Narodna pesma

Bože mili, čuda velikoga!
Kad se Srbi Visokom Lokalnom Politikom
... bave.

Dok Kukavice merkaju radna gnezda, Kokoške okupljaju svoja (i tuđa) jata i jajca.

Dolazi do zloupotrebe pacova u političke svrhe.

Kućni ljubimci počnu da rukovode u Gazdino ime - čak i kada je tu.

Krene sumanuto preticanje u lokalnom luna-parku, poznatijem kao "Svakodnevica SrBske Palanke".

Sitne ribe se osmele da priđu bliže površini.

Mozak biva isparcelisan u sitna crevca.

Svuda na površinu pokuljaju evropejstvo, biografije i ... suština.

Čak ni rasol više ne pomaže ...

... svi bi da se bave Visokom Lokalnom Politikom.

U plićaku.

**

Zašto mi se stalno pričinjava anarhosindikat na horizontu događanja?

Mislim ... na ivici crne rupe.

citat

Emma Goldman
Psihologija političkog nasilja (Anarhizam i drugi ogledi, Zagreb 2001)

"Čak i kontraverzni znanstvenici počinju shvaćati da ljudski značaj ne oblikuje samo nasljeđe. Podneblje, hrana, posao; čak se i boja, svjetlo i zvuk moraju uzeti u obzir u proučavanju ljudske psihologije.
Ako je to istina, koliko je onda točna tvrdnja da će velike društvene nepravilnosti utjecati i da moraju utjecati na različite svijesti i ćudi na različit način. A kako je samo lažno stereotipno poimanje da su anarhistična učenja ili njegovi određeni pobornici odgovorni za političko nasilje.
Anarhizam, više od bilo koje druge društvene teorije, cijeni ljudski život više od stvari. Svi se anarhisti slažu s Tolstojem u ovoj temeljnoj istini: ako proizvodnja bilo koje robe zahtijeva žrtvu ljudskoga života, onda društvo može i bez te robe, ali ne i bez tog života. To nipošto ne daje naslutiti da anarhizam podučava pokornosti. Kako bi mogao, kad zna da su sve patnje, sva bijeda, sve bolesti, ishod zla pokornosti?
Nije li neki američki predak rekao, prije mnogo godina, da i Bog traži otpor tiraniji? A on čak i nije bio anarhist. Ja bih rekla da je otpor tiraniji čovjekov najviši ideal. Sve dok tiranija postoji, u bilo kojem obliku, čovjekovo najdublje htijenje mora joj se opirati tako neizbježno kao što čovjek mora disati.
U usporedbi s cjelokupnom nasilnošću kapitala i vlasti, politički čin nasilja tek su kap u oceanu. A to se samo rijetki opiru, najjači je dokaz koliko strašan mora biti sukob njihovih duša i nepodnošljivih društvenih nepravdi.
Napeti poput violinske žice, oni plaču i jauču nad životom, tako nemilosrdnim, tako okrutnim, tako strašno neljudskim. U trenutku očaja žica puca. Zbunjene uši ne čuju ništa do nesklad. Ali oni koji osjećaju krik agonije, razumiju njegov sklad; oni u njemu čuju ispunjenje najodlučnijega trenutka ljudske prirode.

Takva je psihologija političkoga nasilja."