Wednesday 11 November 2009

ArtTerorizam#27


SKALINA PREPORUKA

Veliki Pesnik je manje onaj koji izmišlja, više onaj koji otkriva.
Horhe Luis Borhes (1899-1986)

Dostupnost istine je budućnost našeg društva.
Borivoje Adašević

Kao što znate, beogradski Sajam knjiga za ovu godinu je završen. Iako je Grčka bila počasni gost, tu su se našli i mnogi drugi, gosti. Kolektivi i pojedinci. Jedan od njih je bio i veoma poznati i cenjeni (što u Evropi, što u Svetu) španski književnik Sesar Antonio Molina.

Kao uvod u naš ovonedeljni ARTTERORIZAM, preneću deo razgovora koji je on dao za dnevni list Danas.
  • D: Kao nekadašnji ministar kulture, direktor Centra lepih umetnosti u Madridu i Instituta Servantes imate uvid u kulturu i status umetnosti u okviru nje. Da li vam se čini da je književnost marginalizovana i ugrožena drugim dostignućima današnjice?
  • S.A.M.: Danas ima mnogo više čitalaca nego ikada ranije, ali radi se o tome da ne čitaju svi dobru književnost. Najveći problem današnjice je kako pokazati da je dobra književnost isto toliko zanimljiva kao i ona loša, a uz to vas mnogo više nauči. Cilj književnosti nije da rastereti, već da pomogne u novim saznanjima, da nas pokrene na razmišljanje o sopstvenoj egzistenciji. Uvreženo mišljenje da je književnost kao demokratija i da je oduvek dobijala najviše glasova, ne deli i književnost sama. Što se više šire uticaji u kulturi, sve više se gubi kvalitet, koji se neprestano mora tražiti. Ali verujem da će uvek postojati onaj odani, mudri, pripremljeni čitalac, koji se ne plaši tišine i razmišljanja o sopstvenom postojanju i time će pomoći da se održi prava književnost.
Tako je govorio stari i dobri Sesar Molina a Grčku je nasledila Švedska, tako da će 2010. biti u znaku švedske književnosti. Ja sam pre navijao za Norvešku i Finsku, ali je odluka pala na Švedsku. Nakon svih onih golemih književnosti (osim, za nijansu, Kanade) jedna ibzenovski hermetična književnost. Ali, pošto do sledećeg Sajma ima još jedanaest meseci, odlučio sam da ove nedelje predstavim jednog nama bliskog autora koji nam dolazi iz bliske, susedne zemlje, koja za razliku od skandinavskih država nema ni nepoznatu, ni hermetičnu književnost. To je, verovali ili ne, Mađarska.
Osim Lajoša Zilahija, Atile Jožefa, Enre Adija, Mađarska ima jednog od najznačajnijih mislilaca u XX stoleću. Pripovedača, filosofa, sociologa, Pesnika, ljubitelja i poznavaoca Vina i cveća - Belu Hamvaša. Ali, ovde nije reč o njemu već o nešto starijem savremeniku:

Geza Čat (Géza Csáth)
OPIJUM, DNEVNIK MORFINISTE

izdavač: Biblioteka "Eros Ovoga Svijeta", Beograd
godina: 1991


Buđenje - istina - prouzrokuje nepodnošljive patnje. One dugo traju. Svetlost ujutru bruji duž ulica u reskim akordima. A mlečna okna na prozorima i šarene zavese na štite od njih, jer neprijatna praštava ritmična galama prodire kroza sve i izazovno poziva. Mora se poći. Među loša lica i niska ljudska bića koja veruju da je ova prostačka i svirepa muzika zakon Života, a kako oni žive, to je samo življenje.
Geza Čat
"Opijum" (odlomak)

KO JE TO?
Geza Čat (Csáth Géza, 1887-1919) književno je ime pisca, dok mu je pravo Jožef Brener (Brenner József), kao i njegovog oca, dobrostojećeg advokata, veoma obrazovanog građanina koji je voleo muziku. Majka budućeg pisca je umrla kada je dečaku bilo devet godina, i on će docnije svoje uzimanje morfijuma dovoditi sa tim u vezu (mnoge priče mu imaju motiv smrti majke). U gimnazijskim danima je već isijavao njegov talenat; slikao je i crtao, ali ga je nastavnik ismejavao. Zadovoljenje je našao kada je kasnije video slike mađarskog velikana Ripl-Ronaija. Pisao je i muziku, ali mu je otac rekao kako to nije muzika. A njega je potom obradovalo kada je kasnije čuo Debisija, jer je znao da je bio u pravu. Pa, i pored svega, nije studirao nijednu od umetnosti, već medicinu, a upravo za vreme studija u Pešti počeo je da piše, muzičku kritiku (o Bartoku i Kodaju, kada su oni još bili žestoko osporavani), novele pa potom i drame.

Diplomirao je 1909. godine. Radio je kao lekar u Pešti, a zatim po banjama i manjim mestima. Njegova književna delatnost ne traje dugo i može se svesti u okvir od deset godina (1904-1914). Po tome bi se moglo zaključiti da se njegov književni rad nije u potpunosti ostvario. Međutim, tačno je da je za njim ostalo veoma značajno delo, nešto više od hiljadu stranica i da je ono i danas SAVREMENO.
Geza Čat je bio duh koji je video daleko, duh osetljiv na treptaje i slutnje svoga vremena, duh koji je sam sebe uništavao morfijumom.
Bio je morfinista, i sam je zabeležio početak - 19. april 1910. godine. Njegova novela "Opijum" je prava fantastika, on zna koliko mu je godina ostalo od života i da počinje trka sa smrću. Užasno je zanimljivo to što je živeo upravo deset godina uzimajući morfijum, koliko je i prognozirao u noveli. Svi pokušaji njegovih prijatelja da ga nagovore da odustane od droge, samo su bili privremena varka. Čas je varao sebe, čas prijatelje, čas lekare. Nekoliko pokušaja lečenja na klinikama neće takođe dati rezultate. Onda će izbiti rat, i on će otići na front, biće otpušten i potpuno slomljen.
Radi kao lekar u malom mestu Feldeš i veliku mu brigu pričinjava sve teže pribavljanje morfijuma. Od 1917. dobija mesto u Riđici, nedaleko od rodne Subotice.

Ovaj period u mnogome liči na atmosferu i likove njegovih novela. O pisanju više nema ni reči. Glavobolje ga satiru, muče ga bolovi u grudima, vratu i kičmi, strašne krize, nervi mu otkazuju, sumnja u sve i svakoga, nosi sa sobom skriven nož, priviđaju mu se užasi, spopadaju ga napadi gušenja.
Bespomoćan za život, opasan po okolinu, mora na lečenje u nervnu kliniku, podvrgnut je strogom režimu u Baji 1919. godine. Izdvojen je, pokušava bekstvo i samoubistvo. Ipak uspeva da pobegne, stiže kući u Riđicu, pištoljem ubija suprugu, pokušava (neuspešno) samoubistvo. Leči se u Baji, zatim ga prebacuju u Suboticu. I odatle beži, kreće peške za Peštu. Uspostavljena je nova jugoslovenska granica, graničari ga hvataju, on tražeći izlaz uzima preveliku dozu "pantopona" i umire.

Ne treba smetnuti s uma da je Geza Čat imao dvadeset šest godina kada je zapravo okončao svoje književno delo, a u trideset prvoj i svoj život. Deset godina je bio džanki, što nam govori da se "radio" od svoje dvadeset i prve godine. Njegova žudnja da se odbrani od smrti i patnje i da istovremeno neizmerno uživa u životu, odvela ga je u zagrljaj droge, a svoj tragični položaj otelotvorio je u potresnom književnom i dokumentarnom delu i ostavio ga našem vremenu. Životno delo je ostalo nerazlučivo stopljeno od književne fikcije i od zbilje ličnog života.

MOŠA/ZANIMLJIVOST
Za dostupnost dela Geze Čata zaslužan je Subotičanin Zoltan Der, koji je godinama proučavao ostavštinu pisca i sabrao u dva toma celokupno delo "Ismeretlen házban I-II" (Novi Sad, 1977). Jedino je iz određenih razloga izostao "Dnevnik 1912-13", rukopis koji je kružio u više prepisa, a koji se sada nalazi upravo pred vama u ovom izdanju.
Taj rukopis je objavljen u nastavcima od januara do avgusta 1988. a objavio ga je novosadski časopis "Hid".

Upravo je "Dnevnik" ona karika koja nedostaje i koja omogućava da se izvrši dubinsko povezivanje između novela, da se na izvestan način shvati taj Pad, neobične i tragične ličnosti Geze Čata. Ovo izdanje donosi osim "Dnevnika" i četrnaest pripovedaka, sledećim redom:
Daća, Žaba, Crna Tišina, Susreo sam majku, Prolećna uvertira, Otac i sin, Riđa Estera, Povest o studentu farmacije, Majkoubistvo, Opijum, Bačka, Leceder Šmit, Mama Irena, Mala Ema.
Ove pripovetke izdvojene su iz ukupnog dela Geze Čata onako kako ga je objavio Zoltan Der, i upravo u ovom izboru možemo sagledati razne postupke pripovedanja autora i napraviti sponu između pripovedaka i "Dnevnika".
Dugujemo neizrecivu zahvalnost Savi Babiću, hungarologu, prevodiocu koji osim što je preveo celokupno delo Bele Hamvaša (dobitnik je i istoimene mađarske nagrade) preveo ogroman, ne mogu reći deo već većinu autora mađarske književnosti - toliko, koliko je malo ko u svom mladom & starom životu stigao da pročita. Takođe, napisao je i nešto preko šezdeset knjiga, što ogleda, što eseja, što romana, zbirki pripovedaka. Mislim, ali nisam siguran, da se ogledao i u Poeziji.
Ko se bude usudio da čita ovog fantastičnog mađarskog autora, rođenog na teritoriji današnje Srbije, nekada carevine Austro-Ugarske, a sutra (po svemu sudeći, kako sa Vojvodinom stvari stoje - ko zna!) naići će na izvanredno duhovite i smele prikaze junaka. Sumornu malograđansku atmosferu tih krajeva s početka XX veka.

U priči "Povest o studentu farmacije" vidimo studenta, dendija koji više od farmacije i apoteka, voli kafane i šetnju, i naravno - žene. Onako lep i zgodan, kada bi se obukao mnoge bi se osvrtale za njim, ali on se na to nije mnogo obazirao. Isključivo je jurio za lošim ženama i mnoge je poznavao. U svom malom notesu imao je adrese mnogih. Autor nam na krajnje satiričan način pripoveda da on obožava prostitutke, kao i svi njegovi muški preci. Kada ga zbog takve ljubavi stigne smrtna bolest (verovatno sifilis, autor nam to ne otkriva) on ponovo posećuje redom sve devojke, žene iz svog notesa da ih upozna s tim da više neće dolaziti. Naravno da one nemaju baš mnogo razumevanja, i on, zabrinut, vraća se kao nikada pre ranije u apoteku.
Priča, a naročito "Dnevnik", otkriće nam da je i sam autor živeo tako. Doista, osim medicine, njega je (valjda kao i sve zdrave, mlade, potentne muškarce) veoma interesovao razvrat, blud i prokleta droga. U "Dnevniku" osim zaista mučne ispovesti o svom nervnom rastrojstvu, tj. njegovom početku, čitaćete i o njegovim nasrtajima na svaku iole privlačniju ženu. Pa iako je tada veren sa izvesnom Olgom Jonoš, u koju će se razočarati i koju će na kraju krajeva i ubiti, on napada sobarice, pralje, medicinske sestre, pacijentkinje, dame iz dobre porodice, gospođe i mlade kokete.
Kako kaže: "... jer mi je bilo jasno da bi se i Olga pre s time složila, nego s ružnom onanijom - iako sam na Olgu mislio". Osim detaljnih opisa svojih nasrtaja i sladostrašća koja ona izazivaju, to su i izuzetno zanimljivi opisi ponašanja žena, devojaka iz određenih krugova društva. Šta pominju pri orgazmu, kako se tobož brane a kako zavode. Takođe, izvanredni su i opisi samih tih žena, vrlo duhoviti.
"U Banji je bila fina i sjajna Jevrejka, Zelma B. Viša od srednjeg rasta, širokog Venerinog stasa, slatka, punih ustašca, prav imbecilan nosić (tip Irene Varšanji) a uz to lepe ruke i noge. Ova žena uz čije bi lice čovek mogao da pretpostavlja malo, mršavo slabunjavo telo, ovim neuporedivo lepim, velikim guzovima, plemenite linije, umela je da izazove privlačno i čarobno delovanje".
Ili druga "... noge je pomerila prema tavanici, a ogromno dupe, široke butine prislonila meni oko pasa. Orgazam, koji mi je pružila bio je znatan, zaista je vredeo ono novca."
Takođe i "... isprobao sam je u različitim pozicijama, a njeno osobeno pakleno biće je i u tim položajima uvek umelo da napravi nešto novo, gnusno i privlačno. Njen vitki, ali ne i mršavi stas, veoma fino modelovani bokovi i veliki Venerin breg, bili su veoma lepi."

On, kao pravi razvratnik, vodi tačnu statistiku odnosa, prihoda, književnih uspeha i naravno uzimanja morfijuma.
Beleži bilans godine:
  1. Koitusa: oko 360-380
  2. Prihod: 7390 kruna
  3. Objavljena mi je knjiga "Leceder Šmit"
  4. Nemačko izdanje "Pučinija"
  5. Objavljivanje "Peana"
  6. Pribavljanje banje Štubnja
  7. Pribavljanje 10 različitih žena
  8. Od njih su dve nevine devojke
  9. Objavljivanje knjige "Duševne bolesti"
  10. Pozorišni komad "Porodica Horvat"
  11. Uspeh u banji Štubnja
  12. Put za Beč s gospođom O.
ali i ovakve:

- oslobađanje od droge (uvođenje jedne doze dnevno, po cenu bilo kakvih patnji)

Pitanje koje nam Sava Babić postavlja u vezi Geze Čata je da li je morfijum načeo i uništio pisca ili je nedovoljno stabilan čovek i pisac pribegao morfijumu? Svejedno: to je tragedija ličnosti, porazno svedočanstvo lekara i pisca o razornom dejstvu droge.
A opet, sa neke naše današnje tačke gledišta, mogli bi reći da je imao sve. Bio je uzoran i priznat lekar, mladi doktor, zaručnik sa veoma dobrom mladom prilikom, dobrog zdravlja, književne i kritičarske karijere koja je obećavala. Uz to je dobro svirao klavir, najčešće u društvu. Pa ipak, od svog života načinio je pakao. Pravi HOROR.

I u pripovetci "Bačka" spominje se još jedna zavisnost, ali ovoga puta se radi o alkoholu. Tačnije o vinu. U njoj mladi doktor dolazi u Bačku, u Kanjižu, i tu kreće njegov društveni život. Upoznaje kolege, direktora, primaju ga u "Gospodsko pevačko društvo" i potom počinje tragikomedija. Naime, svi ti ljudi od ugleda u društvu, listom su pijanci. Alkosi koji nemaju meru i koji redom umiru. Naš junak shvata svoj udes, ali takođe nije u mogućnosti da se izvuče. Spasava se na kraju svojim premeštajem iz Bačke.
Ima tu još zanimljivih pripovetki, kao i sam "Dnevnik" (naravno), ali to ću ostaviti za one koji budu imali hrabrosti da se uhvate u koštac sa svojim demonima. Jer, svaka navika je izuzetno opasna, pa čak i ona na izgled bezopasna, a kamoli ova. Paklena.

Geza Čat je samo još jedan primer kako gudra, naročito ona najteža, ne bira žrtve, i najjači i najbolji mogu pred njom pokleknuti. Jer, ona je nemilosrdna i sebična. Zato, pamet u glavu. Bolje čitajte nego da vas čitaju iz novina, ili još gore sa neke bandere.

10. studenog
S.S.Skala

***
Pored Skalinog teksta imate i jedan poklon.

Link za skidanje filma "Opium: Diary of a Madwoman" (iz 2007. godine) rađenog po delu Geze Čata. Film je originalno sinhronizovan na mađarski, ali ova kopija je na engleskom.
Da čitate i da gledate.

10 comments:

Anonymous said...

Uzela ti Rada sve korisnike, zahuktala se politička scena!

Anonymous said...

Poljubila ti ona, ta ista Rada, onog tvog ortaka Desanke Sakic. Ali dok ti je u ruci.. da se pati.

SSSkala said...

Ne rise,idi kuntaj nabice vam Organ propovednu palicu posred centra opcine.pusti ljude da uzivaju tj morphinisu.

Lady Justice said...

Ahh taj surovi sadizam gđice Narkomanije, i njene drugarice Pošasti.. Oči u zube sa demonima, taj let nikuda ne vodi, štaviše izaziva otvaranje kosmičke crne rupe, koju je kasnije gotovo nemoguće zakamuflirati, kamoli zatvoriti, i sav taj proces i njegove posledice ostavljaju sve prethodne borbe u senci svojim ljutim začinom..

SSSkala said...

Nisi dosla ili posla?

Lady Justice said...

Nisam pošla, imam sutra obaveze, tako da ću uveče krenuti.

Unknown said...

I wanna live,I wanna love,but it's a long hard road out of hell :(

Radmilo Kračunović said...

It's not. Just a matter of free will.
Um može da pomera planine - telekinezom, ljubavlju, perom ili zbog tumora na mozgu.
Sve jedno. Pomerene su.

Vorobjev said...

Interesantan post.

Downsided said...

Sjajan tekst! Često prolazim pored te kuće u kojoj je rođen,sad je tamo Dom zdravlja ili tako nešto.Nisam znao ništa bitno o njemu sad sam definitivno zainteresovan,samo gde naći te knjige,hm...



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...