Thursday 28 February 2019

Dan retkih bolesti


Što se zdravlja tiče, zdrav sam, dobro se osećam, ne žalim se, ima sigurno i fizički zdravijih od mene. Srce jednog državnika i političara treba da bude u glavi. A što se moje glave tiče, ona je sigurno dobro, hvala na pitanju trudiću se da tako i ostane.
- Šizoje Prvi (Narodna Skupština Republike Srbije, 28.10.2016)


Poslednji dan februara rezervisan je za međunarodni Dan retkih bolesti. To su bolesti o kojima većina ljudi malo ili nikako zna - ili se pravi da ne zna. Lečenje brojnih retkih oboljenja je otežano delom zbog slabe informisanosti ljudi o njina, a delom i zbog slabog kvaliteta života u mnogim zemljama sveta, koji stoga utiče na nivo zdravstvene zaštite u celini. Ovaj dan je posvećen podizanju svesti o takvim bolestima, kao i iznalaženju novih načina za njihovo izlečenje. Počev od 2008. godine, Evropska organizacija za retke bolesti (EURORDIS) je u sredstva za rešenje ovog problema zvanično uključila i društvene mreže, što je ovoj temi dalo i globalni karakter. 


Nismo odgovorili na bazična pitanja: kakvo društvo hoćemo, građansko ili revolucionarno, vladavinu prava ili prevrate koji se stalno dešavaju sa nekim razlogom, da li vodimo brod na Istok ili na Zapad. Vrtimo se u krug i što brže idemo, to se brže vraćamo na početak. Sada smo suočeni sa sličnim pitanjima koja smo imali i početkom prošlog veka, ali u mnogo nepovoljnijim geostrateškim okolnostima. Sad je problem veći nego ikada.
U svojim istorijskim prekretnicama Srbija se hranila useljavanjem stanovništva, ljudskog kapitala. Da bi prebrodila sve istorijske zablude, prvog rata, drugog rata, partizana, četnika, Srbija je mogla da računa na veliki rezervoar priliva ljudskog, finansijskog, i svakog drugog kapitala.
Sada prvi put od imigrantske zemlje postaje emigrantska. Prosečna starost raste, jer se iseljavaju ovi sa 30, 40 godina, a smanjuje se očekivano trajanje života… To je kao kod čoveka kad se sistolni i dijastolni pritisak spoje - reanimacija je uzaludna i poslednji može da ugasi svetlo. Ljudi misle da se to ne može desiti. Može! Nestali su veliki narodi koji su obeležili ljudsku istoriju.
Mi smo mali narod, mi samo o sebi mislimo to što retko ko o nama misli. Zato sad protestuju ljudi koji traže da znanje i kompetentnost dobiju prevagu nad lojalnošću i podaništvom. Da ne progonimo talente a uvozimo rijaliti programe. Da đaci Matematičke gimnazije, studenti ETF-a, doktori… ostanu, a da se prestane sa fabrikovanjem lažnih diploma. Traže nadu da im se deca vrate ili da ne odu.


Bolest našeg društva (oličena u faci sa gornjih slika) i nije toliko retka koliko je retko teška, jer pacijent saučestvuje u njenom razvoju. Iako su građani Srbije o toj bolesti podosta neinformisani pa čak i dezinformisani, još uvek ima previše onih koji se prave da te bolesti uopšte nema.
Kako stoje stvari, u Srbiji bi današnji dan 'ladno mogao da bude proglašen za državni praznik.

Tuesday 26 February 2019

Urbicid


U nekim od država bivše Jugoslavije izraz URBICID se koristi u kontekstu ekonomskih i kulturnih prilika u postkomunističkom periodu, odnosno tim se izrazom opisuje kako deindustrijalizacija do koje je došlo usled "tajkunske" privatizacije, tako i "poseljačenje" gradova u kojima su skorojevićki tajkuni nametali turbo folk i kič umesto "urbane" visoke kulture.
- Wikipedia


Sledi prevod dela teksta iz eseja "O urbicidu", autora Martina Kauarda.

Uvod: Fenomen urbane destrukcije (odlomak)

Usred nasilja koje je pratilo raspad Jugoslavije, sudbina njene arhitekture i građevina privukla je veliku pažnju. U većini slučajeva, ta briga se odnosila na kulturnu baštinu. Nasrtaji na Dubrovnik, Stari most u Mostaru, džamiju Ferhadija u Banja Luci predstavljaju primere takvog nasilja širom Bosne i Hrvatske. Međutim, u pozadini toga se odvijala daleko šira kampanja rušenja širom cele bivše Jugoslavije. Po gradovima Bosne i Hrvatske (potom i Kosova), i "obična" gradska arhitektura (kuće, prodavnice, trgovi, parkinzi) se našla na udaru sveopšteg i namernog uništavanja.
Jedna grupa istraživača, koja se bavila ovim problemom, tvrdila je da ovakve napade treba smatrati posebnim oblikom političkog nasilja. Tu grupu su pretežno činili arhitekte i naučnici, koji su tvrdili da su razorene građevine same po sebi predstavljale mete, te da zbog toga njihovo uništavanje ne treba svoditi na druge, postojeće konceptualne kategorije koje su korišćene u cilju razumevanja nasilja koje je pratilo raspad Jugoslavije. Bogdan Bogdanović, arhitekta i nekadašnji gradonačelnik Beograda, tvrdio je da je razaranje Vukovara zapravo osveta "mrzitelja grada i gradskog" koji su nastojali da zatru urbanost uništavanjem gradske (urbane) okoline. Slično tome, arhitekte koje su se bavile urbicidom Mostara i Sarajeva, u svojim katalozima su ukazivali da razaranje gradskih sredina oba grada predstavlja nasilje koje trebati smatrati nasrtajem na urbanost i, shodno tome, posmatrati kao poseban fenomen.
Ovaj poseban vid nasilja nad gradskom okolinom nazvan je "urbicid". Koncept urbicida je bio dvostruko efikasan u diskurzivnoj ekonomiji raspada bivše Jugoslavije. Sa jedne strane, zbog jezičke sličnosti sa pojmom "genocid", urbicid se može povezati sa brojnim pretpostavkama na kojima se bazira svrstavanje nečega u genocid. Zbog toga, upotreba termina "urbicid" naglašava težnju tog razaranja ali i navodnu logiku istrebljenja koje je išlo paralelno sa nasrtajem na gradske sredine širom bivše Jugoslavije. Sa druge strane, bez obzira na spomenutu jezičku sličnost sa drugim kategorijama političkog nasilja, uvođenje nove i nepoznate terminologije ukazalo je na hitnu potrebu istraživanja i razumevanja do tad nepriznate forme političkog nasilja. Po Deluzu i Gatariju, novi izrazi su iskorišćeni kako bi se istakla potreba za novim pravcima ramišljanja o toj temi. I zaista, ti "koncepti su stvoreni i primenjeni kao funkcija problema za koje se smatralo da su slabo shvaćeni ili loše postavljeni" kroz postojeću konceptualnu terminologiju. Može se, dakle, tvrditi da je do tad nepoznata koncepcija urbicida uvedena u razne diskusije na temu nasilja u kontekstu raspada Jugoslavije, kako bi se ukazalo na to da je problem nasilja nad građevinama i gradskom sredinom bio loše postavljen, shodno već postojećim konceptualnim kategorijama.
Bez obzira na neupućenost posmatrača i učesnika sukoba koji su obeležili raspad Jugoslavije, u koncept urbicida, taj pojam zapravo nije neologizam. Zaista, koncept urbicida i šireg zanimanja za fenomen destrukcije urbane sredine možemo pratiti unazad kroz dvadeseti vek u raznim tekstovima na temu grada. Međutim, popularnost urbicida u vezi sa ratovima u Jugoslaviji oživela je zanimanje za fenomen razaranja gradske sredine i razne, iako marginalne, pokušaje koji su činjeni u cilju njegovog razumevanja.
Ovo obnavljanje zanimanja za destrukciju urbane sredine dodatno je pojačano percepcijom da je posthladnoratovska era svedočila nastanku jedne nove i neobične veze između rata i grada. U literaturi koja se bavi evolucijom oblika ratovanja u posthladnoratovskoj eri - i naročito navodnom revolucijom u ratovanju i transformacijom hladnoratovske doktrine kopneno-vazdušnog vojevanja - oseća se potreba za jačim povezivanjem rata i grada. (...)



Ako je "rat nastavak politike drugim sredstvima" (po fon Klauzevicu), a urbicid "osveta mrzitelja grada" (po Bogdanoviću), onda nije teško pretpostaviti odakle je krenula ratna politika razaranja gradskih sredina tokom raspada Jugoslavije. Radi lakšeg iznalaženja odgovora na ovo ne baš toliko teško pitanje, krenimo obrnutom logikom - da je politika nastavak rata drugim sredstvima, tj. da je "gradomržnja" ono što povezuje sva tri stadijuma razaranja gradskih sredina i kulture koju sa sobom nose: 1) politika osamdesetih 2) ratovi devedesetih 3) politika nakon dvehiljadite (naročito od 2014. do danas).
Turbo-antiurbanizam, začet u politici osamdesetih, usavršavan u ratovima devedesetih, vratio nam se svom silinom posred čela u poslednjih desetak godina koje nam su se "desile". Da se ne pravimo nevešti - toga je bilo svuda širom bivše Jugoslavije, i na svakoj od zaraćenih strana. Ali mi, ili barem najveći broj vas koji ovo čitate, živimo u Srbiji i trebalo bi da nas se na prvom mestu tiče sopstveno a ne tuđe Ludilo. Danas su na vlasti upravo oni isti koji su urbicid osmislili i potom ga praktikovali. Vratili su se kući, u gradove iz kojih su onomad sopstvene frustracije izneli na tenkovima. Ponestalo im je tuđih zgrada i urbanih sredina za rušenje, pa su se okrenuli nazad, ka "mržnji prema sopstvenom gradu i gradskom". Urbanom. Po drugim zemljama ex-Jugoslavije su rušili i ubijali u ime svoje mržnje, a ne u ime svog naroda, i to treba jasno i glasno stalno ponavljati. Sve dok nisu počele da padaju stvarne žrtve njihovog razaranja beograda i ostalih palanki širom naše zemlje ponosne, mogli su da se vade na foru srbovanja i patriotske brige za sudbinu srpskog naroda. Počev od razaranja celog jednog kvarta Sava-male, preko svih potonjih bombardovanja građevinskim mašin(k)ama, pa do smrti noćnog čuvara i pogibije skoro dvesta građevinskih radnika za nekoliko poslednjih godina, stvari treba nazivati samo jednim, i pravim imenom: urbicid se vratio kući.
Patriotska pljačka je slobodno mogla da se nastavi, jer je ruka sve vreme bila i ostala na kundaku pištolja, gorljivo spremna da reaguje čak i na samu pomisao spominjanja reči "kutura". Grad prokleti, to leglo kulture, treba konačno uništiti. Da li će u tome uspeti (u čemu su zaista daleko dogurali), zavisiće samo od nas a ne od njih. Oni su svoje pokazali, između ostalog i stvaranjem ove podele na "sebe" i "nas ostale".

Miloš Divljak (Facebook)

Smeće, svinje, ovce, magarci, okretnica linije 31 na Konjarniku, pešački prelaz Mitrović-Džuniora u neposrednoj blizini mrtve prirode sa slike, novogodišnja rasveta leti, neprohodne ulice zimi, raspevana fontana koja curi, raspukli magistralni vodovi vodovoda, kanalizacije i grejanja, besmisleni nestanci struje, štampani beton, mlatišumarstvo i drvoseča, bombardovanje Sava-mahale buldožerima zemlja-zemlja, čardak-gradnja vikendica i hacijendi po krovovima stambenih zgrada, ruiniranje stare Železničke stanice, eutanazija gradskog prevoza, čekajući Metroa, predizborne migracije biračkog tela, antidemonstrantsko prekopavanje Trga Republike, Beograd pod vodom, Beograd ni na nebu ni na zemlji... 
O, da - prestonica Kradikalstana. 

Nakon pada kradikalske vlasti, jedan od nimalo lakih zadataka biće vraćanje velikog početnog slova beogradu.
I ne samo njemu.


lektira:

Monday 25 February 2019

Aštaćemoizam, ijatebizam i tićemikažešizam


- Da li je, po Vama, normalno ovo što Vi i Vaša vlast radite?

- Prvo bih da dodam... A šta ćemo sa... Vi, gospodo iz... Samo nemoj ti da mi...


Whataboutism ("aštaćemoizam") je bila omiljena sovjetska taktika skretanja fokusa dijaloga sa glavne teme, izbegavanje davanja odgovora na kritiku potkrepljenu činjenicama, podmetanje drugih tema (izmišljenih ili stvarnih, podjednako) o kojima se u tom trenutku ne vodi razgovor, kao i izbegavanje odgovora direktnim napadom na sagovornika (tzv. tu quoque ili ad hominem). Ovu taktiku je osmislila i razvila sovjetska propagandna mašinerija tokom hladnog rata kao odgovor na američku foru "moralizma" kao opravdanja za sve i svašta - uglavnom za svašta.
U javnom i svakodnevnom govoru, na svaku kritiku upućenu Sovjetskom savezu odgovarano je optužbom za moralno licemerje onoga ko kritikuje (najčešće SAD).
Dobro pripremljen javni nastup laika vičnog govorništvu, može čak i stručnjaka u sopstvenoj profesiji izludeti i zbuniti pukim rafalnim ispaljivanjem gomila budalaština koje nemaju ama baš nikakvu vezu sa temom razgovora. Snagu ove sovjetske taktike za odvraćanje od davanja odgovora primetile su i primenile kolege sa druge strane "Bare", što se najbolje moglo videti u ponašanju Niksonove administracije tokom afere Votergejt. Američki predsednik Ričard Nikson je na prozivke o laganju i korupciji odgovarao kao da ga je za nastupe spremao lično direktor KGB-a. Evidentno, Niksonu se - kao neopevanom profesionalnom lažovu - posebno dopadala ova taktika "moralnog revizionizma" tj. svojevrsna "moralna uravnilovka" uperena na neki detalj iz lične prošlosti svakog njegovog kritičara, pomoću koje je gađano pravo istog da upućuje kritike.
Kada nema drugih argumenata kojima bi se odbranio od kritike, uvežbani whataboutista će posegnuti za standardnim frazama poput "dva loša daju dobro", mešaće babe i žabe, ili će jednostavno slagati. Što je takav "odgovor" bio luđi, besmisleniji - to bolje. Na svako dalje insistiranje, postajao je sve glasniji, kako bi suparnika konačno prisilio da odustane od dalje kritike.


No, vratimo se na izvorne (umesto izvoznih) primere ove taktike:

- Ko je dao nalog da se pusti gas u pozorištu prilikom antiterorističke akcije u Moskvi, kada je dosta civila stradalo upravo zbog takvog karaktera operacije?
- A šta ćemo sa indijancima koje ste skoro istrebili?

- Ko je ubio novinarku Politkovsku?
- A šta ćemo sa crncima, koje i danas u Americi tretirate kao robove?

- Da li je Kremlj umešan u hakerske upade tokom predizborne kampanje u SAD 2016. godine?
- Amerika je najveća fašistička zemlja, koja glumi svetskog policajca..

Propagandna mašinerija savremene Rusije i danas obilato koristi ovaj bezobrazluk, shodno prilikama i potrebama.


Ovu taktiku danas upražnjavaju kradikali, skloni ubrzanom slobodnom padu, tako što na opravdane prozivke za bezakonje i ludilo horski odgovaraju na način kao da su bili najbolji učenici KGB škole vrdanja dupetom na električnoj stolici - ili makar poligrafu. Dosadašnju ali-kaida praksu ("da, ali...") upotpunili su aštaćemoizmima širokog spektra, mada sve slabijeg dejstva na publiku.
Domaća, srbistanska verzija sovjetskog "aštaćemoizma" može se prepoznati u ovdašnjim tradicionalno konzumiranim taktikama koje se ukratko daju opisati kao "i ja tebi" (ijatebizam) i naročito omiljena "ti će mi kažeš" (tićemikažešizam).

Evo jednog od najnovijih primera kulture "argumentovanog" dijaloga:

Sergej Trifunović
  • Ostavka osobe koja vrši funkciju ministra zdravstva, koja je sumnjičena da je radila za Zemunski klan, te naposletku dozvoljava ovakve pizdarije. Zlatibore Lončare: jasno je da nemaš obraza ni savesti, ostavka je ljudski minimum.
Zlatibor Lončar
  • Sergej Trifunović je nezadovoljan medicinom i to čovek može da razume, ali mora da shvati da medicina nije svemoćna. Ona može da nešto sa 4 centimetara poveća na 7. Ali na 14, koliko bi on želeo, to ne može! Pa, nije dotle došla medicina. E, odatle idu svi problemi.
Dragoljub Žarković
  • Već imamo poligraf a sad je vreme da pri svakom domu zdravlja imamo i kurograf i da prvi aparat pusti u rad ministar Zlatibor Lončar.
Ministar Lončar kao da živi u onoj masnoj narodnoj izreci, koja kaže "što ti veća funkcija, to ti veći... santimetri". Čini se da je upravo tako, u njegovim očima.
Javni nastupi Aleksandra Vučića, u svakoj prilici i bez izuzetka, klasičan su primer praktikovanja spomenute taktike izbegavanja odgovora na pitanja podmetanjem drugih tema, upadicama, teatralnom gestikulacijom, kontrapitanjima i ličnim napadima na sagovornike ili novinare. Pa čak i bezočnim laganjem, kad zatreba. Takve tipove publika (provereno) voli, uvek čuje i pamti reči onog ko je glasniji i nameće se konstantnim privlačenjem kamere na svoje lice.
Gleda, ali ne vidi. Čuje, ali ne sluša. Čita, a ne razume ama baš ništa.
Baš kako treba.
OK, ali... 
A šta ćemo sa...

A, ne. Nećete me zajebati na tu foru.
Gospodo Đuriću, Vesiću, Lončar, Stefanoviću i ostala bratijo - nije vam ovo SNS inkubator kadrova pa da se pravite blesavi i ne dajete odgovor na svako pitanje koje vam postavimo, kao da ste vi predsednik države a ne svi-ga-ovde-znamo ko.
Previše je onih u Srbiji danas koji nikako da prežale što je odgovor na rezoluciju Informbiroa bio takav kakav je bio, a ne dijametralno suprotan. Što umesto "epohalnog NE", nije bilo epohalnog skidanja gaća pred SSSR. No, bez obzira na to, ovde i dalje ima Luka Labana, braće Čvorović i njihovih naslednika na tone, kojima je staljinizam u krvi neizlečiv.
Što bi rekli oni neuki među nama - "to im je u genocidu".


Šta nam preostaje, ukoliko se nađemo u situaciji da nas sagovornik "gađa" ovom taktikom?
Postoji nekoliko načina za odbranu od ovog bezobrazluka:
1. sagovornika opomenite da ne nasedate na njegovu igru
2. ne dopustite mu da vas "izbaci iz koloseka", on najverovatnije izvrće činjenice u sopstvenu korist
3. ne pravite od njega sveca zla nazivajući ga neprijateljem dobra - on, jednostavno, pokušava da vas zbuni činjenicama koje su od malog ili nikakvog značaja za temu razgovora; držite se osnovne teme - npr. kada vas napadne za neku vašu grešku, odgovorite: "Da, to je zaista bio loš potez. Ali kako to opravdava vašu nameru da i vi radite takve stvari?"
I nikada se ne spuštajte na njegov nivo. Ali baš nikada i ni po koju cenu. On upravo to gorljivo čeka.

***
OK, ali... a šta ćemo sa onima kojima ovo nije u krvi?
Ne možete sve najuriti, istrebiti ili učlaniti u Veliku Partiju.
Neće moći.

- Whataboutism (Wikipedia)
- Tu quoque (Wikipedia)
- A guide to Russian propaganda, part 2: Whataboutism (Euromaidan press, 2016)
- Whataboutism (The Economist, 2008)
- Russian whataboutism vs. American moralism (Russia Direct, 2014)
- Zorana Mihajlović: Laban se izvinio, a gde su ostala izvinjenja? (Insajder/N1, 2017)

plus:
- Ministar Lončar uništio Trifunovića: Medicina nije svemoćna! Može da sa 4 poveća na 7 cm, ali ne i na 14, koliko bi on želeo! (Alo!, 2019)
LONČAR POKOPAO TRIFUNOVIĆA NIKAD JAČE: Medicina može da poveća sa 4 na 7 cm, ALI NE I NA 14, KOLIKO BI ON ŽELEO! (Informer, 2019)
Lončar reagovao na provokacije Sergeja Trifunovića: Medicina nije svemoćna, ne može da poveća sa 4 na 14 cm koliko bi on to hteo (Telegraf, 2019)
- Zlatibor Lončar: Sergej Trifunović mora da shvati da medicina nije svemoćna i da može da sa 4 poveća na 7 cm, ali ne i na 14, koliko bi on želeo (Nova srpska politička misao, 2019)

Kakve bre veze imaju Trifunovićevi santimi sa Vučićevim kliconosnim desantom na bolesnu decu...
Ama baš nikakve, što i jeste suština aštaćemoizma i ostalih bullshit fora.
Kapirate?

Saturday 23 February 2019

#1milion




30.07.2008. - 23.02.2019.
10 godina
6 meseci
25 dana
1647 blogpostova
14 autora
1000000 klikova
410720 jedinstvenih IP adresa
134 zemlje



Eto, kada me neko bude pitao odakle mi prvi milion, znam šta da odgovorim: od vas.
Hvala svima.
Idemo dalje.

Vaš,
GRAĐANSKI KRUG

Friday 22 February 2019

Stoka



Upravo ovako je bilo prvog dana nakon otvaranja SPS-Tončev memorijalnog centra 2015. godine, poznatog i kao "nova Zelena pijaca u Negotinu". Novi javni WC, komplet nova sanitarija, topla voda, bojleri, WC-šolje i pisoari (niks čučavci), tuš-niše, sapuni, toalet papir i ubrusi u fulu. Sve tog istog, prvog, dana pokradeno, a zidovi omalani srBskom omiljenom suštinom.
A šta ako neki student književnosti voli prilikom ekskremetiranja da čita ili se preslišava pred ispit, ili neki samostalni poljoprivredni proizvođač-prodavac obnavlja gradivo iz stripova i vikend-romana, pa krene da lizne prst svaki put kada okrene stranicu... Jbg, teško štivo je to. Ili, možda je bolje reći - meko?
U Srbiji više nema nikakve razlike između pijaca i fakulteta.
Dođeš, probaš, gucneš, čalabrcneš, šrpneš, kupiš, nosiš.
Krompir ili praziluk, diplomu ili doktorat.
Važno je da su po zidovima.
Toaleta ili kabineta.
Svejedno.


U našem društvu je sve, pa i najmanja sitnica, devalvirano do dna. Nemojte mi samo reći da vlast - naročito ova aktuelna, koja obožava da svaki čas otvara toalete i septičke jame širom naše zemlje ponosne - sa tim nema nikakve veze. Ima, itekako: tu su keramičke pločice, tu je "lepak", samo još plakati nedostaju. U stvari, i plakat je tu - ispisan u potpunosti gramatički ispravno, shodno predmetnoj ustanovi, ali velikim slovima kao da viče. A svi ovde dobro znamo ko obožava da stalno viče na nas sa bilborda i malih ekrana naših TV prijemnika. I zidova, umalo da zaboravim.
Ovako nešto se ne uči na časovima građanskog nevaspitanja ili kleronauke.
To se od kuće donosi, pa udri po zidovima.


Тхис ис Сербиа.
Бре.

Thursday 21 February 2019

AVriola vera



Licemerno đubre je danas sa bolesne dece prešlo na ljude koji se hrane po kontejnerima za smeće. Obilazi narodne kuhinje, slika se i ždere obroke nekome kome je, za razliku od njega, to jedina šansa da toga dana pojede stvarnu hranu. Veli, u porastu je broj gojazne a ne gladne dece (ne reče ništa za decu sa hematoonkologije). Veli i to da Srbija nema problema sa prezaduženošću, baš kao što nema problem sa gladnima već sa debelima. Jer "nikada nismo zadovoljni".
Jer smeće je neupotrebljeni/neupotrebivi otpad, a đubre je karakterna osobina.
Epidemija AVriola vere besni svom snagom.

"pa šteta bi bila da se ne pojedu tolike paštete"

Babić, Gojkovićka, Palma, Dačić, Mihajlovićka, Šešelj, Radeta, Mrka, Đukić-Dejanovićka, Ružić, Tabakovićka, Bizon, sisati Šizoje i nepregledni buljuci ostalih podgojenih parazita u većini nad gladnima👍 like this.

Wednesday 20 February 2019

Skinuće je...



Ne znam ko je autor ove strip-table, ali ovo svakako jeste jedna od najjačih zajebancija na račun pomahnitalog "predsednika Republike Srbije", tzv. Aleksandra Vučića - ikada. Istovremeno je i jedan od najogavnijih povoda koji je ta spodoba na čelu ove nesrećne države do sada pružila kao razlog za podsmeh na svoj račun.
Organizatori i učesnici protesta #1od5miliona bi zaista morali da porazmisle o ovim maskama kao simbolu borbe protiv ludog režima još luđeg Vođe.
Odlepitis Prvi bi na to odlepio još više, garant.


appendix (27.02.2019)
Saznao sam, u međuvremenu, da je autor ove strip-table Milan Dog.

Tuesday 19 February 2019

Persona non sana


Ovaj čovek je definitivno lud.
Ludi su oni koji pravdaju to ludilo.
Ludi su i oni koji to ludilo podržavaju.
Najluđi su oni koji se prave da ludilo ne postoji.

Novi sterilni blok, za sve osim njega

Vučić na onkološkom odeljenju Instituta za majku i dete - usred proglašene epidemije gripa, usred zabrane posete bolnicama i bez maske na licu - grli i ljubi teško obolelu decu. U toj istoj bolnici, takođe, on lupeta o vanrednim izborima nakon kojih će ubrzo neko na vlast a neko u opoziciju, za dve i po godine najavljuje "skandinavsku revoluciju" u zdravstu i skok plata, sve to na kraju začini razmišljanjem naglas o tajkunu Đilasu koji bi da formira neku socijaldemokratsku stranku. Pored toga, glupira se da (kao) kuva nešto u loncu, na šporetu na drva na kome nigde nema čunka za dim.
Tzv. ministar Lončar pravda Vučića da je ispoštovao sva epidemiološka pravila (a ne kao neki neorganizovani), ali i time da je to možda poslednja želja tog deteta - pa kako da je onda ne ispuni. Stvarno, gde bi mu duša da nije.
Jedna od dvorskih budala, prepodobni Čučković Obrenovački, kaže da su građanski protesti širom Balkana maslo Engleske koja hoće da skrene pažnju sa Brexita. Na pruzi Niš-Zaječar po četvrti put iz šina iskaču vagoni sa otrovnim materijama. Zorana Mihajlović gletuje facu, nema kad još i time da se bavi.
Današnji super-Mesec, najveći ove godine, svo to ludilo je isterao na površinu - i više nema nazad.

19. februar 2019. (sve u istom danu i na istom mestu):



Zaštitna maska, zbog koje se ne bi mogao da vidi ludački kez Vrhovnog Idiota (pa je zato ne nosi tamo gde bi morao), ubuduće treba da postane jedno od obeležja protesta #1od5miliona. Ne zbog gripa, već zbog Vođinog ludila koje je postalo katastrofalno zarazno
Kao zaštita i otpor tom ludilu.
Kao dokaz da ne želimo da budemo jedna od četiri stavke sa početka ovog teksta.

Monday 18 February 2019

O pokojnici sve najlepše



- Šta je? Jesi li im rekao da idu na pomen?
- Nisu đaci. Seljaci.
- Idi vidi šta oće.
- Možda bi bilo bolje ti, druže Sredoje...
- Nisam im ja predsednik. Podvikni! U kolhoz ćemo mi s njima, u Sibir.

- Šta je, ljudi? Vidite da radim.
- Nismo mi ni došli kod tebe, nego kod Sredoja.
- Drug Sredoje prima četvrtkom i to u svom kabinetu, u selu.

- Sredoje, ili spasi... ili apsi, pa da preživimo o državnom trošku.
- Ti znaš da sam ja oduvek imao razumevanja, Jordane. Evo, rođeni otac mi je među vama.
- Za ovo bi vas narednik Mojsilović streljo na licu mesta!
- Dobro, tata, pusti sad to... Ljudi su ovde, neka kažu o čemu smo pričali.
- Govorili smo o železničarima i o tome kako su...
- Da, da, dobro Buđoni, to je sve u redu. O železničarima, o putevima, o svemu čega ovde u ovoj zabiti nema.
- Pusti ti Sredoje tu demagogiju. Nego reci ti ljudima jel ćete vi prekinuti ovaj zulum! Da znamo na čemu smo. Jel tako?!
- Tako je!
- Teška su vremena, braćo. Ali, izdržaćemo. Nastavićemo delo za koga je naš Bogosav dao život. I zato vas sve pozivam da se posle pomena vratimo do škole koja će od sutra nositi njegovo slavno ime.
- Ne vrdaj, Sredoje...
- Ne vrdam ja, Milane, nego ti vređaš! Okupiro si rudnik ko da ti je babovina! Naše selo je siromašno, ali svesno. I daće dobrovoljno ono što mora da da. Takva je direktiva odozgo.
- Čekaj, Sredoje. Jesi li ti uz nas ili uz one odozgo? Objasni im, naredi...
- Evo, Radiša i ja baš se dogovaramo da iz ovih stopa odemo u okružni komitet.
- Pa krenite, krenite... Tako je! Odma!
- Reći ću im: Ako i dalje pritiskate Gornji Jaukovac - ja dajem ostavku, i to neopozivu!
- E, to! Tako je! Tako je! To!
- Zakuni se!
- Pa, tata, kunem se. Dajem svoju partijsku reč.

- Vodi ih, Buđoni, dok se ne predomisle.
- Idemo drugovi, na pomen našem Bogosavu!

- Vozi do majke, kući.
- Zar nećemo u okružni?
- Ma kakav okružni, idem do majke. Uzeo sam joj neke cipele.
- Pa ti Sredoje dade reč, i to partijsku?!
- Da, ali sam u sebi dodao: Ostavku dajem samo ako partija to bude od mene tražila.

- Mislim da si se danas uverio: samo diktatura proleterijata može da obuzda seljaka. Znaš li ti šta je proleter?
- Znam. Onaj koji nema nigde ništa.
- Tačno, radnik.
- Pa nema ni seljak.
- Pravilno. To znači da smo stvorili pravu sirovinu za stvaranje radničke klase.
- Puče guma... zadnja leva. Zameniću ja, za čas.

- Obnovićemo rudnik.
- Pa kako se ranije nisam setio, majkumu... Ma neće ti seljak ovde da uđe za živu glavu.
- Te, koji neće, prepusti meni. Ne gradi seljak socijalizam, nego proleterijat.
- Gotovo!
- Okreći. Idemo u okružni.
Tebe bi druže Sredoje trebalo podhitno u ce ka.

O pokojniku sve najlepše (1984)
Radnja je smeštena u vreme neposredno nakon završetka Drugog svetskog rata, pre donošenja rezolucije Infrmbiroa. U pet minuta, negde na sredini filma, opisano je sve što se događa u Srbiji danas. Baš sve.



Sredoje iz Jaukovca Gornjeg, ili Šizoje Prvi od Srbistana - o pokojnicima uvek isto.

Sunday 17 February 2019

Krilate svinje


Svaki režim u Srbiji, koji je vladao ovako...


... odlazio je ovako .
Retko koji nije.
Prosto je neverovatno koliko to obožava svinjski trijatlon:
1.preskakanje
2. iskakanje
3. preletanje
Svaki put isto.
Šta im je?

***
Pitaćemo se koja je hullja za sve ovo kriva, i osvrtati tražeći krilate svinje.
Jer svaka budala zna da i psu treba dom, da se skloni od krilatih svinja.
- Pigs on the wing (Pink Floyd, Animals)

Saturday 16 February 2019

Z-rbija


"Čak i bez krivične presude, istorijska ocena će biti da je Slobodan Milošević bio jedan od glavnih likova koji su podsticali kampanje etničkog čišćenja širom bivše Jugoslavije."
- Serž Bramerc, glavni tužilac Haškog tribunala

President evil u 3 čina

Zaključno sa Srbijom danas, taj zombi i njegovi ekskrement-učenici 2019. će zaokružiti tačno 30 godina svog zločinačkog projekta čiju su vatru potpalili na Gazimestanu. Bez obzira ko stajao iza/iznad njih spolja, oni su ti koji su izvodili sve zemljane radove na ovom putu u propast. Iznutra.
Na prvom i poslednjem mestu - našu.
Zato što se zlo na kraju uvek vrati kući, tamo odakle je krenulo.
Dok Srbija jednom konačno ne raščisti sama sa sobom da li želi da i dalje bude parija i dobrovoljni rob ovog zločinca i njegovih satelita (sa oba kraja motke "vlast-opozicija"), njihove mitomanije i patriotske pljačke, ili normalna zemlja normalnih ljudi koji glasaju za normalne političare potekle upravo iz redova normalnih ljudi - ovde neće biti nikakvog suštinskog pomaka.
Aha, nema šanse... reče žablji hor.
Nema, tačno, ali za one koji se 30 godina kasnije i dalje kunu u požarevačkog Uništitelja i njegove đačiće, dok im u glavama bruji refren pesme "Zombie dance" The Cramps, stare 40 godina:

Na zombi-plesu
Niko ne mrda

Kao himna, sve vreme.
Pogledajte lica učesnika zimskih protesta 96/97, i lica ljudi dovezenih na Miloševićev kontramiting.
Pogledajte lica učesnika protesta #1od5miliona, i lica privedenih na Vučićeve tor-skupove.
Dokaznog materijala, o tome ko je tu zombi a ko nije, ima u neograničenim količinama. Naravno, ima za one kojima oči služe za gledanje a mozak za razmišljanje, a ne umesto kamena za kupus u kaci, kuvanje zombi-čorbe ili kao dezert Hanibalu Lektoru.
Svakako ne za one koje Bili Piton redovno iskopava pred svako glasanje punih 30 godina.
Kampanja od-vrata-do-vrata i od-parcele-do-parcele neprekidno traje.


Ne bi me začudilo da jednoga dana, neki ljudi daleko normalniji od nas, ovakvih kakvi smo danas, otkriju da je Sauron Milošević redovno izlazio na izbore i uvek zaokruživao sebe na glasačkom listiću - posle 11. marta 2006. godine.
E, to bi zaista bilo u njegovom stilu.
Poput Pantelije, on je Srbiju u amanet ostavio samom sebi. Njegov duh se rascepio, preselio u silesiju potonjih Slobodančića, i otuda ovolika šizofrenost i raspolućenost ličnosti u njihovim glavama danas. Od Koštunice do Vučića.
Drug Vulin je poseban slučaj za posmatranje, medijum duhova mrtvaca i živih bezdušnika koji se redovno, najmanje jednom nedeljno, okupljaju na sastancima SKOJ/HJ u njegovoj glavi.
Dačić & Co. su specijalan zombi-soj, koji je od samog početka uzgajan da se "koaliciono-potencijalno" prilagodi svakoj vlasti nakon Pada 2000. godine. Spolja nalik običnim, normalnim ljudima, a iznutra podjednako pokvareno i trulo poput njihovog neumirućeg Boga Zla. I opet će, bude li ovde i dalje zombi-pameti sa "naše" strane. Opasnost da se tako nešto iznova desi je realna i nimalo zanemarljiva.
Filmski zombi-serijal "Resident evil" je malji deca za ovu beskrajnu epizodu serije "Bolji život" koja traje punih trideset godina. Epizoda, pod nazivom "President evil".
Da, Zombi-Srbija, zemlja živih mrtvaca i mrtvih glasača.
Z-rbija.

Dosta vam je bilo.
I previše.
Z-ikter!

Friday 15 February 2019

Dan drž'AVnosti


Na Sretenje, Mečka susrete svoju Senku. 


Dana 2. februara po srBoslavnom računanju vremena (tj. tzv. 15. februara po CIANATOHAARPvatikanskom), naša Mečka je čak iz Minhena - direktno kroz Dveri Naše - ugledala svoju Senku u Orašcu. Dakle - biće još zime.
Ostaje nam samo da vidimo u koju će se to rupu Mečka vratiti: onu u Berlinu, Moskvi, Vašingtonu, Pekingu, Ankari, Abu Dabiju, Pjongjangu, Honijari, Antananarivu... ako su tamo uopšte voljni da je prime. Sve se više čini da - nisu.
Ma nema zime, naša Mečka će se uvek najbolje osećati tamo gde oduvek pripada: u Vučjoj jami, tom prvom i poslednjem uporištu sproću sopstvenih senki i kostura iz ormara, kome se povazdan rado vraća da napuni baterije dijagnoze.
Srbija je odavno pretvorena u jednu veliku Vučju jamu bez dna, u kojoj se Kurjaci međusobno gađaju Mečkama iz naših sokaka i njihovim senkama. Po glavama svih onih koji nisu u njihovom čoporu, naravno.
Čuj, ološ & stoka... pa još iz Minhena.
A u Srbiji ogledala pucaju, ali ne od mraza.
Od sramote.

I tako, prođe nas još jedan dan držAVnosti.
Možda ćemo uskoro menjati naziv tog crvenog slova u dan drž'AVnosti.
To zavisi samo od nas, od njega više ne.
I on to zna.

Monday 11 February 2019

San ili java


Koja je od ove dve slike prava?


ili


Iskreno, debelo bih porazmislio da li da uložim kintu na ovu donju. Nekako mi deluje... hm?
Jer Budućnost je to, a u ovoj partiji šaha je od predviđanja protivnikovih poteza bitnije samo previđanje svojih.
Ili priviđanje.

Pink Flojd "protiv" Orvela


Još malo o svinjama - letećim, dvonožnim, u odelima, foteljama, na čelu parade...


Pink Flojd je svakako jedan od komercijalno najuspešnijih i muzički najuticajnijih bendova u istoriji popularne muzike. Čuveni po svojoj progresivnoj i psihodeličnoj muzici, uticali su na milione ljudi širom planete, očarane njihovim pesmama. Brojni su uticaji na njihovu muziku i stihove, a jedan od njih je svakako i roman "Životinjska farma" britanskog pisca Džordža Orvela
Iako je veoma popularna kod svih generacija, "Životinjska farma" ne spada u knjige koje se daju tako lako razumeti - to je roman koji je prepun metafora i nejasnoća. Kao bajka, ta knjiga priča o tome kako su se jednoga dana životinje ujedinile, odlučile da se pobune i zbace ljude sa vlasti (eto zbog čega je smatraju bajkom). Međutim, Orvel tvrdi da knjiga govori o događajima koji su doveli do Oktobarske revolucije u carskoj Rusiji 1917. godine. 
Radnja, na prvi pogled možda deluje pomalo dosadno, ali ova knjiga je sve samo ne to.
Nije čudo što je Orvelov roman postao inspiracija mnogim poslenicima u muzičkoj i televizijskoj industriji zabave. Pink Floyd, REM, Radiohead i The Clash su samo neki od bendova koji su pisali i pevali o svojim životinjskim farmama.


Flojdi su objavili istoimeni album inspirisani upravo životinjskim likovima iz Orvelovog romana. Između ostalog, album duguje svoj uspeh i tome što predstavlja oštar osvrt na društvenu i političku situaciji u Britaniji u drugoj polovini 70-ih godina prošlog veka. Na njemu su na zabavan (?) način opisane različite društvene klase - kao životinje: agresivna pseta, despotske i nemilosrdne svinje, i kao najvažnije - bezumno stado ovaca koje ništa ne pita niti traži, samo da ih ne diraju. Međutim, kontrast između albuma i romana je jasan: dok je knjiga u najvećoj meri fokusirana na staljinizam (shodno vremenu kada je napisana, 1945), i opasnosti koju on može doneti Britaniji, album je više usredsređen na kapitalizam i činjenično stanje u Britaniji kada je objavljen (1977).
Dovodljno šašavo zvuči da se tu ovce dignu na ustanak i zbace pse, što u potpunosti ignoriše zakone prirode. Pored toga, Džordž Voters je pesmu "Pigs" (Svinje) posvetio Meri Vajthaus, gospođi koja je predvodila pokret za zabranu prikazivanja scena seksa na televiziji - do dana današnjeg je ostalo nejasno šta joj je to trebalo. Voters je duboko verovao da niko, pa ni Vajthausova, nema prava da se meša u to šta ljudi žele da gledaju na TV.
U kontekstu ovog albuma svog nekadašnjeg benda, Rodžer Voters je na Koačela (SAD) festivalu 2008. iznad stejdža okačio ogromnu balon-svinju na kojoj je pisalo velikim slovima "Obama" - u znak podrške tom kandidatu za američkog predsednika. Svako je mogao na svoj način da ovu poruku vidi i razume, po volji. Balon je pušten tokom izvođenja pesme "Pigs", ali konopi kojima je bio pričvršćen su popustili i balon je slobodno odlutao. Organizatori festivala su ponudili doživotne besplatne ulaznice za koncerte i nagradu od deset hiljada dolara poštenom nalazaču. Svinja... pardon - balon je pronađen nekoliko milja od Indija (mesto u Kaliforniji, tu se održava Koačela festival), gde se izduvan srušio na neko imanje u susednoj La Kvinti.
Kako god bilo, jeste i biće, roman "Životinjska farma" - iako napisan pre tri četvrti veka - i dalje predstavlja veliku inspiraciju mnogima.



Da su komunjarski cenzori (i publika) malo više, bolje, brže i jače poznavali engleski jezik, pa shodno tome razumeli o čemo to stvarno pevaju Voters i ostali iz "bande", pitanje je koliko bi Pink Flojd kao bend bio popularan u tadašnjoj Jugoslaviji. Iako debelo poljuvan od pankera, kao rok-dinosaurus mašina za mlaćenje para, Flojd trilogija "Animals / The Wall / The Final Cut" je bila na istom tragu kao i anarhopankerska pobuna - samo odsvirana nešto lakšim (hm?) notama, za osetljivija ušesa bivših hipika iz šezdesetih koji su se uhlebili u biznis i imali para da to kupe.
Verovatno bi - kako Flojdi, tako i album "Animals" (Životinje) - bili popularni u vreme objavljivanja tog albuma, taman koliko i Orvelova knjiga, koja je mnogima bola oči i burgijala po ispranim mozgovima. Neko se bio zeznuo pa je preveo na tadašnji S/H jezik, najverovatnije namamljen originalnim naslovom knjige koji mnogi previđaju: "Animal Farm: A Fairytale".
Životinjska farma, jedna bajka.
Kad bi se zezali, a to zezanje još uvek traje.
Srbija danas živi u bajci koja neodoljivo podseća na onu u Britaniji, u drugoj polovini 70-ih godina dvadesetog veka. Po kineskom horoskopu, to već svi ovde znamo, 2019. je godina Svinje. Po tom istom horoskopu, 1977. je bila godina Zmije. O dvonožnim zmijama je Orvel pisao u drugom romanu; 1984. je bila godina Pacova, ali nikada nećemo saznati da li je to uticalo da baš pacovi budu najveći Vinstonov strah, koji islednici obilato koriste u sobi 101 ne bi li od njega iznudili priznanje da voli Velikog Brata.
Po kradikalskom horoskopu, kod nas je po osmi put počela godina Sendviča. Osma, baksuzna.

GK lektira:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...