Tuesday 10 November 2009

Ogledi o liberalizmu - 2. deo



Glava 2: Makijaveli i plodnost zla

Jedini način da se konačno uklone preteranosti i korupcija religije, bilo je sprečavanje njenog celokupnog uticaja na gradski (građanski) život - bez obzira bio on dobar ili loš.

"Neprijatelj se ne sme povrediti, ne sme mu se pretiti i vređati ga, ali kada je to moguće - treba ga ubiti."

CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA

Kod Makijavelija ZLO u političkom smislu ima više značenja, suštine i realnosti nego DOBRO. Zlo i nasilje su uvek bili prisutni, ali ih Makijavelijev realizam ponovo otkriva - on ih ne izmišlja (u političkom životu). Njegovi prethodnici su zlo svesno prenebregavali i zatvarali oči pred realnošću, a isticali su samo dobro koje donosi politika.

Makijaveli = "PRVI UČITELJ SUMNJE"

ZLO je suštinska osobina političkih stvari. Makijaveli ne briše granicu dobra i zla, on je čuva da bi dokazao svoju tvrdnju da je dobro utemeljeno na zlu. On opisuje politički život od početaka i porekla (koji u sebi sadrže zlo), a ne posmatra njegovu svrhu i sadašnjicu (koji mogu biti nesporno DOBRI).
Religija/crkva ima gledište da sve vreme deluje izvan i iznad politike unutar grada. Makijaveli, budući da deluje sa pozicija izvan grada, političke stvari posmatra kao spoljašnje, tj. kao sredinu u kojoj može da se interveniše - ovo gledište nije on izmislio već mu ga je nametnula crkva. Crkva zastupa stav da je dobro religije iznad dobra politike.

"Svi naoružani proroci su bili pobednici, a nenaoružani su propali."

Jedini nenaoružani prorok koga Makijaveli priznaje je Hrist, ali ga i sam "nenaoružano" napada pisanjem svojih knjiga.

NASILJE = AKCIJA

NASILJE služi da prekrije i podrži građanski i politički poredak. Cilj je da građani budu istovremeno i zadovoljni i glupi - zadovoljni (jer su se izbavili od zla) ali ne i srećni (nemaju udela u postizanju sopstvenog dobra).
STRAH leži u korenu svega: Politički poredak je alhemija zla, to je ukidanje (nikada u potpunosti) straha samim strahom.

***
Ukoliko primenimo neke od navedenih teza Nikola Makijavelija na ovu našu, današnju, negotinsku situaciju, sigurno ćemo moći da prepoznamo i elemente crkvenjačkog guranja nosa tamo gde mu nije mesto, nasilja u (za sada samo) pretnjama (uglavnom mlakim, ali ...) - sa neskrivenom težnjom da svi ispadnemo glupi i zadovoljni (po ko zna koji put).
I naravno, STRAH zaista leži u korenu svega ovdašnjeg: strah od gubljenja realno nezasluženo stečenih pozicija, šema, tantijema, "prava" (bez obaveza), privida moći; strah od neispunjenja mesijanstva i proročanstava iz taloga kafe ili zrna pasulja, od drugih i ponajviše od sebe - kao sopstvenog najljućeg neprijatelja (ovo ponajmanje shvataju i prihvataju, zato je pad utoliko teži, havarija veća). Strah, u kome su ogromne oči, zbog čega se ne vide sitnice koje život znače i zbog kojih se gubi svaka veza sa realnošću položaja, kao i usled sopstvenih uglavnom ograničenih kapaciteta razuma.
Taj katastrofičan strah pokreće na paničnu akciju koja najčešće ima katastrofalne posledice po našeg "strahinjića" i, što je zapravo najgore, naročito po okolinu. Padom, urušavanjem iluzija, prestaje razlog za postojanje sveta, okoline, i to postaje jedina opsesija uplašeng padavičara - da pri sopstvenom padu, Svet spasi tako što će ga uništiti i osloboditi ga muka egzistencije bez Njegove Veličine.
Ovde se ne radi o strahu od sopstvenog neznanja, koji bi zapravo ispao čak pozitivan jer bi sprečavao uzdizanje kvaziveličina. U pitanju je strah od razotkrivanja istog, a još više od količine bola koji će doživeti prilikom Pada.
Da li je cilj, zatomljenje tog straha, maskiranog u "brigu za građane", dovoljno opravdanje za sredstvo masovnog uništenja razuma, poznatog i kao "ne skidam se sa TV Krajine i Opštinskog sajta, a sve tragove Njene egzistencije pobrisah kao da je nikada nije bilo"?
Današnje poimanje politike debelo je zagazilo u sferu onoga što je Crkva predstavljala u Makijavelijevo vreme. U jednu sasvim novu vrstu, sferu arhicrkve. Crkve nad crkvama - strast politikanstva i strančarenja, do iznemoglosti. Bez skrupula i morala, obavezno po tuđim leđima.

Makijavelijev "Vladalac" (Il Principe) uvršten je od strane katoličke crkve u čuveni Index Librorum Prohibitorum (Spisak zabranjenih knjiga). U ostalom, kao i dela većine mislilaca iz Manonove knjige.
Interesantno, Makijavelija titulišu kao makijavelistu (u savremenom smislu) iako on to nije bio, kao što ni Marks nije nikada bio marksista - u dojučerašnjem smislu.
Prepoznajete li danas, u Negotinu, nekog od tih "marksista-makijavelista"?

Linkovi za danas:

Niccolò Machiavelli - Wiki
Николо Макијавели - Википедија
Project Gutenberg - The Prince (pdf, na engleskom)
PDFDatabase.com - The Prince (pdf, doc, engleski)

3 comments:

Peščanik said...

Prokleto dobro napisano, prosto inspirise.

Anonymous said...

Svaka cast za tekst

Anonymous said...

inace kada si pomenuo RTK novi diretore Baner Petkovic - Bane OKO
sada ce da procvetaju



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...