Tuesday 31 December 2019

Godina pacova nam stiže



Ovo nam je svima poslednji 31. decembar kada čekamo Novu godinu - kako stvari stoje. A stoje - ovako:
Očekuje se da uskoro, po hitnom postupku, u skupštinsku proceduru uđe predlog izmene Zakona o državnim praznicima. Ova nedelja će, shodno predllogu, u celosti biti radna i nikad više neće biti neradnih dana 1. i 2. januara (kako kome). Na predlog poslaničke grupe SNSPS, Nova godina će se u Srbiji slaviti na dan koji više nije fiksni, zato što će zavisiti od datuma januarskog mladog meseca.
Alzodakle, više neće biti razloga za vekovnu svađu oko toga da li Novu godinu čekamo po pravoslavnom ili krivoslavnom kalendaru, jer oni odlaze u penziju.
Elem, novu 2020. ćemo dočekati i 25. januara - ali samo ove godine.
Kinesku, naravno.


Treba imati na umu sledeće:
2019. je bila Godina Svinje
2020. će biti Godina Pacova
2021. će biti Godina Vola
Za manje od standardnih dve, dve i po godine, preletećemo direktno iz Zlatnog doba u Doba Zlatnog teleta.
Životinjska farma na kub.
Jer, Predsednik je rekao:


Konačno je sve jasno i više neću ništa da čujem - osim minobacačkih i PVO petardi iz Krušika - do iduće godine tj. do sutra. Dobro, jeste da ćemo od 1. do 25. januara imati istovremeno i prethodnu i narednu godinu, ali to su nezaobilazni užasi promiskuitetne tranzicije, globalizma, državnog kapitalizma i trećeg stuba naše veličanstvene spoljne politike (poznatog pod umetničkim nazivom PRC).
Ajd, živeli i svi na svoje krkanlučke zadatke!

p.s.
Božić ima ostati kao državni praznik, zbog džaranja vatre.
Dakle - čuda su moguća!
I tačka.

Monday 30 December 2019

Srbokalipsa danas



Ne, aj sad stvarno.
Nije smešno.
Za 20tak godina Srbija će biti 5 gradova + prazan prostor između. Logično da cene stanova rastu iako zemlja propada, jer se ljudi koncentrišu. To što neće biti uslova za održavanje komunalne infrastrukture (već sada realno nema) druga je priča.
U
opšte mi, recimo, nije nemoguće da zamislim za dvajs godina zid oko Vračara, Starog grada i delova Savskog venca, da sirotinja ne upada u grad u potrazi za aspirinom, pitkom vodom i konzerviranom hranom. Realno, kad sve reke stavimo u betonske cevi, od planina napravimo Zlatibor, a manje gradove poklonimo Kinezima da tamo prave ekološki holokaust kao u Boru ovih dana, ovi u Beogradu će biti iznimno zainteresovani da im sirotinja ne kvari ugodno popodne u "Fridi".
Pitanje je ko će, recimo, održavati komunalnu infrastrukturu u gradu, kad već sada puca po šavovima, a nije se doselilo ni pola ovih što planiraju da dođu jer se po unutrašnjosti više ne da živeti po standardima 21. veka: bez vode, hitne pomoći ili škole. Em se nije doselilo ni pola ovih što traže životne uslove dostojne čoveka, em nije emigriralo ni pola ovih što više ne mogu da trpe ove što Srbiju pretvaraju u balkanski "Hunger games". Znači, ima da bude super!
Zamisli sad Beograd za 20 godina sa cca 3 miliona ljudi, bez ulaganja u infrastrukturu jer ne može i krađa i infrastruktura, sa dve funkcionalne bolnice jer za više bolnica nema doktora... Ma - divotica. A hitnu pomoć voze penzići od 90 godina jer je sve ostalo u Švicarskoj. Sad kad zdravstvo krene da puca po šavovima jer je triple-win program GIZ-a i Vlade Republike Srbije odveo sve za Dortmund, pa krene pritisak na faks da ubrza štancovanje kadrova, pa padnu kriterijumi na faksu jer ko da kaže "ne" vlastima pa da završi u Informeru. Pa za dvajs godina u bolnicama za bogatune rade pravi doktori, a u bolnicama za sirotinju leče doktori sa magistarskih studija u magazinu "Ruski lekar": prvi sprat travari, drugi sprat rašljari, treći sprat reiki medicina ... a ministar zdravlja neki Miša Vacić ili ona Jovana.
Do bolnice moraš da zajmiš tuk-tuk od komšije jer hitna pomoć radi samo na Vračaru - toliko ima vozača, na gradski saobraćaj ne možeš da računaš, jer ako ima autobusa nema ulice - poplavila je cev ili kanalizacija, jebiga neko kopo... A i to, ako dobiješ slobodno u "Juri".
Bogati idu i love sirotinju po Borči da im čisti ulice, pa im montiraju elektronske "Huawei" orgrlice sa elektroškovima dok ne završe. Pijaću vodu vidiš samo na mitingu vladajuće Stranke, ako preživiš stampedo na štand gde se deli umesto dnevnice.
Za Vračar ti treba pozivno pismo i dokaz da imaš 200 evra po danu, koliko košta mali espreso i kisela.
Biće bre milina za dvajs godina - kvadrat stana 300.000 evra i da popušiš Siniši Malom, pošto je vlasnik Beograda i svega u njemu - pravne sigurnosti baš i nema pošto je Vesić 2041. privatizovao sudove jer su nerentabilni. Kupio ih tata Stefanović.


U centralnim gradskim opštinama ne možeš da živiš ako nisi član Stranke. U principu, na Vračaru živi, ono, 30 porodica: Mali, Vesić, Vučić, Krstić a sve ostalo izdajemo na "Airbnb" Englezima koji dolaze da jebu sirotinju za paklo konzervirane sardine i najlonke.
Za 20tak godina, kad prestane da stiže lova iz inostranstva jer su majke i očevi mrtvi (a to je danas od 3-5 milijardi evra, po raznim procenama) pa se burazeri iz Stranke dosete da te ucenjuju da će da ti prekopaju grob roditelja ako ne nastaviš da šalješ pare - ali njima...
Cela Srbija radi u ogromnoj "Juri" na mestu nekadašnjeg Šapca. Infrastrukturu obezbedio opet "Huawei", ko po onim kineskim gradovima-fabrikama sa sve mrežama protiv samoubistva. Izađeš samo na miting vladajuće Stranke, a i to samo do Novog Beograda. U pola Srbije ne možeš da ideš što jer su Kinezi ogradili svoje, što jer nije zdravo jer su Kinezi doveli najprljaviju tehnologiju. U Evropu možeš dvaput godišnje, kad GIZ dođe da vodi radnu snagu u Njemačku. A ispis košta 20.000 evra ili bubreg - šta već ko ima, ne pravimo pitanje.
Normalno, niko se ne vakciniše, jer ko bi ih vakcinisao, a i Miša Vacić ne da da se vakciniše. Jedan se vakcinisao pa ga poslali da gradi najveću crkvu na svetu, koja će se videti iz svemira jer se jedino grade crkve i restorani na vodi u vlasništvu Čedomira Jovanovica ili tako tih.
Dunav možeš da prepešačiš od nelegalnih splavova porodice Nikolić i prijatelja, na kojima pomenuti Englezi ne kriju dobro raspoloženje do ranih jutarnjih časova, kada u društvu najlepših dama na svetu odlaze put svog "Airbnb" apartmana na orgiju i grudvanje kokainom.
Realno, stan ti za 20 godina neće ni trebati, jer ćeš zahvaljujuci radovima i kopanju Gorana Vesića i ekipe naslednika vreme ionako provoditi u kolima na putu od kuće do posla.
Stranci služiš bespogovorno, u nadi da ćeš dobiti dozvolu za preseljenje u deo grada u kojem još ima tekuće vode ispravne za piće. Ako dobijete ispravnu tekuću vodu, možda se odlučite i na dete - nikad se ne zna.
Klimatske promene, naravno, razvalile: kad nije +45 i suša, onda je poplava i -200. Struje za klime nema, jer ko će da održava sisteme kad je sve otišlo u Dortmund - ceo dan struje ima samo na Vračaru u časnom domu Malijevih i časnom domu Vučića.
U ono malo Srbije, što nismo poklonili Kinezima da imaju gde da smeste svoje prljave tehnologije, ne može da se ide zbog čestih okršaja sirotinje sa migrantima, koje organizuje Miša Vacić, da sirotinja ne nagrne na Vračar da sobali bogatune i vidi tekuću vodu.
Kilo kokaina košta manje od kile leba, jer "Mali Šengen" daje rezultate pa su cene pale jer više ne mora da se podmićuje i carina izmedju Albanije i Srbije. Što bi se reklo: pozitivni efekti vizionarske politike na potrošačku korpu...


***
Gornji tekst je sklepan od dvadeset tvitova Tibora Jone, i predstavlja odličnu podlogu za neki distopijski roman o (veoma mogućem) Usudu ovdašnjem, čija je radnja smeštena u 2040 i neku godinu. Međutim, u tom žanru već postoji jedan roman (i film po njemu snimljen), koji neverovatno liči na ovu našu priču. Kao da se ovdašnja vladajuća banda na njega naložila pa rešila da proba šta je (od svega u njemu opisanog) zaista moguće u stvarnom životu.
Prosto je neverovatno koliko je toga zaista moguće.
U stvarnom životu.


Soylent Green (1973) je holivudski hit, tzv. distopijski triler, snimljen po romanu Herija Herisona "Make room! Make room!" (scenaristi filma se nisu nešto preterano strogo držali knjige, uglavnom u detaljima koji su ključni). Shodno standardnom idiotluku ovdašnjih "prevodilaca", naslov filma je kod nas bio preveden kao "Zeleno Sunce", iako bi daleko tačniji prevod bio "Zelensoja" - a time, podrazumeva se, i suštini fabule radnje tj. poruke cele priče.
Elem, godina je 2022. Dakle, mnogo bliža nego ona 2040. sa početka ovog našeg teksta, i ne previše daleko od "zlatnog doba" koje živimo. Planeta Zemlja je pritisnuta kumulativnim efektima "staklene bašte", prenaseljenosti, siromaštva, suše, zagađenja, globalnog zagrevanja, žestokim nedostatkom hrane i čiste vode za piće. I životnog prostora. Samo u Njujorku živi preko 40 miliona stanovnika (danas ih, u stvarnosti ima oko 9 miliona), gradska elita živi u prostranim i luksuzno opremljenim apartmanima, ima prirodnu hranu i čistu vodu za piće, sve to po nenormalno visokim cenama. U stanovima drže "konkubine", regrutovane iz siromašnih slojeva stanovništva, koje zovu "nameštajke" i stanarima uglavnom služe kao robinje za zabavu i slugerisanje po kući. Elitne gradske četvrti su od ostatka grada, i sirotinje, odvojeni visokim i debelim zidovima i ogradom od bodljikave žice, koje danonoćno čuvaju naoružani odredi njujorške policije.
Zašto? Pa, naravno, da sirotinja ne nagrne itd.
Biljni i životnjski svet je skoro u potpunosti satrt sa lica planete, i uglavnom ga ima samo u filmovima.


Sve se vrti oko hrane koju za polovinu svetske populacije proizvodi megakorporacija "Soylent Industries", koja je hranu nekada proizvodila od sojine sačme (odatle naziv firme); zbog višegodišnje suše je morala da razvije nove tehnologije i pređe na daleko isplativiji plankton iz mora. Već su dovoljno poznati njihovi proizvodi Soylent Red (crveni) i Soylent Yellow (žuti) krekeri. Sada su na tržište izbacili još ukusniji i hranljiviji Soylent Green (zeleni) - od planktona. Problem je što zelembaća ima najmanje, česte su nestašice hrane, usled čega dolazi do sve češćih pobuna sirotinje i nereda širom Njujorka, kao i ostatka sveta.
U svrhu sprečavanja nekontrolisanih nereda, policijski odredi su snabdeveni opremom za razbijanje demonstracija, što uključuje i specijalne ogromne kamione-utovarivače, koji sa prednje strane imaju široku "kašiku" kojom hvataju demonstrante i prebacuju ih u tovarni prostor. I potom odvode... negde.


Frenk Torn (glumi ga Čarlton Heston) je detektiv u njujorškoj policiji. Tokom istrage ubistva jednog bogataša u njegovom apartmanu, nailazi na tragove koji ukazuju na veliku povezanost samog vrha Soylent korporacije sa tim zločinom, jer je i ubijeni bio jedan od članova upravnog odbora te firme. Istraga ga neizbežno, na kraju, dovede u fabriku hrane, gde on konačno sazna pravu istinu o tome šta se tu zaista proizvodi tj. od čega nastaju raznobojne Soylent poslastice koje svet halapljivo guta.
Saznaje da je plankton odavno u potpunosti nestao iz okeana, da je Zemlja na ivici sterilnosti i da je preostao samo još jedan izvor od koga je moguće praviti hranu za svetsku populaciju.
Od mrtvih.
Od ljudi koji su ubijeni, preminuli ili bili podvrgnuti legalizovanoj eutanaziji.
Kraj.

***
"Srbokalipsa" Tibora Jone i "Soylent Green" Ričarda Flajšera (po Heriju Herisonu) zaista liče. Dvadeset godina, pre ili kasnije, ili geografski pomeraj Njujork ili Beograd - ne predstavljaju bitnu prepreku gadnoj perspektivi pučanstva ovdašnjeg.
I to nimalo bezizglednoj.
Naprotiv.

I još nešto, za kraj:


Ruska kompanija "Kalašnjikov", proizvođač istoimene jurišne puške AK-47, predstavila je novi proizvod: vozilo za suzbijanje demonstracija. Vozilo nazvano "Щит" (štit), za borbu protiv demonstracija, sastoji se od teškog kamiona na čijem prednjem delu je pričvršćena velika metalna ploča na izvlačenje. U ploči postoje mesta za ispaljivanje projektila, a vozilo ima i vodeni top. Kompanija je predstavila novo vozilo na Moskovskom sajmu oružja prošle nedelje, uz navode da je napravljeno za ruske policijske agencije. Kompanija je opisala vozilo kao najsavršenije takve vrste na svetu. Ruska Nacionalna garda nedavno je dobila različitu opremu za rasturanje demonstracija, što se smatra za pokazatelj zabrinutosti Kremlja o mogućim masovnim protestima zbog ruskih ekonomskih problema.

Bogumi, Koraks nije jedini - gleda se "Зелёный сойлент" i van Srbistana. Nego šta, i treba.
Nabaviće tebe Slina preko ćaleta, ne zvao se Aleksandar Andrejev!
I to u prirodnoj veličini.

Saturday 28 December 2019

Bitka za Planetu Majmuna



Najnovija repriza poslednjeg nastavka holivudske hit-franšize "Planeta Majmuna", na svim nacifrekventnim televizijama i u bioskopima širom naše zemlje ponosne.
Već 30 godina bez prestanka.


Nismo mogli da dozvolimo da nasilnik, deklarisani fašista Boško Obradović gazi dostojanstvo Skupštine i države, da izvrgava ruglu sve ono što rade Skupština, Vlada i presednik Aleksandar Vučić. Tom nasilju i takvom ponašanju jednom mora da dođe kraj. Mogli ste da vidite da je Obradović sa Ivanom Kostićem upao u salu i nosio transparent kojim je vređao predsednika. Morao sam da reaguje na transparent koji je poistovetio Aleksandra Vučića sa Milom Đukanovićem, jer je to uvreda ne samo za predsednika i SNS, već za ceo srpski narod. Reagovao sam ne kao političar, već kao čovek.
- Aleksandar Martinović

Jedino čemu smo se mi nadali kada smo ušli u plenumsku salu posle godinu dana bojkota jeste da ćemo dobiti podršlu vladajuće većine da Narodna skupština u celini zauzme stav prema dešavanjima u Crnoj Gori. Ne mogu da razumem da je mržnja prema Srpskom pokretu Dveri i opoziciji njima bitnija, važnija i veća od interesa srpskog naroda u Crnoj Gori i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Ne može Aleksandar Martinović da uzima pravdu u svoje ruke, da se fizički obračunava ili da cepa naše transparente. Martinović je pokušao fizički da nasrne na nas, opsovao nam je majku 20 ili 30 puta, pretio da će nam se osvetiti, i da ćemo biti eliminisani. 

- Boško Obradović

Ovo je pokušaj fašističkog napada poslanika Saveza za Srbiju (SzS) na Narodnu Skupštinu. Poslanici Boško Obradović i Ivan Kostić su pokušali da pokažu kako bi izgledao rad Skupštine Srbije i kako bi izgledala Srbija kad bi oni, sa njihovim ljotićevskim političkim programom i manirima, uspeli da osvoje vlast. Fašizmu nije mesto u Skupštini Srbije. Ovo danas što su demonstrirali Ivan Kostić, Boško Obradović, Dragan Đilas i Vuk Jeremić, ide na ruku onima koji ne žele dobro sprskom narodu i SPC. Obezbeđenju sam rekla da ne reaguje, jer sam time želela da sprečim da ljudi iz SzS izigravaju žrtve u parlamentu. Ničija bezbednost nije bila ugrožena. Ponavljam, Boško Obradović i Ivan Kostić su fašisti.

- Maja Gojković



U srce me ganula Martinovićeva iskrenost. Noge mi se na tren odsekle, padoh. Sreća da ne skidam šlem.
- Zorana Mihajlović


***

Najluđe od svega je to što su ama baš svi oni ubeđeni da govore istinu, a da zapravo i nisu daleko od nje.

Svako od njih miriše svoj prst i optužuje drugog da mu smrdi prkno.
Majmunska posla, vaistinu.

Friday 27 December 2019

Buktinja #60



Član sam tajne organizacije koja radi na pripremi rušenja vladajućeg režima. U kafani na Slaviji sastajem se sa čovekom, kako mi je rečeno, iz vrha organizacije, od koga treba da dobijem uputstva za dalji rad. To je prijatan, mlad čovek. Srdačno razgovaramo o mnogim stvarima. Osvaja me svojom otvorenošću, inteligentnim analizama i zaključcima o stanju u zemlji. U jednom trenutku u kafanu ulaze dva čoveka. Prilaze našem stolu, vade službene legitimacije i kažu da sam uhapšen. Čovek s kojim sam do tada razgovarao ustaje, dobacuje mi podrugljiv pogled i izlazi iz kafane. Policajci mi stavljaju lisice na ruke.
- Miroljub Todorović: Lisice (iz zbirke kratkih priča "Nastupila Su El Vremena")

Kiš i Zid su pali zajedno, 1989. "Danila su uklonili, Kiša su ubili, Kiš i nije umro, ubili su ga a potom zloupotrijebili" reći će Borislav Pekić. I Zid su tako. Suvenirno ga umrvili, razmrvili, učinili ga prašinom, a prašina se ne može preskakati. Tako da znate, Borise Davidoviču, uzalud skačete, pijesak je nepreskočiv.
Komesari su urlali - odmah razdvajajući svoja urlanja na urlanje na srpskom, urlanje na hrvatskom, urlanje na bosanskom, urlanje na crnogorskom. Danila nije imao tko urlati. Nitko ga ne bi imao čuti ni da je urlan. Komesari su se zaurlali, izurlali, odrali grla kao Mikša, "Onaj koji odire".
- Darko Cvijetić: Arondisman za mrtvi jezik (Ekscept eseja o gušenju na srpskohrvatskom, povodom Danila Kiša)

U smrdljivoj bolnici nemaju vaj-faj
a izgleda ni dovoljno
sredstva za čišćanje
Kuga kao da još uvek
šeta ovim hodnicima
i pritisak je sve veći
kašljanje je češće
Tonemo u žagor baba
kojima je dosadno kod kuće
i onih nestrpljivih što
kažu - Meni treba samo pečat
I nama treba, gospodine,
svima nam taj pečat fali
pa da pređemo u novi krug pakla
- Radojka Plavšić: Kod Dantea


60. Broj "Buktinje", časopisa za književnost, umetnost i kulturu, posvećen je nedavno preminulom Goranu Vučkoviću (1965-2019), pesniku, izdavaču i nekadašnjem uredniku tog časopisa.
Vučko je bio poslednji sekretar negotinskog ogranka GSS, do majskog lapota iz 2007. Bio je i jedan od osnivača udruženja "Građanski krug" i pokretača istoimenog bloga, krajem jula 2008. godine.
Hvala mu.
Rada, Hilda, Slađa, Violeta, Steva, Miki, Darko, Skala, Senad, Ema, Lale...


Wednesday 25 December 2019

1989-2019


Pre 30 godina pao je Berlinski zid, a Milošević na Gazimestanu urliknuo "Niko ne sme da vas bije!"
Na današnji dan, pre tačno 30 godina (25.12.1989), rumunski komunistički gospodar života i smrti Nikolae Čaušesku, objavio je poslednji post na svom Fejsbuk profilu. Nešto oko zidova i pravila, uglavnom nedorečeno i kao da ga je neko prekinuo usred te rečenice:
"Moj zid, moja pravil..."
Na današnji dan 1989. godine, Rumuni su bračnom paru Čaušesku čestitali izbornu pobedu i Božić. Onako, baš vatreno, primereno prilici.


Doduše, postoji jedna škola mišljenja koja smatra da upravo zbog te nedovršene rečenice, u Rumuniji danas bez problema na ulice izađe stotinak hiljada demonstranata koji protestuju protiv svakog pokušaja vlasti da ozakoni korupciju na najvišem nivou. Kako to? Zašto? Pa, kako oni tvrde, sve je to zato što 1989. nije postojao Fejsbuk, ali jeste stara narodna metoda antidiktatorskog lečenja olovom. U krvi.
Trideset godina kasnije, Rumunija je članica EU, a sada već čuvena Laura Kodruca Koveši (Vrhovni državni tužilac 2006-2012 i Glavni tužilac Nacionalne direkcije za borbu protiv korupcije 2013-2018) je u oktobru izabrana za prvog Javnog tužioca EU. Naravno, po prvi put u istoriji. 


1989

Da se podsetimo nekih istorijskih činjenica:
Režim Nikolae Čaušeskua pao je nakon "istorijske pobede" na izborima 1989. godine, baš kao i onaj u Istočnoj Nemačkoj.


Tokom 1989. Čaušesku je pokazivao znake potpunog odbijanja da sagleda realnost. Dok je zemlja prolazila kroz izuzetno težak period, a narod provodio sate u dugim redovima za hleb ispred praznih prodavnica, on je na državnoj televiziji prikazivan u radnjama prepunim hrane kako veliča "visok životni standard" koji je omogućio svom narodu. Bračni par Čaušesku donosi odluku da 21. decembra organizuje veliki miting podrške na glavnom trgu u Bukureštu, što njihovi saradnici ocenjuju kao "odličnu ideju, jer će na mitingu stotine hiljada radnika, patriota i trudbenika dati podršku odbrani suvereniteta zemlje od stranih agenata i plaćenika".
Oko dvadeset hiljada ljudi je, pod pretnjom ozbiljnih kazni u slučaju neodazivanja, došlo na Trg univerziteta tačno u podne. I, u momentu kada je Čaušeskuov govor ušao u sedmi minut, čuli su se prvi povici i zvižduci. Agenti Sekuritatee na balkonu palate uočili su i zvukove koji su im ličili na pucnjeve iz pištolja. Pokušali su da ubede Kondukatora da uđe u zgradu, ali je on to odbio. Tvrdoglavo je ostao na balkonu, ali sa lica nije mogao da odagna izraz zbunjenosti. Pauza je trajala gotovo tri minuta, da bi potom nastavio sa govorom. Ključni argument čuvao je za sam kraj:
"Izvršni komitet partije je jutros razmatrao novonastalu situaciju i doneo odluku da se, uprkos merama štednje, povećaju najniže plate i penzije. Objavljujem da će, od 1. januara, najniža plata biti povećana za 10%, a sve penzije za 12,5%."
Čaušesku je potom zastao, očekujući aplauz. Prva je počela da aplaudira Elena Čaušesku, potom i okupljeni pripadnici državnog i partijskog rukovodstva koji su bili na balkonu. Masa se, međutim, uskomešala. Prvi redovi su stajali mirno, ali nisu aplaudirali. Iz pozadine su se čuli prvi uzvici:
"Dole Čaušesku! Dole komunizam! Hoćemo slobodu!"

Bez obzira na teško ukorenjenu i ničim (normalnim) opravdanu komunjarsku sentimentalnost standardnog Srbistanca, o Čaušeskuovom Raju (koji je btw. srušen uz istovremeni blagoslov Zapada i tadašnjeg Sovjetskog saveza, u čemu je nimalo naivnu ulogu imala i tadašnja SFRJ) i o tome "kako je bilo", rečito govore sudbine običnih Rumuna i Rumunki.



Kako su prolazili ljudi koji su bili protiv Čaušeskua?
Pa, na primer, bili su proglašeni ludima i zatvarani u duševne bolnice.
Nakon što je u Rumuniji zakonom bilo zabranjeno koristiti kontracepciju i vršiti nasilan prekid trudnoće (1966), hiljade žena potražilo je medicinsku pomoć u susednoj Jugoslaviji. Neke od njih tajno, a neke i trajno, pokušale su da se sa svojim bebama nekako domognu zapadnih zemalja - preplivavajući (sa "stomacima do zuba") Dunav, držeći se za plinske boce ili bilo šta drugo što bi ih moglo odvesti što dalje od Raja.
O tome kako su zaista prolazili oni koji se nisu slagali sa Čaušeskuovim režimom, mogu vam posvedočiti stanovnici svih podunavskih mesta sa naše strane - o nikada tačno utvrđenom broju leševa koji su godinama plutali niz Dunav ka Crnom moru. O nesrećnicima koji su zimi, poput vukova i divljači sa Karpata, u Đerdapu (uglavnom bezuspešno) pokušavali da pobegnu iz Rumunije hodajući preko zaleđenog Dunava, ili preko banatskih njiva posutih nagaznim minama i opasanih bodljikavom žicom. O bezbroj stražarskih kućica sa snajperistima i stotinama kilometara bodljikave žice duž rumunske obale Dunava, koje smo kao deca svakoga leta posmatrali dvogledom koji su nam davali, u zamenu za upecanu ribu, naši mornari sa patrolnih čamaca Graničnog odreda rečne flotile. O onima koji su, u pokušaju da preplivaju Dunav, bili uhvaćeni od strane naših graničara pa predavani nasred Dunava rumunskoj policiji, koja najčešće nije ni čekala da se jugoslovenski patrolni čamac udalji, a već se začuo pucanj i pljusak tela u vodu.
Nema tu nikakvih urbanih ili ruralnih legendi, Srbistanci od Rama do Radujevca odlično znaju šta su godinama, nažalost, gledali ili vadili iz ribarskih mreža. Do 1989.



Nakon svega, nije nikakvo čudo što je baš u Turnu Severinu, rumunskom gradu naspram našeg Kladova, u centralnom parku kraj stare tvrđave na obali, podignut "Spomenik žrtvama komunizma u Rumuniji 1944-1989". Kao opomena, ne samo kriminalcima iz komunističkih vremena već i onima posle njih.
A bilo je i takvih.


2019

Vratimo se u vreme današnje. U realnost.
Još malo o Lauri.
Nakon brisanja Čaušeskuovog profila sa društvenih mreža, nekoliko meseci kasnije (1990) predsednik Rumunije postaje Jon Ilijesku, nekadašnji komunistički funkcioner i Čaušeskuov partijski oponent, a vlast prelazi u ruke Fronta nacionalnog spasa kojim on predsedava. U to vreme dolazi do "spontane pobune" rudara (tzv. Minerijada), tokom koje izbijaju i građanski neredi. Tom prilikom, po zvaničnim izvorima, stradalo je preko 800 ljudi, uglavnom tokom intervencije policijskih i vojnih snaga na "smirivanju uličnih nereda".
Ilijesku je bio optužen za:
- organizovano dovođenje rudara u Bukurešt (da "brane demokratiju i novu vlast"), kako bi se sukobili sa opozicionim demonstrantima
- rudari i "rudari" su bili naoružani bezbol palicama i šipkama, upali su u zgradu Univerziteta (to "leglo dekadencije i nemorala") kao i u sedišta nekih opozicionih partija i novina
- namerno iznošenje neistina i dezinformacija o tim događajima, čime je obmanuo javnost
- neopravdanu primenu sile prema demonstrantima
- ponižavajući odnos prema demonstrantima i kršenje ljudskog prava na život.
Nakon 26 godina istrage (2015), rumunski sud je odbacio sve optužbe na račun Jona Ilijeskua, dok su za događaje tokom "Minerijade" bila optužena i osuđena dvojica oficira nekadašnje tajne policije (Sekuritatea) koji su "bili ubačeni među rudare, podsticali na nasilje i opljačkali kuću jednog od opozicionih lidera".


Elena Čaušesku i Jon Ilijesku, odmor u Moldaviji 1976.

Međutim, slučaj je ponovo otvoren 2016. godine na zahtev Državnog tužioca. Zaključak istražitelja, nakon godinu dana nove istrage (2017), kaže da jeste bilo krivice za orkestriranu kampanju širenja dezinformacija koja je dovela do nasilja prema demonstrantima od strane grupa pripadnika policije, vojske, službe bezbednosti, rudara i radnika koji su tu dovedeni iz raznih krajeva zemlje. Tom prilikom su nasrtali ne samo na demonstrante, već i na prolaznike, a upadali su i u domove ljudi koji su stanovali u kvartovima gde je došlo do sukoba.
Nakon što je u aprilu 2018. predočen novi dokazni materijal (tzv. revolucionarni dosije) protiv Ilijeskua i članova FNS, tužilac je podneo predlog za pokretanje sudskog postupka, koji je podržao i rumunski predsednik Klaus Johanis.
Zanimljivo, ali tokom ponovnog otvaranja istrage protiv Ilijeskua, paralelno je trajala i orkestrirana hajka na Lauru Kodrucu Koveši. Ona je 2016. bila ponovo imenovana za glavnog tužioca pri Direkciji za borbu protiv korupcije, i to na predlog ministra pravosuđa. Na predlog tog istog ministra, uz snažnu podršku vladajuće Socijaldemokratske partije (čiji je, gle čuda, osnivač upravo Jon Ilijesku), protiv nje je pokrenut postupak (čitaj: hajka) zbog navodnih koruptivnih radnji i zloupotrebe službenog položaja, koje nikako nisu mogle biti dokazane. Bez obzira na sve, pa i na činjenicu da je u njenu odbranu stao predsednik Johanis lično, Ustavni sud je predsednika primorao da smeni Lauru Kodrucu Koveši - upravo u vreme kada se "lomio" i postupak protiv Ilijeskua, kada je postojala mogućnost da optužbe protiv njega ponovo budu odbačene. Kako god, domna Laura je u proleće 2019. godine konačno izvedena pred nadležni sud, ali i Direkciju kojom je rukovodila. Nakon više od godinu dana istrage i provlačenja kroz medijskog "toplog zeca", Visoki kasacioni sud je tom prilikom Lauru Kodrucu Koveši oslobodio svih optužbi i proglasio je nevinom.
Postupak protiv Jona Ilijeskua i saradnika zbog zločina protiv čovečnosti i dalje traje. Povodom streljanja bračnog para Čaušesku 25. decembra 1989. godine, on je izjavio da mu je "žao što je do toga došlo, ali da su u toj situaciji neke stvari bile neizbežne".
Na predlog Parlamenta i Saveta Evrope, 23.10.2019. Laura Kodruca Koveši je postala prvi imenovani Glavni tužilac EU; to je funkcija koja postaje operativna krajem 2020. godine. Radi se o nezavisnom organu EU koji je zadužen za sprovođenje istraga, procesuiranje i privođenje pravdi (u saradnji sa EUROPOL-om i nacionalnim pravosuđima zemalja-članica) počinioce krivičnih dela protiv budžeta Unije, poput prevara, korupcije i prekogranične utaje poreza veće od 10 miliona eura. Predviđeno je da u budućnosti ova lista bude proširena i borbom protiv terorizma.
Rumunija je danas daleko uređenije, modernije, slobodnije, efikasnije i bogatije društvo nego što je to bila u Raju. Danas je to društvo sa kojim se naše ne da ama baš nikako uporediti ni po jednom kriterijumu.
Pa ko im je bre kriv što ne žive u Zlatnom dobu, zar ne?


1989 = 2019

Da li još uvek ima onih koji su baš toliko, ne naivni već blesavi, da i dalje veruju u bajke kako ono bušenje zida iz 1989. nema nikakve veze sa ovim što se dešavalo tokom 2019? Podjednako važi kako za Rumuniju tako i za Srbiju.



Nije trebalo Slobodana Miloševića isporučiti Haškom tribunalu pre nego što u Srbiji bude suđen i osuđen za sva zla koje su on i njegova banda počinili. Ne zbog "Slobo-Slobodo" i ostalih baljezgarija njegove klike koja (čini se) danas deluje kao da im nikada nije bilo bolje, već zbog nas samih. Bio bi to odličan početak za sve buduće "Miloševiće" kojima bi na pamet padale slične fiks-ideje.
Nažalost, tako nešto je bilo nemoguće, ne samo zbog Koštunice i onih koji su iza njega komandovali iz senke, već i zbog najbližih Miloševićevih saradnika - naročito onih čija imena retko ili nikako možete čuti u javnosti - koji su vrlo brzo našli zajednički jezik sa postooktobarskim "državnicima", "liderima", "pomiriteljima", "carevima" i "spasiocima".
Bez diktatorovog nedovršenog poslednjeg statusa uza zid (stvarnog ili figurativnog - svejedno), ne može biti nezavisnog tužioca koji sprovodi zakone i Ustav ni u jednoj zemlji koja teži da nakon decenija "Raja" jednoga dana postane normalna. Ta je formula toliko jednostavna da je samo srbistanski palančani, 30 godina trovani izmišljenim zaverama i veltšmerc proseravanjima, ne razumeju.
Ali... kamo sreće da je samo to u pitanju.

17.10.2016. Bluz za Čaušeskua
24.08.2018. Zidovi
25.12.2018. Pršti pršti bela staza...

Tuesday 24 December 2019

Dva minuta laži i ludila



Po medijima se pronose abrovi iz Tužilaštva o tome da nedostaju dva minuta sa snimka nesreće na naplatnoj rampi kod Doljevca, kada je vozilo Zorana Muči-Babića usmrtilo Staniku Gligorijević. I ne samo da nedostaju, već da su trajno izbrisani.
E pa nije baš da jeste tako - ta dva, ključna, minuta ipak su pronađena i na njima nema ama baš ničega što bi opravdalo sumnje opozicionog ološa i povezalo nesrećnog Babića sa "predmetnim saobraćajnim incidentom sa fatalnim ishodom". Lepo se sve vidi: u prvom od ta dva minuta, predsednik Aleksandar Vučić govori na tečnom kineskom i zahvaljuje se celokupnoj PRC što će nas rudarsko-geološki okupirati i topografsko-finansijski očerupati; u drugom, on sve to izgovara unazad, naravno na rikverckineskom, kao svoje lično obećanje da će sve do sad rečeno i urađeno vratiti na početak od pre 7 i kusur godina ukoliko se dokaže da je Babić za bilo šta kriv.
Evo, uverite se sami:


Kao što je pre deset meseci obećao, da će medijima i javnosti dostaviti snimak nesreće, tako je Vučić to svoje obećanje i ispunio. Niko nam nije kriv što nismo pametni kao on, pa ne znamo kineski. Nikako nam bre ne polazi za rukom da razumemo njega i njegovu viziju. Mada, i da znamo, to nam ne bi mnogo pomoglo da u kineskim radnjama širom Srbistana dobijemo fiskalni račun ili - nedajbože! - garanciju za kupljenu robu.
Tako vam je i sa Vučićem koji misli da govori kineski.
Inače, bilo je ovde i "nekih elemenata" koji su sumnjali da su ta nedostajuća dva minuta zapravo Mitrovićeve vesti "Minut, dva" sa Pinka za dan 31. januar 2019. godine; ta čuvena orvelijanska Dva minuta mržnje koji traju deset i više minuta u beskraj.
Štagod bilo od svega izrečenog istina, čini se da je Vučić rešio da lično odšušti ta nedostajuća dva minuta snimka.

***
Mislite da je sve ovo samo neukusna zajebancija na račun žene koja je naprosto bila smrskana u svojim kolima, kao da je lutka od gipsa a ne ljudsko biće?
Bolje bi bilo da ne "mislite", jer ono što je Vučić uradio povodom zahteva porodice Gligorijević - a to mora da je bio on, jer je samo on javno obećao da će prikazati snimak svima (umesto da to uradi JP Koridori Srbije, čijom je kamerom snimljeno ubistvo Stanike Gligorijević) - prevazilazi sve zamislive i nezamislive varijante zajebavanja i pišanja po grobovima. "Nestajanje" tj. brisanje ključnih trenutaka sa snimka koji je porodica iščekivala da konačno vidi, nema drugo ime do - cinizam. Sadističko iživljavanje nad žrtvom i njenim bližnjima. Nad celom Srbijom, po ko zna koji - svakako ne i poslednji - put. Nažalost.
Jer to zlo ne ume niti više može da stane, čak i kada bi želeo. A ne želi niti sme, jer bi tada morao da pojede samog sebe. Zapravo - poješće, jer se sve ovo drugačije ne može okončati.

Ne znam kako se ovo poslednje izgovara na kineskom, niti želim da znam.
Ne pristajem na njihovo ludilo.

Monday 23 December 2019

Gladognev


Čini se da gnev može imati razne ukuse, ali onaj izazvan glađu ne liči ni na jedan od ostalih. Neologizam "hangry", reč skovana od engleskih reči "hungry" (gladan) i "angry" (gnevan, besan, ljut), ima ključnu ulogu u lakšem praćenju teksta koji sledi. Spomenuta kovanica je teško (u jednoj reči) prevodiva, zbog čega ćemo morati i sami da smislimo odgovarajuću (i iz nje izvedene pojmove) koja se da primeniti u našem jeziku.
Neka to bude, recimo - gladognev.


Jutarnja šetnja pre prazničnog obroka možda liči na nekakvu kaznu, uzdržavanje pre gozbe, hodanje pod slabašnim jesenjim suncem dok vam vetar vija opalo lišće oko nogu, a vi ste odlučni da ta šetnja ne ide dalje od tačke sa koje uvek imate svoj dom na vidiku. Ako pritom šetate previše sporo, ili odete predaleko, samo ćete iznervirati svoje sapatnike u tom poduhvatu, koji su takođe preskočili doručak ne bi li napravili dovoljno skladišnog prostora u stomacima za praznični krkanluk koji sledi.
Naučnici su tek odskora počeli sa proučavanjem emocionalnih i društvenih efekata akutne gladi (uprave univerziteta ne gledaju blagonaklono na izgladnjivanje studenata koji učestvuju u psihološkim eksperimentima). Međutim, neke stvari su već otkrivene. Na primer, brojne studije pokazuju da je nizak nivo glukoze u krvi (kao jedna od posledica gladi) povezan sa agresivnim raspoloženjem koje su nazvali "hangry".
Gladognev.
Gladognev predstavlja poseban osećaj hitnosti i narastajuće nestrpljivosti, poznat svakome ko je čekao u dugačkom redu da uđe u neki kafić ili restoran, ili je nemoćan da bilo šta uradi stajao među malom decom koja ciče i jurcaju na sve strane. Gnev ima razne ukuse, a psiholozi sada pokušavaju da otkriju kako se to gladognev tačno razlikuje od furiozne, tinjajuće ili pravedničke varijante.
Nedavni eksperimenti koje je sprovela Dženifer Mekormak, doktorant psihologije i neurologije na Univerzitetu Severna Karolina, pokazuju da ljudi - kada su gladni - sebe opisuju kao "nervoznije nego obično", te da imaju smanjenu moć kontrole svojih emocija. Međutim, do takvog ponašanja dolazi samo u specifičnim situacijama, i može se uočiti samo ako međusobno uporedimo članove eksperimentalne grupe koji nisu jeli sa onima koji jesu.
Jednom prilikom su testirali strpljenje eksperimentalne grupe od 230 (dobrovoljno) gladnih studenata, tako što su im iznenada, potajno isključili kompjutere usred rešavanja nekog dosadnog zadatka. Ta frustracija, samo po sebi, nije bila dovoljna da iznervira studente. Potom su ih podelili u dve grupe - u jednoj su bili oni kojima je rečeno da obrate pažnju na svoje emocionalno stanje dok rade za računarom, u drugoj oni od kojih se nije zahtevalo ništa posebno. Upravo su u toj drugoj grupi, verovatno nesvesni rastuće uznemirenosti, pojedinci pokazivali jasne znake stresa i uznemirenosti prilikom "kvara" računara na kome su radili.
"Glad očigledno utiče na našu afektivnost i emocionalno stanje, ali ovi rezultati ukazuju da to ne znači da ćemo automatski postati gnevni ili sebičniji", zaključuje Mekormakova. Glad sama po sebi nije dovoljan razlog za osećanje gneva. Čini se da ljudi emotivno doživljavaju glad u situacijama kada svoje afektivno stanje konceptualizuju kao negativne, visoko uzbuđujuće emocije - naročito u negativnom kontekstu.


Zajednički eksperimenti nemačkih i britanskih naučnika doveli su do sličnih zaključaka. Sprovedeno je istraživanje tvrdnje da se u stanju akutne gladi ljudi ponašaju samoodbrambeno, zadržavajući resurse za sebe umesto da ih podele sa drugima. Istraživanje je pokazalo da su gladni učesnici eksperimenta prema strancima bili podjednako velikodušni poput onih koji su bili siti. Bili su podeljeni u dve grupe od po 51 učesnika; oni u prvoj nisu jeli ništa 14 sati dok su oni u drugoj bili u potpunosti siti. Potom su ih sve uključili u tzv. igre kooperacije (digitalna simulacija zajedničkih ulaganja) i diktatorske igre, i pratili nivo sebičnosti kod ispitanika obe grupe. Iako su, po sopstvenim tvrdnjama, bili izgladneli, a nivo glukoze u krvi je to potvrdio, ponašanje članova prve grupe ispitanika (gladni) se ni u čemu nisu razlikovalo od ponašanja onih u drugoj (siti).
Potom je sproveden drugi test, ovog puta u stvarnom životu. U eksperiment je bilo uključeno preko 600 posetilaca jednog restorana; jedna polovina pre ulaska i obroka a druga polovina nakon toga. Svakome od njih je tom prilikom dat novac (10 eura) ili paketić hrane (suvo voće i orasi), i ubrzo nakon toga prilazio bi im "stranac" (zapravo neko od istraživača, prerušen u prosjaka) sa pitanjem: "Imate li nešto novca ili hrane? Gladan sam."
"Gladni" su u podjednakoj meri davali novac ili hranu kao i "siti", pokazao je ovaj eksperiment. "Otkrili smo da osećaj velike gladi ipak nije uticao na prosocijalno i kooperativno ponašanje ispitanika", zaključuje autor tog projekta dr Paul van Lange, psiholog sa Univerziteta u Amsterdamu.
Van Lange i Mekormakova, na osnovu rezultata svojih straživanja, zaključuju da je društvena velikodušnost kod ljudi duboko usađena i dovoljno snažna da prevaziđe iritaciju izazvanu praznim želucem - ili je barem tako u zemljama u kojima su vršeni njihovi eksperimenti. "Postoji jedna stvar na koju me ovo istraživanje navodi - da smo, duboko u sebi, mi ljudi izgleda daleko prosocijalniji nego što to mislimo", kaže dr van Lange.
Mihael Bang Petersen, politikolog sa Arhus Univerziteta u Danskoj, rezultatima svog istraživanja takođe podržava tezu da će i siti i gladni, u podjednakoj meri, podržati društvene projekte koji uključuju velikodušnost, darežljivost, socijalnu pomoć i solidarnost. On kaže: "Opšte je mišljenje da glad čini ljude razdražljivijima, i da određene činjenice potkrepljuju tu tvrdnju. Trenutni problem kojim se bavimo predstavlja razumevanje kako je moguće da imamo ove osećaje povećane razdražljivosti i percepciju nedostatka samokontrole, a da se najčešće ipak ne ponašamo na taj način." U svojim eksperimentima, Petersen i saradnici su koristili nivo glukoze u krvi kao fiziološki indikator gladi. Ispostavilo se da nizak nivo glukoze (glad) uopšte ne predstavlja prepreku za prosocijalizaciju i društveno blagostanje, kako se uobičajeno misli. Međutim, podrška prosocijalizaciji nije povezana sa motivima za takvim ponašanjem.
Glad u drastičnoj meri ipak ne menja naše ponašanje. Barem je tako kada smo toga svesni. Zbog čega smo onda i dalje ubeđeni da je obrnuto, iako rezultati naučnih istraživanja pokazuju da nije? Po Petersenu, u pitanju je opšta navika da se tako priča, i ništa drugo.


Ispričati sve ovo nekom pripitom i nadrndanom rođaku za trpezom, ne predstavlja pouzdanu dobitnu kombinaciju za praznični mir u kući. Za takvo ponašanje, glad nikada nije bila dovoljno dobar izgovor. Osim toga, uvek je tu i sveprisutna opcija večernje šetnje nakon obilnog prazničnog obroka - ako ni zbog čega drugog, čisto makar varenja radi.


***
Ponekad je zaista teško razlučiti da li smo zaista gnevni zbog gladi, ili smo gladni gneva.
Izgleda da glad nije dovoljno dobar izgovor, kako za činjenje tako i za nečinjenje.
Do nas samih je, više u glavi nego u želucu. Definitivno.

Wednesday 18 December 2019

Томатен кетчуп


Ne možemo da se pravimo gluvi i nemi da se na 15 kilometara od Beograda uzgaja marihuana pod državnom zaštitom.

Подршка најбољем министру, Небојши Стефановићу. Напади на њега, напади су и на @avucic @sns_srbija.
- FB/TW kandidati za šišanje na dan posle Velikog Pada (botovska zapovest za 15.11.2019)


Danas iznosim krunski dokaz da je sve oko izmišljene afere sa plantažama marihuane u okolini Šida i Stare Pazove - izmišljeno! To je sve, za njih uobičajeno, čista laž koju plasiraju Đilas, Jeremić, Obradović, Šolak, Lutovac, Tepićka i Stefanović (al' njihov). Evo, pogledajte ovu fotografiju koju je snimila bezbedOnosno-obaveštajna služba direkcije JUL-a, na kojoj se lepo vidi ministar Aleksandar Vulin koji konzumira organski kečap sa organske plantaže "Jovanjica". O da, znam da će ona banda ološa, na granici cenzusa, sada krenuti sa pitanjima preko svoje filijale N1, da li je i notorna Žuta kuća bila organska plantaža - samo zato što ja i moji prijatelji Haradinaj i Tači želimo mir, mir, sela baba u tanjir, niko nije kriv! Sve je nama ovde, svakome dobronamernom građaninu Srbije, jasno ko su ovi bez podrške u biračkom telu i inostranstvu, a koji rade za strane centre moći i njihovu agenturu, dakle, ovde se sve zna o svakome, i zato podvlačim: proglasiti jednu humanitarnu organizaciju, a to ova organska farma organskog lekovitog bilja & paradajza svakako jeste, to proglasiti za zlo i naopako, državni kriminal, u trenutku kada naš narod više nema ko da leči jer su nam Nemci oteli lekare i sestre pa su nam preostala samo braća, e to vala više nećeš si ga majci da može da bude! Ja sve to poštujem, prijatelji smo bre, ali da se ovako podsmevaju ovom našem napaćenom narodu, i to isti oni koji su ga opljačkali u vreme prethodnog režima, zbog čega smo bili primorani da kako znamo i umemo spašavamo Srbiju već trides... heee, eto šta se desi kada me non-stop prekidate vi iz N1, hteo sam da laž... aman više, da kažem, u poslednjih godina, otkad smo preuzeli na sebe nikad težu ulogu da spasimo ovaj narod i ovu zemlju jer ih volimo, mi iz Srpske napredne stranke i ja iz Srpskih naprednih Vučića, eto to sam hteo da kažem. I nije tačno da je izgubljenu ličnu kartu moga brata pronašao Vulin dok je brao paradajz na "Jovanjici". Nije, jer je to uradio Babić, on je pronašao kada je tu bio da kupi rasad, ali izgubio je, ispala mu negde kod Doljevca kad je u mraku pobrkao sa karticom za brz prolazak kroz naplatnu rampu. Jeste, Goco, tako je to bilo. Sve znaš. I još ovo da dodam, baš kada ste vi iz N1 pokušali da me prekinete po tridesetsedmi put - e nećeš majci - ovaj kečap, koji naiskap konzumira Aleksandar Vulin, iako piše na etiketi da je to američki Heinz (more to je neki Nemac bre!), svi mi ovde savršeno dobro znamo da je upravo ta kompanija od svetskog glasa, taj Hajnc, da su oni istovremeno i najveći uvoznici organskog paradajza sa naših organskih farmi organskog lekovitog povrća, i da mi, kupujući i konzumirajući njihovo zapravo kupujemo i konzumiramo naše. Pa šta još više, vi iz N1, hoćete, posle bezuspešnog četrdesetdrugog pokušaja upadanja u moju reč, vi, koji ste američka televizija za koju rade domaći "novinari", a ovamo vam kao smeta američki kečap od domaće vutr... organskog domaćeg paradajza. Sram vas bilo, da vas bude, i dabogda vam kletve Vjerice Radete bile melem na rane i kraste koje ćete zadobiti u bezuspešnim pokušajima da napadate napaćeni i od prethodnog režima opljačkani SNSrpski narod, državu SNSrbiju, njene iSNStitucije, SNSPC, vojSNSku, SNSudove, SNSUP, i mene, predSNSednika AlekSNSandra Vučića Prvog. Dabogda vam industrijska, znači neorganska, konoplja rasla za vrat, neorganski izrodi nijedni, ološi, pacovi, hijene, domicilne ništarije, lokatori i nedostojni ljudi. Sram vas bilo - N1 po osamdesetsedmi put, prodato - što preko zlatnog doba oćete još i da se ogrnete vunenim vremenom. Iš - u peršun!
- REM faza noćne KZN, 17. na 18. decembar t.g.

Uopšte nije lako pratiti gornji tok misli i fabulu radnje, ali i za to postoje majstori zanata.
Napomena: zbog ravnopravnog oslanjanja na četiri stuba sveta domaće spoljne politike, počev od 2012. godine u zvaničnoj upotrebi je striktno Hajnc kečap u pakovanju za rusko tržište, tako da smo konačno uspeli da zadovoljimo sve zainteresovane organske strane - stranu, domaću i bratsku.


Poznato je da predsednik Srbije pomno snima svoje snove i polucije, svake noći već osmu godinu, i od tog materijala potom kreira scenarije svojih čuvenih konferencijskih monologa na kojima se obraća predstavnicima medija.
Da li pre svake KZN, poput svog pobratima po inicijalima, konzumira onaj isti organski kečap sa organske plantaže "Jovanjica", još uvek nije poznato - al' se vidi. Problem je još uvek (bio i ostao) jedan: šta ako mu, prilikom brojnih susreta sa stranim zvaničnicima, neko od one zlonamerne sorte istih sipa neku drogu u piće, ili u kečap? Stavi mu organsku neindustrijsku marihuanu npr. u pivo?
Neće valjati, gadna je to rabota.
A i glavobolja.
I to ne samo dan posle.
Što taj mamurluk ume baš da potraje.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...