Thursday 28 January 2021

Enac


Krizni štab će olabaviti (obalaviti?) lokalne antipandemijske mere kako bi za evoligašku utakmicu Zvezde i Milana 18. februara na stadion moglo da uđe 17.500 navijača, koje će lično Vođaim da probere & blagoslovi karićvodom iz Makiša.
Cijena ulaznica?
Prava sitnica:
- sever i jug, po 30 evra za svako poluvreme
- istok, 50 evra + primljena kineska vakcina
- zapad, 50 evra + PCR test
- loža, 90.000 rajhsdinara i najmanje jedan objavljen CD
Stefan Nemanja lično izvodi početni udarac.
Za razliku od 9. novembra 1988. godine, ovog puta je magli izričito zabranjen ulazak na stadion "Rajko Mitić". Zna se, bre, ko ovde jedini sme da pušta maglu & ostale dimne zavese!
I tačka.


Vučići Uveoci izgoreše od žudnje da ukucaju poslednji ekser u kovčeg za sahranu Srbije.
Kada jednog dana banda, koja trenutno vlada ovom zemljom, konačno dođe pred lice pravde - a doći će, na sudu treba obavezno koristiti VAR tehnologiju jer su mnoge od njihovih svinjarija daleko gore nego što se to na prvi pogled čini.


Wednesday 27 January 2021

160/210


Vučićevih 100 + 30 + 30 = 1000 Dinkićevih
A za penzionere još 50 bakšiša pride.
Kako "čega"? Pa evra, naravno.
Pardon, ispravno je reći: Pa evra, napredno.
Kolektivni pritisak našeg društva je od danas 160/210.
Predinfarktni.


Kradikalska matematička formula sveopšte devalvacije razuma glasi:
a) leva strana jednačine ništavila
- poplašimo vas koronom i sumanutim "merama" kriznog štaba
- potkupimo vas kusurom od para koje vam godinama krademo od plata i penzija
- poplašimo vas pa podjarimo protiv stranih plaćenika i domaćih izdajnika
b) desna strana jednačine ludila
- vi ne date Vučića
- ne date Kosovo
- ne date popove i ostale Jutke
- ne date Đilasu
- radi ste da koljete tviteraše i ostale lajavce
- na aerodromu ste plačipičke dok ispraćate decu u inostranstvo ali do glasačkih kutija idete usvinjeni u majonez iz sendviča umotanih u letak SNS kojim brišete usta.
I sve to & tako, redom, jer ste "morali" da budete sa druge strane znaka jednakosti sa Vođom i njegovom bandom.
Red bi bio, sada, da oni koji podržavaju kradikale žive tako kako su sami tražili, a oni koji ih ne podržavaju onako kako bi voleli bez kradikala. I šta sad, kao, ovo je prozivanje i prizivanje podele društva?!
Neće moći. Srbija je toliko duboko i fundamentalno podeljeno društvo, da smo skoro svi postali isti.
Nada u bolje i drugačije leži, još uvek, u onom "skoro". Koliko god da ga malo u ovom trenutku ima.
Evo šanse za referendumsko izjašnjavanje za ili protiv ove vlasti, domaći zadatak za opoziciju: 30 evra rastegnutih na 6 meseci, do sledećeg podmićivanja, ne znači nikome u ovoj zemlji ama baš ništa; ko tvrdi drugačije, ili pojma nema sa životom ili laže kao pas. Onaj ko je iskreno protiv ovih lopova, to ne treba da uzme. Svi opozicioni lideri, članovi i simpatizeri neka daju lični primer. I neka pozovu ostale da se priključe. Pa da vidimo da li je zaista više od polovine onih koji su protiv ovog režima, po bilo kom osnovu.
Kako ste, inače, mislili da bude drugačije: uzmete ove pare pokradene od svih građana (pa i vas samih) i proprane kroz budžetsku muljažu, a da ne glasate za bandu na vlasti?
Za ovih nepunih devet godina kako su kradikali i njihovi sateliti na vlasti, toliko je para pokradeno da im je ovo novo, najavljeno podmićivanje glasača jeftinije čak i od redovnog kafanskog bakšiša. A da smo u kafani od države, standardnoj balkanskoj krčmi, to znaju čak i oni koji ništa ne znaju.
Ali, "ako ne uzmem čak i taj sitniš, oni će opet to da pokradu, pa što onda da ne uzmem". Pokrali su oni beskonačno mnogo više nego tih par desetina evra po glavi, i pokrašće još uzeli te pare ili ne. Dakle, ako uzmeš - kradu, ako ne uzmeš - opet kradu. Te pare, koje sada u najavi dele, imaju samo jednu svrhu - da za par desetina evra i dalje ćutiš na krađu desetina milijardi tih istih evra.
Zašto onda u tome saučestvuješ, prihvatiš kolektivnu krivicu za pljačku (baš kao i za ratove po komšiluku, devedesetih) koju će ti svakako spočitati i utrljati u nos kada jednoga dana zaglave pred sudom?
Eto šanse opozicionarima da urade nešto neočekivano i konkretno, besplatno odrade predizbornu referendumsku kampanju.
Eto šanse srbistancima da pruže otpor, iskažu građansku neposlušnost. Pokažu da i dalje postoje van glasačke mašine vladajuće bande kriminalaca koja je od građana ove zemlje ukrala sve, pa i državu.
Zamislite samo situaciju da se ovom pozivu za vrhovni institucionalni mito i korupciju na državnom nivou odazove manje od polovine punoletnih građana, uključujući i penzionere. Svi oni koji redovno ne izlaze na izbore i oni koji redovno ne glasaju za ovu vlast. Da svi oni, na taj način, jasno i glasno poruče: "Da, znamo da su to naše pare kojima želite da nas podmitite i držite na kratkoj uzdi, kako bi smo bili mirni i mutavi. O da, znamo da ćete i njih maznuti kao što ste mnogo više maznuli do sada i da vas u tome skoro nikako ne možemo sprečiti. Ali mi ne želimo da saučestvujemo u vašoj pljački naše zemlje, šta god vi pričali da je razlog zašto odbijamo ovaj novac. Jer, znamo da je svakom lopovu oduvek najlakše bilo da se sakrije i nestane u masi ali mi nismo ta, vaša masa. Ostanite sami u svom lopovluku, koliko god da vas trenutno ima, jer će vas biti sve manje kako se kraj vašem zlu bude približavao."
I, šta sad s tim: kao, nemoguća misija, ideali za budale, neozbiljno razmišljanje, neko nema ni toliko... blablatruć? Bravo, dobro došli, još jednom, u carstvo ćutanja, uživanja i relativizacije, priklanjanja naizgled jačima, okretanja glave od sebe i drugih.
Zar je toliko teško biti svoj, umesto račundžije biti uračunljiv, razuman umesto bezuman, čovek umesto ovce?
Hajde da, makar ovog puta, zajebete ali-kaida fazone "da, ali..." i jednostavno kažete: dosta.
To bi vam vratilo makar deo sebe, koji sigurno košta daleko više od bačene koske teške par desetina evra.

***
Već sada je jasno kako će izgledati glasački listić za naredne izbore, kad god oni bili održani.
Suma sumarum, glasaće se novčanicom od punoletnih 160 tj. mnogoletnih 210 evra.


Malo morgen nećemo, tries evri je tries evri - plus revakcinacija za šes meseca!
Neje be to kinta za bacanje, e.
Kako ste, inače, mislili da bude drugačije: uzmete ove pare pokradene od svih građana (pa i vas samih) i proprane kroz budžetsku muljažu, a da ne glasate za bandu na vlasti? Previše je to infantilno za punoletne osobe, koje od lične imovine poseduju i pravo glasa.
Bate, neće da može tako.


Tuesday 26 January 2021

3, 2, 1 - 00!


Pre 30 godina, u januaru 1991, formirana je prva SPS vlada Republike Srbije.
Pre 20 godina, u januaru 2001, formirana je prva ne-SPS vlada Republike Srbije.
Pre 10 godina, u januaru 2011, na vlasti su bili zajedno oni od pre 30 i 20 godina.
Danas, u januaru 2021, i dalje kao ne znamo otkud na vlasti Vučići Uveoci zajedno sa svojim prethodnicima.
Tri majmuna, kao tri stuba trodecenijske vlasti srbistanske.


Čak i da ponovo važi ona karta iz 1895. godine, ali obrnuta - da su na njoj brojke Srbalja koji po srezovima nisu ludi, jednostavno je nemoguće ne videti, ne čuti i ne govoriti o zlu koje se ovde gomila punih trideset godina.
U kradikalsku maksimu "Srbija je danas u svom Zlatnom dobu" jer "ćutanje je zlato" veruju samo oni.
Za razliku od njih, ne kopčaju se baš svi ovde otpozadi a ne daju se ni zbuniti tako lako.

Monday 25 January 2021

Geografija istorije bolesti


Osim povećanja teritorijalnog zahvata, da pogledamo od čega je to Srbija bolovala krajem 19. i početkom 21. veka.


1) slika levo
Kraljevina Srbija - broj ludaka po srezovima. Prednjače Račanski (59) i Krajinski (54) srez. Kada se ovi podaci (po popisu iz 1895. godine) uporede sa podacima o broju stanovnika po popisu iz 1900. godine, ako se u obzir uzme da je Krajinski srez spadao u slabije naseljene delove zemlje, ispada da je broj ludaka u odnosu na broj stanovnika poražavajuće veliki.

A 125 godine kasnije?

2) slika desno:
Broj više upisanih građana sa pravom glasa (spisak iz 2019. godine) u odnosu na broj punoletnih po popisu iz 2011. godine. Nekadašnji Krajinski srez se u najvećem delu poklapa sa današnjim Borskim okrugom (koji čine opštine Bor, Negotin, Kladovo i Majdanpek) u kome ima 17.173 glasača više nego što je onih koji bi po zakonu imali biračko pravo tj. starijih od 18 godina. Ko zna kakve to veze ima sa činjenicom da toliko (pa i više) ima tzv. gastarbajtera koji uglavnom ne žive u Srbiji ali redovno "glasaju" na svim izborima. Za vlast, naravno.

Ali, kakve sad to ima veze - broj ludaka i veći broj glasača od broja punoletnih?!
Onda su na vlasti bili radikali
Danas su na vlasti radikali.
Onomad narodni.
Danas napredni.
Ali radikali.


Tuesday 19 January 2021

bogojAVljenje


The Church of AV
ili
još malo o rečniku Praznovogovora naprednog i Bogostvoritelju još naprednijem


Odsadpanadaljeiubuduće, ima se govoriti i pisati:
- bogojAVljenje
- AVskrs
- AVistinu
- srpska prAVoslavna crkva
- svetosAVlje
- stAVrofor
- sastAV
- postAVa
- dodvorAVanje
- AVloplast
- AVtrogasci
- AVkcinacija
- dostAVa
- prAV pomoć
- utvrđiAVnje
- imenoAVnje
- akreditoAVnje
- kAVlitet
- izjAVa
- ispitiAVnje
- ogoAVranje
- obAVljanje posloAV
- lazareAVc
- mladenoAVc
- obrenoAVc
- slAVija
- gAVtemala
- dAV, dAVnaest, dAVdeset
- hAVarija
- zahAVliti
- plAVo
- dunAV
- sAVa
- morAVa
- akAV viAV
- dobAVljač
- dostAVa
- jAVna nabAVka
- zAVod
- siloAVnje
- trAVa
- AVtra
- zaostAVština
- pliAVnje
- AVljevo
- petroAVradin
- statiAV
- AVjkrem
- zastAVa
- krAVa
- AVion
- vladAVina prAVa
- zaostAVština
- AVrenje
- bukAV
- hrAVtska
- jAVor
- lAVor
- prAVopis
- lAV
- AV AV...
Istotakođe, zakonom se ukidaju sva (sAV) velika slova (sloAV) osim A i V, i to važi (AVži) kao apsolutna obAVeza prilikom upotrebe ćiriličnog, latiničnog, kineskog i klinastog pisma.
Iznimno, u preambuli novog Ustava (ustAVa) naziv ove države (držAVe) se menja u srbijAV.
Piši & čitaj & govori kao što ne misliš.
I tačka.

Monday 18 January 2021

I Čovek stvori boga


I Čovek stvori boga po liku i obličju svojem.
- Ludvig Fojerbah


Na ovom svetu, jedinom koji (za sad) imamo, postoje stotine naroda sa hiljadama kultura koje sežu unatrag do praistorije, i za sve to vreme smo imali nebrojene religije i njihov uticaj. Bilo da ste pripadnik hindu, jevrejske, katoličke, šinto, budističke ili neke od milion drugih verskih zajednica, Svetski dan religije je svakako prilika da sopstvenu kulturu podelite sa drugima i iskoristite priliku da od drugih naučite nešto o njihovim kulturama.
Dan religije je prvi put obeležen 1947. godine u Portlandu (SAD), pod radnim naslovom "Svetski mir kroz svetsku religiju". Od tada se obeležavanje ovog dana, svake treće januarske nedelje, proširilo kuglom zemaljskom. Cilj obeležavanja ovog dana je širenje svesti i znanja o hiljadama religija koje danas postoje u svetu, kao i širenje tolerancije i razumevanja među njihovim sledbenicima.
Ovaj dan je posvećen učenju o religijama koje oblikuju svet oko nas, podizanju svesti o tome koliko ih zaista ima, a da se o tome ne govori mnogo u mejnstrim zapadnjačkoj kulturi. Odvojite toga dana malo vremena pa otvorite religijsku tabu temu: u šta to veruju ljudi oko vas - hiljade hindu bogova, hrišćanske denominacije proistekle iz jevrejske vere, bezbroj drugih vera.
I uvek imajte na umu: ovaj dan nije predviđen za preobraćenje drugih u vaša verovanja.


Nemački filozof Fridrih Niče je u svom delu Sumrak idola (Götzen Dämmerung, aluzija  na Vagnerovu operu Götterdämmerung - Sumrak bogova, ragnarok ili smak sveta u nordijskoj mitologiji) napisao "Hrišćanstvo je metafizika obešenog čoveka", dok je hrišćane nazvao "propovednicima smrti" u Tako je govorio Zaratustra (Also sprach Zarathustra).
Ali, kvragu, šta je time pesnik hteo da kaže?! Koje je značenje ovih njegovih izjava?
Na prvi pogled, tvrdnje deluju previše smelo, čak i danas a ne samo u vreme kada su napisane, ali ovde je u igri filozofija daleko dublja od uobičajeno površnog prvog pogleda na svet. Da zagrebemo malo po toj površnoj površini, i zavirimo u dubine Ničeovih tvrdnji.
Vera je, zapravo, jedna forma metafizičkog uništenja, jer ama baš svaki put uspe da izneveri onoga ko veruje njenim obećanjima, tako što ih jednostavno - ne ispuni. Vera najčešće oslabljuje onoga ko je u sebi čuva tako što izda njegova svetovna čula, osećaj za stvaran svet oko sebe. Hrišćani jesu "propovednici smrti" zato što postavljaju veru u zagrobni život ispred iskustva življenja na human, ljudski način; to svi mi veoma dobro, iz iskustva, znamo. Na taj način oni glorifikuju smrt do te mere da se naprosto raduju kada neko umre. Kao da pričaju neki vic, mnogi hrišćani imaju običaj da kažu "O, tako sam srećan jer je osoba X sada sa Isusom. Isus će nas sve Iskupiti." Ali, čemu sad pa to "iskupljenje", da li je i zašto neophodno?!
I zbog čega su hrišćani čovečanstvu uvalili koncept "greha"?!
Možda baš u tom grmu leži zec hrišćanske krivice i samonipodaštavanja...


Postoji razlog za te i takve nazadne težnje kod hrišćana. Oni, zapravo, sebi onemogućavaju napredovanje na bilo kom polju i drže se svoje okoštale religije poput male dece. Stvorili su bezbroj pravila koja je jednostavno nemoguće ispoštovati. Niče u svojoj knjizi Ljudski, suviše ljudski (Menschliches, Allzumenschliches) kaže: "Asketa od vrline čini ropstvo." Hrišćani su u potpunosti ovladali ropskom praksom asketizma. Ako nekog hrišćanina upitate, on će vam odmah reći da doslovno nijedan čovek nije bez greha i da samo Bog može činiti dobro. Tako postaje fizički nemoguće da čovek bude i sam dobar, da čini dobra dela, pa stoga mora da veruje u Boga kako bi "izlečio" tu navodnu manu u svom biću. U čemu je značaj nečega takvog? "Hrišćanstvo je metafizika obešenog čoveka" zato što se on mora odreći onoga što mu je najvrednije i jedino istinito: svog života. Ćovek se mora odreći svog zemaljskog bića i počiniti (doduše, veoma dugo i sporo) samoubistvo da bi mogao da bude pravi hrišćanin.
Kako bi osvojio nagradu večnog života, čovek mora poslušno da sledi Isusa. Dakle, hrišćanstvo funkcioniše tako što dehumanizuje čoveka oduzimajući mu njegovo biće i suštinu. To za cilj ima devalviranje čoveka tako što će ga žigosati kao manjkavo stvorenje i ubediti ga da su njegove lične želje ništavne u odnosu na one božje. Kao što roditelji znaju šta je najbolje za njihovu decu, tako Bog zna šta je najbolje za čoveka. Samo, svi mi dobro znamo koliko na ovom svetu ima i loših roditelja. Pa koliko, onda, na ovom svetu ima loših bogova?
Hrišćanstvo je od uživanja načinilo greh a od patnje vrlinu. Prihvatiti religiju, a naročito hrišćansku, znači pojeftiniti sopstveni život do obezvređenja. Međutim, ako to odbijete i prepustite se ovozemaljskim osećanjima, prigrlićete život.
Da li ćete prigrliti život ili ćete ga odbaciti, poput smeća? Na vama je izbor.
Život nema vrednost samo zato što mu je Bog dodelio, već zato što život svako od nas živi i doživljava na svoj način. Svako od nas treba da definiše sopstvenu moralnost i prilagodi je svojoj prirodi. Niče u Sumraku idola dalje kaže: "Da li mi, nemoralni, nanosimo vrlini štetu? Ne, ništa više nego anarhisti prinčevima. Samo zato što se na ove druge puca, oni zapravo još čvršće sede na svojim prestoljima i vladaju. Pouka glasi: moral je taj na koga treba pucati." Moral nije nešto što je (od Boga?) dato; on se pravi i oblikuje da bi se uskladio sa nečijom voljom.
Artur Šopenhauer, Ničeov prethodnik, reče: "Čovek može da uradi šta želi, ali ne može da želi ono što želi."


Kako se Ničeov koncept "volje za moć" uklapa u hrišćanstvo?
Radi se o filozofskom konceptu po kome moć, metafizički gledano, leži u osnovi svega. Na primer, ako kažemo da je nešto "istinito", to znači da ono ima moć. Kada kažemo "1+1=2", ta tvrdnja je istinita zato što ima moć - naime, algebarske izjave imaju moć određivanja matematičkih vrednosti. Nauku proučavamo zato što nam njene teorije nude moć predviđanja. Narodi i države su u istoriji stvarani da bi spojili moć mnogih ljudi u dominaciju nad drugima. I tako dalje u beskraj. I hrišćanstvo sledi volju za moći. Samo što je, metafizički, Bog izvor svih moći. Međutim, ako se čovek zapita "Pa gde je ta Božja moć, sila?" - on ne vidi ništa. Jer Božja moć je uvek nevidljiva i sveprisutna. Ona je svuda oko tebe i ne možeš je videti! Naravno, shodno svojoj prirodi, ove osobine predstavljaju suštu suprotnost svemu onome što znači biti moćan. Moć pretpostavlja vidljivost i određene osobine koje se ističu. Na primer, svaki put kada predsednik SAD drži javni govor, svima je jasno ko je on i da je to neko ko poseduje određenu moć. Ali kada sveštenici pričaju o Bogu - nikome ništa nije više jasno. Bog je najnejasniji koncept koje se može zamisliti i ništa što poseduje veliku moć ne bi moglo biti više nerazlučivo i dvosmislenije od toga.
To su se razlozi postojanja ateista i egzistencijalista. Naravno, u ovom tekstu je hrišćanstvo bilo kritikovano samo sa metafizičke i moralne tačke gledišta. Postoje brojne druge filozofske kritike vezane za ostale aspekte hrišćanstva, koje ovoga puta nisu bile uzete u razmatranje. Za ispravku te "greške" bila bi verovatno potrebna cela knjiga, daleko obimnija od ovog teksta.
- A Critique of the Metaphysics and Morality of Christianity (Reddit, 2017)


Logično bi bilo da svaki iskreni kreacionista pre poveruje u to da je čovek stvorio boga, nego obrnuto. I to osmog dana Postanja. Nekako je opipljivije i - da prostite - manje neverovatnije. Jer:
- Čovek bez boga je samo čovek.
- Bog bez čoveka je ništa.
Eto, i to čovekokreacionističko Sveto pismo bi takođe moglo da počne Knjigom postanja:
1. U početku, čovek stvori boga. Bog beše po liku čovekovom, da ne zbuni one budalaste. Bog beše stvoren da objasni svet pun nagađanja i priča čiju netačnost beše lako dokazati.
2. Potom, čovek stvori nauku da činjenicama objasni stvari, što silno razljuti indoktrinisane.
3. Kako bi sebe sačuvali u mraku, indoktrinisani bombardovaše klinike za abortus i vikaše da im treba oružje teškog kalibra kojim ne loviše ništa, osim što ga nosaše sa sobom svaki put kad hođaše dućanu u pohode, po hranu.
Ostatak dopišite sami, po slobodnoj volji i moći.


Konačno, neko će se u celoj ovoj priči zapitati i "A gde je tu - politika?"
Pa, eno je, u Ničeovoj tezi o volji za moć - religijska varijanta.
Politika je nastala onda kada je Melkor raštimovao Iluvatarov hor Valara, i postao Morgot.
Politika je, takođe, nastala kada je prvo Lučonoša hteo da postane Pametniji od Najpametnijeg, a onda je Najpametniji izmislio Krstonošu kao opoziciju opozicionom Lučonoši. Zato što je pametan.
Ne, ne mislim na Vučića.

Ili... ipak mislim.
Jer on od sebe stvori boga.

Saturday 16 January 2021

Slepci



Šta bi bilo kad bi beogradska opština uzela tramvaje u svoje ruke?

Odmah bi bio postavljen direktor sviju pruga sa platom od 10000 dinara, šef odeljenja električnih tramvaja s platom od 8000, tri sekretara po 4000, šest pisara sa po 2000, osam praktikanata sa po 1000 dinara i četiri momka sa 1000 dinara. To je u glavnoj upravi.
Sad dolazi Vračarski odeljak: šef, dva sekretara, tri pisara, četiri praktikanta, pa onda Palilulski odeljak, pa Savski, pa Dorćolski itd.
Zatim Glavna blagajna: Blagajnik, dva podblagajnika, tri pisara, četiri praktikanta, pa onda sporedne blagajnice u svakom odeljku.
Dalje: Glavni marveni depo, Vračarski itd. u svima odeljcima, pa onda lekar sa pomoćnicima. Šef prodaje bileta, računoispitač, magacioner, kontrolni odbor sa dijurnama.
Štamparija za štampanje bileta: Upravnik, blagajnik, faktor, računoispitač, pomoćnik i drugo potrebno osoblje.
Sad tek dolaze kočijaši, kondukteri, revizori, a već razume se inšpektor sviju pruga sa naročitim zgradama i potrebnim osobljem.
Za svaka kola imali bi smo bar 2 konduktera što se po kolima motaju i tri četiri koji nisu ni došli.
Čim ko ima nekog, evo ga tu.
- Čuješ, molim te, hoću da te molim za jednog mog rođaka. Siroma puki, a dobar je, pa da ga primiš.
- Nemam gde, brate!
- Pa makar na tramvaju nešto, gledaj, Boga ti, pa ti neću zaboraviti.
- The, najzad, nek dođe sutra, šta da mu radim, daću mu odmah 60 mesečno. Je l' dosta?
- Dosta, samo nek ima koliko toliko.
Ne bi prošlo ni pola godine, a napisana bi bila molba da država da subvenciju tramvajima, da bi se ova korisna ustanova mogla održati u prestonici.
Evo, to bi bilo. A kad bi država upravljala, onda treba samo duplo računati broj osoblja.

Radoje Domanović (1905)


Te 1905. godine, Beogradom (još uvek sveže opasuljenom nakon Majskog prevrata dve godine ranije) drmali su Pašićevi radikali, i to čvrstom (crnom) rukom. Baš kao i celom Srbijom. Oni isti radikali, koji su dvadesetak godina pre toga tražili obaranje vlasti koja u Serbiju uvodi železnicu, jer im Gvozdeni Konj plaši krave zbog čega ove daju manje mleka. Otprilike nešto poput Dodika danas, koji se plaši zapadnih vakcina jer izazivaju sterilitet kod mužjaka međeda i ženskih stabala bukve.
Na kraju su i Gvozdenog Konja i tramvaje na konjsku vuču (tadašnje, za neke, najsavremenije čudo tehnike u kasabi prestoničkoj dok naskroz nije došla 'lektrična struja) preuzeli i zajahali oni isti Gvozdeni Magarci kradikalski, koji i dalje, danas - 116 godina nakon Radoja Domanovića - plaše, jašu, sisaju i muzu Beograd (baš kao i celu Srbiju), i ne pada im na pamet da izgube vlast na bilo koji način. Naročito ne na normalan.
Aman, gde ste još videli normalnog kradikala, pa da očekujete to isto od Vesića?!
Hajte, molim vas gos'n Domanoviću, pa nismo... 
Ustvari, izvinite.
Jesmo.
Još uvek.
Slepcima danga na čelu ne smeta.

Friday 8 January 2021

Amarkord 2021


Amarkord (ital. Amarcord) je satirična drama Federika Felinija iz 1973. godine, nagrađena Oskarom za najbolji film na stranom jeziku. Dobrim delom je zasnovana na stvarnom životu Felinija i njegovoj ranoj mladosti u Riminiju, mada je on uvek negirao da su njegovi filmovi autobiografski. Film prati život pubertetlije Tite, okruženog plejadom živopisnih i ekscentričnih lokalnih likova u izmišljenom mestu Borgo San Đulijano na jadranskoj obali, u fašističkoj Italiji tridesetih godina prošlog veka. Felini pretvara svakodnevni život učmale provincije u cirkus društvenih rituala, adolescentskih želja, muških fantazija i političkih izvrdavanja.
Na samom početku filma vidimo sledeću scenu:
Sa dolaskom proleća, selo održava festival na kome pali simboličnu lomaču i slavi novi život. Ovo okupljanje na glavnom trgu je prvo od mnogih tokom čitavog filma. Svaki put kada se zajednica okupi, njeni živopisni članovi se prikazuju u punoj snazi, hvališući se svojim bizarnim, iščašenim ličnostima. Shodno lokalnom običaju, meštani slave dolazak novog leta pravljenjem lomače od starog nameštaja koju potom potpale. U trenutku kada seoska luda Đudicio (...) postavlja lutku Stare Godine u stolicu na vrhu lomače, neko iz gomile potpali istu i nastaje sveopšte ludilo i vriska, od koje se ne čuju krici i zapomaganje Đudicijevo koji je ostao zarobljen na vrhu lomače. Meštani igraju kolo, urlaju, lokalni slepac svira raštimovanu harmoniku, deca bacaju petarde, lokalni lider fašista sa balkona ispaljuje iz pištolja hitac za hicem uvis...
A Đudicio završi karijeru, ustoličen zajedno sa lutkom na vrhu plamene piramide.

Amarkord: Borgo 1931 - Novi Sad 2021

Đudicio (giudizio) na italijanskom znači sud, stav, gledište, presuda, mišljenje, mudrost, zdrav razum...
Izgleda da je zdrav razum ovdašnji - ne samo novosadski, već i onaj po ostalim palankama širom naše zemlje ponosne - karijeru završio poput ovog borgovskog tj. Felinijevog.
Na lomači.
Kradikalsko uznapredovalo ludilo, od pretvaranja predsedničkih i stranačkih prostorija u štale do sve većih lomača po trgovima, izgleda da se otrglo kontroli (ako je uopšte ikada i bilo na povocu). Grane i mladice badnjaka postale su cela stabla, pa potom i debla nagomilana u piramide koje sve više i više rastu. Posle balvana, na red dolaze knjige. Potom oni koji su ih pisali. Pa oni koji ih čitaju. Čak ni oni koji ih nisu čitali nisu sasvim bezbedni, kad taj plamen krene.
Dostigli smo tačku kada nema nikakve razlike između italijanske selendre i "Atine srbske". Tu su lomače, petarde, seoske lude i slepci, kolo, potpaljivači, pucnjava, motoristi, balkoni, fašisti... društveni rituali, adolescentske želje, muške fantazije i politička izvrdavanja.
U italijanskom žargonu, reč amarkord znači "sećam se". Ima dosta toga što se izdešavalo širom Evrope tih tridesetih godina prošlog veka, čega se svakako treba sećati. Ili - miliom ili silom - zaboraviti, kada je vučićevska Srbija u pitanju.

Šta je sledeće - Čovek od pruća?

Saturday 2 January 2021

Srećna im nova godina


Neposredno pred novogodišnje praznike, izabrano je nekoliko pomoćnika i državnih sekretara u ministarstvima u Vladi, što je prošlo neopaženo. Izborom Jasmina Hodžića iz LDP-a i Olene Papuge iz LSV-a, može se zaključiti da su osim Aleksandra Šapića, u Vladu ušli Čedomir Jovanović i Nenad Čanak, koji su se sve vreme predstavljali kao opozicija.


Očekivano - šta tu ima da ne bude jasno.
Jasno?
Jasno.
Toliko o učešću na prošlogodišnjim parlamentarno-koronarnim izborima.
Toliko o bojkotu istih.
Zar je iko ozbiljan i razuman ovde makar na trenutak pomislio da će Vrhovna Bitanga (VB - Veliki Brat) popustiti pritiscima i raspisati u 2021. vanredne parlamentarne izbore, jer mu je presela izborna kalkulacija sa smanjenjem cenzusa i nepreskakanjem istog od strane kućnih ljubimaca iz "opozicije"? Otkud bilo kome, ko ovde živi i prisilno preživljava ovo ludilo, primisao da je Vučić nezadovoljan izbornim rezultatom svojih miljenika, poplašen kritikama koje dolaze (prvenstveno) sa Zapada, da mu se zbog toga drma podrška većine svetskih sila pa (shodno) tome i lokalna vlast širom obora u koji je pretvorio Srbiju? Pa šta će nam veći dokaz demokratičnosti vlasti koja u svoja nedra prima čak i one za koje narod neće ni troprocentno da glasa, ta velikodušnost i širina srca Vođe koji ima toliko velike uši da hoće da sasluša (i čuje!) sve pa i one ispod tri posto što ne glasaše za njega?! Naročito one koji su osvojili glasova manje nego što im je bilo potrebno potpisa za podnošenje izborne liste. One, koji nisu ušli u Parlament ali jesu u Vladu, i tako su postali daleko jeftinija potrošna roba od celofana ili šarenog kolačarskog papira u koji je Napoleon Vučić upakovao ovaj privid vaskolikog života na Farmi.
Naravno da će "pritiskači" ovo gromoglasno podržati, jer to je pravi potez koji dokazuje da stabilokratija nema alternativu. A i šta ih košta da, pored onih u opoziciji koji zaista jesu ispostava FSB, oblate i ostale koji ionako neće da se igraju u pesku sa Podržanim. Eto, Rusi na te idiotarije ćute, što znači da tu "mora da ima nešto". Naravno da ima, kao i obično, ali ne to što bi se reklo na prvi pogled.
A ima i bezobrazluka, poput ove idiotske novogodišnje čestitke iz današnjih Novosti, koju (navodno) čitaocima poklanja Delegacija EU u Srbiji. Šta, kao, nagrađena fotka na kojoj su "penzosi u kupovini od 3 do 6 sabajle" - evo, na, poklanjamo vam pa gledajte na šta ste ličili (i još uvek ličite), a znate i zahvaljujući kome? EUroblam, pa još u Sputnjiknovostima?
Štos nije u poruci fotografije već u poruci čestitke, kapirate?
Čovek u fokusu... deplasirano, do bola i nazad.
Mršbre.


Oni koji ne nude "stabilnost" u ova koronarna vremena, nisu poželjni ni ovde ni tamo. Doduše, ni sami se nisu pretrgli da ponude nešto - ne drugo, već Drugačije. Čeda i Čanak su to ionako blagovremeno relativizirali, diskreditovali pa budzašto rasprodali - da se neko ne doseti i pokvari biznis. Što da se ovi drugi znoje. Međutim, nema to veze ni sa Rusima, ni sa Amerima, Kinezima, Arapima i ko zna kime sve još, već samo sa onim što je u našim glavama. Dobro, neki imaju više u džepovima nego u tintarama, ali to smo apsolvirali 24. decembra protekle godine, ne vredi više gubiti vreme i živce na njih.
Jer: važno je učestvovati u prazniku demokratije.
A posle - Deda Mraz deli poklončiće, da preživimo do sledećeg praznika.
Njima rešenja, nama čestitke. Svakome po zasluzi.
Zna se.

Friday 1 January 2021

202!



Samo langzam & oprezno, tek je počela.

Ovo je 2021. blogpost.
Prvi u 2021. godini.
Nisam mogao da odolim... 😉



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...