem. On se služi arhaičnim, poistočnjačenim stilom u kome je svaki stih ukrašen dragim kamenom, kvazibiblijskim ponavljanjem i refrenom. On ostvaruje lirsku fantaziju koja je narkotična, od čega i sami čitaoci gube razum uživajući u sjaju sna i jeziku sna, sa natprirodnim bojama i grotesknim slikama oslikanim u čudnoj simfoniji odgovarajućeg zvuka. Morbidno i stravično, nežno i osetljivo. Gnojave rane koje iznova ključaju, otvaraju se pred novim užasom. To su pesme, soneti, poeme "San u snu", "Dolina nemira", "Lenora", "Eldorado", "Zvona", "Israfel", "Grad u moru", vrlo poznata "Anabel Li", fantastični "Gavran".
On je karijeru pisca i započeo kao pesnik, izdao tri sveske pesama a onda tek objavio svoje priče. Za života napisao je nešto više od sedamdeset priča, novela, pripovedaka i nekih pedesetak pesama; tri teorijsko-kritička teksta, ali su mnogi delovi, prikazi, rasuti po mnogobrojnim časopisima, magazinima; dva romana, jednu dramu i nekih 333 poznata pisma. Kao i većina autora iz tog vremena, i njegova književna produkcija u najvećoj meri bila je po časopisima. Danas često u bolje opremljenim knjižarama, pored mnogih zbirki priča, možete u originalu naći sabrana ili izabrana dela Edgara Alana Poa.

Lava što neumorno valja
svoje sumporne tokove niz JAANEK
u ledenim klimama pola -
što stenje dok teče niz brdo JAANEK
u carstvu polarne zore

E.A.Po
("Doživljaji Artura Gordona Pima")


MOŠA/ZANIMLJIVOST

Kao i u svakom Artterorizmu, i ovde postoji jedno - ALI - i ono je vezano za našu sredinu, našu stvarnost, a tiče se zbirke pod nazivom "Melcelov šahist i druge poučne priče". Kada su još za života neki jalovi poslenici kulture i javnog života, ne ceneći (ili pre ne shvatajući najbolje) to što on piše, rekli da je on samo sledbenik nemačkih romantičara, Po je odgovorio:
"Užas ne stiže iz Nemačke, stiže iz moje duše."
Nakon tačno sto šezdeset godina od Poove misteriozne i prerane smrti, na srpski jezik je ostalo neprevedeno nekih dvadesetak priča od kojih se većina može smatrati vrhuncem autorovog proznog umeća. Razlozi su svakako neuzvišeni i gnusni, ako se ima u vidu da se radi o lenjosti.
Svaku Poovu zbirku od dvadesetih godina prošlog veka, preko Cvijićevih prevoda, pa preko šezdesetih godina do dvehiljaditih, krase uglavnom jedne te iste priče. Naravno, uglavnom već poznata remek-dela, kao što su "Pad kuće Ašer", "Bunar i klatno", "Kralj Kuga", "U Maelstromskom vrtlogu", "Maska crvene smrti", "Čovek gomile", "Morela", "Legija ćutanja" (bajka), "Senka" (parabola), "Prevremeni pokop", "Duguljasti sanduk", "Vilijem Vilson" i dr.
Stoga je ova zbirka značajna jer donosi osam potpuno novih priča. To su: "Ti si taj", "Nikad se ne kladiti u glavu sa Đavolom", "Sfinga", "Melcelov šahist", "Mistifikacija", "Priča o iskrzanim planinama", "Melonta Tauta" i "Hiljadu i druga Šeherezadina priča". Sve osim "Melonta Tauta" priče, koja je objavljena u hrvatskom prevodu sa kraja osamdesetih, nikada nisu bile prevedene na naš jezik. Takođe zanimljivo je da izbor ovih priča ima i malo postmoderniju notu, tragikomičnost naboja kakav je svojstven uglavnom današnjim pripovedačima. Grotesknost je višeslojna, ironija jezovita a humor uglavnom mračan i ciničan, i podseća na neke priče Embrouza Birsa.

Priče u ovom izboru se račvaju, seku, imamo pravu energiju groteskne strave, ironičnog užasa u "Ti si taj", izuzetno duhovitoj i poučnoj kako i sam naslov kaže "Nikad se kladiti u glavu sa Đavolom", iracionalna napetost, fantazmagorična sanjarenja, racionalna sumnja u "Priči o iskrzanim planinama", visokoeruditsko parodijsko variranje mitova, svojstveno postmodernistima (priče "Sfinga", "Mistifikacija") ali i utopijska, satirična i pomalo negativna epopeja "Melonta Tauta", koja se dešava 1. aprila 2848. godine i govori o naprednijem umu (mašini?) koji razmišlja o Zemlji, svim postojećim stvarima, o čoveku koji "iz neobjašnjivih razloga smatra ženino prirodno uvećanje onog dela tela, ispod krsta, za znak velike lepote" premda je to za ovo biće znak nakaznosti. Fantastična priča u vidu dnevnika i potpuno ruganje čovekovom lažnomoralu. Na kraju zbirke tu je i "Hiljadu i druga Šeherezadina priča" koja svojom fascinantnošću prevazilazi brojne pisce i tumače sličnih preokupacija.
Ova zbirka je izašla '99. a pre dve godine imali smo priliku da uživamo u još jednom Poovom remek-delu. To je roman "Neuporediva avantura Hansa Pfala", koji je izdao Rad.
Koliko je meni poznato, ostalo je još jedno remek-delo (šire dimenzije, obimnijeg sastava) a to je krimi sastav "Tajna Mari Rože". Ako je veliki romantičar za života bio nesretna Enigma za svoje savremenike, mi danas na to ne možemo pristati, a verujem da bi i Pou svakako bilo drago da vidi kako se bavimo njime i njegovim delom; u ostalom, verujem da će nam to i reći kada ga sretnemo u Carstvu Senki.
Kao što je on u "Filozofiji kompozicije" izjavio:
"Pisanje jedne pesme je intelektualni čin, a ne dar muze."
Muze su za nešto drugo.

iz magle
Saša D. Skalušević Skala
~ 03. IV 1981. - 03. IV 2369. ~

Saturday 21 November 2009

ArtTerorizam#28


(Skalina prePoruka)


TMINE

Ovde sam, neko drugi je tamo, i strašan je spokoj:
mi smo nesrećnici i Sotona nas veje po lobanji svojoj.


Patim i neko drugi pati, i svi su putevi

skriveni između nje i mene, nema ni reči

ni ruke od nje prema meni.


Jedino noć koja je sveopšta i neobjašnjiva
Noć kad se ne stvara delo niti se strašna

ljubav zbiva.


Pažljivo slušam, i sâm sam, i strava je velika.

Osećam sličnost njenog glasa sa odjekom krika.

Osećam slab vetar i kosa se moja na glavi

uspinje. Spasi je od smrti i propasti strašnih

žvala Životinje!


Ponovo osećam ukus smrti među zubima svojim.

Grčeve, želju za povraćanjem i bol dok stojim.


Sam bejah u mulju, gazio sam grožđe u

zanosu svog greha,

noćas dok sam teturao od zida do zida

kidajući se od smeha.


Da li će onaj koji je stvorio oči bez očiju

da me vidi?

Da li će onaj koji je stvorio uši bez ušiju

da me čuje?


Znam da tamo gde greh je milosrdnost

vaša u izobilju cveta.

MOLIMO, JER JE TRENUTAK KNEZ SVETA.


Pol Klodel
(1868-1955)


for Ines

Postoje ljudi sa kojima sam oduvek želeo da se sretnem, ma kako to bilo nemoguće. Nemoguće (iako ne znamo da li smisao te reči zaista postoji), dok smo ovde gledamo zalazak Sunca, hodamo po prašini, zemlji, uhvatimo svoj odraz u ogledalu (iako često nakazan, ne verujemo da smo to mi), bore, trulež koji ga načinje, grize, ne štedi.
Moguće, još nismo zakoračili u Carstvo Senki, videli s one strane, legli u les ispod iste prašine, zemlje, prekriveni pokrovom na kome je sada naš odraz. Nije li onda ovo priča mrtvih o živima, i živih o mrtvima.
"Zaista! Ja idem kroz dolinu Senki" kaže nam jedan Psalm Davidov, a onaj koga ću upoznati (i dalje to verujem, iako je od našeg prvog susreta prošlo bezmalo dve decenije, i ne znam koliko će još proći dok me celog ne pojedu debeli crvi, pretvorim se u prah i prestanem da postojim) reći će nam i ovo: "Vi koji ovo čitate još ste među živima; ali ja koji pišem biću već odavno otišao u carstvo senki. Jer zaista, neobične će se stvari dogoditi, i tajne će se stvari saznati, i mnogi vekovi će proći pre nego što ove uspomene budu viđene od ljudi ..."
Ko bude pročitao verovaće Mu do kraja života, a možda najviše nakon istog. Jer onaj koji je obuzet do ludila, neoborivom činjenicom da živi u svetu propadanja i raspadanja, gde se sve: život, ljubav, lepota, pretače u veliki levak iz kojeg ističe, curi u besmislenost ništavila i sve postaje za samog života besmisleno, njemu ne možete ne verovati. U mom slučaju kroz detinjstvo, poput vihora, dunavskih vrtloga koje su moji preci, locovi sa Dunava, alasi i brodograditelji trajno urezali u kapi krvi moje, njihove, genetski kod, tako su se i trojica, pomalo uplašenih ljudi, "oni koji pričaju priče" Tusitala, obratila meni. Bili su to Robert Luis Stivenson, Franc Kafka i Edgar Alan Po.

Od ovog poslednjeg ću saznati da jezovita je sudbina onoga ko je samo stranac u stranom svetu, u svetu gde je sve samo privid, iluzija, prah i pepeo, gde se sve osipa i topi; tu je i duša samo pusti pepeo, lagani prah kojim se hladni vetar poigrava i razvejava ga u očaj, u nepovrat.
Shvatiću da čitavo njegovo delo je zapravo duga i bolna ispovest. U ovom i narednom Artterorizmu potrudiću se da Vam prenesem dao te ispovesti. Pošto će se naći skeptici koji će se usuditi da poveruju da dotičnog poznaju, uzeću jednu manje poznatu knjigu priča i početi svoju priču o njemu.
Naime, to je knjiga u kojoj se nalaze priče koje su po prvi put tada prevedene na srpski. Naizgled retka knjiga, rekli bi. Sve knjige su retke jer svaka osim priče koja je u njoj ima i onu drugu o sebi, o onome ko je poseduje, gde je sve bila, ko ju je sve otvarao, imao, uzimao. Kao Žena.
Ta knjiga je

Edgar Alan Po (Edgar Allan Poe)
MELCELOV ŠAHIST I DRUGE POUČNE PRIČE

izbor i prevod s engleskog
Nemanja i Svetislav Jovanov

izdavač: Solaris, Novi Sad
godina: 1999 (godina Tomahavka)


Stvarnost je čudnija od mašte.
(stara izreka)



KO JE (ZAISTA) TO?
Edgar Alan Po (Edgar Allan Poe 1809-1849)
Kako pisati o onome ko se rodio pre ravno dvesta godina, koga tobož znaju svi a ko je i danas za mnoge terra incognita. Zašto je to tako za pisca, pripovedača, pesnika, esejistu, klasika kakav je veliki američki umetnik Edgar Alan Po?
Jezgro problema možda leži u ovome što će nam reći drugi američki pripovedač, gospodar "kosmičke strave" (kao što je Po majstor unutrašnje, one ludila i užasa) Hauard Filips Lavkraft, jedini dostojan naslednik Poovog onostranog užasa: "Najstarija i najjača čovekova emocija je strah, a najstarija i najjača vrsta straha je strah od nepoznatog". I zaista šta čoveka može više uplašiti od saznanja da razum (na primer) ne poseduje samo on, da nije sam, kao sveznajuće biće, već da se tu pojavljuje još neko, sa možda većim znanjem, da taj neko preuzima i vrh, tron lestvice ishrane. Na skali nemilosrdnosti prema drugim živim bićima, To je sada na prvom mestu, a ne on, čovek. O, užasa li!
No, krenimo (ne)redom.
Bez užasa.
Edgar Alan Po rodio se (ali, pazi) baš u Bostonu. Iz doista zanimljivog, šaljivog, verovatno nekad romantičnog braka. Bez takvih roditelja, manje više ljudi koji se možda vole, jedan drugom u vrat dišu, glumaca putujućeg pozorišta koji nisu znali šta će sa detetom. Ono - "draga, imamo dete" prilično američki. Napušten, ali odmah nakon toga posinjen, usvojen (kod nas) od zaista i tada ali i danas značajnog čoveka, tajkuna, velikaša iz Ričmonda, država (zajebana) Vrdžinija. To je bio G-din Alan (no name).

Nazovi značajna porodica Alan, zajedno sa šestogodišnjim Edgarom Poom (naravno) pohađa (razume se, o svom trošku, ipak nisu oni Vuk Jeremić & Boris King Kong Tadić) 1815. godine Englesku, gde i ostanu nekoliko godina, Edgar otpočne svoje školovanje koje će nedugo zatim nastaviti na Virdžinijskom univerzitetu. Bio je veoma bistro dete, zanimljivog uma i ponašanja, mladić, ali verovatno zbog neočinskog nazora, vrlo rano (klinac Po) odao se ne gudri, tapkama, planinarenju, bildovanju (debila), već hazardnim igrama i opijenosti. Zato već (opet) 1829. godine leti iz škole, kada će izdati svoju prvu zbirku pesama "Tamerlan/Al Araf". Nemajući kud (a najlakše) stupa (pazi sad!) pod lažnim imenom (još uvek se ne slažemo pod kojim, mi poznavaoci Edgara, a ja želim da verujem da se osvetio istovremeno za nj, ukaljao sveto ime novobogataša, ljakse Alana) u vojnu (uvek jaku) akademiju u Vest Pointu.

Ali, kao i sve u to doba, napredno doba, prosvetiteljsko doba, doba progresa, doba kada Srbi još uvek vode bune, ratove, bojeve za oslobođenje od nevernika, seldžuka, Turaka, Vest Point je bio utočište, stecište, prava razbojnička špilja gde se kartalo i opijalo. Alkoholisalo. I, šta biva - i odatle naravno biva izbačen, otpušten, nazovite to vojnim jezikom 1831. godine. Kada se iste godine kod Gosp. Alana, ovaj duboko razočaran u izbor, (pazi) svoj izbor, sina, deteta, jedinog koje je posinio, i naravno takav isteruje ga bez nešto previše novaca na ulicu 1833. godine.
On, kao i svaki zaljubljenik u svoje reči, štampa ono prvo izdanje svojih pesama (ponovo nagrade, stečaj - znači, kintu) za svoju pripovetku ali i za pesmu. Kada 1834. godine umre dosadni, nikada sa stilom, potpuno nerazumni, budala (slobodno ga nazovimo tako zbog svoje greške prema Edgaru), Gosp. Alan, koji ne samo da mu ne ostavlja ništa od svog zaista bogatog (krvavo sticanog) nasledstva, već verovatno na nagovor kvaziprijatelja, izopštava ga, odričući se po svim zakonima Sjedinjenih Američkih Država, pre građanskog rata gde je država Virdžinija već odmetnik. Ovaj nemajući kud (a i gde ćemo, mi pripovedačke bitange) posvećuje se literaturi, i postaje saradnik mnogobrojnih listova i časopisa.

Kada se nekako nađe, upozna sa svojom, tj. Gosp. Alana sestrom, svojom nazovimo nerodnom tetkom Marijom Klem, koja je žena u godinama i koju će kasnije verovatno u svom ludilu opaljivati, on se ženi njenom kćerkom, nazovimo to nerođenom sestrom, Virdžinijom Klem (kuzinom, kako se taj nerodbinski odnos naziva). Ona sva metiljava, nikakva, rano će umreti, već 1847. godine, a onda ...
I ovako, a i oduvek, bio je naklonjen toj, pa nazovimo je mračnoj strani života. Jer, istina ili ne ali optimistični, zdravi, kulerski duh odbija nesreće, zlu sudbu, kob, ali i sklonost, ljubav iskrenu, naklonost, žuri u susret nevolji, ludilu, beznađu, lošoj sreći, sranju, što je najčešće posledica psihe prijemčive za poraz i nesreću. On je nakon smrti sestričine, ne rođene, koju celog života zove Sissy (što je deminutiv od sestra, kod nas bi značilo seka) potpuno poludeo, priviđa mu se, sve se više opija, ne uspeva da se uklopi, puca, naročito materijalno, ali i moralno. Muva neke matorke, ali one, sve udate (što se može videti iz "Pisama"), odjebu ga, odjebavaju ...

Nakon ipak brojnih književnih uspeha, ali i prekobrojnih alkoholnih, a sada već i narkotičko ozbiljnih delirijuma, "Priče Arabeske i Groteske" 1845. godine, "Gavrana" kojeg je zaista napisao za lovu, čudnovate "Eureke" 1848. godine i zaista brojnih, brojnih priča, pripovedaka, dva romana, jedne drame, užasno mnogo pesama, eseja, kritičkih tekstova, sarađivanja i uredništava u bezbroj časopisa (kao što je najpoznatiji Burton's Gentleman's Magazine), ali i svi drugi relevantni, književni u to vreme (o kojima će tek biti reči), u polusvesnom, bunovnom, delirijumskom, ludilom potpuno prožetom stanju, biva nađen na žalost na ulici, donesen (hej!) u bolnicu, jadnu, šugavu, kao i sve te 1849. godine u Baltimoru, gde takav polulud, u nesvesnom stanju, iako poznat a neprepoznat, na žalost - umire.


NASTAVIĆE SE ...

Thursday 19 November 2009

STR Nijanse


Čitam onaj post na blogu PNTK, i pade mi nešto na pamet: pa ja odavno imam slike sa primopredaje vlasti između Organa i Organele! A držim ih sebično kod sebe, ne dam ih vama na uvid ...

Evo i izvoda iz Zapisnika o primopredaji, koji je uspela da dobavi nachrichtdienst Građanskog Kruga.

- Uzmi.
- Ne, ne, neću uzem ništa od tebe. Ću uzem, al ću okrenem glavu da me niko ne vidi kad uzem jel je rošu boja noastra, i mi će uvek uzemo crveno ćak i kad ti primopredaš. Eto, niko me ne vidi, nisam u Organ, sam zažmurio, znaći da nisam po tamo. Znaći će pobedim i će budemo u kaoliciji. I šta si me nabila tu da budem prvi, će me svi vide sa ove tri boje odjednom i posle će me ...
- Sledeći.

- Na.
- Neka fala, imam ja moj žut dres, snt demokrat batrn, šta ti ima da mi daš, sačete apsim u četvrtak.
- Pa već si uzeo, i to dva, šta sad izvodiš?
- A?!!!

- Evo i tebi jedan, neka ti je Otadžbinska uprava u pomoći.
- ... (ciju)

Svi u glas:
- Ej, bre, a gde je za tebe dres!??
- Šta će mi, ja sam dreserka.

Napomena: uz svaki dres je išla i po jedna kapitenska traka za svaku funkciju u koju su se potom uvalili dresonosci, nedresirani pre toga. To me podseti na onu KZN SPS Negotin iz 2002. godine kada je Uruković objašnjavao "mi smo dobili ovo, a DSS je dobio ono", govoreći o firmama i ustanovama a misleći na direktorske funkcije. Dobili, u sred leta 2002, kada Deda Mrazu vreme nije.
Kakva grabež, podela plena.
Tako je i sada. Opet su "izdobijali ovo i ono", u stvari prigrabili ili bolje reći razgrabili. Sad, nikako mi nije jasno što su se pregrabili pa počeli i među sobom da se mlate, unutarstranački. Kao oni trolovi iz Hobita, što se u svađi zanesoše ko će da pojede Bilba Baginsa, pa ih mučki s leđa iznenadi zora - i okameni.
Zbog para, bata Šurdo. Sve je to samo zbog para, i to debelih.
I, po tom kaolicijonom sporazumu, kako su to dobili, bolje reći podelili:
- sudove (Okružni, Opštinski, Prekršajni)
- hodnike u zgradi Opštine (levi i desni, hm)
- spratove u istoj zgradi (parter sa Sudovima je podeljen, I sprat je izgleda crven, II prokišnjavajući sa sve radioaktivnim monitorima, gromobranom, sirenom za uzbunu i senzorom za ambroziju je više nekako žućkast)
- klupe po parkovima (da svako ima mesta za svoje abronoše; postoje fiksirane ali i one koje šetaju naokolo)
- kontejnere (već su neki počeli i da nestaju, dal' zbog radikalskoplave boje nebeske ili zbog nečega drugog)
Ko je u Komunalu dobijo čistače ulica a ko čistače ulaza po zgradama? Ko vodovod a ko kanalizaciju?
Ko je dobio parking kod Komiteta a ko u centru, kod Opštine?
Ko je dobio koje selo i pripadajuću mu stavku Budžeta opštine Negotin?
Ko je obečao da "če uvede ombudsman u Opštini", a ko je k'o mutav na svom predizbornom letku pisao uporno da "će uvede obdusman u Opštini"? Uvešće oba, da se ne svađaju više?!

Ko je dobio duše meštana ove Proklete Palanke?

Slobodno u gornjem tekstu, na svakom mestu gde piše "dobio" pročitajte reč "prigrabio".

Wednesday 18 November 2009

Ogledi o liberalizmu - 3. deo



Glava 3: Hobs i nova politička veština

Po Hobsu, sam narod (skup ljudi koji ne žele da žive u strahu) u određenoj formi preuzima političku inicijativu. Potenciraju se potrebe svakoga i svih - sigurnost i mir. Sada, zadovoljni i glupi počinju da žele da budu zadovoljni i traže način kako da do toga dođu. Zbog toga moraju da postanu inteligentni.
Hobs postavlja pitanje i daje odgovor o mestu kralja i monarhije kao institucije, a naročito o mestu religije u definiciji političkog tela.

Hobs: "Ni PRIRODA ni BOŽJA MILOST ne mogu da ujedine ljude; to može samo VEŠTINA, politička veština kao imitacija prirode. Temelj te nove političke veštine, koji je čvršći od bilo kojeg mišljenja, jedna je posebna strast - STRAH OD SMRTI."

Po Makijaveliju strah je posledica veštine, dok Hobs teži da strah učini uzrokom političke veštine. Načelo poretka nije traženje dobra već bežanje od zla.
Rat svakog protiv svakog (građanski rat) predstavlja prirodno stanje čovečanstva po Hobsu. U miru, razdružena samoljublja pojedinaca su u strahu od javne sile (vladara); u građanskom ratu se suparništvo razotkriva i otvoreno i burno manifestuje - što je prirodno stanje.

Paskal: "Svi ljudi prirodno mrze jedni druge."

DOBRO i ZLO ne postoje po prirodi stvari - dobijaju smisao samo kada se prevaziđe prirodno stanje, i kada društvo proglasi zakone koji te pojmove definišu. Priroda nije dobra, zlo ne potiče od greha već od prinude, te se ne leči milošću već veštinom. Ljudi moraju da budu inteligentni jer ih na to primorava strah od smrti, kao najmoćnija strast. Ljudi su prinuđeni da budu inteligentni ukoliko žele da budu zadovoljni. Razum se rađa iz straha od smrti.
Odustajanjem pojedinca na pravo na sve, u cilju samoočuvanja, može se prekinuti izvor rata. Pojedinci se međusobno vezuju ugovorom na ovakvo ponašanje, a za kontrolu sprovođenja ugovora i izvršenje kazne ugovorne strane sporazumno ovlašćuju nekoga ko se obavezuje da donosi zakone neophodne za građanski mir, te da silom garantuje poštovanje tih zakona. Pravo na sve svih pojedinaca, prenosi se na suverena (vladara), te tako on stiče apsolutno pravo na sve sebi potčinjenih pojedinaca a u cilju realizacije njihovog (opšteg) dobra.


SUVEREN - LEVIJATAN - VEŠTAČKI ČOVEK - SMRTNI BOG

On osigurava građanski mir.
Podanici se ponašaju miroljubivo jer se plaše suverena.
Moralno odobravanje snage dobrog, transformiše se u odobravanje prava pojedinca - ovo je jezik vrednosti liberalizma.
Osim prava pojedinca, kao karakteristike liberalizma javlja se i predstavništvo - delegiranje sopstvenih prava svakog pojedinca na jednog dogovorenog predstavnika - suverena. Radi se o tome da se akcije suverena, ma kakve one bile, priznaju kao sopstvene.
Razlika između građanskog društva i države: građansko društvo je mesto jednakih prava, dok je država instrument tog društva, koji osigurava red i mir. Ideja predstavništva je neodvojiva od toga - ujedinjenje građanskog društva i države ide preko ideje predstavništva.
Predstavnik političkog tela je zaslužan za postojanje i čvrstinu građanskog društva, on je izvor društvene egzistencije.
Poslušnost ne postoji u prirodi, ali je neophodna za građanski mir - ima svoj izvor samo u sporazumu, zasnovana je na pristanku onog koji je spreman da sluša.

Hobs: "Podanik ne može niti da optuži niti da ubije suverena, jer bi to predstavljalo samooptuživanje i samoubistvo, obzirom na predstavničku prirodu/suštinu suverena u odnosu na građanina."

Hobs: "VOLJA je stvar pojedinca. Ne postoji transfer volje, tj. predstavljanje nečije volje tuđom voljom. Podanik prepoznaje akcije suverena kao svoje, ali to uopšte ne znači da u volji suverena ne prepoznaje sopstvenu, volju podanika."

Pojedinci slušaju suverena ili zato što su zadovoljni mirom koji im on garantuje, ili zato što im on preti kaznom.
Osnovna strast svih ljudi je želja za vlašću, i uvek za sve više vlasti. Ova želja se gasi samo sa smrću. Ljudi se razlikuju samo po većem ili manjem intenzitetu te želje.
Ako pojedinci čine ukupnu moć, da bi se ujedinili treba da sačine nad sobom moć neuporedivo veću od njihovih pojedinačnih - treba da sačine najveću moć koju mogu da zamisle ili moć od koje veću ne mogu ni zamisliti. Ovo je definicija NEOGRANIČENE ili APSOLUTNE moći.
Svemoćno biće (BOG, KRALJ - "Božji predstavnik" itd.) ne daje smisao postojanja apsolutne vlasti koja ga predstavlja, već nasuprot, nemoćna bića stvaraju apsolutnu moć da bi se izlečila od slabosti. Apsolutna moć nije Božji nego ljudski predstavnik, ne potiče od božje sile nego od ljudske slabosti.
Aristotel je smatrao da politički poredak potiče od ljudske veličine i snage. Hobs smatra da se politički poredak rađa iz ljudske nemoći.
ZAKON koji uvodi suveren ne sprečava ljude-atome da se kreću, on ih sprečava da se međusobno povređuju.
  • DEMOKRATSKO DRUŠTVO - vladavina zajedničke volje
  • LIBERALNO DRUŠTVO - zakonita sloboda pojedinca
Bitno je jedinstvo demokratske i liberalne definicije društva.


Pitanje:
Šta će biti sa obavezom da se sluša suveren ukoliko naredi akciju suprotnu ideji koju podanik ima o Božjem zakonu ili o Božjoj volji? Šta se dešava suverenu u sukobu sa religijom?

Odgovor:
Sve što je ljudsko u vlasti je suverena (Levijatana), pa tako i religija, jer bez obzira na božansko poreklo, ona se obraća ljudima i oni je propovedaju.

CRKVA = političko telo koje čine hrišćani

Treba stvoriti političko telo koje je otporno na sukobe grada i crkve. Hobs želi da ukine političku moć crkve.

Hobsov cilj je stvaranje TREĆEG GRADA - TREĆEG SVETA.

***
Kod nas su danas u primeni dva Hobsova principa, naravno na nama svojstven, head-over-heels način:
  1. Svi protiv svih, osnovna je premisa svakog našeg predizbornog stanja. Dao Bog, to je makar kod nas učestalo, da se može smatrati skoro pa apsolutnim kontinuumom, vremenskom strunom koja spaja prošlost i sadašnjost, pa se čak one međusobno ne mogu razlikovati. Ukoliko uopšte ima razlike, mada se generatori "alle gegen alle" stila života trude da nameću uglavnom življenje unatrag. Predizborno v.d. privremeno organsko stanje aeternitatis, uvek pred, do- ali nikad i konačno otelotvorenje, koje naravno predstavlja i kraj tog stanja. E, to ne može. Očigledan primer ovog stila su negotinski Četvrtci bez kraja, ali i ona pokvarena fora koja se već godinama potura "ako ne glasate sada za nas, onda ima da pobede oni drugi, a tek tada ćete da vidite kakva će nesreća da vas snađe" - to lupe, pa naprave koaliciju sa trećima koji su upola grđi od drugih. I stalno tako, pod vidom oslobađanja građana od brige za sopstvene živote. Samo da nisu nesrećni, i da biraju inteligentno.
  2. Kada smo već tako lepo napujdali građane-birače jedne na druge, red bi bio da održimo i neke izbore, da nam tako napaljeni malo delegiraju svoja prava, a mi ćemo da im osiguramo građanski red i mir, plus da ne povređuju jedni druge - zna se ko to ovde jedino sme. I tako ciklično, u intervalima po potrebi svih sorti Suverena.
Ova naša varijanta lust for power, ta tolika žudnja za moći, duboko je ukorenjena u sve pore našeg demokratskog (ali ne i liberalnog) društva, da se sve više čini kako je broj Suverena, Levijatana čak i veći od broja građana. Dakle, ipak se radi o volji većine ...
U laboratorijskim eksperimentima je naučnicima uspelo da pokažu kako u trenucima približavanja neminovne smrtne opasnosti kod ljudi rastu naglo dva nagona, ili bi se pre moglo reći modela ponašanja:
  1. opšta besomučna grabež svega što nije pričvršćeno povećim holšrafom za obližnju stenu ili betonski blok,
  2. neverovatan skok libida, želje ne za produženjem vrste već striktno za seksom
Interesantno, ali i naši savremeni Levijatani žive pod ovakvim opterećenjem konstantno, pa se shodno tome odgovarajuće i ponašaju. Ne trebaju im laboratorije, kada već imaju Srbijicu pri ruci. Kakav eksperiment!

Nego, gde je tu TREĆI NEGOTIN, to je ono što mene interesuje.

Thomas Hobbes - Wiki
Leviathan (book) - Wiki
Project Gutenberg - Leviathan (html, doc, engleski)



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...