Kako Radio-Hulja javlja:
- Nakon sloma blokadera i uništenja obojene revolucije, kao i uspešnog pruženog otpora uz pomoć antiblokaderskih blokada širom naše zemlje ponosne, mojim poslednjim merama pošteni narod Srbije je konačno ugledao svetlo na kraju tunela.
- Nakon sloma blokadera i uništenja obojene revolucije, kao i uspešnog pruženog otpora uz pomoć antiblokaderskih blokada širom naše zemlje ponosne, mojim poslednjim merama pošteni narod Srbije je konačno ugledao svetlo na kraju tunela.
Kakav odron, kakvo klizište od čoveka.
Da vidimo šta Kembridž rečnik Engleskog jezika kaže o idiomu "rabbit hole" (zečja rupa):
- rupa/jama koju kopaju zečevi ispod zemlje, u kojoj obitavaju
- bizarna, zbunjujuća ili besmislena situacija, iz koje je posebno teško moguće izvući se
- situacija ili aktivnost koja postane toliko "lepljiva" da osoba samo o njoj misli i "istražuje" zanemarujući sve ostalo
- u digitalno doba društvenih mreža, fraza se koristi kao sinonim za distrakciju, odvlačenje pažnje od drugih, suštinskih i daleko bitnijih tema od one koja nas "privlači"
Pa vi sad sami izaberite u kojoj od definicija ćete prepoznati sebe i druge.
- u digitalno doba društvenih mreža, fraza se koristi kao sinonim za distrakciju, odvlačenje pažnje od drugih, suštinskih i daleko bitnijih tema od one koja nas "privlači"
Pa vi sad sami izaberite u kojoj od definicija ćete prepoznati sebe i druge.
Može i više od jedne.
***
Poseban slučaj predstavlja tzv. Sindrom zečje rupe, koji psihologija prepoznaje i definiše.
Teoretičar zavere se ne rađa, već se takvim postaje.
- Simon de Bovoar
Nema sumnje da su teorije zavere za mnoge ljude zabavne, zanimljive i u suštini bezopasne. Međutim, postoje ljudi koji misle da su one mnogo ozbiljnije od toga. Sve je više primera da ljudi upadaju u "zečje rupe" verovanja u zavere, sa posledicama koje se kreću od otuđenja od prijatelja i porodice pa sve do političkog ekstremizma i nasilja sa smrtnim ishodom. Jasno je da ovaj fenomen iziskuje ozbiljnu pažnju, ali i skepticizam jer do sada nije bilo ozbiljnijih i sistematskih akademskih istraživanja zašto ljudi sebi to rade i da li uopšte rade. Ovaj članak pokušava da tu temu učini makar malo jasnijom.
- Simon de Bovoar
SINDROM ZEČJE RUPE:
Nesmotrena, ubrzana i ukorenjena posvećenost teorijama zavere
Nema sumnje da su teorije zavere za mnoge ljude zabavne, zanimljive i u suštini bezopasne. Međutim, postoje ljudi koji misle da su one mnogo ozbiljnije od toga. Sve je više primera da ljudi upadaju u "zečje rupe" verovanja u zavere, sa posledicama koje se kreću od otuđenja od prijatelja i porodice pa sve do političkog ekstremizma i nasilja sa smrtnim ishodom. Jasno je da ovaj fenomen iziskuje ozbiljnu pažnju, ali i skepticizam jer do sada nije bilo ozbiljnijih i sistematskih akademskih istraživanja zašto ljudi sebi to rade i da li uopšte rade. Ovaj članak pokušava da tu temu učini makar malo jasnijom.
Definicija Zečje rupe
Metaforu zečje rupe možemo pratiti do "Alise u Zemlji čuda" Luisa Kerola:
- Alisa se zapanji, jer joj kroz um sinu da nikada nije videla zeca u prsluku koji iz džepa vadi sat, pa sva uzbuđena potrča za njim preko polja, i srećom uspe da ga vidi kako uskače u veliku zečju rupu ispod žive ograde. Odmah krenu za njim, ne razmišljajući kako će se odatle izvući. Tunel je neko vreme išao pravo, a onda se spuštao nadole, tako naglo da Alisa nije imala ni časa da pomisli kako da se zaustavi pre nego što je shvatila da pada u nešto što je podseti na veoma strm bunar.
Nesmotrenost
Ljudi u teorije zavere ne ulaze namerno ili očekujući da razviju duboku posvećenost njima. Pažnju im, poput Alise, može privući nešto zanimljivo ili privlačno. Studije ukazuju da ljude prvo može privući prosta zabavna crta neke teorije zavere, povezivanje sa članom neke onlajn zajednice koja se tiče teorija zavere, ili zainteresovanost za teoriju zavere koja se tiče neke određene teme (npr. Kovid19) - sve to može da posluži kao "ulaznica" u svet drugih teorija zavere (npr. mahinacije na predsedničkim izborima u SAD 2020. godine) i vodi ka uopštenijem pogledu na svet zavera. Važno je napomenuti i to da ljudi izgleda nisu sposobni da prepoznaju koliko izloženost teorijama zavere menja njihova uverenja te stoga ne primećuju šta im se stvarno dešava u ovim ranim fazama Sindroma zečje rupe.
Ubrzanje
Postoje dobri razlozi za pretpostavku da verovanje u teorije zavere u početku raste sporo, da bi potom počelo da nelinearno ubrzava. Rekurzivna dinamika (međuzavisnost teorija zavere i drugih varijabila) može vremenom dovesti upravo do takvog ishoda. Skorašnja istraživanja pokazuju da je verovanje u zavere podstaknuto psihološkim frustracijama, ali umesto da zadovolji te psihološke potrebe ono podstiče dalju spiralu frustracija. Pojačana posvećenost teorijama zavere može dovesti do još većeg osećaja nesigurnosti, osećaja manje vrednosti u društvu i manje bezbednosti nego pre, što ih još više uvlači u spiralu teorije zavere. Struktura nečijeg društvenog umrežavanja takođe može postati deo slične rekurzivne interakcije. Jedno istraživanje na uzorku korisnika Fejsbuka je pokazalo da ljudi, što su im jača verovanja u neku teoriju zavere to sve više komuniciraju sa istomišljenicima, izbegavaju kontakt sa oponentima i "konzumiraju" sve veću količinu internet sadržaja o toj zaveri - što sve zajedno dalje jača "uverenje" u istinitost te zavere.
Ove promene u društvenom umrežavanju će najverovatnije biti praćene promenama u društvenoj kategorizaciji. Štaviše, postoje dokazi da su verovanja u zavere i društvena identifikacija međusobno zavisni, što povećava rekurzivnu dinamiku. Što je verovanje u zavere veće, to se ljudi sve više identifikuju sa drugima koji u isto veruju, prihvatajući identitete poput "istinoljubac" ili "kritički slobodni mislilac" koji, zauzvrat, ohrabruju dublju posvećenost takvim verovanjima. Teorije zavere ne menjaju samo one sa kojima se njihovi "vernici" poistovećuju, već i samu prirodu te identifikacije - drugim rečima, način na koji se identifikuju sa takvim grupama. Rezultati istraživanja sugerišu da ovo prelazi u rekurzivnu dinamiku u kojoj je verovanje u teorije zavere podstaknuto, i takođe podstiče nesigurne, narcističke forme grupnog povezivanja sa državama u kojima žive.
Ljudi u teorije zavere ne ulaze namerno ili očekujući da razviju duboku posvećenost njima. Pažnju im, poput Alise, može privući nešto zanimljivo ili privlačno. Studije ukazuju da ljude prvo može privući prosta zabavna crta neke teorije zavere, povezivanje sa članom neke onlajn zajednice koja se tiče teorija zavere, ili zainteresovanost za teoriju zavere koja se tiče neke određene teme (npr. Kovid19) - sve to može da posluži kao "ulaznica" u svet drugih teorija zavere (npr. mahinacije na predsedničkim izborima u SAD 2020. godine) i vodi ka uopštenijem pogledu na svet zavera. Važno je napomenuti i to da ljudi izgleda nisu sposobni da prepoznaju koliko izloženost teorijama zavere menja njihova uverenja te stoga ne primećuju šta im se stvarno dešava u ovim ranim fazama Sindroma zečje rupe.
Pet faza ideološke posvećenosti:
1) nevernik 2) posmatrač 3) iskreni vernik 4) aktivista 5) otpadnik
Dok se spuštamo "u zečju rupu" verovanja u teoriju zavere, raslojava se pet različitih faza ideološke posvećenosti zasnovanih na 1) eskalaciji kognitivnih dimenzija verovanja, emocionalnom ulaganju 2) socioepistemičkim faktorima, 3) povezanom moralnom sudu, 4) spajanju verovanja i identiteta i 5) samorelevantnoj konsekvencijalnosti. Dvosmerne strelice ukazuju da, umesto da bude "transportna traka", ovo se kretanje može odvijati i napred-nazad između faza.
Ubrzanje
Postoje dobri razlozi za pretpostavku da verovanje u teorije zavere u početku raste sporo, da bi potom počelo da nelinearno ubrzava. Rekurzivna dinamika (međuzavisnost teorija zavere i drugih varijabila) može vremenom dovesti upravo do takvog ishoda. Skorašnja istraživanja pokazuju da je verovanje u zavere podstaknuto psihološkim frustracijama, ali umesto da zadovolji te psihološke potrebe ono podstiče dalju spiralu frustracija. Pojačana posvećenost teorijama zavere može dovesti do još većeg osećaja nesigurnosti, osećaja manje vrednosti u društvu i manje bezbednosti nego pre, što ih još više uvlači u spiralu teorije zavere. Struktura nečijeg društvenog umrežavanja takođe može postati deo slične rekurzivne interakcije. Jedno istraživanje na uzorku korisnika Fejsbuka je pokazalo da ljudi, što su im jača verovanja u neku teoriju zavere to sve više komuniciraju sa istomišljenicima, izbegavaju kontakt sa oponentima i "konzumiraju" sve veću količinu internet sadržaja o toj zaveri - što sve zajedno dalje jača "uverenje" u istinitost te zavere.
Ove promene u društvenom umrežavanju će najverovatnije biti praćene promenama u društvenoj kategorizaciji. Štaviše, postoje dokazi da su verovanja u zavere i društvena identifikacija međusobno zavisni, što povećava rekurzivnu dinamiku. Što je verovanje u zavere veće, to se ljudi sve više identifikuju sa drugima koji u isto veruju, prihvatajući identitete poput "istinoljubac" ili "kritički slobodni mislilac" koji, zauzvrat, ohrabruju dublju posvećenost takvim verovanjima. Teorije zavere ne menjaju samo one sa kojima se njihovi "vernici" poistovećuju, već i samu prirodu te identifikacije - drugim rečima, način na koji se identifikuju sa takvim grupama. Rezultati istraživanja sugerišu da ovo prelazi u rekurzivnu dinamiku u kojoj je verovanje u teorije zavere podstaknuto, i takođe podstiče nesigurne, narcističke forme grupnog povezivanja sa državama u kojima žive.
Verovanje u zavere može biti dodatno ojačano izazivanjem kvalitativnih promena u osnovnim psihološkim procesima - čini se da iluzorna percepcija obrazaca i uzročnosti (npr. u slučajnostima ili u umetnosti) igra određenu ulogu u verovanju u zavere. Što su teorije zavere istaknutije u poimanju sveta, one postaju suštinski stimulans ljudima da "povezuju tačke". Ovo je jasno vidljivo u naširoko rasprostranjenoj QAnon naraciji o zaveri, koja crta uzročne veze između raznorodnih navodnih zavera poput "Picagejta" (teorija da su visoki funkcionere američkih demokrata upravljale pedofilskim lancem iz jedne picerije u Vašingtonu) i zavera o poreklu, vakcinaciji i lečenju Kovid19.
U principu, mnoge od varijabila koje hrane verovanje u zavere, mogu zauzvrat biti ojačane verovanjem u zavere, na taj način opstajući u ovoj prostoj formi rekurzije. Uticaj tih rekurzivnh procesa na verovanje u zavere može dodatno biti pojačan interakcijom sa trećim faktorom. Na primer, što se više ljudi "prima" na teorije zavere, to je veća verovatnoća da će rasti uverenje o nemoralu elita a teorije zavere će biti sve istaknutije. Zauzvrat, oba ova faktora imaju interakciju sa povećanom potrebom za postizanjem kognitivnog zaključivanja. Konkretno, utvrđeno je da ljudi zatvorenog uma skloniji teorijama zavere samo kada su one istaknutije ili dostupnije od zvaničnih stavova. Slično tome, život u stanju visoke neizvesnosti povećava verovanje u teorije zavere, ali samo ukoliko ljudi već veruju da su navodni krivci nemoralni. Dakle, rekurzivna dinamika može katalizovati treće faktore (poput potrebe za kognitivnim zaključivanjem), koji bi inače mogli imati mali ili nikakav uticaj na verovanje u teorije zavere.
U principu, mnoge od varijabila koje hrane verovanje u zavere, mogu zauzvrat biti ojačane verovanjem u zavere, na taj način opstajući u ovoj prostoj formi rekurzije. Uticaj tih rekurzivnh procesa na verovanje u zavere može dodatno biti pojačan interakcijom sa trećim faktorom. Na primer, što se više ljudi "prima" na teorije zavere, to je veća verovatnoća da će rasti uverenje o nemoralu elita a teorije zavere će biti sve istaknutije. Zauzvrat, oba ova faktora imaju interakciju sa povećanom potrebom za postizanjem kognitivnog zaključivanja. Konkretno, utvrđeno je da ljudi zatvorenog uma skloniji teorijama zavere samo kada su one istaknutije ili dostupnije od zvaničnih stavova. Slično tome, život u stanju visoke neizvesnosti povećava verovanje u teorije zavere, ali samo ukoliko ljudi već veruju da su navodni krivci nemoralni. Dakle, rekurzivna dinamika može katalizovati treće faktore (poput potrebe za kognitivnim zaključivanjem), koji bi inače mogli imati mali ili nikakav uticaj na verovanje u teorije zavere.
Ukorenjenost
U završnim fazama Sindroma zečje rupe, pojačana posvećenost teorijama zavere postaje sve teža (mada ne i nemoguća) za preokret i vraćanje u normalu. Mehanizmi koji hrane pojačanu posvećenost teorijama zavere, generalno, ovu posvećenost mogu očekivano učiniti teškom za prekid. Važno je upozoriti da nam je malo poznata psihologija ljudi koji su jako posvećeni teorijama zavere, i ne samo zbog toga što ih je jako teško uključiti u istraživanja. U njihovom slučaju, nelinearna dinamika može promeniti pa čak i obrnuti obrasce uzročnosti koje imamo kod studenata, na internetu ili u reprezentativnim uzorcima. Na primer, važne psihološke potrebe se mogu zadovoljiti uključivanjem u snažno identifikovanu zajednicu sa sopstvenim normama, društvenim vezama i izvesnostima. Verovanje u zavere tako može početi da zadovoljava (umesto da frustrira) bitne psihološke potrebe, čineći njihov uticaj još jačim.
Slično tome, kvalitativni rezultati istraživanja ukazuju na to da se u ovoj fazi posvećenost verovanju u zavere može učvrstiti prihvatanjem radikalno transformisanih epistemologija. Daleko izvan verovanja o uzrocima specifičnih društveno-političkih događaja, posvećenost verovanju u zavere može biti praćeno snažnim mističnim osećajem potrage i radikalno skeptičnom orijentacijom prema samoj prirodi stvarnosti. Sam pojam istine u nekim "zavereničkim" diskursima je izmenjen kooptiranjem postmodernističkih ideja, baš kao i vrednovanjem spekulativne imaginacije kao legitimnog i autoritativnog puta ka znanju. Ove novonastale epistemiologije mogu otežati predstavljanje dokaza koji bi mogli osporiti njihovo prihvatanje verovanja u zaveru.
Uz neke izuzetke, teorija i istraživanja su obično bili fokusirana na mali skup neposrednih prethodnih faktora, a ne na dinamičan razvoj verovanja u teorije zavera - fokus je bio više usmeren na te faktore nego na ljude na koje oni utiču. Retki su bili pokušaji identifikovanja tipova "posvećenosti" teorijama zavere, a i tada su bile favorizovane tehnike poput analize faktora koje su se bolje uklapale u glavne tipove verovanja u zavere nego u tipove onih koji u iste veruju. U ovom članku je prezentovana sinteza različitih pravaca teorije i dokaza kako bi smo predočili činjenicu da neki od "vernika" zavera vremenom prolaze kroz niz procesa koji zajedno sačinjavaju Sindrom zečje rupe. Istraživanje je imalo personalnu perspektivu o verovanju u zavere, pružajući važan dodatak teorijama i metodologijama fokusiranim na faktore koje su bile dominantne u literaturi. Iako postoji dosta toga zajedničkog, ono dopunjava analizu uticaja uključivanja u "zavereničke" zajednice na razvoj i podršku kolektivnih aktivnosti tih zajednica. Iako je jasna važnost angažovanja u tim zajednicama, prioritet je bio dat fokusiranju na razvoj i učvršćivanje samog verovanja u zavere, sa daleko većim naglaskom na stavove i društvene kognitivne procese.
Ovakav personalni pristup ima potencijal da podrži važan napredak u teoriji, istraživanju i praksi psihologije. To je pomoć u razumevanju bitne razlike/diskontinuiteta između prethodnice i posledica verovanja u teorije zavere unutar populacija koje imaju tendenciju iskazivanja relativno slabog interesovanja za teorije zavere (studenti i internet paneli) u odnosu na populacije koje iskazuju duboku "ušančenost" tih teorija. Ovo se odnosi na problem koji je poznat u literaturi - teorije razrađene u drugoj populaciji testirane su na prvoj. Istovremeno, nelinearni procesi Sindroma zečje rupe nam pomažu da objasnimo zašto distribucija verovanja u zavere ima zakrivljenu putanju, tako da ih većina odbacuje dok ih izrazita manjina prihvata i podržava sa naročitim entuzijazmom.
Zauzvrat, ovo pruža teorijsku motivaciju za personalno usmerene istraživačke metodologije i okvir za integraciju njihovih rezultata u mejnstrim istraživačku literaturu. Analize porasta latentnog profila u podacima mogu ukazati na to da li neka grupa pojedinaca razvija teorije zavere prema obrascu prikazanom u Sindromu zečje rupe. Studije slučaja i rigorozne kvalitativne metode mogu takođe proceniti da li vremenski sled razvoja duboko posvećenih teoretičara zavere odgovara očekivanom obrascu. Mogu ih sprovoditi stručnjaci za međugrupna pomirenja, klinički psiholozi i psihijatri, koji od nedavno pokazuju pojačano interesovanje za verovanje u teorije zavere, i koji kroz svoj rad mogu imati lakši pristup društvenim grupama sa kojima drugi istraživači teže ostvaruju kontakt. Kompleksna vremenska dinamika Sindroma zečje rupe, zajedno sa otežanim uključenjem grupa duboko posvećenih teorijama zavere u kvantitativne ankete velikih razmera, ukazuje na potrebu konvergentnih pravaca istraživanja.
Pokušali smo da artikulišemo društvene i psihološke procese koji su izgleda prisutni u izveštajima o "zavereničkim zečjim rupama" u koje neki ljudi upadaju. Glavni cilj je bio da iz rezultata istraživanja izdvojimo jednu hipotezu, pa smo se fokusirali na pojašnjenje koraka sadržanih u onome što smo okvirno nazvali Sindrom zečje rupe kao i na pojašnjenje zašto su ti koraci - nepažnja, ubrzanje i konačno učvršćivanje tokom vremena uverenja u postojanje teorija zavere - teoretski i empirijski mogući. Početna analiza ovog hipotetičkog sindroma ostavlja otvorenim brojna teorijska i empirijska pitanja. Glavni fokus je bio na pojašnjenju kako i zašto neki ljudi napreduju kroz tu "zečju rupu", a ne zašto većina ljudi to ne radi. Drugim rečima, nisu bili artikulisani faktori koji određuju da li su ti ljudi propadali od početnih do završnih faza sindroma. Međutim, analiza podrazumeva da se propadanje kroz zečju rupu može zaustaviti ili preokrenuti ukoliko se spreči ili prekine rekurzivna dinamika (npr. ako je moguće sprečiti frustraciju psiholoških potreba ljudi novim zaverama, izolovanjem od onih koji ne veruju u zavere ili primoravanjem da usvoje odbrambene i nesigurne društvene identitete). Još jedna važna stvar koja nije bila artikulisana jeste kako ljudi mogu izaći iz završne faze Sindroma, kada je intenzivna i duboko ukorenjena posvećenost teorijama zavere već razvijena. Postoje primeri i dokazi da su neki ljudi uspeli da izađu iz toga, da je poštovanje prema njima važno i da tehnike razotkrivanja mogu biti efikasne sve dok ljudi razotkrivanje tih teorija zavere doživljavaju kao deo sopstvenog autonomnog preispitivanja u potrazi za istinom.
Važno je razmotriti sva ova pitanja jer je jasno da postoji jedna manjina u ljudskoj populaciji kojoj verovanje u teorije zavere predstavlja ozbiljan problem, a u ekstremnim slučajevima ih čak inspiriše da stvaraju probleme i drugim ljudima. Da bi smo u potpunosti razumeli ove probleme i šta nam valja sa njima činiti, potrebno je da razumemo ko sve čini tu manjinu i kako se razvijaju ta njihova uverenja. To zahteva personalizovanu psihološku analizu verovanja u zavere, u okviru koje će istraživači iz osnovnih i primenjenih subdisciplinarnih grana psihologije moći da dele i razmenjuju svoja otkrića.
***
Luis Kerol nije napisao priču o jednom čoveku koji nije upao već je sam uskočio u zečju rupu, za sobom povukao jedan čitav narod, okružio se ljudima sličnim sebi, kopa rupu sve dublje i dublje (nego što je na početku bila), i nikome ne dopušta da iz te rupe izađe.
Ali baš nikome.
Ali baš nikome.
Priču je napisao sam život, i dao joj ime "Aleksisa u Zemlji čuda iza razbijenog ogledala".
Od tog trenutka svi živimo kao u bajci - gutamo otrovne jabuke, živimo u kućicama od slatkiša, svakodnevno se samonabadamo na pendrek-vretena, zaboravili smo da se zec u čijoj rupi smrdimo zvao Platon, zovemo se Tvidldi i Tvidldam jajca, blokiramo blokadere dok nam Ludi Šeširdžija svira na uvce oproštajnu pesmu i beži od novinara.
Jer smo tako u mogućnosti.
Od tog trenutka svi živimo kao u bajci - gutamo otrovne jabuke, živimo u kućicama od slatkiša, svakodnevno se samonabadamo na pendrek-vretena, zaboravili smo da se zec u čijoj rupi smrdimo zvao Platon, zovemo se Tvidldi i Tvidldam jajca, blokiramo blokadere dok nam Ludi Šeširdžija svira na uvce oproštajnu pesmu i beži od novinara.
Jer smo tako u mogućnosti.
No comments:
Post a Comment